of 44 /44
živo vrelo liturgijsko-pastoralni list Hrvatski institut za liturgijski pastoral pri Hrvatskoj biskupskoj konferenciji god. XXVIII. cijena: 13 kn 8 2011 Liturgija i norma od 7. kolovoza do 3. rujna2011.

8-2011 | Liturgija i norma

Embed Size (px)

Text of 8-2011 | Liturgija i norma

  • ivo vreloliturgijsko-pastoralni list

    Hrvatski institut za liturgijski pastoral pri Hrvatskoj biskupskoj konferenciji god. XXVIII. cijena: 13 kn82011

    Liturgija i normaod 7. kolovoza do 3. rujna2011.

  • ivo vreloISSN 1331-2170 UDK 282

    2011 8God. XXVIII. (2011.)

    Liturgijsko-pastoralni listza promicanje liturgijske obnove

    Glavni i odgovorni urednik: Ante Crnevi

    Uredniko vijee:Petar Bai, Ante Crnevi,

    Ivan uri, msgr. Ivan ako,msgr. Antun kvorevi,

    Ivica ii

    Predsjednik urednikog vijea:msgr. Antun kvorevi

    Urednitvo:Ante Crnevi, Ivan Andri,

    Vjena Tadi Stepinac

    Gra ka priprema:Tomislav Koak

    Izdava i nakladnik:Hrvatski institut za liturgijski pastoralpri Hrvatskoj biskupskoj konferenciji

    Kaptol 2610000 ZAGREB

    Telefon: 01 3097 117Faks: 01 3097 118

    e-mail: [email protected]

    Tisak:Gra ka Markulin, Lukavec

    ivoivoivoivoivoivoivoivoivoivoivoivoivovrevrevrevrelolololololoISSN 1331-2170 UDK 282

    urednikova rije 1 Kriza tradicije i nejasnoa slobode

    naa tema: Liturgija i norma 2 Obredna norma i slavljenje vjere, A. Crnevi

    Liturgijska knjiga i kreativnost liturgije,A. Crnevi

    Liturgijsko pravo u slubi liturgijske normativnosti i normalnosti, I. ako

    otajstvo i zbilja 18Biblijska razmiljanja:I. ako, I. Ragu, A. Vukovi,S. Slikovi, . Tanji

    Devetnaesta nedjelja kroz godinu

    Dvadeseta nedjelja kroz godinu

    Uznesenje blaene Djevice Marije

    Dvadeset i prva nedjelja kroz godinu

    Dvadeset i druga nedjelja kroz godinu

    symbolon 38 Ikonografija uznesenja

    blaene Djevice Marije, A. Crnevi

    trenutak: pisma itatelja 40 O ljepoti liturgije

  • 1

    UREDNIKOVA RIJEIVO VRELO 82011

    KKriza tradicije i nejasnoa slobode

    K ransko ispovijedanje vjere, premda u prvi plan stavlja kla-njanje Bogu u duhu i istini (usp. Iv 4, 24), od najranijih se oku-pljanja kranske zajednice oslanja na obred koji svoje uteme-ljenje pronalazi u Gospodinovim rijeima i gestama. Tim obrednim rijeima i gestama novozavjetna zajednica vri spomen-in Kristova otkupiteljskoga djela, a logika obredne forme ostavljala je prostor spe-cifinostima po kojima su zajednice u raznim kulturalnim i misaonim okruenjima te ivotnim uvjetovanostima izraavale zbiljnost Otajstva vjere. Najstarija obredna forma poznavala je jezgru Gospodinovih ri-je i gest, koje postaju normom za daljnje oblikovanje obrednosti i forme slavlja. Zato je sloboda i kreativnost pojedinih slavitelja, ponaj-prije biskupa, utrla put oblikovanju najstarijih liturgijskih tradicija iz kojih su se razvile liturgijske obitelji ili obredi, prepoznati danas kao rimski, ambrozijanski, bizantski, koptski, maronitski ivotne okolno-sti pojedinih krajevnih Crkava te briga za pravovjernost slavlja ubrzo su prvotnoj intuitivnoj formi dali znaenje institutivnosti. Tako briga za ljepotu slavlja ne znai samo brigu za obrednim oitovanje temeljne Norme Kristova djela spasenja nego i brigu za formu slavlja, koja se ravna zadanim obrednim obrascima, kako u obredim inima tako i u obrednim rijeima. Moe li takva zadanost i formalnost slavlja vjere biti prikladan okvir za puni doivljaj Otajstva?

    Takva se pitanja danas sve ee postavljaju, ali pokuaji bijega od obrednosti i iskuenje povjeravanja punoj slobodi u nainu slavljenja zavravaju u gubitku oslonca i zasjenjenju smisla slavlja vjere. Obred nije samo forma koja uva istine vjere i zadane naine slavlja. Obred je povlateno mjesto u kojemu se ovjek, oslonjen na vrstu strukturu slavlja, moe povjeriti dogaaju Otajstva. Liturgija Crkve, jer je obred-no slavlje, nuno pretpostavlja temeljne norme i uredbe te iz njih izve-dene odredbe, koje svaka na svoj nain zadaju, obvezuju, odreuju, nalau, savjetuju, preporuuju, potiu ili pak daju slobodu u izboru. Ne-ma obreda bez norme. Slavlje se naziva obrednim upravo zato to uva konstantu forme i smisla, pa je nuno prihvatiti njegovu nepromjenji-vu uredbu i njegove odredbe, trajno podlone zakonitim crkvenim pro-mjenama i obnovama. Nepovjerenje prema obredu, pokazuje da nije u krizi obrednost nego autoritet tradicije. Na jednak nain, bezuvjetno povjerenje jedino u naslijeenu obrednu formu, bez otvaranja prosto-ra novosti i prilagodbi, vodi u beivotni formalizam. Obred je povjeren kranskoj zajednici, koja u brizi i odgovornosti uva bitno i nepromje-njivo, ono institutivno u slavlju vjere, te s kritikom odgovornou pri-hvaa novo koje je potrebno za ivotnost slavlja vjere.

    Urednik

  • NAA TEMA

    2

    Liturgija i norma

    RObredna norma i slavlje vjereO normativnosti liturgije

    Ante Crnevi

    R asprave o liturgijskim temama nerijetko zapoinju i zavravaju pi-tanjem o normativnosti i ispravnosti obredne forma slavljenja. U takvome diskursu poesto izostaje dvoje: a) misao da je liturgi-ju nuno promatrati prvenstveno iz utemeljujuega spasenjskoga doga-aja i iz teologije slavlja, a ne samo iz obredne normativnosti liturgijsko-ga ina; b) misao da obredna norma izvire i oblikuje se iz teoloke zbilje i nastojanja za jasnoom i cjelovitou liturgijskoga dogaaja, a ne iz e-lje za ispravnou i kanonskom valjanou obreda. ini se da najgorljivi-jim zagovornicima obredne ispravnosti i vjernosti obrednoj normi (u smislu odredbe) nerijetko nedostaje prave spoznaje o temeljnoj naravi i smislu tih istih liturgijskih norma. Krenje liturgijske norme, naime, ne dogaa se samo nepotivanjem, reduciranjem ili nedoputenim proiri-vanjem norme, nego i svoenjem norme na znaenje izvanjskoga odre-enja obredne forme. Tono obredno izvrenje norme ne moe jamiti istinitost i puninu slavlja. Za slavlje je potrebno vie od norme. Olako se, naime, zaboravlja da liturgijsku normu nije mogue vezati tek uz formu i obrednost; norma je izraz brige za smisao, za istinitost i jasnou liturgij-skoga dogaaja. Pokazuje to i najstarija liturgijska tradicija: stvaranjem liturgijskih norma i odredaba Crkva je teila za pravovjernou, a ne za pravoobrednou. Obredne norme nisu nastale kao odgovor na obredni nesklad ili kao plod elje za obrednim unificiranjem slavlja vjere, nego kao put za uvanje i promicanje istine vjere koju je Crkva ispovijedala i u litur-giji slavila. Najstarije se norme zato i ne odnose na nain slavlja, nego na otajstvo koje se slavi. Tako je, nakon stoljea liturgijske kreativnosti, koja je samim slaviteljima preputala slobodu oblikovanja liturgijskih molita-va, najprije normiran tekst slavlja. Sama injenica da postoji pisani tekst liturgijske molitve, tj. obrazac (zvan takoer i formular), znai normira-nost. Upravo je normiranje teksta u raznim krajevima Crkve pod utje-cajem onodobnih teolokih i crkvenih autoriteta, zemljopisnih posebnosti i crkveno-povijesnih uvjetovanosti utrlo put stvaranju razliitih litur-

    Razmiljanje o liturgijskim normama i normativnosti

    obredne forme mora uvijek biti voeno jasnim spoznajama o teolokim

    postavkama iz kojih izrasta liturgija Crkve. Taj zahtjev prua nuno rasvjetljenje za ispravan odnos prema

    liturgijskoj obrednoj normi i njezinoj teolokoj

    vrijednosti, osobito u suvremenim traenjima

    koja, odvajajui normu od sadraja slavlja i teolokoga

    govora Crkve, sve vie zastaju pred pitanjem moe

    li obredna norma (i s njom forma)

    biti valjano mijenjana.

  • 3

    88ivo vreloivo vrelo8ivo vrelo88ivo vrelo820112011820118820118gijskih tradicija. Ono to danas nazivamo litur-gijskim obredom, u znaenju identiteta neke liturgijske tradicije (kao npr. rimski, ambrozi-janski, bizantski ili koptski obred), u poetcima je bilo nositelj teoloke specifinosti i naukov-nih nijansi kojima se odlikovala neka krajevna Crkva, osobito s obzirom na nain interpretira-nja povijesno-spasenjskih dogaaja i liturgijskih slavlja tih istih dogaaja.

    Obredna forma slavlja nije nikada nastaja-la bez odnosa na teoloki nauk, na njegov razvoj i(li) zapadanje u nejasnoe, nego je ba u njemu utemeljena i njime odreena. Zato razmiljanje o liturgijskim normama i normativnosti obredne forme mora uvijek biti voeno jasnim spoznaja-ma o teolokim postavkama iz kojih izrasta litur-gija Crkve. Taj zahtjev prua nuno rasvjetljenje za ispravan odnos prema liturgijskoj obrednoj normi i njezinoj teolokoj vrijednosti, osobito u suvremenim traenjima koja, odvajajui normu od sadraja slavlja i teolokoga govora Crkve, sve vie zastaju pred pitanjem moe li obredna nor-ma (i s njom forma) biti valjano mijenjana. i-njenica je da se teoloki govor o otajstvima vjere kroz itavu povijest ustrajno oblikovao i preobli-kovao, traei uvijek nove naine interpretiranja Istine, kako bi Crkva u svakome vremenu mo-gla na to puniji nain imati udjela u zbilji spa-senja. Ta novost nauka, uvijek vjernoga Isti-ni, traila je i novu obrednu formu po kojoj e lex orandi najizvrsnije oitovati legem creden-di. To je logika svih liturgijskih reformi. Litur-gijske norme stoje kao strukturalna i smislena sveza izmeu teolokoga nauka i obredne forme slavlja. Vezanje norme samo uz nauk Crkve vo-di u ideologizam, kao to vezanje norme samo uz obrednu formu vodi u rubricizam, koji lako po-staje najveom mjerom ideologije.

    Red i obredOstavljajui na trenutak prethodno spomenute kriterioloke temelje obrednih norma, zausta-vimo se na promiljanju nad dananjim litur-gijskim raspravama, nerijetko zaustavljenima na kritici normativnosti slavlja vjere. Dok, naime, jedna struja naglaava strogu vjernost staroj obrednoj formi, druga, koja je prisutnija

    u liturgijskoj praksi nego li u raspravama, daje puno povjerenje obrednoj slobodi i nenave-zanosti na bilo kakvu formu (i normu) slavlja. Mogu se uti prigovori kako u liturgiji nije mo-gue na skladan nain pomiriti obrednu normi-ranost i elju da liturgija bude istinsko slavlje. Pomilja se kako je slavlje nespojivo s normom, s unaprijed zadanim obrascem ili formom, pa se kao osnovne pretpostavke slavlja istiu ka-

    tegorije: obredna sloboda, spontanost, kre-ativnost, otvorenost duhu, nadahnuu U elji za obrednom slobodom zaboravlja se da ne postoji istinsko slavlje bez obreda i da slavitelji ne mogu nikada biti slobodni od obreda, od neke zajednike kulturalne i identitetske slav-ljenike forme. Svako slavlje pretpostavlja ne-ku obrednu formu po kojoj se prepoznaje kao slavlje. ak i ona najjednostavnija slavlja, kao npr. slavlje roendana, uvijek u sebi nose pre-poznatljive obrasce koji tvore slavlje. to bi se dogodilo sa slavljima kad bismo im oduzeli na-slijeene forme i naine slavljenja? Ona bi jed-nostavno prestala biti slavlja.

    Pokuaji oblikovanja slavlja u obrednoj slobodi i slobodi od obreda vode k dogaa-njima kojima pristaje oznaka ne-red. Litur-gija je uvijek ordo, red (zato i govorimo o re-du mise, redu krtenja, redu enidbe), i upravo zato to je oblikovana kao red ona je obred. Obreda nema bez reda, tj. bez usta-ljenoga naina slavlja i bez unutarnje logike obrednoga slijeda. Pojam ordo (red) u svome korijenu (or) uva zajednitvo s glagolima or-dior (zapoinjati) i orior (izvirati), pa obred, kao forma reda, ima zadau uvijek poveziva-ti vritelje i dionike obreda s Izvorom i Smislom slavlja. Liturgijski nas obred uvijek vraa na Poetak, na utemeljujui Dogaaj iz kojeg te-

    Pokuaji oblikovanja slavlja u obrednoj slobodii slobodi od obreda vode k dogaanjima kojima pristaje oznaka ne-red. Liturgija je uvijek ordo, red (zato i govorimo o redu mise, redu krtenja,redu enidbe), i upravo zato to je oblikovanakao red ona je obred.

