1

UVOD U METODOLOGIJU

Tema : Znanost, znanstveni pristup, temeljna naĉela znanosti, ciljevi

i konstitutivni elementi znanosti

Ne postoji jednostavna i općeprihvaćena definicija znanosti.

Nerijetko se poistovjećuje s mnoštvom spoznatih ĉinjenica,

zakonitosti i teorija kojima razumijemo i tumaĉimo sveopću

stvarnost. Katkad se naglasak stavlja na naĉin na koji se vrši

spoznaja stvarnosti, stav prema svijetu što nas okruţuje ili se pod

pojmom znanost razumije ĉovjekova i društvena djelatnost i njeni

produkti.

Zapravo je rijeĉ o jaĉem ili slabijem isticanju pojedinih dijelova

sadrţaja pojma znanost.

Znanost kao ĉovjekova spoznajna i društvena djelatnost.

Ljudska spoznaja svijeta je mnogostruka. Ĉovjek spoznaje

svijet zahvaljujući svojim osjetilnim, emotivnim, racionalnim i

intuitivno-imaginacijskim sposobnostima. Iako sve one djeluju

funkcionalno udruţeno, ovisno od toga na koje moći se preteţito

oslanja i koja naĉela primjenjuje ĉovjekova spoznaja svijeta moţe

poprimiti religijski, umjetniĉki, filozofijski ili znanstveni oblik.

Spoznaja utemeljena na bilo kojem od ovih oblika i njeni produkti

sluţe ĉovjeku da izgradi sustav ĉinjeniĉnih i vrijednosnih stavova

kojima se orijentira u prirodnom i društvenom okruţenju i upravlja

svojim djelatnostima.

U svijesti svakog pojedinca kao i u kolektivnoj svijesti postoji

odreĊen broj stavova koji su utemeljeni na «neupitnim istinama».

Vjerujemo da je ĉovjek vrhunac evolucije ili da postoji jedan

stvoritelj, da je toĉan zakon o neuništivosti energije ili da je sudbina

zapisana. Za mnoštvo takvih stavova drţimo da ih nije potrebno

propitivati. Mislimo da su razumljive sam od sebe. Za neke od takvih

stavova mislimo da su nam jednostavno dani, da su zdravo-razumski,

intuitivni, prediskustveni i stoga ih nije potrebno provjeravati.

Ponekad se u pokušaju dokazivanja istinitosti i odrţavanju

stabilnosti svojih stavova sluţimo pozivanjem na snagu autoriteta

istaknutih pojedinaca ili institucija. MeĊutim, usprkos teţnji za

stabilnosti ĉovjek je stalno u situaciji da mora prihvaćati promjene i

za te potrebe u svakom obliku spoznaje postoje stanoviti modaliteti.

Katkad na to prisili masa kontradikcija ili nestanak autoriteta. Ipak,

jedino u znanstvenu spoznaju sustavno i svjesno ugraĊeni su

mehanizmi koji spoznaju nastoje osloboditi subjektivnosti,

konaĉnosti, neupitnosti po bilo kojoj osnovi pa i autoritetu.

2

Promatrajući ukupnost ljudskog znanja i posljedice koje za ĉovjeka

ima, znanstvena spoznaja svakako je neusporediva. Moderna

civilizacija je stvorena i funkcionira na znanstvenim spoznajama.

Drugo je pitanje raspodjele moći nad znanjem.

Mogućnostima, uvjetima i granicama znanstvene spoznaje bavi

se filozofska disciplina epistemologija . U njenim okvirima razvijeni

su temeljni postulati (pretpostavke koje nisu provjerljive) od kojih se

polazi u znanstvenoj spoznaji. Treba naglasiti da, ovisno od toga od

kojih temeljnih filozofskih uĉenja (npr. empirizma ili racionalizma)

se polazi, postoji više sustava epistemoloških postulata, odnosno

znanstvenih paradigmi.

Znanstvena paradigma je skup općih gnoseološko-epistemoloških

naĉela na temelju kojih se utvrĊuju dosezi i ciljevi znanstvene

spoznaje. Odabiru problemi za istraţivanje, definira svrha, odreĊuje

opći metodološki pristup, metode i istraţivaĉki postupci. Postoji više

paradigmatskih sustava, a razlike meĊu njima posljedica su razliĉitih

filozofskih koncepata kojima se pokušava epistemološki osmisliti

istraţivaĉka praksa u pojedinoj znanosti ili znanstvenom podruĉju.

Dvije su osnovne filozofsko-epistemološke pozicije koje su uvjetovale

razliĉite paradigme u društvenim znanostima:

1. KVANTITATIVNA ILI PARADIGMA POJAŠNJAVANJA

Empirizam (J. Locke) i iz njega izvedeni klasiĉni pozitivizam (A.

Comte) i kasnije, logiĉki pozitivizam (Beĉki krug)

2. KVALITATIVNA ILI PARADIGMA RAZUMIJEVANJA

Racionalizam (idealizam W. Dilthey, fenomenološki pravac E.

Husesrl, kritiĉka filozofija frankfurtske škole T. Adorna, J.

Habermasa)

Znanost je organizirano, metodološki utemeljeno nastojanje da

se iskustveno-racionalnim i racionalno-iskustvenim naĉinom doĊe do

valjanih, objektivnih, pouzdanih, preciznih i sustavnih spoznaja o

stvarnosti.

Iz ove definicije moguće je izvesti temeljna naĉela znanosti

koja je razlikuju od ostalih (neznanstvenih) vidova spoznaje:

valjanost, objektivnost, pouzdanost, preciznost, sustavnost.

3

Valjanost: Ovo naĉelo tiĉe se predmeta znanstvene spoznaje

odnosno onoga ĉime se znanost bavi. Gledano općenito, predmet

znanstvene spoznaje je sveukupna stvarnost, svi fenomeni koji su

dostupni iskustvu.

Objektivnost: Ovo naĉelo u biti se odnosi na zahtjev da se

proces spoznaje mora osloboditi utjecaja subjektivnog stava

istraţivaĉa. Drugim rijeĉima rezultati spoznaje ovisni su jedino od

predmeta spoznaje, a ne od subjekta koji vrši spoznaju. U tom cilju

razvijeno je niz procedura, pravila, postupaka i instrumenata na

temelju kojih se provode istraţivanja, a koji se mogu ponavljati i koji

imaju zadaću osigurati objektivnost spoznaje. (Metodologija)To

ujedno znaĉi da je znanost odreĊena ne samo predmetom nego i

metodologijom.

Pouzdanost: Naĉelo se odnosi na zahtjev da se svi rezultati

spoznaje mogu ponoviti i da u istim uvjetima provoĊenjem istih

metodološkim procedurama moraju dobiti isti rezultati.

Preciznost: Naĉelo koje nalaţe da se u istraţivanju nastoje

obuhvatiti najmanje pojedinosti, konstitutivni elementi fenomena koj

se mogu opaţati

I analizirati, a koje su spoznajno relevantne.

Sustavnost: Naĉelo nalaţe da se svaka spoznajna cjelina mora

dovoditi u relaciju s postojećim spoznajama u sustav zakonitosti i

teorijskih cjelina koje ne ostaju samo na pojedinaĉnim ĉinjenicama

već nastoje pruţiti objašnjenja što većih dijelova stvarnosti.

Da bi se osiguralo ostvarenje spomenutih epistemoloških naĉela

znanost je proklamirala tri vaţna proceduralna pravila:

javnost - provjerljivost - kontrola

Svaka spoznaja za ĉovjeka je vaţna u svakodnevnoj orijentaciji.

MeĊutim, više je osobina po kojima valja razlikovati neznanstvenu

od znanstvene spoznaje na kojoj je tek moguće dublje razumijevanje,

objašnjenje i predviĊanje.

4

Odlike neznanstveno i znanstveno utemeljene spoznaje:

Svojstva neznanstvena znanstvena

Opći pristup: intuitivan zdravo-razumski ------ empirijski

Definicije pojmova: nejasne, dvosmislene --- jasne, operacionalne

Pretpostavke: neprovjerljive -------- provjerljive

Opaţanje: prigodno, nesustavno ---- sustavno

Mjerenje: nevaljano, nepouzdano ----- valjano, pouzdano

Instrumenti: netoĉni, neprecizni -------- toĉni, precizni

Izvještavanje: subjektivno ------- objektivno

Zakljuĉci: subjektivni, impresije ----- utemeljeni na ĉinjenicama

Stav : nekritiĉan --------- kritiĉan

Pitanja (što valja nauĉiti):

1. Što je znanost?

2. Koja su epistemološka naĉela znanstvene spoznaje?

3. Koji je smisao naĉela valjanosti?

4. Koji je smisao naĉela objektivnosti?

5. Koji je smisao naĉela pouzdanosti?

6. Koji je smisao naĉela preciznosti

7. Koji je smisao naĉela znanstvene spoznaje sustavnosti?

8. Koja su temeljna proceduralna pravila znanstvene spoznaje –objasni.

9. Navedi usporedne odlike neznanstvene i znanstvene spoznaje.

5

Tema: DJELOKRUG I FUNKCIJE METODOLOGIJE

ZNANSTVENOG ISTRAŢIVANJA

Metodologija istraţivanja je okosnica znanosti i predstavlja sustav

pravila i uputa kako se provode istraţivanja. Već je reĉeno da naĉin

prikupljanja empirijskih ĉinjenica o predmetu istraţivanja, naĉin

njihove sistematizacije, obrade, interpretacije rezultata i izvoĊenja

zakljuĉaka mora biti opisan kako bi se moglo sve provjeriti. Dakle,

metodologija standardizira sve procedure, metode, postupke i

pomaţe da se shvate ne samo rezultati spoznaje nego i naĉin kako se

do njih došlo. Pojedine znanosti uvelike se razlikuju u predmetu

svog prouĉavanja i u rezultatima do kojih su došle, ĉinjenica,

zakonitosti i teorija, ali su vrlo bliske po primijenjenim metodama,

postupcima i instrumentima. Znanosti dakle povezuju, ista naĉela,

metodologija koja se razlikuje jedino koliko na to utjeĉe specifiĉnost

predmeta istraţivanja.

