Orhan Pamuk

Snijeg

S turskoga prevela Marta Andrić

VUKOVIĆ & RUNJIĆ ZAGREB • 2006.

Bavimo se opasnim krajnostima -časnim lopovom, nježnim ubojicom,Praznovjernim ateistom.ROBERT BROVCNING, Apologija biskupa Rlougrama

U književnom djelu politika je kao pucanj pištolja usred koncerta -gruba stvar koju je nemoguće ne primijetiti. Sad ćemo govoriti o veoma ružnim stvarima... STENDHAL, Parmskt kartuzijanski samostan

Uništite narod, slomite ga, ušutkajte ga.Jer europsko je prosvjećenje mnogo važnije od naroda.DOSTOJEVSKI, iz Bilježaka za 'Braću Karamazove'

Zapadnjak u meni se uznemirio.JOSEPH CONRAD, Pred zapadnjačkim očima

Sadržaj1. Putovanje u Kars 2. Udaljene mahale 3. Siromaštvo i povijest 4. Ka i Svila u slastičarnici Novi život 5. Prvi i zadnji razgovor ubdjice i ubijenoga 6. Muhtarova tužna priča 7. U sjedištu Stranke, u Policiji, te ponovno na ulicama 8. Priča o Modrom i Rustemu 9. Nevjernik koji se ne želi ubiti

10. Snijeg i sreća11. Ka i šejh efendija

12. Nedžipova priča o Hidžran 13. Šetnja s Kadifom, pod snijegom 14. O ljubavi, pokrivanju i samoubojstvu, za večernjim objedom 15. U Narodnom kazalištu 16. Nedžipov krajolik i Kaova pjesma 17. Igrokaz o djevojci koja spaljuje svoju feredžu 18. Revolucija na pozornici 19. Noć prevrata 20. Noć koju je Ka prespavao i jutro nakon nje

21. Ka u hladnim, strašnim odajama22. Karijere Sunaja Zaima: vojska i moderno kazalište

23 Sa Sunajem u kriznom štabu

24. Šesterokutna pahulja

25 Ka s Kadifom u hotelskoj sobi

26. Modri se obraća cijelom Zapadu

27- Ka pokušava nagovoriti gospodina Turguta da potpiše proglas

28. Ka i Svila u hotelskoj sobi

29 U Frankfurtu

30. Kratkotrajna sreća

31 Tajni sastanak u Hotelu Azija

32. O ljubavi, beznačajnosti i nestanku Modroga

33- Strah od metka

34- Posrednik

35- Ka i Modri u ćeliji

36 Pogodbe oko života i igre, umjetnosti i politike

37- Pripreme za zadnju predstavu

38. Prisilno gostovanje

39- Ka i Svila u hotelu

40. Nedovršeno poglavlje

41 Izgubljena zelena bilježnica

42 Iz Svi li na kuta

43- Zadnji čin

44- Četiri godine kasnije u Karsu

Rječnik turcizama Prevoditeljičine bilješke

I.

Tišina snijega Putovanje u Kars

TIŠINA snijega, mislio je čovjek u autobusu na sjedalu iza vozačeva. Da je to bio početak kakve pjesme, ono što je u sebi osjećao nazvao bi "tišinom snijega".Na autobus koji će ga od Erzuruma prevesti do Karsa stigao je u zadnji čas. Do erzurumskog autobusnog kolodvora bio je dospio iz Istanbula nakon dvodnevnoga putovanja kroz snježne mećave, i dok je po prljavim i hladnim hodnicima, s torbom u ruci, pokušavao doznati odakle kreću autobusi za Kars, netko mu reče da jedan takav upravo polazi.Uspio je uhvatiti autobus, staro vozilo marke Magirus; vozačevu pomoćniku nije se dalo ponovno otvarati prtljažnik pa mu je rekao da žure. Stoga je uza se imao veliku tamnocrvenu torbu marke Bally, stajala mu je medu nogama. Sjedio je uz prozor, u debelom kaputu boje pepela. Kupio ga je pet godina ranije u Frankfurtu u jednom Kaufhofu. Napomenimo odmah kako će mu tijekom dana koje će provesti u Karsu taj nježni, lijepi kaput biti uzrokom stida i nespokoja, ali jednako tako i izvorom osjećaja sigurnosti.Čim je autobus krenuo, naš putnik kraj prozora širom je otvorio oči u nadi da bi možda mogao vidjeti nešto novo. Dok je on tako promatrao rubne erzurumske mahale, njihove majušne i bijedne dućančiće i pekarnice te se pokušavao naviriti u trošne kavane, počeo je prelijetati snijeg. Bio je teži i krupniji od snijega što je padao tijekom puta od Istanbula do Erzuruma. Da putnik kraj prozora nije bio tako umoran od putovanja i da se malo pažljivije zagledao u krupne pahulje što su se s neba spuštale poput perja, mogao je naslutiti da se bliži snažna snježna mećava; mogao je možda na samom početku shvatiti kako je krenuo na put koji će mu

život stubokom promijeniti; mogao se, možda, istoga trena okrenuti i vratiti.Ali, on na povratak nije ni pomišljao. Pogled je upravio prema nebu što je, kako se spuštala večer, bivalo svjetlije od tla. Sve krupnije i krupnije pahulje nošene vjetrom nije smatrao vjesnicima nadolazeće nesreće, nego dugo iščekivanim znacima sreće i prostodušja, napokon dočekanog nasljedstva koje mu je namrlo djetinjstvo. U Istanbul, grad svoga djetinjstva i sretnih godina, nakon dvanaest godina prvi se put vratio tjedan dana ranije da bi prisustvovao pogrebu svoje majke. Ostao je ondje četiri dana, a potom posve neplanirano krenuo put Karsa. Osjećao je da ga je taj snijeg nadnaravne ljepote usrećio čak i više nego ponovni susret sa Istanbulom nakon tolikih godina. Bio je pjesnik i u jednoj od svojih starijih pjesama - poznatoj veoma malom broju turskih čitatelja - napisao je kako nam jednom u životu snijeg pada i u snovima.I dok je snijeg, baš kao i u snovima, padao nečujno i beskrajno dugo, naš putnik se, pročišćen godinama priželjkivanom nevinošću i čistoćom, optimistično odvažio povjerovati da ovaj svijet može smatrati svojim domom. Malo potom učinio je nešto na što već jako dugo nije ni pomislio: u svom je sjedalu zaspao.Iskoristimo njegov san i prišapnimo ponešto o njemu! Iako je u Njemačkoj proživio dvanaest godina kao politički izgnanik, on se nikada nije pretjerano zanimao za politiku. Poezija je bila njegova glavna strast i jedina misao. Imao je četrdeset dvije godine; bio je samac, nikada se nije ženio. Za jednog Turčina bio je povisok, mada se to ne može vidjeti dok spava sklupčan u sjedalu; bio je svijetle puti, zbog putovanja još bijede, a kosa mu je bila smeđa. Bio je povučen i volio je samoću. Da je mogao vidjeti što se dogodilo ubrzo nakon što je zaspao - kako mu je glava zbog truckanja u autobusu spuznula prvo na rame, a zatim i na grudi putnika koji je sjedio uza nj - umro bi od srama. Naš putnik, tijela nalegnutog na suputnika, bio je dobronamjeran i častan čovjek, i zbog tih svojih osobina - poput Cehovljevih beznadno tromih i neuspješnih junaka - uvijek pomalo tugaljiv. Kasnije ćemo se još mnogo vraćati problemu tuge. Jasno je da on u tom neugodnom položaju neće moći još dugo spavati, zato na brzinu recimo još i ovo: ime mu je Kerim Alakušoglu, ali mu se ono nikada nije sviđalo pa je uvijek želio da ga oslovljavaju inicijalima: da ga zovu Ka. Stoga ćemo i mi u ovoj knjizi tako postupiti. Još tijekom školovanja, naš je junak svoje zadaće i ispite tvrdoglavo potpisivao s Ka; na fakultetu se na evidencijskim listama bilježio kao Ka, riskirajući svaki put da time izazove sukob s profesorima i državnim službenicima. Potrudio

se da to ime prihvate i njegova majka, obitelj i prijatelji, a kako je pod njim objavio i svoje zbirke pjesama, ime Ka je medu Turcima u Turskoj i Njemačkoj pratila slabašna, tajnovita slava. Nakon što su krenuli iz erzurumskog kolodvora, vozač autobusa zaželio je putnicima sretan put, pa dopustite da i ja učinim isto i dodam: Sretan ti put, dragi Ka... Ne, ne bih vas želio obmanjivati: ja sam Kaov stari prijatelj i sve ono što će ga u Karsu snaći znao sam i prije nego što počeh pričati ovu priču.Nakon Horasana autobus je skrenuo prema sjeveru, ravno prema Karsu. Kad se na jednoj od uzbrdica, što su sa svakom okukom bivale sve više, iznenada ukazala konjska zaprega, vozač je naglo zakočio i Ka se istoga trena probudio. Nije mu trebalo dugo da se priključi ozračju zajedništva i savezništva koje je bilo zavladalo autobusom. Svaki put kad bi na zavojima ili uz ivice stjenovitih provalija autobus usporio, i on je kao i putnici iza njega - mada je sjedio neposredno iza vozača - ustajao ne bi li bolje vidio put; suputniku koji je s pomoćničkom gorljivošću vozaču brisao zamagljeno prednje staklo kažiprstom je pokazao kutak koji mu je promaknuo (pomoć je ostala nezamijećena), a kad je vijavica postala tako jaka da su brisači zakazali te se prednje staklo u jednom trenu pretvorilo u bijelu plohu, i on je, poput vozača, pokušavao dokučiti kamo ide put koji se više i nije mogao razabrati.Znakove pokraj puta zakrio je snijeg pa ih se nije moglo pročitati. Kad je mećava ojačala, vozač je ugasio duga svjetla, i dok se put u polutami nešto bolje nazirao, autobusom je zavladao mrak. Putnici su, prestravljeni i bez ijedne riječi, promatrali ulice sirotinjskih kasabica pokrivenih snijegom, blijeda svjetla ruševnih jednokatnica, putove do udaljenih sela, zbog snijega neprohodne, i ponore obasjane slabašnim svjetlima autobusa. Ako su pričali, šaputali su.Tako je i Kaov susjed, onaj kojemu je zaspavši spuznuo na grudi, šapu-ćući upitao Kaa zašto je krenuo u Kars. Bilo je lako zaključiti da Ka nije odande."Ja sam novinar", šapnuo mu je Ka. To nije bila istina. "Idem u Kars radi općinskih izbora i žena koje su počinile samoubojstvo." To je bila istina."Govore da su sve istanbulske novine pisale da je predsjednik općine u Karsu ubijen, i o ženama samoubojicama...", odgovorio mu je susjed obuzet nekim snažnim osjećajem za koji Ka nije mogao procijeniti je li ponos ili stid.Tri dana poslije Ka će, uplakan, ponovno susresti toga mršavog, lje-puškastog seljaka u Karsu, na Halid-pašinoj aveniji zatrpanoj snijegom.

Tijekom putovanja progovorio je s njim u još nekoliko navrata. Doznao je da je majku otpravio u bolnicu u Erzurum zato što ona u Karsu nije dovoljno dobra, da se bavi stočarsrvom u jednom selu negdje u okolici Karsa, da mu je teško, ali da se ne buni, da ne žali sebe nego - zbog nekih tajnovitih razloga koje Kau nije odao - državu, i da mu je drago što jedan učeni gospodin poput Kaa dolazi Čak iz Istanbula da bi se posvetio problemima koji su zavladali Karsom. U njegovim jednostavnim riječima i ponositu držanju bilo je nečega plemenitog što je kod Kaa pobudilo poštovanje.Ka je osjećao kako ga prisutnost toga čovjeka smiruje. Tijekom dvanaest godina provedenih u Njemačkoj nikada nije bio osjetio takav spokoj: sjećao ga se iz onih vremena kad je znao uživati u nježnom suosjećanju prema onome koga bi smatrao slabijim od sebe. U takvim bi prilikama na svijet nastojao gledati očima čovjeka punog sažaljenja i ljubavi. Učinivši i sada to isto, shvatio je da se manje boji beskrajne snježne mećave i da autobus neće završiti na dnu kakve provalije, nego će - makar i kasnio - stići do Karsa.Kad se autobus u deset sati, s tri sata zakašnjenja, počeo probijati ulicama Karsa pokrivenima snijegom. Ka uopće nije mogao prepoznati grad. Nije mu bilo jasno gdje bi se trebao nalaziti željeznički kolodvor što se pred njim bio pojavio onoga proljetnog dana kad je prije dvadeset godina došao u Kars vlakom s parnom lokomotivom, ni gdje je Hotel Republika "s telefonom u svakoj sobi" do kojega ga je vozač fijakera bio dovezao izvozavši ga prethodno po čitavu gradu. Kao da je sve bilo izbrisano ili nestalo pod snijegom. Dva-tri fijakera na autobusnom kolodvoru prizivala su sjećanja, ali je grad izgledao mnogo tužnije i siromašnije od onog iz njegovih uspomena. Kroz zaleđene prozore autobusa ugledao je betonske stambene zgrade kakve su u posljednjih desetak godina niknule po čitavoj Turskoj, panoe od pleksiglasa zbog kojih su sva mjesta postala jedno drugome nalik, i izborne plakate na uzicama razvučenima s jedne na drugu stranu ulica.Čim je, zakoraknuvši iz autobusa, zagazio u meki snijeg, u nogavice mu strugnu oštra hladnoća. Dok se raspitivao za Hotel Snježna palača gdje si je još iz Istanbula telefonom rezervirao sobu, medu putnicima koji su od vozačeva pomoćnika uzimali prtljagu ugledao je neka poznata lica, ali je snijeg toliko padao da se nije mogao sjetiti tko bi oni trebali biti.Nakon što se smjestio u hotelu, otišao je u gostionicu Zeleni zavičaj i ondje ih ponovno ugledao: jedan muškarac, iscrpljen i umoran, ali još

uvijck lijep i privlačan, i debela, ali graciozna žena, očigledno njegova supruga. Ka ih je pamtio iz Istanbula, iz revolucionarnoga političkog kazališta sedamdesetih godina. Čovjek se zvao Sunaj Zaim. Promatrao ih je rasijano i odsutno; u jednom mu je trenu sinulo kako je ta žena slična nekoj djevojčici iz njegova razreda iz osnovne škole. I na licima drugih muškaraca za njihovim stolom zapazio je bljedilo i beživotnost tako svojstvenu kazalištarcima... Sto li je ta mala kazališna skupina radila u tom zaboravljenom gradu te hladne veljačke noći?... Prije nego što je napustio gostionicu - mjesto koje je dvadeset godina ranije vrvjelo od uštogljenih službenika s kravatama - Kau se učinilo da je za drugim stolom ugledao jednog od naoružanih ljevičarskih junaka iz sedamdesetih godina. Ali kao da je snijeg prekrio sjećanje na njega, jednako kao i tu gostionicu i osiromašeni, izdišući Kars.Jesu li ulice bile puste zbog snijega ili po tim zaleđenim kaldrmama i inače nikada nikoga nije bilo? Pažljivo je čitao plakate po zidovima: izborne plakate, reklame za narodne učionice i restorane, i proglase protiv samoubojstva s parolama "Čovjek je Allahovo remek-djelo, a samoubojstvo je hula" koje je mjesna vlast nedavno dala polijepiti. U jednoj polupraznoj čajani, kroz izloge okovane ledom, ugledao je grupicu muškaraca okupljenu oko televizora. Susret sa starim kamenim kućama u ruskom stilu barem ga je malko razveselio; zbog njih je Kars u njegovu sjećanju živio kao posebno mjesto.Hotel Snježna palača bio je jedna od onih profinjenih ruskih građevina s daškom Baltika. Toj dvokatnici uskih, izduženih prozora prilazilo se kroz dvorište čiji je ulaz bio nadsvođcn lukom. Prošavši ispod visokog luka izgrađenog stotinu i deset godina ranije - visokoga zato da bi konjske zaprege mogle ispod njega nesmetano prolaziti - Ka je zadrhtao od jedva primjetnog uzbuđenja, ali je bio toliko umoran da se na to nije osvrnuo. Recimo ipak da je to uzbuđenje bilo povezano s jednim od razloga njegova dolaska u Kars: tri dana ranije, u Istanbulu, svratio je u uredništvo novina Republika i ondje susreo svog prijatelja iz mladosti, Tanera, a taj mu je rekao da će se u Karsu održati općinski izbori i ispričao mu kako je u Karsu, jednako kao i u Batmanu, mlade djevojke zahvatila samoubilačka pošast te mu predložio da, ukoliko želi pisati o tim temama i usput dobiti priliku da nakon dvanaest godina izbivanja vidi i upozna pravu Tursku, pođe u Kars, za što bi mu on mogao - budući da nitko drugi nije zainteresiran za taj posao - izdati novinarsku iskaznicu. Na kraju svega dodao je i to da u Karsu živi njihova prijateljica s fakulteta, lijepa Svila. Iako se razvela od Muhtara, rekao je, ostala je ondje živjeti s ocem i mladom sestrom u Hotelu Snježna palaèa. Slušajuæi Tanera, politièkog komentatora u Republici, Ka se bio sjetio Sviline ljepote.U hotelskom predvorju visokoga svoda recepcionar Džavit gledao je televiziju. Kau je predao ključeve sobe na drugom katu s brojem 203. Zatvorivši za sobom vrata sobe, Ka je odahnuo. Pažljivo se preispitao i zaključio kako mu se tijekom putovanja - suprotno njegovim strahovanjima - ni misli ni srce nisu mučili pitanjem hoće li Svilu u hotelu zateći ili neće. Mogućnosti da se zaljubi bojao se nasmrt i gotovo instinktivno: bila je to intuicija poznata ljudima čije se ograničeno ljubavno iskustvo svodi na nisku od boli i stida.Oko ponoći, u pidžami, prije nego što je legao, u tami sobe prišao je prozoru i lagano razmaknuo zastore. Gledao je kako snijeg bez prestanka pada krupnim, teškim pahuljama.

2.

Naš je grad spokojno mjesto

Udaljene mahale

PREKRIVAJUĆI gradsku prljavštinu, blato i tamu, snijeg bi kod Kaa uvijek budio osjećaj čistoće, ali nakon prvoga dana provedena u Karsu on je za njega i/.gubio nevinost. Ondje je snijeg bio nešto zamorno, nesnosno, zastrašujuće. Čitave je noći padao. Ni dok je Ka toga jutra hodao ulicama, sjedio u kavanama punim nezaposlenih Kurda, susretao se - s papirom i olovkom u rukama, poput okorjela novinara - s glasačima, uspinjao se strmim i zaleđenim kaldrmama siromašnih mahala te razgovarao s pred-sjednikom općine, valijinim pomoćnikom i obiteljima djevojaka koje su se ubile, snijeg uopće nije stajao. U djetinjstvu su mu prizori ulica pokrivenih snijegom, dok bi ih promatrao s prozora svoga sigurnog doma na Nišantašu', izgledali kao prizori iz kakve bajke; isti ti prizori sad su mu davali naslutiti kako je spokojan život srednje klase (a sjećanje na taj život već je godinama bio nosio u sebi kao posljednje utočište) došao do svoga kraja, da bi mjesto prepustio siromaštvu čiji tužni kraj nije želio ni zamišljati.Rano izjutra, dok se grad još budio, ne obazirući se na snijeg što je padao. Ka se žurno uputio kroz Ataturkovu aveniju prema najsiromašnijem dijelu Karsa s mahalama

potleušica podignutih preko noći, k četvrti pod imenom Kaleiči2. Zbog svega što je vidio gazeći brzim koracima ispod grana divljih maslina i platana, otežalih od snijega: zbog starih i dotrajalih ruskih kuća kroz čije su prozore bile izvedene cijevi sobnih peći, zbog snijega što se spuštao u praznu utrobu tisućljetne armenske crkve uspravljene ponad spremišta za ogrjev i transformatora, zbog čopora razularenih pasa što su na petstogodišnjem kamenom mostu preko zaleđena potoka lajali na svakog prolaznika, i tankih vitica dima ponad majušnih straćara mahale Kaleiči koja se pod snijegom činila pustom i

Snijegostavljenom - zbog svega se toga toliko ražalostio da su mu se oči napunile suzama. Dvoje djece, djevojčica i dječak, poslani zarana k pekaru s druge strane potoka, gurkali su se noseći u naručjima tople kruhove i tako se veselo smijali da se i Ka njima osmjehnuo. Nije ga toliko dirnulo tamošnje siromaštvo ili beznađe, nego nešto što će sljedećih dana opetovano susretati u svakom kutku grada: u praznim izlozima fotografskih radnji, na vlažnim prozorima čajana dupkom punih besposlenih kartaša, na pustim trgovima pod snijegom... To što ga je toliko potreslo bio je čudan i snažan osjećaj samoće. Činilo se da je taj grad zaboravljen od svih i da će snijeg nad njim tiho padati do svršetka svijeta.Toga je jutra Kaa pratila sreća: posvuda je dočekan kao poznati istan-bulski novinar, osoba s kojom su se svi uz veliko zanimanje željeli poru-kovati; svatko mu je - od valijina pomoćnika pa do onih najsiromašnijih- otvorio vrata i s njim razgovarao. Građanima Kar.sa predstavio ga je gospodin Serdar, izdavač Novosti graničnoga grada s nakladom od tristo dvadeset primjeraka, koji je svojedobno pisao izvještaje za list Republika (većina ih nikada nije objavljena). Kaova prva dužnost toga jutra, čim je krenuo iz hotela, bila je susresti se s tim - kako su ga u Istanbulu nazivali- "lokalnim dopisnikom"; našao ga je na ulazu u uredništvo novina i odmah shvatio da taj čovjek poznaje cijeli Kare. Gospodin Serdar mu je prvi postavio pitanje koje će mu tijekom tri dana provedena u Kareu biti postavljeno na stotine puta:"Dobro došli u naš grad na granici, gospodine. Ali, zašto ste došli ovamo?"Ka mu je odgovorio da je došao pratiti izbore, a možda i napisati ponešto o djevojkama samoubojicama."I ovdje se priče o djevojkama samoubojicama preuveličavaju, jednako kao što je to bilo i u Batinanu", odgovorio je novinar. "Pođimo do gospodina Kasima, on je pomoćnik šefa policije. Neka znaju da ste stigli, za svaki slučaj."Bila je to provincijska navika koja je korijene vukla još iz 1940-ih: svaki pridošlica, pa bio on i novinar, običavao se javiti policiji. Ka se nije protivio; bio je politički izgnanik i vratio se u zemlju nakon mnogih godina progonstva, a osim toga, u gradu se - mada se o tome nije govorilo - na neki način osjećala prisutnost kurdske separatističke gerile, pristalica Radničke stranke Kurdistana (skraćenicom: PKK).I tako su krenuli kroz tešku snježnu vijavicu: prošli su kroz natkrivenu povrtlarsku tržnicu i preko Avenije Kazima Karabekira s nizom željezari-ja i prodavaonica rezervnih dijelova za traktore, pokraj čajana u kojima

19su tužni nezaposleni gosti gledali televiziju ili snijeg što je padao, i mljekarskih dućana s ogromnim kolutovima masnoga sira kašara u izlozima. Petnaest minuta bilo im je dovoljno da poprijeko prijeđu čitav grad.Gospodin Serdar je tijekom puta na tren zastao da bi Kau pokazao ugao na kojemu je ubijen bivši predsjednik općine. Prema jednoj od glasina, ubijen je zbog nekog banalnog lokalnog problema: zbog rušenja protuzakonito izgrađena balkona. Ubojica je pronađen tri dana kasnije u nekom selu kamo je pobjegao nakon zločina, u jednom sjeniku, zajedno s oružjem. Tijekom ta tri dana prije njegova uhićenja proširilo se toliko priča da na koncu, kad je uhićen, nitko nije mogao vjerovati da je on doista pravi krivac; jednostavnost njegova motiva bila je razočaravajuća.Zgrada Policijske uprave u Karsu bila je visoka trokatnica u Faik-bego-voj aveniji s nizom starih kamenih kuća, nekadašnjim vlasništvom ruskih i armenskih bogataša, kasnije većinom pretvorenih u državna zdanja. Dok su čekali pomoćnika šefa policije, gospodin Serdar je Kau pokazao njezine visoke ukrašene stropove te mu ispripovijedao kako je ona od 1877. do 1918. godine, tijekom ruskoga razdoblja, prvo bila konačište "sa sto soba" u vlasništvu nekog bogatog Armenca, a potom služila kao ruska bolnica.Na hodniku se pojavio pomoćnik šefa policije, gospodin Kasim s pivskim trbuhom, i uveo ih u svoj ured. Ka je odmah shvatio da gospodin Kasim ne čita novine Republika jer ih smatra previše lijevima, kao i da ga se uopće nije dojmilo to što gospodin Serdar nekoga hvali zato što je pjesnik, ali da se pred njim - zbog toga što je vlasnik najprodavanijih lokalnih novina - ipak ustručava. Kad je gospodin Serdar završio sa svojim govorom, gospodin Kasim se Kau obratio pitanjem: "Želite li zaštitu?""Kako?""Dat ću vam jednoga od naših ljudi u civilu. Da budete mirniji.""Zar mi je to potrebno?" upitao je Ka uzrujavši se poput pacijenta kojemu liječnik predlaže da se pri kretanju počne pomagati štapom."Naš je grad spokojno mjesto. Protjerali smo teroriste sklone separatizmu. Ali ipak - zlu ne trebalo.""Ako je Kars mimo mjesto, zaštita mi nije potrebna.", odgovorio je Ka. U sebi je potajno želio da pomoćnik šefa policije još jedanput potvrdi kako je Kars spokojno mjesto, ali gospodin Kasim to nije ponovio.Prvo su pošli u sjeverni dio grada, do najsiromašnijih četvrti, Kaleiči i Bajram-paša. Snijeg je padao kao da ne zna stati. Prilazili su kućercima sklepanim od kamena, briketa i žljebastih metalnih ploča: gospodin Serdar bi pokucao na ulazna vrata našto bi se prvo ukazala žena; kod nje bi

Snijegse raspitao za mušku glavu u kući. Ako bi ga ukućani prepoznali, objasnio bi im, glasom koji je ulijevao povjerenje, da je njegov prijatelj, poznati novinar, došao iz Istanbula u Kars pratiti lokalne izbore. Dodao bi kako gospodin Ka nije tu samo radi izbora, nego bi volio doznati i nešto više o problemima u Karsu; o razlozima samoubojstava medu ženskim svijetom, primjerice. Tako bi, ukoliko bi bili voljni reći koju o onome što ih muči, učinili nešto dobro i za svoj grad. Neki od domaćina poveselili bi se misleći kako su pridošlice izborni kandidati koji su se običavali pojavljivati s limenkama suncokretova ulja, kutijama sapuna i paketima keksa i tjestenine. Oni koji bi ih iz znatiželje i gostoljubivosti odlučili pozvati unutra prvo bi upozorili Kaa da se ne boji pasa i njihova laveža. Neki bi pak vrata otvarali u strahu, misleći kako je i to samo još jedan od dugogodišnjih, uobičajenih policijskih upada pa bi šutjeli kao zaliveni čak i nakon što bi se uvjerili da gosti nisu poslani od vlasti. Članovi obitelji preminulih djevojaka (Ka je uskoro imao priliku čuti šest priča o samoubojstvima) neprestano su ponavljali kako se djevojke nikada ni na što nisu žalile, i kako su ih ti tužni događaji zaprepastili i ražalostili.Goste bi uvodili u majušne, ledene sobe i nudili im mjesto na naherenim stolcima i uleknutim divanima. Podovi su ondje bili zemljani ili zastrti jeftinim, strojno pletenim tepisima. Kako su prelazili iz kuće u kuću, činilo im se da ih je sve više. U svakoj bi od njih. medu djecom koja su se natezala igrajući se polomljenim plastičnim igračkama (autićima i jednorukim lutkama), bočicama i praznim kutijama od lijekova i čajeva, bili posađeni uz peći na drva (netko od ukućana vatru bi s vremena na vrijeme pročeprkao ne bi li bolje grijala) ili kraj električnih peći napaja-nih prokrijumčarenom strujom, i ispred televizora koji se, mada do kraja stišan, nikada nije gasio; potom bi slušali priče o beskrajnim problemima u Karsu, o siromaštvu, o radnicima izbačenim s posla i djevojkama samoubojicama. Majke su plakale nad svojim sinovima koji su ostali bez posla ili dospjeli u zatvor, hamamski poslužitelji im objašnjavali da jedva prehranjuju svoje osmeročlane obitelji iako rade dvanaest sati na dan, radnici bez posla kukali kako se dvoume čak i oko odlaska u čajanu jer nemaju ni za čaj... Svi su oni, žaleći se na svoju hudu sreću i na državu i općinu. Ka u svoje jade iznosili kao da govore o problemima čitave države i naroda. U jednom trenu, usred tužnih, gnjevnih priča. Ka je primijetio kako u svim tim kućama vlada polutama; unatoč jakome svjetlu što je ulazilo kn,/, prozore, naprezao se da razabere oblike pokućstva. Štoviše, U sljepoća koja ga je gonila da pogled okrene prema snijegu što je vani

21padao, kao da ga je zaogrnula, poput zavjese od tila, ili poput snježne tišine: njegov je duh odbijao primati priče o siromaštvu i bijedi.Ipak, svjedočanstva o samoubojstvima koje je tada čuo nikada neće zaboraviti; pratit će ga sve do smrti. Ono što je za Kaa u tim pričama bilo najpotresnije nije bilo siromaštvo, bezizlaznost i bešćutnost. Nije to bilo ni nerazumijevanje roditelja tih djevojaka (batinali su ih na mrtvo ime, ne dopuštajući im čak ni izlaske iz kuće), kao ni zlostavljanje njihovih ljubomornih muževa ili besparica. Ono što ga je prestravilo i zaprepastilo bio je način na koji je samoubojstvo postalo dijelom svakodnevice: uvu-klo se u nju neopazice, iznenada i bez imalo pompe.Jedna je djevojka, primjerice, nekoliko dana prije nego što će je nasilu zaručiti s nekim postarijim vlasnikom čajane, jedne večeri, kao i svake druge, večerala sa svojom majkom, ocem, troje braće i sestara i bakom; nakon što su ona i sestra, kao i inače, hihoćući i natežući se, pokupile tanjure, pošla je u kuhinju donijeti kolače; no iz kuhinje je izišla u vrt, a zatim se kroz prozor uvukla u spavaću sobu svojih roditelja i ondje se ubila očevom lovačkom puškom. Njezini roditelji su, čuvši pucanj, tijelo svoje kćeri koja je trebala biti u kuhinji našli kako se u sobi svija i trza u lokvi krvi, i jednako kao što nisu mogli shvatiti zašto se ubila, nikako se nisu mogli domisliti ni tomu kako je iz kuhinje dospjela u spavaću sobu. Neka druga djevojka, šesnaestogodišnjakinja, jedne se večeri, baš kao i svake druge, s bratom i sestrom svađala i tukla oko daljinskog upravljača i oko toga koji će se program gledati; otac ju je nato, razdvojivši ih. dvaput ošamario, a ona se povukla u svoju sobu i strusila ogromnu bocu pesticida Mortalina kao da pije sodu. Treća se nesretnica s petnaest godina udala iz ljubavi. Dijete joj je imalo šest mjeseci kad se jednom, nakon uobičajene svađe s depresivnim, nezaposlenim mužem, slomljena od batina zaključala u kuhinju i ondje se - unatoč urlanju njezina muža koji je, shvativši što se događa, pokušavao razvaliti vrata - s unaprijed pripremljenom kukom i konopcem objesila u samo jednom pokušaju.Ka je bio opčinjen beznadnom brzinom kojom se, prema tim pričama, iz uhodane svakodnevice prelazilo u - smrt. Svi unaprijed pripremljeni detalji - kuke unaprijed zabijene u stropove, nabijene puške i boce pesticida prenijete iz spremišta u spavaće sobe - bili su dokazom da su te djevojke i žene misli o samoubojstvu dugo, dugo nosile u sebi.Iznenadna samoubilačka pošast medu mladim ženama i djevojkama najprije se bila pojavila u Batmanu. gradu udaljenom nekoliko stotina kilometara od Karsa. Poznato je da je u svjetskim razmjerima broj samo-

snijegubojstava muškaraca u prosjeku tri do četiri puta veći nego kod žena: upravo je zbog toga činjenica da je u Batmanu broj samoubojstava medu ženama bio trostruko veći od muškaračkih, i k tome gotovo četverostruko veći od općega svjetskog prosjeka, prvo privukla pažnju nekoga radišnog mladog službenika u Institutu za državnu statistiku u Ankari; jedan novinar, njegov prijatelj, to je otkriće potom objavio u Republici kao blic-vijest, ali to nikoga od Turaka nije zaintrigiralo. No, vijest iz Republike pročitali su i dopisnici nekih njemačkih i francuskih novina pa su se zainteresirali za stvar, posjetili Batman i napravili reportaže te ih objavili u svojim zemljama. Na to su odmah reagirali i turski novinari: tako su se i domaće i strane novinarske čete sjatile u Batman. Interes i pažnju medija neke su djevojke doživjele samo kao dodatan poticaj za odvažan samoubilački korak, upozoravali su državni službenici zaduženi za problem samoubojstava.Pomoćnik karskoga valije rekao je Kau da broj samoubojica u Karsu prema statistici još nije dostigao onaj u Batmanu i da se "zasad" ne protivi Kaovu susretu s obiteljima pokojnica, te ga zamolio da, dok s njima bude razgovarao, riječ "samoubojstvo" ne spominje pretjerano često, kao i da se, kad bude pisao za Republiku, potrudi pisati bez preuveličavanja slučaja. Odbor sastavljen od stručnjaka za samoubojstva - psihologa, policajaca, pravnika i službenika Odjela za vjerske poslove - već je, rekao je, započeo s pripremama za prijelaz iz Batmana u Kars: grad je već bio oblijepljen plakatima s natpisom "Čovjek je Allahovo remek-djelo, a samoubojstvo je hula" koje je dao tiskati Odjel za vjerske poslove, a vjerske brošure s istim natpisom stigle su u valijino sjedište i uskoro su trebale biti podijeljene. Ipak, valijin pomoćnik nije bio siguran da će sve te mjere moći zaustaviti novootpočelu epidemiju: štoviše, bojao se da bi "mjere" mogle polučiti rezultate posve suprotne željenima. Mislilo se, naime, da su mnoge djevojke odluku o samoubojstvu i donijele pod utjecajem kako vijesti o samoubojstvima, tako i pritiska stalnih propovijedi protiv samoubojstava koje su odašiljali državni službenici, njihovi očevi, muževi i vjerski službenici."Jasno je da se djevojke ubijaju zato što su krajnje, očajnički nesretne, u to nema sumnje", rekao je Kau valijin pomoćnik. "Međutim, da su jad i nesreća jedini razlog samoubojstava, pola bi se žena u Turskoj poubijalo." Protusamoubilačke savjete upućene ženama odašiljao je zbor muških glasova sastavljen od državnih službenika, muških članova njihovih obitelji i imama, i to je rasrdilo ženski svijet, primijetio je valijin pomoćnik vjeveričjeg lica i četkastih brkova: zbog toga je, dodao je ponosno, pisao u

23Ankaru da se u Odbor za propagandu protiv samoubojstava uvrsti barem jedna žena.Misao da je samoubojstvo zarazno i da se može širiti poput kuge, prvi se put u javnosti bila pojavila pošto je jedna djevojka doputovala iz Batmana u Kars i ondje se ubila. Ka se toga popodneva susreo s njezinim ujakom: sastali su se u mahali Ataturk, u vrtu (jer ih nisu htjeli primiti u kuću). Pod stablima divlje masline svinutim od snijega on im je, s cigaretom u ruci, ispričao njezinu priču. Njegova se nećakinja dvije godine ranije bila udala u Batman. Jest da je ondje od jutra do mraka obavljala kućanske poslove i uz to bila izložena stalnim grdnjama svoje svekrve jer nije imala djeteta, ali to samo po sebi ne bi bilo dovoljan razlog za samoubojstvo. Nego, djevojka se u Batmanu, gradu u kojemu se žene ubijaju, bila okužila samoubilačkom mišlju. Dok je gostovala kod svoje obitelji u Karsu, pokojnica je bila savršeno sretna, dodao je na kraju, pa su se time još više zgranuli kad su - baš onog jutra kad se trebala vratiti u Batman - našli u krevetu njezino mrtvo tijelo, a kraj uzglavlja pismo kojim ih je obavijestila da je popila dvije kutije tableta za spavanje.Mjesec dana nakon što je ta žena samoubilačku zarazu prenijela iz Batmana u Kars, njezina šesnaestogodišnja nećakinja je - ugledavši se na tetu - prva podlegla. U razgovoru s njezinim uplakanim roditeljima Ka je morao obećati da će vijest sa svim pojedinostima objaviti u novinama. Djevojka se, rekli su, ubila zato što je njezin učitelj pred cijelim razredom izjavio da nije djevica. Ta se vijest ubrzo pronijela cijelim Karsom, našto je njezin zaručnik razvrgao zaruke, a ustuknuli su i prijašnji prosci te lijepe djevojke. Baka po majci već joj je počela ponavljati: "Izgleda da se ti nikada nećeš udati", kad je jedne večeri, dok su svi zajedno gledali na televiziji prizore nekoga svadbenog slavlja, njezin pijani otac zaplakao... Iste te večeri djevojka je progutala sve tablete za spavanje koje je sakupila potkradajući baku (očito je da je, jednako kao misao na samoubojstvo, i metoda bila zarazna). Kad se na obdukciji ispostavilo da je djevojka bila nevina, njezin je otac krivio i učitelja koji je lansirao ružnu glasinu i, ništa manje, pokojnu rođakinju iz Batmana. Njezina je obitelj Kau predočila sve okolnosti samoubojstva želeći da u reportaži koju će objaviti napiše kako su sramotne optužbe protiv njihove kćeri bile neosnovane; zamolili su ga i da učitelja koji ju je optužio izvrgne javnoj sramoti.Kaa je u svim tim pričama posebno tištala jedna od okolnosti: činjenica da su te djevojke jedva uspijevale pronaći vremena i skrovitosti neophodnih za samoubojstvo. Čak i nakon gutanja pogubnih tableta, dok su potajno umirale, prostoriju u kojoj su ležale dijelile bi s još nekim. Ka

•>"!/<-'£je bio dijete s Nišantaša, odrastao je čitajući zapadnu književnost i kad god bi pomislio na vlastito samoubojstvo, činilo mu se da je za takvo što potrebno mnogo vremena i prostora; mislio je da bi mu bila potrebna soba na čija vrata danima nitko ne bi pokucao. Svaki put kad bi zamišljao vlastito samoubojstvo - svečanost slobode i samoće, s tabletama za spavanje i viskijem - toliko bi se uplašio beskrajne samoće koja bi ga u tom predsmrtnom času okruživala, da na samoubojstvo zapravo nikada nije ni mogao ozbiljno pomisliti.Jedino samoubojstvo koje je Kaa ponovno podsjetilo na takav osjećaj samoće dogodilo se pet tjedana ranije: bila je to smrt jedne "pokrivene'* djevojke. Kad su vlasti djevojkama i ženama bile zabranile pokrivanje maramama u obrazovnim ustanovama po cijeloj zemlji, mnoge se tome nisu htjele pokoriti; pokojnica je bila jedna od njih. Prema nalogu iz Ankare, tim je djevojkama prvo bilo zabranjeno prisustvovanje predavanjima, a zatim i ulaz u sve obrazovne institucije. Medu obiteljima koje je Ka susreo, obitelj te pokojnice bila je najmanje siromašna. Ožalošćeni otac bio je vlasnik malog dućana: ondje su i razgovarali. Ka ga je slušao otpijajući Coca-Colu koju mu je vlasnik ponudio iz dućanskog hladnjaka. Njegova kći je, prije nego što se objesila, svoja razmišljanja o samoubojstvu znala povjeravati i obitelji i prijateljima. Pokrivanje maramom ta je djevojka možda i naučila od majke i obitelji, ali poimanje marame kao simbola političkog islama naučila je od buntovnih prijateljica u školi, neslomljivih pred zabranama upravitelja. Mada su je roditelji nagovarali da se odrekne marame, ona nije pristajala pa je - kako ju je policija svaki dan vraćala s vrata škole - došla i do toga da će biti izbačena s nastave zbog previše neopravdanih izostanaka. Kad je vidjela kako su neke od njezinih prijateljica odustale od otpora i skinule pokrivala, a druge, skinuvši maramu, kosu počele skrivati perikama, ocu i prijateljima počela je govoriti kako je "sve u životu besmisleno" i kako "više ne želi živjeti". Ali kako su baš u to vrijeme i državni Institut za vjerske poslove i islami-sti već bili počeli Karsom širiti plakate i brošure koje su poučavale da je samoubojstvo jedan od najvećih grijeha, nitko nije ni pomislio da bi si ta pobožna djevojka mogla oduzeti život. Kad ono... Zadnju svoju večer Tesiima je - tako se zvala - provela gledajući bez riječi seriju Marianna. Nakon što je skuhala čaj i poslužila ga roditeljima, povukla se u svoju sobu, uzela abdest, otklanjala namaz te se još neko vrijeme molila, zamišljena... Na kraju se objesila vlastitom maramom o kuku za luster.