  • NAA TEMA

    4

    Liturgija i norma

    e spasenjski red. Stoga je obred uvijek plod reda, nain odnosa prema spasenjskome redu koji se aktualizira u zajednici slavitelja. Kada je rije o liturgijskome slavlju, red valja razliko-vati od niza i obrednoga slijeda. Liturgijski red (izraen obrednom formom) jest neto znatno vie od ispravnoga i tonoga nizanja ritualnih ina i gesta. Red pokazuje nutarnju logiku, sve-zu koja obrednome slijedu daje smisao i znae-nje. Liturgijske norme odnose se, dakle, na li-

    turgiju Crkve shvatimo u pavlovskome i patri-stikome smislu kao Predaju u punome smislu rijei, kao ono to nam je Krist predao, on-da to Predan postaje normom koja nipoto ne moe biti izjednaena s pravilom ili odredbom. Otajstvo Krista, koje se izvruje i aktualizira po liturgijskim inima Crkve (usp. SC, 6), jest nor-ma normans tih istih slavljenikih ina, Poelo prema kojemu se stvaraju, oblikuju i mijenjaju obredni ini i odredbe koje ravnaju obrednom disciplinom. Sam pojam norma nastao je kon-trakcijom rijei gnorma (ili gnorima), u ko-joj se prepoznaje grki glagol gnorizein ije je znaenje poznavati, spoznati, (od istoga je ko-rijena i lat. noscere). Norma je ono to otkriva i omoguuje spoznaju stvari. Liturgijska norma-tivnost, dakle, ne ide za obrednom disciplinom nego za jasnoom spoznaje i iskustva slavljeno-ga otajstva kroz obredne rijei i ine.

    U dananjemu govoru u kojemu se pojam liturgijske norme rabi kao ekvivalent obredne odredbe, pravila ili rubrike, teko je u poj-movlju biti jasan. U ispravnome pristupu bilo bi vano liturgijske norme shvaati kao princi-pe, naela koja vode u bt slavlja te ih razlikova-ti od obrednih odredaba. Struktura liturgijskih knjiga zato na poetak, prije obrednoga reda i njegova slijeda, opisanoga odredbama i rubri-kama, stavlja principe i norme, opi uvod, prethodne napomene ili pak opu uredbu o otajstvu koje se tim liturgijskim inom slavi. U prijevodima se katkada zanemaruje razlikovna specifinost tih pojmova, pa je korisno spome-nuti i izvorne latinske naslove uvodnih teksto-va koji imaju teinu crkvenih dokumenata: Institutio generalis; Praenotanda generalia; Praenotanda. Razvidno je da je rije o norma-ma koje prethode obrednom slavlju i koje go-vore o njegovoj institutivnosti i opim nae-lima samoga slavlja. Uz te ope norme i uredbe u nekim je liturgijskim knjigama (u Rimskom misalu, Redu krtenja, Redu potvrde, Redu bo-lesnikog pomazanja) donesena i apostolska konstitucija, temeljni dokument kojim se sai-mlje i izrie teoloki nauk o pojedinom otajstvu vjere i liturgijskom slavlju po kojemu se to otaj-stvo aktualizira, pa je jasno da uvodne tekstove

    turgijski red, na smisao slavlja i uprisutnjenu zbilju spasenja, a ne tek na obredni slijed i igru verbalnih i neverbalnih forma slavlja.

    Nezamislivo je, stoga, govoriti o istinitosti slavljenja otajstva vjere bez prihvaanja reda koji nas uvodi u ivotno iskustvo otajstvenoga dogaaja i bez usvajanja liturgijskih norma ko-je nose zadau obredne mistagogije.

    Hermeneutika normativnoga u liturgijiU prethodnim analizama rabili smo pojam li-turgijske norme u najirem smislu rijei, uvri-jeenom u openitomu govoru koji normi daje znaenje odredbe ili propisa o zadanosti obred-ne forme. No, valja jasno naznaiti da je takvo shvaanje redukcionistiko i ne dotie bt nor-mativne dimenzije liturgije te nas moe lako za-vesti, osobito u dijalektici obrednoga (shvae-noga kao normativnoga) i otajstvenoga. Ve u naznakama koje razlikuju liturgijski red (ordo) od obrednoga slijeda postaje jasno da se liturgij-ska norma ne moe svesti na odredbe o obred-nome slijedu. Dolazimo tako do nunosti jasno-ga znaenjskog razlikovanje obredne norme od obrednih pravila. E. Mazza u svojoj hermeneu-tici normativnoga pojanjava da institutivna di-menzija liturgijskoga ina trai i stvara normu i normativnost, dok ona celebrativna iziskuje obredna pravila i odredbe slavlja. Naime, ako li-

    Liturgijska obnova dvadesetoga stoljea istaknula je pojam slavlje (celebratio) kao iznimno prikladan

    oblik odnosa zajednice vjernika naspram otajstveno-ga dogaaja, ali je istovremeno ivotni kontekst dao

    znatno ira, a time i nejasna, znaenja iskustvu slavlja.

  • 5

    88ivo vreloivo vrelo8ivo vrelo88ivo vrelo820112011820118820118

    (naslovljene kao ope uredbe ili ope napome-ne) valja razumijevati u tom interpretacijskom kljuu. Nije, stoga, sretna okolnost da u nekim obnovljenim i doraenim tipskim izdanjima li-turgijskih knjiga uvodne napomene dobiva-ju vie disciplinsko-ritualne obojenosti nego u ranijim izdanjima, pa ona otajstveno-instituci-onalna dimenzija liturgijske normativnosti bi-va zasjenjena, a sama normativnost biva dije-lom svedena na jednostavnu obrednu odredbu. Ako se takvim obnoviteljskim postupcima ka-nilo obredne disciplinske odredbe uzdignuti na viu razinu, na razinu opih norm i uredaba, onda je to razlog veoj zabrinutosti nad takvim razvojem liturgijske misli.

    Sam obredni slijed slavlja u liturgijskoj je knjizi praen i tumaen obrednim naznakama, didaskalijama ili rubrikama. Drevna tradicija da se te obredne naznake u liturgijskim kodeksi-ma i knjigama ispisuju ili tiskaju crvenom bojom dala je i tehniko ime samim naznakama: lat. ru-ber znai crven, pa rubrike oznaavaju crveno otisnut tekst. Paleografija, kada je rije o drugim podrujima, poznaje i drugi nain pisanja napo-mena koje prate tekst: one bi se pisale na margi-nama stranice kodeksa, pa marginaln ozna-ava ono to je popratno ili manje bitno. Ipak, usporedba marginalija s obrednim napomena-ma i rubrikama ne moe biti prihvatljiva jer na-pomene u liturgijskim knjigama vode brigu o

    skladnom odnosu rije i gest, koje su zajedno nositeljice smisla, pa se samo njihovom usklae-nou moe govoriti obredu, a tek njihova ma-nifestativnost Otajstva donosi ljepotu slavljenja.

    Suvremeni zazor prema obrednoj zadano-sti liturgijskoga slavlja vjere nosi u sebi iri spek-tar potekoa. Prva je u nejasnoi samoga pojma slaviti. Liturgijska obnova dvadesetoga stolje-a istaknula je pojam slavlje (celebratio) kao iznimno prikladan oblik odnosa zajednice vjer-nika naspram otajstvenoga dogaaja, ali je isto-vremeno ivotni kontekst dao znatno ira, a ti-me i nejasna, znaenja iskustvu slavlja. Stoga, dok u liturgiji Crkve slaviti ima jasno znaenje udionitva zajednice vjernika u Bojoj spasenj-skoj proslavi, pa slavljenje znai ujedno i aktu-alizaciju spasenjskoga dogaaja, ivotne slike slavljenja nameu znaenja odvajanja od redo-vitosti, neformalnosti, znaenja potpune slobo-de, provoda i zabave. Ideja slavlja danas sve vi-e naglaava misao o izuzimanju iz svih norm ponaanja. U slavlju se danas sve doputa i sve opravdava, a uspjeh slavlja mjeri se njegovom izvanjskom jedinstvenou, onim to do tada ni-je vieno. Uvodi se i kategorija ludosti kao mje-re dobroga slavlja (pa e dobro slaviti znaiti ludo se provesti). No, unato naelnoj elji za nenavezanou na formu, jedno je sigurno: slav-lje se uvijek utjee i povjerava nekoj formi ko-ja izrasta iz neke obredne matrice. Je li mogue

    Liturgija ja vjerna predaja nauka Crkve.

  • NAA TEMA

    6

    Liturgija i norma

    estitati roendan bez pruanja ruke i bez rije-i koja je ve u sebi obredna rije, doi na slavlje bez pozdrava koji uvijek ima neku prepoznatlji-vu formu (i samo tako biva prepoznat kao po-zdrav) ili pak slaviti bez pjesme ili glazbe ko-ja rijei slavlja daje obrednu formu? Slavlje je uvijek obred, jer se neko dogaanje identificira kao slavlje jedino ako staje u okvir nekih kultu-ralnih modela i vrjednota. Slavlje bez unaprijed prihvaene forme nema vrijednosnoga cilja, pa se slavlje uruava u zabavu koja je svrha samoj sebi. Odricanje od unaprijed prihvaene forme slavlja i njegove obredne strukturiranosti doki-da se i mogunost prosudbe ljepote slavlja, nje-gova smisla i vrijednosti koja bi se uzdizala iznad obinosti zabave i ugode, pa taman i duhovne.

    Normativnost: kriteriji prilagodbe i obnoveDananja nestalnost obredne forme, zaborav norme te pokuaji traenja vrijednosti i ljepo-te slavlja upravo u njegovoj spontanosti i slo-bodi pristupa, uvode nas u stanje koje se sve ee definira kao kriza liturgije. Razmilja-nja nad takvim kretanjima u liturgijskoj prak-si nameu nam temeljno pitanje: je li toj krizi

    razlog u nepovjerenju u institutivnost i norma-tivnost slavlja vjere te, slijedom toga, u nepoti-vanju zadanosti obredne forme, ili pak razloge treba traiti dublje u nerazumijevanju smi-sla i vrijednosti slavlja? Time navire niz drugih pitanja: Zato slaviti? Moe li se ivjeti i gaji-ti vjeru bez da ona bude i slavljena? U emu se prepoznaje zajednitvo ispovijedanja vjere? U emu se oituje dinamika vjernikoga odnosa s Bogom, ako se odreknemo slavljenikih ina? Mogu li ini zajednikoga ispovijedanja i slav-ljenja vjere biti preputeni spontanosti i slobo-di pojedinaca i skupina? Moemo li se povjeri-ti inima slavlja ako oni nemaju prepoznatljivu i nosivu strukturu smisla i istin vjere? Moe li liturgija, osloboena forme i norme, biti sigur-na i pouzdana prenositeljica Predaje, onoga to nam je Gospodin predao?

    Normiranost liturgijskoga slavlja vjere jest jamstvo Istine koju se u slavlju iskustveno do-tie. Crkva koja slavi povjerava se Predaji ko-ja uva vez s utemeljujuim spasenjskim doga-ajem. Normativnost liturgije ne nalae neku propisanu i nepromjenjivu obrednu formu, ne-go na prvo mjesto stavlja Otajstvo vjere. Upra-vo usmjerenost i otvorenost Otajstvu trai uvi-jek nove izriajne forme, vlastite pojedinim povijesnim razdobljima i kulturalnim kontek-stima i uvjetovanostima. Ista ta normiranost, koja je teoloko-institutivne naravi, otvara do-statan prostor i obrednoj slobodi u kojoj e se svaka zajednica moi osjetiti istinskim subjek-tom slavlja i dionikom spasenjskoga dogaaja.

    Polazei od jasnoga znaenjskog razlikovanja liturgijskih norma od obrednih odredaba, upu-ta i naznaka, govoriti o liturgijskoj normativno-sti i normiranosti znai ostati na razini liturgijske teologije ili teologije Otajstva. Iz te teologije norme valja pristupiti i svim obrednim odred-bama, uputama, smjernicama i napomenama (rubrikama), nastojati prepoznati njihovu vrijed-nost, ali ujedno i biti spreman prihvatiti nunost njihove promjenjivosti. Vjernost Predanomu i prihvaanje normativnosti liturgije pruaju tako okvir za ispravan odnos prema obrednim odred-bama i kriterij za njihove prilagodbe i promjene, kada to nalae istinska potreba Crkve.

    Ovo inite meni na spomen. Kristovo vazmeno otajstvo zaCrkvu je temeljna norma svakoga liturgijskoga slavlja. (Z. ulenti)

  • 7

    88ivo vreloivo vrelo8ivo vrelo88ivo vrelo820112011820118820118

    GLiturgijska knjiga i kreativnost liturgijeSlavlje izmeu norme i slobode

    Ante Crnevi

    Gospodinove rijei na oprotajnoj veeri Ovo inite meni na spomen u crkvenoj predaji nisu nikada bile razumijeva-ne kao savjet nego kao mandatum i zapovijed u kojoj se ja-sno razaznaje eklezijalni, komunitarni (inite) i ritualni (ovo) as-pekt vrenja otajstvenoga spomena. Vjerna toj zapovijedi Crkva je od najranijih dana, okupljajui se prvoga dana u tjednu i preuzimaju-i Kristove rijei i geste s oprotajne veere, marno vrila spomen-in njegova vazmenoga otajstva. Te sredinje obredne geste i rijei ostale su sauvane u svim povijesnim razvojima i obnovama slavlja euhari-stije te se u toj injenici jasno razaznaje normiranost liturgije i njezi-na otvorenost potrebi trajnoga razvoja. injenica obredne i sadraj-ne konstante te potreba za uvijek novim obrednim izriajem, vlastitim povijesnim razdobljima i kulturalnim okruenjima, daju razlog posto-janju liturgijske knjige kao i razlog obnovi liturgijskih knjiga i obred-nih odredaba kroz povijest. Liturgijska knjiga nije tek zbirka uputa i zadanih molitvenih tekstova. Ona ve u svojoj strukturi, rasporedu di-jelova, grafikoj i knjikoj oblikovanosti, dakle ve u svome izgledu po-kazuje obrednost. Ona je obredna knjiga, knjiga koju se razumijeva iz logike obreda. Njezina sadrajna, strukturalna i oblikovna posebnost iziskuje umijee itanja i razumijevanja, teoloku, eklezijalnu i pasto-ralnu kriteriologiju za dobar odabir obrazaca i obrednih forma kada se nudi mogunost izbora, ali se takoer zahtijeva umijee ophoenja s njom u obrednome slavlju. U razmiljanju o tim vlastitostima litur-gijske knjige vodit emo se mislima koje je ponudio Corrado Maggioni (Rivista liturgica, 2011, 396-414).