Konstitutivni dijelovi metodologije istraţivanja:

Logiĉko-epistemološki sadrţaj metodologije znanstvenog istraţ.

- definiranje općeg znanstvenog pristupa, uvjeta spoznaje

šireg predmetnog podruĉja date znanosti (znanstvene

paradigme);

- odnos izmeĊu teorije i empirijskih istraţivanja (struktura

teorije, odnos izmeĊu ĉinjenica znanstvenih konstrukata,

znanstvenih zakona i hipoteza;

Tehniĉko-organizacijski dio sadrţaja metodologije

- Obrazloţenje i standardizacija procesa i procedura

istraţivaĉkih postupaka;

- analiza i standardizacija nacrta istraţivanja;

- obrazloţenje i standardizacija istraţivaĉkih metoda,

postupaka i instrumenata prikupljanja empirijskih

podataka;

- Analiza postupaka i metoda sreĊivanja empirijske

evidencije, izvoĊenja i provjere znanstvenih nalaza i pisanja

znanstvenih izvješća;

- Standardizacija naĉina pisanja i objavljivanja izvješća o

provedenim istraţivanjima

6

Strategijski dio sadrţaja metodologije

- Kritiĉko ispitivanje i evaluacija rezultata istraţivanja

- usustavljivanje rezultata u šire teorijske sklopove

- usmjeravanje recentne istraţivaĉke prakse na krucijalne

probleme u znanstvenom polju

Pitanja:

1.Koji su konstitutivni dijelovi metodologije znanstvenih istraţivanja

2. Što je sadrţaj i koje zadaće epistemološko-logiĉkog dijela metodologije

3. Što je sadrţaj i koje zadaće tehnoĉko-orgasnizacijskog dijela metodologije

4. Koji su zadaci strategijskog dijela metodologije znanstvenog istraţivanja

Tema: TEMELJNI METODOLOŠKI POJMOVI

Znanstvena metoda je skup spoznajno-epistemoloških naĉela

logiĉkih i proceduralnih pravila koje znanost kao djelatnost

primjenjuje u praksi znanstveno-istraţivaĉkoj djelatnosti.

Pojam istraţivanja odnosi se na onaj dio znanstvenoga rada koji je

neposredno usmjeren na otkrivanje, opisivanje, objašnjavanje,

predviĊanje fenomena, tj. na dolaţenje do novih znanstvenih

spoznaja primjenom opće znanstvene metode i posebnih

istraţivaĉkih metoda.

Istraţivaĉke metode su konkretizacija znanstvene metode, put ili

naĉin kombiniranja više specifiĉnih postupaka ovisno o predmetu

(sadrţaju), ciljevima i nacrtu istraţivanja kojima se dolazi do novih

spoznaja.

Pojam ispitivanje uţi je od pojma istraţivanje i odnosi se na

posebne postupke (metode) kojima se opaţaju, prikupljaju i

evidentiraju ĉinjenice o fenomenima (pojavama i procesima)

objektivne stvarnosti, pretvaraju u podatke koji se sreĊuju i

obraĊuju takoĊer posebnim postupcima (metodama).

7

Valja razlikovati pojmove fenomen (pojava ili proces) kao dio

objektivne stvarnosti od pojma znanstvenih ĉinjenica koje

predstavljaju osjetilne doţivljaje te stvarnosti i pojam znanstveni

podatak (ci) što je znanstvena ĉinjenica pretvorena u evidentirani

simbol.

Postoje posebni naĉini kojima se vrši “osluškivanje” i evidentiranje

ĉinjenica kao osjetilnih doţivljaja stvarnosti i njihovo pretvaranje u

znanstvene podatke. Ponekad se ti naĉini “osluškivanja”,

registriranja osjetilnih informacija (ĉinjenica) i njihovo pretvaranje

u simbole (znanstvene podatke) naziva posebnim metodama

ispitivanja ili ĉešće postupcima prikupljanja i evidentiranja ĉinjenica-

(iskustvene evidencije).

Znanost je razvila bogat inventar postupaka za prikupljanje i

evidenciju iskustvenih ĉinjenica i instrumenata kojima ĉinjenice

pretvara u znanstvene podatke.

Postupci za prikupljanje (evidenciju, mjerenje) empirijskih ĉinjenica

i instrumenti pretvaranja ĉinjenica u znanstvene podatke:

Studij i analiza operativne i znanstvene dokumentacije (evidencijski

listovi, kartice)

Sistematsko promatranje ( promatraĉ, tehniĉko pomagalo,

protokoli snimanja, evidencije)

Intervjuiranje (protokoli intervjua)

Anketa ( upitnik- anketni list)

Procjenjivanje i prosuĊivanje (ljestvice procjene, ljestvice stavova)

Testiranje ( testovi)

Pitanja:

1. Što je znanstvena, što istraţivaĉka metoda

2. Što je znanstveno istraţivanje

3. Nabroji postupke i instrumente za prikupljanje (mjerenje) empirijskih

ĉinjenica u društvenim znanostima

8

Tema: CILJEVI ZNANOSTI

Cilj znanosti proizlazi iz njene definicije i moţe se formulirati

kao dolaţenje do valjanih, pouzdanih, objektivnih, preciznih i

sustavnih spoznaja o svijetu kako bi se njime ovladalo.

Dakle, krajnji cilj je predviĊanje i mogućnost utjecaja na fenomene.

Ciljevi znanosti ostvaruju se kroz nekoliko razina spoznaje koji se

javljaju kao mogući partikularni ciljevi u znanstvenim

istraţivanjima.

To su:

- znanstveno opisivanje (deskripcija)

- znanstveno razvrstavanje (klasifikacija)

- znanstveno objašnjenje (eksplanacija)

- znanstveno predviĊanje (prognoza)

Znanstveni opis je nezaobilazna prva razina kojom zapoĉinje

znanstvena spoznaja i na kojoj se temelje sve ostale. Klasificirati i

objasniti neki fenomen moţe se tek nakon što je opisan.

Formalno reĉeno znanstveno opisivanje je prevoĊenje osjetilnih

doţivljaja nekog fenomena u simboliĉki jezik znanosti (pojmove) ĉiji je

sadrţaj precizno definiran.

Budući da je kvaliteta znanstvenog opisa od krucijalne vaţnosti za

sve ostale razine spoznaje nikako se ne smije podcjenjivati. Iskustvo

je pokazalo da male pogreške u opisu fenomena mogu izazvati velike

pogreške u kasnijim istraţivaĉkim postupcima. Stoga se od njega

traţi da udovolji naĉelima valjanosti, pouzdanosti, objektivnosti,

preciznosti i sustavnosti.

Znanstveni opis (deskripciju) redovito prati ili se na nju nadovezuje

postupak znanstvenog razvrstavanja (klasifikacije, taksonomije),

kojom se produbljuje spoznaja i stvaraju preduvjeti za

razumijevanje i objašnjenje fenomena. Pri klasifikaciji se traga za

eksplicitnim i implicitnim obiljeţjima prouĉavanih fenomena na

temelju kojih se mogu grupirati ili razlikovati i koja će biti od najveće

koristi za daljnju spoznaju. Odabrana obiljeţja sluţe kao kriteriji

klasifikacije koji moraju udovoljavati kriterijima:

- dosljednosti

- logiĉke konzistentnosti (neproturjeĉnost)

- iscrpnosti (potpunosti)

9

Znanstveno objašnjenje (eksplanacija) je glavni cilj znanosti

prema kvantitativnoj paradigmi.

Objasniti neki fenomen znaĉi utvrditi prirodu njene povezanosti s

drugim fenomenima, utvrditi uzroke njena nastanka, mijenjanja i

nestanka.

Da bi se moglo zakljuĉiti o uzroĉno-posljediĉnim odnosima

nuţno je ostvariti tri pretpostavke: 1. utvrditi postojanje meĊusobne

povezanosti izmeĊu fenomena; 2. utvrditi vremenski slijed u kojem

uzrok uvijek prethodi posljedici; 3. logiĉki i eksperimentalno moći

odbaciti sve druge mogućnosti povezanosti i uzroĉnosti.

PredviĊanje i kontrola fenomena je konaĉna svrha znanosti mada to

eksplicite uvijek nije priznavano. Preduvjeti predviĊanja jesu

realizirane prethodne razine spoznaje: deskripcija i objašnjenje uz

dodatno poklanjanje paţnje dinamiĉkim aspektima fenomenima i

procesima. (sposobnosti- uspjeh; uspjeh u studiju- uspjeh u

zanimanju, stavovi-glasovanje itd.) Ukoliko su poznati uzroci,

tendencije moguće je utjecajem na uzroke kontrolirati fenomen.

Pitanja:

1. Koji su mogući ciljevi znanosti

2. Koje su znaĉajke znanstvenog opisa

3. Što je znanstvena klasifikacijai što podrazumijeva

4. Što je znanstveno objašnjenje (eksplanacija) i koji su uvjeti zakljuĉivanja

o uzroĉno-posljediĉnim odnosima

10

FAZE PROCESA ISTRAŢIVANJA

Pojednostavljeno reĉeno prema paradigmi pojašnjavanja

(kvantitativna paradigma) Znanost je misaona interpretacija

stvarnosti.

Proces istraţivanja odvija se kroz ispreplitanje teorijskih i

empirijskih aktivnosti

koje se odvijaju manje ili više utvrĊenim redoslijedom. Koje faze i

kojim redoslijedom će se pojavljivati ovisi od odabranog problema

istraţivanja i naĉina njegove formulacije koji impliciraju svrhu

istraţivanja.