3-Dajte svoj glas Allahovoj stranciSiromaštvo i povijestKA je odrastao na Nišantašu, spokojnoj istanbulskoj četvrti, okružen blagodatima srednjega sloja - s ocem odvjetnikom, majkom kućanicom, sla-dahnom sestricom i odanom služavkom, u kući s radio-aparatom i mnogo namještaja i zastora - i nije znao ništa o siromaštvu: ono je za njega bilo neki drugi svijet, izvan granica njihove kuće. U njegovoj djetinjoj mašti, taj "drugi" svijet je - budući da je bio nedostupan i obavijen pogibeljnom tamom - poprimio stanovite metafizičke dimenzije. Kako se taj njegov stav ni kasnije nije promijenio, teško je objasniti zašto je, odlučivši se na iznenadno putovanje u Kars, krenuo s nadom da će ga to putovanje na neki način vratiti u djetinjstvo. Iako je živio daleko od Turske, znao je da je Kars posljednjih godina središte njezina najsiromašnijeg i najzabitnijeg područja. Kad se nakon dvanaest godina provedenih u Frankfurtu vratio u Istanbul, s prijateljima iz djetinjstva ponovno ga je obišao; shvatio je tada da se sve promijenilo, da su i ulice i dućani i kina kojih se sjećao nestali, i da je duša grada koji je nekada poznavao zamrla... Shvatio je tad i to da bi svoje djetinjstvo i nevinost morao potražiti na nekom drugom mjestu. Možda je baš zato krenuo u Kars: ususret siromaštvu, drugoj strani života za dobrostojeću srednju klasu u kojoj je odrastao. Pa kad je u Karsu u dućanskim izlozima doista naišao na sve ono što je nekoć kao dijete upotrebljavao, sve one stvari koje više nikako nije mogao vidjeti u Istanbulu - primjerice, patike marke Gislaved, Vezuv peći i ono što djeca prvo povezu s Karsom: okrugle kutijice karskoga sira pakiranog u šest trokutića - toliko se razveselio da je zaboravio čak i na mrtve djevojke: našavši se u tome gradu, našao je i davno izgubljeni mir.Oko podneva, Ka je ostavio gospodina Serdara te se susreo s predstavnicima Stranke za narodno jedinstvo i azerske manjine, a zatim sam kre-

crnjegnuo u obilazak grada. Pratile su ga tuga i teške, krupne pahulje. Prošavši Ataturkovom avenijom i preko mostova, zaputio se prema najsiromašnijim mahalama. Posvuda je vladala gotovo posvemašnja tišina, samo povremeno prekidana lavežom pasa. Gledao je kako se snijeg spušta na strme planine oko grada i na bijedne novoizgradene kućerke što se ugnijezdile medu ruševinama podno tvrđave iz vremena Seldžuka. Snijeg je gradu donosio dah vječnosti, ali - činilo mu se da to nitko osim njega ne primjećuje, pa se toliko ražalostio da su mu navrle suze. Na kraju parka Jusuf-pašine mahale, s potrganim ljuljačkama i polomljenim toboganima, bila je jedna poljana: na njoj je grupica srednjoškolaca, pod svjetlom što je dopiralo s visokih svjetiljki nad nedalekim skladištem ugljena, igrala nogomet. Slušajući kako se sporo razliježu njihovi povici i psovke otežale snijegom. Ka je shvatio da je taj kutak svijeta - to mjesto pod blijedim žutim svjetlom, usred snježne mećave - neizrecivo daleko od svega što postoji i nevjerojatno hladno, i to ga je toliko potreslo da mu se javila misao na Allaha.U prvi mah bila je to više slika nego misao; ili, preciznije, nejasan doživljaj zaboravljene slike. Već mu je i prije bio poznat taj osjećaj: ponekad je znao žurno i bez razmišljanja proći dvoranama nekog muzeja, a kad bi se kasnije pokušavao sjetiti neke od slika, nikako je ne bi mogao oživjeti pred očima. Sjećanje na nju bilo bi zapravo više osjećaj negoli oživljavanje same slike; osjećaj-bljesak što bi mu se časkom ukazao da bi odmah zatim nestao.Ka je bio dijete istanbulske republikanske sekularne obitelji i, osim satova vjerskog odgoja u osnovnoj školi, nije imao prilike temeljitije upoznati vjeru. Zadnjih je godina s vremena na vrijeme znao doživjeti uzvišene trenutke poput ovoga, međutim, niti su ga oni mogli uznemiriti, niti je on, kao pjesnik, osjetio pobudu da krene njihovim tragom. U najboljem slučaju osjetio bi sreću, doživljujući uvijek iznova spoznaju da je svijet lijepo mjesto: toliko lijepo da je vrijedno promatranja.Kad se vratio u hotelsku sobu da bi se zgrijao i malo odrijemao, neko je vrijeme proveo prelistavajući knjige o povijesti Karsa koje je ponio iz Istanbula; sve one tužne sudbine što ih je tijekom dana imao prilike čuti miješale su mu se - u svjetlu sreće zbog netom doživljenoga uzvišenog trenutka spoznaje - s pričama iz tih knjiga, nalik bajkama koje je slušao kao dijete.Nekada davno, čitao je, Kars su nastavali dobrostojeći, sretni stanovnici čiju su svakodnevicu ispunjavali balovi i danonoćna druženja. (Iako se sve to događalo mnogo prije nego što je Ka došao na svijet, podsjećalo

27ga je na dane njegova djetinjstva.) Kars je u to vrijeme bio važna postaja na trgovačkim putovima između Gruzije, Tebriza, Kavkaza i Tbilisija; pored toga, bio je i rubna točka dvaju velikih carstava što su nestala u prethodnom stoljeću: Osmanskoga Imperija i Carske Rusije. Oba carstva držala su uvijek ondje svoje vojske nastojeći sačuvati to važno planinsko mjesto. Sve te okolnosti stanovnicima grada Karsa davale su snagu i blagostanje. Za vremena Osmanlija, svoj dom u tom gradu našli su pripadnici najra/.ličitijih naroda: tu primjerice življahu Armenci (neke od njihovih crkava izgrađene prije tisuću godina još i danas ondje stoje u svoj svojoj vcličanstvenosti), potom Adžemi odbjegli pred mongolskim i iranskim vojskama, Grci čiji su korijeni sezali do Bizantskog Carstva i Ponta, Gruzijci i Kurdi, i razna čerkeska plemena. Godine 1878. petsto-godišnja je tvrđava dopala u ruke ruske vojske: Rusi su protjerali i dio muslimanskog stanovništva, ali su se bogatstvo i šarolikost toga grada nastavili. Jednako kao i tvrđavu, i druge osmanlijske građevine, konake bogatih paša i hamame smještene u njezinoj blizini Rusi su prepustili propadanju. Ali, na ravnici južno od potoka Karsa, carski su neimari tad izgradili novi grad s pet velikih usporednih ulica i mnoštvom manjih, savršeno pravilno raspoređenih i poukrštanih pod pravim kutom što je bilo čudo kakvo se nije moglo (kao što se ni danas ne može) vidjeti ni u jednom gradu na Istoku. U taj je cvatući grad navraćao car Aleksandar: ondje bi se nalazio s ljubavnicom i u njezinoj pratnji odlazio u lov. Rusi su grad iznova izgradili ulažući ogromna sredstva; odgovarao je, naime, njihovim planovima o spuštanju prema jugu, prema Mediteranu, i zapo-sjedanju trgovačkih putova. Ono što je Kaa očaralo kad je prije dvadeset godina došao u Kars nisu bili ostaci osmanlijskog grada, njegove drvene građevine razrušene i spaljene tijekom nacionalističkih ratova i plemenskih sukoba; ne, opčinila ga je tuga toga grada i njegove ulice prekrivene velikim kamenim pločama, s drvoredima divljih maslina i kestena zasađenih nakon osnivanja Turske Republike.Nakon beskrajnih ratova, tiranija, pokolja i ustanaka; nakon što je Kar-som vladala armenska, ruska, a jednom čak i engleska vojska, i poslije razdoblja u kojemu je Kars nakratko bio nezavisna republika, u listopadu 1920. godine u grad je ušla turska vojska na čelu s Kazimom Karabekirom komu će kasnije na Kolodvorskom trgu biti podignut spomenik. Turci su se - pošto su nakon četrdeset i tri godine gradom ponovno zavladali -smjestili ondje i prihvatili njegov novi izgled, djelo ruskog cara. Jednako su tako od prvoga trena posvojili i duh koji su tome gradu udahnuli Rusi, jer je bio u skladu sa zapadnjačkim oduševljenjem novoosnovane Turske

sinjegRepublike. Kad je pak trebalo preimenovati pet velikih ruskih avenija, postupili su prema uvjerenju da u turskoj povijesti nema važnijih osoba od slavnih vojskovođa pa su im nadjenuli imena petorice važnih paša.Bile su to godine ugledan ja u Zapad, objašnjavao je Kau s ponosom ali i srdžbom gospodin Muzafer, bivši predsjednik općine, član Narodne stranke. U društvenim domovima priređivani su plesovi, pod željeznim mostom preko kojega je Ka toga jutra prošao primijetivši kako je na nekim mjestima zahrdao, pa ćak i strunuo, održavana su natjecanja u klizanju na ledu; kazališne skupine iz Ankare na gradskim su pozornicama postavljale Kralja Edipa i ubirale oduševljene aplauze republikanske srednje klase (mada od ratovanja s Grcima nije bilo minulo ni dvadeset godina), a stari bogataši obilazili grad u saonicama ukrašenima pozlatom u koje su bili upregnuti gordi mađarski konji, i zadovoljno se smješkali, vi-reći iz kaputa s krznenim ovratnicima... U Narodnoj bašći, pod stablima akacije, organizirani su balovi potpore gradskom nogometnom klubu: na njima se plesalo po posljednjoj modi, uz pratnju klavira, harmonike i klarineta: za ljetnih dana, djevojke su se u haljinama s kratkim rukavima bez imalo ustručavanja vozale po gradu biciklima, a mladići zimi odlazili u školu na klizaljkama, noseći oko vrata leptir-mašne, simbol republikanskog oduševljenja... I gospodin Muzafer je nosio leptir-mašnu dok je bio srednjoškolac; kad se pak godinama kasnije u Kars vratio kao advokat i kandidat za predsjednika općine te ju je poželio ponovno staviti u vrijeme predizborne kampanje, stranački kolege odgovarali su ga upozoravajući kako bi tim "snobovskim kapricem" mogao samo odbiti svoje glasače. On se, međutim, nije dao razuvjeriti.Kao da je postojala nekakva veza između prestanka tih lijepih, dugih zima i tužnoga stanja u koje je grad nakon njih zapadao, rekao je bivši predsjednik općine; kako su se zime povlačile, grad je sve više tonuo u bijedu i beznađe. Nakon što je spomenuo polugole glumce napudranih lica, goste iz Ankare koji su u Karsu prikazivali grčke drame, gospodin Muzafer je prešao na priču o jednom revolucionarskom kazališnom komadu koji je pred kraj četrdesetih gradska mladež - i sam je bio medu njima - postavila na scenu gradskog Društvenog doma. "Bilo je to djelo o osvještenju jedne pokrivene djevojke; pokrivene crnom maramom", rekao je. "Na kraju ona skida maramu i spaljuje ju na pozornici." Za predstavu im je bio potreban jedan crn rubac: tražili su ga tada - dakle, krajem četrdesetih - po čitavome gradu, i nigdje ga nisu mogli naći, mada su se raspitivali na sve strane. Na koncu su bili primorani nazvati Erzurum te zamoliti da im odande jedan pošalju. "A sad naše ulice vrve

20maramama, fercdžama i turbanima", dodao je gospodin Muzafer. "Ubijaju se zbog toga što u školu ne mogu ući s tim barjakom na glavi; marama im je, kažu, simbol političkog islama."Ka se nije usudio postaviti pitanja koja su mu navirala, a to mu se tijekom boravka u Karsu događalo svaki put kad bi na red došao uspon političkog islama i problem pokrivenih djevojaka. Jednako se tako nije usudio pitati ni zašto je četrdesetih godina u Karsu, gradu koji tada nije imao ni jednu pokrivenu stanovnicu, mladež osjetila potrebu da svojom predstavom tako žestoko napadne pokrivanje u žena. Dok je toga dana hodao gradskim ulicama. Ka nije obraćao pažnju na pokrivene žene; jedan tjedan ponovnoga boravka u Turskoj bio je prekratak period da bi usvojio sposobnost i naviku intelektualaca-laika koji su prema učestalosti pokrivenih žena na ulici znali donositi zaključke o njihovoj političkoj pozadini. Osim toga, još se kao dijete prestao zagledati u pokrivene žene. U zapadnjačkim istanbulskim krugovima u kojima je stasao, žena s maramom na glavi mogla je biti ili neka prodavačica iz istanbulskih rubnih mahala - neka, recimo, prodavačica grožđa što se s kartalskih vinograda spustila u grad - ili mljekarica, ili koja druga žena iz nižih staleža.Kasnije sam čuo mnogo priča o bivšim vlasnicima Hotela Snježna palača u kojemu je Ka odsjeo: jedan od njih bio je neki sveučilišni profesor pretjerano sklon Zapadu kojega je Car, smilovavŠi se, umjesto u Sibir protjerao u Kars; potom neki Armenac, trgovac stokom: nakon njega, to je zdanje pretvoreno u dom za grčku siročad... Prvi njegov vlasnik - tko god da je bio - izgradio ga je prije sto i deset godina primijenivši nešto što su imale sve građevine u Karsu toga doba: u zidove je dao ugraditi takozvane "peći" (i Turci su naučili tu rusku riječ) koje su u isto vrijeme grijale četiri sobe. Ali, kako Turci, zavladavši gradom po osnivanju Republike, nisu znali kako razgorjeti te ruske "peći", prvi vlasnik Turčin, koji je tu kuću i pretvorio u hotel, ispred vrata Što se otvaraju na dvorište smjestio je ogromnu tučenu peć, a tek su godinama kasnije po sobama bili postavljeni radijatori.Ka se baš bio u kaputu svalio na krevet i predao sanjarenju, kad mu je netko pokucao na vrata. Skočio je i otvorio: bio je to pisar Džavit koji je dane provodio kraj peći, gledajući televiziju; zaboravio mu je nešto reći dok je uzimao ključeve."Malo prije se nisam sjetio", ispričao se, "gospodin Serdar, vlasnik Novosti graničnoga grada, želio bi vas vidjeti što je prije moguće."Zajedno su sišli u predvorje. Ka je baš trebao izići, kad mu koljena klec-nuše: kroz vrata pokraj recepcije ušla je Svila, i bila je mnogo ljepša nego

jmjegŠto je zamišljao. Sjetio se odmah i koliko je bila lijepa kao studentica. Srce mu je jače zakucalo. Da, eto, toliko je bila lijepa. Prvo su se rukovali, kao dvoje zapadnjačkih istanbulskih buržuja, a zatim se, nakon kratkog oklijevanja, zagrlili i poljubili u obraz, ne primaknuvši se jedno drugom čitavim tijelom."Znala sam da ćeš doći", rekla je odstupivši jedan korak. Ka se začudio što je to rekla tako otvoreno. "Taner me je nazvao i rekao mi." Gledala je Kaa u oči."Došao sam radi općinskih izbora i djevojaka samoubojica", rekao je."Koliko ćeš ostati?" upitala je Svila. "Sad moram k ocu. Ali, kraj Hotela Azija je slastičarnica Novi život: možemo se ondje naći u pola dva da sjednemo i popričamo."Da su se sreli negdje u Istanbulu - na Bejoluu, recimo - bio bi to posve uobičajen razgovor. Ali kako se to dogodilo u Karsu, Ka se osjećao nekako čudno... Nije mu bilo jasno do koje je mjere njegova zbunjenost povezana sa Svilinom ljepotom. Nakon što je izišao i neko vrijeme hodao kroz snijeg, pomislio je: baš je dobro što sam kupio ovaj kaput.Na putu prema novinama, srce mu je s potpunom sigurnošću reklo dvije stvari koje njegov um nikako nije htio priznati: i. Ka je došao iz Frankfurta u Istanbul radi majčinog pogreba, ali i zato da bi nakon dvanaest godina samovanja našao tursku djevojku koju će oženiti; 2. Ka je iz Istanbula došao u Kars zbog toga što potajno vjeruje da je ta djevojka Svila.Da mu je tu drugu misao rekao neki promućuran prijatelj, Ka mu to nikada ne bi oprostio; jednako će se tako do kraja života optuživati i stidjeti samoga sebe zbog njezine istinitosti. On je bio od onih moralista koji su sami sebe uvjerili da najveća sreća u životu znači nikada i ništa ne učiniti za postizanje osobne sreće. Smatrao je, nadalje, da jednom uglednom zapadnjačkom intelektualcu kakvim se je vidio nikako ne pristaje oženiti nekoga koga jedva da i poznaje. Unatoč tome, kad je prispio u redakciju Novosti graničnoga grada, osjećao se poprilično zadovoljnim. Jer, njegov prvi susret sa Svilom - o kojemu je sanjario čitavim putem od Istanbula do Karsa, mada toga nije bio svjestan - prošao je mnogo bolje nego što je mogao i zamisliti.Redakcija Novosti graničnoga grada nalazila se u Faik-begovoj aveniji, jednu ulicu niže od Kaova hotela. Sav prostor redakcije, zajedno s odjelom za tiskanje, jedva da je bio nešto veći od Kaove hotelske sobe. Bio je podijeljen na dva dijela drvenom pregradom na kojoj su visjele Ataturkove slike, kalendari i uzorci posjetnica i pozivnica za vjenčanje. Tu su se našle

3'i fotografije s gospodinom Serdarom u društvu važnih osoba i poznatih Turaka koji su posjetili Kars te uokvireni primjerak prvog broja novina, tiskanog prije četrdeset godina. Iz drugog dijela, iza pregrade, čulo se dopadljivo tandrkanje tiskarskog stroja na električni pogon, s pedalama. Napravljen prije sto deset godina u Leipzigu, u tvornici Baumann, taj je stroj četvrt stoljeća radio u Hamburgu prije nego što je 1910. bio prodan u Istanbul; u Osmanskom Carstvu tad je trajalo drugo razdoblje ustavnosti, a to je bilo vrijeme slobode tiska. Četrdeset pet godina služio je potom u Istanbulu, a kad su ga 1955. htjeli prodati u staro željezo, otkupio ga je pokojni otac gospodina Serdara te ga vlakom dopremio u Kars. Dva-desctdvogodišnji sin gospodina Serdara desnom je rukom, ovlaženom pljuvačkom, stroju davao prazne papire, a lijevom rukom veoma vješto dočekivao otisnute primjerke (jer je košara u koju bi takvi primjerci trebali slijetati jedanaest godina prije razbijena u jednom bratskom okršaju). Unatoč zauzetosti tim složenim manevriranjem, uspio je Kau kimnuti na pozdrav. Drugi sin gospodina Serdara sjedio je za tezgom, posve crnom od tiskarske boje, podijeljenom na bezbroj pretinaca s malim ladicama sa slovima svih veličina, raznim kalupima i šablonama. Za razliku od njegova mlađeg brata, on nije bio sličan ocu; čim ga je pogledao, Ka je mogao zamisliti njihovu majku: debeljuškastu nisku ženu kosih očiju i okrugla lica. Sa strpljivošću i revnošću kaligrafa što se za ljubav umjetnosti odrekao ovoga svijeta, rukom je slagao reklamne listove za novine koje će izići tri dana kasnije."Sad vidite u kakvim se uvjetima tisak na istoku Anadolije mora boriti za opstanak", reče gospodin Serdar.Istoga trena nestade struje. Tiskarski stroj stade, ured ispuni tajnovita tama, a Ka ostade iznenađen čudesnom bjelinom snijega što je vani padao."Koliko ste otisnuli?" upita gospodin Serdar. Zapalio je svijeću i Kau ponudio stolicu u prednjem dijelu pisarnice."Sto šezdeset, tata.""Kad docle struja, napravi tristo četrdeset komada. Danas imamo goste kazalištarce."Novosti graničnoga grada prodavale su se u Karsu na samo jednom mjestu, na kiosku nasuprot Narodnom kazalištu. Ondje se prodavalo samo dvadeset primjeraka, ali je zahvaljujući pretplatnicima ukupna prodaja iznosila tristo dvadeset primjeraka, naglasio je ponosno gospodin Serdar. Dvije stotine tih pretplatnika bili su gradski državni uredi i radne organizacije koje je gospodin Serdar s vremena na vrijeme morao javno hvaliti

crnjegzbog njihovih beznačajnih uspjeha. Preostalih osamdeset pretplatnika bile su "važne, časne i utjecajne osobe" koje su se iz Karsa preselile u Istanbul, ali se nisu prestale zanimati za život rodnoga grada.Kad je došla struja, na čelu gospodina Serdara primijetio je jednu nabreklu žilu; bio je ljutit, očito."Nakon što ste otišli od nas, sastajali ste se s krivim ljudima i skupljali krive informacije o našem pograničnom gradu'*, rekao je gospodin Serdar."Odakle znate kamo sam išao?""Policija vas je, naravno, pratila", odgovorio je novinar. "A mi - za potrebe našeg posla - prisluškujemo razgovore policije preko ovog tranzistora. Devedeset posto svih vijesti koje objavimo u našim novinama dobivamo iz sjedišta gradskog valije i Policijske uprave. Svi u policiji znaju da ste se posvuda raspitivali zašto je Kars tako zaostao i siromašan, i zašto se naše djevojke ubijaju."Ka je čuo nebrojeno mnogo teorija o uzrocima bijede u koju je grad zapao. Za vrijeme Hladnog rata smanjila se, govorili su neki, trgovina sa Sovjetima, a i carinarnice su pozatvarane. Komunističke čete koje su upravljale gradom sedamdesetih godina zastrašivale su i protjerivale bogataše: svi su se oni, pokupivši ono malo što su mogli, preselili u Ankaru i Istanbul. Neki su sugovornici već bili posve ravnodušni: na Kars su zaboravili i država i Allah. odmahivali su... A ne treba smetnuti s uma ni činjenicu da se ondje, na granici, nikada nije nazirao kraj armensko--turskim obračunima..."Odlučio sam vam reći što je prava istina", rekao je gospodin Serdar. Kristalno jasno i s optimizmom kakav godinama nije osjetio, Ka je odmah shvatio da je glavni problem zapravo sram. I njemu je, tijekom godina provedenih u Njemačkoj, stid bio najveći problem, ali to ni samome sebi nije htio priznati. Sad je međutim, ponadavši se ponovno sreći, tu istinu mogao prihvatiti."Nekada smo svi mi ovdje bili braća", rekao je gospodin Serdar kao da odaje tajnu. "Ali, zadnjih godina, svi su počeli govoriti: ja sam Azer, ja sam Kurd, ja sam Terekeme. Jasno, ovdje ima ljudi iz svih naroda. Tere-keme - njih zovemo i Karapapak - su srodnici Azera. Kurdi - koji su za nas pleme - prije nisu ni znali što je to Kurd! Mjesno stanovništvo koje je tu još od osmanlijskog vremena nije hodalo naokolo busajući se u prsa i hvaleći se kako su 'svoji na svome'. Turkmeni, Posofi, Nijemci protjerani iz carske Rusije - svi su bili tu, i nitko se nije ponosio niti smatrao različitim od ostalih. Tom su nas ponosu naučile komunističke radio-stanice

J3iž Bakua i Erevana: komunisti su ti koji žele podijeliti Tursku! E pa sad smo svi ponosniji, i - siromašniji..."Kad je zaključio da su se njegove riječi Kaa dojmile, gospodin Serdar je prešao na drugu temu: "A pogledajte vi ove islamiste... To ide od vrata do vrata, pa sve u skupinama dolazi ljudima u kuće; daruje ženama kuhinjsko posuđe i lonce i one aparate za cijeđenje naranči, i sapuna i pšenične krupice i deterdženta na kutije, a djeci im na ramena prišivaju zlatne novčiće da ih zaštite od urokljivih očiju. Govore im: 'Dajte svoj glas Allahovoj stranci, Stranci blagostanja'; sve ovo zlo što nas je snašlo, ovo siromaštvo i bijeda - sve je to zato što smo sišli s Allahova puta.' Muškarci razgovaraju s muškarcima, žene sa ženama. Zadobiju povjerenje poniženih, gnjevnih nezaposlenih muškaraca, obraduju njihove žene koje ne znaju što bi skuhale za večeru, a poslije, najavljujući im nove darove, traže da obećaju da će glasati za njih. I ne samo da pridobivaju za sebe one najsiromašnije i najbjednije, nego im se priklanjaju i studenti, sretni ako na dan posrču i tanjur tople čorbe, i radnici, pa čak i zanatlije. Jer, ti islamisti - to vam je radišnije. i časnije, i poniznije od svih."Vlasnik Novosti graničnoga grada nastavio je svoju priču tvrdeći kako bivši predsjednik općine nije ubijen zato što je odlučio s gradskih ulica maknuti konjske zaprege smatrajući ih staromodnima (kako je ubijen, ta je reforma ostala nedovršena), nego zato što je uzimajući mito i kršeći zakon navukao na sebe mržnju svih stanovnika. Sad, međutim, nijedna stranka nije u stanju ponuditi ma i jednog pouzdanog kandidata za predsjednika općine: i desničarske i ljevičarske republikanske stranke podijeljene su starim krvnim osvetama, etničkim sukobima i nacionalizmom, da se i ne spominje razorno međustranačko suparništvo. "Vjeruje se jedino u čast kandidata Allahove stranke", rekao je gospodin Serdar. "A to je gospodin Muhtar, bivši muž Svile, kćeri vlasnika vašeg hotela, gospodina Turguta. Nije baš bistar, ali je Kurd, a Kurdi ovdje čine četrdeset posto stanovništva. Općinske će izbore dobiti Allahova stranka."Vani je snijeg padao čak i jače nego prije: sam pogled na njega u Kau je budio osjećaj samoće. Slutio je da se zapadnjački život u Turskoj i život one istanbulske sredine u kojoj je odrastao bliži svome kraju. Tijekom zadnjeg boravka u Istanbulu, vidio je da su nestale ulice njegova djetinjstva, da su srušene sve one profinjene visoke zgrade s početka stoljeća (u nekima od njih stanovali su nekada njegovi prijatelji), da su se stabla koja je kao dijete volio posušila ili su srušena, i da su kina, u deset godina po njegovu odlasku, pozatvarana i pretvorena u mnoštvo malenih, mračnih dućana tekstilom. Sve te promjene nisu značile samo kraj njegova dje-

Snijegtinjstva, nego i kraj njegova sna da će se jednoga dana vratiti i nastaviti živjeti u Istanbulu. Ukoliko u Turskoj na vlast dođe jaka islamistička struja, pomislio je, njegova sestra neće bez marame moći ni na ulicu. Gledao je kako u svjetlosti neonske svjetiljke redakcije Novosti graničnoga grada snijeg pada krupnim pahuljama, kao u bajci, i zamišljao da se sa Svilom vratio u Frankfurt: bili su u Kaufhofu, ondje gdje je kupio sivi kaput što ga je sad čvrsto stezao uza se, i trgovali zajedno na drugom katu. na odjelu ženskih cipela."Sve je to djelo međunarodnog islamskog pokreta koji želi da Turska postane drugi Iran...""Dio toga su i djevojke samoubojice?""Da, dobivamo dojave da su i one, nažalost, nasjele tim pričama, ali to ne objavljujemo jer ne možemo preuzeti odgovornost za... Bojimo se, naime, da bi to mogle primiti kao dodatan poticaj za smrt. Priča se da je jedan glasoviti islamski terorist, Modri, u našem gradu; došao je da bi savjetovao pokrivene djevojke, potencijalne samoubojice...""Nisu li islamisti protiv samoubojstva?"Gospodin Serdar nije odgovorio na to pitanje. Kad je tiskarski stroj Stao i sobu ispunila tišina. Ka je pogledao snijeg, čudesno lijep. Uskoro se trebao vidjeti sa Svilom; tugovanje nad problemima u Karsu dobro mu je došlo protiv nemira i straha zbog toga susreta. Ipak, sad je želio samo misliti na Svilu i pripremati se za taj sastanak, jer bilo je deset do pola dva.Kao da mu predaje pažljivo priređen poklon, gospodin Serdar je pred Kaa spustio prvu, tek otisnutu stranicu novog broja novina koju mu je donio njegov stariji, krupni sin. Kaove oči, godinama priučene da po časopisima za književnost tragaju za svojim imenom, odmah su uočile vijest uz rub:NAŠ SLAVNI PJESNIK KA U KARSUPjesnik KA. poznat cijeloj Turskoj, jučer je stigao u naš pogranični grad. Mladi pjesnik, dobitnik Nagrade Behčet Nedžatigil. cijenjen u cijeloj zemlji po svojim zbirkama Pepeo i mandarine i Večernje novine, pratit će izbore kao predstavnik lista Republika. Pjesnik KA već se mnogo godina u Frankfurtu u Njemačkoj bavi proučavanjem zapadnjačke poezije."Ime mi je pogrešno složeno", rekao je Ka. "'A' treba biti malo." Čim je to rekao, pokajao se. "Lijepo izgleda", doda da bi se iskupio.

35"Mi smo vas, gospodine, i pozvali zato što nismo bili sigurni oko vašeg imena", odgovorio je gospodin Serdar. "Sine, gle, sine, krivo ste složili ime našeg pjesnika", ukorio je sinove bez imalo žaljenja. Ka je osjetio da to nije bilo prvi put da je gospodin Serdar primijetio pogrešku u njegovu imenu. "Ispravite to, odmah...""Nema potrebe", odvratio je Ka, i u tom trenu primijetio svoje ime, ispravno napisano, u zadnjem retku najveće vijesti.TRIJUMFALNA NOĆ TEATRA SUNAJA ZA1MA U NARODNOM KAZALIŠTUKazališna skupina Sunaja Zaima. poznata diljem Turske po svojim prorepublikanskim. ataturkovskim i prosvjetiteljskim komadima, dočekana je sinoć u Narodnom kazalištu s velikim zanimanjem i oduševljenjem. Predstava koja je trajala do pola noći. a kojoj su prisustvovali i zamjenik valije, zastupnik predsjednika općine te drugi karski odličnici, povremeno je prekidana ovacijama i aplauzima. Građani Karsa, već dugo željni umjetničke svečanosti poput ove. predstavu su mogli pratiti i u Narodnom kazalištu ispunjenom do posljednjeg mjesta, ali i po svojim kućama. Naime, prvi put u svojoj dvogodišnjoj povijesti Televizija pograničnog Karsa ostvarila je prijenos uživo i na taj način omogućila građanima Karsa da izravno prate ovaj divni događaj. U Kareu je, dakle, prvi put izveden TV-prijenos uživo izvan televizijskog studija. Budući da naša televizija još nema vozilo za izravne prijenose, duž dviju ulica od njezina centra u Halid-pašinoj aveniji do kamera postavljenih u Narodnom kazalištu bio je provučen prijenosni kabel. Uslužni građani Karsa. želeći biti od pomoći, kablove su - da ih snijeg ne bi oštetio - provlačili i kroz vlastite kuće. (Primjerice, obitelj našeg zubara, gospodina Fadila. provela je kabel od prozora na balkonu s prednje strane, sve do vrta sa stražnje.) Građani Karsa bi željeli da se ovakvi uspješni izravni prijenosi ponove i u drugim prilikama. Uprava Televizije pograničnog Karsa izjavila je da su sve radne organizacije u Karsu objavile reklame na televiziji kako bi podržale prvi izravni prijenos izvan televizijskog studija. Predstava koju su svi građani Karsa pratili kao jedan sastojala se od prizora u slavu Ataturka. najljepših scena iz kazališnih djela zapadnog prosvjetiteljstva, skečeva koji kritiziraju reklame što nagrizaju našu kulturu te avantura Vurala. našeg golmana i nacionalnog junaka. Recitirala se i poezija u slavu domovine i Ataturka. a poznati pjesnik Ka. koji je ovih dana posjetio naš grad. osobno je pročitao svoju najnoviju pjesmu "Snijeg"'. Krunski doga-

snijegđaj večeri bilo je uprizorenje djela Domovina iliferedža, prosvjetiteljskog remek-djela iz prvih godina Republike, u novoj izvedbi preimenovanog u Domovina ili marama."Ja nemam pjesmu 'Snijeg', a ne planiram ni večeras u kazalište. Vijest će vam ispasti pogrešna.""Nemojte biti tako sigurni. Bilo je jako mnogo onih koji su nas omalovažavali govoreći da pišemo vijesti o događajima prije nego što se dogode, i da ovo što radimo nije novinarstvo nego proricanje; isti ti ljudi nisu mogli prikriti čuđenje kad bi se dogactaji na koncu razvili upravo onako kako bismo mi napisali. Jako se mnogo stvari doista i dogodi samo zato što ih mi prethodno navijestimo. A baš to i jest moderno novinarstvo. Siguran sam da nam vi ne želite osporiti pravo na to da budemo moderni - ta ne želite nas valjda povrijediti! Zato sam i uvjeren da ćete napisati pjesmu 'Snijeg* i da ćete večeras doći i pročitati je."Preletjevši očima ostale vijesti, poput proglasa izbornih zborova, vijesti o početku cijepljenja po srednjim školama cjepivom dopremljenim iz Erzuruma ili obavijesti da će gradska općina učiniti ustupak građanima i dopustiti dvomjesečnu odgodu za plaćanje računa za vodu, Ka je primijetio još jednu vijest koja mu je ranije bila promakla.SNIJEG JE BLOKIRAO CESTESnijeg koji već dva dana pada bez prestanka presjekao je sve veze našega grada s vanjskim svijetom. Nakon što je jučer ujutro zatvoren put prema Ardahanu. popodne je blokirana i cesta prema Sarikamišu. Zbog zatvaranja putova u neprohodnoj regiji pogođenoj obilnim snijegom i ledom, autobus tvrtke Jil-maz koji je krenuo prema Erzurumu morao se vratiti u Kars. Meteorološka služba javlja da jaka hladnoća i gust snijeg što nam pristižu s područja Sibira neće oslabjeti ni u sljedeća dva dana. Predstoje nam. dakle, još tri dana u kojima će se Kars - kao za nekadašnjih, davnih zima - kuhati u vlastitoj kaši. A to nam je prilika da u vlastitu kuću sami uvedemo red.Ka je baš ustao da krene, kad gospodin Serdar poskoči i uhvati za kvaku kako bi ga zadržao da čuje njegove posljednje riječi."Sto se tiče gospodina Turguta i njegovih kćeri - tko zna što će vam sve oni reći... Krasni su to ljudi, mnoge sam večeri proveo u njihovu društvu, ali ne zaboravite: bivši muž gospođe Svile kandidat je Allahove stranke

37na izborima za predsjednika općine. Priča se, nadalje, da je njezina sestra, koja je ovamo stigla s ocem da bi studirala, najborbenija medu pokrivenim djevojkama. Otac im je, pak, bivši komunist! U čitavome Karsu danas nećete naći jednu jedinu osobu kojoj bi barem donekle bilo jasno zašto su se oni prije četiri godine - za najtežih dana - doselili u Kars."Ka je uspio ne pokazati što osjeća, iako je tada u samo jednom trenu doznao jako mnogo uznemirujućih novosti.

4-Jesi li ovamo doista došao radi izbora i samoubojstava?Ka i Svila u slastičarnici Novi životZAŠTO je, unatoč lošim vijestima koje je upravo doznao, Kaovo lice, dok je kroz snijeg gazio Faik-begovom avenijom prema slastičarnici Novi život, krasio jedva primjetan smiješak? U ušima mu se vrtjela pjesma "Roberta" Peppina di Caprija i sam je sebi izgledao kao romantičan i tugaljiv junak iz Turgenjcvljeva romana: nakon godina i godina maštanja o voljenoj ženi, napokon joj je krenuo u susret... Ka je volio Turgenjeva, njegove profinjene romane i čeznutljivu ljubav s kojom je sanjario o svojoj zemlji kad se, napustivši je zamoren njezinim vječitim problemima i primitiv-nošču, našao u Europi... Ali, ako ćemo pravo, Ka ipak nije godinama razmišljao baš o Svili, kao što se to događalo u romanima. On je samo mislio o ženi poput nje, a ponekad mu je možda i ona padala na pamet. Međutim, čim je doznao da se razvela, ona je obuzela njegove misli i sad je - da bi nekako nadoknadio nedovoljno izgrađen osjećaj bliskosti - taj dugogodišnji propust pokušavao prikriti pjesmom i turgenjevljevskim romantizmom.No, čim je ušao u slastičarnicu i sa Svilom sjeo za isti stol, zaboravio je i na Turgenjeva i na romantizam. Svila je, naime, izgledala prelijepo; ni kad su se sreli u hotelu, ni u studentskim danima nije bila toliko lijepa! Uznemirila ga je prirodnost njezine ljepote, njezine jedva primjetno našminkane usne, njeno bljedunjavo lice i sjaj u očima te iskrenost i neposrednost pred kojima nijedan sugovornik ne bi ostao ravnodušan. U jednom je trenu bila toliko srdačna da se Ka, pomislivši da takvo što ne može biti prirodno, prepao. Strah od neprirodnosti bio je jedan od najvećih strahova u njegovu životu - odmah nakon straha od pisanja loših pjesama."Dok sam dolazio, vidio sam radnike Televizije: razvlače kabel od Tele-

39vizije do Narodnog kazališta kao da je konopac za rublje", rekao je da bi prekinuo neugodnu tišinu prije razgovora. Bio je, ipak, dovoljno pažljiv i uopće se nije nasmijao jer nije htio izgledati kao da se izruguje manama provincijskog života.Neko su vrijeme s dobronamjernom upornošću tražili zajedničke teme, poput parova odlučnih da sačuvaju razgovor. Čim bi se jedna tema približila kraju, Svila bi, maštovito i kreativno, iznalazila novu. Ta uvijek se može reći koju o snijegu, pa o siromaštvu u Karsu, ili o Kaovu kaputu... Tu je, nadalje, bilo i obostrano čuđenje zbog toga što se ono drugo nije nimalo promijenilo, kao i vječita muka oko ostavljanja cigareta. Spomenuli su i osobe koje je Ka vidio u Istanbulu, gradu od kojega su oboje tako daleko... Pravo otkriće bila je tužna činjenica da su im oboma umrle majke, i da su obje pokopane na groblju Ferikoj u Istanbulu; to ih je zbližilo, baš onako kako su i željeli. Kad su slučajno otkrili da su isti znak u horoskopu, razgovor je dobio na bliskosti (makar i hinjenoj), pa se priča nastavila još opuštenije. Pričali su o životima svojih majki (kratko), i o razlozima zbog kojih je srušen stari željeznički kolodvor u Karsu (nešto dulje); o pravoslavnoj crkvi koja se do 1967. nalazila na mjestu slastičar-nice u kojoj su se našli, i o njezinim vratima što su, nakon što je srušena, pohranjena u muzeju. Rekla je kako u istom muzeju postoji i odjel posvećen armenskom masakru i dodala kako u grad ponekad navrate turisti uvjereni da je to mjesto turskoga pokolja nad Armencima, pa se uvijek nadu zatečeni kad im objasne da je istina posve drugačija. Sljedeća tema bio im je jedini konobar u slastičarnici - dopola gluh, otpola utvara, da bi zatim prešli na cijenu kave koja se više nije posluživala u gradskim ča-janama jer je bila preskupa za njihove nezaposlene goste. Razgovarali su i o političkim stavovima novinara koji je Kaa bio proveo po gradu, kao i o stavovima mjesnih novina (sve su podržavale vojsku i aktualnu vladu) te o sutrašnjem broju Novosti graničnoga grada koji je Ka izvadio iz džepa.Kad je Svila počela vrlo pažljivo čitati prvu stranicu, Ka se uplašio: pomislio je da je i ona, poput njegovih prijatelja iz Istanbula, toliko opsjednuta turskim unutarnjim problemima i bijednim političkim intrigama da na život u Njemačkoj neće moći ni pomisliti. Dugo je gledao njezine malene ruke i profinjeno lice, još uvijek iznenađen njezinom ljepotom."Po kojem si paragrafu ti bio osuđen, na koliko godina?" upitala ga je potom osmjehnuvši se suosjećajno.Rekao joj je. U malenim političkim novinama pred kraj sedamdesetih svašta se moglo pisati, a svi koji su bili okrivljeni i osuđeni po tom paragrafu Kaznenog zakona time su se samo ponosili, jer nitko nije bio i

uhićen: policija, naime, nije ni pokušavala naći sve one urednike, pisce i prevoditelje koji su joj. mijenjajući adrese, vječito izmicali. Međutim, kasnije, nakon vojnog udara, polako su počeli hapsiti i te kojima ranije nisu mogli ući u trag, a Ka je tad, osuđen zbog nekog političkog članka koji nije napisao, a ni pročitao prije nego što ga je dao objaviti, pobjegao u Njemačku. "Je li ti bilo teško u Njemačkoj?""Zaštitilo me je to što nikada nisam uspio naučiti njemački", odgovorio je Ka. "Moje se tijelo naprosto usprotivilo tom jeziku - tako sam, na koncu, sačuvao svoju čistoću, i svoju dušu."Bojao se da će, ukoliko sad odjednom izloži Čitavu svoju priču, ispasti smiješan, ali je bio toliko sretan što ga ona sluša da joj je odlučio povjeriti nešto što još nikada nikome nije rekao: priču o tišini koja se u njemu ugnijezdila, tišini što mu već četiri godine nije dopustila da napiše niti jednu jedinu pjesmu."Stanovao sam u malenom iznajmljenom stanu nedaleko od željezničkog kolodvora. Prozor mu je gledao na frankfurtske krovove. Večeri sam provodio razmišljajući o danu koji bi bio na izmaku. Sjećanja na to uvijek bi obavijala stanovita tišina, a iz te tišine pomaljale bi se pjesme. Kasnije je moja poezija postala donekle poznata u Turskoj što su dočuli i turski iseljenici u Njemačkoj pa su me počeli pozivati da im čitam svoje pjesme. Dobivao sam pozive od općinskih ureda, knjižnica i kojekakvih trećerazrednih škola koje su pokušavale privući tamošnje Turke, kao i od turskih iseljeničkih društava čiji su članovi željeli da im djeca upoznaju pjesnika koji piše na turskom jeziku."1 tako, kad bi ga kamo pozvali, sjeo bi u Frankfurtu na jedan od vlakova čijoj se točnosti i organiziranosti uvijek divio, te bi, putujući, kroz njihove zamagljene prozore promatrao vitke crkvene tornjeve nad zabačenim gradićima, uživao u tami bukovih šuma pored pruga i gledao čilu djecu kako se s ruksacima na leđima vraćaju kućama. 1 tada bi osjećao onu istu tišinu, a kako uopće nije razumijevao jezik te zemlje, osjećao se kao kod kuće, i pisao. U dane kad nije napuštao Frankfurt, svakoga bi jutra u osam sati izišao iz kuće te bi, prošetavši kroz Kaiserstrasse, otišao u općinsku knjižnicu na Zeilovoj aveniji, i ondje čitao. "Ondje je bilo toliko knjiga na engleskom da bi mi dostajale za dvadeset života." Čitao je romane iz njemu omiljenog devetnaestog stoljeća, poeziju engleskog romantizma, knjige o povijesti inženjerstva, muzejske kataloge i sve što bi poželio; činio je to spokojno poput djeteta svjesnog da je od smrti još veoma daleko. Dok je listao stranice, pregledavao stare enciklopedije, za-

41stajao nad ilustracijama ili iznova čitao Turgenjevljeve romane, gradske vreva i buka uopće ga nije doticala; bio je okružen tišinom, poput one iz vlakova. Istu je tišinu nosio u sebi i dok bi se navečer vraćao kući drugim putem - pokraj židovskog muzeja pa uz rijeku Majnu, kao i vikendima tijekom kojih je znao prehodati čitav grad, s jednog kraja na drugi."S vremenom je ta beskrajna tišina toliko zavladala mojim životom, da više uopće nisam bio sposoban čuti onu uznemirujuću buku s kojom sam se, pišući poeziju, obračunavao", rekao je Ka. "S Nijemcima ionako nikada nisam pričao. Ni moji odnosi s Turcima više nisu bili dobri: smatrali su me dosadnim intelektualcem i napola ludim. Ni s kim se više nisam viđao, ni s kim razgovarao i - nisam više pisao." "Ali u novinama piše da ćeš večeras pročitati svoju najnoviju pjesmu." "Ja nemam nikakvu najnoviju pjesmu da bih je mogao pročitati." Osim njih dvoje, u slastičarnici su, na njezinu drugom kraju, bila još dva gosta: za jednim mračnim stolom pokraj izloga sjedio je slabašan mladić u društvu starijeg čovjeka, mršavog i umornog, koji se strpljivo trudio da mu nešto objasni. S druge strane izloga krupne su se pahulje spuštale u tamu; osvjetljavalo ih je samo prigušeno ružičasto svjetlo s natpisa ponad ulaza. Ispred takve pozadine, ta su dva lika predana žustrom razgovoru na drugom kraju slastičarnice izgledala kao prizor iz kakva crno-bijelog filma."Moja sestra Kadifa nije uspjela upisati fakultet odmah prve godine po završetku srednje škole", rekla je Svila, "a druge je godine primljena na ovdašnji Pedagoški institut. Onaj mršavi čovjek što sjedi tamo u kutu, iza mene, direktor je tog instituta. Nakon što nam je majka poginula u prometnoj nesreći, naš otac se - da ne bi bio sam, a i zato što jako voli Kadifu - odlučio preseliti ovamo, k nama. To je bilo prije tri godine: on se doselio ovamo, a ja sam se, neposredno nakon njegova dolaska, razvela od Muhtara. Počeli smo zajedno stanovati. U suvlasništvu s nekim rođacima držimo onaj hotel; ponekad mi se čini da je ta zgrada puna duhova i utvara. Mi stanujemo u njegove tri sobe."Dok su bili studenti i članovi Ijevičarskih studentskih organizacija, Ka i Svila uopće nisu kontaktirali. Kad je sedamnaestogodišnja Svila počela šetati po visokim hodnicima Fakulteta za književnost. Ka ju je, kao i mnogi drugi, zbog njezine ljepote odmah zapazio. Sljedeće godine već je bila Muhtarova žena. On je bio Kaov prijatelj po pjesništvu i po političkoj skupini. I on i Svila bili su iz Karsa."Muhtar je bio preuzeo očevu trgovinu bijelom tehnikom, preko Arče-lika i Ajgaza", rekla je Svila. "Tijekom nekoliko prvih godina nakon što

crnjegsmo se doselili ovamo nismo mogli imati djeteta pa me je Muhtar počeo slati liječnicima u Erzurum i Istanbul. Kad ni to nije pomoglo, razveli smo se. Ali on se, umjesto da se ponovno oženi, predao vjeri.""Zašto se svi okreću vjeri?" pitao je Ka.Svila nije odgovorila; nekoliko trenutaka gledali su u crno-bijeli televizor na zidu."Zašto se u ovom gradu svi okreću vjeri?" ponovio je Ka."Pa ne baš svi: žene i djevojke se ubijaju", odgovorila je. "Muškarci se predaju vjeri, a žene se ubijaju.""Zašto?"Svila ga je pogledala tako da je shvatio kako u njegovu pitanju i ustrajavanju na što bržem odgovoru ima nešto bezobrazno i bezobzirno. Neko su vrijeme šutjeli."Trebao bih se vidjeti s Muhtarom zbog intervjua oko izbora", rekao je Ka.Svila je odmah ustala i otišla do blagajne telefonirati. "Do pet sati je u pokrajinskom sjedištu svoje stranke", rekla je kad se vratila i sjela. "Čeka te."Opet je nastao tajac i Ka se uznemirio. Da putovi nisu bili zatvoreni, istog bi trena prvim autobusom odande pobjegao. Duboko je žalio predvečerja u tome gradu i njegove zaboravljene stanovnike. Oči su mu se same od sebe okrenule snijegu. Oboje su neko vrijeme promatrali snijeg, kao da nemaju nikakvih briga, a vremena da imaju napretek. Ka se osjećao posve bezizlazno."Jesi li doista došao ovamo da bi pisao o izborima i samoubojstvima?" pitala ga je Svila."Ne", odgovorio je. "U Istanbulu sam doznao da si se razvela od Muh-tara. Došao sam ovamo da bih te oženio."Svila je najprije pomislila da je to simpatična šala pa se nasmijala; zatim joj je lice oblilo crvenilo. Nakon poduže Šutnje, pogledao ju je u oči i shvatio da ga je u potpunosti prozrela. "Toliko si nestrpljiv da nisi mogao prikriti svoju namjeru", govorile su njezine oči. "Nisi si, znači, mogao dati vremena ni da me barem malo u poznaš: posve si zaboravio na udvaranja i nježnosti", nastavile su. "Nemoj se ni pokušati pretvarati da si ovamo došao zbog toga što si me uvijek volio i zato što sam ti uvijek bila u mislima. Došao si jer si čuo da sam se razvela, jer si se sjetio koliko sam bila lijepa, i zato što si mislio da ćeš me ovdje, u ovom bijednom gradu, lakše dobiti."Ka je bio toliko postiden željom da dostigne sreću, i toliko želio dobiti

43zasluženu kaznu za svoju drsku bezobraštinu, da je zamišljao kako se u Svilinoj glavi rađa još jedna nemilosrdna istina o njihovim životima: "Ono što nas je približilo jedno drugom zapravo je razočaranje; nije se ostvarilo ništa od onoga što smo očekivali od života." Ali, kad je konačno progovorila, rekla je nešto sasvim neočekivano."Uvijek sam vjerovala da ćeš biti dobar pjesnik", rekla je. "Čestitam ti na knjigama."Jednako kao ni u ostalim čajanama, restoranima i hotelskim salonima u Karsu, ni ovdje po zidovima nisu visjeli prizori s planina oko grada na koje su domaći stanovnici bili toliko ponosni, nego fotografije sa švicarskih Alpa. Stari konobar koji im je netom prije donio čaj sad je sjedio pokraj blagajne, medu tepsijama čokoladnih slastica i pletenih kolačića čija se masna površina, kao i pozlata na koju su bili položeni, ljeskala pod blijedim svjetlom svjetiljke; njima je bio okrenut licem, a ostalim stolovima leđima, i zadovoljno gledao u crno-bijeli televizor obješen na zidu. I Ka je, spreman gledati u bilo što samo da ne vidi Sviline oči, počeo zadubljeno gledati film na televiziji. U filmu je jedna plavokosa turska glumica u bikiniju trčala po nekakvoj pješčanoj plaži, progonila su je dva brkata muškarca. U tom je trenu slabašni mladić za mračnim stolom u drugom dijelu slastičarnice ustao te je, uperivši pištolj u direktora Instituta, počeo govoriti nešto što Ka nije uspio razumjeti. Dok mu je direktor odgovarao, on je vjerojatno zapucao, mada se gotovo ništa nije čulo. Ka je to shvatio vidjevši kako se direktorovo tijelo nekoliko puta snažno streslo i prevrnulo sa stolice.I Svila se tad okrenula da pogleda.Ka je pogledao prema konobaru, ali on više nije bio na svome mjestu. Mršavi mladić se odmaknuo od stola i pištolj uperio u direktora koji je ležao na podu. Direktor mu je pokušavao nešto reći, ali je televizor bio toliko glasan da se ništa nije moglo čuti. Mladić je ispalio još tri metka u direktorovo tijelo i, istrčavši kroz vrata iza sebe, nestao. Ka mu uopće nije vidio lice."Bježimo!" rekla je Svila, "Ne smijemo ostati ovdje.""Upomoć!" viknuo je Ka nejakim glasom. "Moramo zvati policiju", rekao je, ali se nije maknuo s mjesta. Odmah zatim potrčao je za Svilom. Ni na dvokrilnim vratima slastičarnice Novi život, kao ni na stepenicama niz koje su panično štrcali, nije bilo nikoga.Našli su se na snijegom pokrivenoj kaldrmi i počeli žurno hodati. "Nitko nas nije vidio kako izlazimo", rekao je Ka sam sebi, i to ga je smirilo jer se osjećao kao da je on ubio toga čovjeka. Činilo mu se da je time

JMjegdobio što je i zaslužio izgovorivši onu sramnu ženidbenu ponudu, jezik pregrizao! Nikoga sad ne bi mogao pogledati u oči.Kad su stigli do ugla Avenije Kazima Karabekira, Ka se bojao mnogo-čega, ali je bio i sretan zbog tihe bliskosti sa Svilom: sad su imali zajedničku tajnu. Pred Poslovnim centrom Halid-paša gola je žarulja obasjavala sanduke naranči i jabuka, odražavajući se u zrcalu obližnje brijačnice; ugledavši u njezinu svjetlu suze u Svilinim očima, i on se uznemirio."Direktor Instituta nije dopuštao pokrivenim studenticama da prisustvuju predavanjima", rekla je. "Zato su ga ubili, jadnog.""Prijavimo to policiji", odgovorio je Ka, sjetivši se kako je to ljevičarima svojevremeno bila najogavnija rečenica."Nema potrebe, ionako će sve shvatiti. Oni vjerojatno već i sad sve to znaju. Pokrajinsko središte Stranke blagostanja je tu, na drugom katu", rekla je pokazavši

ulaz. "Ispričaj Muhtaru sve što si vidio da se ne začudi kad ga pritisnu MIT-ovci4. I još ti nešto moram reći: Muhtar me želi ponovno oženiti. Imaj to na umu dok budeš s njim razgovarao."