    Narav liturgijske knjigeLiturgijska knjiga uvijek izrasta iz nastojanja Crkve u vrenju Kri-stove zapovijedi. Budui da je euharistijska liturgija bitno actio Dei koja nas ini dionicima u Isusu po Duhu Svetom, njezin temelj nije dan na raspolaganje naoj samovolji i nije podloan uvjeto-vanjima pomodnih hirova. (Benedikt XVI., Sacramentum cari-tatis, 37). Doista, nitko ne moe postaviti drugoga temelja osim onoga koji je postavljen, a taj je Isus Krist (1Kor 3, 11). To su po-lazita za oblikovanje liturgije koja je ordo te za stvaranje i obnovu liturgijskih knjiga u kojima Crkva vjerno uva ono to je od Gos-podina primila (usp. 1Kor 11, 23). Utemeljenje liturgije u Kristu i njegovu poslanju prvi je razlog postojanju knjige i obrednoga obrasca koji su jamstvo da e slavlje biti ordo, red koji nas vodi do samoga Izvora, Kristova spasenja.

    Slavlje otajstava vjere oblikuje se iz norme Otajstva, iz dara koji

    je Crkvi povjeren, a koji Predaja vjerno uva

    i prenosi naratajima. Liturgijska knjiga koja

    donosi zajedniku hvalu Crkve za djela spasenja i zajedniku formu slavlja radi radosnog udionitva

    svih u slavljenom otajstvu, uva dimenziju darovanosti spasenja u Crkvi. Premda se

    obred povjerava vjernoj brizi Crkve, njezinoj sposobnosti razumijevanja i kreativnosti,

    liturgija propisanom liturgijskom knjigom

    i njezinom obrednom konstantom trai podlonost

    Crkve daru odozgor.

  • NAA TEMA

    8

    Liturgija i norma

    Drugi razlog postojanju liturgijske knjige zacijelo je ko-munitarna narav svakoga liturgijskoga ina. Gdje je god zajednica subjekt, nuna je zadanost, forma u kojoj e za-jednica prepoznavati sebe i kojoj e se uvijek moi vraati. Liturgijski ini, naime, nisu privatni ini; oni su slavlja Cr-kve koja je sakrament jedinstva (usp. SC, 26), pa u njoj svatko od dionika, bio to sluitelj ili vjernik, vri svoju za-dau i ini samo ono i sve ono to mu pripada prema nara-vi stvari i prema liturgijskim odredbama (SC, 28). Zbog toga temeljno ureenje liturgije pripada jedino crkvenoj vlasti, tj. Apostolskoj stolici i, prema odredbama prava, bi-skupu te mjerodavnim biskupskim konferencijama (SC, 22). Konstitucija o liturgiji stoga odreuje da nitko dru-gi, pa bio to i sveenik, po svom nahoenju nita ne doda-je, ne oduzima i ne mijenja u liturgijskim inima vjere. U cilju uvanja zdrave predaje (sana traditio) i njegovanja potrebnoga i opravdanoga razvoja (legitima progressio) ureenju i preradbi liturgijskih knjiga i pojedinih njezinih dijelova uvijek treba prethoditi briljivo teoloko, povije-sno i pastoralno istraivanje (SC, 23). Tim kriterijima pri-brajaju se takoer antropoloke i kulturoloke datosti koje odreuju ovjeka u cjelini, pa i u njegovoj religioznoj i ri-tualnoj dimenziji.

    Tako izraena liturgijska knjiga predaje se liturgijskoj zajednici koja je subjekt slavlja. ini se da liturgijski pastoral jo uvijek nije dostatno uinio u prihvaanju liturgijske knjige kao vrela liturgijske teologije i duhovnosti za itavu zajednicu. Liturgijska knjiga u obnovljenoj liturgiji nije zamiljana i stvarana kao instrumentum dobroga i tonoga vrenja obreda ili kao teh-niko pomagalo, nego prvenstveno kao vrelo u kojemu se iitava i spoznaje smisao slavlja. Obredna knjiga je liturgijska literatura par excellence, pr-vi udbenik i prirunik liturgijske teologije i duhovnosti. Pripraviti liturgij-sko slavlje ne znai iitavati i dobro poznavati obredne rubrike, nego prije svega iitavati, razumijevati i usvajati euholoke dijelove, molitvene obras-ce koji su sr slavljenja vjere. Oni daju razlonost i formu obrednim napo-menama, rubrikama koje jedino u cjelini slavlja imaju smisao i vrijednost. Meditacijom nad liturgijskim tekstom, nad molitvom Crkve, slavitelj i svaki nositelj liturgijske slube spoznaje svoju sluiteljsku zadau u liturgijskom uzbiljenju Otajstva. Zato liturgijskoga odgoja nema bez povjerenja samoj li-turgiji, onomu to se u njoj slavi i zbiva. Vjernost liturgijskoj knjizi ne tie se samo strogoga potivanja obrednih uputa i rubrika. Takva vjernost otvara vrata neeljenom formalizmu, rubricizmu, eksteriorizmu i legalizmu. Svi ti izmi, stavljeni pod zajedniki nazivnik ceremonijalnosti, bili su razlog kor-jenitoj liturgijskoj obnovi koja je sazrijevala i rasla kroz proteklih stotinu go-dina i koja je htjela postii puno, svjesno i djelatno udionitvo (participatio) svih vjernika u slavlju otajstava vjere. Ta elja Crkve nalae da liturgijska knjiga bude vrelo duhovnosti za sve dionike slavlja. Na tome polju, zacijelo nam predstoji jo mnogo htijenja i nastojanja.

    munitarna narav svakoga liturgijskoga ina. Gdje je god zajednica subjekt, nuna je zadanost, forma u kojoj e za-jednica prepoznavati sebe i kojoj e se uvijek moi vraati. Liturgijski ini, naime, nisu privatni ini; oni su slavlja Cr-kve koja je sakrament jedinstva (usp. SC, 26), pa u njoj svatko od dionika, bio to sluitelj ili vjernik, vri svoju za-dau i ini samo ono i sve ono to mu pripada prema nara-vi stvari i prema liturgijskim odredbama (SC, 28). Zbog toga temeljno ureenje liturgije pripada jedino crkvenoj vlasti, tj. Apostolskoj stolici i, prema odredbama prava, bi-skupu te mjerodavnim biskupskim konferencijama (SC, 22). Konstitucija o liturgiji stoga odreuje da nitko dru-gi, pa bio to i sveenik, po svom nahoenju nita ne doda-je, ne oduzima i ne mijenja u liturgijskim inima vjere. U cilju uvanja zdrave predaje (potrebnoga i opravdanoga razvoja (ureenju i preradbi liturgijskih knjiga i pojedinih njezinih dijelova uvijek treba prethoditi briljivo teoloko, povije-sno i pastoralno istraivanje (SC, 23). Tim kriterijima pri-brajaju se takoer antropoloke i kulturoloke datosti koje odreuju ovjeka u cjelini, pa i u njegovoj religioznoj i ri-tualnoj dimenziji.

    Tako izraena liturgijska knjiga predaje se liturgijskoj zajednici koja je subjekt slavlja. ini se da liturgijski pastoral jo uvijek nije dostatno uinio u

    Dragocjeni Dar odozgor, ponuen Crkvi i vjerno

    uvan kroz liturgijsku predaju, oituje se u snazi molitvenih rijei, u ljepoti

    obrednih ina te u obrednoj knjizi koja zajednicu uvodi

    u iskustvo Dara.

  • 9

    88ivo vreloivo vrelo8ivo vrelo88ivo vrelo820112011820118820118Obdravanje normi proizilih iz crkvene vlasti zahtijeva sklad misli i ri-

    jei, izvanjskog djelovanja i pozornosti srca. Oito je da bi tek puko izvanjsko obdravanje normi bilo suprotno bti svete liturgije u kojoj Krist Gospodin eli sabrati svoju Crkvu tako da s njom bude jedno tijelo i jedan duh (usp. Fil 2,5). Zbog toga izvanjski in mora biti prosvijetljen vjerom i ljubavlju, koje nas uje-dinjuju s Kristom i blinjim te raaju ljubav prema blinjima i naputenima. Liturgijske rijei i geste jesu vjerni, kroz vjekove dozrijevani, izraz razumijeva-nja Krista te nas ue istoj misli koja je u njemu. (Ivan Pavao II., Redemptio-nis sacramentum, 5). Slavlje otajstava vjere oblikuje se iz norme Otajstva, iz dara koji je Crkvi povjeren, a koji Predaja vjerno uva i prenosi narataji-ma. Liturgijska knjiga koja donosi zajedniku hvalu Crkve za djela spasenja i zajedniku formu slavlja radi radosnog udionitva svih u slavljenom otaj-stvu, uva dimenziju darovanosti spasenja u Crkvi. Premda se obred povjera-va vjernoj brizi Crkve, njezinoj sposobnosti razumijevanja i kreativnosti, litur-gija propisanom liturgijskom knjigom i njezinom obrednom konstantom trai podlonost Crkve daru odozgor. Obred nije liturgijskome slubeniku predan u vlasnitvo, nego mu je povjeren da po njemu bude vjeran posrednik Kristo-ve sveenike slube u svijetu. Potpuno gospodarenje obredom od strane li-turgijskih sluitelja dokida dragocjenu mjeru boanske darovanosti, koja prva stvara istinsku ljepotu i spasenjsku zbiljnost slavlja. Zato liturgijske knjige va-lja razumijevati i prihvaati kao sredstvo kojim Crkva posreduje zajednicama najuzvieniji dar, a ne kao zbirku kojom se neto nalae ili ograniava.

    Spomenuta vrijednost liturgijske knjige za otajstveni ivot Crkve kroz i-tavu je povijest preslikavana i na nain umjetnikog ureenja i oblikovanja. Mnoge riznice crkvenoga blaga uvaju iznimno vrijedne liturgijske knjige, ispisivane i oslikavane najveim umjetnikim umijeem, ureavane pleme-nitim kovinama i dragocjenim materijalima, nerijetko okivane u vrstome i trajnome uvezu kako bi se i na taj nain oitovala pomna i trajna briga Cr-kve za povjereni joj Dar. Zapanjujuu i neprocjenjivu vrijednost nekadanjih liturgijskih knjiga, osobito evanelistara i misala, nije mogue protumai-ti materijalnim bogatstvom Crkve, nego jedino njezinim istinskim povjere-njem u ono to joj je najdragocjenije u Liturgiju koja je najtjenje jedin-stvo Crkve s Gospodinom. Zato su crkvene riznice govorljiva kritika dananjemu liturgijskom siro-matvu, tj. zaboravu i, poesto, nemaru za Vri-jednost koja nam je milosno povjerena. Suvreme-ne mogunosti tiska i jednostavnoga prireivanja, umnaanja i oblikovanja tekstova, nisu uvijek iskoritene za ljepotu slavlja, za dobrobit zajedni-ce i njezinoga lakega poniranja u zbilju Otajstva, nego su nerijetko znak (i nain) utapanja uzvie-nosti Dara u banalnost i obinost. Ako na ambonu umjesto Lekcionara ili Evanelistara susreemo fotokopirane listove, upne pastoralne listie ili list koji vam je sada u rukama, postaje oevidnim da su ta pastoralna pomagala nekomu olakala tehniko vrenje liturgijske slube, ali su istovre-

    Liturgijske knjige, za one koji im pristupaju u vjeri Crkve, nose vie slobode nego ogranienja te vie razvijajui rasvjetljavaju obred negoto ga kontroliraju.

  • NAA TEMA

    10

    Liturgija i norma

    meno obezvrijedila smisao liturgijskoga sluenja i obescijenila Dar koji nam je predan u mjeri nemjerljivosti Bojega darivanja. Zato neuredne i zapute-ne liturgijske knjige ne govore samo o neijoj urednosti nego i nainu razu-mijevanja liturgije i njezinoga mjesta u vlastitome ivotu i ivotu Crkve.

    Od liturgijskoga teksta do spasenjskoga inaSlavlje Kristova otajstva, voeno vjerom Crkve i potpomognuto liturgijskom knjigom koja uva normu vjere i obrednu formu slavlja, u sebi je uvijek in, dogaanje. Liturgijska knjiga zato otajstva vjere ne prenosi samo kroz teoloke pojmove i formule vjere, nego ima zadau tim formulama dati formu. Premda se liturgijske knjige u predaji Crkve nazivaju svetim knjiga-ma, potrebno je jasno razaznavati njihovu zadau u dogaanju vjere, opi-rui se opasnosti da liturgija sakralizirala obrednu knjigu. Liturgijska knjiga kao i svi drugi obredni elementi i predmeti uvijek su u odnosu sluenja otaj-stvenom dogaaju. Zatvoriti liturgiju u obrasce ispovijedanja vjere, u moli-tvene formule i obredne forme, vjerne normativi liturgijske knjige, vodi u idolatriju ideja i pojmova. Crkva se uvijek nastojala oprijeti stvaranju tzv. idejnih blagdana, u kojima se slavi neka istina vjere ili neka ideja ko-ja je plod vjernike pobonosti, te je uvijek davala prvenstvo onim slavlji-ma koja su spomen-in nekoga povijesno-spasnejskog dogaaja. Liturgija se naslanja na obredni in jer na svojoj otajstvenoj razini jest in, dogaaj. Zato i liturgijska knjiga otvara molitvene rijei i obredne geste dogaaju vjere.