1. Izbor i analiza (obrazloţenje) istraţivaĉkog problema

2. OdreĊivanje podruĉja znanstvene analize

3. Definiranje pojmova i njihova analiza

4. OdreĊivanje konkretnih ciljeva i zadataka istraţivanja

5. Postavljanje hipoteza (teorijska utemeljenost)

6. Identifikacija, klasifikacija i operacionalizacija varijabli

7. UtvrĊivanje nacrta (dizajna) istraţivanja

8. Izbor i razrada metoda, postupaka i instrumenata

9. Planiranje i provoĊenje terenskog dijela istraţivanja

(prikupljanja empirijske evidencije)

10. SreĊivanje i obrada podataka

11. Analiza i interpretacija podataka i izvoĊenje zakljuĉaka

12. Pisanje izvješća i odabir naĉina objavljivanja rezultata

11

Tema: IZBOR I ANALIZA PROBLEMA ZA ISTRAŢIVANJE

Kada i kako zapoĉinje istraţivanje?

Da bi se zapoĉelo istraţivanje nuţni su stanoviti preduvjeti kao što su

motivirani struĉnjak pojedinac ili tim koji su u stanju uoĉiti

stanovito nesuglasje u praksi ili znanstvenoj teoriji, ili

zainteresiranost nekog gospodarskog subjekta, ustanove koji trebaju

rješenje svog problema. Uoĉavanje problema koji se ispoljava kao

neznanje i motivacija da se spozna i eventualno riješi glavni su

preduvjeti istraţivanja. Najveći broj problema istraţivanja dakle,

uoĉava se u:

a) praksi odvijanja fenomena (nerazumijevanje, znatiţelja,

poteškoće u funkcioniranju, ţelja za usavršavanjem, razvojem)

b) odnosima recentnih istraţivanja i znanstvene teorije u nekom

znanstvenom polju (hipotetiĉki dijelovi teorije, pitanja koja

otvaraju provedena istraţivanja) vaţno praćenje literature!

NEZNANJE ( ZNATIŢELJA) ILI POTREBA ZA UNAPREĐENJEM

UĈENJE (STUDIRANJE) ILI PRIMJENA VEĆ POZNATIH

RJEŠENJA

a) ZADOVOLJENJE - (KRAJ) b) NEZADOVOLJENJE –

ISTRAŢIVANJE

Je li svaki uoĉeni problem neznanja koji se ne moţe zadovoljiti

uĉenjem ili ţelja za unapreĊenjem dovoljan za provoĊenje

istraţivanja?

Ne! Potrebno je zadovoljiti:

-znanstveno-metodološki preduvjeti

- materijalni i kadrovski resursi

- spoznajna ili praktiĉna vrijednost

- novina i motivacija

12

Kako formulirati istraţivaĉki problem?

Najviše ovisi o svrsi kojoj istraţivanje treba posluţiti. Je li cilj ĉisto

spoznajni, u uţem smislu, ili pragmatiĉki (rješavanje nekog

konkretnog problema u praksi) ili kombinacija ovih svrha.

Ako je problem (predmet) istraţivanja kompleksan i obuhvaća više

parcijalnih spoznajnih ciljeva ili ukljuĉuje i pragmatiĉke ciljeve,

onda treba govoriti o istraţivaĉkom programu. Istraţivaĉki programi

ukljuĉuju više parcijalnih istraţivaĉkih zadataka i najĉešće imaju

naslov koji upućuje na šire problemsko podruĉje u kojem će se

istraţivati i pokušati riješiti neki praktiĉni društveni problem. Takvi

naslovi, koji prije svega govore o podruĉju društvene prakse u koju

se problem locira mogu imati formulacije poput: “Demokracija u

tranzicijskim društvima”,”Organizacija školskih aktivnosti” ,

“Odgojno-obrazovna postignuća”,“Uzroci i prevencija nasilja u

obitelji”.

Pojedinaĉne istraţivaĉke probleme valja shvaćati uţe, specifiĉnije

koje je najpogodnije formulirati upitnom reĉenicom koja precizno

upućuje na smjer traganja za odgovorom.

Obrazloţenje istraţivaĉkog problema

Nakon što je problem odabran valja pristupiti njegovu obrazloţenju

koje ima svrhu njegova preciznijeg analiziranja. Ovisno o tome je li

primarno lociran u društvenoj praksi ili u teoriji obrazlaţe se

potreba i eventualna znanstvena ili praktiĉna korist njegova

istraţivanja. Obrazloţenje problema dovest će do identifikacije

kljuĉnih pojmova koji su povezani s njim. Preliminarni popis

kljuĉnih pojmova kojima se oznaĉavaju dijelovi sadrţaja problema

sluţi kao vodiĉ u traganju za struĉnom i znanstvenom literaturom.

Prikupljanje i studij literature (primarnih i sekundarnih izvješća o

istraţivanjima što se odnose na odabrani problem). (Obraditi na

seminaru)

Na što se obraća paţnja pri studiranju literature o istraţivaĉkom

problemu:

- kljuĉni pojmovi i njihove definicije

- teorijski koncept ili okvir koji je posluţio kao osnova

operacionalizacije istraţivanja

- hipoteze, nacrt istraţivanja, i naĉin njihova dokazivanja

- preporuke o potrebnim daljnjim istraţivanjima

13

Specifikacija znaĉenja kljuĉnih pojmova

Pojam je zamisao biti predmeta pojava i procesa. Ĉovjekova spoznaja

uglavnom se sastoji od jasnih pojmova koje smo spoznali iskustvom i

mišljenjem.

Nerijetko u uporabi istih pojmova u svakodnevnom govoru i

znanosti postoji razlika. Stoga u znanosti svim kljuĉnim pojmovima

mora biti precizno odreĊen sadrţaj i moraju se konzekventno

usvojenim definicijama upotrebljavati. Postupak traganja za

znanstveno relevantnim sadrţajem nekog pojma naziva se

specifikacija znaĉenja ili konceptualizacija.

- popis kljuĉnih pojmova

- za svaki pojam odrediti smisaone elemente i podruĉje uporabe

- prilikom studija literature zabiljeţiti sve razliĉite smisaone

uporabe istih pojmova

- prikupiti i zabiljeţiti što više operacionalnih definicija istih

pojmova

- odabrati jednu od definicija ili na temelju analize formulirati

novu, pokusnu definiciju

- odabranu definiciju dati na kritiĉku prosudbu

- odrediti konaĉnu definiciju pojma i konzistentno je

upotrebljavati u istraţivanju

Pitanja:

1. Navedi faze procesa istraţivanja

2. Koji su osnovni izvori problema za istraţivanje i koji su uvjeti za njegov

odabir

3. Kako se formulira problem za istraţivanje, što je sadrţaj obrazloţenja

istraţivaĉkog problema i koju funkciju ima

4. Što je specifikacija znaĉenja ili konceptualizacija pojma?

5. Koji su bitni dijelovi sadrţaja znanstvenih izvora (literature) što se odnosi

na problem istraţivanja, a koji se dokumentiraju.

6. Kako se vrši dokumentiranje sadrţaja znanstveih izvora o odabranom

problemu istraţivanja

14

Tema: ODNOS TEORIJE I ISTRAŢIVANJA

Postoji više formalnih definicija pojma znanstvene teorije, ali meĊu

njima nema suštinske razlike.

Znanstvene teorije su pojmovne ili simboliĉke organizacije

odnosa i zakonitosti objektivne stvarnosti utemeljene na rezultatima

znanstvenih istraţivanja s ciljem njena objašnjenja.

Teorije uopćavaju pojedinaĉne rezultate istraţivanja,

zdruţuju ih i organiziraju u šire cjeline upotpunjujući dijelove koji

još nisu dokazani znanstvenim pretpostavkama- hipotezama.

Korisnost znanstvenih teorija osim što usustavljuju znanje je u tome

što imaju veliku usmjeravajuću ulogu za daljnja istraţivanja.

Ukazuju na one dijelove problema – predmeta istraţivanja koji još

nisu potvrĊeni, istraţeni. Nova istraţivanja teoriju mogu potvrditi,

precizirati, proširiti ili je negirati. Tada teorija prestaje vaţiti, a

organizira se nova.

Struktura i sastavni elementi znanstvene teorije:

Znanstvena teorija moţe se promatrati kao hijerarhijska

struktura.

U njenoj osnovi nalaze se empirijski podaci koji predstavljaju

opaţene i evidentirane ĉinjenice iz objektivne stvarnosti. Sve ostale

razine predstavljaju uvijek višu razinu apstrakcije i općenitosti

spoznaje. Osim veće općenitosti svaka viša razina u strukturi teorije

sadrţi više hipotetiĉnosti, nagaĊanja, pretpostavki, a manje

dokazanih tvrdnji. Empirijska razina ne trpi i ne sadrţi

pretpostavke, dok hipoteze znaĉe upravo pretpostavke o mogućem

stanju stvari kao i objašnjenja.

Znanstveni konstrukti su temeljni strukturalni elementi svake

teorije i predstavljaju prvi odmak od pojedinaĉnih empirijskih

podataka. Oni pokušavaju na razini apstrakcije definirati pojmove

kojima se oznaĉavaju fenomeni koji nisu izravno dostupni

iskustvenom promatranju, mjerenju itd. se O njima se zakljuĉuje

na osnovi promatranja više razliĉitih pokazatelja. (npr. školsko

postignuće, motivacija, odgojna klima itd.). Treba ih razlikovati od

pojmova koji imaju pojedinaĉne konkretne empirijske korelate

(uĉenik, škola, kuća). Konstrukti posreduju izmeĊu opaţenih

fenomena i teorijom pretpostavljenih odnosa i zakonitosti.

Znanstveni zakoni su iskustveno utvrĊene opće tvrdnje o

nuţnim ili vjerojatnim odnosima meĊu fenomenima pod odreĊenim

uvjetima.