5-Profesore, mogu li vas nešto pitati?Prvi i zadnji razgovor ubojice i ubijenogaKAD je u slastičarnici Novi život mršavi mladić pred Kaovim i Svilinim očima pucao u prsa i glavu direktora Instituta, na ovome je bio skriven uređaj za snimanje, privezan širokim trakama. Tu uvoznu napravu marke Grunding na njegovo su tijelo bili postavili oprezni službenici gradske podružnice MIT-a, Nacionalne tajne službe. Direktor je, naime, pokrivenim djevojkama branio prisustvovanje predavanjima, pa su mu zbog toga počeli osobno prijetiti. Kad su ozbiljnost tih prijetnji potvrdile i informacije koje su službenici tajne službe dobili iz vjerskih fundamen-talističkih krugova, zaključeno je da mu treba osigurati zaštitu. Direktor je po svojim uvjerenjima bio laik, ali je u sudbinu vjerovao više nego i najpredaniji vjernik, pa nije želio da za njim hoda osobni čuvar (poput medvjeda uspravljena na stražnje noge), nego je radije uzeo uređaj za snimanje; mislio je da će na taj način - izručujući policiji vrpce sa snimljenim glasom osoba koje mu budu prijetile - biti učinkovitiji. Toga je dana sasvim slučajno svratio u slastičarnicu Novi život na jedan od onih kolačića u obliku polumjeseca, punjenih orasima, koje je jako volio. Kad je vidio da mu prilazi neki stranac, on je, kao i inače u takvim situacijama, uključio svoj diktafon. Uređaj je dobio dva metka - što nije bilo dovoljno da direktora spasi od smrti - ali je vrpca iz njega izvađena netaknuta. Godinama kasnije, od direktorove još uvijek uplakane žene i njegove kćeri, poznate manekenke, dobio sam zapise s te vrpce."Poštovanje, profesore, poznajete li me?"/ "Ne, ne bih rekao."/ "To sam i pretpostavljao, profesore. Jer nikad se i nismo upoznali. Pokušavao sam doći do vas i prošle večeri i jutros. Jučer me je policija vratila

omjegsa školskog ulaza. Jutros sam uspio ući u školu, ali kakve koristi od toga kad me vaša tajnica nije htjela pustiti k vama. A ja sam vas onda htio presresti prije nego što uđete u učionicu. Tad ste me vidjeli. Sjećate li se, profesore?"/ "Ne, ne sjećam se."/ "Ne sjećate se da ste me vidjeli ili se ne sjećate mene?"/ "Zbog čega ste se htjeli vidjeti sa mnom?"/ "Ja imam, zapravo, jako mnogo tema o kojima sam s vama želio razgovarati. Mogli bismo pričati satima, čak i danima. Vi ste poštovan i načitan intelektualac. Profesor ste agronomije, kažu, a ja, vidite, nisam završio nikakvu školu. Ali o jednoj sam temi jako mnogo čitao. I baš bih o toj temi htio s vama razgovarati. Samo, profesore, nadam se da vas ne zadržavam?"/ "Ne, ne, samo izvolite."/ "Oprostite, profesore, smijem li sjesti? To je, znate, jako široka tema."/ "Izvolite, molim lijepo." (Zvuk povlačenja stolice i sjedanja.)/ "Vidim, jedete kolačić s orasima, profesore. Kod nas u Tokatu ima jako velikih stabala oraha. Jeste li ikada bili u Tokatu?"/ "Ne, nažalost nisam."/ "Baš šteta, profesore. Evo, ako dođete, bit ćete, molim lijepo, moj gost! Moj je čitav život, svih trideset i šest godina, prošao u Tokatu. Tokat je vrlo lijep. I Turska je lijepa. (Tišina.) Ali mi, nažalost, jako slabo poznajemo svoju zemlju, i ne volimo naše ljude. Štoviše, čini se da se nepoštivanje i izdaja ove zemlje i ovoga naroda kod nas smatra vrlinom. . . Profesore, oprostite, smijem li vas nešto pitati: vi niste ateist, zar ne?"/ "Nisam."/ "Govore da jeste, ali ja ni na tren nisam mogao povjerovati da bi jedan učen čovjek poput vas mogao — sačuvao nas Allah! — zanijekati Allaha. Ne znam ima li potrebe da pitam, ali — niste ni Židov, zar ne?"/ "Nisam."/ "Musliman ste."/ "Musliman, hvala budi Allahu."/ "Profesore, vi se smijuljite, ali, molim vas, ako je doista tako, ozbiljno mi odgovorite na sljedeće pitanje. Jer ja sam se — da bih čuo vaš odgovor na to pitanje — po ovoj mećavi i snijegu dotepao ovamo čak iz Tokata."/ "Kako ste u Tokatu doznali za mene?"/ "Profesore, u

47istanbulskim novinama nije bilo ni riječi o tome da ste vi zabranili ulaz na fakultet našim djevojkama koje se pokrivaju i ponašaju u skladu s našom vjerom i Knjigom. Te su novine zauzete istanbulskim manekenkama i njihovim gadostima. Ali u lijepom Tokatu mi imamo jedan muslimanski radio, Radio-barjak, koji nas informira o nepravdama nad vjernicima u kojem god kutku naše zemlje da se dogode."/ "Ja nikada ne bih mogao biti nepravedan prema vjernicima. I sam se bojim Allaha."/ "Eto vidite, profesore, putujući ovamo dva sam dana proveo po snježnim, zametenim cestama, a u autobusima sam čitavo vrijeme mislio samo na vas: vjerujte mi, bio sam siguran da ćete mi reći da se bojite Allaha! Isto sam tako tada zamišljao kako ću vam zatim postaviti i sljedeće pitanje: ako se ti, poštovani profesore Nuri Jilmaz, bojiš Allaha i ako vjeruješ da je Kur'an Časni Njegova riječ, reci mi, molim te, što misliš o onom lijepom trideset i prvom

ajetu iz sure Svjetlost5?"/ "U tom se ajetu — da, tako je! — vrlo jasno naređuje da žene trebaju pokrivati glave, pa čak i skrivati lica."/ "Baš si to lijepo i točno rekao, profesore, čestitam! Kad je tako, još bih nešto pitao: Kako ti tu Allahovu zapovijed uspijevaš pomiriti sa svojom odlukom da pokrivenim djevojkama zabranjuješ ulazak u školu?"/ "Naša je zemlja laička država: ona je zabranila da se pokrivenim djevojkama dopusti ulazak u predavaonice, pa čak i na fakultete."/ "Profesore, oprostite, ali još bih vas nešto pitao: zar je državna naredba veća od Allahove zapovijedi?"/ "To je dobro pitanje. Ali u laičkoj državi to su dvije različite stvari."/ "Odlično ste to rekli, profesore, dajte da vam poljubim ruku! Ne bojte se, profesore, molim vas, dajte mi ruku da je izljubim. Oh, blagoslovio vas Allah! Eto, sad vidite koliko vas poštujem. Mogu li vas sad, molim lijepo, još nešto pitati?"/ "Izvolite, samo naprijed."/ "Evo, ovo bih vas pitao: znači li to da je sekularizam isto što i bezboštvo?"/ "Ne, ne znači."/ "Ako je tako, kako je moguće da se našim djevojkama koje izvršavaju svoje

snijegvjerske dužnosti brani ulazak u škole u ime sekularizma?"/ "Pobogu, sine, natežući se oko te teme nikamo nećemo stići! Na istanbulskim televizijama po čitave se dane raspravlja o tome, i što se postiglo? Niti su se pokrivene djevojke odlučile otkriti, niti je država odlučila pustiti ih takve u škole."/ "U redu, profesore, ali — još bih vas nešto pitao. Nemojte se ljutiti, vidite, ja sve to činim zbog tih naših pokrivenih djevojaka kojima je oduzeto pravo na obrazovanje, zbog tih naših marljivih, lijepo i s mnogo truda odgojenih djevojaka, pristojnih i pokornih. . . Moje pitanje je sljedeće: kako se ta zabrana što se na njih primjenjuje može uklopiti u naš ustav koji naređuje slobodu vjere i obrazovanja? Recite mi, molim vas, profesore, što vaša savjest kaže na to?"/ "Da su te djevojke tako pokorne kao što kažeš, već bi skinule marame. Nego, sine, kako je tebi ime? Odakle si, čime se baviš?"/ "Radim u Tokatu u čajani Veseli prijatelji, odmah pokraj čuvenog hamama Noćni leptir. Peći i čajnici — to je moje zaduženje! Moje ime nije važno. Po čitav dan slušam Radio-barjak. Nepravde nad vjernicima ponekad me jako pogađaju i ne daju mi mira. Znate, mi živimo u demokratskoj zemlji, a i ja sam slobodan čovjek i činim ono što mislim da je ispravno, po svojoj volji. I tako, dogodi mi se da naprosto sjednem u autobus i zaputim se na mjesto nepravde — koji god to kutak Turske bio — i da potražim osobu koja je za to odgovorna da bih s njom, licem u lice, riješio taj problem. Zbog toga vas sad molim da odgovorite na moje pitanje: je li važnija državna naredba ili Allahova zapovijed?"/ "Ovaj nas razgovor neće nikamo dovesti, sine. U kojem si hotelu odsjeo?"/ "Molim? Zar ćeš me prijaviti policiji?! Ne moraš me se bojati, profesore. Ja ne pripadam nijednoj vjerskoj organizaciji. Terorizam prezirem. Vjerujem samo u Allahovu ljubav i u slobodnu razmjenu mišljenja. Zato mi se i nije dogodilo da bilo koju raspravu završim tako da sugovornika ubijem, mada sam vrlo temperamentan i teško se svladavam. Sve što želim od

49vas jest da mi odgovorite na moje pitanje. Zato vas molim da mi oprostite, ali — kako možete zlostavljati te naše djevojke kad sasvim jasno znate što stoji u surama

Saveznici6 i Svjetlost u Kur'anu Časnom, Allahovoj riječi? Ne muči li vas savjest zbog ponižavanja što ga te djevojke doživljavaju pred vratima fakulteta?"/ "Sine, Kur'an Časni nalaže i da se lopovima odsiječe ruka, ali država to ne čini. Zašto se ne usprotiviš tome?"/ "Jako ste to dobro rekli, profesore, ljubim vam ruke. Samo, zar su lopovska ruka i čast naših žena isto?! Prema statistikama do kojih je došao američki profesor Marvin King, musliman crnac, u islamskim zemljama u kojima se žene pokrivaju broj silovanja smanjio se gotovo na nulu, a slučajevi uznemiravanja žena gotovo da i nisu zabilježeni. Jer propisno odjevena žena svojom odjećom muškarcima, prije svega, poručuje sljedeće: 'Molim vas, nemojte me uznemirivati'. Još bih vas, dakle, nešto pitao, profesore: želimo li mi doista naše pokrivene djevojke — oduzimajući im pravo na obrazovanje — gurnuti na društvene margine? I, ukoliko budemo slavili one žene koje su se otkrile i postale sve ono što s tim ide, neće li nas to odvesti do obezvređivanja položaja žene, onakvoga kakvo se dogodilo i u Europi nakon seksualne revolucije? I nećemo li, nadalje, takvim postupcima i mi sami postati — oprostite mi na izrazu — svodnici?"/ "Sine, ja sam dovršio svoj kolač: ispričaj me, molim te, morao bih krenuti."/ "Samo ti sjedi gdje jesi, profesore; sjedi, da ne bih morao ovo upotrijebiti. Vidiš li ti što je ovo?"/ "Vidim. Pištolj."/ "Upravo tako, profesore. Nemojte se ljutiti, ali — ja sam prevalio ogroman put samo zbog vas, a nisam glup pa sam i računao s time da me možda nećete htjeti saslušati. Zato sam i ponio ovo: to je mjera predostrožnosti."/ "Sine, kako je vama ime?"/ "Vahit Suzme, Šalim Fešmekan, ili kako već hoćete — zar je to uopće važno?! Ja sam bezimeni zaštitnik bezimenih junaka i junakinja koji trpe nepravde boreći se za

crnjegsvoju vjeru u ovoj zemlji koja tone u sekularizam i materijalizam! Nisam član niti jedne organizacije. Borim se za zaštitu ljudskih prava i protivim se uporabi sile. Zbog toga ću sad svoj pištolj — samo čas! — staviti u džep i zamoliti vas da mi odgovorite na samo jedno pitanje."/ "U redu."/ "Dobro. Krenimo od početka da vidimo što ste učinili tim djevojkama. Znamo da je njihov odgoj zahtijevao godine i godine ljubavi i brige, da su svojim roditeljima bile zjenica oka, da su bile pametne i vrijedne, i da su sve bile medu najboljima u svojim razredima. A što ste im vi učinili? Primijenili ste na njih naredbu iz Ankare, i tako naprosto zanijekali njihovo postojanje! Ako bi neka od njih zapisala svoje ime na evidencijskim listama, vi biste ga jednostavno izbrisali misleći: 'Ta je pokrivena.' Kad ste vidjeli da sedam djevojaka — od kojih je jedna bila pokrivena — sjedi sa svojim profesorom, naručili ste im šest čajeva, jer ona pokrivena za vas nije postojala. Znate li što ste im učinili? Rasplakali ste ih! Ali ni to vam nije bilo dovoljno. Kad je iz Ankare stigla još jedna zapovijed, prvo ste ih iz učionica izbacili na hodnik, a nakon toga i iz školske zgrade. Nekoliko tih hrabrih djevojaka koje su odbile skinuti marame okupilo se pred fakultetom; namjera im je bila obznaniti svijetu svoje muke, a vi ste — dok su se one pred vratima tresle od hladnoće — nazvali policiju!"/ "Nisam ja pozvao policiju."/ "Profesore, znam da vas je strah pištolja u mom džepu, ali, molim vas, nemojte mi lagati! Toga je dana policija odvukla djevojke i pritvorila ih, a ja bih te sad pitao ovo: s kakvom si ti savjesti te večeri mogao zaspati?"/ "Naravno, djevojke je još više unesrećilo to što je marama postala simbol i što je sve to dio političke igre."/ "0 kakvoj ti to igri govoriš, moj profesore? jedna od djevojaka je, ne mogavši se odlučiti između škole i časti, zapala u krizu i — ubila se! zar je to igra?!"/ "Vidim, sine, da si jako ljut zbog toga. Samo, jesi li ikada pomislio da iza svega toga možda stoje strane

5>sile? Ne misliš li da je to djelo neprijatelja koji — podižući pitanje pokrivanja na političku razinu — žele oslabiti našu zemlju i podijeliti naš narod?"/ "Da si ti pokrivene djevojke pustio u školu, tu ne bi bilo nikakvog 'pitanja pokrivanja'!"/ "Zar je mene itko išta pitao? Takva je bila naredba iz Ankare! Pa moja vlastita žena je pokrivena!"/ "Nemoj mi se, molim te, ulizivati, nego odgovori na moje pitanje!"/ "Koje pitanje?"/ "Zar te ne peče savjest?"/ "Sine, i ja sam otac, jasno da mi je žao tih djevojaka."/ "Gledaj, ja se znam jako dobro kontrolirati, ali sam i jako živčan. Kad jednom prevršiš mjeru, pukne mi film! Dok sam bio u zatvoru, jednog sam čovjeka premlatio samo zato što nije pokrivao usta kad je zijevao; cijelu sam spavaonicu doveo u red, svu sam onu klatež oslobodio loših navika, čak su počeli i klanjati namaz. Zato te sad molim da se ne izmotavaš, nego da mi lijepo odgovoriš na pitanje. Da čujemo, što sam ono maloprije rekao?"/ "Što si rekao, sine? Spusti taj pištolj . . ."/ "Reći ću što ti nisam rekao: niti sam te pitao imaš li kćer, niti je li ti žao."/ "Oprosti, sine. što si pitao?"/ "Nemoj mi se sad uvlačiti zbog pištolja. Sjeti se što sam te pitao. . ." (Tišina.)/ "Što ste pitali?"/ "Pitao sam te muči li te savjest, bezbožniče!"/ "Jasno da me muči."/ "Ako je tako, zašto to radiš? Zar nemaš stida?"/ "Sine, ja sam profesor. Dovoljno sam star da ti budem otac. Zar Kur'an Časni dopušta da starije od sebe napadaš i mašeš pred njima pištoljem?"/ "Da se nisi usudio spominjati Kur'an, je li jasno? I nemoj se tako okretati naokolo i tražiti pomoć. . . Ako vikneš, pucam, nema milosti! Jesi sad shvatio?"/ "Jesam."/ "Kad je tako, odgovori mi na ovo: kakvu će korist ova zemlja imati ako se te djevojke otkriju? Reci mi barem jedan dobar razlog za to, nešto u što iskreno vjeruješ. Reci, naprimjer, da će ih tada Europljani početi smatrati ljudskim bićima. Reci nešto pametno pa ću shvatiti tvoj cilj i neću te ubiti. Pustit ću te."/ "Dragi sine, i ja imam kćer, i ona se ne pokriva. Ja se nisam miješao u njezinu odluku,

snijegjednako kao što ni njezinu majku nisam pitao zašto je pokrivena."/ "Zašto ti se kći nije pokrila? Želi biti glumica?"/ "Nikada mi takvo što nije rekla. Ona je u Ankari, studira odnose s javnošću. Otkako sam, nažalost, postao metom napada u ovoj aferi oko pokrivanja, ona mi je ogromna potpora. Kad god sam potišten i žalostan, kad god se moram suočiti s klevetama, prijetnjama i srdžbom svojih neprijatelja ili ljudi poput vas koji se s pravom ljute na mene, ona me nazove i. . ."/ "I kaže: 'Stisni zube, dragi tata, i ne daj se! Ja ću biti filmska zvijezda!'"/ "Ne, sine, ne kaže mi to. Kaže mi: 'Dragi tata, da moram ići u razred u kojemu su sve djevojke pokrivene, ne bih se usudila ići otkrivena. I ja bih se pokrila, makar to i ne željela'."/ "Pa što bi joj bilo da se pokrije, makar to i ne želi?"/ "Ja to, vala, ne bih znao. Vi ste tražili da vam kažem jedan dobar razlog."/ "Tako znači, nevjernice! Zbog svoje kćeri doveo si policiju da pred vratima fakulteta ispendreci djevojke vjernice, djevojke koje se pokrivaju da bi udovoljile Allahovoj zapovijedi . . . Uništio si te djevojke i naveo ih na samoubojstvo samo zato da bi udovoljio svojoj kćeri?"/ "Ne samo zbog nje: veoma mnogo turskih žena misli isto kao i moja kći."/ "Devedeset posto žena u Turskoj je pokriveno pa mi nije jasno koga bi trebala zastupati ta šačica filmskih zvijezda. Ponosan si zbog toga što ti je kći otkrivena, besramni okrutniče, ali zapamti što ću ti reći: ja možda nisam profesor, ali sam o ovoj temi čitao mnogo više od tebe."/ "Dragi gospodine, maknite, molim vas, taj pištolj, ne držite ga uperenog u mene. Veoma ste uzbuđeni i mogao bi opaliti, a vi biste kasnije mogli zažaliti."/ "Zašto bih zažalio? Krenuo sam na put i dva dana putovao po ovom snijegu i mećavi — a zašto?! Zato da bih smaknuo nevjernika! Kur'an Časni kaže da nam je dužnost ubiti okrutnika koji zlostavlja vjernike. Pa opet, bit ću milostiv i dat ću ti još jednu priliku: reci mi samo jedan dobar razlog zbog kojeg ti je savjest mirna kad pokrivenim djevojkama

53naređuješ da se otkriju i — kunem se — neću te ubiti!"/ "Ako se žena otkrije, u društvu zadobiva mjesto na kojemu je slobodnija i na kojemu je više poštuju."/ "To možda vrijedi za tvoju kćer koja želi postati glumica. Ali istina je posve drugačija: pokrivanje ženu štiti od uznemiravanja, silovanja i ponižavanja, i omogućava joj da se u društvu kreće slobodnije. To su rekle mnoge žene koje su odlučile pokriti se tek u kasnijoj dobi; jedna od njih je, naprimjer, bivša trbušna plesačica Melahat Šandra. Pokrivanje izbavlja žene od bijednoga stanja u kojemu su na ulicama neprestano izložene životinjskim muškim nagonima, u kojemu su primorane na neprekidno nadmetanje u privlačnosti s drugim ženama te — zbog navedenih razloga — prisiljene uvijek biti dotjerane i našminkane. Kao što je američki profesor, crnac Marvin King, rekao: da je slavna filmska zvijezda Elizabeth Tavlor zadnjih dvadeset godina provela pokrivena, ne bi — opterećena svojom debljinom — završila u duševnoj bolnici, nego bi bila sretna. Oprosti, profesore, smijem li nešto pitati: zašto se ti smiješ? Zar te moje riječi zabavljaju? (Tišina.) Hajde, da te čujem, pokvareni ateistu!"/ "Sinko dragi, vjerujte mi, ne smijem se; ako se i smijem, to je od živaca. . ."/ "Ne, iskreno si se nasmijao."/ "Dragi sine, moja je duša puna suosjećanja za svu djecu ove zemlje, za sve one koji poput tebe, ili poput tih pokrivenih djevojaka, stradavaju zbog toga što vjeruju u svoje nazore. . ."/ "Rekao sam ti, nema ulagivanja, uzalud ti je. Ja uopće nisam stradavao. Ali ti ćeš — budući da si se smijao djevojkama koje su se ubile — sad nastradati. Sudeći po tvome smijehu, pretpostavljam da se ne namjeravaš ni pokajati. Ako je tako, odmah ću ti reći kako stvari stoje. Pravosudno tijelo Islamskih boraca za pravdu već te je poodavno osudilo na smrt. Prije pet dana u Tokatu je donesena i jednoglasna odluka, a mene su poslali da je izvršim. Da se nisi smijao i da si se pokajao, možda bih ti i oprostio. Uzmi ovaj papir i pročitaj svoju smrtnu presudu. . .(Tišina.) Nemoj sad

snijegplakati, nisi žena: čitaj! Hajde, glasno i jasno! Čitaj, besramnice, ili pucam!"/ "'Ja, profesor ateist Nuri Jilmaz . . .' — drago dijete, ali ja nisam ateist. . ."/ "Nastavi!"/ "Sine, kad ovo pročitam, ti ćeš me ubiti?"/ "Ubit ću te ako ne budeš čitao. Hajde, slušam!"/ "' . . .bivajući oruđem tajnoga plana koji muslimane sekularne Republike Turske želi učiniti robovima Zapada te ih obeščastiti i oduzeti im vjeru, toliko sam zlostavljao djevojke vjernice zbog toga što se nisu otkrile i nisu odstupile od riječi Kur'ana Časnog da je naposljetku jedna od djevojaka, ne mogavši podnijeti patnje, počinila samoubojstvo . . . ' Dragi sine, ovdje bih imao jednu pritužbu i molio bih vas da je proslijedite i odboru koji vas je poslao: ta se djevojka, prema onome što nam je rekla Nacionalna tajna služba, nije objesila zbog toga što je udaljena s fakulteta, niti zbog pritisaka svoga oca, nego, nažalost, zbog ljubavnih jada."/ "U pismu koje je ostavila ne kaže tako."/ "Oprostite mi, molim vas, dragi sine, ali mislim da biste trebali znati da — spustite taj pištolj, molim vas! — da je ta naša neupućena djevojka nerazborito dopustila da joj neki policajac, dvadeset i pet godina stariji od nje, prije braka oduzme nevinost, a kad joj je taj čovjek rekao da je, nažalost, oženjen i da nema nikakve namjere da je oženi. . ."/ "Umukni, bestidniče! Takvo bi nešto napravila kurva od tvoje kćeri!"/ "Nemoj, sine, dijete, nemoj, molim te! Ako me ubiješ, i sebi ćeš oduzeti budućnost!"/ "Kaži da se kaješ!"/ "Kajem se, sine, ne pucaj!"/ "Otvori usta da ti stavim pištolj! Sad stavi svoj prst na moj i potegni okidač! Krepat ćeš kao nevjernik, ali barem časno!" (Tišina.)/ "Sine, gledaj me na što sam pao, u ovoj dobi plačem i zapomažem. . . Imaj milosti, molim te, ako i ne za mene, a ono za sebe. . . Ta mlad si, a postat ćeš ubojica. . ."/ "Onda pucaj sam! Da i ti vidiš što znači samoubojstvo!"/ "Sine, ja sam musliman, kako bih se mogao ubiti?!"/ "Otvori usta! (Tišina.) Ma prestani plakati! Zar ti nikada nije palo na pamet da će te jednoga dana pitati

55za račun? Prestani plakati ili pucam!"/ (Glas starog konobara s drugog kraja slastičarnice.) "Gospodine, želite li da vam čaj prenesem za taj stol?"/ "Ne, ne treba. Sad ću krenuti."/ "Ne gledaj konobara, pročitaj svoju presudu do kraja!"/ "Sine, smiluj mi se!"/ "Čitaj, rekao sam!"/ "'Stidim se svega što sam počinio, svjestan sam da sam zaslužio smrt te se utječem Allahu Uzvišenom da mi oprosti. . .'"/ "Dalje!"/ "Poštovano dijete, pusti ovoga starca da se isplače . . . Pusti me da zadnji put pomislim na svoju ženu i svoju kćer. . ."/ "Misli radije na djevojke koje si upropastio! Jedna je od njih doživjela živčani slom, četiri su izbačene s fakulteta na trećoj godini, jedna se ubila. . . One koje su se tresle i smrzavale pred fakultetom dobile su vrućicu i sve su pale u krevet, svima si im uništio živote. . ."/ "Ja se kajem, sine, ne mogu reći koliko. Ali kakve koristi i tebi od toga da ubiješ nekoga poput mene i postaneš ubojica? Razmisli o tome!"/ "Dobro. (Tišina.) Razmislio sam, profesore, i gle što mi je palo na pamet!"/ "Što?"/ "Ja sam, da bih te našao i izvršio kaznu, dva dana uzalud tumarao ulicama ovoga bijednog Karsa, i ništa nisam postigao. Tad sam zaključio da mora da je sudbina tako htjela, pa sam otišao kupiti kartu za Tokat, i krenuo popiti zadnji čaj prije odlaska, kadli. . ."/ "Sine, ako me planiraš ubiti i pobjeći iz Karsa autobusom, moram te upozoriti da su ceste zatvorene zbog snijega i da je autobus u šest otkazan; kasnije bi mogao zažaliti. . ."/ "Taman sam se, znači, htio vratiti u Tokat, kad te Allah dovede u ovu slastičarnicu Novi život. Znači, Allah ti nije oprostio, pa tko sam ja da ti oprostim?! Evo, dajem ti zadnju riječ: prouči tekbir!"/ "Sjedi, sine, nemoj! Ova će vas država sve pohvatati i povješati!"/ "Prouči tekbir!"/ "Smiri se, sine, stani, razmisli još jednom. . . Ne pucaj, čekaj ..." (Pucanj pištolja, zvuk odgurivanja stolice.) "Nemoj, sine..." (Još dva Pucnja. Tišina, hropac, glas s televizora. Još jedan Pucanj. Tišina.)

6.Ljubav, vjera i poezija Muhtarova tužna pričaNAKON što ga je Svila ostavila pred ulazom u Poslovni centar Halid-paša i vratila se u hotel, Ka se nije odmah uspeo na drugi kat do sjedišta Stranke blagostanja, nego se neko vrijeme motao po hodnicima Centra, medu besposličarima, šegrtima i dokoličarima. Pred očima mu je još bila živa slika direktora Pedagoškog instituta dok se svijao u smrtnim mukama; mučio ga je osjećaj kajanja i krivnje pa je želio nazvati pomoćnika šefa policije s kojim je toga jutra razgovarao, ili nekoga iz Istanbula, možda redakciju Republike, ili bilo koga poznatog, ali u tom centru prepunom čajana i berberskih radnji nije mogao naći ni jednu telefonsku govornicu.Tako se i dogodilo da je, tražeći telefon, ušao u prostoriju na čijim je vratima stajao natpis "Društvo ljubitelja životinja". Ondje je našao i telefon, ali netko ga je već bio zauzeo. Ionako više nije bio siguran želi li uopće telefonirati. Prošavši kroz poluotvorena vrata na drugoj strani te prostorije, ušao je u nekakav salon: na zidovima su visjele slike pijetlova, a na sredini je stajao maleni ring. Eto, u tom je salonu za borbu pijetlova Ka shvatio da je zaljubljen u Svilu; sa strahom je osjetio i to da će ta ljubav upravljati svim preostalim danima njegova života.Jedan imućni ljubitelj životinja i strastveni pratitelj borbi pijetlova sasvim će se jasno sjećati kako je Ka toga dana u to vrijeme ušao u salon te, veoma zamišljen, sjedio na jednoj od klupa za gledatelje. Ondje je popio čaj i pročitao pravila borbe popisana krupnim slovima na zidnom plakatu:• Pijetao pušten u ring ne može odande biti izvađen bez dopuštenja njegova vlasnika.

57• Ako pijetao padne tri puta zaredom, a potom ne diže kljuna, izgubio je borbu.• Za zalječenje slomljene mamuze daje se tri minute, za slomljenu kandžu jedna.• Ukoliko u borbi jedan pijetao bude oboren na tlo, a protivnik mu stane na vrat, poraženoga treba postaviti na noge i borba se nastav-lja.• Ako nestane struje, čeka se 15 minuta. Ako u tome vremenu struja ne dođe, borba se poništava.Izlazeći u dva i petnaest iz "Društva ljubitelja životinja", razmišljao je na koji bi način mogao pridobiti Svilu i s njom pobjeći iz toga grada. U advokatskom uredu gospodina Muzafera, prijašnjeg predsjednika općine i člana Narodne stranke, svjetla su već bila pogašena; pokrajinski centar Stranke blagostanja nalazio se na istome katu i samo dva dućana dalje od tog ureda. (Dijelili su ih čajana Prijatelji i radnja Zeleni krojač.) Jutrošnji posjet gospodinu advokatu činio mu se toliko davnim da je u stranačko sjedište ušao začuđen, pita/ući se je )i se doista ponovno našao u istoj zgradi i istome hodniku.Muhtara je zadnji put vidio dvanaest godina ranije. Nakon što su se zagrlili i poljubili, zamijetio je da je Muhtar pustio trbuh i da mu se kosa prorijedila i posijedjela; takvo je što, doduše, i očekivao. Jednako kao i za vrijeme studija, na njemu nije bilo ničega osobitog; u kutu usana dimila mu se, kao i nekada, cigareta bez koje bi ga bilo teško i zamisliti."Ubili su direktora Pedagoškog instituta", rekao je Ka."Nije umro, sad su javili na radiju", odgovorio je. "Odakle ti to?""I on je, kao i mi, sjedio u slastičarnici Novi život odakle te je Svila bila nazvala", rekao je Ka. Prepričao je Muhtaru sve što su vidjeli."Jeste li nazvali policiju?" pitao je Muhtar. "Sto ste potom učinili?" Ka mu je rekao da se Svila vratila kući, a on došao ravno k njemu."Preostalo je pet dana do izbora i sve je jasnije da ćemo mi pobijediti: država zato čini sve što može da nam na glavu navuče crnu čarapu", rekao je Muhtar. "Podrška našim pokrivenim sestrama osnovna je crta naše politike po čitavoj Turskoj. 1 što se sad dogodi?! Direktor instituta, bijednik koji je tim djevojkama branio ulazak na fakultet, bude ubijen, a svjedok toga ubojstva s mjesta događaja dolazi ravno ovamo, u sjedište naše stranke, a da uopće nije obavijestio policiju!" Zastao je da se sabere i upristoji. "Molim te, nazovi odmah policiju i sve im ispričaj!" reče i pruži Kau telefonsku slušalicu, gestom kućedomaćina ponosna onime što

amnegnudi. Čim je Ka uzeo slušalicu, Muhtar je, pogledavši u neku bilježnicu, okrenuo broj."Gospodina Kasima, pomoćnika šefa policije, već poznajem", rekao je Ka."Odakle ga poznaješ?" upita ga Muhtar. s neskrivenom, iritantnom sum-njičavošću."Gospodin Serdar, novinar, jutros me prvo odveo k njemu", odgovori Ka. U tom ga je trenu djevojka u centrali spojila s pomoćnikom šefa policije. Ka mu je prepričao sve događaje kojima je svjedočio u slastičarnici, upravo onako kako ih je i doživio. Muhtar mu pritrča u nekoliko nespretnih koraka te - da bi mogli zajedno slušati razgovor - nevjestom i pomalo koketnom kretnjom prisloni uho na slušalicu. Ka odmaknu slušalicu od svoga uha i približi je njegovomu kako bi i on mogao čuti. Toliko su bili blizu jedan drugome da su na licima osjećali dah onoga uza se. Kau nije bilo jasno zašto je Muhtaru dopustio da se pridruži njegovu razgovoru s pomoćnikom šefa policije, ali je osjećao da je dobro postupio. O ubojičinu licu nije mogao reći ništa, jer ga nije ni vidio: stoga je morao još dvaput opisati njegovo slabašno tijelo."Bilo bi dobro da što prije dođete ovamo, da uzmemo vašu izjavu", rekao je pomoćni kov dobronamjerni glas."Sad sam u sjedištu Stranke blagostanja", odgovorio je Ka. "Neće mi trebati dugo." Nastala je tišina."Samo tren", rekao je pomoćnik.Osluškivali su kako se pomoćnik, odmaknuvši telefonsku slušalicu, s nekim došaptava."Raspitao sam se za službeni auto, nadam se da nemate ništa protiv", nastavio je pomoćnik. "Ovaj snijeg ne misli stati. Mi ćemo vam uskoro poslati auto da vas pokupi iz sjedišta stranke.""Dobro je da si im rekao da si ovdje", rekao je Muhtar kad su spustili slušalicu. "Oni su to ionako već znali. Sve prisluškuju. Nemoj se uvrijediti što sam malo prije s tobom malo oštrije razgovarao: izgledalo je kao da te optužujem."Ka je osjećao kako ga preplavljuje srdžba, i to srdžba nalik onoj koju je nekada davno znao osjećati prema političkim aktivistima koji su ga tretirali kao buržuja s Nišantaša. Dok su bili gimnazijalci, medu učenicima je uvijek postojalo međusobno spopadanje u nastojanju da se nekoga proglasi homoseksualcem. U godinama što su uslijedile, tu mladenačku aktivnost zamijenila je nova igra: jedni su druge, a posebno svoje politi-

59čke protivnike, proglašavali policijskim doušnicima. Ka se uvijek držao daleko od politike jer se bojao da bi, primjerice, mogao biti prozvan izdajnikom kojega vozaju po gradu u policijskom autu očekujući od njega da upre prstom u kuće koje trebaju biti napadnute. Unatoč svemu tome, i u ovome je slučaju opet Ka bio ona strana koja se pokušava opravdati i ispričati, iako je stajao pred Muhtarom koji je, jednako kao što je sad igrao na kartu islamskog fundamentalizma, i prije deset godina počinio nešto zbog čega se kasnije i sam stidio.Zazvonio je telefon. Muhtar je, zauzevši odgovornu pozu, podigao slušalicu te se s nekim službenikom iz Televizije pograničnog Karsa nagodio oko reklame za svoju prodavaonicu bijele tehnike koja će biti objavljena te večeri tijekom prijenosa uživo.Kad je poklopio slušalicu, obojica su zašutjela; izgledali su kao dva zavađena, nadurena djeteta. Ka je zamišljao kako izgovaraju sve ono što u proteklih dvanaest godina jedan drugome nisu imali prilike reći.Prvo su jedan drugome rekli sljedeće: "Budući da sad obojica živimo kao svojevrsni izopćenici, i budući da nijedan od nas nije pretjerano uspješan ili sretan, a ne možemo se smatrati ni pobjednicima, možemo se složiti bar u jednome: život je, brate, teška stvar! Ništa ne pomaže ni ako si pjesnik... Zato se i dogodilo da nas sjena politike još uvijek ovako teško pritišće." Nakon što im je to prešlo preko usana, nisu se mogli su-zdržati da ne kažu i ovo: "Poezija nam nije pomogla da nađemo sreću; stoga je sad pokušavamo naći u zakrilju političkoga plašta." Dopustio si je da Muhtara još malko omalovažava.Samoga je sebe podsjetio na činjenicu da je Muhtar sad barem donekle zadovoljan - ta nalazi se pred pobjedom na izborima! Ni sam se ne bi smio žaliti, jer ga u Turskoj ipak prati pjesnička slava, makar i neznatna (bolje ikakva, nego nikakva!). Ali jednako kao što nijedan od njih nikako nije želio priznati da je zadovoljan, nisu imali hrabrosti progovoriti ni o glavnoj temi: o ogorčenosti i razočaranosti životom. Dogodilo im se, znači, ono najgore: prihvatili su svoje poraze i pomirili se s okrutnom nepravednošću ovoga svijeta. Da bi se izvukli iz toga malodušja, obojici je trebala pomoć iste osobe: Svile. Pomislivši na to, Ka se prepao."Večeras ćeš u gradskom kinu pročitati svoju najnoviju pjesmu", rekao je Muhtar osmjehnuvši se jedva primjetno.Ka je, ozlojeđen, nekoliko časaka gledao u lijepe svijetlosmeđe oči toga čovjeka, Svilinoga bivšeg muža. Te oči nisu znale za smijeh."Jesi li u Istanbulu vidio Fahira?" pitao je Muhtar, s nešto primjetnijim smiješkom.

Ovoga se puta i Ka mogao osmjehnuo, zajedno s njim. U njihovu smiješku bilo je nježnosti i poštovanja. Fahir im je bio vršnjak i već je dvadeset godina bio nepopustljiv zaštitnik zapadnjačke poezije. Završio je "Saint Joseph", istanbulsku francusku gimnaziju; s novcem naslijeđenim od umno poremećene i bogate očeve majke za koju se pričalo da je svojevremeno živjela u suitanskome haremu, jedanput je godišnje odlazio u Pariz iz kojega se u Istanbul vraćao s torbama punim pjesničkih zbirki iz knjižara na .Saint Germaineu. U časopisima koje je sam pokretao, kao i u poetskim nizovima raznoraznih izdavačkih kuća što su jedna za drugom tonule i nestajale, objavljivao je prijevode tih knjiga na turski, a jednako tako i svoju poeziju, kao i pjesme drugih modernistički nastrojenih domaćih pjesnika. Kao suprotan pol njegovoj poduzetnosti što je kod svih izazivala poštovanje, stajala je njegova poezija, napisana pod utjecajem stranih pjesnika koje je prevodio na čistunski turski: bila je lišena inspiracije, loša i nerazumljiva.Ka je odgovorio da nije vidio Fahira u Istanbulu."Nekada sam silno želio da se moje pjesme svide Fahiru", rekao je Muh-tar. "Ali, on me vrlo otvoreno omalovažavao, tvrdeći kako se pjesnici poput mene ne bave čistom poezijom, nego folklorom i "ljepotom naše domovine". Prolazile su godine, preživjeli smo nekoliko vojnih udara, svi smo prošli i kroz zatvore, a ja sam se, kao i ostali, prepustio tom vjetru što nas je nosio kamo je htio. Gledao sam kako se mijenjaju ljudi koji su mi nekada bili uzor i kako nestaju oni kojima sam se želio dopasti; nijedan mi se san nije ostvario, ni u pjesničkoj karijeri, ni u životu. Tada sam se, umjesto da nastavim svoje nesretno, nespokojno i bijedno životarenje u Istanbulu, vratio u Kars. Preuzeo sam očevu trgovinu koje sam se svojedobno toliko sramio... Ni to me nije usrećilo. Omalovažavao sam ovdašnje ljude, mrštio se svaki put kad bih ih pogledao (onako kako je to Fahir činio dok bi čitao moje pjesme). Činilo mi se da u ovome gradu ni njegovi stanovnici ni sam taj grad nisu stvarni. Svi su željeli ili umrijeti ili pobjeći odavde glavom bez obzira. Ali ja više nisam imao kamo poći. Kao da sam bio prognan iz povijesti, gurnut onkraj ruba civiliziranog svijeta. Toliko sam bio daleko od civilizacije, da je nisam mogao čak ni oponašati. Allah mi nije htio dati ni dijete koje bi. kako sam sanjario, moglo ostvariti sve ono Što meni nije uspjelo: dijete koje bi, bez ožiljaka od potištenosti i straha, postalo moderna i samosvojna osoba okrenuta Zapadu."Muhtar se, dok je to govorio, nekoliko puta blago nasmijao, kao da bi ga u tom trenu obasjalo svjetlo što je dolazilo iz njega samog. Kau se svidjelo što je sposoban nasmijati se na svoj račun.

67"Večeri sam provodio pijući, a da se ne bih svađao sa svojom lijepom Svilom, kući bih se vraćao kasno. Bilo je to jedne noći, jedne od onih noći kakve se može doživjeti samo u Karsu: izgledalo je kao da je sve zaleđeno, čak i ptice na nebu... Napustio sam gostionicu Zeleni zavičaj u kasne sate, nakon što su otišli svi gosti, i krenuo prema Aveniji vojske, u kojoj sam onomad stanovao sa Svilom. Nije mi trebalo više od deset minuta za taj put, ali za Kars je i to poprilična udaljenost. Bit će da sam pretjerao s rakijom; tako mi se i dogodilo da sam, tek što sam krenuo, zalutao. Na ulicama nije bilo nikoga živog; kao i uvijek za ledenih noći, Kars je nalikovao gradu koji su svi napustili. Čak i kad sam pokucao na vrata nekih kuća, nije bilo odgovora: bile su to ili armenske kuće, napuštene već osam desetljeća, ili - ako je u njima i bilo koga živog- ukućani, pritisnuti slojevima i slojevima jorgana, poput životinja zaspalih zimskim snom, nisu bili voljni izvući se iz svojih jazbina.""Potom mi se - nekako odjednom - počela sviđati napuštenost i praznina ovoga grada. Tijelom mi je kolala ugodna sanjivost, valjda od pića i od hladnoće. Odlučio sam tiho nestati iz ovog života te sam se, prešavši još par koraka, opružio na ledenu kaldrmu ispod jednog stabla i stao čekati smrtni san. Na takvoj hladnoći pijancu je dovoljno kojih tri do pet minuta da se smrzne i umre. Već mi je venama prostrujao san, kad mi se pred očima ukaza moje toliko željeno, nikada dočekano dijete! Jako sam se obradovao: bio je to sin, već poodrastao, s kravatom oko vrata, ali nije izgledao kao naši službenici s kravatama. Neee, bio je pravi Europejac! Baš mi je htio nešto reći, kad zastade i poljubi ruku nekog starca. Od starca se na sve strane širila svjetlost. U tom trenu i mene, tamo na kaldrmi, obasja nekakva svjetlost: udarala mi je ravno u oči pa sam se probudio. Ustao sam osjećajući kajanje, ali i nadu. Pogledam: nekoliko koraka dalje otvorila su se nekakva vrata kroz koja su ljudi ulazili i izlazili. Poslušavši unutarnji glas, uđem za njima. Prihvatiše me i uvcdoše u jednu svijetlu, ugodno toplu prostoriju. Ljudi u njoj - sve odreda muškarci - nisu nalikovali stanovnicima Karsa, očajnicima koji su od života digli ruke; ne, svi su ovi bili sretni, a začudo, sve su to bili domaći ljudi, neke sam čak i poznavao. Shvatio sam da je to tajna tekija uzvišenog Saadetin-efendije, kurdskoga šejha: znao sam za nju iz gradskih govorkanja. Od prijatelja činovnika čuo sam da je taj šejh na poziv svojih bogatih sljedbenika, čiji je broj iz dana u dan rastao, sišao iz svoga brdskog sela u Kars, te na obrede u tekiji okupljao siromašne, nezaposlene i nesretne građane Karsa. To me, međutim, nije zabrinjavalo: bio sam uvjeren da policija neće dopustiti takve proturepublikanske aktivnosti. A sad sam se i sam uspinjao

snijegstepenicu po stepenicu k tome šejhu, i to plačući kao kiša! Dogodilo se ono Čega sam se godinama bojao, ono što sam tijekom godina svoga ateizma smatrao slabošću i zaostalošću: vraćao sam se islamu! Znaš kako karikaturisti prikazuju te zaostale šejhove, u dugim ogrtačima i s bradom ošišanom polukružno, kao po kalupu? Eh, pa ja sam se takvih spodoba nekada bojao... A sad sam se uspinjao njegovim stubama, i to svojom voljom; nije ni čudo da sam počeo plakati. Da plakati - ridati! Šejh je bio dobar čovjek. Pitao me zašto plačem. Jasno, nisam onaj koji bi rekao 'plačem zato što sam dospio k zaostalom šejhu i njegovim sljedbenicima'... Uz to, užasno sam se sramio rakijskog zadaha što je iz mojih usta kuljao kao iz bačve. Rekao sam mu da sam izgubio ključeve. Palo mi je, naime, na pamet da mi je na onom mjestu gdje sam namjeravao umrijeti ispao privjesak s ključevima. Sljedbenici ulizice oko njega odmah su se bacili u tumačenje ključeva kao metafore; on ih je, međutim, poslao na ulicu da ih potraže. Kad smo ostali sami, srdačno mi se nasmijao. Shvatio sam da je to onaj isti dobri starac kojega sam netom prije vidio u snu. To me smirilo.""Povinuvši se jakoj unutarnjoj potrebi, poljubio sam ruku toga uzvišenog čovjeka; izgledao mi je poput svetog čovjeka, poput evlije. Učinio je nešto što me je veoma začudilo: i on je meni poljubio ruku! Na mene je sišao mir kakav godinama nisam osjetio. Odmah sam uvidio da ću s njime moći o svemu razgovarati, da ću mu prepričati cijeli svoj život. A on će mi pokazati put Uzvišenog Allaha, Onoga u čije sam postojanje negdje duboko u sebi vjerovao čak i tijekom svojih ateističkih godina. Usrećila me i sama pomisao na ono što me očekuje. Našli su moje ključeve. Te sam se noći vratio kući i zaspao. Ujutro sam se stidio toga iskustva. Sje' ćao sam ga se kao kroz maglu; zapravo, nisam ga se ni želio sjećati. Sto puta sam se sam sebi zakleo da više nikada neću poći u tekiju. Bio sam u panici: što ako negdje sretnem ljude koji su me vidjeli u tekiji, njegove sljedbenike?! A onda. jedne noći, dok sam se vraćao iz gostionice Zeleni zavičaj, noge su me opet same ponijele u tekiju. To se nastavilo i sljedećih noći. unatoč napadima kajanja i srama što bi me obuzimali tijekom dana. Sejh bi me posadio na prvo mjesto do sebe te bi. slušajući moje jade, moje srce otvarao Allahovoj ljubavi. Neprestano bih plakao, plač me smirivao. Tijekom dana sam, da bih nekako sakrio tajnu o sastančenju u tekiji, kupovao Republiku, najsekularnije novine u Turskoj; žalio sam se na vjerske fanatike, neprijatelje Republike što nadiru sa svih strana, i posvuda se raspitivao zašto se ne održavaju sastanci Društva Ataturkove misli."