    U vrenju obrednih ina, u skladu s odredbama i rubrikama obredne knjige, umjesto poniranja u otajstveni dogaaj vjere, mogue je zastraniti u ozraje patologije ritualnoga savrenstva (M. Campedelli). Obredni in, jer svrhu nema u samome sebi, nikada ne dostie savrenstvo samim ti-me to je tono izvren. Liturgijsko dogaanje nadilazi obredni izriaj i zada-nost obredne knjige. Obred je uvijek simboliki in, relacijska forma koja dionike slavlja uvodi u zajednitvo s Gospodinom.

    Zadaa je liturgijskih sluitelja i svih odgovornih u liturgijskome pa-storalu da se jasnoa obredne knjige (teksta) prenese u iskustvenu jasnou obrednoga ina. U elji za razumljivou liturgije nerijetko se unose rije-i tumaenja, geste ponavljanja i naglaavanja, ime se gubi jasnoa obred-noga jezika pa obred lako postaje otvorenom knjigom koju se obredno dopisuje prema nahoenju pojedinih slavitelja i prema potrebama raznih prigoda. Takve intervencije u obred, premda voene plemenitim nakanama, najee su plod nedostatnoga poznavanja liturgijske knjige i specifinosti obrednoga govora te krivoga poimanja slobode (RS, 7-9).

    Briga za autentinost slavlja i za poniranje u dubine otajstva koje litur-gija Crkve nudi, ne ostvaruje se traenjem novih putova obrednosti, nego ponajvie povjerenjem u liturgijsku knjigu, studiranjem njezinoga sadra-ja i molitvom na koju ona nadahnjuje. Tako liturgijska knjiga slavitelje uvi-jek vraa u ozraje Crkve, u radost zajednitva, u istine njezine vjere, u mi-lost otkupljenosti, darujui snagu poslanja za preobrazbu svijeta. Uvjeren sam da liturgijske knjige za one koji im pristupaju s vjerom Crkve nose vie slobode nego ogranienja te da vie razvijaju i rasvjetljavaju obred ne-go to ga kontroliraju.

  • 11

    88ivo vreloivo vrelo8ivo vrelo88ivo vrelo820112011820118820118

    NLiturgijsko pravou slubi liturgijske normativnosti i normalnosti

    Ivan ako

    Na spomen suodnosa liturgije i prava redovito se budi do-jam ureivanja i postavljanja pravila koja ograniavaju, sputavaju, ne doputaju spontanost i sl. Meutim crkve-no pravo polazi od naravi neke zbilje. Nemogue je neto regulirati ako se prvo ne zna o emu je rije i radi ega je potrebno stanovito normiranje. Dakle, na prvome je mjestu potovanje prema jednoj crkvenoj zbilji koja nadilazi zemaljske kategorije i odraava objav-ljenu stvarnost, uoblienu u zemaljske izraaje obreda.

    Unutar raznih kategorija na koje se moe podijeliti kanonsko pravo, dopustivo je govoriti i o liturgijskome pravu. Postoje, da-kle, norme kojih se potrebno pridravati u liturgijskome ivotu cr-kve, odnosno u liturgijskim slavljima. Te norme takoer posjedu-ju: narav, tipove i podrijetla, tumaenje i djelotvornost, temelj i svrhu. to se tie Katolike crkve, zakoni postoje za rimski obred i za ostale obrede latinske Crkve ili zapadne katolike Crkve, a ne odnose se na Istone Crkve. Ovdje nas zanima poglavito rimski obred. Za panoramski pogled koristim i preuzimam rad Frederic-ka R. McManusa, a za pitanja o normativnosti liturgijskih knjiga Agostina Montana.

    Red i ob-rednostObred ve sam po sebi govori o redu i ne postoji neureena obred-nost, premda pojam ureenosti varira i premda je ureenost u traj-noj napetosti s ostalim sastavnicama obredne zbilje. Tako svaka prenormiranost moe guiti, a svaka nenormiranost ostavlja tra-gove nesigurnosti, gubljenja identiteta, nejasnoa u sustavima vri-jednosti itd.

    Nae se zanimanje odnosi na sadanje liturgijsko pravo, na odredbe obnovljene liturgije nakon Drugoga vatikanskoga sabo-ra koja ne zanemaruje kreativnost i inkulturaciju, vodei brigu o raznim mjerodavnostima. Govorei o liturgijskome pravu nipoto se ne misli samo na odredbe koje sadri Zakonik kanonskoga pra-va, nego i na odredbe koje se nalaze u liturgijskim dokumentima i liturgijskim knjigama. Zapravo se radi o cjelini koja se razvija iz nutarnjega smisla kranskoga otajstva, slavljenoga u liturgiji i cr-kvenosti koja odraava to otajstvo.

    Bez obzira na oito preklapanje izmeu odredaba koje se odno-se na liturgijska slavlja i crkvene discipline, koja se odnosi na sa-kramentalni ivot Crkve, korisno je uoiti razliku izmeu iroko-ga podruja crkvenoga prava koje se odnosi na sakramente i ostale

    Eklezioloka polazita trebaju nove izraaje

    u govoru liturgije, kako verbalnome, tako i never-

    balnome, obuhvaajui pitanja liturgijskoga prosto-

    ra, vremena, umjetnikih izraaja, glazbenih oblika, gesta, predmeta itd. Pone-kad se ini jednostavnim

    normirati stanovite kanone i norme ljepote, dosto-

    janstva, razumljivosti, veze sa stvarnou, kulta ili sa-kramenta, odnose izmeu

    osoba u slavlju te drugo, ali se brzo suoi sa ivim organizmom liturgije koji nadilazi normiranost koja

    bi stala u logiku rubrika.

  • NAA TEMA

    12

    Liturgija i norma

    liturgijske ine i liturgijskih odredaba koje se mogu zvati liturgijskim prav-nim normama. Kongregacija za boanski kult i disciplinu sakramenata mje-rodavno je tijelo koje normira ono to nije sadrano u Zakoniku kanonskoga prava (ZKP), o emu govori i kan. 2. ZKP-a, spominjui da unutra uglav-nom (plerumque) nisu sadrane liturgijske norme, ali ZKP sadri razne ka-none, poglavito definicije, i temeljne kanone koji se izravno odnose na litur-gijska slavlja. Puno je opih odredaba koje se odnose i na liturgiju, posebno u Prvoj knjizi sadanjega ZKP-a (usp. kanone: 1.-95. i 129. do 144.).

    Neposredno prije negoli je ZKP iz 1983. stupio na snagu mjerodavna je kongregacija objavila popis inaica koje su se trebale ugraditi i ostvarivati po novim liturgijskim knjigama (dekret je od 12. rujna 1983.). Uviajui da Za-konik ne ulazi u mnotvo pitanja vezanih uz liturgiju, pitamo se koja su glav-na vrela liturgijskoga prava.

    Vrela liturgijskoga pravaPremda Zakonik ostaje opim pravnim okvirom, stvarna su vrela liturgij-skoga prava liturgijske knjige koje su formalno i slubeno potvrene zajed-no s papinskim i drugim crkvenim dokumentima kao sastavnim dijelovima tih knjiga. Postoji i posebno liturgijsko pravo, osobito na nacionalnoj razini, koje ima svoje odobrene knjige, odnosno pomone dokumente i odredbe.

    U samim liturgijskim knjigama redovito se nalaze dva naina uredbe ili pravila: rubrike koje upotpunjuju molitvene tekstove i same obrede, odreu-jui bilo rije bilo in; pripadni uvodi u svaku knjige. Uvodi se zovu prethod-ne napomene (praenotanda) ili u najvanijim knjigama ope uredbe (insti-tutiones generales). Nakon Tridentskoga sabora etiri su glavne liturgijske knjige Rimskoga obreda bile: misal, brevijar, ritual (obrednik) i pontifikal.

    Te su se kategorije sauvale i u obnovi nakon Drugoga vatikanskog sabora kao niz nadnaslova, jer danas sva-ka od tih knjiga podrazumijeva razliite odjeljke, odno-sno sveie za pojedinu vrstu slavlja (na tragu rjeenja iz najranijega razdoblja povijesti liturgije i oblikovanja obrednih obitelji).

    Postoji, dakle, niz mjerodavnih knjiga na latinsko-me, tzv. tipska izdanja (editiones tipicae), ali i prijevo-di tih knjiga na raznim mjesnim jezicima, koje imaju kanonsku potvrdu Kongregacije, odnosno knjige ko-je su potvrdile pojedine biskupske konferencije za Cr-kve odreenih podruja. Openito su jednake rimskim knjigama, no esto sadre dodatne inaice, nacional-ne i krajevne prilagodbe ili izvorne molitvene tekstove, kao to su obrasci za posebna mjesna slavlja.

    Liturgijske knjige ukljuuju papinske dokumente, osobito apostolske konstitucije i apostolska pisma na papinsku inicijativu (tzv. motuproprije), te razne doku-mente, od direktorija do naputaka ili jednostavnijih bi-ljeaka (nota), koje rijetko imaju opu obvezujuu sna-gu. Dananji glavni mjerodavni pravni oblik svakako je

    Vrela liturgijskoga prava jesu liturgijske knjige,

    crkveni dokumenti koji ravnaju liturgijskom

    disciplinom, odredbe mjesnih biskupa te liturgijska predaja.

  • 13

    88ivo vreloivo vrelo8ivo vrelo88ivo vrelo820112011820118820118apostolska konstitucija koja se koristi npr. za potvrivanje Rimskoga misala ili za izmjenu sredinje materije i forme sakramenata koja je u mjerodavnosti samo najvie papinske ili koncilske vlasti (o emu govori kanon 841.).

    Posebno liturgijsko pravo moe zadobiti oblik opih dekreta konferenci-j biskupa ili pojedinih dijecezanskih biskupa, premda ovi zadnji ne promul-giraju liturgijske knjige. Posebno liturgijsko pravo moe se takoer pridati drugim dokumentima, kao to su naputci za slavlja i doktrinarna izlaganja koja se tiu liturgije. Ovdje je prikladno navesti da je ezdesetih godina 20. stoljea, Consilium ad exsequendam ili Vijee za provedbu liturgijskih od-luka Drugoga vatikanskog sabora bilo izradilo radnu matricu i plan kodifi-ciranja opega liturgijskog prava, ali taj plan nije ostvaren.

    Normativnost liturgijskih knjigaZakonik kanonskoga prava na dvadesetak se mjesta odnosi na liturgijske knjige, a posebnost sadraja nalazimo u tri kanona: kan. 838 (o mjerodavnoj vlasti koja ureuje liturgiju, objavljuje i autorizira izdanja liturgijskih knjiga); kan. 826 (o potrebi potvrde mjesnoga ordinarija) i kan. 846 (o potrebi vjer-noga potivanja odobrenih liturgijskih knjiga u slavljima sakramenata). Te su odredbe ipak openite naravi, imajui pred sobom ivot Crkve i slavlja sa-kramenata te ne doputajui proizvoljnost u objavljivanju, prevoenju, kori-tenju liturgijskih knjiga. Ipak je rije o izvanjskim stegovnim pitanjima.

    No, postoje dublja, nutarnja liturgijska pitanja, kao to su: zato se treba drati liturgijskih knjiga; kako tumaiti norme i kakvu imaju snagu uvodne napomene ili rubrike; do kuda je dopustiva fleksibilnost; kako koristiti i tu-maiti krajevne prilagodbe? Da bi se dobili odgovori na ta i slina pitanja ni-je dostatan Zakonik, nego su potrebna i druga vrela liturgijskoga prava. Pri-tom se vidi na koji su nain ta vrela komplementarna.

    Ipak, treba krenuti s polazita koje uvjetuje cjelo-kupno ureenje i pokazuje duh zakona. Nakon Kon-cila se govori o novim zakonskim normama i novome duhu, to zahtijeva da se uzmu u obzir pastoralne i du-hovne dimenzije zajednica u kojima se slavi liturgija. Obnove uvijek trae vjerodostojnost slavlja, razlike iz-meu onoga to je bitno i onoga to je korisno, ali se u dnu nalaze nove eklezioloke postavke, koje su oite u dokumentima i duhu Drugoga vatikanskog sabora (od kolegijalnosti do supsidijarnosti).

    Eklezioloka polazita trebaju i nove izraaje u go-voru liturgije, kako verbalnome, tako i neverbalnome, obuhvaajui pitanja liturgijskoga prostora, vremena, umjetnikih izraaja, glazbenih oblika, gesta, predme-ta itd. Ponekad se ini jednostavnim normirati stano-vite kanone i norme ljepote, dostojanstva, razumlji-vosti, veze sa stvarnou, kulta ili sakramenta, odnose izmeu osoba u slavlju (zareeni slubenici koji ima-ju pastoralne slube, posebni slubenici laici i itava zajednica) te drugo, ali se brzo suoi sa ivim orga-

    Rimski misal ureuje sredinje kransko liturgijsko slavlje, slavlje euharistije, ali je ujedno i riznica nauka Crkve jer euharistijska preobrazba dotie sve sfere kraninova ivota.

  • NAA TEMA

    14

    Liturgija i norma

    nizmom liturgije koji nadilazi normiranost koja bi stala u logiku rubrika (rubricizam). Zato su obiljeja liturgije manje prihvatljiva od ostalih rodo-va kanonskoga prava to se tie stroge regulacije.