15

Znanstveno objašnjenje je šira i općenitija spoznajna

struktura od zakona. U pravilu ono daje odgovore o stanju

fenomena odnosno više pojava podvodi pod isto pravilo. Tada

govorimo o uopćavajućem objašnjenju. Ako je rijeĉ o korelacijskim

odnosima i uzroĉno- posljediĉnim odnosima govorimo o

strukturalnom objašnjenju. Objašnjenja omogućuju predviĊanja i

kontrolu fenomena na širem deterministiĉkom podruĉju.

Pitanja:

1. Što je znanstvena teorija?

2. Što si znanstveni konstrukti?

3. Navedi i objasni osnovne strukturne elemente znanstvene teorije

Napomena:

Odrţana prezentacija na temu Prikupljanje i studij

znanstvene literature o problemu istraţivanja naĉinu

pisanja bilješki itd. ulazi u sastav predavanja.

16

Tema: ODREĐIVANJE SVRHE ILI CILJA ISTRAŢIVANJA

Istraţivaĉki problem i upit koji iz njega slijedi, obiĉno je rezultanta

uoĉavanja nedovoljno jasno i precizno formuliranih odgovora u

strukturi postojećih spoznaja o tom problemu i (ili) uoĉenih

diskrepancija u praktiĉnom funkcioniranju stvarnosti.

Moţe se reći da ovisno od toga gdje i na koji naĉin je lociran fenomen-

problem istraţivanja i naĉin njegove formulacije uvelike zadaje

svrhu istraţivanja.

Svrha istraţivanja nekog društvenog fenomena moţe biti:

-doprinos osnovnom znanju (teorijskom objašnjenju) nekog dijela

društvene stvarnosti;

-vrednovanje neke društvene akcije (programa) ili

-pokušaja da se uz pomoć znanstvenog pristupa riješi neki sasvim

konkretni lokalni problem.

S obzirom na navedena moguće svrhe pojedinih istraţivaĉkih

zadataka moguće je izvršiti tipologiju društvenih istraţivanja:

1. Doprinos osnovnom znanju ili teoriji - temeljno

(fundamentalno) istraţivanje

2. Objašnjenje društvenih problema na temelju postojećih

teorijskih spoznaja – primijenjeno (aplikativno) istraţivanje)

3. Razvoj društvenih programa ili proizvoda – razvojno

istraţivanje ili tvorbeno vrednovanje

4. Donošenje odluka o vrijednosti nekog društvenog programa,

akcije ili odluke o relativnoj vrijednosti više njih – evaluacijsko

istraţivanje (zakljuĉno vrednovanje)

5. Rješavanje konkretnog, lokalnog pojedinaĉnog problema –

akcijsko istraţivanje (problem- solving)

Pitanja: 1. Kojoj svrsi istraţivanja mogu biti upravljena i kako se po tom

kriteriju mogu podijeliti

3. Koje su znaĉajke temeljnih istraţivanja ? Navedi primjer istraţivaĉkog

upita koji upućuje na temeljno istraţivanje.

4. Koje su znaĉajke evaluacijskih istraţivanja? Navedi primjer upita za

evaluacijsko istraţivanje.

5. Koje su znaĉajke akcijskih istraţivanja? Navedi primjer teme za akcijsko

istraţivanje.

17

Tema : ULOGA I VRSTE HIPOTEZA U ISTRAŢIVANJU

Nakon izbora problema , formulacije istraţivaĉkog upita,

odreĊivanja svrhe istraţivanja, studija znanstvene dokumentacije

istraţivaĉ zna što je o problemu poznato, a što je nepoznato.

Dobro formulirano pitanje o problemu istraţivanja uvijek upućuje

na smjer kojim valja tragati za odgovorom. Pravi odgovor je

naravno nepoznat. MeĊutim, prouĉavajući što je sve istraţeno o

problemu, i na osnovi nesustavnih zapaţanja ili intuicije istraţivaĉ

moţe naslućivati odgovor na postavljeni upit i formulirati ga.

HIPOTEZA JE MISAONI ODGOVOR NA ISTRAŢIVAĈKI UPIT.

To je dopuna prazninama u postojećim spoznajama usustavljenim u

teoriju.

Velika je korist od dobro postavljene hipoteze jer se cjelokupni

daljnji napor istraţivaĉa svodi na njeno provjeravanje. Tek kada se

postavi hipoteza moţe se precizno znati koje empirijske ĉinjenice

valja prikupiti i kojim spoznajama ovladati da bi se odgovorilo na

upit. Stoga valja koristiti sva postojeća znanja o problemu, a ne malu

ulogu u tom poslu ima mašta i intuicija.

Vrste hipoteza:

Po sadrţaju: DESKRIPTIVNE, KLASIFIKACIJSKE,

OBJAŠNJAVAJUĆE, PROGNOSTIĈKE

Po opsegu : GENERALNE (odnose se na ukupni problem)

KOLATERALNE ( popratne – razraĊujuće)

Kriteriji za dobre hipoteze:

- VALJANOST ( mora se odnositi na problem istraţivanja)

- POJMOVNA JASNOĆA (dosljedna uporaba pojmova)

- ISKUSTVENA PROVJERLJIVOST (mora postojati

mogućnost potvrĊivanja ili odbacivanja

- SPECIFIĈNA (ne smije biti toliko općenita da je nemoguća

provjera; tada se dijeli na više manjih)

- POVEZANOST S TEORIJOM

18

Pitanja: 1. Što je znanstvena hipoteza i koju ulogu ima u istraţivanju?

2. Koje vrste znanstvenih hipoteza postoje po sadrţaju, a koje po opsegu?

3. Koji su kriteriji za dobru hipotezu?

Seminar

Na seminaru se produbljuju i detaljnije obraĊuju neke od ovih tema i

izvode radionice koje se odnose na izbor problema za istraţivanje,

njihovo obrazloţenje, definiranje pojmova, odreĊivanje svrhe

istraţivanja, postavljanje hipoteza, definiranje varijabli.

Radionica

Analizirajte navedene istraţivaĉke probleme:

a) Identificirajte kljuĉne pojmove, odredite im smislene elemente, i

definicije.

b) Formulirajte istraţivaĉku hipotezu (generalnu, kolateralne) za

svaki problem.

c) Identificirajte zavisne i nezavisne varijable i odredite im metrijska

svojstva.

d) Izvršite operacionalizaciju varijabli.

Ima li klasifikacijski postupak prognostiĉku vrijednost u odnosu na

uspjeh u studiju?

Kakva je priroda odnosa izmeĊu inteligencije i samopoštovanja?

Kakav je stav prosvjetnih djelatnika prema katalogiziranju znanja u

školama?

Kakva je zastupljenost spolova u pojedinim segmentima školskog

sustava od 1900- 2000.?

Pitanja: Za studente koji su imali obvezu seminara moguća su pitanja primjene

osnovnih znanja kakva su navedena u gore navedenom zadatku pod a,b,c,d.

19

Tema: IDENTIFIKACIJA I KLASIFIKACIJA VARIJABLI

U znanstvenom istraţivanju, više ili manje eksplicitno, postavlja se

pitanje:

- o stanju ili meĊusobnim odnosima svojstava (obiljeţja) nekog

fenomena kao pojedinaĉnog sluĉaja,

- o stanju ili odnosima svojstava- obiljeţja neke masovne pojave koju

ĉini interakcija više entiteta (pojedinaĉnih nositelja pojave ili

procesa;

Nijedan pojedinaĉni entitet, fenomen, a naroĉito fenomen ili proces

nije jednosloţan ili izoliran već posjeduje više kvantitativnih i

kvalitativnih obiljeţja (svojstava) i u razliĉitim je relacijama s

drugim fenomenima i njihovim obiljeţjima. Sva obiljeţja

pojedinaĉnih entiteta, fenomena variraju u kvantiteti i kvaliteti i u

istraţivanju se nazivaju VARIJABLAMA.

VARIJABLE SU KVANTITATIVNA ILI KVALITATIVNA

SVOJSTVA (OBILJEŢJA) FENOMENA KOJI SU PREDMET

ISTRAŢIVANJA.

Po svojoj prirodi i metrijskoj definiciji varijable mogu biti

kvantitativne i kvalitativne.

KVANTITATIVNE varijable su svojstva (obiljeţja) istraţivanog

fenomena ili entiteta kojima se moţe odrediti koliĉina ili intenzitet i

eventualno smjer na nekoj mjernoj ljestvici. Iskazuju se brojĉanim

simbolima.

KVALITATIVNE varijable su svojstva (obiljeţja) fenomena ili

entiteta kojima se moţe odrediti razliĉit modalitet u pojavljivanju i

koji se iskazuju atributima.

Ovisno od formulacije istraţivaĉkog upita kojim se fenomeni i

njihova svojstva stavljaju u specifiĉan odnos u svakom istraţivanju

se mogu identificirati zavisne i nezavisne varijable.

ZAVISNE VARIJABLE su obiljeţja fenomena ili entiteta o ĉijim

stanjima ili promjenama se u istraţivanju ţeli nešto spoznati.

NEZAVISNE varijable su obiljeţja fenomena ili entiteta uz pomoć

kojih se opisuju ili klasificiraju zavisne varijable ili se prouĉava

priroda njihova odnosa sa zavisnim varijablama.

20

Kada je rijeĉ o odnosima izmeĊu zavisnih i nezavisnih varijabli valja

istaći da se u mnogim istraţivanjima fokus stavlja na utvrĊivanje

jednostavne povezanosti (korelacije) izmeĊu razliĉitih obiljeţja

zavisnih i nezavisnih varijabli. Tek kada se otkriju ĉvrste i stabilne

povezanosti u daljnjim istraţivanjima se fokus moţe usmjeriti na

otkrivanje uzroĉno-posljediĉne (kauzalne) povezanosti izmeĊu

varijabli.