63"Taj je moj dvostruki život trajao sve do jedne noći kad me je Svila pitala jesam li našao drugu ženu. Zaplakao sam i sve joj priznao. 1 ona je počela plakati: 'Što je sad to? Postao si, znači, vjernik? Hoćeš li me sad natjerati i da se pokrijem?' Zaklinjao sam se da takvo što od nje nikada ne bih mogao tražiti. Osjetio sam da bi mogla pomisliti kako ovo što me snašlo znači da su mi poslovi loše krenuli pa sam odmah dodao da trgovina dobro napreduje i da seArčelikove električne peći dobro prodaju, unatoč čestim nestancima struje. Želio sam je smiriti. Zapravo, bio sam sretan jer sam znao da ću odsad namaz moći klanjati kod kuće. U knjižari sam kupio Vodič za klanjanje namaza. Preda mnom je bio novi život.""Čim sam se malo uhodao, jedne sam noći osjetio iznenadnu inspiraciju i napisao dugu pjesmu. Opisao sam sve što mi se događalo: svoje krize i sram, Allahovu ljubav što je u meni rasla i spokoj, svoj prvi uspon po blagoslovljenim stepenicama koje su me dovele k šejhu, kao i stvarno i metaforično značenje ključeva. Bila je naprosto savršena. Siguran sam da nije bila ništa slabija od najnovije i najmodernije zapadnjačke poezije kakvu je Fahir prevodio. Odmah sam mu je poslao, zajedno s jednim pismom. Čekao sam šest mjeseci, prateći njegov tadašnji časopis za poeziju, Ahilejevu tintu. Pjesma se, međutim, nije pojavila. Tijekom tih šest mjeseci napisao sam još tri pjesme. 1 njih sam mu poslao, s razmacima od dva mjeseca. Nestrpljivo sam čekao cijelu godinu; i opet nijedna od njih nije bila objavljena.""U to sam vrijeme bio nesretan, ali ne zato što još uvijek nismo imali djeteta, ni zbog Svilinog upornog protivljenja učenjima islama. Nije to bilo ni zbog toga što su me nekadašnji prijatelji, sekularisti i ljevičari, omalovažavali jer sam se okrenuo vjeri; oni se i nisu pretjerano obazirali na mene - ta bio sam samo jedan od mnoštva novopečenih, žarkih vjernika. Nego, potreslo me to što pjesme koje sam poslao u Istanbul nisu bile objavljene. Početkom svakog mjeseca, pred izlazak novog broja časopisa, dani i sati za mene naprosto nisu znali proći. Svaki put bih samoga sebe smirivao: možda će ovaj mjesec barem jedna od mojih pjesama napokon biti objavljena... Istine i stvarnosti opisane u tim pjesmama mogu se uspoređivati samo s onima u zapadnjačkoj poeziji. A u čitavoj Turskoj jedino Fahir to može uočiti, mislio sam.""Nepravda i srdžba što mi se tako svališe na leda bile su mi toliko teške da su s vremenom počele trovati i radost koju mi je donio islam. Počeo sam ići u džamiju, ali čak sam i tamo, klanjajući namaz, mislio na Fahira. 1 bio nesretan. Jedne sam noći svoje patnje odlučio povjeriti šejhu, ali on

ornjegnije mogao pojmiti što je to moderna poezija: nije znao tko je Rene Char ni što je prelomljena rečenica, nije čuo za Malarmea i Jouberta, a o tišini praznoga stiha nije imao pojma.""To je potreslo povjerenje koje sam prema njemu osjećao. Ionako mi već jako dugo nije znao reći ništa osim nekoliko rečenica koje je neprekidno ponavljao, primjerice 'Sačuvaj čisto srce!', ili 'S Allahovom ćeš se pomoći, inšallah, izvući iz toga škripca'. Ne bih želio biti nepravedan: šejh je kao osoba bio bogat, samo - znanje mu je bilo skromno. Eto, tad me je ponovno počeo uznemirivati onaj šejtan - razumni koristoljubivac, moj drug iz ateističkih dana. Ljudi poput mene mir mogu naći samo ako dobiju priliku da se u okviru neke stranke, okruženi istomišljenicima, bore u korist kakve teorije. Tako sam shvatio da će mi posjeti stranačkim druženjima pružiti dublji, razumniji i produhovljeniji život nego posjeti tekiji. Stranačko iskustvo koje sam stekao tijekom marksističkih godina mnogo mi je koristilo u ovoj mojoj stranci okrenutoj vjeri i duhovnosti.""Kako to misliš?" pitao je Ka.Nestalo je struje. Šutjeli su."Nestalo je struje", rekao je potom Muhtar tajnovitim glasom.Ka mu nije odgovorio. Sjedio je u tami širom otvorenih očiju.

7-"Politički islamisti", to je ime koje nam daju zapadnjaci i sekularistiU sjedištu Stranke, u Policiji, te ponovno na ulicamaSJEDITI U mraku, bez ijedne riječi, bilo je nekako uznemirujuće, ali je Kau ipak bilo draže nego razgovarati s Muhtarom u potpuno osvijetljenoj sobi, glumatajući prijateljstvo. Jedino što ga je sada povezivalo s Muhtarom bila je Svila, i dok je s jedne strane o njoj želio razgovarati, s druge se bojao da ne oda kako je u nju zaljubljen. Pored toga, bojao se da bi Muhtar mogao nastaviti sa svojim pričama zbog kojih bi ga smatrao čak i glupljim nego što mu se u tom trenu činio. To bi ga primoralo i da se zapita kako je Svili pošlo za rukom godinama biti suprugom toga čovjeka, što bi pak moglo uništiti oduševljenje koje je prema njoj želio osjećati, i to u samome njegovu začetku.Zbog toga mu je laknulo kad je Muhtar, tragajući za novom temom, spomenuo stare prijatelje, ljevičare, političke izgnanike odbjegle u Njemačku. Ka mu je sa smiješkom odgovorio kako je čuo da je njihov prijatelj iz Malatje, kovrčavi Tufan koji je svojevremeno "u časopisu pisao članke o zemljama Trećeg svijeta", poludio. Rekao mu je da ga je zadnji puta vidio na glavnom kolodvoru u Frankfurtu: u rukama mu je bio podugačak kolac s mokrom krpom privezanom na donjem kraju. Njom je, trčeći, brisao tlo, i zviždao. Potom ga je Muhtar pitao za Mahmuda; taj je zbog svoga dugačkog jezika vječito stradavao. Ka mu je rekao da se on pridružio džematu Hajrullah-efendije te se, s istom strašću s kojom se nekada svadio boreći se za ljevicu, sada, u Njemačkoj, upustio u prepirke medu džematima oko nadzora nad džamijama. A što se tiče simpatičnog Sulejmana - Ka se, sjetivši ga se, opet nasmijao - on je neko vrijeme živio u Bavarskoj, u gradiću Traunsteinu; uzdržavala ga je neka crkvena zaklada koja zbrinjava prebjege iz Trećeg svijeta. Ondje se, međutim, toliko dosađivao da se odlučio vratiti u Tursku, mada je posve

onge&sigurno znao da će, čim zakorakne u domovinu, dospjeti iza rešetaka. Spomenuli su i Hikmeta, ubijenog pod tajnovitim okolnostima dok je u Berlinu radio kao vozač, potom Fadila koji je oženio neku staru Njemicu, udovicu jednog nacističkog časnika, pa sad zajedno s njom vodi maleni hotel, kao i "teoretičara Tarika" koji se obogatio surađujući s turskom mafijom u Hamburgu. Sadik, koji je nekada zajedno s Muhtarom, Kaom, Tanerom i Svilom slagao nove, tek otisnute listove novina, sad je predvodio skupinu koja se bavi proturanjem ilegalnih radnika preko Alpa do Njemačke. Za Muharema, glasovitog psovača, pričalo se kako s obitelji sretno živi u podzemlju, u jednoj od onih sablasnih postaja berlinskog metroa napuštenih tijekom godina Hladnoga rata i Zida. Dok bi vlak jurio na potezu između stajališta Krcuzberg i Alexanderplatz, umirovljeni turski socijalisti u njemu uspravljali bi se u stavu "mirno!", jednako kao što su nekada istanbulski banditi salutirali svaki put kad bi. dolazeći iz Arnavutkoja, prelazili most, s pogledom upravljenim prema mutnim bosporskim vodama u kojima je jednom zgodom nestao neki legendarni gangster, potonuvši zajedno sa svojim automobilom. Ako se u trenutku salutiranja putnici i nisu međusobno poznavali, krajičkom oka pogledavali bi suputnike koji bi. kao i oni, odavali počast legendarnom junaku propale i uzaludne borbe. Eto, u takvom je jednom vagonu u Berlinu Ka sreo Ruhija, upornog kritičara svojih drugova ljevičara zbog toga što se ne zanimaju za psihologiju: tako je i doznao da se Ruhi podvrgao ulozi ispitanika u projektu mjerenja učinkovitosti reklamne kampanje za jednu novu vrstu pizze, pizze sa sušenom ovčetinom, namijenjene prodaji radnicima imigrantima iz najnižih prihodnih razreda. Medu političkim prognanicima na koje je Ka nabasao u Njemačkoj, najsretniji je bio Ferhat: pridružio se PKK-u i s nacionalističkim zanosom napadao urede tvrtke Turkish Airlines. Jednom se prilikom pojavio i na CNN-u, snimljen kako na turski konzulat baca molotovljev koktel. K tome, bavio se učenjem kurdskoga jezika, sanjareći o pjesmama koje će jednoga dana na tom jeziku napisati. Muhtar je s neobičnim zanimanjem spomenuo i neka druga imena; Ka ih je ili odavna zaboravio, ili je znao samo toliko da su naprosto nestali, podijelivši tako sudbinu s nebrojenim članovima malenih gangsterskih skupina, djelatnika tajnih službi ili sudionika u raznoraznim mračnim poslovima. Vrlo je vjerojatno da je većina njih, potiho ubijena, istrunula u prljavim kanalskim vodama.Kad je njegov stari prijatelj zapalio šibicu. Ka je uspio razaznati sablasni namještaj u stranačkom sjedištu; vidjevši gdje se nalaze stari tronožni

67stolić i plinska peć, ustao je i prišao prozoru te s divljenjem pogledao snijeg.Padao je neizmjerno sporo, krupnim, teškim pahuljama. U njihovoj tromosti i punoći, kao i u bjelini što se nazirala u plavičastu svjetlu koje je dopiralo od nekog nepoznatog izvora iz tko zna kojeg dijela grada, bilo je stanovite otmjenosti, i to ga je zadivilo. Sjetio se snježnih večeri svoga djetinjstva; i u Istanbulu je usred snježne mećave znalo nestati struje: kućom bi se tada razlegao šapat pun jeze i molitava s uzdahom "sačuvao nas Allah!" od čega bi njegovo djetinje srce brže zakucalo, ali bi bio i sretan znajući da ima svoju obitelj i svoj dom. S tugom je gledao kako se jedna konjska zaprega teško probija kroza snijeg: bilo je mračno pa je mogao razabrati samo konjske glave što su se, zategnute naporom, njihale sad na jednu, sad na drugu stranu."Muhtaru, ideš li još uvijek k šejhu efendiji?""Uzvišenom Saadetin-efendiji?" pitao je. "Ponekad. Zašto?""Što ti on daje?""Malo prijateljstva, a malo i suosjećanja, mada ono ne traje dugo. Mnogo toga zna."No, u Muhtarovu glasu Ka nije osjetio radost, nego razočaranje. "U Njemačkoj živim vrlo samotnim životom", rekao je, insistirajući na nastavku teme. "Dok u kasnim noćnim satima promatram frankfurtske krovove, osjećam da cijeli ovaj svijet, pa i moj život, nije uzaludan. U sebi čujem mnoštvo glasova.""Kakvih glasova?""Možda to ima veze sa starenjem, i sa strahom od smrti", odgovorio je posramljen. "Da sam postao pisac, napisao bih o sebi nešto poput ovoga: Snijeg je Kaa podsjećao na Allaha. Ali ne znam bi li to bilo točno. Allahu me približava tišina snijega.""Vjernici, desničari i islamski konzervativci ove zemlje", nadoveže se Muhtar žurno, utječući se lažnoj nadi, "jako su mi dobro došli nakon mojih ateističkih, ljevičarskih godina. Trebao bi ih potražiti. Siguran sam da bi i tebi dobro došli.""Misliš?""Svi su ti vjernici nekako ponizni, blagi, puni razumijevanja. Nisu poput onih pozapadnjačenih; ne omalovažavaju običan narod onako instinktivno... Nježni su, i ranjivi. Kad bi te upoznali, zavoljeli bi te: od njih nikada ne bi čuo oštrih riječi."Ka je od samog početka posve sigurno znao da u Turskoj biti vjerni-

snijegkom ne znači razvijati se kao pojedinac, susresti se sa savršenom misli i dosegnuti kreativne vrhunce kao jedna, izdvojena osoba; ne, ondje je to, prije svega, značilo pripadati kakvom džematu i uključiti se u zajednicu. Pa ipak, razočarao se slušajući Muhtara kako govori o koristi pripadanja vjerskoj zajednici, a da ni jednom jedinom riječju nije spomenuo AIlaha ili osobnu vjeru. Osjećao je kako ga sad još više prezire. Ali, dok je čelom naslonjen na staklo gledao kroz prozor, osjetio je potrebu da kaže nešto posve drugo:"Muhtaru, meni se čini da bi se ti - kad bih ja počeo vjerovati u AIlaha - razočarao, i da bi me prezirao.""Zašto?""Tebe je strah pozapadnjačenog, osamljenog pojedinca, sposobnoga da sam, ne pripadajući zajednici, vjeruje u Allaha. Ti imaš više povjerenja u nekog nevjernika koji pripada džematu, negoli u jednog samotnog, izdvojenog vjernika. Za tebe je osamljenik mnogo bjedniji i grešniji od nevjernika.""Ja sam vrlo usamljen."Činjenica da je te riječi mogao izgovoriti tako iskreno u Kau je izazvala i sažaljenje i mržnju. Osjećao je kako ih je tama u sobi povezala, kao da su dva pijana druga. "Nije da bih to mogao postati, ali - znaš li zašto je tebe zapravo strah mogućnosti da ja postanem vjernik, uredan vjernik koji klanja svih pet namaza na dan? Zato što se ti možeš predati vjeri i džematu samo ako si siguran da ovakvi bezbožni sekularisti poput mene upravljaju poslovima oko privrede i države. Čovjek se u ovoj zemlji ne može spokojno pomoliti ako iskreno ne vjeruje u uspješnost i marljivost bezbožnika koji će upravljati politikom, trgovinom sa Zapadom i svim drugim svjetovnim poslovima.""Ali ti nisi jedan od tih bezbožnih političara i biznismena. Kad budeš htio, odvest ću te k šejhu efendiji.""Izgleda da su stigli naši policajci."Kroz dio prozora koji led nije prekrio vidjeli su kako se, pod snijegom, dva čovjeka polako izvlače iz policijskog vozila parkiranog pred ulazom u trgovački centar."Htio bih te nešto zamoliti", rekao je Muhtar. "Ovi će ljudi sad doći gore i odvesti nas u policijsku postaju. Tebe neće pritvoriti, pustit će te nakon što im daš izjavu. Vratit ćeš se u hotel. Gospodin Turgut pozvat će te večeras na večeru, i poći ćeš. Ondje će, naravno, biti i njegove znatiželjne kćeri. Želim da tada Svili kažeš ovo što ću ti sad reći. Slušaš li me? Kaži joj da je želim ponovno oženiti. To što sam od nje tražio da se

69pokrije i odijeva u skladu sa šerijatom - to je bila pogreška. Reci joj da se prema njoj više nikada ne bih ponio kao zadrti, ljubomorni provincijalac, i da se kajem i sramim zbog svega na što sam je dok smo bili u braku primoravao.""Zar joj ti nisi sve to već rekao?""Jesam, ali nije bilo koristi. Možda mi ne vjeruje i zato što sam pokrajinski predsjednik Stranke blagostanja. Ali ti si nešto drugo, stigao si ovamo iz Istanbula, zapravo, čak iz Njemačke. Ako joj ti to kažeš, povjerovat će.""Zar tebi kao mjesnom predsjedniku Stranke blagostanja ne bi bio problem da ti žena ostane otkrivena?""Za četiri dana ću, s Allahovim dopuštenjem, pobijediti na izborima i postati predsjednik općine", odgovorio je Muhtar. "Ali i od toga mi je mnogo važnije da Svili kažeš koliko se kajem. Ja ću tad možda još uvijek biti u pritvoru. Hoćeš li mi to učiniti, brate?"Ka je na tren osjetio neodlučnost, a potom rekao: "Hoću."Muhtar ga je zagrlio i poljubio u obraze. Ka je prema njemu osjećao nešto između suosjećanja i gađenja, ali je i samoga sebe prezirao jer nije bio prostodušan kao on."I još bih te najponiznije zamolio da ovu moju pjesmu osobno predaš Fahiru, kad se nađeš u Istanbulu", nastavio je Muhtar. "To je pjesma koju sam maloprije spomenuo, zove se 'Stubište'".Dok je Ka pjesmu spremao u džep, u prostoriju su ušla tri čovjeka u civilu; dvojica su u rukama držala velike ručne svjetiljke. Bili su dobro obučeni i sposobni; iz njihova je držanja bilo očito da jako dobro znaju što su Ka i Muhtar ondje radili. Ka je shvatio da su to MIT-ovci. Svejedno su ga, kad su mu pogledali isprave, pitali što ondje radi. Odgovorio im je da je došao iz Istanbula da bi za list Republika pisao o općinskim izborima i ženama samoubojicama."Pa one se i ubijaju baš zato da biste vi o njima pisali po istanbulskim novinama", reče mu jedan od službenika."Ne, ne ubijaju se zbog toga", nakostriješi se Ka."Nego zašto?""Zato što su nesretne.""I mi smo nesretni, pa se ne ubijamo."Dok su s njim razgovarali, već su, u svjetlu svjetiljaka što su ih držali u rukama, otvarali ormare, izvlačili stolne ladice i istresali ih na stol te prevrtali i pregledavali dosjee. Muhtarov su stol prevrnuli tražeći pod njim oružje, a ormar odvukli od zida da pogledaju ima li što iza. Prema Kau su bili mnogo finiji nego prema Muhtaru.

Snijeg"Zašto ste se, nakon što ste vidjeli da je direktor ubijen, uputili ovamo umjesto da dođete u policiju?""Ovdje sam imao zakazan sastanak.""Radi čega?""Mi smo stari prijatelji s fakulteta", rekao je Muhtar glasom koji je tražio ispriku. "Vlasnica Hotela Snježna palača u kojemu je odsjeo, moja je supruga. Netom prije napada nazvali su me ovamo, u sjedište stranke, i ugovorili sastanak. Tajne službe prisluškuju telefone naše stranke pa ćete to moći provjeriti.""Odakle ti to da mi prisluškujemo vaše telefone?""Ispričavam se", odgovorio je Muhtar bez imalo uzrujavanja. "Ne znam. samo pretpostavljam. Možda sam u krivu."Ka je osjećao koliko je Muhtar hladnokrvan i smlavljen; bila je to ravnodušnost onoga koji je naviknut na gruba policijska zlostavljanja, onoga čija je čast oguglala na njihove udarce i ponižavanja; onoga koji je okrutnost policije i države spreman prihvatiti kao posve normalnu stvar - poput svakodnevnih nestanaka struje, ili vječito blatnjavih puteva. Na neki ga je način zbog toga i poštovao, jer sam nije posjedovao sposobnost takve korisne pokornosti.Policajci su još dugo pretraživali stranačko sjedište, prerovali sve ormare i dosjee, a potom dio njih, zategnuvši ih uzicama, strpali u torbe i sastavili zapisnik premetačine. Zatim su ih ugurali u policijsko vozilo. Dok su sjedili na stražnjim sjedalima, bez riječi, poput dva kažnjena djeteta. Ka je i na Muhtarovim glomaznim, bijelim rukama zapazio onu istu ravnodušnost: ležale su mu na koljenima mirne i mlohave, poput dva pretila stara psa. Policijsko se vozilo teškom mukom probijalo snijegom pokrivenim ulicama Karsa, a oni su s tugom promatrali blijedu narančastu svjetlost što je curila kroz napola razmaknute zastore na prozorima starih armenskih konaka, starce s plastičnim vrećicama u rukama kako polagano koračaju po zaleđenim kaldrmama, i pročelja praznih i starih kuća, samih poput sablasti. Na oglasnoj ploči Narodnog kazališta bili su obješeni plakati s najavom svečanosti koja će se održati te večeri. Radnici su još uvijek po ulicama razvlačili kabel za izravni prijenos. S autobusnog kolodvora širilo se ozračje nervoznog iščekivanja; ceste su bile zatvorene.Policijsko vozilo polako je napredovalo, zameteno bajkovitim snijegom; pahulje su Kau izgledale krupne poput onih u igračkama punjenima vodom što bi ih djeca zvala "snježna mećava". Tijekom ovoga kratkog

7'putovanja koje je, zbog vozačeva opreza, potrajalo čak sedam-osam minuta, Kaove su se oči u jednom trenu susrele s Muhtarovima; iz tužnih i umirujućih pogleda svoga starog prijatelja, shvatio je da će u Policijskoj upravi Muhtara premlatiti, a njega da neće ni taknuti. Bilo ga je zbog toga sram, ali je osjetio i olakšanje.Još je nešto pročitao u njegovim pogledima, nešto što ni godinama kasnije nije mogao zaboraviti: Muhtar je u tom trenu mislio kako batine kojima će za nekoliko trenutaka biti podvrgnut i zaslužuje. Iako nije bio posve siguran da će četiri dana kasnije pobijediti na općinskim izborima, u njegovim očima bilo je toliko pokornosti, a u pogledima već unaprijed toliko isprike za sve ono što će se dogoditi, da je Ka mogao doznati i što mu je bilo na umu: "Svjestan sam", mislio je Muhtar, "da zaslužujem ba-tine zbog toga što još uvijek insistiram na tome da živim u ovome kutku svijeta gdje sam se, da stvar bude gora, upetljao čak i u borbu za vlast; znam da zavređujem batine, batine iz kojih ću barem svoj ponos pokušati izvući nepovrijeden. Zbog svega toga osjećam se manje vrijednim od tebe. Ali samo bih te nešto molio: makni, molim te, pogled s mene, nemoj me gledati: u tvojim se očima ogleda moje poniženje."Kad je policijski minibus zastao u dvorištu Uprave, Kaa i Muhtara nisu razdvojili, ali su ih tretirali sasvim različito. S Kaom su se ophodili kao sa slavnim novinarom iz Istanbula koji bi ih, ukoliko bi napisao nešto loše, mogao uvaliti u nevolje; primili su ga kao svjedoka, suradnika u svome istraživanju. Muhtaru su se pak obraćali svisoka, na način "zar opet ti?!". Štoviše, kad bi se obratili Kau, moglo se čak osjetiti podilaženje s pitanjem "Što čovjek poput Vas uopće radi s ovakvima?". U ponižavanju kojemu su izložili Muhtara, Ka je suosjećajno naslutio da ga smatraju glupim ("Ti misliš da će ti dati da upravljaš ovom zemljom?"), pa čak i nesposobnim ("Pokušaj prvo uvesti reda u svoj život!"). Tek će kasnije bolno shvatiti da je ono na što su policajci tada ciljali zapravo bilo nešto posve drugo.Kaa su odveli u jednu pokrajnju prostoriju te mu pokazali blizu stotinu crno-bijelih arhivskih fotografija ne bi li prepoznao slabašnog mladića, ubojicu direktora Pedagoškog instituta. Tu su se nalazile fotografije svih političkih islamista iz Karsa i njegove okolice koji su, makar i samo jedanput, bili privedeni. Većinom su to bili mladi ljudi, Kurdi, seljaci ili nezaposleni, ali bilo je medu njima i uličnih prodavača, učenika islamskih vjerskih škola, studenata, učitelja i turskih sunita. Prebirući po foto-grafijama tih mladića što su u trenutku slikanja u policijski fotografski

snijegaparat gledali gnjevni i očajni, Ka je uspio prepoznati dvojicu koje je susreo tijekom jednoga dana provedenog na karskim ulicama, ali medu svim tim crno-bijelim fotografijama nije mogao izdvojiti - kako je pretpostavljao - nešto starije lice slabašnog ubojice.Kad su se vratili u prvu prostoriju, ugledao je Muhtara: još uvijek je, pogrbljen, sjedio na istom tabureu, ali mu je nos krvario, a jedno oko bilo podliveno krvlju. Muhtar se, posramljen, malo promeškoljio, a zatim lice pokrio rupčićem. Ka je u tišini pomislio kako su te batine Muhta-ru donijele iskupljenje, i kako se. zahvaljujući njima, oslobodio krivnje i duševne agonije koja ga je mučila zbog bijede i gluposti njegove zemlje. Dva dana kasnije, neposredno prije nego što bude primio najnesretniju i najbolniju vijest svojega života - do kad će i sam pasti na Muhtarovu razinu - sjetit će se te misli, makar mu ona izgledala i glupo.Nekoliko trenutaka nakon što mu se pogled susreo s Muhtarovim, Kaa su ponovno odveli u pokrajnju prostoriju da uzmu izjavu; doveli su ga pred nekog mladog policajca koji je sjedio za pisaćim strojem. Srodnik toga stroja svojim je lupkanjem obilježio večeri Kaova djetinjstva: otac mu je bio odvjetnik i ponekad je, skupa s nedovršenim poslovima, kući znao donositi i pisaći stroj marke Remington. Dok je policajcu pričao o ubojstvu direktora Instituta, mislio je kako su mu Muhtara pokazali da ga zastraše.Nešto kasnije su ga pustili, ali mu Muhtarovo krvavo lice (Muhtara su, naravno, zadržali) nije silazilo s očiju. Nekada, ranije, policija po provincijskim gradovima nije tako olako premlaćivala konzervativce. Ali Muhtar nije pripadao stranci desnoga

centra, kakva je primjerice Domovinska stranka7; bio je od onih koji zastupaju radikalni islamizam. A opet, osjetio je da je Muhtarovo političko opredjeljenje zapravo bitno obilježeno osobnim stavovima. Dugo je hodao kroz snijeg; pri kraju Avenije vojske, sjeo je na nizak zid te je, gledajući u svjetlu uličnih svjetiljki kako se djeca sanjkaju niz padinu, popušio cigaretu. Bio je umoran od bijede i grubosti kojima je svjedočio tijekom dana, ali je u njemu ipak tinjala nada da će, sa Svilinom ljubavlju, moći zakoračiti u posve novi život.Nastavivši dalje kroz snijeg, našao se na pločniku nasuprot slastičarnice Novi život. Pred njezinim razbijenim izlogom žmirkalo je plavo svjetlo policijskog automobila: ugodnim, gotovo onostranim sjajem obasjavalo je i lica okupljenog mnoštva koje je promatralo policajce u slastičarnici, i snijeg što se s božanskom strpljivošću spuštao nad čitavim Karsom. I Ka se uvukao medu mnoštvo; vidio je kako policajci još uvijek ispituju staroga konobara.

73

U tom trenu, jedna mu je plaha ruka dotaknula rame: "Vi ste pjesnik Ka, zar ne?"Bio je to neki mladić krupnih zelenih očiju, s licem dobroćudna djeteta. "Zovem se Nedžip. Znam da ste došli u Kars kako biste za Republiku pisali o i/.borima i djevojkama samoubojicama, i da ste se već sastali s mnogo ljudi. Ali u Karsu je još jedna važna osoba s kojom biste se trebali vidjeti.""Tko?""Možemo li se malo povući u stranu?"Kau je bila simpatična tajnovitost s kojom mu je taj mladić prišao. Stali su pred bifeom Modern s reklamnim natpisom "Svjetski poznat po šerbetu i salepu"."Dopušteno mi je da vam kažem tko je ta osoba samo ukoliko pristanete vidjeti se s njom.""Kako da se pristanem vidjeti s nekime za koga ne znam tko je?""Eh, to vam je tako i ne može biti drugačije", odgovorio je Nedžip. "Ta se osoba, znate, skriva. Ne mogu vam reći zašto se i pred kime skriva ako ne pristanete naći se s njom.""Dobro, želim je vidjeti", odgovori Ka te poput lika iz kakva stripa doda: "Nadam se da ovo nije zamka.""Ako ne vjerujete ljudima, nećete u životu ništa postići", odgovori Nedžip i sam preuzevši romansku atmosferu."Vjerujem vam", nastavi Ka. "Tko je osoba s kojom se trebam vidjeti?""Nakon što doznate njegovo ime. susrest ćete se s njime. Ali mjesto na kojemu se

skriva čuvat ćete kao tajnu. Promislite sad još jedanput. Da vam kažem tko je?M

"Da", odgovori Ka. "Molim vas da i vi meni vjerujete." Glasom punim strahopoštovanja, Nedžip mu odgovori: "Ime mu je Modri." Kad je vidio da je Ka ostao posve ravnodušan, razočarao se. "Zar niste čuli za njega dok ste bili u Njemačkoj? U Turskoj je poznat.""Čuo sam, da", rekao je Ka nastojeći popraviti prvi dojam. "Spreman sam vidjeti ga.""Ali ja ne znam gdje se on nalazi", nastavio je Nedžip. "Čak ga nikada u životu nisam vidio."Kratko su se pogledali, smješkajući se sumnjičavo."Tebe će netko drugi odvesti k Modrom", nastavio je Nedžip. "Menipovjerena dužnost bila je dovesti te do osobe koja će te odvesti k njemu."Zajedno su krenuli kroz Aveniju Kučuka Kazim-bega, ispod malenihizbornih zastava i pokraj stranačkih plakata. Ka je u mladićevim nervoz-

jriiji'gnim i djetinjim pokretima i nježnom tijelu osjetio nešto što ga je podsjetilo na vlastitu mladost, i to ga je njemu približilo. Sam je sebe u jednom trenu uhvatio kako svijet pokušava promatrati njegovim očima."Sto ste u Njemačkoj čuli o Modrom?""Čitao sam po turskim novinama da je on militant političkog islama", odgovorio je Ka. "1 još sam čitao kojekakvih loših stvari o njemu."Nedžip mu je žurno uletio u riječ: "'Politički islamist' je ime koje zapadnjački i svjetovni tisak prišiva nama muslimanima koji smo spremni boriti se za svoju vjeru. Vi ste sekularist, ali, molim vas, nemojte vjerovati lažima koje o njemu objavljuje svjetovni tisak. On nije nikoga ubio. Ni u Bosni, kamo je išao braniti našu braću muslimane, pa čak ni u Groznom gdje ga je jedna ruska bomba obogaljila." Zaustavio je Kaa na jednom uglu. "Vidiš onaj dućan preko puta, onaj tamo... Knjižaru Objava? Pripada vahdetčijama, ali se u njoj okupljaju svi islamisti ovoga grada. To svi znaju, pa i policija. Ima i svoje špijune među prodavačima. Ja sam učenik vjerske škole, Škole za imame i hatibe. Nama je zabranjeno ulaziti onamo; ako uđemo, dobijemo ukor. Onima unutra dojavit ću da smo stigli. Za tri minute odande će izići jedan visok mladić, s bradom i crvenom kapom na glavi. Ti kreni za njim. Nakon što prođete dvije ulice - ukoliko iza vas ne bude koga iz tajne policije - on će ti prići i odvesti te kamo mu je naređeno. Jesi shvatio? Nek' ti je Allah na pomoći!"Nedžip se u trenu izgubio pod gustim snijegom. Ka ga je zavolio.

8.Tko počini samoubojstvo, grešnik je Priča o Modrom i RustemuKA je stajao nasuprot knjižare Objava. Snijeg je postajao sve gušći: već je - zamoren čekanjem i neprestanim stresanjem snijega s odjeće i glave - pomislio da se vrati u hotel, kadli u sumornom svjetlu uličnih svjetiljaka ugleda kako suprotnom stranom ulice korača visok, bradat mladić. Shvativši da mu je i kapa, bijela od snijega, zapravo crvena, trgnu se i uputi za njim.Prehodali su tako čitavu Kazim-pašinu aveniju za koju je izborni kandidat Domovinske stranke obećao da će je učiniti pješačkom zonom, po uzoru na istanbulske avenije. Potom su skrenuli u Aveniju Faik-bega, a zatim, ušavši u treću ulicu zdesna, stigli na Kolodvorski trg. Nasred njega stajao je spomenik Kazimu Karabekiru; sad je bio zaogrnut snijegom pa je u tami izgledao poput divovskog sladoleda. Vidjevši da je bradati mladić ušao u zgradu kolodvora, Ka je potrčao za njim. U čekaonicama nije bilo nikoga. Slutio je da je izišao na peron, pa je i on učinio isto. Na kraju perona učinilo mu se da ispred sebe vidi neku sjenu. Bojao se, ali je krenuo prugom za njom. Baš kad je pomislio da kad bi ga ovdje ubili, njegovo tijelo do proljeća nitko ne bi našao, u lice mu se unese bradati mladić s kapom."Nitko nas ne prati", reče. "Ali ako želiš, još uvijek možeš odustati. A ako pođeš sa mnom, o svemu što ćeš vidjeti nikome ni riječi! Jednako tako, nikome ne smiješ ni pisnuti kako si dospio ovamo. Kazna za izdaju je smrt!"Bile su to teške riječi, ali čak ni ta zadnja prijetnja Kaa nije uplašila; mladić je, naime, imao piskutav glas, do te mjere piskutav da bi se moglo reći i komičan. Nastavili su dalje prugom i prošli pokraj silosa; nakon što su kod vojnih baraka skrenuli u Ulicu jahnijc, mladić vriskava glasa po-

Snijegkazao je Kau zgradu u koju treba ući te mu objasnio na koje zvono treba pozvoniti. "Nemoj slučajno biti nepristojan prema Učitelju", rekao je. "Ne upadaj mu u riječ, a kad dovršiš svoje, pokupi se bez oklijevanja."Tako je Ka doznao da Modri ima još jedan nadimak: Učitelj. Zapravo je o njemu znao jako malo: tek toliko da je politički islamist, i da je slavan. Godinama ranije, u turskim novinama što su mu dospijevale u ruke u Njemačkoj, Čitao je da je Modri bio upleten u jedno ubojstvo. Jako je mnogo političkih islamista optuženih za ubojstvo, ali ni jednoga od njih zločin nije toliko proslavio. Kod Modrog se dogodilo nešto posebno: bio je osumnjičen za ubojstvo jednog tv-voditelja, feminiziranog snoba koji je na nekoj maloj televiziji vodio kviz znanja s novčanim nagradama; u emisijama je, odjeven u nakaradno kičastu, šarenu odjeću, uživao u vrijeđanju i ponižavanju "neznalica", prosipajući bljutave i nepristojne šale. I tako je u jednoj od emisija uživo taj duhoviti voditelj lica pokrivenog madežima, po imenu Guner Bener, rugajući se jednom siromašnom i priglupom natjecatelju, izlanuo nekakvu neslanu šalu na račun Poslanika Muhameda. Neki od gledatelja vjernika koji su emisiju pratili drijemajući pred televizorom tad su se razbudili i rasrdili, ali njegovoj neumjesnoj šali nisu pridali preveliku važnost pa se činilo da će ostati zaboravljena. No, Modri je nije mogao tek tako pregrmjeti: svim istanbulskim novinama uputio je pismo u kojemu je tražio da se taj voditelj u sljedećoj emisiji javno pokaje i ispriča; ukoliko to ne učini, zaprijetio je, ubit će ga. Možda njegovo pismo i ne bi naišlo na odjek u istanbulskom tisku, naviklom na prijetnje takve vrste, da ga neka beznačajna, ali huškačka, sekularna televizija orijentirana na politička pitanja nije pozvala u svoj program; namjera joj je bila pokazati koliko je zabrinjavajuća prisutnost naoružanih islamista u društvu. Tako se Modri pojavio u njihovom programu, prijeteći čak i teže nego ranije. Pokazalo se da je njegov nastup bio pun pogodak pa je dobio priliku nastupiti i na drugim televizijama, pristavši na ulogu "pomahnitalog islamista sa satarom u rukama". Nakon tih nastupa, javni ga je branitelj optužio za "prijetnju smrću" i raspisao potjeru te se on, u svjetlu svoje prve slave, morao početi skrivati. Reagirao je i Guner Bener: u jednom od svakodnevnih izravnih nastupa lansirao je poziv na borbu, izjavivši s neočekivanom žestinom kako se ne boji "zatucanih kretena, neprijatelja Ataturka i Republike". Sljedećega je dana otputovao u lzmir radi nastupa; ondje je nađen u svojoj luksuznoj hotelskoj sobi, zadavljen šarenom kravatom na lopte za plažu koju je obično imao oko vrata tijekom emisije. Modri je ponudio dobar alibi - toga se dana i u to doba nalazio u Manisi. na skupu potpore pokrivenim djevoj-

77kama - ali se nastavio skrivati od medija koji su taj događaj, kao i njegovu slavu, proširili čitavom zemljom. Dio islamističkog tiska bio je tih dana prema njemu kritičan koliko i sekularistički. Optuživali su ga da je "za-krvavio ruke" političkog islama, da je postao igračka svjetovnoga tiska, da se pomamio za slavom i medijima na način kakav ne pristaje jednom islamistu, te da je agent CIA-e. Zbog svega toga, Modri je odlučio nestati iz javnog života Turske. Tad se proširila vijest da se proslavio junaštvom boreći se u Bosni protiv Srba i u Groznom protiv Rusa, ali je bilo i onih koji su tvrdili da su to laži.Oni koje zanima što je sam Modri mislio o tim temama, mogu zaviriti u njegovu kratku autobiografsku priču koja počinje riječima "Dana 20. veljače, kad se govori o mome smaknuću...", a nalazi se na petoj stranici trideset i petog poglavlja ove naše knjige, s naslovom "Ja nisam ničiji špijun" i podnaslovom "Ka i Modri u ćeliji", mada ne mogu tvrditi da je sve što je naš junak ondje rekao i istinito. Mnoge laži ispričane o njemu - od kojih su neke uzdignute i do razine legendi - napajale su se na samom izvoru: potjecale su od tajnovitog i zagonetnog ozračja kojim se sam Modri zaogrnuo. Tišina u koju se želio skriti uzrokovana je možda time što je i sam smatrao da su pogrde kojima su ga zasuli barem donekle opravdane; neki islamistički krugovi kritizirali su način na koji se dokopao slave, tvrdeći da si jedan musliman nije smio dopustiti toliku prisutnost u sekularnim, cionističkim i buržujskim medijima. Može se ipak reći - a to ćemo u nastavku našega pripovijedanja i vidjeti - da se Modri, unatoč svemu, volio pojavljivati u medijima.Većina priča povezanih s njegovim dolaskom u Kars bila je međusobno proturječna, kao što to obično i biva s vijestima što se po manjim mjestima razlegnu u jednom času. Neki su pričali da je u Kars došao da bi zaštitio područnu organizaciju jedne kurdske islamisticke skupine čijim je pritiscima podlegao državni upravni kadar u Dijarbakiru i da bi sačuvao tajne te organizacije; međutim, spomenuta skupina u Karsu - ako se izuzme šačica fanatičnih luđaka - gotovo da i nije imala pristalica. Drugi su govorili da je poslan smiriti sukobe između marksističkih kurdskih nacionalista i Kurda-islamista, koji su se u zadnje vrijeme počeli nekontrolirano širiti po gradovima na Istoku; tu su tezu poglavito zastupali pomirljivi i dobronamjerni članovi obiju zavađenih strana. Ti sporovi između Kurda islamista i marksističkih kurdskih nacionalista u početku su se svodili na rječkanja. međusobna vrijeđanja, premlaćivanja i ulične sukobe. Potom su prerasli u obračune hladnim oružjem, noževima i satarama, da bi. na koncu, u zadnjih nekoliko mjeseci postali još okrutniji:

umjegpretvorili su se u ubojstva vatrenim oružjem, kao i u međusobne otmice koje su završavale davljenjem nakon što bi žrtva bila podvrgnuta ispitivanju i okrutnom mučenju (pri čemu su obje strane primjenjivale iste metode, poput kapanja vrelog najlona na golu kožu i gnječenja testisa). Pričalo se da je Modrog poslala jedna mirovna organizacija koja je namjeravala staviti točku na taj sukob u koji su se mnogi upleli uvjereni da upravo time "koriste državi": trebao je, navodno, u njezino ime proći gradovima i ispitati teren. Protivnici toga stava naglašavali su mračne točke u njegovu životopisu, kao i njegovu mladost neprimjerenu tako zahtjevnoj i teškoj dužnosti. Mladi islamisti su pak proširili glas kako je Modri u Kars stigao "počistiti" jednog disk-džokeja zaposlenog na Televiziji pograničnog Karsa; taj je "sjajni dečko" u sjajnom odijelu u svom programu običavao pričati nepristojne viceve o svemu i svačemu, pa čak i o islamu, makar i zakukuljene. Nakon što se ta vijest proširila, prestrašeni je voditelj - zvao se Hakan Ozge i bio azerskog porijekla - u emisijama počeo svako malo spominjati Allaha i klanjanje namaza, ali sad veoma otvoreno i s neskrivenim poštovanjem. Neki su čak zamišljali da je Modri posrednik između jedne međunarodne islamističke terorističke mreže i njezina ogranka za Tursku. Prema informacijama iz Policije i karske Tajne službe, ta mreža, s potporom Saudijske Arabije, namjeravala je i/. Turske protjerati na tisuće žena pristiglih zbog prostitucije; da bi im to pošlo za rukom, planirali su neke od njih smaknuti. Jednako kao što se nije trudio te laži opovrgnuti. Modri se nije bunio ni protiv priča da je u grad stigao radi žena samoubojica, pokrivenih djevojaka ili općinskih izbora. Njegovo skrivanje i odbijanje da odgovori na te optužbe učinilo ga je veoma popularnim kod učenika vjerske škole, kao i kod cjelokupnog mlađeg naraštaja. Nije se pojavljivao na gradskim ulicama ne samo zbog toga što se morao skrivati pred policijom, nego i zato da ne bi narušio svoj status legende; gradom su, stoga, neprestano kolale priče o tome je li ondje ili nije.Ka je pozvonio na zvono na koje ga je uputio mladić s crvenom kapom. Čim su se vrata otvorila, shvatio je da je čovjek niskoga rasta koji ga je pustio u stan onaj isti koji je sat i pol prije u slastičarnici Novi život ubio direktora Pedagoškog instituta. Srce mu je brže zakucalo."Ispričavam se, ali...", rekao je mali, dignuvŠi ruke u zrak i pokazavši dlanove, što je značilo da i Ka treba učiniti isto. "U zadnje dvije godine Učitelja su tri puta pokušali ubiti - moram vas pretražiti."

79S navikom stečenom još za studentskih dana. Ka je raširio ruke. Dok su malene ruke maloga čovjeka pažljivo klizile po njegovoj košulji i leđima u potrazi za oružjem, uplašio se da će primijetiti koliko mu srce snažno udara. Tako mu se srce smirilo pa je uvidio da je pogriješio. Ne, ovaj čovjek pred njim nipošto nije mogao biti direktorov ubojica. Taj dopadljivi čovjek srednjih godina - podsjetio ga je na Edvvarda G. Robinsona - nije izgledao ni dovoljno odlučan ni dovoljno jak da bi ikoga mogao ubiti.Začuo je jecaje malena djeteta i nježni glas majke koja ga je smirivala. "Da se izujem?" upitao je, i počeo se izuvati ne čekajući odgovor. "Mi smo ovdje gosti", reče u tom trenu jedan glas. "Ne želimo biti na teret kućedomaćinima."Ka je tek tada primijetio da na malenoj sofi netko sjedi. Iako je bio svjestan da je to Modri, dijelom je ostao i zbunjen jer se spremio za mnogo upečatljivi]u scenu susreta. Koračajući za Modrim, ušao je u sirotinjski namještenu sobu s upaljenim crno-bijelim televizorom. Tu je maleno dijete, s rukom zataknutom u usta do zapešća, veoma ozbiljno i zadovoljno gledalo u majku koja mu je mijenjala pelene; sad mu oči zastadoše prvo na Modrom, a zatim na Kau koji je išao za njim. U toj kući nije bilo hodnika, a tako to obično i biva u starim ruskim kućama; odmah su prešli u drugu prostoriju.Ka je mislio o Modrom. Ugledao je vojnički precizno namješten krevet i prugastu plavu pidžamu pažljivo složenu i spuštenu uz rub jastuka. Na krevetu je stajala pepeljara s natpisom Ersin Elektrik, a na zidu kalendar s prizorom Venecije. Široki prozor s pogledom na tugaljiva svjetla snijegom pokrivenoga grada bio je širom otvoren. Modri ga je zatvorio i okrenuo se Kau.Plava boja njegovih očiju bila je toliko tamna, gotovo modra, kakvu nećete vidjeti ni kod kojeg Turčina. Kosa mu je bila svijetlokestenjasta, nije imao bradu i bio je mnogo mladi nego što je Ka očekivao. Imao je začuđujuće svijetlu put, a nos mu je bio orlovski. Bio je iznimno lijep; njegova je privlačnost izvirala iz samopouzdanja. U njegovu držanju, kretnjama i pojavi nije bilo ni traga onome bradatom, provincijalnom, agresivnom šerijatčiji s tespihom u jednoj i oružjem u drugoj ruci, kakvim ga je prikazivao sekularni tisak."Nemojte skidati kaput dok se soba ne zagrije... Lijep kaput. Gdje ste ga kupili?""U Frankfurtu."