    I danas se moe uti da je nakon Drugoga vatikanskog sabora previe to-ga preputeno slobodnoj interpretaciji, to pokazuje da treba dati vie po-zornosti shvaanju prava i razlikovanju kanonske vrijednosti i uporabe pra-va. No, cilj je doprijeti do nutarnje snage interpretacije. Krutost norma je u nekim vremenima imala vie uspjeha negoli je to danas mogue zamisliti. To ne znai da je danas uistinu previe toga dano na volju, nego se nedo-voljno pazi na stupnjeve normiranja, obino preskaui i birajui iz norma-tivnosti ono to se nekome svia, okrnjujui tako i normu, a ponajvie smi-sao liturgijskih ina i govora. Liturgijsko pravo polazi od Duha, jer zna da je rije o otajstvu, o daru, a ne o stvarnosti koja izvire iz zemaljske zbiljno-sti. Zbog toga ne treba uditi reenica iz Zakonika koji se odnosi na katoli-ke Crkve na Istoku (1990.), a koji govorei o kranskome obiaju go-vori o onome to odgovara djelovanju Duha Svetoga u crkvenome tijelu (usp. kan. 1506,1).

    Obnovljene liturgijske knjige odiu bogatstvom mogunosti, potivanjem konkretnih okolnosti, otvorenou kreativnosti, to je puno tee od potiva-nja krute norme. Koncil je zapravo rekao da Crkva shvaa da je ivot predi-van prostor koji se ne moe uokviriti normom, ali je liturgija ostala normi-rana itekako! Doputeni izbori i ponuene mogunosti ne smiju naruiti normiranost koja se trudi oko normalnosti liturgije. Dobar primjer koji e-sto spominjem vidljiv je u sluajevima gdje liturgijske knjige kau da se mo-e neto izrei ili se obratiti vjernicima ovim ili slinim rijeima. est je sluaj da se tu ne pokazuje kreativnost, ali e se tzv. kreativnost oitovati na mjestima gdje liturgijske norme propisuju i rijei i obrednu formu.

    Tumaenje zakonskih odredabaCilj tumaenja odredaba jest omoguiti kraninu da spozna vjerodostojno znaenje neke odredbe. Ponajprije sami kanoni i norme obuhvaaju staro pravilo koje se oblikovalo kao srednjovjekovni aforizam da je obiaj ili upo-raba kranske zajednice najbolji tuma zakona (kan. 27).

    Drugo znaajno pravilo tumaenja ponavljano se oitovalo u kanonima sadanjega Zakona, poevi od apostolske konstitucije promulgacije Sacrae disciplinae leges (25. sijenja 1983.) Kanoni trebaju uvijek biti shvaeni u svjetlu dokumenata Drugoga vatikanskog sabora i njihova duha, a ne obr-nuto. Isto naelo vrijedi za liturgijske zakone kao to su oni koji su sadrani u liturgijskim knjigama ili u poslijekoncilskim dokumentima.

    Liturgijska disciplina zadajei odreuje liturgijske molitve i geste kako bi zajednica koja

    slavi mogla u njima pronai svoje stalno mjesto i trajno se vraati njima, kao vrelu

    istinske duhovnosti.

  • 15

    88ivo vreloivo vrelo8ivo vrelo88ivo vrelo820112011820118820118Kada se ispituje tekst ili jezik bilo kojeg crkvenog zakona, kako bi mu se

    otkrilo pravo znaenje, formalna norma je da zakone treba shvatiti prema vlastitomu znaenju rijei, promatranom u tekstu i u kontekstu. Ako to ni-je mogue, tada treba posegnuti za paralelnim mjestima (zakona), ako po-stoje, te za svrhom i okolnostima zakona i za nakanom zakonodavca (usp. kan. 17). Drugo temeljno pravilo, primjenjivo takoer na liturgijske zakone, jest da nakon uskog tumaenja (tj. ogranienog na mali broj sluajeva) tre-baju slijediti zakoni koji suzuju slobodno vrenje prava ili zakoni koji sadre izuzee od zakona (usp. kan. 18). Redovito, sm e jezik objasniti je li neko pravilo kanonski obvezatni zakon ili je jednostavna pobudnica ili preporuka. Razliito od toga, sadanje rubrike liturgijskih knjiga obino su pisane opi-snim jezikom (tj. na indikativan nain) a ne na zapovjedni nain. Takve ru-brike smatraju se pravilima za izvravanje opisanih ina.

    Smisao pravila koje se odnosi na tekst i kontekst je oit. Iako pojedine rijei mogu zadobiti iskrivljena znaenja, redovito postoji jednostavno i kon-vencionalno znaenje rijei i izraza koritenih u crkvenom zakonu, ukljuu-jui oito i liturgijski zakon. Takoer neposredni kontekst zakonskoga teksta u ovom sluaju liturgijskih zakona je oit: jezik koji se koristi u odreenom tekstu, vanost izjav u praenotanda dotine liturgijske knjige, smjetanje norme u iri odsjek ili unutar dokumenta te ostali rubrikarni naputci nekog obreda. Ta primarna odreenost moe biti dostatna. No, esto je korisno is-pitati analogne zakonske tekstove, zakonsku povijest (ako je dostupna, kao u sluaju dekret Drugoga vatikanskog sabora) ponekad i nacrte liturgijskih knjiga, jezik zastarjelih zakona (najvjerojatnije namjerno dokinutih ili zami-jenjenih), kao i pozadinu zakona: cilj i okolnosti, nakanu zakonodavca.

    Nastoji se voditi brigu: 1) o vanim teolokim i filozofskim strukturama zakona, osobito sakramentalne teologije i ekleziologije u sluaju liturgijskoga prava; 2) o otkriima drutvenih znanosti, osobito antropologije obreda; 3) o razdoblju i kulturalno uvjetovanoj naravi razdoblja kojemu pripada pisani zakon ili nepisani obiaj; 4) o razboritosti i razumnosti ili nerazumnosti zako-na; 5) o obliku ili tipu zakona koji je as jasno normativan as poticajan.

    Obvezujua snaga Nakon to je znaenje zakona definirano, moe izroniti problem njegove ka-nonski obvezujue snage. Problem stupnja teine krenja zakona ili grijeh koji proizlazi iz nepotivanja zakona redovito je materija moralne teologije koja se preputa moralistima da ju izlau i definiranju. Jedan primjer u kojem litur-gijski zakon brino izbjegava prosuditi stupanj teine nalazi se u kanonskom mandatu za zareene i za ostale koji slave asoslov. Umjesto da se kae da je

  • NAA TEMA

    16

    Liturgija i norma

    isputanje jutarnje i veernje molitve teak moralni prekraj, opa uredba o asoslovu kae neka se ti asovi ne proputaju, osim zbog tekoga razloga.

    Novi ton i duh poslijekoncilskoga liturgijskoga prava ukljuuje vie od jednostavnog tumaenja za odreivanje pripadne teine liturgijskih propisa. Novi duh zajedno s veoma tradicionalnim znaenjima moe pomoi u olak-avanju pastoralnoga tereta nekih zakona. Meu tim tradicionalnim znae-njima postoje razliita naela povezana sa zakonom. Jedno je ono koje se odnosi na veoma detaljna minuciozna ili beznaajna pitanja prema nae-lu da se o sitnicama zakon ne brine (de minimis non curat lex). U tim slu-ajevima postoji samo poticaj, preporuka ili jednostavno opisni govor, a ne govor zapovijedi i propisa. Drugo je ono to kanonisti nazivaju intrinse-nim prestankom zakona, kada zakon prestaje zbog potpunog nedostatka ci-lja ili razboritosti ili razumne primjenjivosti. Druga pitanja mogu proizai iz moralnih naela kao to je postojanje dovoljno opravdanih i tekih razloga oslobaanja u odnosu na svrhu i cilj zakona. ak treba primijeniti i krjepost epikeje, s ciljem i uinkom da se djelatnim uini nepotivanje zakona u po-sebnim sluajevima i zbog opravdanoga razloga.

    Nekoliko pravilaU skladu s kann. 27; 17 i 18. prvo je pravilo vezano uz aksiom da je obi-aj najbolje tumaenje zakona. Drugo: zakone treba razumjeti u vlastito-me znaenju rijei kojima su oni izreeni. Tree: vano je vidjeti da se usko tumaenje odnosi na zakone koji suavaju slobodno vrenje prava ili sadr-e izuzetak od zakona. U tumaenju rubrika i prethodnih napomena u li-

    turgijskim knjigama valja se voditi temeljnim kriteri-jem znaenja rijei u tekstu i kontekstu (liturgijskom); zatim treba razmotriti i analizirati analogne norma-tivne tekstove. Nadalje, rjenik rubrika esto je opi-san, a ponekad odreuju, a nerijetko poticajan, to im odreuje i normativnost. Raspon je od odredbe do obredne, odnosno narativne naravi. Pritom se treba paziti na (latinske) izraze koji se koriste: a) de more (obino, po sebi) govori o obredima koji se trebaju vriti u svakome slavlju; b) expedit, laudabiliter, val-de commendatur (prikladno je, koristi, pohvalno je, toplo se preporuuje; dobro je) odnosi se na neob-vezatne obrede, ali koji se arko preporuuju; c) ad li-bitum, pro opportunitate, si casus fert (po izboru, na volju, prema prikladnosti, ako su prilike takve da) govori o svemu onome to se eli ostaviti razboritoj procjeni, ukusu zajednice i predvoditelja, prilagodba-ma stvarnim okolnostima.

    Ti izrazi ne govore o tome da je svejedno kako se neto ini ili ini li se uope. Nipoto. Ovdje je nagla-sak na tome da se ti obredi ne preputaju nekoj forma-listikoj odredbi te da se trai nutarnje itanje liturgij-ske zbilje.

    Liturgijske norme ne mogu zajamiti ljepotu slavljenja

    samim time to e one biti tono izvrene. Norme

    i odredbe potrebno je itati i razumijevati iz iskustva

    Kristova spasenjskoga djela koje po liturgiji preobraava

    ivot vjernika.

  • 17

    88ivo vreloivo vrelo8ivo vrelo88ivo vrelo820112011820118820118

    Liturgijski kalendar

    21 N DVADESET I PRVA NEDJELJA KROZ GODINU 22 P Blaena Djevica Marija Kraljica, spomendan

    od dana: 1Sol 1,1-5.8b-10; Ps 149,1-6a.9b;Mt 23,13-22

    23 U Svagdan; ili: Sv. Rua Limska1Sol 2,1-8; Ps 139,1-6; Mt 23,23-26

    24 S SV. BARTOL APOSTOL, blagdanOtk 21,9b-14; Ps 145,10-13b.17-18; Iv 1,45-51

    25 Svagdan: ili: Sv. Ljudevit; Sv. Josip Kalasancijski1Sol 3,7-13; Ps 90, 3-4.12-14.17; Mt 24,42-51

    26 P Svagdan: 1Sol 4,1-8; Ps 97,1-2b.5-6.10-12; Mt 25,1-13 27 S Sv. Monika, spomendan

    1Sol 4,9-11; Ps 98,1.7-9; Mt 25,14-30 28 N DVADESET I DRUGA NEDJELJA KROZ GODINU 29 P Muenitvo sv. Ivana Krstitelja, spomendan

    vl.: Jr 1,17-19; Ps 71,1-6b.15ab.17; Mk 6,17-29 30 U Svagdan: 1Sol 5,1-6.9-11; Ps 27,1.4.13-14; Lk 4,31-37 31 S Svagdan: Kol 1,1-8; Ps 52,10-11; Lk 4,38-44

    RUJAN 1 Svagdan: Kol 1,9-14; Ps 98,2-6; Lk 5,1-11 2 P Svagdan: Kol 1,15-20; Ps 100,1-5; Lk 5,33-39 3 S Sv. Grgur Veliki, papa i crkveni nauitelj, spomendan

    od dana: Kol 1,21-23; Ps 54,3-4.6.8; Lk 6,1-5

    KOLOVOZ 7 N DEVETNAESTA NEDJELJA KROZ GODINU 8 P Sv. Dominik, prezbiter, spomendan

    od dana: Pnz 10,12-22; Ps 147,12-15.19-20;Mt 17,22-27.

    9 U SV. TEREZA BENEDIKTA OD KRIA, dj. i mu., blagdanvl.: Ho 2,16b.17b.21-22; Ps 45,11-12.14-17;Mt 25,1-13

    10 S SV. LOVRO, akon i muenik, blagdanvl.: 2Kor 9,6-10; Ps 112,1-2.5-9; Iv 12,24-26

    11 Sv. Klara Asika, djevica, spomendanJ 3,7-10a.11.13-17; Ps 114,1-6; Mt 18,21-19,1

    12 P Svagdan; ili: Sv. Ivana Franciska de ChantalJ 24,1-13; Ps 136,1-3.16-18.21-22.24; Mt 19,3-12

    13 S Svagdan; ili: sv. Poncijan, papa i Hipolit, prezb. i mu.J 24,14-29; Ps 16,1-2a.5.7-8.11; Mt 19,13-15

    14 N DVADESETA NEDJELJA KROZ GODINU 15 P UZNESENJE BLAENE DJEVICE MARIJE, svetkovina 16 U Svagdan; ili: Sv. Stjepan Ugarski; Sv. Rok

    Suci 6,11-24a; Ps 85,9.11-14; Mt 19,23-30 17 S Svagdan: Suci 9,6-15; Ps 21,2-7; Mt 20,1-16a 18 Svagdan: Suci 11,29-39a; Ps 40,5.7-10; Mt 22,1-14 19 P Svagdan; ili: Sv. Ivan Eudes, prezbiter

    Rut 1,1.3-6.14b-16.22; Ps 146,5-10; Mt 22,34-40 20 S Sv. Bernard, opat i crkveni nauitelj, spomendan

    od dana: Rut 2,1-3.8-11; 4,13-17; Ps 128,1-5; Mt 23,1-12

    Niti jedan zakondovac ne moe autorizaci-jom osigurati visoku kakvou, na primjer, pro-povijedanja ili pjevanja, umjetnosti ili arhitek-ture. Paradoksalno taj cilj dostojnoga slavlja moe izgledati veoma vanim, ali ne specifino i efikasno dohvatljiv dekretima. Zakon moe zabraniti posebne vrste zloporaba, od kojih ne-ke mogu proizai iz jednostavnoga liturgijskog i teolokog neznanja. Ili pak zakon moe dati normativne naputke, potvrdne ili negativne, s ciljem da se povea prikladnost obredne forme u slavlju i u zajednikome sudjelovanju.