OPERACIONALIZACIJA VARIJABLI

KONCEPTUALIZACIJA je stvaranje pojma (zamisli o biti nekog

predmeta, bića, fenomena) od neposrednog osjetilnog doţivljaja do

mišljenja.

OPERACIONALIZACIJA je suprotan postupak kada od zamisli o

neĉemu tragamo za empirijskim (osjetilnim) oblicima u kojima se taj

fenomen zbiljski pojavljuje.

OPERACIONALIZACIJA VARIJABLE JE IZBOR VALJANIH I

METRIJSKI NAJPOGODNIJIH EMPIRIJSKIH POKAZATELJA

(POJAVNIH OBLIKA, INDIKATORA) NEKE DEFINIRANE

VARIJABLE.

Seminar

Na seminaru na ovom mjestu treba vjeţbati pisanje prijedloga

projektnog zadatka (idejnog i izvedbenog) za odabrani istraţivaĉki

upit. Valja koristiti postojeće upute i sheme koje se primjenjuju u

prijavi projekata MZOŠ, EU, Zaklada i sl.

Pitanja: 1. Što su varijable i kako se mogu metrijski definirati?

3. Što su kvantitativne ,a što kvalitativne varijable i po ĉemu se razlikuju?

4. Što su zavisne, a što nezavisne varijable u istraţivanju?

5. Što znaĉi pojam konceptualizacija, a što operacionalizacija varijable?

21

OPERACIONALIZACIJA ISTRAŢIVANJA PREMA

PARADIGMI RAZUMIJEVANJA

(KVALITATIVNA ISTRAŢIVANJA)

Pojam paradigma najopćenitije znaĉi primjer ili obrazac

prema kojem se neka djelatnost ravna.

Znanstvena paradigma je skup općih gnoseološko-

epistemoloških i metodoloških naĉela na temelju kojih se

utvrĊuju dosezi i ciljevi znanstvene spoznaje i naĉin

operacionalizacije znanstvenih istraţivanja.

Opredjeljenje za neku znanstvenu paradigmu utjeĉe na

izbor problema za istraţivanje, definiranje ciljeva, izbor

općeg metodološkog pristupa, posebnih metoda i

istraţivaĉkih postupaka.

Postoji više paradigmatskih sustava, a razlike meĊu njima

posljedica su razliĉitih filozofskih koncepata kojima se

pokušava epistemološki osmisliti istraţivaĉka praksa u

znanstvenom podruĉju ili polju.

Dvije su osnovne filozofsko-epistemološke pozicije koje su

uvjetovale razliĉite paradigme u društvenim znanostima:

Empirizam (J. Locke) i iz njega izvedeni klasiĉni pozitivizam

(A. Comte) i kasnije, logiĉki pozitivizam (Beĉki krug)

Njegovi osnovni postulati jesu:

- Prirodom vlada red;

- Sve prirodne pojave imaju prirodne uzroke;

- Priroda je spoznatljiva;

- Spoznaja se usvaja iskustvom;

- Ništa nije samo po sebi razumljivo.

Sukladno tome smatrali su da se uloga znanosti moţe

svesti na prikupljanje ĉinjenica o fenomenima

promatranjem i izvoĊenjem zakljuĉaka o uoĉenim

22

pravilnostima i zakonitostima koji egzistiraju izvan naše

volje.

Skupina filozofa, pripadnika tzv. Beĉkog kruga,

dijelom su ublaţili prethodni stav proklamirajući da su

legitimni predmet prouĉavanja znanosti svi fenomeni

dostupni iskustvu , ali i ideje, teorijski konstrukti i

pretpostavke koji se ne mogu neposredno zahvatiti

iskustvom, ali se mogu logiĉki i matematiĉki provjeriti.

Post-pozitivisti su dakle, proklamirali legitimnim

predmetom znanosti i teorijske konstrukte koji nisu

izravno izvedivi iz iskustva i podloţni promatranju (K.

Poper) pod uvjetom da se teorija moţe podvrgnuti

empirijskoj ili logiĉkoj provjeri odnosno da ju je moguće

potvrditi ili opovrgnuti.

Iz ove filozofsko-metodološke struje razvila se

KVANTITATIVNA istraţivaĉka paradigma (PARADIGMA

POJAŠNJAVANJA)

Filozofija racionalizma (idealizam W. Dilthey,

fenomenološki pravac E. Husesrl, kritiĉka filozofija

frankfurtske škole T. Adorna, J. Habermasa) osnova je

druge temeljne paradigmatske pozicije u društvenim

znanostima pod nazivom KVALITATIVNA paradigma

( PARADIGMA RAZUMIJEVANJA)

Njemaĉki filozof Wilhelm Dilthey uveo je razlikovanje

izmeĊu koncepta objašnjenja i razumijevanja.

Smatrao je da je priroda ĉovjeka i društvenih odnosa

(interakcija) takva da se oni ne mogu objasniti izvana kao

prirodne pojave već samo intuitivno razumjeti. Budući da

je ĉovjek svjesno biće jedinstvene osobnosti, njegove

reakcije i motivacija su uvijek podloţne svjesnoj preradi.

Stoga se mogu razumjeti i to mehanizmom empatije,

23

uvaţavajući cjelokupni kontekst (holistiĉki) u kojem se zbiva

interakcija.

Iz ovakve epistemološko-metodološke pozicije razvio se

drugaĉiji obrazac operacionalizacije istraţivanja, prvo u

humanistiĉkim, a potom i u društvenim znanostima

ukljuĉivo znanost o odgoju i obrazovanju.

Kvantitativna (paradigme pojašnjenja) temelji

istraţivaĉki proces na empirijsko-analitiĉkim i hipotetiĉko-

deduktivnim procedurama. Krajnji cilj je prikupljanje što

šire osnove iskustvenih podataka iz kojih se mogu izvesti

zakljuĉci o postojanju tendencija, pravilnosti, zakonitosti

odvijanja fenomena pod odreĊenim okolnostima, koji se

nastoje generalizirati (uopćiti). Iz takvih uopćenja

(objašnjenja) generiraju se uţe ili šire teorijske strukture

koje sluţe za daljnju operacionalizaciju empirijskih

istraţivanja.

Kvalitativna (paradigma razumijevanja) polazi od stava

da stanovit broj društvenih fenomena ima specifiĉnu

prirodu zbog koje nije dostupan deduktivno-analitiĉkim

istraţivaĉkim procedurama i zato ostaje nerazjašnjen

(nespoznat).

Pri tome se primarno misli na društvene fenomene ĉija je bit

ţiva meĊuljudska interakcija na koju ljudi svjesno utjeĉu i

daju joj specifiĉno znaĉenje (npr. odgojno-obrazovni

fenomeni). Budući da se ljudsko ponašanje ne odvija putem

zadatih, univerzalnih obrazaca, smatraju zagovornici

kvalitativne paradigme, spoznaju valja usmjeriti na

razumijevanje simboliĉkog sustava i znaĉenja koja im

pridaju subjekti neke interakcije u nekom odreĊenom

kontekstu.

24

ŠTO JE U FOKUSU KVALITATIVNIH ISTRAŢIVANJA:

a) Razumijevanje i interpretacija znaĉenja koja ljudi

pridaju razliĉitim predmetima i dogaĊajima u osobnim

odnosima;

b) Razumijevanje i interpretacija specifiĉnih

simboliĉkih sustava koje sudionici izgraĊuju u interakciji;

c) Razumijevanje i interpretacija jedinstvenog

društvenog konteksta kao cjeline (holistiĉki pristup).

OBILJEŢJA KVALITATIVNIH ISTRAŢIVANJA

1. Kvalitativna istraţivanja polaze od i odvijaju se u

prirodnom okruţenju kao izvoru podataka i kontekstu

fenomena. (Smatra se da je ljudsko ponašanje pod

utjecajem okruţenja i uvijek vezano uz neki kontekst

koji mu sami pridaju).

2. Kvalitativno istraţivanje traga za znaĉenjem koje

sudionici (ispitanici) neke interakcije pridaju situaciji;

ili na koji je naĉin promišljaju svoje uloge (zauzimanje

perspektive sudionika). Dinamika situacije razumijeva

se putem uĉenja perspektive razliĉitih sudionika.

3. Kvalitativno istraţivanje je deskriptivno, bogato

ilustrirano originalnim izjavama, anegdotama,

fotografijama, i drugim dokumentima.

25

4. Kvalitativno istraţivanje više je fokusirano na

razumijevanje i interpretaciju procesa interakcije,

nego na sam rezultat (npr. proces odgojne interakcije).

5. Kvalitativno istraţivanje uvijek je induktivno. Polazi

od neposrednog iskustva, a ne od unaprijed usvojenog

teorijskog stava koji valja potvrditi ili odbaciti. Teorija

se moţe naknadno graditi iz mase empirijskih

podataka «grounded theory».

Prema paradigmi razumijevanja (kvalitativnoj) Znanstvenim

istraţivanjem se ne interpretira postojeća društvena stvarnost i

zakonitosti po kojima se ona odvija već se pokušava razumjeti

znaĉenje koje ljudi pridaju pojedinim fenomenima i odnosima.

Shodno tom temeljnom stavu proces istraţivanja nije strukturiran

jednako gore opisanom.

1. Izbor i obrazloţenje istraţivaĉkog problema

2. OdreĊivanje svrhe istraţivanja

3. Izbor i razrada metoda, istraţivaĉkih postupaka i

instrumenata

4. Planiranje i provoĊenje terenskog dijela istraţivanja

5. SreĊivanje i interpretacija podataka

6. Pisanje i objavljivanje izvješća

26

Nacrt kvalitativnog istraţivanja

Kvalitativni istraţivaĉi razmišljaju povijesno, interakcijski i

strukturalno. Oni provode kvalitativne studije na temelju osobnog

iskustva, a uz to i istraţuju strategije empirijskog istraživanja koje će

im omogućiti povezivanje stečenog iskustva sa sociokulturnim

strukturama.