•""_/'&"Frankfurt... Frankfurt", rekao je Modri te, zagledan u strop, utonuo u misli.Ispripovijedao mu je kako je "svojevremeno" bio osuđen po 163. paragrafu jer je širio ideju o osnivanju državnog sustava koji bi se temeljio na vjeri te je zbog toga bio pobjegao u Njemačku.Zašutjeli su. Ka je osjećao da bi trebao nešto reći - nešto prijateljski i srdačno - ali mu baš ništa nije padalo na pamet pa se uznemirio. Shvatio je da Modri govori zato da bi ga smirio.'"Dok sam hodao po Njemačkoj, u koji god grad došao posjetiti tamošnje islamske udruge - bilo to u Frankfurtu ili u Kolnu između katedrale i kolodvora, ili u bogatim hamburškim četvrtima - gdje god da sam šetao, na ulici bih uvijek izabrao jednog Nijemca, izdvojio ga iz mnoštva i koncentrirao se samo na njega. Zašto, pitate se. Nije meni bilo važno ono što sam ja mislio o njemu, ne: pokušavao sam dokučiti što on misli o meni. Njegovim sam očima pokušavao promatrati samoga sebe, svoju odjeću, pokrete, korak, svoju prošlost; doznati što on misli o tome odakle sam došao, tko sam i kamo idem. To je znao biti strašan osjećaj, ali sam se s vremenom navikao. Samoga sebe nisam ponižavao, ali sam shvatio koliko se moja braća samoponižavaju. U većini slučajeva ne radi se o tome da Europljani nas ponižavaju. Ne, radi se o tome da mi - gledajući njih - ponižavamo sami sebe. Iseljavamo se ne samo zato da bismo pobjegli okrutnostima kojima smo izloženi u domovini, nego i zato da do-taknemo najskrivenije dubine svoje duše. A onda neizostavno dođe dan kad se vraćamo da bismo spasili one koji nisu smogli hrabrosti napustiti domovinu, one koji su nam drugovi po krivnji. Sto je tebe nagnalo da se vratiš?"Ka je šutio. Prostorija u kojoj su se nalazili činila ga je nespokojnim: smetali su mu njezina jednostavnost i siromaštvo, neobojeni zidovi čija se žbuka osula, i gola žarulja ponad njih sa svojim snažnim svjetlom koje mu je probijalo oči."Ne želim vas uznemirivati teškim pitanjima", rekao je Modri. "Znate kako kažu: Kad bi rahmetli Kasim Ensari, veliki učenjak i ulema, na obali rijeke Tigrisa gdje je taborovalo njegovo pleme primio posjetitelja, prvo bi mu rekao sljedeće: 'Drago mi je što smo se susreli; hoćete li mi, molim vas, reći čija ste uhoda?'""ListaRepublika...", odgovorio je Ka."Toliko i ja znam. Pitam se, međutim, što to njih u Karsu toliko zanima da su čak i svoga čovjeka poslali ovamo."

8i"Ja sam se dobrovoljno prijavio za ovaj put", odgovorio je Ka. "A čuo sam i da su ovdje moj stari prijatelj Muhtar i njegova žena.""Oni su se razveli, zar to niste znali?" ispravio ga je Modri, gledajući ga pažljivo ravno u oči."Znao sam", odgovorio je Ka. Pocrvenio je kao rak. Pomislio je kako Modri nesumnjivo naslućuje sve što mu je u mislima pa mu se zgadio."Jesu li Muhtara u Policiji premlatili?""Jesu.""Je li zaslužio batine?" upita ga Modri s nekim čudnim prizvukom u glasu."Ne, naravno da nije", odgovorio je Ka uznemireno."A zašto tebe nisu izmlatili? Jesi li zadovoljan sobom?""Ne znam zašto me nisu izmlatili.""Ma, hajde... Znaš, znaš... Ti si istanbulski buržuj", reče mu Modri. "Po tvome tenu i tvojim pogledima to se odmah vidi. Tko zna kakve veze taj ima na visokim položajima, pomislili su, bolje da ga ne diramo. A što se Muhtara tiče - njega samo pogledaju i odmah im je jasno da taj ne može imati ni veza ni zaštitnika. Ako ćemo pravo, Muhtar je i ušao u politiku da bi se pred njima mogao osjećati sigurnim, onako kako ti možeš. Ali čak i ako pobijedi na izborima, on im - da bi zasjeo u službenu fotelju - mora dokazati da je sposoban strpljivo izdržavati batine koje mu propiše država. Zbog toga mu je vjerojatno bilo čak i drago što su ga premlatili."Modri se nije smijao, štoviše, bio je tužan."Nitko se ne može radovati batinama", reče Ka te se - sjedeći pred Modrim - osjeti bljutavoprosječnim i površnim.Modri ga odmjeri s izrazom "daj da sad prijeđemo na ono zbog čega smo ovdje". "Vidio si se, navodno, s obiteljima djevojaka samoubojica", rekao je. "Zašto si se s njima susretao?""O tome bih, možda, napisao jedan članak.""Za novine na Zapadu?""Za novine na Zapadu", reče Ka s iznenadnim osjećajem ugodne nadmoći, iako ni u jednim njemačkim novinama nije imao baš nikoga tko bi objavio takav članak. "A u Turskoj za Republiku", doda skrušeno."Turske se novine za bijedu i patnje vlastitog naroda zainteresiraju samo ako to prvo učine Zapadnjaci", nastavio je Modri. "Inače se srame govoriti o siromaštvu i samoubojstvima, drže se kao da je to nešto nezanimljivo, neaktualno. Prema tome, i ti ćeš biti prisiljen taj svoj tekst objaviti u

bmjegEuropi. A ja sam te baš zbog toga i htio vidjeti... Slušaj, ne dao ti Bog da pišeš o samoubojicama, ni ovdje ni vani! Samoubojstvo je strašan grijeh! To je teška bolest; što joj se više pažnje poklanja, to se brže širi. Posebno je opasan ovaj zadnji slučaj; tvrdnje da je ta djevojka bila muslimanka koja se borila protiv zabrane pokrivanja ubojitije su od otrova!""AH to je istina", odgovorio je Ka. "Ta je djevojka prije nego što se ubila uzela abdest i otklanjala namaz. Djevojke koje se kao i ona bore protiv zabrane pokrivanja sad je, navodno, jako poštuju.""Djevojka koja počini samoubojstvo nije čak ni muslimanka", rekao je Modri. "Ni tvrdnja da se ona borila za stvar pokrivanja ne može se smatrati istinitom. Ako objaviš tu laž, proširit će se priče kako su muslimanske djevojke koje se bore za pokrivanje pokleknule pred onim djevojkama koje su ih izdale - bijednicama koje su odustale ili nose perike - i kako su se preplašile pritiska policije i svojih roditelja. Zar si zbog toga došao ovamo? Da ih navedeš na samoubojstvo? Te su se djevojke zbog Allahove ljubavi našle na vjetrometini između svojih škola i obitelji, i toliko su usamljene, napuštene i nesretne da će biti spremne bez imalo oklijevanja krenuti stopama te mučenice.""Zamjenik valije već me je upozorio da problem karskih samoubojica ne preuveličavam.""Zašto si se vidio sa zamjenikom valije?""Iz istog razloga zbog kojega sam se javio i policiji: da me puste na miru i ne uhode po cijele dane.""Oni će sa zadovoljstvom dočekati vijest da se 'pokrivene djevojke koje su izbačene iz škole ubijaju'", rekao je Modri."Stvari ću opisati onako kako ih ja vidim", odgovorio je Ka."Pravo značenje ove tvoje rečenice ne cilja samo na predstavnike svjetovne države, nego i na mene. Kad kažeš kako 'ni valija ni politički islamist ne žele da se piše o djevojkama samoubojicama', aludiraš na mene; ja sam taj kojega izazivaš.""Upravo tako.""Ta se djevojka nije ubila zbog toga Što je nisu pustili u školu, nego zbog nesretne ljubavi. Ali ako napišeš da se jedna pokrivena djevojka ubila i tako počinila težak grijeh da bi okončala ljubavne jade, jako ćeš naljutiti mlade islamiste iz vjerske škole. Kars je malen grad.""Pa o svemu tome sam zapravo želio razgovarati sa samim djevojkama.""To bi bilo jako dobro!" odgovorio je Modri. "Pitaj ih, svega ti, žele li da se u njemačkim novinama napiše kako su se prepale svega onoga što

83ih je snašlo dok su se - potaknute Allahovom ljubavlju - borile za stvar pokrivanja, pa se ubijaju i umiru kao grešnice...""Pitat ću ih", reče Ka tvrdoglavo, mada ga je bilo strah."Još sam te zbog nečega pozvao ovamo", nastavi Modri. "Direktor Pedagoškog instituta je maloprije ubijen pred tvojim očima... To je posljedica srdžbe koju je država izazvala kod muslimana zlostavljajući pokrivene djevojke. Cijeli događaj je zapravo, naravno, samo provokacija iskonstruirana od strane države. Tog su bijednog direktora iskoristili za svoja zlostavljanja, a zatim nekog luđaka naveli da ga ubije kako bi mogli optužiti muslimane.""A vi? Preuzimate li vi odgovornost za taj događaj ili ga osuđujete?" upita ga Ka novinarski pažljivo."Ja u Kars nisam došao radi politike", odgovori Modri. "Došao sam da bih zaustavio širenje samoubojstava", reče te odjednom uhvati Kaa za ramena, privuče ga i poljubi u oba obraza. "Ti si derviš; svoje si godine žrtvovao poeziji. Nisi oruđe zlikovaca koji žele naškoditi muslimanima, stradalnicima. Jednako kao što sam ja imao povjerenja u tebe, i ti si meni vjerovao pa si se po ovom snijegu probio do moga doma. Da bih ti zahvalio, ispričat ću ti jednu poučnu priču." Pogleda Kaa ravno u oči, pomalo teatralno, ali i ozbiljno."Da ispričam?""Ispričajte.""Nekada davno živio u Iranu jedan neustrašiv ratnik, junak kojemu nije bilo ravna. Svi su ga poznavali i voljeli. Zvali su ga Rustem, pa ćemo ga i mi tako zvati. Jednoga dana. dok je lovio, izgubi put. Iste te noći, dok je spavao, izgubi i konja. Krenuvši u potragu za svojim konjem, voljenim Rakšom, zaluta u neprijateljsku zemlju, u Turan. Ali kako je njegova slava išla pred njim, u toj su ga zemlji prepoznali i lijepo ga primili. Turan-ski šah ga je ugostio i priredio slavlje njemu u čast. Kad se nakon večere Rustem povukao u svoju odaju, dođe k njemu šahova kći i reče mu kako je u njega zaljubljena. Zbog toga bi, rekla je dalje, željela s njim imati dijete. Zavela ga je svojom ljepotom i slatkim riječima, pa su te noći vodili ljubav. Sljedećeg se jutra Rustem vratio u svoju zemlju, ali je za dijete začeto te noći ostavio jednu narukvicu kao svoj znamen.""Kad se dijete rodilo, dadoše mu ime Suhrab, pa ćemo ga i mi tako zvati. Kad je godinama kasnije doznao od majke da mu je otac slavni Rustem, Suhrab reče: 'Poći ću u zemlju Iran i svrgnuti s prijestolja Kejka-vuša, okrutnoga iranskog šaha, te na njegovo mjesto posaditi svoga oca... Potom ću se vratiti u Turan i isto to učiniti ovdašnjem šahu Efrazijabu

Snijegkoji je zao koliko i Kejkavuš, te ću sam zasjesti na turansko prijestolje. Tako ćemo moj otac Rustem i ja zavladati Iranom i Turanom, što će značiti čitavim svijetom, i donijeti im pravdu.' Tako reče bezazleni i dobri Suhrab, i ne sluteći da su njegovi neprijatelji od njega daleko prepredeniji i zlobniji. Iako je znao Suhrabove namjere, turanski šah Efrazijab dade mu podršku za borbu protiv Irana, ali se pobrine da medu vojnicima budu i uhode koje će spriječiti da Suhrab prepozna oca. 1 tako, nakon mnogih prijevara i spletki, nošeni igrom zle sudbine i slučaja (poznatih samo Allahu Sveznajućem), nađoše se Rustem i Suhrab na bojnom polju, jedan nasuprot drugom, praćeni svojim vojskama, a kako im lica i tijela bijahu pokrivena oklopima, jedan drugoga ne prepoznadoše. Rustem je ionako uvijek nastojao na bojnom polju ostati nepoznat, jer kad bi neprijatelj znao da se s njime bori, doveo bi najjaču vojsku. Hrabri Suhrab pak, misleći samo o tome kako će oca dovesti na iransko prijestolje, nije ni pitao tko je ratnik s kojim će se boriti. Tako se, eto, dogodilo da su ta dva časna, hrabra ratnika, otac i sin, isukala sablje i krenula jedan prema drugom, praćeni pogledima svojih vojski."Tu Modri zastade te, maknuvši pogled s Kaovih očiju, reče poput djeteta: "Iako sam ovu priču pročitao na stotine puta, kad god dođem do ovog dijela, srce mi uvijek počne snažno lupati. Ne znam zašto, ali u početku se uvijek poistovjetim sa Suhrabom, sinom koji samo što nije ubio svojega oca. Tko bi mogao poželjeti ubiti vlastita oca? Koja bi duša mogla izdržati patnju zbog te krivnje, teret toga grijeha? 1. posebno, kako bi to mogao preživjeti hrabri Suhrab, junak s kojim se i sam poistovjećujem?! Ako se to već mora dogoditi, najlakše je vjerovati da će ga ubiti ne znajući o kome se radi.""I dok mene zaokupljaju takve misli, dva oklopljena ratnika započinju dvoboj; nakon višesatne borbe još uvijek nema pobjednika te se, izmučeni i krvavi, povlače s bojnoga polja. Te noći, nakon prvog dana sukoba, razmišljam o Suhrabu. ali jednako toliko i o njegovu ocu, i kad nastavim čitati tu priču uvijek zamišljam - kao da je čitam prvi put pa ne znam ishod - zamišljam, dakle, da će se ta dva nepobjediva junaka, otac i sin, ipak uspjeti nekako izvući iz toga sukoba, a da ni za jednoga ne bude koban.""Drugoga se dana vojske opet poredaju jedna nasuprot drugoj, a dva oklopljena junaka ponovno započnu nemilosrdan dvoboj. Nakon duge borbe, ovoga se dana Suhrabu ipak nasmije sreća - ako se to može nazvati srećom?! - te obori Rustema s konja i pritisne uz tlo. Zamahnu han-džarom i samo što ga ne ubi, kad pritrčaše neki od vojnika i rekoše: 'U

85Iranu nije običaj da se neprijateljskom ratniku odsiječe glava kod prvog obaran ja. Ne ubijaj ga - bilo bi to preokrutno!' 1 tako Suhrab ne ubije svoga oca.""Kad čitam taj dio, uvijek mi se pomuti pamet. Preplavi me ljubav prema Suhrabu. Što je značenje sudbine koju je Allah smatrao prikladnom za ova dva junaka? S nestrpljenjem iščekujem borbu trećega dana, ali, suprotno mojim očekivanjima, borba se svršava u trenu. Rustem sruši Suhraba s konja te ga, zarinuvši mu mač u grudi, ubije. Brzina toga događaja zapanjujuća je koliko i užas. Kad Rustem, ugledavši Suhrabovu narukvicu, shvati da je junak kojega je ubio njegov sin, pada kraj njega ničice, uzima u krilo njegovo krvavo tijelo i plače.""Na tom dijelu priče i ja uvijek zaplačem, ne samo zato što suosjećam s Rustemom, nego još i više zato što razumijem značenje Suhrabove smrti. Njega koji je iz ljubavi prema ocu krenuo u borbu ubija isti taj otac! Ali na tom mjestu prevladavam oduševljenje ljubavlju koju je dobri Suhrab djetinjega srca osjećao prema svome ocu i ostajem zadivljen jednim dubljim i zrelijim osjećajem: dostojanstvenom boli Rustema, okovanog pravilima i tradicijom... I tako će, tijekom te priče, moja ljubav i divljenje koji su u početku vezani uz buntovnog samotnjaka Suhraba, na kraju priče prijeći na njegova snažnog i odgovornog oca Rustema."Kad je Modri utihnuo. Ka je osjetio da mu zavidi što je sposoban jednu priču - ne samo tu, nego bilo koju priču - ispripovijedati tako uživlje-no."Elem, ovu ti priču nisam ispričao zato da bih ti pokazao kakvo i koliko značenje ona ima za moj život, nego da bih ti rekao da je zaboravljena...", rekao je Modri. "Ta priča potječe iz Firdusijeve Šalmame i stara je najmanje tisuću godina. Nekada davno, milijuni ljudi su je - od Tebriza do Istanbula i od Bosne do Trabzona - znali napamet, i kad god bi je se sjetili, unosila je smisao u njihov život. Značila im je isto ono što danas na Zapadu znači Edipovo ubojstvo oca ili Macbethova opsjednutost pri-jestoljem i smrću. Sad je, međutim, zbog oduševljenja Zapadom, ta priča zaboravljena. Stare su priče nestale iz školskih čitanki. Danas u čitavome Istanbulu ne možeš naći ni jednog prodavača knjiga kod kojega bi mogao kupiti §ahnamu\ A zašto?" Malo su pošutjeli."Da pogodim što ti je na pameti", reče Modri. "Je li ta priča toliko lijepa da bi čovjek radi nje mogao postati ubojica? To misliš, zar ne?""Ne znam", odgovori Ka."Pa razmisli, ako je tako", reče Modri i iziđe iz sobe.

9-Oprostite, jeste li vi ateist?Nevjernik koji se ne želi ubitiNAKON što je Modri nestao iz sobe. Ka je ostao zbunjen ne znajući što mu je činiti. Prvo je pomislio da će se Modri za koji tren vratiti: doći će, mislio je čekajući, da provjeri je li Ka ''razmislio". Odmah mu je, ipak. sinulo da se to neće dogoditi jer mu je poruka - makar i na teatralan i pomalo neobičan način - već bila prenijeta. Je li to bila prijetnja?Unatoč svemu, u toj kući nije se osjećao kao onaj komu prijete, nego mnogo više kao stranac. U susjednoj sobi nije više bilo majke s djetetom; izišao je iz stana, a da ga nitko nije zapazio. Na stubištu mu je došlo da potrči.Snijeg je padao toliko sporo da mu se učinilo kako pahuljice ne padaju, nego vise u zraku. Njihova sporost izazivala je pomisao da je vrijeme stalo. Njemu se pak iz nekog razloga činilo da se u međuvremenu mnogo toga dogodilo i da je prošlo neizmjerno mnogo vremena, mada je njegov susret s Modrim trajao svega dvadeset minuta.Krenuo je prugom te se, prošavši pokraj silosa što je pod snijegom izgledao poput goleme bijele sjenke, vratio na željeznički kolodvor istim putem kojim je i došao. Dok je prolazio prljavom i praznom kolodvorskom zgradom, vidio je kako mu prilazi pas prijateljski mašući repom zavinuta vrška. Bio je to crn pas, ali je na čelu imao bijelu šaru u obliku savršeno pravilnog kruga. U čekaonici je ugledao trojicu mladića, hranili su psa simitom. Jedan od njih bio je Nedžip. Ostavio je prijatelje i prišao Kau. "Pazite, nemojte slučajno pred mojim prijateljima izlanuti kako sam znao da ćete ovuda proći", rekao je. "Moj najbolji prijatelj želio bi vam postaviti veoma važno pitanje o jednoj temi. Ako biste bili tako dobri da mu poklonite nekoliko minuta, mnogo bi mu značilo." "Može", odgovori Ka krenuvši prema klupi na kojoj su sjedila dva mla-

*7dića. Na zidu iza njih visjeli su plakati na kojima je Ataturk upućivao na važnost željeznice, kao i oni kojima je država zastrašivala djevojke - kandidatkinje za samoubojstvo. Mladići su ustali da bi se rukovali s Kaom, ali nisu mogli prikriti ustručavanje."Prije nego što vam Fazil postavi svoje pitanje, Mesut bi vam htio ispričati priču", rekao je Nedžip."Ne, ne, neću je ja ispričati", rekao je Mesut, jedva svladavajući uzbuđenje. "Hoćeš li je, molim te, ti ispričati umjesto mene?"Dok je slušao Nedžipovu priču, Kaove su oči pratile crnoga psa koji je veselo trčkarao u polumraku prazne i prljave kolodvorske zgrade."Priča se događa u jednoj vjerskoj srednjoj školi u Istanbulu, barem sam ja tako čuo", počeo je Nedžip. "Ravnatelj te škole sklepane negdje na rubu grada otišao je nekim poslom u jedan od onih novih istanbul-skih nebodera koje smo vidjeli na televiziji. Ušao je u ogromno dizalo i krenuo prema gore. U dizalu je bio još jedan čovjek, visok i mladi od njega. U rukama je držao neku knjigu: pokazao ju je ravnatelju te mu - izvadivši iz džepa nož sa sedefnim drškom, jer su neke stranice bile još nerazdvojene - pročitao nekoliko redaka. Kad su došli do devetnaestog kata, ravnatelj je izišao i krenuo za svojim poslom. No, sljedećih se dana počeo nekako čudno osjećati. Progonio ga je strah od smrti, ništa mu se nije radilo i neprestano je mislio na čovjeka iz dizala. Ravnatelj je bio iskren vjernik pa se po lijek za svoj problem uputio u džerahijsku tekiju. Tamošnji glasoviti šejh čitavu je noć slušao njegovu priču, a pred zoru mu je postavio dijagnozu: izgubio si vjeru u Allaha", rekao je. 'Da stvar bude gora, toga nisi svjestan. A što je najgore, još se i ponosiš time! Ta je bolest na tebe prešla s onog čovjeka iz dizala. Postao si ateist." Iako je ravnatelj, plačući i naričući, pokušao poreći takvo stanje stvari, djelić njegova srca koji je još uvijek bio čist sasvim mu je jasno govorio da su riječi časnoga šejha istinite. Svladan tom bolešću, samoga je sebe hvatao kako opsjeda dražesne učenike u svojoj školi, kako se pokušava naći nasamo s njihovim majkama, ili krade novac jednom učitelju kojemu je bio zavidan. 1 ne samo da je sve to činio, nego se svojim grijesima i hvalio: okupio bi čitavu školu pa bi im govorio kako si ljudi - zbog slijepih vjerovanja i besmislenih običaja - ne dopuštaju biti slobodni poput njega, mada je čovjeku dopušteno činiti što god želi. Uz to, nije mogao složiti ni jednu jedinu rečenicu, a da ne ubaci pokoju stranu, europsku riječ. Ukradenim je novcem kupovao najmodernija zapadnjačka odijela. Sto god radio, nastojao je drugima pokazati koliko ih prezire i dati im do znanja koliko su 'zaostali'. Nije trebalo dugo da u školi nastupi potpuno bezvlade: jedna

orujeggrupa učenika silovala je svog lijepog prijatelja iz razreda, pretukli su učitelja Kur'ana; pobune se više nisu dale zaustaviti... Ravnatelj je - kad bi se vratio kući - plakao i mislio na samoubojstvo, ali kako za to nije imao dovoljno hrabrosti, čekao je da ga netko drugi ubije. Zbog toga je jednom pred najpobožnijim učenikom opsovao - sačuvao nas Allah!- Poslanika Muhameda. Učenici su, međutim, mislili da je sišao s uma pa mu nisu htjeli nauditi. Potom je, očajan, izišao na ulice izvikujući kako- sačuvao nas Allah! - Allah ne postoji, kako džamije treba pretvoriti u disko-klubove i kako ćemo se obogatiti poput zapadnjaka samo ako ostavimo svoju vjeru i postanemo kršćani. Nitko nije dizao ruku na njega- čak ni mladi islamisti - nego su ga gledali kao luđaka. I tako se, izgubivši nadu da će ga itko ubiti, vratio u onaj isti neboder te u neboderu našao onog istog visokog čovjeka. Ovaj mu se nasmijao - iz njegova pogleda bilo je jasno da je znao sve što se ravnatelju u međuvremenu dogodilo- te mu pokazao korice knjige u svojim rukama. U toj su knjizi, pisalo je na koricama, bile i upute kako se izliječiti od ateizma. Kad je ravnatelj pružio ruke prema knjizi, Čovjek je ponovno izvukao nož sa sedefnim drškom te ga, prije nego što je dizalo zastalo, zario ravnatelju u srce."Kad je priča bila pri kraju, Ka se sjetio da se jedna takva slična prepričava i medu turskim islamistima po Njemačkoj. U Nedžipovoj je priči tajnovita knjiga ostala bez naslova i autora, ali je Mesut, kad je priča završila, imenovao pisce koji čovjeka navode na ateizam: uz dva-tri židovska pisca (za koje Ka nikada nije čuo), bilo je tu i nekoliko kolumnista iz turskih novina koji su bili glavni neprijatelji političkog islama. Jedan od njih će tri godine kasnije biti ubijen. "Ateisti obuzeti šejtanom - poput ravnatelja iz ove priče - glavinjaju među nama tražeći sreću i spokoj", rekao je Mesut. "Slažete li se s time?""Ne znam.""Kako ne znate", nastavi Mesut pomalo srdito, "zar niste vi ateist?""Ne znam", reče Ka."Pa odgovorite mi onda na ovo: vjerujete li ili ne vjerujete da je Allah Uzvišeni stvorio cijeli ovaj svijet, sve što postoji, čak i snijeg što vani pada?""Snijeg me podsjeća na Allaha", odgovori Ka."Dobro, ali vjerujete li da ga je Allah stvorio?" nije se dao smesti Mesut. Ka nije odgovorio. Pogledao je psa koji je izletio kroz izlaz prema peronu i veselo skakutao pod snijegom osvijetljenim blijedim svjetlom neonskih lampi.

»9"Ne odgovarate", rekao je Mesut. "Ako čovjek poznaje i voli Allaha, nije sposoban posumnjati u njegovo postojanje. A tvoje ponašanje znači da si ateist, ali to ne želiš izgovoriti jer se sramiš. To smo ionako znali. Zbog toga te - u Fazilovo ime - želim pitati sljedeće: patiš li i ti poput onog bijednog ateista iz priče? Razmišljaš li o samoubojstvu?""Koliko god nesretan bio, ne bih uspio svladati strah od samoubojstva", odgovori Ka."Iz kojeg razloga?" uključi se Fazil. "Zbog toga što država to smatra protuzakonitim? Njihovo tumačenje svetosti života u potpunosti je krivo. Hoćete li nam, molim vas, reći zašto se bojite samoubojstva?""Nemojte se uvrijediti što su moji prijatelji tako uporni", rekao je Ne-džip. "Odgovor na to pitanje imao bi za Fazila veliko značenje - sasvim posebno značenje.""Znači, ne misliš da je samoubojstvo rješenje za tvoj nespokoj i nesreću?" ponovi Fazil."Ne", odgovori Ka. Malo se uzrujao."Pred nama ne morate ništa skrivati", rekao je Mesut. "Mi vam nećemo nauditi samo zato Što ste ateist."Nastupio je neugodan muk. Ka ustade. Nije htio pokazati da ga je strah. Krene."Zar idete?" reče Fazil. "Čekajte, molim vas..." Ka zastane. Nije rekao ni riječi, kao da se ukočio."Možda je bolje da ja govorim", rekao je Nedžip. "Mi smo sva trojica zaljubljeni u "pokrivene djevojke' koje svoj život žrtvuju za vjeru. Naziv 'pokrivene' prišio im je svjetovni tisak. Za nas su one muslimanske djevojke, a sve muslimanske djevojke moraju biti spremne i životom platiti svoju vjeru.""Isto vrijedi i za muškarce", ubacio se Fazil."Naravno", rekao je Nedžip. "Ja sam zaljubljen u Hidžran, Mesut u Handu, a Fazil je bio zaljubljen u Teslimu, ali ona je umrla. Ili se ubila. Samo, mi ne možemo vjerovati da bi jedna muslimanska djevojka koja je cijeli svoj život spremna žrtvovati za vjeru mogla počiniti samoubojstvo.""Možda su joj patnje koje su je snašle postale neizdržive", rekao je Ka. "Obitelj ju je primoravala da se otkrije, bila je izbačena iz škole...""Nema te patnje koja bi mogla opravdati grijeh jednog vjernika", reče Nedžip uzbuđenim glasom. "Nama se dogodi da propustimo jutarnji namaz, pa navečer ne možemo zaspati: toliko nas muči taj grijeh! Zbog

omjegtoga svako jutro sve ranije trčimo u džamiju. Kad netko ima tako snažnu vjeru, sve će učiniti samo da ne sagriješi; dopustit će. ako treba, da ga živoga oderu!""Znamo da si se vidio s Tesliminom obitelji", rekao je Fazil. "Vjeruju li oni da se ona ubila?""Vjeruju. Prvo je s roditeljima gledala Mariannu, a zatim uzela abdest i klanjala namaz.""Teslima nikad nije gledala serije", rekao je Fazil poluglasno."Vi ste je poznavali?" upita ga Ka."Nismo se osobno poznavali, nikada nismo razgovarali", odgovori Fazil sramežljivo. "Jednom sam je vidio izdaleka, samo, bila je poprilično pokrivena. Ali poznavao sam je na duhovnoj razini; kad čovjek nekoga voli iznad svega, onda tu osobu i poznaje. Poznavao sam je kao sebe samoga... A Teslima koju sam ja poznavao nikada se ne bi ubila.""Možda je ipak niste dovoljno poznavali.""A možda su tebe ovamo poslali zapadnjaci da prikriješ Teslimino ubojstvo", razgoropadi se Mesut."Ne, ne", ušutka ga Nedžip. "Mi vam vjerujemo. Naši vode su nam rekli da ste vi derviš, da ste pjesnik. A budući da vam vjerujemo, htjeli smo s vama porazgovarati o jednoj temi koja nas jako muči. Fazil bi vam se sad htio ispričati u Mesutovo ime.""Ispričavam se", protisnuo je Fazil. Zacrvenio se, u očima su mu se vrtjele suze.Mesut je trenutak pomirenja prebrodio bez ijedne riječi."Fazil i ja smo braća po krvi", nastavio je Nedžip. "Jako nam se često dogodi da u istom trenutku mislimo isto i znamo što misli onaj drugi. Za razliku od mene, Fazil se uopće ne zanima za politiku. A sad bismo vas i on i ja nešto zamolili. Radi se o tome da smo obojica sposobni prihvatiti činjenicu da je Teslima, izložena pritisku svojih roditelja i države, sagriješila i počinila samoubojstvo. Mada je to jako bolno, Fazil ponekad pomisli kako se djevojka u koju je bio zaljubljen ubila. Ali ako je Teslima zapravo bila prikriveni ateist, i ako - poput onog ateista iz priče - nije ni znala da ju je snašla ta nesreća pa se zbog toga ubila - e, to je ono što je Fazilu najteže. Jer u tom slučaju ispada da je bio zaljubljen u ateista. Vi ste jedina osoba koja može razriješiti ovu našu tešku dvojbu, jedino vi možete pomoći Fazilu. Je li vam jasno što sam htio reći?""Jeste li vi ateist?" okrenu mu se Fazil s očima koje su preklinjale. "Ako jeste, želite li se ubiti?"

9i"Čak i za onih dana kad sam bio posve siguran da sam ateist, nikada nisam osjetio potrebu da se ubijem", odgovorio je Ka."Ne možemo ni reći koliko smo vam zahvalni što ste nam iskreno odgovorili", rekao mu je Fazil. "Srce vam je čisto, ali se bojite vjerovati u Allaha."Ka je vidio kako ga Mesut neprijateljski odmjerava pa je poželio krenuti. Misli su mu već bile negdje daleko. Osjetio je kako u njemu treperi duboka čežnja koja ga je pozivala na sanjarenje, ali se zbog pokreta oko sebe nije mogao njoj posvetiti. Kasnije će mnogo razmišljati o tim trenucima pa će shvatiti kako je ta čežnja bila potaknuta mislima o smrti i Allahu, ali i žudnjom za Svilom. Tome je svemu, u zadnjem trenu, Mesut dodao još nešto:"Nemojte nas, molim, pogrešno shvatiti", rekao je prvo Nedžip. "Mi nemamo ništa protiv bilo koga tko je ateist. U islamskom društvu ateisti su uvijek imali svoje mjesto.""Jedino na groblju moraju imati posebno mjesto", rekao je Mesut. "Vjerničke duše ne bi mogle naći mira kad bi ležale na istom groblju s nevjernicima. Ateisti koji se, iako ne vjeruju u Allaha, čitav život vješto prikrivaju, ne uznemiruju vjernike samo za života, nego to isto čine i na grobljima. I kao da nije dovoljna muka koju moramo podnijeti očekujući Sudnji dan ležeći kraj njih u istome grobu, nego će nas i taj dan zateći u užasu: ustat ćemo iz grobova, i prvo što ćemo ugledati bit će lica ukletih ne/.nabožaca... Gospodine pjesniče, vi više ne možete skrivati da ste nekada bili ateist. A možda ste to još i sada. Recite mi, ako je tako, tko daje ovom snijegu da pada?... Što je tajna snijega?"Jedan su čas svi zajedno pogledali van i promatrali kako snijeg u svjetlu neonskih svjetiljki pada na prazne perone.Sto li ja radim na ovom svijetu, pomislio je Ka. Kako su bijedne ove pahulje kad ih se pogleda ovako izdaleka; kako je jadan moj život. Čovjek živi, pa propada, pa nestane. Pomislio je kako jedan dio njega već ne postoji. Ali - jedan je postojao. Volio je samoga sebe; putanju kojom, poput pahulje, pada njegov život, promatrao je s ljubavlju i tugom. Njegov je otac imao jednu kolonjsku vodicu koju je koristio nakon brijanja; toga se sjetio. I još se - u tome mirisu - sjetio hladnih nogu svoje majke koje su vukle papuče po kuhinji dok bi pripremala doručak, pa jedne četke za kosu, ružičastog slatkog sirupa koji su mu davali kad bi se noću probudio gušeći se od kašlja, žlice u svojim ustima, svih malih stvari od kojih se sastoji život, njihova savršena jedinstva, pahuljice...

crnjegTako je Ka osjetio istinski poziv, poziv kakav su sposobni čuti samo pravi pjesnici u čijim životima jedino u trenucima inspiracije zasja sreća. Nakon četiri godine osluškivanja, napokon je osjetio da bi mogao napisati pjesmu. Toliko je bio siguran u tu još nenapisanu pjesmu, u njezinu Ijepotu i snagu, da ga je sreća preplavila. Mladićima je rekao da mora požuriti te napustio praznu i polumračnu zgradu kolodvora. Razmišljajući pod snijegom o pjesmi koju će napisati, žurnim se korakom vratio u hotel.

IO.Zašto je ova pjesma lijepa?Snijeg i srećaČIM je ušao u sobu, Ka je skinuo kaput. Otvorio je bilježnicu na kvadra-tiće sa zelenim koricama, kupljenu u Frankfurtu, i počeo pisati pjesmu: riječ po riječ, onako kako mu je dolazila. Bio je posve miran, kao da zapisuje pjesmu koju mu netko drugi šapuće na uho, ali svejedno u potpunosti predan tome poslu. Kako nikada prije ni jednu pjesmu nije napisao s tolikim nadahnućem, pomalo je sumnjao u njezinu vrijednost. Ipak, stih je slijedio za stihom, a svaki je od njih - vidio je - bio naprosto savršen, pa je i on sa svakim od njih bivao sve sretniji. Tako je, gotovo bez zastajanja. napisao trideset i četiri stiha; samo je na nekoliko mjesta ostavio praznine kao da riječi koje bi ih trebale popuniti nije dobro čuo.Pjesma je uključivala mnoštvo motiva koji su mu netom prije, a svi u isti mah. bili na umu: snijeg kako pada, groblja, crni pas što je veselo kaskao po kolodvorskoj zgradi, nebrojene uspomene iz djetinjstva, i Svila koja mu je bila u mislima dok se sve bržim koracima vraćao u hotel. Njezin ga je lik tada neopisivo usrećio, ali ga se i bojao. Pjesmu je nazvao "Snijeg". Kad mnogo kasnije bude razmišljao o tome kako mu je pošlo za rukom napisati tu pjesmu, pred očima će mu uvijek biti jedna pahuljica: ako ja ta pahuljica, na neki način, slika njegova života, mjesto ove pjesme je - zaključit će - negdje u samom njezinu središtu, u točki koja objašnjava logiku njegova života. Teško je reći koliko je taj njegov zaključak - kao i ta pjesma - bio određen trenutkom u kojemu ga je donio, a koliko skrivenom simetrijom njegova života; života čije tajne ova knjiga pokušava razriješiti.Prije nego što je završio pjesmu, prišao je prozoru te u tišini promatrao snijeg: teške pahulje spuštale su se polako, s neizrecivom finoćom. Činilo mu se da će ako bude gledao snijeg pjesmi smisliti najbolji mogući

snijegzavršetak. Baš kad se sjetio dva zadnja stiha, netko je pokucao na vrata; otvarajući vrata zaboravio je ta dva stiha i više ih se za čitava boravka u Karsu nije mogao sjetiti.Na vratima je bila Svila. "Imaš jedno pismo", rekla je i pružila mu ga.Ka je uzeo pismo te ga, i ne pogledavši, bacio na stranu. "Jako sam sretan", rekao je.Vjerovao je kako samo prosječni i površni ljudi mogu reći da su sretni, ali sad se toga uopće nije sramio. "Uđi", rekao je Svili, "jako si lijepa."Ušla je bez imalo ustezanja, poput nekoga tko hotelske sobe poznaje kao svoju kuću. Kau se činilo da ih je vrijeme koje je u međuvremenu proteklo još više zbližilo."Ne znam kako se to dogodilo", rekao je Ka. "Moguće je da mi je ova pjesma došla zbog tebe.""Direktor Pedagoškog instituta je u teškom stanju", rekla je Svila."To je dobra vijest, ako pomisliš da smo ga mi već pokopali.""Policija organizira premetačine. Upadaju u studentske domove, hotele... Došli su i k nama: pregledali su knjige, raspitivali se o svakom našem gostu.""Što si im rekla o meni? Jesi li rekla da ćemo se vjenčati?""Baš si simpatičan. Ne, to mi nije bilo ni na kraj pameti. Navodno su bili priveli Muhtara i premlatili ga. Kasnije je pušten.""Po meni ti je poslao poruku: spreman je sve učiniti da bi te ponovno oženio. Neopisivo se kaje što te je prisiljavao da se pokriješ.""On mi to ionako svaki dan govori", odgovorila je. "Sto si radio nakon što te je policija pustila?""Hodao po gradu...", rekao je Ka. Zastao je, neodlučan."Da? Hajde, reci.""Odveli su me k Modrom. To ne smijem nikome reći.""I ne smiješ", odgovorila je. "A ne smiješ ni njemu pričati o nama ili o našem ocu.""Poznaješ ga?""Muhtar je svojedobno njime bio oduševljen, dolazio nam je i u kuću. Ali kad se Muhtar priklonio umjerenijem, demokratskom islamizmu. udaljio se od njega.""Kaže da je ovamo došao zbog djevojaka samoubojica.""Trebaš ga se bojati, i kloniti ga se", rekla je. "Gotovo je sigurno da policija prisluškuje njegovo sklonište.""Zašto ga onda ne uhite?""Čekaju pravi trenutak."

95"Pobjegnimo iz ovoga grada, nas dvoje", rekao je Ka.U njemu je rastao osjećaj koji mu se znao javljati tijekom dječačkih i mladenačkih godina: bio je to strah, strah od nadolazeće nesreće i beznađa. Da ta nesreća ne bi bila prevelika, poželio je, uznemiren, sreću što prije privesti kraju. Zato je, više zbog nemira, a manje iz ljubavi, Svilu zagrlio; mislio je da će ga ona odgurnuti i tako odagnati mogućnost bilo kakvog zbližavanja pa će tako i njemu biti lakše: umjesto nezaslužene sreće dobit će samo zasluženo poniženje.Dogodilo se, međutim, nešto posve drugo. I Svila je njega zagrlila. Poljubili su se, uživajući u zagrljaju, i spustili se na krevet. Ka je bio toliko uzbuđen da je ne samo zaboravio beznađe koje je netom prije osjećao, nego je, posve suprotno, s bezgraničnom željom i optimizmom počeo zamišljati kako jedno drugo razodijevaju da bi dugo, dugo vodili ljubav.No, Svila je ustala. "Lijepo je biti s tobom, i ja bih voljela s tobom voditi ljubav, ali već tri godine nisam bila ni s kim; nisam spremna za to", rekla je.Nisam ni ja već četiri godine, rekao je Ka u sebi. Osjetio je da mu je Svila to pročitala s lica."Čak i da sam spremna", nastavila je Svila, "ne bih mogla biti s nekime dok mi je otac ovako blizu, u istoj kući.""Zar tvoj otac mora biti izvan hotela da bi se svukla i spavala sa mnom?" upita Ka."Da. A on vrlo rijetko izlazi iz hotela. Ne voli snježne ulice ovoga grada.""Dobro. Onda sad nećemo voditi ljubav, ali ćemo se još malo ljubiti", predloži Ka."Može."Nagnula se do Kaa koji je sjedio na rubu kreveta te ga, ne dopuštajući mu da joj se približi, dugo i ozbiljno ljubila."Da ti pročitam pjesmu", rekao je Ka vidjevši da je ljubljenju kraj. "Zanima te?""Pročitaj prvo ovo pismo; na vratima ga je ostavio neki mladi čovjek." Ka je otvorio pismo i naglas pročitao:Cijenjeni gospodine Ka-efendija. dragi sine. Ako mi ne priliči da Vas zovem sinom, molim za ispriku. Prošle sam Vas noći vidio u snu. U snu mije padao snijeg, a svaka je njegova pahulja svijetu donosila neopisivu svjetlost. Razmišljao sam kakav bi to bio znak, kadli ovoga popodneva isti takav snijeg poče prolijetati pred mojim prozorom. Prošli ste pokraj

bmjegvrata našeg skromnog doma, u Ulici Bajtarhane, broj IX. Cijenjeni Muhtar-efendija kojega je Allab Uzvišeni stavio na kušnju kazivao mi je o značenju koje Vi pridajete ovome snijegu. Mi smo putnici na istome putu. Očekujem Vas, cijenjeni. Potpis: Saadetin Dževber."Šejh Saadetin", rekla je Svila. "Odmah pođi k njemu. A navečer dođi na večeru s nama i našim ocem.""Zašto se moram susresti sa svim luđacima ovoga grada?""Rekla sam ti da se Modrog trebaš bojati, nemoj ga odmah proglašavati luđakom. A šejh je lukav, i nije glup.""Najradije bih ih sve zaboravio. Da ti sad pročitam pjesmu?""Pročitaj."Ka je sjeo za maleni stolić i počeo čitati uzbuđenim, ali i samouvjerenim glasom. Ubrzo je zastao. "Prijeđi ovamo", rekao je Svili. "Hoću ti vidjeti lice dok čitam." Ponovno je počeo čitati, pogledavajući Svilu krajičkom oka. "Je li lijepa?" pitao je malo potom. "Da, lijepa je!" odgovorila je Svila. Nakon nekoliko redaka, ponovno ju je pitao je li lijepa. "Lijepa je", rekla je Svila. "Zašto je lijepa?" pitao ju je dovršivši pjesmu. "Ne znam", odgovorila je. "Ali jako je lijepa.""Zar ti Muhtar nikada nije ovako čitao svoje pjesme?""Nije."Ka je, uzbuđen, ponovno pročitao pjesmu i opet na istim mjestima pitao je li lijepa. Nekoliko je puta zastao s riječima: "Jako je lijepa, zar ne?""Da, veoma lijepa", odgovarala je Svila.Ka je bio toliko sretan da mu se činilo da i sam Širi sreću oko sebe (u jednoj od svojih ranih pjesama takvo je nešto bio napisao o jednom djetetu); bio je još sretniji kad je zapazio kako se dio te sreće odsijava na Svili. Povinuvši se pravilima "bezgravitacijskog vremena", još ju je jednom zagrlio, ali ga je ona nježno odgurnula."Slušaj me sad: odmah pođi k šejhu efendiji. On je ovdje veoma važna osoba, važniji je nego što misliš: jako mnogo ljudi ovoga grada odlazi k njemu, čak i laici. Priča se da ga posjećuje i zapovjednik divizije, i valijina žena; i među bogatašima i vojskom ima mnoštvo poklonika. On je na strani države. Kad je rekao da se pokrivene studentice na predavanjima trebaju otkrivati, pristaše Stranke blagostanja nisu se usudile ni pisnuti. Ako te u mjestu kao Što je Kars po/ove jedna tako uvažena osoba, to se ne odbija.""Jesi li ti poslala k njemu sirotog Muhtara?"