    Razlozi ili glavna opravdanja liturgijsko-ga prava ne prejudiciraju objektivnu vrijed-

    nost i bogatstvo posebnih zakona, a jo ma-nje istraivanja o znaenju i traenju vee ili manje valjanosti; nastojanja oko uniformira-nosti (to je suprotno jedinstvu) i gotovo po-svemanju odsutnost zakona. elja da se razu-mije i potuje liturgijsko pravo, onakvo kakvo ono jest, sa svim poslijekoncilskim otvoreno-stima promjeni i kreativnomu rastu, istinski je znak liturgijske obnove. A liturgija treba nor-mativnost jer obred ima neku svoju normal-nu formu, u kojoj se prepoznaju sve sloeno-sti izraaja vjere, ali i odstupanja koja ponekad vode u plodonosni rast, a ponekad u dokidanje vlastitoga smisla i identiteta liturgije.

  • OTAJSTVO I ZBILJAOTAJSTVO I ZBILJA

    18

    Prijedlozi za pjevanje

    7. kolovoza 2011.

    Devetnaesta nedjelja kroz godinu

    Ulazna: 78.3 O Boe, spasi me ili: 76.1 Ja se u tvoju dobrotuOtpj. ps.: 110 Pokai nam, GospodinePrinosna: 237 Mir svoj, o BoePriesna: 247 Uzmite, jedite Zavrna: 183 Ti, Kriste, Kralj si vjekova

    Ulazna pjesmaPogledaj, Gospodine, na Savez svoj, i ivot svojih siromaha ne zaboravi zauvijek. Ustani, Boe, zauzmi se za svoju parnicu,ne zaboravi vike onihkoji te zazivaju.

    Ps 74,20.19. 22-23

    Zborna molitvaSvemogui vjeni Boe, smijemo te zvati svojim Ocem. Daj da nam u srcu poraste duh sinovstva te uemo u obeanu batinu. Po Gospodinu.

    Darovna molitvaGospodine, prinosimo tidarove koje si nam ti udijelio. Molimo te, primi ih iz ruku svoje Crkve i snagom Duha pretvori u otajstvo spasenja.Po Kristu.

    Prvo itanje 1Kr 19,9a.11-13aStani u gori pred Gospodinom.

    itanje Prve knjige o KraljevimaU one dane:Doe Ilija na Boje brdo Horeb, ue u neku peinu i prenoi u njoj. I gle, eto k njemu rijei Gospodnje. Glas mu ree:Izii i stani u gori pred Gospodinom. Evo Gospodin upravo prolazi. Pred Gospodinom je bio silan vihor, tako snaan da je drobio brda i lomio hridi, ali Gospodin nije bio u olujnom vihoru; poslije olujnog vihora bio je potres, ali Gospodin nije bio u potresu; a poslije potresa bio je oganj, ali Gospodin nije bio u ognju; poslije ognja apat laganog i blagog lahora. Kad je to uo Ilija, zakri lice platem, izie i stade na ulazu u peinu.Rije Gospodnja.

    Otpjevni psalam Ps 85,9ab-14 Pripjev: Pokai nam, Gospodine, milosre

    svoje i daj nam svoje spasenje!Da posluam to mi to Gospodin govori:Gospodin obeava mir.Zaista, blizu je njegovo spasenjeonima koji ga se bojei slava e njegova prebivati u zemlji naoj.

    Ljubav e se i vjernost sastati,pravda i mir zagrliti.Vjernost e nicat iz zemlje,pravda e gledat s nebesa.

    Gospodin e dati sreu,i zemlja naa urod svoj.Pravda e stupati pred njim,a mir tragom stopa njegovih.

    Drugo itanje Rim 9,1-5Htio bih ja sm proklet biti za brau svoju.

    itanje Poslanicesvetoga Pavla apostola RimljanimaBrao: Istinu govorim u Kristu, ne laem; susvjedok mi je savjest moja u Duhu Svetom: silna mi je tuga i neprekidna bol u srcu. Da, htio bih ja sm proklet biti, odvojen od Krista, za brau svoju, sunarodnjake svoje po tijelu. Oni su Izraelci, njihovo je posinstvo, i slava, i savezi, i zakonodavstvo, i bogotovlje, i obeanja; njihovi su i oci, od njih je, po tijelu, i Krist, koji je iznad svega, Bog blagoslovljen u vjekove. Amen.Rije Gospodnja.

  • 19

    88ivo vreloivo vrelo8ivo vrelo88ivo vrelo820112011820118820118

    Brao i sestre, Bogu Ocu koji nas oslobaa straha i lijei od malovjernosti, uputimo svoje molitve prosei dar vrste i pouzdane vjere.Molimo zajedno: Uvrsti nam vjeru, Gospodine.

    Za tvoju Crkvu, koja je na putu prema vjenoj 1. domovini: pomozi joj da bude uvarica vrstei cjelovite vjere te svi ljudi u njoj nausigurnost ivota, molimo te. Za sve vjernike koji su optereeni sumnjama: 2. raari im vjeru svojim Duhom da u svim ivotnim iskuenjima prepoznaju i osjete snagu tvoje prisutnosti, molimo te. Za sve koji u naemu narodu nose odgovornost 3. za ope dobro: prodahni ih svojom istinom i potakni da se u ljubavi prema svima zauzimaju za svakoga ovjeka, molimo te.Za nas okupljene na ovom slavlju:4. daj da okrijepljeni rijeju i tijelom tvoga Sina vjerno ivimo njegovo evanelje, molimo te. Za preminulu nau brau i sestre: pridrui ih 5. svojim svetima i izabranima, molimo te.

    Svemogui Boe, ti si siguran oslonac i svjetlo naoj vjeri. Primi nae ponizne molitve i obdari nas milou da nikada ne posumnjamo u tebe. Po Kristu Gospodinu naemu.

    Priesna pjesma Kruh koji u ja dati tijelo je moje,za ivot svijeta, govori Gospodin.

    Iv 6,52

    Molitva vjernika

    Popriesna molitvaGospodine, priestili smo se tijelom i krvlju tvoga Sina. Ta priest neka nas spasi i utvrdi u svjetlu tvoje istine. Po Kristu.

    Pjesma prije Evanelja Ps 130,5U Gospodina ja se uzdam,dua se moja u njegovu uzda rije.

    Evanelje Mt 14,22-33Zapovjedi mi da doem k tebi po vodi!

    itanje svetog Evanelja po MatejuPoto je nahranio mnotvo, Isus odmah prisili uenike da uu u lau i da se prebace prijeko dok on otpusti mnotvo. A poto otpusti mnotvo, uzie na goru, nasamo, da se pomoli. Uveer bijae ondje sam.Laa se ve mnogo stadija bila otisnula od kraja, ibana valovima. Bijae protivan vjetar. O etvrtoj nonoj strai doe onk njima hodei po moru. A uenici ugledavi ga kako hodi po moru, prestraeni rekoe: Utvara! I od straha kriknue. Isus im odmah progovori: Hrabro samo! Ja sam! Ne bojte se! Petar prihvati i ree: Gospodine, ako si ti, zapovjedi mi da doem k tebi po vodi! A on mu ree: Doi! I Petar sie s lae te, hodei po vodi, poe k Isusu. Ali kad spazi vjetar, poplai se, pone tonuti te krikne: Gospodine, spasi me! Isus odmah prui ruku, dohvati ga i kae mu: Malovjerni, zato si posumnjao? Kad uoe u lau, utihnu vjetar. A oni na lai poklone mu se niice govorei: Uistinu, ti si Sin Boji!Rije Gospodnja.

    Gospodine, spasi me. (M. I. Rupnik, Kapela sv. Josipa u

    Samostanu ss. milosrdnica, Rijeka)

  • OTAJSTVO I ZBILJAOTAJSTVO I ZBILJA

    20

    Devetnaesta nedjelja kroz godinu

    Evanelje koje navijeta Isusov hod po vo-di i Petrov iskorak iz lae zanimljiva su podloga ponajprije za uvrivanje vjere, ali i nekih naela tumaenja Svetoga pisma, ka-ko bismo izbjegli vjersku pouku koja moe odu-eviti djecu od desetak godina, ali ih istodobno, kada uu u dvadesete, udaljiti od vanosti Bibli-je i utabati put prema ateizmu. Utiana oluja na moru nije spektakl neke svete magije, nego i-votna potreba, iskustvo vjere.

    Samo ako posadanjim Boji govor, tako da prihvatim injenicu da Bog govori meni, samo ako ga pounutarnjim, tako da usvojim istinu da Bog ne eli moje sudjelovanje u spektaklu, ne-go moje obraenje, mogu rasti u vjeri. Isus je u nama prieljkivao goruiino zrno vjere, a slika se moe pretvoriti i u kap vjere; kap vjere u mo-ru problema. More je simbol ivotnih tekoa i prijetnja, pa tako i mi kaemo da imamo mo-re problema. Postoje trenutci kada se ini da ne moemo izdrati, zbog eka se uje povik: Gospodine, spasi me! To je iskustvo ljudske krhkosti, ali i pouzdanja u Boga.

    I nije sluajno Petar u prvome planu s Isusom. Izabranik, koji je od Krista ve primio obeanje da e biti temelj, dobiva obiljeje ovjeka slabe vjere, malovjernoga. Osim toga, u Evanelju je to ribar koji ne zna plivati No, ovdje se ne naglaava olu-ja i potekoe, nego nedostatak vjere.

    Vjera koja prethodi putuUenici su Isusa ugledali kako dolazi k nji-ma, hodei po moru. Nakon prvotnoga stra-ha i neprepoznavanja on ih ohrabruje: Ja sam! Ne bojte se! I Petar, ohrabren, eli po-kuati taj hod po vodi, ali izgleda da nije pot-puno shvatio Isusov poziv da po vodi doe k njemu. Naime, Petar kao da je mislio da se taj poziv sa svojim posljedicama ne odnosi samo na njega, ve i na vjetar, na uzburkano more. No, vjetar je i dalje udarao snanim zamasi-ma, valovi nisu bili nita manji negoli ranije.

    Nakon prvih koraka, svjestan da se oko nje-ga zapravo nije nita promijenilo, poeo se bo-

    Kap vjere u moru problema

    Kad Isus ue u lau, more utihnu.

    jati. Nije mu bila dovoljna tek rije; htio je oi-tovanje izvanjske sigurnosti. Nije shvatio da je Uiteljeva rije ue za koje se treba uhvatiti, ka-ko bi se suprotstavio nevremenu. Tu se negdje nalazi nedostatak uporita i svakoga od nas, ono to se zove prostor dvojba ili ne-vjere.

    Vjera ne otvara put koji bi izbjegao mrak i neprilike, ve omoguuje da ujemo, vidimo glas Prisutnosti koja se bez vjere ne doivlja-va. Vjera me ne oslobaa ponekad tako teko-ga zanimanja: biti ovjek. Izvanjski se moe i-niti, ak i argumentirano ustvrditi, da vjera ne olakava, nego oteava put. Put nije laki zbog toga to bi vjera bila neka nova snaga na putu, nego zbog toga to prethodi putu ili, jednostav-nije reeno, to putu daje smisao.

    Vjera kao pozvanost, a ne povlatenostIsusova rije: Doi! ne vodi u povlatenost, ve u pozvanost. Ta je rije tek sigurnost da me net-ko eka. U trenutku kada o dubini vode i vre-menskim neprilikama razmiljam vie nego o Rijei, poinjem tonuti. Moda se zbog toga

  • 21

    88ivo vreloivo vrelo8ivo vrelo88ivo vrelo820112011820118820118

    Predanje za brau uz: Rim 9,1-5U ovoj Poslanici i poglavljima 9 11 Pavao eli dati odgovor na pitanje o obraenju idova. Pavao utvruje sve ono to je znaajno za Izrael kao izabrani Boji narod: njihovo je posinstvo, i Slava, i Savezi, i zakonodavstvo, i bogotovlje, i obeanja; njihovi su i oci, od njih je, po tijelu, i Krist (rr. 4-5). Posinstvo Izraelaca nalazimo osobito u Izl 4,22 i Ho 11,1. Slava Gospodnja je ona sjajna atmosfera i snaga njegove neposredne prisutnosti, koja je oce pratila u pustinji (usp. Izl 16,10), u kojoj je Mojsije dobio Toru (usp. Izl 24,16), njezino mjesto je bilo ator (usp. Izl 40,34sl), a poslije jeruzalemski hram (usp. Iz 6,3; Heb 9,5). Izraelcima pripadaju oci s kojima je zapoela povijest spasenja. Od njih potjee i Krist. Kao to idovi nisu braa na temelju podrijetla nego izabranja, tako i Krist, premda je roen kao idov, nije na temelju toga Mesija.

    Mario Cifrak

    Odjeci Rijei

    Zrnj

    e

    mnogima ne svia vjera. Ona redovito izgleda poput trupca koji pluta uzburkanim morem, a oito je da se nekima ne svia taj plutajui tru-pac. Lake je posegnuti i zakoraiti u svijet pa-rola, ideologija i zavodljivih etnji obalama opi-pljivih obeanja.