Nacrt istraživanja pozicionira istraživača u empirijski svijet. Četiri

temeljna pitanja strukturiraju problem nacrta:

1. Na koji način je nacrt povezan s korištenom paradigmom?

2. Tko ili što će biti predmet istraživanja?

3. Koje strategije istraživanja će se koristiti?

4. Koje će se metode i postupci primjenjivati u prikupljanju i

analizi empirijskog materijala?

Postoje dvije vrste nacrta istraţivanja:

1. Nacrti koji se temelje na pozitivističkim kvantitativnim

paradigmama

2. Nacrti koji se temelje na kvalitativnim kritičkim i

konstruktivističkim paradigmama

- Prvi daju prednost ranoj identifikaciji problema istraživanja i razvijanju

istraživačkih pitanja preko niza hipoteza, izbora predmeta istraživanja i

metoda za analizu podataka. Prijedlog istraţivanja mora biti napisan na

temelju faza preko kojih se provodi studija (npr. planiranje, prikupljanje

podataka, analiza, implementacija, interpretacija i sl.). Prijedlog

istraživanja mora takoĎer sadržavati i financijsku konstrukciju, pregled

relevantne literature itd. Pozitivistički nacrti pokušavaju anticipirati sve

probleme koji bi se mogli pojaviti u studiji, predviĎajući u tu svrhu dobro

utvrĎene "mape za istraţivanje".

- U studijama koje su oblikovane prema kritičkim i konstruktivističkim

paradigmama manje se ističe formalni prijedlog istraţivanja. Ovdje

istraživač slijedi put "otkrića" koristeći kvalitativne modele i metode

rada od kojih se ističu terenska istraţivanja.

Tko i što će biti predmet studije:

Ovo pitanje uključuje analizu pojedinačnih slučajeva, studij

fenomena i posebne socijalne procese.

Prvo se mogu proučavati pojedinačni slučajevi i to se naziva

idiografska (intenzivna) studija sluĉaja.

27

Drugo, istraživač se može usmjeriti na brojne slučajeve, što se

naziva kolektivna studija sluĉaja.

Treće, istraživač može ispitivati višestruke procese na razini

nekoliko različitih slučajeva.

Svaki kvalitativni istraživač započinje svoju studiju pitanjem: Što

ţelim spoznati u ovoj studiji? To je polazišna točka svakog istraživanja.

S obzirom na prirodu upita, oblikuju se sva daljnja istraživačka pitanja.

Nakon postavljanja i razjašnjenja istraživačkog pitanja, odabiremo

adekvatnu metodologiju i nastavljamo s izvoĎenjem istraživačkog

projekta. Nacrt kvalitativnog istraživanja započinje, dakle, s pitanjem, ali

pri tome se imaju u vidu stvarni subjekti koji su dio šireg socijalnog

okruženja (npr. obitelji, društvene grupe i sl.)

V. Janesick razmišlja o kvalitativno istraživačkom nacrtu kao o

umjetničkom plesu koji je sastavljen od tri faze:

1. Prva je faza, faza zagrijavanja ili donošenja odluke o početku

studije.

2. Druga faza je faza vjeţbe ili implementacije odluke.

3. Treća faza je faza smirivanja pri kojoj se odluke privode kraju,

tj. realiziraju.

1. Faza zagrijavanja predstavlja planske odluke na početku studije. Prvi

skup odluka bavi se pitanjima koja se odnose na ono što se proučava, pod

kojim okolnostima, za koje razdoblje i s kim. Istodobno, kvalitativni će

istraživač odabrati mjesto istraživanja ili teren prema nekom unaprijed

odreĎenom logičkom načelu.

Pristup i ulazak na teren ili u "polje" istraživanja vrlo su osjetljive

komponente kvalitativnog istraživanja, gdje istraživač mora steći

povjerenje i izgraditi odnos i komunikaciju s participantima.

Ustanovljavanjem povjerenja i meĎuljudskih odnosa na početku studije,

istraživač ima bolje mogućnosti za razumijevanje svakog sudionika s

njegove perspektive. Ova perspektiva osigurava da će sudionici biti voljni

dijeliti sve s istraživačem.

Kada je kvalitativni istraživač formulirao istraživačko pitanje,

locirao "polje" istraživanja i selekcionirao odreĎeni broj sudionika, tada

treba odlučiti koje su najprikladnije metode a prikupljanje podataka.

Odabir ovih strategija povezan je s činjenicom kako istraživač gleda na

svrhu studije, što ona znači i kako razumije socijalni i politički kontekst

unutar kojega se studija odvija. Najčešće se koriste strategije koje su

kombinacija sudjelujućeg promatranja, dubinskog intervjuiranja i analize

dokumentacije.

28

Faza zagrijavanja (donošenja odluka na početku studije) uključuje

odluke s obzirom na slijedeća pitanja:

1. Pitanja koja upravljaju studijom.

2. Odabir terena i sudionika.

3. Pristup terenu i dogovor s participantima.

4. Vremensko trajanje studije.

5. Odabir odgovarajućih istraživačkih strategija (koje mogu

uključivati: etnografske metode, biografije, studij slučaja,

sudjelujuće promatranje, terensko istraživanje i sl.).

6. Mjesto teorije u studiji.

7. Identifikacija istraživačkih predrasuda.

8. Identifikacija informativnih procedura.

Osim odluka koje treba donijeti na početku studije, potrebno je

razmotriti još neke karakteristike kvalitativnog nacrta istraživanja:

1. Kvalitativni nacrt istraživanja predstavlja cjelovitu sliku na

kojoj se odražava "perspektiva zahvata" dubine prostora.

2. Nacrt kvalitativnog istraživanja ilustrira odnos izmeĎu ili unutar

sustava i kultura.

3. Kvalitativni nacrt fokusiran je na "lice u lice" odnos izmeĎu

istraživača i participanata.

4. Kvalitativni se nacrt usmjeruje na razumijevanje danog

socijalnog konteksta.

5. Kvalitativni nacrt zahtijeva od istraživača prisutnost na terenu.

6. Kvalitativni nacrt zahtijeva da vrijeme provedeno u analizi

podataka bude proporcionalno vremenu provedenom na terenu.

7. Kvalitativni nacrt zahtijeva da istraživač razvije fiktivni model

onoga što se dogaĎa na terenu.

8. Kvalitativni nacrt zahtijeva da istraživač postane instrument

istraživanja. To znači da istraživač mora imati sposobnosti

promatranja ponašanja i izoštrene vještine potrebne za

promatranje i za neposredni "lice u lice" kontakt.

9. Kvalitativni nacrt sjedinjuje odgovarajuće odluke s

odgovarajućim etičkim pitanjima.

10. Kvalitativni nacrt zahtijeva istovremeni postupak analize i

prikupljanja podataka, nakon čega slijedi proces generiranja

teorije.

29

2. Faza vjeţbe je pilot studija i nastavak donašanja planskih odluka. Prije

same kvalitativne studije dobro je izraditi tzv. pilot studiju. Ona

omogućuje istraživaču da se usredotoči na pojedina zanimljiva područja

koja su nejasno artikulirana.

Ovo inicijalno vrijeme za oblikovanje studije omogućuje

istraživaču učvršćivanje odnosa s participantima i uspostavljanje

učinkovitih modela komunikacije.

Korištenje tehnika sudjelujućeg promatranja i dubinskog

intervjuiranja nije dovoljno i ne može biti jamstvo da će istraživanje biti

kvalitativno. Istraživač mora interpretirati i razumjeti svjetonazore i

ponašanja sudionika u proučavanoj sredini.

3. Faza smirivanja predstavlja planske odluke na kraju studije. Ovdje

istraživači moraju odlučiti kada napustiti područje istraživanja, čime

započinje finalna obrada i analiza podataka. Nakon toga slijedi

interpretacija i prezentacija podataka u narativnoj formi, koji su

potkrijepljeni navodima iz bilježaka i intervjua. Na kraju, istraživači bi

trebali opisati svoju ulogu, kako bi čitatelj mogao razumjeti odnos koji se

tijekom studije razvijao izmeĎu istraživača i sudionika.

U tijeku svih faza izrade nacrta istraživanja, istraživači često

koriste princip triangulacije ili primjene više vrsta različitih metoda

obrade i prikupljanja podataka. Denzin navodi četiri osnovna tipa

triangulacije:

1. Triangulacija podataka ili korištenje različitih izvora podataka

u studiji.

2. Istraţivaĉka triangulacija ili korištenje različitih profila

istraživača.

3. Teorijska triangulacija ili primjena multiplih paradigmi i

perspektiva u interpretaciji pojedinačnog seta podataka.

4. Metodološka triangulacija ili primjena multiplih metoda i

tehnika u proučavanju pojedinih problemnih situacija.

V. Janesick dodaje i peti tip triangulacije, a to je tzv. interdisciplinarna

triangulacija ili primjena više disciplinarnih područja u rješavanju

teorijskih ili praktičnih problema.

Ključno pitanje koje se postavlja jest kako postići visoku razinu

vjerodostojnosti kvalitativne studije? Prema Pattonu vjerodostojnost

kvalitativnih istraživanja upućuje na ova pitanja:

1. Koje se tehnike i metode koriste da bi se utvrdila konzistencija,

valjanost i točnost nalaza?

2. Što istraživač unosi u studiju u smislu iskustva i kvalifikacije?

3. Koje su glavne pretpostavke studije?

30

Izrada temeljnog nacrta kvalitativnog istraţivanja

IzvoĎenje nacrta kvalitativnog istraživanja slijedi nekoliko faza koje su

svojstvene procesu kvalitativnog istraživanja.