97"Što ti je? Misliš da će šejh u tebi otkriti bogobojaznost pa te zastrašiti i privesti vjeri?""Trenutno sam veoma sretan, vjera mi uopće nije potrebna", rekao je Ka. "Ionako nisam zbog toga došao u Tursku. Samo me jedna stvar može odvesti onamo: tvoja ljubav... Hoćemo li se nas dvoje vjenčati?"Svila je sjela na rub kreveta. "Idi k njemu ako je tako", rekla je. Pogledala je Kaa tajanstvenim i toplim očima. "Ali čuvaj se. Kad kod nekoga treba naći slabu i lomljivu točku pa mu se uvući u dušu poput džina - tu nitko nije spretniji od šejha.""Što će mi napraviti?""Razgovarat će s tobom, a onda se odjednom prostrti po podu. Tvrd.it će da se u tvojim - zapravo posve banalnim - riječima skriva golema mudrost. Proglasit će te pravim, istinskim čovjekom. Neki ljudi čak prvo pomisle da im se on u tim trenucima ruga! Ali upravo se u tome skriva posebna moć Njegove Ekscelencije šejha. To će izvesti tako da ćeš ti doista povjerovati da on vjeruje - i to svim srcem - u tvoju mudrost. Ponašat će se kao da u tebi živi netko mnogo uzvišeniji od tebe samoga. Nakon nekog vremena i tebi će se otvoriti oči za tu skrivenu ljepotu; budući da je sam nikada ranije nisi zapazio, pomislit ćeš da se radi o Allahovoj ljepoti, pa ćeš i sam biti sretan. Shvatit ćeš da je, nakon što si je spoznao, i svijet lijep. A onoga tko te je toj sreći priveo - dakle, šejha efendiju - njega ćeš zavoljeti. Tijekom čitavog tog obrata, krajičak tvoje svijesti šaputat će ti kako je sve to zapravo samo šejhova igra i kako si ti zapravo jedna bijedna, bezvrijedna budala. No, ako je suditi po onome što se dogodilo Muhta-ru, više nećeš imati snage povjerovati u svoju bezvrijednu i jadnu stranu. Toliko si bijedan i nesretan da ćeš povjerovati kako te samo Allah može spasiti. Tvoj će se um - i ne sluteći za čim žudi tvoja duša - prvo malko opirati. Tako ćeš, eto, na kraju, krenuti putem kojim te je uputio šejh jer ćeš shvatiti da jedino tako na ovome svijetu možeš preživjeti. Uvjeriti bijednika koji se nađe pred njim da je puno vredniji nego što doista jest - to je najveće umijeće uzvišenog šejha efendije. Jer većina muškaraca u Karsu jako dobro zna da u čitavoj Turskoj neće naći nikoga tko bi bio bjedniji, siromašniji ili neuspješniji od njih. Na taj način prvo počneš vjerovati u šejha, a onda se prikloniš islamu, vjeri koju si, stjecajem okolnosti, zapustio. A sve to zapravo i nije tako loše. kako tvrde laički intelektualci ili oni koji stvar promatraju iz Njemačke. Postaneš. naprosto, jednak ostalima, pomiješaš se s narodom i - budeš sretan, makar i nakratko.""Ja nisam nesretan", rekao je Ka.

crnjeg"Ovdašnji su ljudi toliko nesretni da zapravo i nisu nesretni. Imaju neke svoje nade i utjehe, i drže ih se kao slijepi. Nema ovdje onakvih bezbožnika zafrkanata kakve ćeš naći u Istanbulu. Ovdje su stvari mnogo jednostavnije.""Idem sad, samo zato što ti to želiš. Gdje je ono bila Ulica Bajtarhane?... Koliko se dugo trebam zadržati kod njega?""Ostani sve dok ti ne lakne", odgovorila je Svila. "I ne boj se povjerovati!" Pomogla je Kau navući kaput. "Kako stojiš sa znanjem o islamu, je li ti još uvijek svježe?" upitala ga je. "Sjećaš li se molitava koje si naučio u osnovnoj školi? Nemoj se osramotiti.""Kad sam bio dijete, naša me je služavka znala voditi u džamiju Teš-vikiju", odgovorio je Ka. "Išla je tamo manje zbog molitve, a više da bi se vidjela s drugim služavkama. Dok bi one čavrljale čekajući vrijeme namaza, ja bih se s drugom djecom kotrljao i prekobacivao po tepisima. U školi sam čitavu Fatihu naučio napamet; želio sam se dopasti učitelju koji nas je podučavao šamarajući nas, ili nam je, držeći nas za kosu, udarao glavom o drvenu klupu na kojoj bi bila rastvorena vjerska čitanka. U školi sam naučio sve što se trebalo znati o islamu, ali sam sve i zaboravio. Čini mi se da je jedino što danas znam o islamu film 'Poziv" s Anthonv-jem Quinnom u glavnoj ulozi", rekao je sa smiješkom. "Nedavno su ga bili dali na jednom turskom programu u Njemačkoj; na njemačkom, iz nekog razloga. Večeras si ovdje, zar ne?""Jesam.""Htio bih ti, znaš, još jedanput pročitati svoju pjesmu", rekao je gurajući bilježnicu u džep kaputa. "Sto kažeš, je li lijepa?""Veoma je lijepa, zaista.""Sto je u njoj lijepo?""Ne znam, ali baš je lijepa", rekla je Svila te otvorila vrata i krenula.Ka ju je na brzinu zagrlio i poljubio u usta.

II.Zar u Europi postoji neki drugi Allah? Ka i sejb efendijaIMA onih koji su vidjeli Kaa kako je izišavši i/, hotela odjurio prema Ulici Bajtarhane, pod snijegom i propagandnim pređi/bornim zastavicama. Toliko je bio sretan da su se u kinu njegove mašte - baš kao za najsretnijih trenutaka njegova djetinjstva - počela istovremeno vrtjeti dva filma. U prvome je negdje u Njemačkoj - ali ne u svojoj kući u Frankfurtu - vodio ljubav sa Svilom. Taj je film išao bez prekida, mada je mjesto radnje povremeno bivala njegova hotelska soba u Karsu. Na drugome zamišljenom platnu vrtjele su se riječi i ideje vezane uz dva zadnja stiha pjesme "Snijeg".U gostionicu Zeleni zavičaj ušao je prvo samo da bi pitao za adresu. Potom je, inspiriran redom boca na polici obješenoj pokraj Ataturkove slike i snježnih švicarskih pejzaža, sjeo za jedan stol te s odlučnošću čovjeka u velikoj žurbi naručio duplu rakiju, sir i leblebije. Televizijski voditelj je s ekrana poručivao da su unatoč gustome snijegu sve pripreme za prvi izvanstudijski prijenos u povijesti Karsa pri kraju, te iznio nekoliko sažetih vijesti o lokalnim i nacionalnim zbivanjima. Zamjenik valije bio je nazvao televiziju i zabranio im da govore o ubojstvu direktora Peda-goškog instituta, rekao je voditelj; učinio je to u ime mira i sprečavanja mogućih sukoba. Razmišljajući o svemu tome, Ka je iskapio dvije duple rakije.Nakon što je popio i treću, trebalo mu je četiri minute hoda da se nade pred tekijskim vratima; otvorio ih je netko odo/.gor, automatski. Dok se penjao strmim stepenicama, sjetio se Muhtarove pjesme "Stubište" koja mu je još uvijek bila u džepu kaputa. Bio je uvjeren da će sve biti u redu. ali se osjećao poput djeteta koje se trese od straha dok ga uvode u liječničku ordinaciju mada je sigurno da neće dobiti injekciju. Kad je stigao

tmjeggore, pokajao se što je došao: tri rakije nisu bile dovoljne da prevlada strah.Šejh je osjetio taj njegov strah čim ga je pogledao. A i Ka je shvatio da ga je šejh pročitao. Ali taj je čovjek imao takvo nešto da se Ka nije posramio svoga straha. Na zidu predvorja do kojega je vodilo stubište visjelo je zrcalo s izrezbarenim okvirom od orahovine. Sejha efendiju prvo je ugledao u tome zrcalu. Prostorija je bila puna kao šipak, zagrijala se dahom i toplinom ljudskih tijela. Ka se naprosto zatekao kako ljubi šejhovu ruku: sve se to dogodilo u tren oka, nije stigao pogledati ni prostoriju ni svjetinu koja ju je popunila.A bilo je ondje više od dvadesetak ljudi, okupljenih da bi sudjelovali u jednostavnom obredu koji se obično održavao utorkom, da bi poslušali šejhov govor i izložili mu svoje nevolje. Ti su ljudi znali kolika je sreća naći se u blizini uzvišenog šejha kad god bi im se za to pružila prilika... Nekolicina njih bijahu posjednici sa stočarskih planinskih selišta, a pe-torica-šestorica zanatlije i vlasnici čajana: našao se ondje i napola paraliziran mladac, pa razrok upravitelj neke autobusne agencije zajedno sa svojim vremešnim prijateljem, pa noćni čuvar električne centrale, vratar karske bolnice s četrdesetogodišnjim stažem i još nekoliko osoba...Nakon što je s Kaova lica pročitao sve njegove nedoumice, i to jednu po jednu, šejh mu je s velikom pompom poljubio ruku. Učinio je to s mnogo poštovanja, ali u isto vrijeme i tako da je izgledalo kao da ljubi dražesnu ručicu malena djeteta. Ka se začudio, mada je poprilično sigurno znao da će se to dogoditi. Svi su pogledi bili uprti u njih; razgovarali su svjesni da ih svi posjetitelji pomno slušaju."Blagoslovio te Allah jer se nisi oglušio na moj poziv", započeo je šejh. "Vidio sam te u snu. Padao je snijeg.""1 ja sam vas vidio u snu, uzvišeni efendijo", odgovorio je Ka. "Došao sam ovamo da bih našao sreću.""Svima nam je drago što si sreću našao došavši u naš grad", rekao je šejh."Ovo mjesto, ovaj grad, ova kuća... bojim ih se", rekao je Ka. "Jer svi ste mi vi nekako potpuno strani. Uvijek sam se užasavao ovakvih stvari. Nikada nisam želio poljubiti nečiju ruku, niti sam htio da netko poljubi moju.""Našem bratu Muhtaru otkrio si ljepotu svoje duše", nije se dao smesti šejh. "Reci nam, na što te ono podsjeća ovaj berićetni snijeg?"U tom je trenu Ka primijetio čovjeka koji je sjedio na desnom rubu šejhove prostirke: bio je to Muhtar. Imao je flastere na čelu i nosu. Da bi prikrio podljeve oko očiju, stavio je tamne naočale širokih okvira, onakve

101kakve nose starci oslijepjeli od boginja. Kau se smješkao, ali uopće nije izgledao prijateljski."Snijeg me je podsjetio na Allaha", rekao je Ka. "I na to koliko je ovaj svijet lijep, i kako je život zapravo velika sreća."Kad je zašutio, zapazio je svoj odraz u očima svih ljudi u toj prostoriji. Zapazio je i da je šejh zadovoljan i to ga je počelo živcirati. "Zašto ste me pozvali ovamo?" rekao je."Kako te ne bismo pozvali?!" odgovorio je šejh. "Nakon svega onoga što nam je rekao gospodin Muhtar, pomislili smo da tražiš prijatelje pred kojima ćeš moći otvoriti svoje srce i otvoreno porazgovarati..."Ta razgovarajmo, ako je tako", odgovorio je Ka. "Ja sam se prije nego što sam došao ovamo toliko bojao da sam iskapio tri čaše rakije.""Zašto nas se bojite", rekao je šejh te, praveći se iznenađenim, širom otvorio oči. Bio je to punašan, simpatičan čovjek. Ka je vidio kako mu se i svi oko njega iskreno i srdačno smješkaju. "Zar nam nećete reći zašto nas se bojite?""Reći ću vam, ali, molim vas, nemojte se uvrijediti.""Nećemo", odgovorio je šejh. "Izvolite, sjednite pored mene. Za nas je veoma važno da doznamo sve o vašemu strahu."Šejhovo je držanje bilo napola ozbiljno, a napola šeretsko, kao da je u svakome trenu bio spreman nasmijati svoju družbu. Kau se to dopalo pa je čim je sjeo uza nj osjetio kako bi ga volio oponašati."Uvijek sam želio - i to djetinje dobronamjerno - da ova zemlja napreduje, da se njezini ljudi moderniziraju, da se oslobode...", rekao je Ka. "Ali jednako mi se tako uvijek činilo da se naša vjera tome protivi. Možda sam u krivu. Oprostite mi. A možda sam sad potpuno pijan pa zbog toga to mogu priznati.""Ništa, ništa, samo vi nastavite.""Odrastao sam u Istanbulu, na Nišantašu, u mondenoj sredini. Želio sam biti poput Europljana. Shvatio sam da se ne može vjerovati u Allaha koji žene zamata u marame i pokriva im lica i u isto vrijeme pokušavati biti sličan Europljanima, pa mi je život prolazio daleko od vjere. Došavši u Europu, osjetio sam da postoji Allah posve drugačiji od onoga kojega ovdje propovijedaju bradati i nazadni provincijalci.""Zar u Europi postoji neki drugi Allah?" našali se šejh i potapša ga po leđima."Htio bih Allaha koji neće tražiti da izujem cipele kad mu se želim približiti, i neće me tjerati da kleknem i ljubim bilo čiju ruku. Allaha koji će razumjeti moju samoću."

snijeg"Allah je jedan", odgovorio je šejh. "Sve vidi i sve razumije. Pa i tvoju samoću. Da si mu vjerovao i da si znao da on gleda tvoju samoću, nikada se ne bi osjetio usamljenim.""Upravo tako, Uzvišena Ekscelencijo", odgovorio je Ka zapazivši kako se zapravo obraća svima u sobi. "Usamljen sam pa ne mogu vjerovati u Allaha, a budući da u Njega ne vjerujem, ne mogu se osloboditi usamljenosti. Što mi je činiti?"Iako je bio pijan i iznenađujuće zadovoljan jer je sve što mu je bilo na umu uspio izgovoriti pred pravim šejhom, jednim je dijelom bio savršeno svjestan da je zalutao u opasno područje. Zato se i prepao šejhove šutnje."Želiš li doista savjet od mene?" odgovorio je šejh. "Svi smo mi za vas ti bradati, zaostali provincijalci, kako si rekao. Brade još i možemo obrijati, ali - za naš provincijalizam nema lijeka.""I ja sam provincijalac, i htio bih to biti još i više: želio bih se zavući u najudaljeniji kutak ovoga svijeta dok nad njim pada snijeg, i biti od svih zaboravljen...", odgovori Ka i ponovno poljubi šejhovu ruku. Zadovoljan je primijetio kako mu to nije nimalo teško palo. Ipak, bio je svjestan kako još uvijek želi biti zapadnjak, posve drugačiji od svih ondje prisutnih, i kako - zbog situacije u kojoj se našao - samoga sebe ponižava."Nemojte se ljutiti, pio sam prije nego što sam došao ovamo", rekao je ponovno. "Osjećao sam krivnju zato što sam cijeloga života odbijao vjerovati u Allaha siromašnih, u Allaha u kojega vjeruju pokrivene tetke i amidže s tespihom u ruci. Moja je nevjera jednim dijelom imala veze s ponosom. Ali sad bih htio vjerovati u Allaha koji ovome lijepom snijegu daje da pada. Postoji Allah koji pomno osluškuje skrivenu simetriju ovoga svijeta, Allah koji čovjeka može učiniti civiliziranijim i profinjenijim.""Naravno da postoji, sinko". odgovori šejh."Ali On nije ovdje, taj Allah nije medu vama. On je vani, u snijegu što pada nad ovom praznom noći, nad tamom i izopćeniČkim srcima.""Ako misliš da ćeš Ga sam naći, a ti pođi: neka ti snijeg u noćnoj tami srce ispuni Allahovom ljubavlju. Ne daj da ti mi budemo prepreka na tome putu. Ali, upamti jedno: samoživi i gordi sebičnjaci ostaju sami. Allah uznositc ne voli. Sejtan je protjeran iz dženneta jer je bio ponosan."Kaa je ponovno spopao strah, strah kojega će se kasnije sramiti. Nikako mu se nije dopadalo ni ono što će se o njemu vjerojatno govoriti ako tu prostoriju napusti. "Što da učinim, Uzvišena Ekscelencijo?" Htio mu je ponovno poljubiti ruku, ali je odustao. Ćutio je kako su njegovo

103pijanstvo i samoponiŽavanje svakome očiti. "Želio bih vjerovati u vašeg Allaha i biti samo običan sunarodnjak poput vas, ali me onaj zapadnjak u meni zbunjuje.""Već je i ovolika tvoja dobronamjernost dobar početak", odgovori mu šejh. "Prvo nauči biti ponizan.""Što trebam učiniti da bih to naučio?" upita ga Ka. U njemu je ponovno živnuo šejtan podrugljivac."Svaku večer svatko tko je željan razgovora sjeda tu na rub prostirke kamo sam i tebe posjeo", odgovori mu šejh. "Svi smo mi ovdje braća."Kau je tek tada sinulo da je čitava ta skupina na stolicama i minderima zapravo u redu da bi sjela na rub šejhove prostirke. Naslutio je da šejh do toga reda drži više negoli do sebe samoga i bilo mu je jasno da će najbolje postupiti ako on, kao Europljanin, ode na kraj reda i strpljivo sačeka. Poljubivši još jedanput šejhovu ruku, spustio se na najudaljeniji minder. Kraj njega je sjedio neki veoma dražestan čovjek neobično niska rasta sa zlatom presvučenim očnjacima, koji je inače bio vlasnik čajane na Inonuovoj aveniji. Taj je čovjek bio toliko nizak, a Ka toliko zbunjen, da je Ka pomislio kako je taj čovječuljak šejhu vjerojatno došao da mu ovaj nade lijek za njegov nesretno nizak rast. Na Nišantašu je, kad je Ka bio mali, živio vrlo elegantan patuljak; svake bi večeri od Cigana na trgu kupovao po stručak ljubica ili samo jedan karanfil. Sićušni mu je čovjek ispripovjedio kako ga je toga dana vidio dok je prolazio pokraj njegove čajane, mada, nažalost, nije svratio, ali će ga zato očekivati sljedećega dana. Uto se razgovoru pridružio i razroki upravitelj autobusne agencije; šapnuo im je kako je i on svojevremeno bio veoma nesretan i to zbog jedne djevojke: zbog toga se odao piću i toliko se uzgoropadio da ni Allaha nije priznavao, ali se kasnije sve to preboljelo i zaboravilo, kao rukom odneseno. Prije nego što je Ka uspio pitati je li se na koncu tom djevojkom oženio, zrikavi je upravitelj dodao: "Shvatio sam da ta djevojka nije bila po mojoj mjeri."Kasnije je šejh rekao nekoliko riječi protiv samoubojstva. Svi su ga slušali bez riječi, kimajući samo povremeno glavom u znak povlađivanja, a naša tri junaka nastavila su s došaptavanjem: "Postoji i druga vrsta samoubojstva", rekao je čovječuljak, "ali ga država ne želi otvoreno priznati da nas ne bi obeshrabrila - jednako kao što nam ni u vremenskoj prognozi nikada ne najave nadolazeću hladnoću. Radi se o tome da mlade djevojke udaju za ostarjele službenike samo radi novca, iako ih one ne vole." Upravitelj autobusne agencije na to nastavi: "Ni mene moja u početku uopće nije voljela; mislim, kad me je tek upoznala." Kao dodatne razloge

intjegsamoubojstava pobrojali su nezaposlenost, skupoću, nemoral i nedostatnu vjeru. Ka je svemu rečenome davao za pravo, ali je zbog toga samoga sebe smatrao dvoličnim. Starac koji je došao s razrokim upraviteljem počeo je kunjati pa ga je ovaj probudio. Nastala je duga tišina, i Ka je osjetio kako se u njemu širi mir: bili su toliko daleko od središta svijeta, toliko neizrecivo daleko da nikome ne bi ni na kraj pameti bilo da zaluta medu njih, a ako se tome doda i čarolija pahuljica koje su izgledale kao da lebde ne padajući na zemlju, čovjeku se nametala pomisao da se našao u vremenu i svijetu bez gravitacije.Tad mu je, dok na njega nitko nije obraćao pažnju, došla još jedna pjesma. Bilježnicu je imao uza se: poučen iskustvom prethodne pjesme, svu je pažnju posvetio glasu koji je u njemu postajao sve glasniji te je u jednom potezu napisao njezinih trideset i šest stihova, ne dopustivši da mu ijedan promakne. Misli su mu se još uvijek maglile od ispijene rakije pa nije bio siguran u njezinu kvalitetu. S novim naletom inspiracije je ustao te je, zamolivši šejha da ga ispriča, izišao van i sjeo na strme tekijske stepenice: čim je počeo čitati novu pjesmu, ustanovio je da je savršena, baš kao i prethodna.Pjesma se temeljila na iskustvima koja je netom proživio: četiri su stiha sažimala njegov razgovor s jednim šejhom o Allahovu postojanju, potom je opjevan njegov pokajnički stav pri spomenu "Ailaha siromašnih", pa savjeti u vezi sa samoćom, skrivenim značenjem svijeta i ustrojstva života; bio je tu i jedan čovjek s pozlaćenim zubima te jedan zrikavi čovjek zajedno s uglađenim patuljkom s karanfilom u ruci: sve je to našlo svoje mjesto u njegovoj pjesmi podsjećajući ga na čitav njegov život. "Sto li je značenje svega ovoga?" mislio je čudeći se ljepoti sročenoga. Pjesmu je mogao čitati kao da ju je netko drugi napisao, i baš se u tome skrivala njezina ljepota. A budući da ju je smatrao lijepom, divio se i nad onime na čemu se temeljila: nad svojim životom. Sto je zapravo toj pjesmi davalo ljepotu?Uto se oglasio automatski sustav kojim se stubište zatvaralo i Ka se našao u mraku, kao u rogu. Napipavši prekidač upalio je svjetlo te još jednom pogledao u bilježnicu: tad se sjetio naslova za tu pjesmu. Ponad nje je napisao: "Skrivena simetrija". Kasnije će shvatiti da je brzina kojom se sjetio naslova pjesme dokaz da ni ta pjesma kao ni sve koje će uslijediti - baš kao ni sam svijet - nisu nastale same od sebe; tu će pjesmu

smjestiti na prvi izdanak grane Razuma8.

12.Ako Allah ne postoji, kako objasniti patnju siromaha?Nedžipova priča o HidžranDOK se kroz snijeg vraćao iz tekije u hotel, mislio je kako će uskoro vidjeti Svilu. Na Halid-pašinoj aveniji zabasao je na predizborni skup Narodne stranke, a kasnije i među učenike koji su izlazili s pripremnog tečaja za prijemni ispit. Razgovarali su o večernjem tv-programu i o tome kako su nasamarili nastavnika kemije, i pri tome se međusobno okrutno zadirkivali baš onako kako smo to i Ka i ja znali činiti kad smo bili njihovih godina. Na vratima jedne zgrade ugledao je djevojčicu uplakanih očiju i roditelje koji su je držali za ruke: izlazili su iz zubarske ordinacije na gornjem katu. Po njihovoj mu je odjeći odmah bilo jasno da mora da jedva spajaju kraj s krajem; ipak, svoju djevojčicu, sve svoje blago, nisu odveli u državnu ordinaciju, nego k privatniku, samo da bi je poštedjeli boli. Kroz otvorena vrata dućana u kojemu su se prodavale ženske čarape, konci, bojice, baterije i kasete, svirala je pjesma "Roberta" Peppina di Caprija; nekada ju je kao dijete slušao u automobilu svoga strica kad bi u zimska jutra krenuli u vožnju kraj Bospora... Pomislivši kako bi taj nalet dragih uspomena mogao biti predznak nove pjesme, ušao je u prvu čajanu, sjeo za jedan prazni stol i izvadio olovku i bilježnicu.Pošto je s olovkom u ruci neko vrijeme vlažnim očima gledao u prazan papir, shvatio je da mu pjesma neće doći, ali još uvijek nije gubio nadu. Čajana je bila dupkom puna studenata i nezaposlenih posjetitelja; po zidovima nisu visjeli samo pejzaži sa snijegom pokrivenih švicarskih Alpa, već i kazališni plakati, karikature i vijesti iz novina, obavijest s popisom uvjeta za sudjelovanje na ispitu za mjesto državnog službenika te plan utakmica koje će te godine odigrati Karssport. Uz odigrane utakmice raznobojnim su olovkama bili zabilježeni rezultati: većina ih je završila porazima. Uz utakmicu s Erzurumsportom (koja je također završila pora-

"■'Vbzom, 6:i), neka je ruka bila zapisala stihove koje će Ka bez ijedne izmjene sljedećega dana u čajani Sretna braća unijeti u svoju pjesmu "Čitavo čovječanstvo i zvijezde". Ti su stihovi išli ovako:Da nam se majka iz dženneta vrati i zagrli nas sad.Daje i otac naš okrutni bar jednu večer bez batina ostavi tad.Ništa to ne vrijedi: govno tt se i dalje ledi.Dub ti i dalje sahne, nema nade!Povuci vodu nek' nosi onog tko je u tebi, Karse grade!Dok je sav razdragan tu pjesmicu zapisivao u bilježnicu, iz stražnjeg dijela čajane prišao mu je Nedžip s tako veselim izrazom lica kakvomu se Ka od njega nikada ne bi nadao."Jako mi je drago što te vidim", rekao je. "Pišeš pjesmu? Ispričavam ti se u ime svojih prijatelja koji su te proglasili ateistom. Prvi put u životu vidjeli su nekoga tko je ateist. Ali ti zapravo i ne možeš biti ateist; dobar si čovjek." Rekao mu je i još nekoliko rečenica koje Ka u početku nije mogao povezati: s prijateljima je pobjegao iz škole jer su te večeri željeli u kazalište; namjeravaju zauzeti mjesta u stražnjim redovima jer će se predstava prenositi uživo, a oni, naravno, ne žele da ih ravnatelj škole "registrira". Veoma je sretan što je markirao. S prijateljima će se naći u Narodnom kazalištu. Čuli su da će Ka ondje pročitati svoju pjesmu. U Karsu svi pišu pjesme, ali Ka je u njegovu životu prvi pjesnik kojega je upoznao, a da su mu pjesme objavljene. Volio bi ga počastiti čajem.Ka je odgovorio da žuri."Ako je tako, pitao bih te još samo jedno pitanje, i to će biti posljednje", rekao je Nedžip. "Samo, ja te ne želim uvrijediti, kako su to pokušali moji prijatelji. Nešto me jako zanima.""Dobro."Prvo je nervoznim rukama zapalio cigaretu."Ako nema Allaha, znači da nema ni dženneta. A u tom slučaju milijuni ljudi kojima je život prošao u neimaštini, bijedi i poniženjima, neće čak moći ni završiti u džennctu. Ako je tako, što je smisao neopisivih patnji koje podnose siromasi? Zbog čega živimo i zašto uzalud trpimo ovoliku patnju?""Postoji Allah. I džennet postoji.""Ne, to sad govoriš da bi me utješio i zato što nas žališ. Kad se vratiš u Njemačku, opet ćeš kao i prije početi misliti da Allah ne postoji."

107"Sad sam po prvi put, nakon nebrojenih godina, veoma sretan", odgovorio je Ka. "Zašto ne bih i ja vjerovao u ono u što ti vjeruješ?""Zato što si ti istanbulski buržuj", odgovorio je Nedžip. "Oni nikada neće moći vjerovati u Allaha. Vjeruju u ono u što vjeruju Europljani i zato se drže boljima od običnog naroda.""U Istanbulu sam možda i bio buržuj", odgovorio je Ka. "A u Njemačkoj sam bio bezvrijedni jadnik, nitko i ništa. Bilo mi je neizrecivo teško."Kad su se nato Nedžipove lijepe oči zamaglile, Ka je znao da mladić u svojoj glavi pokušava preispitati i shvatiti njegovo stanje. "Ako je tako, zašto si uvrijedio državu i pobjegao u Njemačku?" rekao je. Vidio je da se Ka snuždio pa je dodao: "Ma nema veze! Bilo kako bilo, da sam ja bogat, stidio bih se svoga stanja i još bih više vjerovao u Allaha.""Jednog ćemo dana svi biti bogati, inšallah", rekao je Ka."Misliš da su moja razmišljanja jednostavna, ali ništa nije toliko jednostavno koliko ti misliš, pa ni moje misli. Ni ja nisam jednostavan, i uopće ne želim biti bogat. Želio bih biti pjesnik, pisac. Pišem znanstveno-fan-tastični roman. Možda će biti objavljen u jednim gradskim novinama, u Koplju, ali ne bih htio da mi se roman pojavi u novinama koje se prodaju u sedamdeset pet primjeraka, nego u istanbulskim novinama koje se prodaju na tisuće. Imam kod sebe sažetak tog romana. Ako ti ga pročitam, bi li mogao procijeniti hoću li ga moći objaviti u Istanbulu?" Ka je pogledao na sat."Jako je kratak", rekao je Nedžip.Istoga časa nestade struje i čitav Kars potonu u tamu. Nedžip je u svjetlu peći otrčao do šanka i uzeo svijeću, zapalio je, nakapao voska na tanjurić i zalijepio je te stavio na stol. Iz džepa je izvukao nekoliko zgužvanih papira; dok ih je čitao, glas mu je drhtao i nekoliko se puta zagrcnuo.Godine 3579. na danas još nepoznatom planetu Gazali živjeli su veoma bogati ljudi; život im je bio mnogo ugodniji nego što je naš, ali - suprotno stavovima materijalističkih učenjaka-Gazalijci nisu zanemarili duhovnu stranu života zato što su se obogatili. Štoviše, svi stanovnici Gazalija bili su veoma zainteresirani za pitanja kao što su postojanje i ništavilo, čovjek i svijet te Allah i njegovi robovi. Zbog toga su u najskrivenijem kutku toga crvenog planeta ustanovili Učilište za islamske znanosti i propovjedništvo na kojemu su studirali najbistriji i naj-marljiviji studenti. Eto, na tom su učilištu studirala i dva nerazdvojna

"•'V&prijatelja. Inspirirani knjigom Nedžipa Fazila napisanom 1600 godina ranije, ali još uvijek toliko zanimljivom da je bez zadrške mogla konkurirati njima najdražim suvremenim knjigama o odnosima Istoka i Zapada, ta su dva druga uzela nadimke Nedžip i Fazil. Knjigu Veliki Istok, najveće djelo tog velikog majstora, pročitali su nebrojeno puta; noću bi se pak, skrivajući se od ostalih, sastajali na Fazilovu ležaju koji je bio najviši u njihovoj spavaonici te bi, ležeći jedan pokraj drugoga pod istim jorganom, gledali kako se pahuljice spuštaju na kristalni krov da bi ondje zauvijek nestale. Svaku bi od njih uspoređivali s ne-stalim planetima te jedan drugom na uho šaputali svoja razmišljanja o smislu života i o svemu onome što planiraju raditi u budućnosti.Dugo su zlonamjerni zlikovci neumjesnim šalama uzaludno pokušavali narušiti njihovo prijateljstvo. Jednoga se dana, ipak, i nad to prijateljstvo nadvila sjena. Dogodilo se, naime, da su se oba prijatelja zaljubila u istu djevojku, djevicu po imenu Hidžran koja se teleportira-la u isti taj grad. Doznali su da je djevojčin otac ateist, ali to ni za trun nije obezvrijedilo njihovu beznadnu ljubav, nego im je, štoviše, samo još jače rasplamsalo strast. Odmah su shvatili da na crvenom planetu više nema dovoljno mjesta za obojicu i da će jedan od njih morati umrijeti. Stoga su si, prije svega, obećali sljedeće: koji god da od njih dvojice prvi umre, vratit će se s drugoga svijeta nakon što ondje provede neko vrijeme - ne gledajući na to kolike će ih svjetlosne godine dijeliti - te će onome koji ostane na ovome svijetu donijeti vijesti o životu nakon smrti, temi koja ih najviše zanima.Nikako se nisu mogli dogovoriti koji će od njih i na koji način umrijeti jer su obojica znala da je najveća sreća žrtvovati svoj život za prijateljevu sreću. Ako bi, primjerice, jedan od njih, recimo Fazil. predložio da gole ruke stave u utičnice, Nedžip bi znao da je to samo lukav trik jer bi u njegovoj utičnici napon bio preslab. Nakon mnogih i mnogih mjeseci nedoumica i oklijevanja, za obojicu veoma bolnih, jedna je noć njihovu patnju privela kraju: te se noći Nedžip vratio iz večernje škole da bi prijatelja našao na njegovu ležaju nemilosrdno izrešetanoga.Sljedeće je godine Nedžip oženio Hidžran; prve bračne noći povjerio joj je što se dogovorio sa svojim prijateljem i obavijestio je kako će se, prema tome. Fazilov duh jednoga dana pojaviti pred njima. A Hidžran je njemu priznala kako je zapravo bila zaljubljena u Fazila, kako je nakon njegove smrti toliko plakala da su joj oči prokrvarile i kako se za njega udala samo zato što je Fazilov prijatelj i što mu veoma nali-

109kuje. Zbog toga i nisu vodili ljubav, nego su jedno drugome zabranili zbližavanje sve dok se Fazil ne vrati.No kako su godine prolazile, prvo su im se duše, a kasnije i tijela, počele međusobno privlačiti. Jedne se večeri - a bili su tad u malenome zemaljskom gradu Karsu kamo su bili teleportirani radi inspekcije - nisu uspjeli suzdržati te su cijelu noć vodili ljubav. Činilo se da su počeli zaboravljati Pazila, koji im je sve dotada savjest mučio poput zubobolje i nikako ih nije ostavljao na miru. Možda bi ga bili i posvema zaboravili da se u njihovim srcima nije javio osjećaj krivnje, osjećaj kojega su se bojali. I tako su se jedne noći oboje u isti čas uspravili u krevetu: oboje ih je bio probudio strah i neki nov, nepoznat osjećaj. Televizor nasuprot njihovu krevetu uto je sam od sebe zasvijetlio i na ekranu se pojavio Fazilov lik, blistav i proziran. Na čelu i ispod donje usne još je uvijek imao krvave rane od metaka, svježe kao onoga dana kad je ubijen."Ne mogu više izdržati patnje'', rekao je. "Na drugom svijetu nije ostalo nijedno mjesto koje nisam posjetio, nijedan kutak koji nisam vidio. (Ta ću njegova putovanja opisati sa svim pojedinostima, prema Gazaliju i lbn Arabiju, dodao je Nedžip.) Allahovi meleci susretali su me s najsrdačnijim riječima, dospio sam do mjesta na koja nitko nije stigao i vidio kako se strahovito muče ateisti s kravatama i umišljeni bijednici koji su se za života izrugivali onome u što narod vjeruje, ali ipak nikako nisam mogao biti sretan: misli su mi cijelo vrijeme bile tu, uz vas."Dvoje supružnika nesretnu je utvaru slušalo bez riječi, tresući se od straha."Ono zbog čega sam godinama bio nesretan nije bila pomisao na to da će doći čas kada ću vas vidjeti onako sretne kao one noći. Naprotiv, Nedžipu sam uvijek želio sreću, više nego i sebi samome. A budući da smo se toliko voljeli, nikako nismo mogli ubiti ni jedan drugoga, ni sebe same. Obojica smo više cijenili život onoga drugoga i zbog toga smo obojica, činilo se, dobili štit besmrtnosti. Kako je to bio divan osjećaj! Ipak, trenutak moje smrti bio mi je dokaz da sam, bezgranično vjerujući tome osjećaju, pogriješio.""Nisi", zavapio je Nedžip. "Nikada svoj život nisam cijenio više od tvojega!""Da je to istina, ja nikada ne bih umro", rekao je Fazilov duh. "A ni ti ne bi oženio lijepu Hidžran. Umro sam zbog toga što si ti potajno, skrivajući to čak i od sebe, želio da umrem."

bnijegNedžip se ponovno odlučno usprotivio, ali ga utvara nije htjela slušati."Na drugom me svijetu nije mučila samo slutnja da si ti moju smrt želio, nego i sumnja da je u moje ubojstvo - kada sam spavajući u tami na svojem ležaju okrutno propucan kroz čelo i kroz ovo - itekako bio umiješan tvoj izdajnički prst; povrh svega, proživljavao sam i strah da si se združio s neprijateljima šerijata", rekla je prikaza. Nedžip je zašutio: više se nije mogao protiviti."Postoji samo jedan način na koji ću se ja uspjeti osloboditi ove svoje neizdržive patnje i dokopati se dženneta, a to je ujedno jedini način da ti sa sebe spereš ovu strašnu sumnju", rekla je utvara. "Nadi moga ubojicu, tko god on bio! Prošlo je sedam godina i sedam mjeseci, a još uvijek nije nađen nijedan sumnjivac. A svome ubojici, pa čak i onome tko je samo zaželio moju smrt, želim osvetu, i to oko za oko! Sve dok ta hulja ne bude kažnjena, neću naći spokoj na ovome svijetu, a ni vi nećete imati mira u tom svomu prolaznom postojanju koje nazivate 'pravim svijetom'."Ni muškarac ni žena nisu se usudili reći bilo što. Samo su suznim očima vidjeli kako se utvara izgubila s ekrana."I onda? Što je bilo poslije?" pitao je Ka."To još nisam odlučio", odgovori Nedžip. "Ako napišem ovu priču, što misliš, hoću li je moći prodati?" Vidio je da je Ka zašutio pa je odmah dodao: "Ja pišem ono u što vjerujem; u svaki svoj redak vjerujem svim srcem. O čemu, po tebi, govori ova priča? Što si osjećao dok sam je čitao?""Shvatio sam da svim srcem vjeruješ da je ovaj život samo priprema za drugi život i to me jako potreslo.""Tako je, vjerujem", potvrdi Nedžip, uzbuđen. "Ali to nije dovoljno. Allah hoće da i na ovome svijetu budemo sretni. A to je tako teško..."Zašutjeli su, zamišljeni nad tom teškoćom.U tom je trenu došla struja, ali se gosti u čajani nisu ni pomaknuli, kao da su i dalje sjedili u mraku. Televizor nije htio proraditi pa ga je vlasnik čajane počeo udarati šakom."Sjedimo već dvadeset minuta", rekao je Nedžip. "Moji već sigurno lude od znatiželje.""Koji 'tvoji'?" rekao je Ka. "Je li i Fazil medu njima? Jesu li to vaša prava imena?""Ne, naravno da nisu. Kao i Nedžip iz priče, i ja koristim izmišljeno ime. Ali otkud ti sad tolika pitanja, kao da si policajac! Što se Fazila tiče, on ne ide na takva mjesta", odgovori mu Nedžip tajnovitim glasom. "Fa-

//;zil je medu nama najveći musliman, a ujedno osoba kojoj vjerujem više nego ikome. Samo, boji se da će si, ako se upetlja u politiku, u policiji navući dosje pa će ga izbaciti iz škole. Ima amidžu u Njemačkoj i on će ga izvući odavde; a nas se dvojica toliko volimo - kao i oni iz priče - i da jedan od nas bude ubijen, drugi bi ga osvetio, u to nema sumnje. Mi smo zapravo čak bliskiji od one dvojice iz priče, i koliko god da smo daleko jedan od drugoga, u svakom trenu možemo znati što radi onaj drugi.""I što sad radi Fazil?""Hmmm", poče Nedžip zauzevši neobičnu pozu. "Čita u spavaonici.""Tko je Hidžran?""I njezino je ime izmišljeno, kao i naša. Ali to si ime nije sama dala, nego je mi tako zovemo. Neki od nas joj stalno pišu pisma i pjesme, ali joj ih se ne usude poslati. Ako budem imao kćer, želio bih da bude lijepa, pametna i hrabra poput nje. Ona je vođa pokrivenih djevojaka: neustrašiva je i samosvojna. Zapravo, u početku je i ona - pod utjecajem svog oca ateista - bila nevjernica; u Istanbulu se navodno bavila manekenstvom, pojavljivala se na televiziji i pokazivala dupe i noge. Ovamo je došla radi snimanja tv-reklame za šampon. U toj reklami ona hoda po Aveniji gazi Ahmeta Muhtar-paše, našoj najsiromašnijoj i najprljavijoj, ali i najljepšoj ulici; kad pred kamerom zastane, zanosno zamahne glavom i raspusti prekrasnu kestenjastu kosu dugu do pasa tako da se zavijori kao zastava, i kaže: 'Čak i u prljavštini prelijepoga grada Karsa, moja je kosa uvijek blistava - zahvaljujući Blendaxu\' Reklama se trebala prikazati cijelome svijetu, što bi značilo da bi nam se cijeli svijet smijao. U to su vrijeme problemi oko pokrivanja na Pedagoškom institutu bili tek u začetku. Dvije djevojke s Instituta vidjele su je na televiziji i prepoznale prema fotografijama iz žutog tiska koji je pisao o njezinim sramotnim aferama s bogatim istanbulskim dečkima. Kako su te djevojke njome bile potajno oduševljene, pozvale su je na čaj. I Hidžran se stvarno pojavila, ali onako, iz šale. S djevojkama joj je, međutim, bilo dosadno, pa im je odmah rekla što misli: 'Budući da vam vaša vjera' - da, nije rekla 'naša', nego vaša vjera"! - 'brani otkrivanje kose, a država vam brani pokrivanje, a vi lijepo napravite kao taj i taj (tu je rekla ime neke strane rock zvijezde): počupajte kosu iz korijena, a u nos stavite željeznu alkicu! U tom će se slučaju čitav svijet za vas zainteresirati!' Naše su djevojke bile u tako jadnom stanju da su se njezinoj šali čak zajedno s njom i nasmijale! Na to se Hidžran još više okuražila pa im je rekla: 'Skinite sa svojih lijepih glava taj staromodni komad platna!' te ispružila ruku pokušavajući naj-zbunjenijoj od djevojaka svući maramu: eto. u tom joj se trenu ta ruka

omjegukočila! Odmah se prostrla po podu pred tom djevojkom - a njezin brat ide s nama u razred i glup je da ne može biti gluplji - i zamolila je da joj oprosti. Sljedećega je dana ponovno došla, pa sljedećeg dana opet, i tako se priključila tim djevojkama i više se nije vratila u Istanbul. Vjeruj mi, ona je posebna žena: zahvaljujući njoj marama je postala politički barjak potlačenih anadolskih žena!""Ako je tako, zašto u svojoj priči ne kažeš o njoj ništa osim onoga da je djevica?" pitao ga je Ka. "I zašto se Nedžip i Fazil nisu dosjetili pitati je što ona misli prije nego što su odlučili ubijati se zbog nje?"Nastupio je muk; Nedžip je svoje prelijepe oči (od kojih će jedno 2 sata i 3 minute kasnije raznijeti metak) okrenuo prema ulici i zamišljeno gledao kako se pahuljice spuštaju polako i nježno, poput stihova koji naviru iz tame. "Eno je! To je ona!""Tko?""Hidžran! Ona na ulici, to je ona!"

13-O svojoj vjeri ne želim raspravljati s jednim ateistomŠetnja s Kadi/om, pod snijegomUŠLA je. Bila je odjevena u modri ogrtač do zemlje; lice su joj zakrivale tamne naočale zbog kojih je izgledala poput kakvog futurističkog junaka. Kosu joj je skrivala posve uobičajena marama, jedna od onakvih kakve je Ka još od djetinjstva viđao na tisućama žena i ni po čemu nije podsjećala na simbol političkog islama. Vidjevši da se mlada žena uputila ravno prema njima, Ka je ustao kao učenik kad u razred ude nastavnik."Ja sam Svilina sestra Kadifa", rekla je žena osmjehnuvši se jedva primjetno. "Svi vas očekuju na večeri. Otac me je poslao da vas dovedem.""Kako ste znali da sam ovdje?" pitao ju je Ka."Ovdje su svi u svakome trenu o svemu obaviješteni", rekla je, a da se uopće nije nasmijala. "Ukoliko se radi o nečemu u Karsu, naravno."Na licu joj se pojavio grč; Ka ga uopće nije shvatio. "Moj prijatelj pjesnik i romanopisac!" rekao je predstavljajući Nedžipa. Odmjerili su se, ali se nisu rukovali. Ka je to protumačio kao napetost. Tek će mnogo kasnije promišljajući iznova te događaje shvatiti da "skrivanje žena od muškaraca" ne dopušta rukovanje. Nedžip je, lica bez kapi krvi, gledao u Kadifu kao da je Hidžran, upravo pristigla odnekud iz svemira: njezina pojava i držanje, međutim, bili su toliko obični da se nijedan od muškaraca u dupkom punoj čajani nije čak ni okrenuo da je pogleda. Nije bila ni lijepa kao njezina sestra.No, Ka je ipak bio veoma sretan dok je s njom hodao kroz snijeg na Ataturkovoj aveniji. Mogao je bez imalo ustručavanja pogledavati u njeno lice, manje lijepo od Svilinoga, jednostavnih crta, ali svježe i blistavo; mogao ju je čak gledati u oči, svijetlosmeđc, poput Svilinih, a da mu se jezik pri tome nije zaplitao. Čak je pomislio kako i samim time vara njezinu sestru.

bmjegPrvo su porazgovarali o meteorologiji i to na način kakvome se Ka nikako nije nadao. Kadifa je, naime, o toj temi bila obaviještena do najsitnijih detalja, poput staraca čije dane i sate odbrojavaju i određuju vijesti s radija. Rekla mu je kako će val hladnoga zraka i niskog tlaka koji pristiže iz Sibira potrajati još dva dana, kako se ceste - ukoliko se oborine nastave- još dva dana neće otvoriti i kako je visina snijega na Sarikamišu dostigla 160 centimetara; stanovnici Karsa ne vjeruju prognozi, dodala je, jer je već javna tajna da državne službe temperaturu uvijek prikazuju 5-6 stupnjeva višom nego što jest da ne bi obeshrabrile narod (mada pred Kaom nitko neće htjeti govoriti o toj temi). Kad su bile djevojčice, u Istanbulu, ona i Svila uvijek su željele da snijeg nikada ne prestane: snijeg je kod nje uvijek budio misli o ljepoti i kratkoći života, i o tome kako su ljudi- unatoč svim neprijateljstvima - zapravo toliko nalik jedni drugima... Davao joj je i da osjeti koliko su svijet i vrijeme široki i beskrajni, a ljudski svijet skučen. Zbog toga, mislila je, snijeg ljude okuplja i povezuje: kao da ih, prekrivajući sva neprijateljstva, pohlepu i mržnju, približava jedne drugima.Malko su pošutjeli. Dok su bez riječi prolazili Avenijom šehida Džen-giza Topela u kojoj su svi dućani već bili pozatvarani, nisu vidjeli nikoga živog. Ka je pomislio kako ga ta šetnja kroz snijeg s Kadifom usrećuje, ali. jednako toliko, i uznemiruje. Pogled je upravio k svjetlu nekog izloga na kraju ulice, kao da se bojao da će se, ukoliko bude gledao Kadifino lice, i u nju zaljubiti. Je li doista bio zaljubljen u njezinu sestru.' U njemu je živjela razumna želja da se ludo zaljubi, toga je bio svjestan. Kad su stigli do kraja ulice, našli su se pred izlogom pivnice na kojemu je na papiru istrgnutom iz bilježnice pisalo sljedeće: "Povodom večerašnje kazališne predstave odgađa se sastanak s kandidatom za predsjednika Stranke nezavisnosti, cijenjenim Zihnijem Sevukom"; do početka predstave bilo je preostalo još dvadeset minuta, a iza izloga, u toj uskoj i malenoj pivnici, čitava je kazališna družina na čelu sa Sunajem Zaimom pohlepno pila. kao da ispija zadnje piće svoga života.Među izbornim plakatima na pivničkom izlogu nalazio se i natpis "Čovjek je Allahovo remek-djelo, a samoubojstvo je hula", otisnuto na žutom papiru; Ka ga je iskoristio kao dobar povod da Kadifu pita što misli o samoubojstvima."Sad već znaš dovoljno da bi Tesliminu sudbinu mogao oblikovati u zanimljivu priču, i za Nijemce i za istanbulske novine", odgovorila je jedva gušeći srdžbu."Tek sad upoznajem Kars", odgovorio je Ka. "A što ga više upoznajem.