    No, svia mi se Petar. Precijenio je samoga sebe; moda se u svemu nalazila i tenja izdva-janja radi pokazivanja vlastite snage. Na kraju se vidi da nisu osobne sposobnosti, pa ak ni hrabrost pojedinaca, spasitelji. Jamevina pro-tiv brodoloma i potonua je vjera. ak je i kor-milar Petar morao uzviknuti: Gospodine, spasi me! Kao krani dio smo te barke. Posa-du ne ine nikakvi nad-ljudi, a ipak se osjea-mo na sigurnome. Malo kasnije u tekstu Ma-tejeva evanelja (16, 18-19) itamo kako je Isus Petru dao to ime Stijena i nije se obazirao to i stijena moe tonuti.

    Petar se elio odvojiti od ostalih, a mi bismo trebali nauiti da se do Boga ne dolazi ni letei, niti hodajui po vodi, ve hodajui vjernikim korakom stazama ovoga svijeta u zajednitvu s drugim vjernicima. I moram priznati da me ne privlae vjernici koji ostavljaju dojam da im je sve jasno, s glavom u udnoj, neutjelovljenoj duhovnosti, u vjeri koja navijeta Boje utjelov-ljenje, vazmeno tijelo i uskrsnue tijela.

    Vana curiositasDivno je vidjeti da i prorok Ilija susree Boju prisutnost ba u lahoru. Bog navijeten u Sta-rome zavjetu jest Bog koji progovara i grmlja-vinom i ognjem i silom, ali se susree poglavito u onome to je svakidanje dohvatljivo. Nema-mo izgovora traiti ga samo u znakovima silovi-tosti koja jasno pokazuje da nismo gospodari i-vota. Koliko nam samo jednostavnih stvorenja i susreta navijeta Boga; koliki su se trenutci ut-nje ispunili Bojom blizinom!

    iva rije ove nedjelje upozorenje je da ne ra-zvijamo ispraznu znatielju (vanam curiosita-tem). Bog se susree u enji za ovjekom. Kako su samo mone rijei apostola Pavla koji u tuzi i boli, zbog injenice da njegova subraa i sestre nisu prepoznali Isusa, izjavljuje da bi sm htio bi-ti proklet, doslovno: anatema, odvojen od ne-ba, dajui se svojoj brai. Znao je da nema pravo ivjeti odvojeno s Bogom, dok su njegovi blinji u istinskoj potrebi. Ako tako iskoraujemo iz lae, s iskrenim stavom ljubavi, prihvatit e nas Bo-ja ruka i oitovati se u najobinijim okolnostima. Jer ona se objavljuje samo po ljubavi.

    Drag mi je Petar koji, mokar kao mi, vi-e: Gospodine, spasi me! Svia mi se Petar koji se, nakon izlaska iz lae, vraa u nju i zajedno s drugima ispovijeda: Uistinu, ti si Sin Boji!

    Ivan ako

    Bijae veer, a laa ibana protivnim vjetrom. To je slika stanja uenika

    bez Isusa. Ujedno, najavak Isusova predanja i Odlaska. Uenici na lai

    nisu samo u opasnosti. Oni su u kunji vjere. Glagol basanzo kae da

    su valovi iskuavali lau. Kunja je toliko jaka da ubrzo ne prepoznaju

    Isusa koji im dolazi u susret. Najbolnija rana Crkve jest ne umjeti

    prepoznati Krista, zaboraviti njegovu blizinu, sumnjati u njegovu snagu.

  • OTAJSTVO I ZBILJAOTAJSTVO I ZBILJA

    22

    14. kolovoza 2011.

    Dvadeseta nedjelja kroz godinuUlazna pjesmaPogledaj, tite na, Boe, pogledaj lice Pomazanika svoga! Zaista, jedan je dan u dvorima tvojim bolji od tisuu drugih.

    Ps 84,10-11

    Zborna molitvaBoe, onima koji te ljubepripravio si nevidljiva dobra. Daj nam smisao za pravu ljubav, da tebe u svemu i nadasve volimo te postignemo tvoja obeanja, koja nadilaze svaku elju. Po Gospodinu.

    Darovna molitvaPrimi, Gospodine, ove prinose kojima se ostvaruje otajstvena razmjena naih i tvojih darova. Mi tebi donosimo to si nam dao, a ti nam u svom darupodaj sama sebe. Po Kristu.

    Prvo itanje Iz 56,1.6-7Sinove tuinske dovest u na svoju svetu goru!

    itanje Knjige proroka IzaijeOvo govori Gospodin: Drite se prava i inite pravdu, jer e uskoro doi moj spas i objaviti se moja pravednost.A sinove tuinske koji pristadoe uz Gospodina da mu slue i da ljube ime Gospodnje i da mu budu slubenici, sve koji potuju subotu i ne oskvrnjuju je i postojani su u savezu mojem, njih u dovesti na svoju svetu goru i razveseliti u svojem domu molitve. Njihove rtve paljenice i klanice bit e ugodne na mojem rtveniku, jer e se dom moj zvati dom molitve za sve narode.Rije Gospodnja.

    Otpjevni psalam Ps 67,2-3.5-6.8Pripjev: Neka te slave narodi, Boe,

    svi narodi neka te slave!Smilovao nam se Bog i blagoslovio nas,obasjao nas licem svojim,da bi sva zemlja upoznala putove tvoje,svi puci tvoje spasenje!

    Nek se vesele i kliu narodijer sudi pucima pravednoi narode vodi na zemlji.

    Neka te slave narodi, Boe,svi narodi neka te slave!Bog nas blagoslovio, Bog na!Neka ga tuju svi krajevi svjetski!

    Drugo itanje Rim 11,13-15.29-32Neopozivi su dari i poziv Boji Izraelu.

    itanje Poslanice svetoga Pavla apostola RimljanimaBrao:Vama, poganima, velim: ja kao apostol pogana slubu svoju proslavljam ne bih li na ljubomor izazvao njih, tijelo svoje, i spasio neke od njih. Jer ako je njihovo odbaenje izmirenje svijeta, to li e biti njihovo prihvaanje ako ne oivljenje od mrtvih? Ta neopozivi su dari i poziv Boji!Doista, kao to vi nekobijaste neposluni Bogu, a sada po njihovoj neposlunosti zadobiste milosre, tako i oni sada po milosru vama iskazanu postadoe neposluni da i oni sada zadobiju milosre. Jer Bog je sve zatvorio u neposlunost da se svima smiluje.Rije Gospodnja.

    Ulazna: 226 Od sva se etiri vjetraOtpj. ps.: 109 Neka te slave narodiPrinosna: 230 Darove prinesitePriesna: 242 O sveta gozboZavrna: 610 O Marijo mila

    Prijedlozi za pjevanje

  • 23

    88ivo vreloivo vrelo8ivo vrelo88ivo vrelo820112011820118820118

    Brao i sestre, Bog nas je u Kristu nas pouio kako valja ustrajno i ponizno moliti za dar spasenje. Vjerni Kristovoj rijei, uputimo svoje molitve nebeskom Ocu, zajedno prosei:Smiluj nam se, Gospodine!

    Za tvoju Crkvu: da bude zajednica svih ljudi 1. i naroda, ujedinjenih ispovijedanjem iste vjere, molimo te. Za sve krane: da slijede Kristov put te jedni 2. u drugima prepoznaju brau i sestre, molimo te. Za svijet razdijeljen mnogim podjelama: 3. tvoj dar spasenja neka bude snaga pomirenja i istinskoga zajednitva meu svima, molimo te.Za sve koji su odbaeni zbog svoga siromatva, 4. zbog vjere ili nacionalne pripadnosti: daruj im radost ivota i ne dopusti da u njima usahne nada u pobjedu Istine, molimo te.Za ovu okupljenu zajednicu: daruj nam duh 5. iskrene molitve kako bi molitva bila hrana naoj vjeri. molimo te.

    Svemogui Boe, s vjerom se utjeemo tvojoj dobroti. Primi nae molitve i okrijepi nas da se s predanjem zauzimamo za ovo to te molimo. Po Kristu Gospodinu naemu.

    Priesna pjesmaU Gospodinaje milosre i obilno je u njega otkupljenje.

    Ps 130,7

    Popriesna molitvaGospodine, ovom prieu dao si nam dionitvo u svome Sinu Isusu Kristu. Molimo te, da nas sveta otajstva pre-obraze na njegovu sliku te se pridruimo njegovoj proslavi u nebu. Po Kristu.

    Molitva vjernika

    Smiluj mi se, Gospodine!(minijatura iz asoslova iz 1410.)

    Pjesma prije Evanelja usp. Mt 4,23Isus je propovijedao evanelje o Kraljevstvu i lijeio svaku nemo u narodu.

    Evanelje Mt 15,21-28O eno, velika je vjera tvoja!

    itanje svetog Evanelja po MatejuU ono vrijeme: Ode Isus i povue se u krajeve tirske i sidonske. I gle: ena neka, Kanaanka iz onih krajeva, izie viui: Smiluj mi se, Gospodine, Sine Davidov! Ki mi je teko opsjednuta! Ali on joj ne uzvrati ni rijei. Pristupe mu na to uenici te ga moljahu: Udovolji joj jer vie za nama. On odgovori: Poslan sam samo k izgubljenim ovcama doma Izraelova. Ali ona prie, pokloni mu se niice i kae: Gospodine, pomozi mi! On odgovori: Ne prilii uzeti kruh djeci i baciti ga psiima. A ona e: Da, Gospodine! Ali psii jedu od mrvica to padaju sa stola njihovih gospodara! Tada joj Isus ree: O eno! Velika je vjera tvoja! Neka ti bude kako eli. I ozdravi joj ki toga asa.Rije Gospodnja.

    Molitva vjernika

  • OTAJSTVO I ZBILJAOTAJSTVO I ZBILJA

    24

    O velikoj vjeri ene Kanaanke

    Dobro znamo da je Isus Krist zahtje-van i da istinski vjerovati u Isusa Krista nije lako. No, u dananjem nam se evaneoskom ulomku Krist ini po-sebno tekim i neshvatljivim. tovie, ne bi-smo pogrijeili ako bismo ga nazvali drskim i uvrjedljivim. Isus Krist triput drsko odbi-ja enu Kanaanku. Moete se i sami zami-sliti u situaciji da vam je dijete bolesno ili ste sami u velikoj bolesti pa da vas Krist ta-ko odbije. Prvi put Krist odbija tako da ne izusti ni rijei: Ali on joj ne uzvrati ni rije-i. Drugi put, na inzistiranje apostola ko-ji su se vjerojatno uzrujali zbog enina vri-skanja (jer vie za nama), Isus lakonski odgovara: Poslan sam samo izgubljenim ovcama doma Izraelova. To bi se moglo prevesti dananjim rjenikom: ao mi je, ali ne zanima me, imam vanijih poslova. A trei put ena doivljava vrhunac odbaci-vanja: Ne prilii uzeti kruh i baciti ga psi-ima. Ne samo da ju je odbio, nego ju je nazvao psiem. Ima li vee uvrjede za e-nu, za svakoga ovjeka, za nas biti nazvan

    Dvadesta nedjelja kroz godinu

    psiem! Kako uope razumjeti te Kristove teke rijei, njegovo uporno odbijanje? to Isus time eli postii?

    Bog odbija jer ljubiVe smo u jednom prethodnom promilja-nju (Krist i uenici na putu u Emaus) razmatrali o Kristu kao zavodniku u naj-pozitivnijem smislu rijei. Zavodnik je onaj koji se ne namee izravno; on stvara nape-tost odnosa, napetost koja e se razrijei-ti ili predanou ili naputanjem. Mogli bi-smo i ovu Kristovu gestu odbijanja takoer protumaiti kao gestu zavoenja. No, ipak nije toliko rije o zavoenju jer je ena ona koja prva dolazi Kristu; ona je ta koja neto trai i moli, ona inicira susret. Sada se vie ne moe zavoditi, sad je potreban hitan od-govor. I Krist ga daje u obliku drskoga odbi-janja. Bog u Isusu Kristu odbija enu Kana-anku jer dobro zna kakve su ljudske molbe, zazivanja, vikanja za pomo. Nije ljudima stalo do Boga, nego do sebe. Bog im je za-krpa za nastale rupe u ivotu, ili padobran

    eno, velika je tvoja vjera! (minijatura iz asoslova iz 1410.)

  • 25

    88ivo vreloivo vrelo8ivo vrelo88ivo vrelo820112011820118820118

    Odjeci Rijei

    ena Kaananka dolazi k Isusu. Pripadnica poganskoga naroda,

    koji je bio trajna ugroza izabranom Bojem narodu, zaziva ga imenom

    Gospodine. To je in vjere. Priznaje svoju nedostojnost, sama se priznaje

    nedostojnim psiem, ali vjera joj daje razlog molitve i nade u uslianje.

    Nosi li naa molitva Gospodine znaenje vjere, podlonosti

    i predanja? Je li onaj koga molimo uistinu za nas Gospodin,

    Onaj koji je iznad svega?

    Snaga Kristova posluha uz: Rim 11,13-15.29-32Bog ne moe opozvati svoje izabranje pa su, usprkos svojem odbijanju Krista, idovi i dalje njegovi ljubimci. Pavao utemeljuje svoju tezu iznesenu u 11,28: U pogledu evanelja oni su, istina, protivnici poradi vas, ali u pogledu izabranja oni su ljubimci poradi otaca tako to vrijeme neposluha slijedi vrijeme smilovanja. Kao to su neko pogani bili neposluni, tako su sada idovi i kao to je Boje smilovanje odvratilo pogane od neposluha, takva je ista Boja namjera i sa idovima koji su sada neposluni. Tko je iskusio takvo Boje smilovanje, ne smije ga uskraivati drugomu. Jer je Bog onaj koji je pokazao svoju pravednost u smrti i uskrsnuu Kristovu, spasenje idova je posljedica spaavanja pogana. Nema neposluha koji ne bi bio okajan u Isusovoj smrti i koji bi se mogao dugo suprotstavljati ljubavi Bojoj. To Pavao oekuje za svoje sunarodnjake, koji su neposluni, ali kojima e se Bog smilovati.