1. Faza refleksije

Ova faza uključuje dvije pod-etape:

a) Identificiranje teme ili predmeta istraţivanja

Ovo je vrlo složen i dugotrajan postupak, a ključno pitanje za odabir

predmeta kvalitativnog istraživanja jest identificiranje «nečega što sadrži

nečije interese kroz odreĎeno vrijeme». Identificiranje takve teme

zahtijeva izvjestan stupanj auto-refleksije i kritičkog samo-istraživanja.

Do istraživačkog pitanja možemo doći kroz kliničku ili terensku praksu,

iz svakodnevnog iskustva, putem konzultacije s kolegama ili uz pomoć

literature koja nam stoji na raspolaganju.

b) Identificiranje paradigmatskih perspektiva

Kvalitativna istraživanja koriste induktivnu metodu, tj. teorija se

razvija iz podataka koji se istovremeno prikupljaju i analiziraju na samom

terenu. U ovoj fazi istraživanja korisno je istražiti istraživačka pitanja u

svijetlu očekivanih rezultata, koji su u neposrednoj vezi s potencijalnim

auditorijem i ciljevima istraživanja (jasno postavljena svrha)

2. Faza planiranja

Ova faza uključuje:

a) Odabir mjesta ili «polja» istraţivanja. Mjesto u kojem će se

studija provesti mora biti pažljivo odabrano, te se pritom moraju uvažiti

sve karakteristike sudionika istraživanja. Istraživač treba posjetiti buduće

mjesto istraživanja i uočiti da li je dotično mjesto pogodno za obavljanje

istraživanja. TakoĎer, bilo bi dobro da istraživač preispita potrebe te

sredine i u skladu s tim izabere odgovarajuću strategiju istraživanja,

zatim, da na vrijeme obavi preliminarne razgovore kako bi na vrijeme

dobio odobrenje za izvoĎenje projekta, te da u obzir uzme sredstva

kojima raspolaže, a koja su redovito ograničena. Nije poželjno da

istraživač provodi kvalitativnu studiju na svom radnom mjestu jer ta

dualna funkcija može dovesti do ozbiljnijih smetnji u izvoĎenju projekta.

31

b) Odabir strategije. Istraživačka strategija je odreĎena prirodom

istraživačkog pitanja. Svaka strategija nudi naročitu i jedinstvenu

perspektivu koja osvjetljava značajne aspekte problema istraživanja.

Kvalitativni istraživač, stoga nije ograničen na korištenje samo jedne

strategije već on mora znati primjenjivati višestruke strategije kako bi

izbjegao ograničenja studije. Treba naglasiti da je kvalitativna strategija

koja se primjenjuje u studiji u velikoj mjeri odreĎena svrhom studije,

prirodom istraživačkih pitanja, znanjem i vještinama, te sredstvima

kojima raspolaže istraživač.

Tipovi pitanja Strategija

Pitanja smisla Fenomenologija

Deskriptivna pitanja Etnografija

Procesualna pitanja Bazična teorija

Dijaloška pitanja Etno-metodologija

Bihevioralna pitanja: Makro

Mikro

Sudjelujuće promatranje

Kvalitativna etologija

c) Metodološka triangulacija. Zbog različitih paradigmi i

perspektiva, unutar projekta, primjenjuju se višestruke metode

prikupljanja i analize podataka tako da istraživač može dobiti cjeloviti

uvid u pojedina područja istraživanja. Simultana primjena triju ili više

metoda uobičajena je u kvalitativnim istraživanjima.

d) Priprema istraţivaĉa. Kaže se da je kvalitativno istraživanje

toliko dobro koliko je dobar istraživač. Dobri kvalitativni istraživači

moraju biti:

spremni suočiti se sa sredinom koju će proučavati, a to znači da

moraju steći povjerenje okoline svojom strpljivošću i ustrajnošću

fleksibilni i elastični

svestrani u korištenju istraživačkih metoda i tehnika jer znaju da je

to najbolji mogući način da se doĎe do potrebnih informacija

ustrajni i svjesni da se terenski rad odvija po fazama

pedantni i sistematični u sreĎivanju dokumentacije, arhiviranju i

metodičkom pravljenju bilješki kako bi mogli uočiti fine nijanse

koje proizlaze iz intervjua i opservacija

potkovani u socijalno – znanstvenoj teoriji kako bi lako mogli

spoznati odgovarajući meta-teorijski okvir

I na kraju, dobar kvalitativni istraživač mora stalno provjeravati

ispravnost dobivenih rezultata pregledom zapisa i dokumenata iz drugih

izvora. Svaka nejasnoća i konfuzija u podacima onemogućava daljnji rad

32

istraživača. Ne obeshrabruje ga spor napredak, a u svom intelektualnom

radu on pronalazi smisao, te nastavlja s radom sve dok studija ne bude

objavljena.

e) Kreiranje i rafiniranje istraţivaĉkih pitanja. Formulacija

istraživačkih pitanja odreĎuje fokus i opseg studije. Istraživač treba

postaviti široku skalu istraživačkih pitanja kako ne bi prerano ograničio

studiju. Pitanje treba postaviti tako da ga se u kasnijim fazama rada može

lako rafinirati, a to istraživač može učiniti tek onda kada shvati dogaĎanja

na mjestu istraživanja. Ako pitanje ne odgovara sredini u kojoj se provodi

istraživanje, tema istraživanja se treba odbaciti ili potpuno modificirati, te

je istraživač dužan o tome obavijestiti sve sudionike istraživanja.

f) Pisanje prijedloga istraţivanja. Da bi projekt bio odobren

potrebno je sastaviti dobar prijedlog koji treba ukazati na atraktivnost i

društvenu relevantnost projekta koji bi zbog toga trebalo subvencionirati.

Zato prijedlog treba napisati uvjerljivo, potpuno i profesionalno. Prijedlog

treba isticati tri vrijednosti koje cijeni svaka znanstvena disciplina, a to su

konceptualna inovacija, metodološka rigoroznost, te bogat i plodonosan

sadrţaj, a pisac prijedloga treba se pridržavati osnovnih odrednica

prijedloga: razgovijetnosti, utvrĊivanja konteksta, originalnog pristupa,

preciznog opisa metode i specifikacije ciljeva.

Komponente prijedloga:

1. NASLOV, PUNI NASLOV PRIJEDLOGA

- POPIS ISTRAŢIVAĈA,

- UKUPNI TROŠKOVI,

-VREMENSKO TRAJANJE PROJEKTA,

2. STRUKTURA PRIJEDLOGA,

-UVOD, SVRHA I CILJ ISTRAŢIVANJA,

-PREGLED LITERATURE,

-RELEVANTNOST PROJEKTA,

-ISTRAŢIVAĈKA PITANJA, METODE, OPIS MJESTA I sudionika

-POSTUPCI ZA PRIKUPLJANJE PODATAKA,

-POSTUPCI ZA ANALIZU PODATAKA,

-ZAŠTITA SUBJEKTIVNIH PRAVA,

-TABLIĈNI PRIKAZ PLANOVA RADA,

3. REFERENCE, DODACI,

-ŢIVOTOPIS glavnog istraţivaĉa , SAŢETAK ŢIVOTOPISA ostalih

istraţivaĉa ,

-ODOBRENJE ZA IZVOĐENJE PROJEKTA.

33

3. Faza «ulaska»

Ova se faza odnosi na ulazak u polje istraživanja, odnosno na teren

i odvija se nakon što se dobije odobrenje za izvoĎenje projekta.

Kako pokucati nekome na vrata i započeti prvi razgovor?

Prvih nekoliko dana istraživač se mora naučiti snalaziti u ambijentu, a

pritom mu može pomoći organizacijska karta svih sudionika u okruženju.

Za vrijeme inicijalnog ulaženja na teren potrebno je da istraživač stekne

rutinu i usvoji formalna i neformalna pravila ponašanja, a nakon toga se

treba na kratko povući i sistematizirati bilješke s terena.

Izbor uzorka. Kada istraživač nauči koje uloge igraju i kakav je

odnos meĎu sudionicima, tek tada može odrediti informatore i

kazivače sa terena. Dobar informator je onaj koji posjeduje znanje i

iskustva koja su potrebna istraživaču, koji ima sposobnost

autorefleksije, koji se zna izražavati, koji ima vremena za razgovor

i koji želi sudjelovati u studiji.

Patton (1990) predlaže neke nove tipove uzorka koji bi bili bogati

informacijama:

c) uzorak ekstremnih ili devijantnih slučajeva koji se primjenjuje

za izbor sudionika koji posjeduju neke ekstremne

karakteristike

d) uzorak intenziteta odabire sudionike koji su eksperti ili

autoriteti na odreĎenom području

e) uzorak maksimalne raznolikosti je proces namjernog

odabiranja heterogenog uzorka i promatranje sličnosti i razlika

u iskustvima sudionika

f) uzorak kritičnih slučajeva je izbor sudionika koji su značajni

za otkrivanje kritičnih dogaĎaja, koji se mogu generalizirati na

ostale situacije.

Tehnike intervjua. Preliminarne intervjue istraživač treba postaviti

dosta široko, dok se kasniji intervjui trebaju usmjeriti na preciznije

podatke. Posljednja je faza, faza prikupljanja produktivnih

podataka kada se konačno pojavljuje red i razumijevanje, te

povezivanje dijelova u cjelinu.

Osiguranje rigoroznosti studije. Glavni postupci koje nam mogu

osigurati znanstvenu korektnost (rigoroznost) studije usko su

povezane s osnovnim metrijskim osobinama kvalitativnih studija

kao što su valjanost, pouzdanost, objektivnost i standardiziranost.

34

Kriterij primjerenosti i prikladnosti podataka. Primjerenost

se postiže kada je prikupljeno dovoljno podataka, a

prikladnost se odnosi na izbor informacija i modela koji

odgovaraju teoretskim potrebama studije.

Pregled i pretraživanje dokumentacije.

Provjera studije od strane sekundarnih informatora.