"5sve mi je jasnije da ovu vašu situaciju neću moći objasniti nikome izvana. Ne mogu reći koliko me rastužuje krhkost života i uzaludnost pretrpljenih patnji ovdašnjih ljudi.""Vjerovati da su patnje uzaludne, to mogu samo ateisti koji patnju nikada nisu osjetili", rekla je Kadifa. "Jer čak i oni ateisti koji su je imali prilike samo i naslutiti, nisu sposobni prebroditi je bez vjere: i oni se, na koncu, priklone vjeri.""Ali Teslimina je patnja bila toliko teška, da je na njezinu vrhuncu počinila samoubojstvo i umrla kao nevjernica", zainatio se Ka ohrabren ispijenim rakijama."Točno. Ako je Teslima preminula počinivši samoubojstvo, može se reći da je

preminula u grijehu. Dvadeset i deveti ajet sure Žene9 posve nedvojbeno zabranjuje samoubojstvo. Pa ipak, činjenica da je naša prijateljica digla ruku na sebe i tako u grijehu otišla s ovoga svijeta ne može obezvrijediti ili umanjiti ljubav koju smo prema njoj osjećali; ta ljubav, snažna gotovo kao zaljubljenost, još uvijek plamti u našim srcima.""Hoćeš reći: naše se srce ne može odreći te nesretnice, mada je svojim postupkom proklela vjeru?" rekao je Ka, navodeći je na zaključak. "U Ailaha više ne vjerujemo srcem nego razumom, poput zapadnjaka koji za Njim više i ne osjećaju potrebu. Jesi li to htjela reći?""Kur'an Časni je Allahova naredba, a Njegove neprijeporne i jasne odredbe nisu nešto o čemu bi Njegovi robovi mogli raspravljati", odgovori Kadifa samouvjereno. "Jasno da to ne znači da u našoj vjeri nema mjesta za rasprave. No, o svojoj vjeri ne želim razgovarati ni s laikom, a kamo li s ateistom: nemojte se uvrijediti, molim vas.""U pravu ste.""Često mi govorite da sam u pravu; samo, rekla bih da pritom i niste pretjerano iskreni", nasmijala se."Opet ste u pravu", potvrdio je Ka, a da se nije nasmijao. Neko su vrijeme hodali bez riječi. Bi li se, umjesto u njezinu sestru, mogao zaljubiti u nju? Vjerovao je da ga nikada ne bi mogla privući pokrivena žena, ali se ipak nije mogao suzdržati da se bar nakratko ne prepusti takvim mislima.Kad su zašli medu svjetinu na Crnogorskoj aveniji, započeo je priču o poeziji da bi jednim nevještim verbalnim manevrom u razgovor ubacio Ncdžipa i njegovo bavljenje poezijom te dodao kako u školi za imame i hatibe ima čitavu četicu obožavatelja koji joj se klanjaju preimenovanoj u Hidžran... Zna li ona uopće za sve to?"Kako me zovu?!"

SnijegKa je sažeo i ostale priče koje prate pojavu tajnovite Hidžran."Nijedna od tih priča nije istinita", rekla je Kadifa. "1 nikada ih nisam čula od mojih poznanika iz te škole". Nakon nekoliko koraka ipak je, nasmijavši se, dodala: "Ali čula sam i ja tu priču o šamponu." Da bi pokazala odakle potječu sve te priče koje joj se pripisuju, dodala je kako je pokrivenim djevojkama brijanje do glave prvi predložio neki omraženi bogati novinar iz Istanbula: time su trebale privući pa/nju Zapada. "A u svim tim pričama točno je samo sljedeće: da, kad sam prvi put otišla vidjeti se s pokrivenim djevojkama, išla sam samo iz šale. Zapravo, bila sam i znatiželjna. Da zaključimo: otišla sam iz zafrkantske znatiželje.""A što se kasnije dogodilo?""Ovamo sam došla zato što sam na prijemnom ispitu dobila mjesto na Pedagoškom institutu, a sestra mi je ionako već živjela u Karsu. Te su mi djevojke, konačno, bile kolegice na godini, a one te - ako i nisi vjernik - pozovu da ih posjetiš. Čak sam i sa svojim ondašnjim stavovima bila zaključila da su te djevojke u pravu. Roditelji su ih tako odgajali. I država ih je zapravo podržavala jer im je omogućavala vjersko obrazovanje. Godinama su im govorili 'pokrij se', a onda im odjednom počeli govoriti 'otkrij se, država ti naređuje da se otkriješ'. Jednog sam se dana odlučila pokriti, i to iz čiste političke solidarnosti. S jedne sam se strane bojala toga svog postupka, a s druge ga smatrala smiješnim. Možda sam to učinila i zato što sam prava kći svoga oca, opozicijskog ateista i vječitog neprijatelja države. Bila sam uvjerena da će to potrajati samo jedan dan: mislila sam da će to biti tek 'izraz slobode', simpatična politička uspomena koje ću se godinama kasnije sjećati sa smijehom. Međutim, država, policija i ovdašnje novine su me nakon toga toliko spopali da nije ostalo ni traga šali... Moja zafrkantska 'revolucionarna gesta' postala je toliko ozbiljna da se iz toga više nisam mogla izvući. Tog dana kad sam se pokrila završile smo u zatvoru: optužili su nas da održavamo protest bez dozvole. Da sam sljedećega dana kad sam puštena iz zatvora izjavila 'sad je dosta, odustajem, ja zapravo ionako nikada nisam bila vjernica', čitav bi mi Kars pljunuo u lice. A sada znam da su svi ti pritisci zapravo bili Allahovi znakovi koji su me doveli na pravi put. I ja sam nekada bila ateist poput tebe; nemoj me tako gledati, izgleda mi kao da me sažalijevaš!""Ne gledam te tako.""Gledaš me. Ne osjećam se nimalo smješnijom od tebe. Ali ni ništa boljom od tebe, imaj to na umu.""Što tvoj otac kaže na sve ovo?""Ah, snalazimo se nekako... Ali čini se da će nam s vremenom biti sve

"7teže i toga se jako bojimo jer se jako volimo. Otac je u početku bio veoma ponosan na mene: kad sam se prvi put pokrila i takva krenula na fakultet, držao se kao da je to nov, poseban oblik pobune. Zastali smo pred majčinim zrcalom s okvirom od mjedi: u zrcalu je gledao kako mi stoji marama i ondje me, pred tim zrcalom, poljubio. Nas dvoje ne razgovaramo mnogo, ali u ovom je slučaju jedno bilo sigurno: moj postupak je veoma cijenio i to ne kao islamistički istup, nego kao istup protiv države. Kao da je govorio: "Mojoj kćeri ovo baš lijepo pristaje', ali se i on potajno bojao, jednako kao i ja. Znam da se uplašio kad su nas zatvorili; kajao se jer je mislio da je i on kriv za to. Tvrdio je da se tajna policija ne vrti oko mene, nego se još uvijek bavi njime. MIT-ovi vještaci koji su svojevremeno u kartoteke slagali radišne ljevičare i demokrate, sad u svoje rovaše zarezuju islamistička imena, govorio bi; ista je to stara puška, samo se sada prvo okrenula protiv njegove kćeri... Zbog svega toga meni je bilo sve teže povući se, a i on me je morao podržavati, mada je i njemu s vremenom to sve teže padalo. Znate kako to biva sa starim ljudima: čuju oni sve što se događa u kući, čuju i pucketanje peći, i neprekidno gunđanje svojih žena, i škripanje šarki - čuju, nije da ne čuju, ali na to uopće ne obraćaju pažnju... Eto, tako se otac sad odnosi prema mojoj borbi oko pokrivanja. Kad neka od mojih pokrivenih prijateljica dođe k nama, glumata podmuklog ateista i tako - na neki način - uzima zadovoljštinu; pa ipak, i to se na koncu pretvori u zadirkivanje i poticanje na prkošenje državi. A ni djevojke mu ne ostaju dužne i dovoljno su zrele da bi s njime mogle raspravljati, pa ih zato često i okupljam u našoj kući. I večeras će doći jedna od njih, Handa. Nakon što se Teslima ubila, Handa se, pod pritiskom roditelja, odlučila otkriti, ali se još uvijek muči oko provođenja te odluke. Moj otac ponekad kaže kako ga sve to podsjeća na njegove komunističke dane. Postoje dvije vrste komunista: oni koji su umišljeni i smatraju da je njihov zadatak od naroda napraviti prave ljude, a zemlji donijeti napredak, i oni nevini koji se u taj posao upuštaju vodeni osjećajem za pravdu i jednakost. Ponosni su opsjednuti vlašću, svima sole pamet i od njih dolazi samo zlo. A nevini, oni škode jedino samima sebi, ali to im je ionako i jedina želja; nastojeći osjetiti krivnju zbog patnje siromašnih i potlačenih slojeva, nadu se u stanju i gorem od njihovog. Moj je otac bio učitelj, ali su ga maknuli s dužnosti; mučili su ga - i pritom mu iščupali jedan nokat - a ležao je i po zatvorima. Godinama je, zajedno s majkom, vodio jednu papirnicu; bavili su se fotokopiranjem. Bilo je i dana kad je prevodio romane s francuskog, pa i onih kada je obilazio od vrata do vrata prodajući na rate enciklopedijske sveske. Kad bi nas satirala nesreća,

"t/L6u danima kad nam je siromaštvo postajalo neizdrživo, a ponekad i bez ikakva razloga, on nas je znao zagrliti i - zaplakati... Uvijek se boji da će se nama dogoditi nešto loše. Zbog toga se toliko i prepao kad su, nakon što je ubijen direktor Instituta, u naš hotel upali policajci. Ali i tad je mrmljao protiv njih. Ćula sam da ste se vidjeli s Modrim. Nemojte to reći našem ocu.""Neću", rekao je Ka. Zastao je i stresao snijeg sa sebe. "Zar nas ne bi ovaj put doveo pravo do hotela?""Možemo i ovuda. Ovom snijegu nema kraja, kao ni temama za razgovor. A htjela bih vam i pokazati mesarski sokačić. Što je Modri htio od vas?""Ništa.""Je li rekao ista o meni, o mojoj sestri ili našem ocu?"Na licu joj je vidio zabrinutost. "Ne bih rekao", odgovorio je."Njega se svi boje. I mi ga se bojimo. Ovi dućani su najpoznatije kasap-nice u gradu.""Kako vaš otac provodi dane?" pitao je Ka. "Izlazi li ikada iz vašeg ho-tela-kuće?""On upravlja hotelom. Svima izdaje naredbe: domaru, čistačima, ženi koja brine oko rublja, portirima... A ja i sestra nadziremo. Otac jako rijetko izlazi. Koji ste znak u horoskopu?""Blizanac", odgovorio je. "Blizanci navodno mnogo lažu, ali ja ne znam.""Ne znate lažu li mnogo, ili ne znate lagati?""Ako vjerujete zvijezdama, morali biste već znati da je današnji dan za mene bio posve poseban.""Da, rekla mi je sestra, danas ste napisali pjesmu.""Vaša vam sestra sve govori?""Mi vam ovdje imamo dvije razonode: razgovore o svemu i gledanje televizije. Razgovaramo i dok gledamo televiziju. A televiziju gledamo i dok razgovaramo. Moja sestra je veoma lijepa, zar ne?""Da, vrlo lijepa", odgovori Ka preplavljen poštovanjem. "Ali i vi ste lijepi", doda pristojno. "Hoćete li joj sad i to reći?""Neću", odgovori Kadifa. "Nek' to bude naša mala tajna. Za dobro prijateljstvo zajednička tajna je najbolji početak."Stresla je snijeg sa svoga modrog, dugog ogrtača.

14-Kako pišete poeziju?O ljubavi, pokrivanju i samoubojstvu, za večernjim objedomPRED vratima Narodnoga kazališta okupljena je gomila iščekivala početak "predstave"; do početka je preostalo još svega nekoliko minuta. Snijeg je padao kao da nikada neće stati, ali oni se nisu dali: dovela ih je želja za nečim novim, želja za razonodom. Tako se na kaldrmi pred tim stotinu i deset godina starim kazališnim zdanjem našlo mnoštvo nezaposlenih bijednika, studenata koji su iz konačišta i domova došli u košuljama i sakoima, i mladića koji su se te večeri neopazice išuljali iz svojih kuća. Bilo je i obitelji s djecom. Ondje je, eto, Ka po prvi put u Karsu ugledao jedan rastvoreni crni kišobran. Kadifa je znala da program predviđa i njegovu pjesmu, a on joj je rekao kako te večeri ne planira poći u kazalište i kako za to ionako nema vremena te su tako tu temu zatvorili.Bio je, naime, osjetio da mu dolazi još jedna pjesma. Zbog toga je sve do hotela nastojao što manje govoriti, a koračao je što je brže mogao. Kad su stigli do hotela, ispričao se da bi se prije večere htio malo dotjerati te se odmah povukao u svoju sobu: skinuvši kaput sjeo je za niski stolić i prepustio se mahnitome pisanju. Glavna tema nove pjesme bili su prijateljstvo i dijeljenje tajni. Svoje su mjesto u njoj našle i pahuljice i zvijezde te motivi toga sretnog dana, kao i neke od Kadifinih izjava, vjerno prenesene. Ka je, zadovoljan i oduševljen, gledao kako se stihovi slažu i nadovezuju, jedan ispod drugoga; pjesmi se divio kao slikar svome platnu. Tek kad ju je napisao, ustanovio je kako su njegove misli razgovoru s Kadifom dopisale i skriveni logični slijed; tako se i dogodilo da je tom pjesmom, s naslovom "Prijateljstvo zvijezda", ustvrdio kako svaki čovjek ima svoju zvijezdu, a svaka zvijezda svoju zvijezdu prijateljicu; ustvrdio je, nadalje, i da svaki čovjek ima nekoga tko mu veoma nalikuje, baš kao što su i njihove zvijezde nalik jedna drugoj, a ta im je sličnost zapisana

— —J'bnegdje duboko u srcu, poput zajedničke tajne. Iako je melodiju te pjesme, kao i njezino savršenstvo, besprijekorno jasno oćutio, nekoliko mu je riječi promaknulo, a ostalo je i nekoliko nepopunjenih redaka. Kasnije će si te omaške objasniti razmišljanjem o Svili i o večeri na koju se trebao spustiti, kao i neopisivom srećom kojom su ga ti trenuci obdarili.Čim se pjesma završila, sletio je u hotelsko predvorje do stančića svojih domaćina. Ondje je za već postavljenom trpezom nasred prostorije visokoga stropa između Svile i Kadife sjedio gospodin Turgut. Na drugom kraju stola sjedila je treća djevojka; vidjevši na njezinoj glavi elegantnu modru maramu, Ka je odmah shvatio da je to Handa, Kadifina prijateljica. Nasuprot njoj ugledao je gospodina Serdara, novinara. To je dru-štvance isijavalo srećom i radošću zajedništva; stolom je vladala neobična i lijepa zbrka, a služavka Zahida kurdskoga porijekla veselim je i vještim koracima trčkarala od stola do kuhinje. Kau je, tako, odmah bilo jasno da su duge i ugodne večeri za tim stolom već uobičajena navada gospodina Turguta i njegovih kćeri."Cijeli sam dan mislio na vas, čitav sam se dan za vas brinuo: ta gdje ste bili?" rekao je gospodin Turgut ustajući. Odjednom se Kau toliko približio i tako ga zagrlio da je Ka pomislio da će zaplakati. "U svakom času na nas vrebaju najstrašnija zla", dodao je skrhan.Sjeo je na mjesto koje mu je gospodin Turgut pokazao, točno nasuprot njemu. Zbunjen i ushićen, pokušao je juhu koju mu je služavka poslužila; kad su druga dva muškarca započela s rakijom, a pažnja svih prisutnih kliznula s njega prema televizoru kojemu je bio okrenut leđima, našao je priliku da učini ono o čemu je već dugo, dugo sanjario: zagledao se u lijepo Svilino lice.Kasnije je u svojoj bilježnici opisao taj trenutak beskrajne, neopisive sreće, i to do najsitnijih pojedinosti, pa mi je savršeno jasno kako se tad osjećao: noge i ruke su mu, zapisao je, igrale kao u razdragana novorođenčeta, sav je treptio od nestrpljenja zamišljajući da je nadomak vlaku koji će Svilu i njega ponijeti prema Frankfurtu. S radnoga stola gospodina Turguta, zatrpanog knjigama, novinama, hotelskim dnevnicima i računima, na Svilino je lice padalo svjetlo svjetiljke, a on je sanjario kako će je istom takvom svjetlošću uskoro obasjavati svjetiljka s njegova radnog stola u Frankfurtu, u malenome stanu u kojemu će sretni živjeti...Odmah je potom na sebi osjetio Kadifine oči. Kad su im se pogledi sreli, učinilo mu se da joj je licem - manje lijepim nego Svilinim - pre-letio grč ljubomore, ali ga je istoga trena uspjela zabašuriti tajnovitim ortačkim smjehuljkom.

IZ1Svi su za stolom s vremena na vrijeme krajičkom oka pogledavali prema televizoru. Izravni prijenos noći u Narodnom kazalištu tek je bio započeo. Jedan se lik, dug kao motka - a bio je to jedan od članova kazališne družine koju je Ka vidio kad je prve noći izlazio iz autobusa - pojavio na pozornici te je, svijajući se svom svojom dužinom sad na lijevu, sad na desnu stranu, upravo započinjao s predstavljanjem programa; u istom je trenu, međutim, gospodin Turgut daljinskim upravljačem promijenio program. Dugo su pogledavali u nejasan crno-bijeli prizor; jasno su se vidjele samo bijele točke što su prolijetale ekranom."Tata", rekla je Svila, "zašto sad to gledate?""Ovdje pada snijeg...", odgovorio joj je otac. "Ako ništa drugo, ovo je barem pravi odraz situacije, istinita vijest... Znaš da moj ponos ne dopušta da predugo gledam jedan te isti program.""Ugasite televizor ako je tako, tata", preuzela je riječ Kadifa. "Ovdje se događa i nešto drugo, nešto što dira ponos svih nas...""Objasnite to našem gostu", odgovori joj otac postideno. "Ne mogu podnijeti da on to ne zna.""I meni je to teško", dodala je Handa. Imala je srdite, natprirodno lijepe i krupne oči. Svi su zašutjeli."Reci mu ti, Handa", rekla je Kadifa. "Nema u tome ničega čega bi se trebalo stidjeti.""Baš suprotno: mnogo je toga čega bi se trebalo stidjeti, ali baš zato i želim ispričati", odgovorila je Handa. Lice joj je na tren zasjalo neobičnom radošću. Nasmijala se kao da će krenuti s nekom dragom uspomenom, a onda započe: "Danas se navršava četrdeseti dan od samoubojstva naše prijateljice Teslime. Ona je, medu nama koje se borimo za vjeru i Alla-hovu riječ, bila najveća vjernica. Zato marama za nju nije bila samo znak ljubavi prema Allahu, nego i simbol vjere i časti. Nitko nije ni slutio da bi se mogla ubiti. 1 profesori i njezin otac nemilosrdno su je zlostavljali ne bi li se otkrila, ali se ona nije predavala. Malo je trebalo da je izbace i iz škole, mada je već bila na trećoj godini i nije imala mnogo do kraja. A onda su jednoga dana njenom ocu trgovcu u radnju upali ljudi iz policije i rekli: 'Ukoliko ti se kći u školi ne pojavi otkrivena, zapečatit ćemo ti dućan, a tebe protjerati iz Karsa.' Nato joj je otac prvo zaprijetio da će je otjerati od kuće, a kad ni to nije vrijedilo, počeo je planirati da je uda za nekog četrdesetpetogodišnjeg obudovjelog policajca. Stvari su išle toliko daleko da se taj policajac stao sve češće motati oko njihova dućana, i to s cvijećem u rukama. Teslimi se taj - kako ga je zvala - 'že-lje/.nooki starac' toliko gadio da nam je rekla kako je spremna i otkriti

L>««/Cgse, samo da je ne udaju za njega. No, nikako nije mogla skupiti hrabrosti da to doista i učini. Neke su je od nas u toj odluci podržavale, a neke predlagale da ocu zaprijeti samoubojstvom. Jedna od najglasnijih medu potonjima bila sam ja. Nikako nisam željela da se otkrije. Koliko li sam joj samo puta rekla: 'Tesiima, samoubojstvo je bolje od otkrivanja!' Ali to sam joj govorila samo zato da nešto kažem... Mislile smo da će njezin otac na to nasjesti; ta novine su pune priča o ženskim samoubojstvima zbog nedostatne vjere, zbog neimaštine i nesretne ljubavi... Ali da bi se Tesiima doista mogla ubiti - to nikada nisam ni pomislila! Pa ipak, kad se gradom pronijela vijest da se objesila, ja sam bila prva koja je povjerovala. Zašto? Zato što sam znala da bih, da sam bila na njezinu mjestu, i ja postupila jednako..."Tu je Handa počela plakati. Svi su šutjeli. Svila joj je prišla, poljubila je i pogladila. Pridružila im se i Kadifa: djevojke su se zagrlile, a gospodin Turgut im je, s daljinskim upravljačem u rukama, uputio nekoliko nježnih riječi. Pokušali su se malo i našaliti, samo da bi je utješili. Gospodin Turgut ih je, kao da zavarava rasplakano dijete, pozvao da pogledaju ži-rafe koje su se upravo bile ukazale na ekranu. 1 Handa je, doista, baš kao dijete spremno na zavaravanje, podigla uplakane oči prema televizoru pa su svi zajedno neko vrijeme gledali kako negdje jako daleko, možda negdje usred Afrike, jedan par žirafa polagano i dostojanstveno - kao na usporenom snimku - seta sjenovitom poljanom, provlačeći se između stabala. Gledali su taj prizor toliko dugo, da se činilo kako su na vlastite živote potpuno zaboravili."Nakon što se Tesiima ubila, Handa je, da primiri roditelje, odlučila otkriti se i nastaviti sa školom", obratila se Kadifa Kau. "Njezini su roditelji sve žrtvovali kako bi joj omogućili obrazovanje. Neki to ne bi učinili ni za sina jedinca... Ali naša je Handa pametna djevojka pa su se i njezini roditelji uvijek nadali da će im u starosti biti od pomoći." Rekla je to nježno, kao da šapuće, ali tako da je i Handa može čuti: uplakana ju je djevojka slušala okrenuta ekranu, kao i svi ostali. "Mi, pokrivene djevojke, prvo smo je pokušavale uvjeriti da ne odustane od naših ideala, ali kad smo shvatile da je otkrivanje ipak bolje od samoubojstva, odlučile smo joj pomoći. Za djevojku koja je godinama bila uvjerena da je marama Allahova zapovijed i zastava njezine vjere, neizrecivo je teško pojaviti se među ljudima bez marame. Handa već danima ne izlazi iz kuće: pokušava se usredotočiti na tu odluku."Ka se, kao i svi ostali u sobi, slušajući Handinu priču bio snuždio, ali kad mu je u jednom trenu ruka dotaknula Svilinu, trgnuo se od sreće.

12-3Kad se priča završila, gospodin Turgut je počeo mijenjati program za programom, a Ka je, tragajući za netom doživljenom srećom, ruku naslonio na Svilinu. Svila mu je na to uzvratila istom gestom, pa je posve zaboravio tužnu priču koja mu je još odzvanjala u ušima. Na ekranu se ponovno pojavila večer u Narodnom kazalištu. Voditelj-dugajlija objašnjavao je koliko se ponosi svojim udjelom u prvom prijenosu uživo u povijesti Karsa. Nastavio je s najavom programa: program je uključivao "poučne priče, ekskluzivna priznanja golmana naše reprezentacije, sramne tajne naše povijesti, prizore iz Shakespeareovih i Hugoovih djela, razotkrivanje skandala, nezaboravna i vrijedna imena turskoga kazališta i filma, viceve, pjesme i zastrašujuća iznenađenja". Najavio je zatim i "našeg najvećeg pjesnika koji se nakon mnogih godina izbivanja tiho i bez pompe vratio u našu zemlju", i Ka je začuo svoje ime. Svila ga je ispod stola uhvatila za ruku."Čujem da vi večeras ne želite poći onamo", obratio mu se gospodin Turgut."Ja sam ovdje, među vama, veoma zadovoljan, gospodine, veoma sretan", odgovorio je Ka prislonivši svoju ruku još više uz Svilinu."Ja zapravo nikako ne bih htjela narušiti vašu sreću", progovorila je Handa. Svi su se gotovo prepali njenoga glasa. "Ali večeras sam ovamo došla baš zbog vas. Nisam pročitala nijednu vašu knjigu; dovoljno mi je da ste pjesnik koji je dospio čak do Njemačke i vidio svijeta. Recite mi, molim vas, jeste li nedavno napisali kakvu pjesmu?""Otkako sam u Karsu, došlo mi je jako mnogo pjesama", odgovorio joj je Ka."Mislila sam kako biste mi vi možda mogli objasniti kako da se usredotočim na određenu temu. Možete li mi, molim vas, odgovoriti na sljedeće: kako pišete poeziju? Tako da se usredotočite, zar ne?"Bilo je to pitanje koje su na turskim večerima poezije u Njemačkoj žene pjesnicima najčešće postavljale; Ka se, ipak, kao i inače lecnuo, kao da ga čuje po prvi put. "Ne znam kako se piše poezija", odgovorio joj je. "Dobra pjesma kao da dolazi izvana, odnekud izdaleka." Vidio je da ga Handa sumnjičavo odmjerava. "Sto podrazumijevate pod 'usredotoče-njem', možete li mi to malo pojasniti?""Po čitave se dane pokušavam usredotočiti, ali pred očima nikako ne mogu oživiti ono što bih htjela: svoj lik bez marame. Umjesto toga, vrte mi se slike koje bih željela zaboraviti.""Što, naprimjer?""Kad se u Karsu počelo pojavljivati sve više pokrivenih djevojaka, iz

Ankare su poslali jednu ženu da nas pokuša od toga odgovoriti. Ta se 'pregovaračka' sastala sa svakom od nas pojedinačno i sa svakom od nas razgovarala po nekoliko sati. Postavljala nam je stotine pitanja, napri-mjer: 'Tuče li ti otac majku? Koliko vas je braće i sestara? Koliko ti otac mjesečno zarađuje? Kako si se odijevala prije nego što si se počela pokrivati? Voliš li Ataturka? Kakve slike imate na zidovima kod kuće? Koliko puta mjesečno ideš u kino? Jesu li po tebi muškarci i žene ravnopravni? Što ti je na prvom mjestu: Allah ili država? Koliko bi djece željela imati? Zlostavlja li te tvoja obitelj?"... Naše je odgovore zapisivala, a podatke o nama unosila u nekakve formulare. Usne su joj bile našminkane, kosa obojena. Kosa joj je, naravno, bila otkrivena i izgledala je vrlo Šik - kao iz nekog modnog časopisa - no u isto je vrijeme bila i nekako, kako bih rekla, jednostavna. Njezina su pitanja mnoge od nas rasplakala, ali nam je svejedno bila draga... Čak smo na neki način željele da je dragi Allah sačuva od prljavih i blatnih ulica našega grada, da joj one ne naude, da ostane takva, netaknuta... Kasnije sam je počela sanjati, ali u početku tome nisam pridavala nikakav značaj. A sad mi se događa da svaki put kad pokušam zamisliti kako raspuštene, otkrivene kose izlazim medu ljude, samu sebe vidim u liku te 'pregovaračke'. I ja sam elegantna kao i ona, imam i cipele na tanku, visoku petu, odjeća mi je čak i otvorenija od njezine. Muškarci se za mnom okreću. To mi se i dopada, ali se i sramim.''"Handa, ne moraš govoriti o onome čega se sramiš ako ti je neugodno". prekinula ju je Kadifa."Ne, želim sve reći. Jer, ja se stidim u snovima, ali se snova ne stidim. I uopće ne mislim da ću ako se otkrijem postati nekakva zavodnica ili pohotnica. Konačno, otkrit ću se, a da uopće neću vjerovati u ispravnost svoga postupka. Ali znam da se čovjek ponekad ne može osloboditi požudnih misli čak i kad je uvjeren da ih ne želi. I muškarcima i ženama, svima nam je jedno zajedničko: noću u snovima griješimo s onima na koje se tijekom dana ne usudimo ni pomisliti. Nije li tako?""Sad je dosta, Handa", rekla je Kadifa."Ali nije li tako?""Nije", odgovorila je Kadifa te se okrenula Kau: "Prije dvije godine Handa se trebala udati za jednog jako lijepog mladića kurdskog porijekla. Međutim, taj se dečko upetljao u politiku i - ubili su ga...""Činjenica da se ne mogu odlučiti na otkrivanje nema s time baš nikakve veze", rasrdila se Handa. "Ne mogu se otkriti zato što samu sebe ne mogu zamisliti otkrivenu. Svaki put kad se na to pokušam usredotočiti.

izgledam si ili kao zla strankinja slična 'pregovaračici' ili kao kakva ponornica. Kad bih se samo jednom, samo na tren, uspjela zamisliti kako otkrivena ulazim kroz vrata našeg fakulteta, kako koračam fakultetskim hodnicima i ulazim u predavaonicu, našla bih u sebi snage da to i učinim i bila bih, inšallah. slobodna. U tom bih se slučaju otkrila svojom voljom, razumijete, a ne zbog pritiska policije. Ali, nikako se ne mogu sabrati i usredotočiti na taj trenutak.""Nemoj tom trenutku pridavati toliko značenje", rekla je Kadifa. "Čak ako te on i potpuno promijeni i slomi, ti ćeš uvijek biti naša draga Handa.""Neću biti, i to je ono najgore", odgovorila je Handa. "Sigurna sam da me, otkako sam vas napustila i odlučila se otkriti, optužujete i omalovažavate." Okrenula se Kau. "Ponekad mi se pred očima pojavi neka djevojka: promatram je dok raspuštene kose ulazi na fakultet, i gledam je kako ide dalje, ide kroz hodnike sve do naše predavaonice - ah, koliko mi ta prostorija nedostaje! - i dok je gledam, osjećam čak i miris hodnika, i težak zrak naše predavaonice... Na kraju, kad priđe vratima, ugledam njezin odraz u staklu koje razdvaja predavaonicu od hodnika i shvaćam da to nisam ja, shvaćam da je to neka druga djevojka, i tada, u tom trenu, uvijek zaplačem..."Svi su pomislili da će ponovno zaplakati."Ne bojim se biti netko drugi", nastavi ona ipak. "Ono što me plaši jest da se više nikada neću moći vratiti u ovo svoje stanje, da ću samu sebe morati zaboraviti. A to je dovoljan razlog za samoubojstvo." Opet se okrenula Kau. "Jeste li se ikada poželjeli ubiti?" reče pomalo koketno."Nisam, ali čovjek se nakon što upozna žene u Karsu poprilično zamisli...""Za djevojke koje su u sličnome stanju kao i ja samoubojstvo znači izraz želje da gospodare vlastitim tijelom. S tom se željom ubijaju djevojke koje su nevinost izgubile na prijevaru ili one koje kao djevice udaju za nevoljene muškarce. Samoubojstvo im je isto što i želja za nevinošću. Jeste li ikada napisali kakvu pjesmu o samoubojstvu?" Instinktivno se okrenula prema Svili: "Gnjavim li previše vašeg gosta? Dobro, neka mi još samo kaže odakle su mu to 'došle' pjesme koje je napisao u Karsu, i pustit ću ga na miru.""Kad osjetim da mi pjesma dolazi, srce mi je prepuno zahvalnosti onome koji mi je šalje, jer me obdaruje neopisivom srećom.""Pomaže li vam ta ista osoba i da se usredotočite? Tko je ona?""lako ne vjerujem, čini mi se da mi ih On šalje.""Ne vjerujete u Allaha ili u to da vam On šalje pjesme?"

"Pjesme mi šalje Allah", odgovori joj Ka s neočekivanim nadahnućem."Vidio je koliko je ovdje ojačao politički islam", promrmlja gospodin Tur-gut. "Možda su mu i prijetili... Prepao se pa je počeo vjerovati u Allaha.""Ne, to je bila moja želja", odgovorio je Ka. "Želio sam vjerovati da bih bio jednak drugima.""Moram vas ispraviti: oprostite, ali vi ste se prepali. Vas je strah...""Točno, strah me je", poviče i Ka u isti tren. "Strah me je, i to jako!" doda i odjednom skoči na noge kao da je ugledao u sebe uperen pištolj. Svi se ostali također trgoše. "Gdje je?" kriknu gospodin Turgut očekujući pucanj svakoga trena. Jedino se Handa nije dala smesti: "Ja se ne bojim", šapnu sebi u bradu, "ni do čega mi nije stalo."Ipak, i ona je zajedno s ostalima gledala u Kaovo lice ne bi li otkrila s koje im strane prijeti opasnost. Gospodin Serdar mi je godinama kasnije kazivao kako je Kaovo lice bilo blijedo kao kreč, ali na njemu nije bilo ni traga strahu ili mučnini - lice mu je, sjećat će se, sijalo od sreće. Služavka će otići i malo dalje i tvrditi kako je u tom trenutku sobu ispunila neobična, jarka svjetlost, svjetlost koja ih je sve zaslijepila. Stoga će od toga dana u njezinim očima Ka biti uzdignut na razinu evlije. Sjećat će se i da je netko od prisutnih u tom presudnom času protisnuo: "Došla je pjesma!" što ih je sve prestravilo i zapanjilo i više od pištolja na koji su u prvi tren bili pomislili.Prema bilješkama koje je Ka ostavio u svojoj bilježnici analizirajući događaje te večeri, napetost i iščekivanje koje je tada zavladalo sobom podsjetilo ga je na jezive trenutke iščekivanja tijekom seansi prizivanja duhova na koje smo nas dvojica znali odlaziti još kao dječaci: bilo je to u nekoj kući u jednoj od sporednih uličica na Nišantašu, čitavih četvrt stoljeća ranije. Organizirala bi ih majka našeg prijatelja, debela mlada udovica. Većina uzvanika bile su nesretne kućanice, njoj nalik, a naj-revnijim su se sudionicima smatrali neki pijanist paraliziranih prstiju i jedna sredovječna, nervozna filmska zvijezda. (Uvijek smo se raspitivali hoće li i ona doći.) Nju je redovito pratila i njezina sestra koja bi počesto padala u nesvijest, kao i jedan umirovljeni paša, uporni udvarač te oronule zvijezde. Ka i ja smo prije početka svake seanse strpljivo čekali u jednoj od sporednih prostorija da nas naš prijatelj krišom uvede u salon. Glavni trenutak takvih večeri nastupio bi kada bi netko od uzvanika nakon dugoga iščekivanja uzviknuo: "O, duše, ako si među nama, javi se!" Tad bi zavladao dug i neugodan muk nakon kojega bismo čuli gotovo nečujno pucketanje, škriputanje stolice, uzdah ili - ponekad - tup udarac u nogu stola, što bi bilo sasvim dovoljno da isprepadani glas objavi: "Tu

127je!". Dodajmo, ipak, da se te večeri u Karsu Ka nije ponio kao netko tko je ugledao duha, nego se odmah uputio prema vratima kuhinje. Lice mu je, kao što rekosmo, sijalo od sreće."Mnogo je popio", zaključio je gospodin Turgut. "Da, da, neka mu netko pomogne."Svila je već bila potrčala za Kaom pa je zadnje riječi izgovorio samo zato da bi izgledalo kako joj je on to naredio. Ka se strovalio na stolicu kraj kuhinjskih vrata. Iz džepa je izvukao bilježnicu i olovku."Ne mogu pisati dok me svi vi gledate, i to još s nogu", rekao je."Odvest ću te u drugu sobu", predložila mu je Svila.Prošao je za njom kroz kuhinju - još je uvijek fino mirisala po šećernom sirupu kojim je Zahida zalila kadaif- i kroz jednu hladnu prostoriju u treću polumračnu odaju."Hoćeš li ovdje moći pisati?" pitala ga je Svila i upalila svjetiljku.Ka je ugledao čistu sobu s dva uredno namještena kreveta. Na komodi i tronošcu kojemu su sestre dodijelile ulogu stolića stajala je skromna kolekcija posudica za kreme, ruževa, malenih toaletnih vodica i bočica bademova ulja i alkohola. Uz nekoliko knjiga, ondje se našla i jedna torbica s patentnim zatvaračem te kutija švicarskih čokoladnih bombona natrpana četkicama i olovkama, plavim amajlijicama protiv zlog oka, ogrlicama i narukvicama. Sjeo je na krevet uz zaleđeni prozor."Moći ću", odgovorio joj je. "Ali nemoj me ostaviti i otići.""Zašto?""Ne znam", rekao je prvo, a zatim dodao: "Bojim se." Eto, tad je započeo pisati novu pjesmu čiji je glavni motiv bila kutija čokoladnih bombona koju mu je stric nekada davno donio iz Švicarske. Njezin su poklopac krasili švicarski pejzaži, slični onima kakve je vidao po karskim čajanama. Prema Kaovim kasnijim bilješkama - a njima je pjesme koje su mu "dolazile" u Karsu pokušavao samome sebi objasniti te ih razvrstati i dovesti u određeni red - prvi predmet koji se pojavio iz te kutije bio je jedan dječji, lažni sat. Dva dana kasnije doznat će da je to nekada bio sat malene Svile. Ka će, polazeći od toga sata, pokušati nešto reći o vremenu: o vremenu djetinjstva, i vremenu života."Ne želim da se ikada odvajaš od mene", rekao je Ka Svili, "strašno sam zaljubljen u tebe.""I ne poznaješ me", odgovorila je."Postoje dvije vrste muškaraca", rekao joj je učiteljski. "Prvi su oni koji se ne mogu zaljubiti u djevojku prije nego što doznaju kako ona jede sendvič, kako se češlja, kakve je gluposti smetaju, zašto se ljuti na oca, kao

Snijegi sve ostale priče i legende koje se nje tiču. Druga vrsta - a tu sam i ja - o djevojci smiju znati iznimno malo da bi se u nju uspjeli zaljubiti.""Ti si. znači, u mene zaljubljen zato što me ne poznaješ? Misliš li da je to doista ljubav?""To je ljubav za koju je čovjek spreman baš sve dati", odgovorio je Ka."Kad me vidiš kako jedem sendvič i shvatiš čime se sve zamaram, tvoja će se ljubav istopiti.""Neće. Želja koja će, produbljujući našu bliskost, povezivati naša tijela dotad će se već pretvoriti u sretne uspomene zbog kojih više nećemo moći jedno bez drugog.""Ne miči se, ostani na krevetu", rekla je Svila, "ne mogu nikoga poljubiti dok sam pod istim krovom s ocem." U početku se nije opirala Kaovim poljupcima, ali ga je na kraju ipak odgurnula s riječima: "Ne volim to dok mi je otac u kući."Ka ju je još jednom na silu poljubio u usta, a zatim sjeo na rub kreveta. "Moramo se Što prije vjenčan i pobjeći odavde. Možeš li zamisliti koliko ćemo biti sretni u Frankfurtu?"Zašutjeli su."Kako si se mogao zaljubiti u mene ako me uopće ne poznaješ?""Zato što si lijepa... Zato što već sad mogu zamisliti koliko ćemo biti sretni... I zato što ti mogu sve reći, a da se uopće ne sramim. Stalno zamišljam kako vodimo ljubav.""Sto si radio u Njemačkoj?""Mučio sam se sa svojim pjesmama koje nikako nisam mogao napisati... 1 masturbirao, dan i noć... Samoća je stvar ponosa: osamljcnik se na veoma nadmen način utapa u vlastitome mirisu... Problem pravoga pjesnika zapravo je uvijek isti: ako je dugo sretan, postane otrcan. A ako je dugo nesretan, ne može u sebi naći snagu na koju bi se njegove pjesme mogle osloniti... Sreća i pjesništvo - to ne može dugo zajedno. Nakon nekog vremena ili sreća obezvrijedi pjesnika i njegovu poeziju ili mu prava poezija upropasti sreću. Užasno se bojim vratiti u Frankfurt - i biti nesretan...""Pa ostani u Istanbulu", odgovorila mu je Svila.Ka ju je pažljivo pogledao. "Željela bi živjeti u Istanbulu?" prošaputao je. U tom je času svim srcem želio da ga Svila nešto zamoli, da od njega zatraži nešto, bilo što.A žena je to osjetila i odgovorila: "Ne želim baš ništa." Ka je bio svjestan svoje panične žurbe. Znao je i da će u Karsu ostati veoma kratko jer će ga to mjesto vrlo skoro početi gušiti pa je bio prisiljen

729na žurbu: drugog izlaza nije imao. Osluškivali su jedva čujne glasove iz salona, i škripu snijega kroz koji se vani probijala jedna kočija urezujući u njemu svoj trag. Svila je stajala na pragu; izvlačila je vlasi zapetljane u četku za kosu, zamišljena i odsutna."Ovdje je sve toliko siromašno i beznadno da čovjek zaboravi što znači nešto poželjeti. To se, eto, tebi dogodilo...", rekao joj je Ka. "Ovdje se ne može misliti o životu... Preostaje jedino smrt. Hoćeš li poći sa mnom?" Nije odgovorila. "Ako će odgovor biti ne, nemoj ništa reći", dodao je."Ne znam", odgovorila je gledajući četku. "Čekaju nas u salonu.""Tamo se nešto događa, to osjećam, ali ne razumijem o čemu se radi", rekao joj je. "Možeš li mi objasniti?"Nestalo je struje. Vidjevši da se Svila nije ni pomaknula, htio ju je zagrliti, ali ga je zaustavio strah da će se u Njemačku vratiti sam. Ostao je na mjestu kao ukopan."Nećeš moći pisati u ovoj tami", rekla je. "Idemo.""Što bi od mene najviše željela? .Što trebam učiniti da bi me zavoljela?""Budi što jesi", rekla je Svila i izišla iz sobe.Ka je bio toliko sretan na rubu toga kreveta da je jedva ustao. Sjeo je u hladnu sobu pokraj kuhinje te pod drhtavim svjetlom svijeće u zelenu bilježnicu na brzinu napisao pjesmu "Kutija čokoladnih bombona".Kad je ustao, našao se iza Svile: zakoraknuo je da bi je zagrlio i zavukao glavu u njezinu kosu, ali se u tami - jednakoj onoj koja mu je vladala u glavi - sapleo i spotaknuo. U slabašnom svjetlu svijeće iz kuhinje, vidio je kako su se Svila i Kadifa zagrlile. Obavile su jedna drugoj ruke oko vrata, poput ljubavnika."Otac me je poslao da vas nađem", rekla je Kadifa."U redu je, draga", odgovorila joj je Svila."Zar nije napisao pjesmu?""Jesam", odgovorio je Ka vireći iz mraka. "Ali sad bih želio vama pomoći."Kad je ušao u kuhinju, na svijeći je drhturio plamičak, ali ondje više nije bilo nikoga. Časkom si je nalio punu čašu rakije i iskapio je bez vode. Na oči su mu navrle su/e pa je popio i čašu vode.Izišavši iz kuhinje, našao se u grobnoj, zloslutnoj tami. Ugleda trpezu i svijeću na njoj te krenu prema njima. Svi za stolom okrenuli su se njemu, skupa sa svojim velikim sjenama po zidovima."Jeste li mogli napisati pjesmu?" upitao ga je gospodin Turgut. Nije ga to pitao odmah da ne bi izgledalo kao da mu pridaje preveliko značenje."Jesam."

snijeg"Čestitam." U ruku mu je tutnuo čašu i napunio je rakijom. "O čemu?""Svima s kojima sam ovdje razgovarao dajem za pravo. Po njemačkim se ulicama vuče strah. Taj je strah sada u meni.""Potpuno vas razumijem", reče mu Handa mudro. Ka joj se zahvalno nasmiješi. Došlo mu je da joj kaže: "Nemoj se otkriti, lijepa moja.""Ako ste - izjavivši kako su svi s kojima ste ovdje razgovarali po vama u pravu - podrazumijevali i da ste u Allaha povjerovali susrevši se sa šejh efendijom, htio bih vas uputiti na pravi put: u Karsu Allaha šejh efendija ne zastupa!""A tko ovdje zastupa Allaha?" izazva ga Handa.Gospodin Turgut se, međutim, na nju nije ljutio. Bio je inatljiv i svad-ljiv, ali je imao meko srce, srce kakvo nikako ne bi pristajalo jednom nepopustljivom ateistu. Ka je shvatio da je gospodina Turguta strašno mučila nesretna sudbina njegovih kćeri, ali i da se jednako toliko bojao odreći se navika koje su vladale njegovim svijetom. Taj strah nije imao nikakve veze s politikom. Bio je to strah čovjeka koji se vise od svega bojao da će se morati odreći jedine životne zabave: da će izgubiti glavno mjesto za obiteljskim stolom, mjesto s kojega je svake večeri, okružen kćerima i obiteljskim prijateljima, imao prilike nadzirati cjelovečernja ćaskanja i polemiziranja o politici i postojanju ili nepostojanju Allaha.Došla je struja i iznenada obasjala salon. Stanovnici Karsa bili su toliko obvikli neprestanim nestancima struje da se, kad je došla, nije dalo naslutiti ni traga onom sretnom nemiru koji bi u takvim prilikama podigao na noge sve stanovnike istanbulske kuće u kojoj je Ka odrastao; niti su se kućom prolomili radosni povici, niti je itko upozoravao da - jao! - odmah treba pregledati stroj za pranje rublja zaustavljen nestankom struje, a na svijeće oko kojih bi se čitava njegova obitelj štrcala s riječima: "Ja ću je ugasiti!" nitko nije ni pogledao; stanovnici Karsa bili su prema svemu tome potpuno ravnodušni. Gospodin Turgut uključi televizor i poče vrtjeti po programima. Ka došapnu djevojkama kako je njihov grad nadnaravno tiho mjesto."Zato što se mi ovdje bojimo i vlastitoga glasa", reće mu Handa."Ta tišina - to je tišina snijega", zaključi Svila.Svi su, poraženi, dugo, dugo gledali televiziju; programi su se polako izmjenjivali. Uzevši ispod stola Svilinu ruku, Ka je pomislio kako bi tu mogao ostati do kraja života: dane bi provodio drijemajući na nekom poslu, a večeri gledajući televizor sa satelitskom antenom, držeći Svilinu ruku u svojoj, i tako bi živio sretno sve do smrti.