    Mario Cifrak

    koji otvaraju samo onda kad to moraju (C. S. Lewis). Odbijanje je tako jedini mogui Boji stav spram ovjekova moljakanja. to ovjek vie moli i vie, Bog vie odbija. Od-bija jer eli vidjeti koliko je ovjeku stalo do Boga, hoe li ostati uz njega i kad je odbi-jen, kad je nazvan ak i psiem. Bog tako-er odbija, tvrdi Augustin, kako bi zapa-lio udnju. Tako naizgled osorno Kristovo ophoenje s Kanaankom u stvarnosti je Boja udnja za ovjekom, za istinskim od-nosom s ovjekom. Bog eli ovjeka zbog njega samoga i udi za tim da i ovjek eli njega zbog njega samoga. Nije li to bt sva-koga istinskog odnosa Boga i ovjeka, o-vjeka i ovjeka? Nije li to ono to nazivamo ljubavlju? Da, Bog odbija jer ljubi.

    Vjera kao prihvaanje Bojega odbijanjaKanaanka ne poputa, ne da se otjerati od Krista. to on vie odbija, ona vie ustraje. To nam se ini sasvim uobiajenim, prem-da i nije ba tako. Moemo se prisjetiti ka-ko smo i sami traili nekakvu pomo, pa nas je netko tako primio ili odbio te smo si re-kli da vie ne emo nikada traiti pomo, makar morali i umrijeti. Dakako, tada smo

    s pravom uvali svoje dostojanstvo, dosto-janstvo svoje osobe i neovisnost o drugo-mu. No, nerijetko u odnosu prema drugima i prema Bogu obrana dostojanstva vlastite osobe biva zaprjekom ostvarenja istinskoga odnosa. ovjek ustraje u obrani svojega do-stojanstva, svoje neovisnosti i autonomije, svojega ega i zapravo ne primjeuje dru-goga, u ovom sluaju, ne razumije da od-bijanje moe biti izriaj ljubavi. Da, ena Kanaanka nas pouava da se dostojanstvo vlastite osobe moe ostvariti i kroz odbija-nje, odbijanje koje uvodi u odnos s drugim, s Bogom, u ovisnost o njemu (poput psi-a), poniznu ovisnost koja nas ini slobod-nijima i dostojanstvenijima. A to je to nego vjera? Vjera je pronalaenje vlastitoga do-stojanstva u drugomu, u Bogu. Ona je pri-hvaanje odbijanja, Bojega odbijanja na-ih pogrjenih tenji, elja, misli i zahtjeva. Ona je posluna predanost Bojemu odbija-nju kako bi se Boga ljubilo zbog njega samo-ga. Tu vjeru Krist zato hvali: O eno! Veli-ka je vjera tvoja! Neka ti bude kako eli. Tu veliku vjeru ponizne ene Kanaanke elim sebi i tebi, itatelju.

    Ivica Ragu

    Zrnj

    e

  • OTAJSTVO I ZBILJAOTAJSTVO I ZBILJA

    26

    15. kolovoza 2011.

    Uznesenje blaene Djevice MarijeUlazna pjesmaZnamenje veliko pokaza se na nebu: ena zaodjenuta suncem, mjesec joj pod nogama, a na glavi vijenac od dvanaest zvijezda.

    Otk 12,1

    Darovna molitvaUzaao k tebi, Gospodine,na odani prinos! Po zagovoru blaene Djevice Marije na nebo uznesene rasplamti nam srce ognjem ljubavi da uvijek teimo k tebi. Po Kristu.

    Prvo itanje Otk 11,19a; 12,1-6a.10abena zaodjenuta suncem, mjesec joj pod nogama.itanje Knjige otkrivenjasvetog Ivana ApostolaOtvori se hram Boji na nebu i pokaza se Koveg saveza njegova u hramu njegovu. I znamenje veliko pokaza se na nebu: ena zaodjenuta suncem, mjesec joj pod nogama, a na glavi vijenac od dvanaest zvijezda. Trudna vie u poroajnim bolimai mukama raanja. I pokaza se drugo znamenje na nebu: gle, Zmaj velik, ognjen, sa sedam glava i deset rogova; na glavama mu sedam kruna, a rep mu povlai treinu zvijezda nebeskih i obori ih na zemlju. Zmaj stade pred enu koja imae roditi da joj, im rodi, prodere Dijete. I ona porodi sina, mukia, koji e vladati svim narodima palicom gvozdenom. I Dijete njezino bi uzeto k Bogu i prijestolju njegovu. A ena pobjee u pustinju gdje joj Bog pripravi sklonite. I zaujem glas na nebu silan: Sada nasta spasenje i snaga i kraljevstvo Boga naega i vlast Pomazanika njegova!Rije Gospodnja.

    Otpjevni psalam Ps 45,10b-12b.16Pripjev: Zdesna ti je kraljica u zlatnoj odjei.Zdesna ti je kraljica u zlatnoj odjei,mnotvom okruena.

    Sluaj, keri, pogledaj, prisluhni:zaboravi svoj narod i dom oca svog!

    Zaeli li kralj ljepotu tvoju,smjerno se pokloni njemu.

    S veseljem je vode i s klicanjem,u kraljeve dvore ulazi.

    Drugo itanje 1Kor 15,20-27aPrvina Krist, a zatim oni koji su Kristovi.

    itanje Prve poslanicesvetog Pavla apostola KorinanimaBrao! Krist uskrsnu od mrtvih, prvina usnulih! Doista, po ovjeku smrt, po ovjeku i uskrsnue od mrtvih! Jer kao to u Adamu svi umiru, tako e u Kristu biti svi oivljeni. Ali svatko u svom redu: prvina Krist, a zatim koji su Kristovi, o njegovu dolasku; potom svretak, kad preda kraljevstvo Bogu i Ocu, poto obeskrijepi svako Vrhovnitvo, svaku Vlast i Silu. Doista, on treba da kraljuje dok ne podloi sve neprijatelje pod noge svoje. Kao posljednji neprijatelj bit e obeskrijepljena Smrt jer sve podloi nogama njegovim.Rije Gospodnja.

    Pjesma prije evaneljaUznesena je Marija na nebo;raduje se vojska anela.

    Prijedlozi za pjevanje

    Ulazna: 568.1 Na nebu se pokazaOtpj. ps.: 570 Zdesna ti je kraljicaPrinosna: VI Izvore vode ivePriesna: 101 Kuajte i vidite ili: 160/161 VeliaZavrna: 767 Lijepa si lijepa ili: 768 O divna Djevice

    Zborna molitvaSvemogui vjekovjeni Boe! Ti si bezgrenu Djevicu Mariju, Majku svoga Sina, tijelomi duom uznio u nebesa.Podaj nam, molimo, da uvijek teimo za onim to je gore te budemo sudionici njezine slave. Po Gospodinu.

  • 27

    Evanelje Lk 1,39-56Velika mi djela uini Svesilni: uzvisi neznatne.

    itanje svetog Evanelja po LukiU one dane usta Marija i pohiti u Gorje,u grad Judin. Ue u Zaharijinu kuui pozdravi Elizabetu. im Elizabeta zau Marijin pozdrav, zaigra joj edo u utrobi. I napuni se Elizabeta Duha Svetoga i povika iz svega glasa:Blagoslovljena ti meu enamai blagoslovljen plod utrobe tvoje!Ta otkuda meni da mi doe majka Gospodina mojega? Gledaj samo! Tek to mi do uiju doprije glas pozdrava tvojega, zaigra mi od radosti edo u utrobi. Blaena ti to povjerova da e se ispuniti to ti je reeno od Gospodina!Tada Marija ree: Velia dua moja Gospodina, klike duh moj u Bogu, mome Spasitelju, to pogleda na neznatnost slubenice svoje: odsad e me, evo, svi narataji zvati blaenom. Jer velika mi djela uini Svesilni, sveto je ime njegovo! Od koljena do koljena dobrota je njegova nad onima to se njega boje. Iskaza snagu miice svoje, raspri oholice umiljene. Silne zbaci s prijestolja, a uzvisi neznatne. Gladne napuni dobrima, a bogate otpusti prazne. Prihvati Izraela, slugu svoga, kako obea ocima naim: spomenuti se dobrote svoje prema Abrahamu i potomstvu njegovu dovijeka. Marija osta s Elizabetom oko tri mjeseca, a onda se vrati kui.Rije Gospodnja.

    Priesna pjesmaSvi narataji zvat e me blaenom jer mi velika djela uini Svesilni.

    Lk 1,48-49

    Popriesna molitvaPrimili smo, Gospodine, spasonosna otajstva:daj nam, molimo te, na zagovor blaene Djevice Marije na nebo uznesene, prispjeti k slavi uskrsnua. Po Kristu.

    Molitva vjernika

    Slavei svetkovinu preslavne Djevice na nebo uznesene, svoje molitve uputimo Ocu nebeskom da nam ve ovdje na zemlji udijeli iskusiti radost nebeske slave:

    Crkvu, Zarunicu Kristovu, pozvao si da bude 1. slika tvoga kraljevstva: rasvijetli je vedrinom svoga Duha da propovijedanjem i evaneoskim nastojanjem svim ljudima prui ozraje tvoje blizine, molimo te. Sve krtenike, ti Gospodine, poziva da te slave 2. vjerodostojnim ivljenjem krsne milosti: obdari ih snagom Marijina predanja da budu ustrajni graditelji novoga neba i nove zemlje, molimo te. Nae obitelji, Gospodine, ranjene su brigom za 3. vremenito i prolazno: probudi u njima radost obiteljske molitve kako bi mogle prepoznavati i ivjeti vrjednote koje ne prolaze, molimo te. Lik nebeske Majke okuplja danas mnotvo 4. vjernika koji se utjeu tvojoj dobroti: obdari ih milou koja im je po tvojoj volji potrebna i nadahni ih za istinski ivot evanelja, molimo te. Spominjemo se, Gospodine, brae koja u vjeri 5. usnue: primi ih u svoje nebesko kraljevstvo, molimo te.

    Svemogui Boe, u Majci svoga Sina, blaenoj Djevici Mariji, ostavio si nam najsjajniji primjer predanja tvojoj volji. Osnai nas, molimo te, snagom njezine vjere da uzmognemo vjerno ivjeti tvoju rije te tako zavrijedimo biti dionici nebeske slave.Po Kristu Gospodinu naemu.

    Marija u slavi Sina.(Psaltir Roberta iz Lislea, 14. st., British Museum)

    Molitva vjernika

    Marija u slavi Sina.

  • OTAJSTVO I ZBILJAOTAJSTVO I ZBILJA

    28

    putamo da nas zahvati njegov Duh, a on se on-da dotie i onih s kojima se mi susreemo. Onih kojima idemo.

    Elizabeta opaa sve to se dogaa: da je Ma-rija blagoslovljena, da je trudna, da joj je dijete blagoslovljeno i da je ono njezin Gospodin. Opa-a i da se njezino dijete raduje i igra u utrobi. Vidi da je Marija blaena zbog svoje vjere. Ovako sa-brano i sveobuhvatno opaanje velikih stvari ni-je svakodnevno. Kada se ljudima dogaaju velike stvari, redovito se njihovo opaanje suzi i sabe-re na njih same. Ovdje je Elizabeta na vrhuncu svoga ivota, a njezina je pozornost usmjerena na Mariju. I Mariji se dogaaju najvaniji preokreti u njezinu ivotu, a pozornost joj je usmjerena na Elizabetu i na velika Boja djela. Opaamo kako se pozornost usmjeruje na drugoga i na Boga sa-mo kada je ovjek otvoren Bogu. Zapravo, kada pristane na vrenje Boje volje u svome ivotu.

    VeliaMarijin odgovor Elizabeti jest hvalospjev Bojim velikim djelima. Marija blagoslivlje Gospodina rijeima koje dolaze iz duge povijesti odnosa iza-branoga naroda s Bogom. Marija sebe jasno vi-di unutar toga odnosa. Od praoca Abrahama do djeteta koje nosi u sebi ona opaa Boju dobrotu koja se prelijeva od koljena na koljeno. U sre-ditu je Bog i njegova djela. Boja pravednost.

    Velia, molitva koju je Crkva preuzela i moli je svaku veer, jest molitva koju moe izrei sa-mo velika dua. Poinje velianjem Boga. Nita ne trai, nita ne moli, nita ne prosi. Rijeima i glasom velia Boja djela. Uz to, Marija je govo-ri iz odreenog odmaka. Kao da promatra svo-ju vlastitu duu i opisuje to se u njoj dogaa ka-da je usmjerena na ono to joj Bog ini. Odmak iz kojega Marija o sebi govori u treem licu nije odmak neutralnosti. Naprotiv! Govori o svo-joj dui s prizvukom iznenaenja i zauenosti.

    K ada je Elizabeta zatrudnjela, Marija odlazi k njoj. Mjesto je imenovano kao grad Ju-din. No, ne znamo o kojem je mjestu ri-je. Samo nagaamo. Svakako, rije je o mjestu negdje u Judejskom gorju. Odlazi Elizabeti, e-ni Zaharijinoj. Luka precizno kae kako je ula u Zaharijinu kuu. Dok Zahariju i Elizabetu uvijek spominje zajedno, o Mariji govori ne spominju-i Josipa. Potuje brani par. Tko je u paru, ne-odvojiv je od drugoga. Elizabeta je Zaharijina e-na, a Marija nije u paru s Josipom. Zaruena je s njim i Luka to kae kada prvi put spominje Mari-ju. No, nisu brani par. Obje su ene trudne. E