Višestruki procjenjivači.

4. Faza «povlaĉenja»

U jednom trenutku istraživač dolazi do točke kada postaje članom

zajednice. Tada on gubi osjetljivost za dnevne aktivnosti, gubi

objektivnost prema okolini i identificira se sa članovima skupine. U tom

je trenutku izgubljen njegov neutralni stav istraživača, te se on mora

povući s «polja» istraživanja.

5. Faza pisanja istraţivaĉkog izvještaja

Postoje dva načina pisanja izvještaja:

a) pisati izvještaj tako da čitatelj rješava zagonetku zajedno s

istraživačem

b) sumarno prezentirati glavne nalaze koji podržavaju zaključak

Pitanja: 1. Što je znanstvena paradigma?

2. U kojoj filozofijsko-epistemološkoj poziciji je utemeljena kvantitativna

znanstvena paradigma i koje su joj temeljne znaĉajke.

3. Koja je filozofijsko-epistemološka osnova paradigme razumijevanja i

koje su njene karakteristike?

5. .Što je u fokusu kvalitativnih istraţivanja?

6. Koja su obiljeţja kvalitativnih istraţivanja?

7. Koja su dva naĉina pisanja izvješća o provedenom kvalitativnom

istraţivanju?

8. Koje osnovne faze slijedi izvoĊenje kvalitativnog istraţivanja?

9. Koje su komponente pisanog prijedloga (projekta) kvalitativnog

istraţivanja?

35

PREPOZNAVANJE METODOLOŠKE STRATEGIJE

Prepoznavanje razliĉitih istraţivaĉkih metoda i postupaka

primjenjenih u nekoj studiji vaţno je za istraţivaĉe i korisnike

istraţivanja.

Većina istraţivanja slijedi standardiziranu shemu: obrazloţenje

problema, sakupljanje podataka, analizu podataka, izvoĊenje

zakljuĉaka.

Iako nerijetko u istraţivaĉkoj studiji dolazi do preklapanja, odnosno

kombiniranja više istraţivaĉkih metoda (strategija) u većini njih se

moţe uoĉiti jasna, prepoznatljiva osnovna strategija prema

dominantnoj istraţivaĉkoj metodi. (Problem razliĉitih podjela metoda)

Jedna od podjela istraţivaĉkih metoda koja minimizira kategorije, a

maksimizira razlike je podjela na slijedećih pet istraţivaĉkih metoda

koje daju mogućnosti izbora strategije za odgovore na razliĉite

istraţivaĉke upite:

- Povijesna metoda (primjenom razliĉitih postupaka i

instrumenata daje odgovore na sva pitanja koja se tiĉu

fenomena odgoja i obrazovanja iz prošlosti)

- Deskriptivna metoda (primjenom razliĉitih postupaka i

instrumenata odgovara na sva pitanja o sadašnjem statusu i

strukturi fenomena.

- Korelativna metoda odgovora na pitanja o odnosima

meĊusobnim vezama fenomena i njihovih razliĉitih obiljeţja.

- Uzroĉno-komparativna metoda produbljuje odgovore na

pitanja o odnosima stavljajući ih u kontekst uzroĉno-

posljediĉnie povezanosti u prirodnm okruţenju.

- Eksperimentalna metoda odgovara na pitanja o zakonitim

uzroĉno-posljediĉnim odnosima u laboratorijskim

(kontroliranim uvjetima u kojima se iskluĉuju ostale

mogućnosti povezanosti.

36

POVIJESNO ISTRAŢIVANJE

- prouĉavanje, razumijevanje i objašnjavanje prošlih dogaĊaja

- dobro je da je voĊeno hipotezom

- najĉešći postupci su studij i analiza dokumentacije, analiza

sadrţaja, rjeĊe intervju

- traga se za postojećim podacima (primarni i sekundarni)

Primarni dokumenti i izvori imaju veću vrijednost, ali su rjeĊi.

Problem je velika koliĉina sekundarnih izvora (literature).

- svaki dokument se podvrgava: a) vanjskoj kritici (autentiĉnost)

i b) unutarnjoj kritici (spoznajna vrijednost).

Primjeri: Istraţivanje naĉina uspostavljanja discipline u školi. Što moţe

posluţiti kao izvor podataka? Npr. pismo M. Krleţe prijatelju u kojem izraţava

zabrinutost za neki sluĉaj fiziĉkog kaţnjavanja u školi.

E. Von Deniken: Crteţi u pećinama jesu autentiĉni, ali je problem interpretacija.

- Razvoj metoda pouĉavanja u europskom školstvu.

- Obuhvaćenost općim obrazovanjem populacije izmeĊu 1. i 2. svjetskog rata.

DESKRIPTIVNO ISTRAŢIVANJE

- odgovara na pitanje ili testira hipoteza o sadašnjem stanju

fenomena ili procesa

- najĉešći postupci prikupljanja podataka su promatranje, intervju,

upitnik, ljestvice procjene stavova itd

- zahtijeva dobro poznavanje vremenske i prostorne

rasprostranjenosti fenomena, statistiĉkih jedinica koje ĉine

populaciju, i statistiĉkih metoda opisa i zakljuĉivanja s uzorka na

populaciju. Izgledaju jednostavno, ali su vrlo zahtjevna.

Primjeri:

Kako će na predstojećim izborima glasovati graĊani u 5. izbornoj jedinici?

Kako roditelji procjenjuju svoju uĉinkovitost u odgoju djece.

Kakva je suradnja izmeĊu škola i obitelji u rješavanju nasilja?

Što roditelji misle o produţenju općeg obaveznog obrazovanja?

37

KORELACIJSKO ISTRAŢIVANJE

- Odgovara na pitanje jesu li i do koje mjere dvije ili više varijabli

povezane. Obiĉno se neki fenomen (sloţena varijabla – teorijski

konstrukt) kao što je stanovito ĉovjekovo ponašanje kao zavisna

varijabla dovodi u vezu s nizom nezavisnih (kriterijskih varijabli.

- Rezultati korelacijskih istraţivanja ĉesto sluţe kao podloga

daljnjim analizama (uzroĉno-komparativnim i

eksperimentalnim)

- Koriste se svi postupci prikupljanja podataka, a primarno oni

koji daju podatke u kvantitativnom obliku (mjerne jedinice)

Primjeri:

Kakav je odnos izmeĊu vrste i intenziteta motivacije i školskog postignuća?

Koje su osobine liĉnosti povezane s dobrom materijalnom situiranošću?

Povezanost ocjena iz prethodnog školovanja s postignućem na studiju.

Kakav je odnos izmeĊu inteligencije i samopoštovanja?

UZROĈNO-KOMPARATIVNO I EKSPERIMENTALNO ISTR.

- Obje metodološke strategije usmjerene su na utvrĊivanje uzroka

povezanosti varijabli i ukljuĉuju grupnu komparaciju nositelja

fenomena. U biti se ţeli otkriti je li jedna ili više nezavisnih

varijabli (kao uzrok) utjeĉu na promjene jedne ili više zavisnih

varijabli (kao posljedice)

- Zakljuĉivanje se izvodi na temelju pravila logiĉko-kauzalnih

pravila

- Razlika strategija se svodi na to što je kod eksperimentalnog

istraţivanja, navodni uzrok, nezavisna varijabla manipulirana od

strane istraţivaĉa, a kod uzroĉno-komparativnog nije nego djeluje

od prije i nezavisno od istraţivaĉeve mogućnosti upravljanja.

Primjeriuzroĉno-komparativnih istraţivanja:

Uĉinak predškolskog iskustva na socijalnu zrelost djece.

Utjecaj spola na poduzetniĉko ponašanje.

Je li zaposlenost majke utjeĉe na odgovornost djece u izvršavanju zadaća?

Primjeri eksperimentalnih istraţivanja:

Utjecaj rješavanja problemskih zadataka na razvoj matematiĉkih postignuća?

Kakva je efikasnost individualizirane, grupne i frontalne nastave kemije?

38

Na poĉetku se obiĉno pitamo koja metodološka strategija odgovara

nekom problemu. MeĊutim to ovisi prije svega o prethodnim

spoznajama fenomena, stanja teorijskog okvira od kojeg polazimo i

naĉina formulacije pitanja. Ako fenomen nije opisan niti klasificiran

valja od toga poĉeti i dizajnirati deskriptivno i/ili korelacijsko

istraţivanje, a nakon toga moţe uslijediti uzroĉno-komparativno i/ili

eksperimentalno istraţivanje.

Primjer postupnosti u ostvarivanju razina spoznaje:

Tjeskoba i postignuće:

1. Anketirati nastavnike i roditelje da se vidi njihovo mišljenje o utjecaju

tjeskobe na postignuće.

2. Korelacijskim ispitivanjem na većem uzorku utvrditi povezanost varijable

(konstrukta) tjeskobe i postignuća)

3. Uzroĉno-koparativnim ispitivanjem na uzorku studenata usporediti

postignuća studenata s većim i studenata s manjim stupnjem tjeskobe:

4. Stvoriti eksperimentalne (laboratorijske) uvjete u kojima se moţe izazivati

veći ili manji stupanj tjeskobe u utvrditi kauzalnu povezanost.

Pitanja: 1. Što odreĊuje metodološku strategiju u istraţivanju?

2. Koji su elementi strategije povijesnih istraţivanja odgoja i

obrazovanja? Navedite primjer istraţivaĉkog upita.

3. Koji su elementi strategije deskriptivnih istraţivanja? Navedite

primjer istraţivaĉkog upita.

4. Koji su elementi strategije korelacijskih istraţivanja ? Navedite

primjer istraţivaĉkog upita.

5. Koji su elementi strategije uzroĉno-komparativnog istraţivanja?

Navedite primjer istraţivaĉkog upita.

6. Koji su elementi strategije eksperimentalnog istraţivanja? Navedite

primjer istraţivaĉkog upita.