15-Svatko od nas ima jednu želju, najvažniju u životuU Narodnom kazalištuTOČNO sedam minuta pošto je zaključio da bi sa Svilom mogao zauvijek sretno živjeti u Karsu, Ka se zatekao kako kroza snijeg trči prema Narodnom kazalištu; jurio je sam gradskim ulicama kao da kreće u rat, a srce mu je iskakalo iz grudi. U tih sedam minuta sve se dogodilo nevjerojatnom, ali, zapravo, i posve razumljivom brzinom.Prvo je gospodin Turgut bio prebacio program na izravni prijenos noći u Narodnom kazalištu. Prema graji koja je romorila kazalištem, naslutili su da se ondje sprema nešto čudno. Taj ih je nemir možda i obradovao jer su bili željni nečega novog, čeznuli su da makar i na jednu noć dobiju priliku izviriti iz učmalog provincijskog života, ali su ga se i bojali jer se činilo da bi nešto moglo krenuti po zlu. Prema pljesku i povicima nestrpljive gomile bilo je jasno da kazališnom dvoranom vlada napetost, kako među gradskom kremom u prvim redovima, tako i medu muškom mlađarijom u zadnjim. Kamera nije pokazivala čitav salon; pogledi su im puzili po rubovima ekrana ne bi li doznali što se zbiva izvan kadra.Na pozornici je stajao vratar nacionalne reprezentacije, svojedobno poznat diljem Turske. Pričao je o tragičnoj utakmici na kojoj su mu petnaest godina ranije Englezi zabili jedanaest golova. Jedva da je priveo kraju tužnu priču o prvom od tih golova, kad se na ekranu ukaza voditelj večeri, tanak kao motka: vratar je, baš kao i izlagatelji na državnoj televiziji, odmah shvatio da slijedi blok reklama pa je zašutio. Voditelj mu je uzeo mikrofon te u nekoliko sekundi zgurao dvije reklame (u trgovinu Tadal na Fevzi-pašinoj aveniji stigla kajserijska pastrma, u učilištu Znanje počeli upisi za tečaj pripreme za prijemni ispit) i još je jedanput ponovio raskošni program te večeri, završivši ga s pjesnikom Kaom koji će im odrecitirati svoju pjesmu. Na kraju se tužnoga lica okrenuo kameri i dodao:

Snijeg"Moramo, nažalost, primijetiti da pjesnik Ka još uvijek nije među nama. Stanovnicima Karsa bit će neizmjerno žao ako ih pjesnik Ka - koji je do našega graničnoga grada stigao čak iz Njemačke - večeras ne počasti svojom prisutnošću.""Eh, ako nakon ovoga ne pođete onamo, bit će to velika sramota", zaključi odmah gospodin Turgut."Ali nisu me čak ni pitali želim li uopće sudjelovati!" odgovori mu Ka."Ovdje vam je takav običaj. Da su vas pozvali, ne biste otišli", rekao je gospodin Turgut. "A ovako morate otići da ih ne biste povrijedili.""A mi ćemo vas odavde gledati", uzviknu Handa s potpuno neočekivanim oduševljenjem.Uto se otvoriše vrata i pojavi se dečko koji je radio noćne smjene na recepciji. "U bolnici je upravo preminuo direktor Pedagoškog instituta", reče."Bijedna budala...", reče gospodin Turgut. Potom se okrene Kau: "Isla-misti se dadoše u Čišćenje... Pobit će nas sve, jednog po jednog. Ako se želite izvući živi, vjerujte u Allaha što god više možete. U ovome gradu bivšem ateistu mlaka vjera vrlo skoro više neće biti dovoljna da sačuva živu glavu.""U pravu ste", odvrati mu Ka. "A ja sam ionako već donio odluku da čitav svoj život u potpunosti otvorim AIlahu čiju sam ljubav počeo osjećati u najskrivenijim dubinama svoga srca."Sarkazam u njegovu odgovoru svi su prepoznali, nije da nisu, ali ih je njegova domišljatost - jer bio je već dobrano pijan - navela da posumnja-ju da je Ka o svemu tome razmišljao i prije te večeri.Stolu priđe Zahida: u jednoj je ruci držala veliki lonac, a u drugoj kepčiju čija je drška odbijala svjetlo stolne svjetiljke te je, smješkajući se majčinski nježno, rekla: "Na dnu je ostalo čorbe za jednu zdjelicu: koja će je djevojka uzeti?"Svila je baš bila govorila Kau da ne ide u Narodno kazalište, i da se boji. ali se tad, zajedno sa Handom i Kadifom, okrenula služavki i uzvratila joj osmijeh."Ako Svila kaže 'Ja ću!', poći će sa mnom u Frankfurt i vjenčat ćemo se", pomislio je u tom trenu Ka. "A ja ću otići u Narodno kazalište i pročitati svoju pjesmu 'Snijeg'.""Ja ću!" rekla je Svila te posve ravnodušno pružila svoju zdjelicu.Kad se našao pod snijegom noseći na sebi krupne pahulje. Ka je pomislio kako je u Karsu stranac i kako će taj grad zaboraviti onoga časa kad ga napusti, ali taj osjećaj nije dugo potrajao. Sputavala ga je misao o sud-

'33bini; uviđao je kristalno jasno da život određuje logika čiju geometriju još uvijek nije uspijevao dokučiti, bio je svjestan i svoje duboke čežnje da je otkrije i tako se dokopa sreće, ali u sebi nije nala/io dovoljno snage na koju bi se želja za srećom mogla osloniti.Pogledao je preda se: široka ulica pokrivena snijegom pružala se sve do Narodnog kazališta. Nad njom su se vijorile izborne zastavice, ali na njoj nije bilo nikoga živog. Promatrao je njezine kuće: širina sada ledom uokvirenih streha tih starih zdanja, ljupkost ulaznih vrata i ljepota zidnih ukrasa kao i dostojanstvo njihovih sada oronulih pročelja govorili su mu da je u njima nekada netko - možda armenski trgovci iz Tbilisija?, ili osmanlijski pase koji se uzdržavahu daćama s pastirskih selišta? - da je, dakle, jednom u njima netko živio sretnim, spokojnim, čak zanimljivim životom. Svi oni Armenci, Rusi, Osmanlije i Turci s početka Republike koji su taj grad činili poniznim središtem civilizacija, svi su ga oni napustili, a na njihovo mjesto, činilo mu se, nitko nije došao. Stoga su te ulice sada bile potpuno prazne; ipak, ni takve nisu izazivale ni pomisao na strah kakav čovjeka obuzme na ulicama napuštenih gradova. Divio se snijegu na granama divljih maslina i platana, i električnim stupovima s čijih su se rubova spuštale ledenice: u njima se ogledalo blijedonarančasto svjetlo uličnih svjetiljaka i slabašne neonske lampe iza ledom prošarana izloga. Snijeg je padao u tajnovitoj, gotovo svetoj tišini: Ka nije čuo ništa osim svojih koraka i brzoga daha. Nijedan pas nije lajao. Kao da je stigao do kraja svijeta: u tom se času sve što je vidio, čitav svemir, prepustio osluškivanju snijega. Gledao je pahuljice u krugu blijede svjetlosti jedne ulične svjetiljke: dok su se neke od njih sporo i tromo spuštale, nekoliko ih se odlučno uspinjalo, vraćajući se u tamu.Zastao je pod strehom foto-saraja Svjetlost te se u crvenkastome svjetlu njegova reklamnog natpisa pažljivo zagledao u jednu pahuljicu koja mu se spustila na rukav kaputa.Uto zapuše vjetar i sve se pokrenu; crvenkasto svjetlo ponad foto-saraja Svjetlost prestade svijetliti, a stablo divlje masline ispred radnje nestade u tami. Pogleda prema Narodnom kazalištu: pred njim je stajala svjetina, a nedaleko od njih čekao je jedan policijski minibus. Iz kavane na drugoj strani ulice nekoliko je ljudi promatralo okupljenu svjetinu zguravši se između poluotvorenih vrata i dovratnika.Čim je zakoraknuo u kazališnu dvoranu, u glavi mu se zavrtjelo od graje i živosti. Zapahnuo ga je težak zadah alkohola i cigareta; unutra je disalo mnogo duša, bilo je zagušljivo. Većina posjetitelja ostala je bez sjedećeg mjesta pa je stajala sa strane; u jednom kutu, za tezgom s ča-

■jnijcgjem, prodavao se simit i soda. Kraj zahoda koji je zaudarao mrtvačkim smradom došaptavala se skupina mladića. Ka se provlačio s jedne strane, zaobišavši skupinu policajaca u plavim uniformama, i nekolicinu njih u civilnim odijelima s voki-tokijima u rukama. Jedno je dijete, držeći oca za ruku, pažljivo pratilo putanje nekoliko zrna leblebije potopljenih u bočici svoje sode: nemir kazališne dvorane uopće ga nije doticao.S druge strane dvorane netko je energično mahao rukom, ali Ka nije bio siguran maše li ta osoba njemu."Spazio sam vas čak odande, prepoznao sam vas po kaputu."Ugledavši Nedžipovo lice, Ka je zadrhtao od ljubavi prema tom dečku. Srdačno su se zagrlili."Znao sam da ćete doći", rekao je Nedžip. "Baš sam se obradovao. Mogu li vas odmah pitati jednu stvar? Muče me dvije jako važne stvari.""Jedna ili dvije?""Baš ste pametni. Toliko ste pametni, da možete shvatiti kako pamet i nije najvažnija", odgovorio mu je Nedžip. Povukao je Kaa u jedan mirni kutak u kojemu će lakše moći razgovarati. "Jeste li Hidžran, odnosno Kadifi, rekli da je ona jedini smisao mog života?""Nisam.""Otišli ste zajedno iz čajane. Uopće niste govorili o meni?""Rekao sam joj da si ti učenik škole za imame i hatibe.""I što još? Ništa nije rekla na to?""Ništa."Zašutjeli su."Razumijem da o meni niste pričali", počeo je Nedžip dajući sve od sebe. Zagrcnuo se. "Zato što je Kadifa od mene starija četiri godine pa me vjerojatno nikada nije ni primijetila. Možda ste s njom razgovarali o osobnim stvarima. Možda su dotaknute i tajne političke teme. U to neću ulaziti. Zanima me samo jedna stvar, i to je za mene sad iznimno važno. O tome će ovisiti preostali dani moga života. Čak i da me Kadifa nikada ne primijeti - a vrlo je moguće da će trebati godine i godine da me primijeti, dokad će se vjerojatno već i udati - ja ću je, ovisno o vašem odgovoru, do kraja života voljeti, ili ću je ovoga trena zaboraviti. Molim vas da mi odgovorite odmah i bez okolišanja.""Čekam vaše pitanje", postavi se Ka službeno."Jeste li razgovarali o površnim stvarima? Znate, o glupostima s televizije, o malim, nevažnim tračevima ili o stvarima koje se mogu kupiti novcem? Shvaćate li me? Je li Kadifa doista toliko duboka osoba kako i

'35izgleda, toliko ozbiljna da se na takve plitke stvari ne bi ni obazrela, ili sam se ja u nju uzalud zaljubio?""Nismo pričali ni o čemu površnom", odgovorio je Ka.Vidio je koliko se njegov odgovor Nedžipa dojmio; s lica mu je pročitao i nadljudski napor s kojim se dečko pokušavao pribrati što je prije mogao."A primijetili ste da je ona izvanredna osoba?""Jesam.""Bi li se i ti mogao zaljubiti u nju? Jer - jako je lijepa. Kud je lijepa, tu je i svojeglava: svojeglavija od bilo koje Turkinje koju sam dosad upoznao.""Sestra joj je ljepša", primijeti Ka. "Ako je stvar u ljepoti.""A u čemu je stvar?" reče Nedžip. "Što je to naumio Allah Uzvišeni kad mi je neprestano dovodi u misli?"Širom je otvorio svoje velike zelene oči od kojih će se jedno pedeset i jednu minutu kasnije razletjeti; Ka se nije mogao nadiviti njihovu djetinjem sjaju."Ne znam", odgovorio mu je."Ne, znaš, ali ne možeš izraziti.""Ne znam.""Važno je sve moći izraziti", rekao mu je Nedžip kao da mu pokušava pomoći. "Kad bih mogao biti pisac, pokušao bih izraziti ono o čemu nitko nikada nije pisao. Hoćeš li mi samo ovaj put reći sve, baš sve?""Kaži.""Svatko od nas ima jednu želju, najvažniju u životu, nije li tako?""Tako je.""Koja je tvoja?"Ka nije odgovarao; nasmijao se."Moja je vrlo jednostavna", nastavio je Nedžip ponosno. "Želim oženiti Kadim, živjeti u Istanbulu i postati prvi svjetski islamski pisac znanstvene fantastike. Znam da je sve to neostvarivo, ali svejedno - to je ono što želim. I ne ljutim se na tebe zbog toga što svoju želju ne možeš izgovoriti, jer te razumijem. Ti si moja budućnost. A iz tvog pogleda koji ne možeš skinuti s mojih očiju shvaćam i ovo: i ti u meni vidiš svoju mladost, i zato me voliš."U kutovima usana pojavio mu se sretan, lukav smiješak; Ka ga se prepao."Hoćeš reći da si ti ja prije dvadeset godina?""Točno. U znanstveno-fantastičnom romanu koji ću jednoga dana na-

•snijegpisati obradit ću upravo takav prizor. Oprosti, mogu li ti staviti ruku na čelo?" Ka se malo nagnuo. Nedžip mu je bez imalo ustezanja lakim, uvježbanim pokretom čelo prekrio dlanom:"Sad ću ti reći što si mislio prije dvadeset godina.""Kao što to radiš i s Fazi lom?""S njim mislim isto u istom trenu. A medu nama postoji vremenski razmak. Slušaj me sad, molim: bio je to jedan zimski dan. Sjedio si u školi: padao je snijeg, a ti si se sav gubio u svojim mislima. U sebi si čuo Allahov glas, ali si Njega pokušavao zaboraviti. Bilo ti je jasno da sav svijet čini savršenu cjelinu, ali si se trudio ne misliti na Onoga koji ti je to govorio jer si znao da ćeš jedino tako moći biti još nesretniji i još pametniji. Bio si u pravu. Znao si da jedino pametni i nesretni mogu biti pravi pjesnici. I tako si za ljubav poezije junački prihvatio patnje bezboštva. Tad još nisi mogao ni pomisliti da ćeš, kad izgubiš taj Glas u sebi, ostati sam samcat na svijetu.""Dobro, u pravu si, tako sam mislio", rekao mu je Ka. "Misliš li i ti sad tako?""Znao sam da ćeš me to odmah pitati", odgovori mu Nedžip vidno uznemiren. "Ne želiš li i ti vjerovati u AIlaha? Želiš, zar ne?" Njegova ruka na Kaovu čelu bila je toliko hladna da je Ka drhturio. Sad ju je odjednom povukao. "O toj bih ti temi mnogo toga mogao reći. U sebi čujem i glas koji mi govori: 'Ne vjeruj u AIlaha!'. Vjera poput moje, odana vjera u nečije postojanje, nije moguća ukoliko ne postoji i sumnja ili barem pitanje: 'A Što ako ne postoji?' Čak i u trenucima kada sam siguran da me jedino vjera u Lijepog AIlaha drži na životu, događa mi se da - jednako kao što sam kao dijete strahovao što će se dogoditi ako mi umru roditelji - pomislim: što bi bilo kad ne bi bilo AIlaha? Tad mi se pred očima uvijek pojavi isti prizor, jedan krajolik. Znam da snaga toga prizora izvire iz Al-lahove ljubavi pa ga se ne bojim gledati: promatram ga veoma pažljivo.""Možeš li mi reći što je na njemu?""Stavit ćeš to u svoje pjesme? Ne tražim od tebe da uz to spomeneš moje ime. Ipak, zauzvrat želim samo jednu stvar.""Reci!""U proteklih šest mjeseci napisao sam Kadin tri pisma. Nijedno joj nisam poslao. Ne zbog toga što me je bilo sram, nego... Bojao sam se će ih oni u pošti otvoriti i pročitati. Pola stanovnika Karsa radi u tajnoj policiji. I pola ove svjetine ovdje je isto to. Svi nas gledaju. Gledaju nas čak i moji.""Koji tvoji?"

137"Svi mladi islamisti ovoga grada. Jako ih zanima o čemu ću s tobom razgovarati. Došli su ovamo izazvati nered. Znaju da će se ova noć pretvoriti u demonstraciju laičke i vojne sile. Navodno će prikazati onaj poznati stari igrokaz, Feredžu, i ponižavati pokrivene djevojke. Meni se, da budem iskren, politika gadi, ali mislim da moji prijatelji imaju ispravne razloge za pobunu. A budući da za tu stvar nisam zagrijan kao oni, sumnjaju u mene. Ne mogu ti dati pisma. Mislim, ne sad dok nas svi gledaju. Molim te da ih daš Kaditi.""Sad nitko ne gleda. Daj mi ih odmah, a onda mi opisi prizor.""Pisma su ovdje, ali nisu kod mene. Bojao sam se pretraživanja na ulazu. A mogli bi me i prijatelji pretražiti. Možemo se naći za točno dvadeset minuta kod zahoda na kraju hodnika, onog u koji se ulazi kroz vrata pokraj pozornice?""I tad ćeš mi opisati taj prizor?""Jedan od njih ide prema nama", rekao je Nedžip. Skrenuo je pogled. "Poznajem ga. Nemoj gledati tamo! Pravi se da sa mnom razgovaraš normalno, kao da nismo prijatelji.""Dobro.""Čitav Kars zanima zašto si došao ovamo. Misli se da te je država poslala po nekom tajnom poslu, čak i da su te poslale zapadnjačke snage. Prijatelji su me poslali ovamo da kod tebe provjerim koliko je u tome istine. Jesu li te priče točne?""Nisu.""Sto da im kažem? Zašto si došao ovamo?""Ne znam.""Znaš, ali ne možeš reći od stida." Tišina. "Došao si ovamo zato što si nesretan", rekao je Nedžip."Po čemu si to shvatio?""Po tvojim očima: nikada dosad nisam sreo nekoga s tako tužnim pogledom... Mislim, ni ja sad uopće nisam sretan, ali ja sam mlad. Tuga me jača. Draže mi je da sam u ovim godinama nesretan nego sretan. U Karsu jedino budale i zlikovci mogu biti sretni. Ali kad budem u tvojim godinama, bit će mi draže da budem sretan.""Nesreća me brani od života", rekao je Ka. "Ne brini za mene.""Baš lijepo. Ne ljutiš se na mene, zar ne? Na tvome licu ima nešto dobro: zbog toga ti se usudim reći baš sve što mi padne na pamet, čak i najgluplje stvari. Kad bih takvo što rekao pred svojim prijateljima, odmah bi me počeli ismijavati.""Čak i Fazil?"

"'*y"5"Fazil je drugo. Ako me netko povrijedi, on će me osvetiti, a zna i što mislim. Sad malo ti govori. Gleda nas onaj.""Koji?" rekao je Ka. Pogledao je one koji su stajali iza redova za sjedenje: čovjeka kruškolike glave, dva bubuljičava dečka i grupicu namrgođenih, bijedno odjevenih mladića. Svi su bili okrenuti prema pozornici, neki su se ljuljali kao pijani."Nisam jedini koji je večeras pio", promrmljao je Ka."Oni piju zato što su nesretni", rekao je Nedžip. "A vi ste pili da biste se mogli oduprijeti sreći skrivenoj u vama."Prije nego što je do kraja izgovorio posljednje riječi, nestade u gomili. Ka nije bio siguran je li ih točno čuo. Glava mu se nije protivila svoj toj buci i gunguli; osjećao se ugodno, kao da sluša finu glazbu. Netko mu je mahnuo: jedan ga je kazališni radnik, kabadahija gospodskih manira, posadio na jedno od nekoliko slobodnih mjesta rezerviranih za "izvođače". Sve što je te večeri Ka vidio na pozornici i ja sam, godinama kasnije, odgledao na video vrpcama koje sam presnimio u arhivu Televizije pograničnog Karsa. Prvi je prizor bila kratka "vinjeta", šala na račun reklame jedne banke; budući da Ka već godinama nije pratio tursku televiziju, nije bio siguran radi li se o ismijavanju ili samo o oponašanju. Ipak, i on je shvatio da je pretjerano ljubazni snob koji dolazi u banku da bi uložio novac nakazna imitacija turskoga prozapadnjaka. Brehtovska i bahtinov-ska kazališna skupina Sunaja Zaima istu je tu "vinjetu" znala prikazivati i po kasabicama manjim i zabačenijima i od Karsa: igrajući je ondje po čajanama u koje nikada nisu zavirile ni žene ni predstavnici vlasti, dopu-štali su si da toj "igrici" dodaju i nešto prostakluka, pa bi se snobovska uglađenost bankomatskog korisnika razvila u pederastiju, a publika bi od smijeha padala sa stolica. Drugi je skeč na pozornicu doveo ženu koja si je na kosu stavljala Kelidor šampon i regenerator; Ka je tek pred kraj shvatio da je glavna junakinja, brkati muškarac u ženskoj odjeći, Sunaj Zaim. Jednako kako je to znao činiti po zabačenim čajanama, odlučan da svojoj ogorčenoj i bijednoj muškoj publici priušti malo "antikapitalističke katarze", Sunaj je i sada dao sve od sebe: divljajući po pozornici u haljini, s jedne je strane prosipao najprostije psovke, a s druge strane duguljastu bočicu šampona gurao u svoj stražnji otvor. Potom se pojavila Sunajeva žena, Funda Eser, i publiku podsjetila na jednu vrlo omiljenu reklamu za kobasice; kobasicu koju je držala u ruci nekoliko je puta odvagala s razvratnim veseljem, a zatim, postavivši publici pitanje "Je li od konja ili od magarca?" šmugnula s pozornice prije nego što je prevršila mjeru. Nakon nje, na pozornici se ponovno ukazao Vural, slavni vratar '6o-ih,

'39te razvezao svoju priču spletenu od jedanaest poraznih i sramnih engleskih golova ukrašenih glumicama s kojima je u to doba hodao i vlastitim majstorlucima u lažiranju utakmica. Njegovu su priču svi odslušali sa smiješkom i čudnim užitkom samoponižavanja: lica su im bila ozarena zabavnom mizerijom jednoga Turčina.

i6.Mjesto na kojemu nema Allaha Nedžipov krajolik i Kaova pjesmaKAD je, dvadeset minuta kasnije, Ka ušao u zahod na kraju hladnoga hodnika, vidio je da stiže i Nedžip, provlačeći se pokraj muškaraca postrojenih uz pisoare. Neko su vrijeme stajali pred zatvorenim vratima pregradaka u stražnjem dijelu zahoda, praveći se da jedan drugoga ne poznaju. Ka se zagledao u reljefni ukras na zahodskome stropu, u ružu i njezine listiće.Cim se jedan od pregradaka ispraznio, obojica su strugnula u njega. Ka je opazio da ih je vidio neki krezubi starac. Nedžip je pak odahnuvši rekao: "Nisu nas vidjeli." Zagrlio je Kaa, radostan. Zagazivši tenisicom na jednu prečku na pregradi vješto se uspeo te ispružio ruku i s vodokotlića uzeo sveščić kuverata. Spustio se i pažljivo ih opuhao."Kad joj budeš davao ova pisma, želio bih da joj nešto kažeš", rekao je. "Mnogo sam razmišljao o tome. Od trenutka kad ih Kadifa pročita, ja do kraja života više nikada neću imati nikakvu nadu ili očekivanje povezano s njom. Želim da joj to kažeš posve otvoreno, da joj bude savršeno jasno.""Ako u času kad shvati da si u nju zaljubljen bude doznala i da za tu ljubav nema nikakve nade, zašto je uopće o tome obavještavati?""Za razliku od tebe, ja se ne bojim života i svojih strasti", rekao je Nedžip. Uplašio se da je Kaa povrijedio. "Ova su mi pisma jedini izlaz: ne mogu živjeti bez ljubavi i strasti prema nekome, prema nekoj ljepoti. Nakon ovoga, ljubav i sreću morat ću potražiti negdje drugdje. Ali prvo si moram Kadim izbiti iz glave. Hoćeš li da ti kažem koga ću nakon Kadife voljeti svim svojim srcem?" Pružio je pisma Kau."Koga?" rekao je Ka smještajući pisma u džep hlača.

141"Allaha.""Opisi mi onaj svoj krajolik.""Prvo otvori taj prozor. Užasno smrdi ovdje."Ka se, da bi otvorio zahodski prozorčić, pomučio sa zahrdalom bravom. Ugledavši pahulje koje su kroz noćnu tišinu klizile meko i nježno, zastali su zadivljeni, kao da svjedoče Čudu."Kako je svijet lijep!" prošapće Nedžip."Što je za tebe najljepša strana života?" upita ga Ka.Nastane tišina. "Sav je lijep", odgovori Nedžip kao da odaje tajnu."Ali, zar nas život ne čini nesretnima?""Da, ali za to smo sami krivi. To nema nikakve veze ni sa svijetom ni s njegovim Stvoriteljem.""Opisi mi onaj prizor.""Prvo mi stavi ruku na čelo i reci mi moju budućnost", reče Nedžip. Gledao ga je širom otvorenih očiju; dvadeset i šest minuta kasnije jedno će se od njih razletjeti, zajedno s njegovim mozgom. "Želim proživjeti dug i ispunjen život i već sad znam da me očekuje mnogo lijepih stvari. Ali ne mogu znati što ću misliti za dvadeset godina, a to me jako zanima."Ka prisloni dlan desne ruke na nježnu kožu Nedžipova čela. "Aman, Allah!" našali se trgnuvši ruku kao da je dotaknuo nešto vrelo. "Što se sve ovdje ne kuha...""Reci mi.""U sljedećih dvadeset godina - znači do svoje trideset i sedme - već ćeš sasvim sigurno shvatiti što je glavni razlog svim zlima ovoga svijeta. Znači, znat ćeš zašto su siromašni toliko siromašni i glupi, i zašto su bogataši toliko bogati i pametni, i zašto postoji nasilje i okrutnost i bezvoljnost - mislim, sve one stvari zbog kojih osjećaš krivnju i poželiš da te nema... Znat ćeš da se sve to događa zato što svi misle jednako", rekao je. "I tad ćeš. na tom stupnju na kojemu svi, praveći se moralnima, umiru u gluposti, shvatiti da možeš biti dobar samo ako budeš zao i nemoralan. Ali bit će ti jasno da taj tvoj zaključak ima i jednu strašnu posljedicu. A pod ovom svojom drhtavom rukom osjećam da je ta posljedica...""Što?""Ti si veoma pametan i već danas znaš što je ta posljedica. I zato hoću da mi je ti kažeš.""Ti reci!""Znam i da onaj osjećaj krivnje - koji si pripisao patnji i nesrećama siromaha - trpiš iz istog razloga..."

omjeg"Što? Hoćeš reći da - sačuvao me Allah! - više neću vjerovati?" uzruja se Nedžip. "Umrijet ću ako ne budem vjerovao!""Neće ti se to dogoditi preko noći. Neće to biti kao u onoj tvojoj priči o ravnatelju koji je postao ateistom nakon vožnje dizalom... Dogodit će ti se toliko sporo, da toga ni sam nećeš biti svjestan. Kao u onoj priči o čovjeku koji je umirao toliko sporo, da je tek kad je jednog jutra na drugom svijetu pretjerao s rakijom shvatio da je već godinama mrtav.""Tebi se tako dogodilo?"Ka je povukao ruku s njegova čela. "Ne, moja je priča posve drugačija. Mora da sad već ima nekoliko godina otkako sam polako počeo vjerovati u Allaha. A događalo mi se toliko sporo da sam to shvatio tek kad sam došao u Kars. Zbog toga sam ovdje sretan i mogu pisati pjesme.""Sad mi izgledaš toliko sretan i pametan", rekao mu je Nedžip, "da ću te pitati još i ovo: može li čovjek doista znati što ga čeka? Ili, ako i ne zna, može li barem samoga sebe uvjeriti da zna svoju budućnost i tako naći spokoj? To mi treba za moj prvi znanstveno-fantastični roman.""Neki ljudi znaju...", rekao je Ka. "Naprimjer gospodin Serdar, uredni k Novosti graničnoga grada: pogledaj, odavna je u svojim novinama objavio što će se večeras dogoditi." Zajedno su pogledali novine koje je Ka izvadio iz džepa, "'...svečana je večernja zabava s vremena na vrijeme prekidana ovacijama i oduševljenim aplauzom.'""To bi valjda trebalo biti ono što nazivamo srećom", rekao je Nedžip. "Da smo mi u novinama napisali ono što će nam se dogoditi, a poslije sve te lijepe stvari i proživjeli, bili bismo pjesnici vlastita života. U novinama piše da si pročitao svoju najnoviju pjesmu. Koja je to?"Netko im je pokucao. Ka je zamolio Nedžipa da mu odmah opiše svoj "krajolik"."Evo, opisat ću ti", rekao je Nedžip. "Ali, to što ćeš sad od mene čuti nećeš reći nikome živom. Ne sviđa im se što sam se s tobom previše /.bližio.""Nikome neću reći", odgovorio je Ka. "Hajde, pričaj.""Jako volim Allaha", započeo je Nedžip. uzbuđen. "Ponekad - sačuvao me dragi Allah! - samoga sebe pitam, mada to ne želim, što bi bilo kad ne bi bilo Allaha, i tad mi se pred očima ukaže taj krajolik kojega se bojim.""Da, dobro, i?""Gledam ga jedne noći, u mraku, kroz neki prozor. Preda mnom su dva bijela zida bez prozora; visoki su kao zidovi tvrđave. Kao da su dvije tvrđave jedna nasuprot drugoj! Sa strahom gledam u prolaz između njih:

143uzak je, i dug kao naše ulice. Znači, ta ulica u kojoj nema AIlaha blatnjava je i pokrivena snijegom kao i ulice u Karsu, ali boja joj je - ljubičasta! Na sredini te ulice ima nešto što mi govori: 'Stani!', ali se ne mogu suzdržati da ne pogledam sve do njezina kraja, znači do kraja svijeta. A tamo, na kraju, stoji jedno drvo, golo, bez lišća, posljednje drvo. I kad mi pogled pobjegne prema njemu, to drvo odjednom pocrveni i počne gorjeti. Eto, tad osjetim užasnu krivnju što me zanima mjesto na kojemu nema AIlaha. Uto se i crveno drvo ugasi i ponovno postane kao i prije, mrko. Potom sve mislim kako ga više neću gledati, ali se i opet ne uspijem suzdržati, i to jedino drvo na kraju svijeta ponovno počinje gorjeti. I tako to traje sve do jutra.""Zašto te taj prizor toliko plaši?" upita ga Ka."Zato što ponekad, nagovoren od šejtana, pomislim kako bi taj krajolik mogao pripadati ovome svijetu. Međutim, ono što se pojavljuje pred mojim očima mora biti nešto što sam ja izmislio. Jer kad bi to doista postojalo na ovome svijetu, to bi - aman! - značilo da Allah ne postoji. A kako to ne može biti točno, jedino Što mi preostaje jest zaključak da je stvar u meni, da ja ne vjerujem u AIlaha. A to mi je gore i od smrti.""Razumijem", rekao je Ka."Čitao sam u jednoj enciklopediji da riječ ateist potječe od grčkoga/to. A ta riječ ne znači osobu koja ne vjeruje u Boga, nego usamljenika, osobu koju su bogovi napustili. Sto znači da čovjek ovdje, kod nas, nikako ne može biti ateist. Zato što nas Allah neće napustiti čak ni ako to poželimo. Da bi se moglo postati ateistom, potrebno je prije svega biti sa Zapada.""A ja bih htio da mogu i biti zapadnjak, i vjerovati.""Ako čovjeka napusti Allah, može on svake večeri ići u kavanu i kartati se i veseliti sa svojim prijateljima, i može se svaki dan u školi smijati i saliti, i može čitave dane provoditi u razgovoru sa svojim prijateljima, ali - dok mu nema AIlaha - sve to ne znači ništa: sam je kao prst!""Ali može imati ljubav, može naći utjehu sa ženom koju voli.""Samo što u tom slučaju i ona treba voljeti tebe onoliko koliko ti voliš nju."Uto im opet netko pokuca na vrata: Nedžip ga zagrli, djetinjski ga poljubi u obraze i izjuri. Ka je vidio da je netko čekao pred vratima, ali je baš u tom trenu uletio u drugi pregradak. Ponovno je navukao zasun na svojim vratima te, zagledan u čudesni snijeg, zapalio cigaretu. Razmišljao je o Nedžipovu prizoru - prisjećao ga se riječ po riječ, kao da je pjesma: bio je siguran da će ga moći i zapisati u svoju bilježnicu kao još jednu pjesmu, ukoliko mu, naravno, ne dođe netko iz Porlocka.

•J't'jcgČovjek iz Porlocka..! Pred kraj naših gimnazijskih dana kada smo razgovarajući o književnosti znali ostajati budni do ponoći, bila je to jedna od naših - Kaovih i mojih - najdražih tema. Svatko tko je imalo upućen u englesku poeziju, sjetit će se bilješke koju je Coleridge zapisao na početku svoje pjesme "Kublaj-kan". U zaglavlju te pjesme s podnaslovom "Fragment jedne pjesme, prizora viđena u snu", Coleridge objašnjava kako je pod utjecajem nekoga jakog lijeka koji je onomad bio prisiljen uzimati zbog bolesti (radilo se zapravo o opijumu, a pušio ga je isključivo iz užitka) pao u dubok san tijekom kojega je ugledao rečenice iz knjige koju je čitao prije nego li je zaspao: u tom predivnom snu te su se rečenice pretvorile u pjesmu! Ta je pjesma bila čudo nastalo samo od sebe, njezino stvaranje nije zahtijevalo ni trunke pjesnikova misaonog napora. I, što je još divnije, nakon što se probudio, Coleridge je se posve jasno sjećao: zapamtio je svaku njezinu riječ! Zato je odmah preda se stavio papir, pero i mastilo, i dao se u zapisivanje, a stih je slijedio za stihom. Baš kad je zapisao stihove koji su i nama danas poznati, netko mu zakuca na vrata. Ustane da ih otvori: bijaše to neki čovjek iz nedalekoga grada Porlocka, stigao s namjerom da pregovara o novčanim dugovima. Coleridge ga se rješava što brže može i odmah se vraća za svoj stol, ali - tad uvida da je nastavak pjesme u međuvremenu zaboravio; u sjećanju mu je ostalo samo njezino ozračje i tek pokoja riječ.Nitko se iz Porlocka nije pojavio da bi omeo Kaovu pribranost, tako da se. kad je pozvan na pozornicu, pjesme još uvijek sjećao u cijelosti. Na pozornici je bio viši od svih. K tome ga je od ostalih razlikovao i njegov pepeljasti njemački kaput.Graja u kazališnoj dvorani je zamukla. Neki od gledatelja - razjareni učenici, bijedni besposličari i buntovni islamisti - nisu znali što bi mogli ismijati pa su i oni zašutjeli. Službena lica u prvim redovima (policajci koji su ga čitav dan uhodili, valijin zamjenik i pomoćnik šefa policije te prosvjetni radnici) već su znala da je pjesnik. Dugajliju od voditelja ta je tišina zbunila pa je razgovor s Kaom započeo ispalivši pitanje kojega se sjetio iz televizijskih "programa za kulturu": "Znači, vi ste pjesnik, pišete pjesme. Je li teško pisati pjesme?" Siguran sam da sve do kraja toga mučnog, prinudnog razgovora (svaki put kad gledam snimku te večeri, pokušavam ga potisnuti i zaboraviti), publika nije uspjela shvatiti kako je to pisati pjesme, ali je svakako uvidjela da je Ka došao iz Njemačke."Što kažete o našem lijepom Karsu?" pitao ga je voditelj potom.Nakon trenutka neodlučnosti, Ka reče: "Vrlo je lijep, vrlo siromašan i vrlo tužan."

>45Medu učenicima u zadnjim redovima prolomi se smijeh. Netko viknu: "Duša ti je siromašna!", što ohrabri i neke druge koji ustadoše i počeše urlati. Jedni su mu se od njih rugali, druge se nije moglo razumjeti. Kasnije mi je, tijekom moga posjeta Karsu, gospodin Turgut rekao kako je Handa, gledajući ove scene na televiziji, zaplakala..."U Njemačkoj ste bili predstavnik turske književnosti...", nastavio je voditelj."Neka kaže zašto je došao ovamo!" izdera se netko."Došao sam zato što sam bio veoma nesretan", odgovori Ka. "Ovdje sam sretniji. Poslušajte me, molim vas, sad ću vam odrecitirati svoju pjesmu."Nakon kratkog čuđenja i komešanja sve zatihnu, i Ka krenu s pjesmom... Kad mi je godinama kasnije u ruke dospjela video vrpca sa snimkom te noći, gledao sam svoga prijatelja s divljenjem i ljubavlju. To mi je bilo prvi put da sam ga vidio kako pred mnoštvom recitira svoje stihove. Pjesmom je napredovao zamišljen, kao da korača, polagan i spokojan. Koliko li je samo bio daleko od izvještačenosti! Ako se izuzmu jedno ili dva mjesta na kojima je malko zastao - činilo se da čeka stihove koji slijede - priveo ju je kraju bez prekida i bez imalo napora.Kad je Nedžip shvatio da Kaovo tumačenje "mjesta na kojemu nema Allaha" odgovara njegovu opisu "krajolika", ustao je na svome mjestu kao začaran, ali to nije omelo tijek Kaove izvedbe, miran i polagan kao snijeg nad Karsom. Na kraju su dvoranom odjeknula dva-tri usamljena aplauza. U dnu dvorane netko je ustao i nešto viknuo, našto su mu se priključili i neki drugi. Nije jasno jesu li odgovarali na stihove pjesme ili su vikali samo iz dosade.Ako ne računate još jedno Kaovo pojavljivanje na kaseti - kada će, malo kasnije te večeri, njegova silueta pasti na neku zelenu pozadinu - ovim scenama svjedočim posljednjem pojavljivanju svoga prijatelja; osobu s kojom sam drugovao dvadeset i sedam godina nikada više neću vidjeti.

17-"Domovina ili marama"Igrokaz o djevojci koja spaljuje svoju ferediuNAKON Kaove pjesme, voditelj je najavio igrokaz, "krunski događaj večeri", poprativši riječi iz naslova pretjeranim gestama: "A sada", rekao je, "Domovinaaa... iliii - marama!"Iz zadnjih redova, tabora učenika vjerske škole, začulo se nekoliko protestnih uzvika i zvižduka popraćeno s nekoliko nerazgovjetnih urlika, a iz prvih redova dva-tri usamljena pljeska. Ostali dio dupkom pune dvorane nije se izjašnjavao, ali se u zraku osjećala napetost i iščekivanje, Što iz znatiželje, što iz poštovanja. Uvodne "igrice" gostujućih kazalištaraca, Fundino bestidno parodiranje poznatih reklama i bezrazložni ispadi s trbušnim plesom (zaigrala bi i kad je trebala i kada nije), kao i njezino imitiranje jedne bivše premijerke i njezina podmitljivoga muža (u liku Sunaja Zaima), većinu publike ne samo da nije zgranulo (kao neke od državnih službenika u prvim redovima), nego ih je, štoviše, zagrijalo za stvar.Publici se svidio i igrokaz "Domovina ili marama", ali su svi već bili isprovocirani neprestanim upadima i zvižducima iz zadnjih redova, povremeno toliko glasnim da se dijaloge na pozornici uopće nije moglo razumjeti. No, radnja tog zastarjeloga, gotovo primitivnog dvadeseto-minutnog igrokaza toliko je jednostavna da bi je i gluh razumio:i. Ulicama seta jedna djevojka zamotana u maramu crnu kao noć: razmišlja i razgovara sama sa sobom. Iz nekog je razloga nesretna.2. Djevojka skida maramu i proglašava svoju slobodu. Sad je bez marame i sretna je.3- Njezina obitelj, zaručnik, rodbina i nekoliko fanatičnih bradonja protive se njezinu postupku i pokušavaju je ponovno pokriti te ona, u naletu gnjeva, svoju maramu spaljuje.

U74. Nekoliko grubijana s polukružnim bradama i tespisima u rukama na taj njezin izraz slobode odgovaraju nasiljem: i baš dok je za kosu vuku prema mjestu na kojemu će je ubiti...5. ...spašavaju je mladi vojnici Republike Turske.Od sredine 1950-ih do početka II. svjetskog rata, ta je predstava, na poticaj prozapadnjački nastrojene državne politike koja je žene nastojala udaljiti od pokrivanja i svakovrsnih vjerskih pritisaka, nebrojeno puta uprizorena po školama i narodnim domovima duž čitave Anadolije. Kad je pak od '50-ih godina demokratizacijski zalet kemalističkoga perioda počeo jenjavati, i predstava je zaboravljena. U Karsu je te noći glavnu junakinju, pokrivenu djevojku, odigrala Funda Eser. Mnogo godina kasnije našao sam je u jednom audio-studiju u Istanbulu: rekla mi je tada kako bi se njezina majka uvijek s ponosom sjećala jedne noći iz 1948. godine kada se u istoj ulozi pojavila na pozornici gimnazije u Kutahji, a njoj samoj nesmiljeni razvoj događaja u Karsu nije podario priliku da doživi takvu sreću. Izgledala je strašno, sva uništena narkoticima; njezino isprepadano i kronično umorno lice, kakvo se često sreće u istrošenih kazalištaraca, ostavljalo je malo nade da bi se ičega mogla sjećati, ali sam joj svejedno dodijavao sve dok je nisam nagovorio da mi ispripovijeda što se točno događalo one večeri u karskom kazalištu. Kako sam priču o toj noći čuo i iz usta mnogih drugih sudionika, skupio sam dovoljno podataka da je mogu opisati do najsitnijih pojedinosti:Prvi je prizor kazališnu dvoranu zatrpanu karskim gledateljima ostavio u popriličnu čudu. Prema naslovu "Domovina ili marama" svi su bili spremni za suvremene političke teme, ali se, izuzev nekoliko staraca kojima je pred očima još uvijek živjela praizvedba toga komada, nitko nije nadao da će na pozornici osvanuti žena pod feredžom. U međuvremenu je, naime, simbolom političkog islama postala marama; feredže je vrijeme odavna pregazilo. Mnogima je za oko zapeo i ponosan korak te tajnovite djevojke pod feredžom; nisu znali kako protumačiti njezino samouvjereno prešetavanje po pozornici. Izazvala je poštovanje čak i kod državnih službenika, samozvanih "radikala" koji su odijevanje u skladu sa šerijatom znali samo omalovažavati. Jedan dovitljivac iz stražnjih redova naslutio je tko bi se mogao skrivati ispod feredže pa se dvoranom prolomio njegov gromoglasan smijeh, našto su prvi redovi i opet reagirali negodovanjem.Kad je u drugom prizoru pokrivena djevojka prosvijećenim i samouvjerenim pokretima počela skidati feredžu, svi su u prvi tren ostali za-

snijegpanjeni! Moglo bi se to objasniti strahom od promjena: čak su se i naj-prozapadnjačkiji laici prepali vidjevši kako se njihove ideje i ostvaruju. Odavna su se, naime, zbog straha od ispolitiziranih islamista pomirili s činjenicom da se u Karsu nikada ništa neće promijeniti. Nije im ni na pamet padalo da se ugledaju u svoje prethodnike iz ranog republičkog razdoblja spremne da feredže sa žena svlače i na silu. Ovi novi nisu zahtijevali ništa više od sigurnog zakrilja maksime: "Dok nam islamisti ne počnu pokrivati i one otkrivene - kao što se dogodilo u Iranu - nemamo se zašto buniti"."Ako ćemo pravo, svi oni takozvani kemalisti u prvim redovima nisu ni sluge pravim

kemalistima10 - to su vam obične kukavice!" reći će kasnije gospodin Turgut Kau. Svi su se bojali da bi razodijevanje te žene na pozornici moglo razjariti ne samo vjerske fanatike, nego i nezadovoljnu bagru u zadnjim redovima. Pa ipak, jedan je učitelj u tom najnapetijem trenutku ustao i počeo pljeskati Fundi Eser, gledajući je dok se elegantnim i odlučnim pokretima oslobađala feredže. Kasnije će mi neki reći kako se postupak toga učitelja ne može tumačiti kao politički osviješten pozdrav novoj, samosvojnoj ženi; taj je čovjek, reći će, bio toliko pijan, da se sav raspametio kad je ugledao Fundine punašne, razgolićene ruke i dražesni derdan. Bilo kako bilo, zadnji su redovi hrabri istup usamljenoga i siromašnog učitelja zasuli pogrdama.Ni republikanci u prvim redovima nisu bili zadovoljni razvojem događaja. Očekivali su da će se ispod feredže pojaviti prostodušno lice kakve pametne seljančice, prosvijećene djevojke s naočalama, kadli dobiše vremešnu, ali još uvijek okretnu trbušnu plesačicu... Ostali su potpuno smeteni: "Znači li ovo da su na otkrivanje spremne samo kurve i pokvaren jače?!'' pomislili su. "Pa to je stav koji zastupaju islamisti!" Valijin je zamjenik morao reagirati: "Ovdje je nešto krivo, kažem vam, kri-vo!" viknuo je. Odmah su mu se - možda i samo iz dodvoravanja - priklonili i neki drugi, ali se Funda Eser nije dala smesti. I dok su tako prvi redovi svoju prosvijećenu i samosvojnu junakinju promatrali s odobravanjem, ali i nelagodom, iz zadnjih su redova dopirale učeničke prijetnje na koje se gradska krema nije obazirala: jednako kao i gospodin Kasim, odvažni pomoćnik šefa policije koji je svojevremeno PKK-ovcima život dobrano zagorčao, i valijin je zamjenik znao da se na nepristojne ispade te šačice balavaca iz vjerske škole ne treba reagirati; hrabro su se držali i upravitelj katastarskog ureda i razni visoki činovnici, kao i direktor Gradskog ureda za kulturu čiji je glavni posao bio sakupljanje kaseta na kurdskom jeziku i njihovo otpremanje za Ankaru (te su večeri s njim došli i njegova su-

i49pruga, dvije kćeri, četiri sina s kravatama i tri nećaka); konačno, za strah ni inače, pa

ni te večeri, nije znalo ni nekoliko oficira11, te noći u civilu, u pratnji svojih supruga. Hrabrost prvih redova može se protumačiti i povjerenjem u policiju u civilu, raspoređenu po cijeloj dvorani, kao i u one uniformirane, postrojene po rubovima; povrh toga, pročulo se da i iza pozornice čeka čitav vojni odred. Sigurnost im je, ipak, više od svega ulijevala činjenica da se večer u kazalištu prenosi uživo; iako se radilo o snimci za lokalnu televiziju, nisu se mogli oteti dojmu da se nalaze pod budnim okom i Ankare i čitave Turske. Nitko od prisutnih u gledalištu nije mogao smetnuti s uma da se sve što se pred njima događa u isto vrijeme može vidjeti i na televiziji; stoga im je sva ponuda koju im je te večeri kazališna skupina servirala - sve one nesavršenosti i prostakluci, političke provokacije i nedopustive gluparije - sve im se to činilo daleko uzvišenije i zanosnije nego što je u stvarnosti bilo. I dok su neki od gledatelja počesto zvjerkali u kamere kako bi provjerili rade li još uvijek, a neki iz zadnjih redova čak i mahali, bilo je i onih koji nisu uspjeli prevladati strah od snimanja pa su se progonjeni mišlju: "Aman, gledaju me!" zavlačili u najskrovitije kutke i, kao da ni to nije bilo dovoljno, cijelu večer ondje proveli i ne trepnuvši. Kod većine građana Karsa "izravni prijenos" nije probudio želju da ostanu kod kuće i događaje u kazalištu odgledaju pred televizorima: doživjeli su ga više kao priliku da uživo odgledaju snimateljske akcije televizijske ekipe.U međuvremenu, Funda je svoju feredžu smjestila u bakreni lavor te je, zalivši je benzinom pažljivo kao da dodaje tekući deterdžent, počela namakati i ribati. Slučaj je htio da su joj benzin nalili u staru bocu deterdženta/U'//^ tada najpopularnijeg deterdženta karskih kućanica, pa je ne samo cijela kazališna dvorana, nego i čitav Kars pomislio da je buntovna djevojka promijenila mišljenje; vidjevši je kako pokorno i marljivo riba svoju feredžu. svima je, na neki čudan način, laknulo."Peri, mala, ribaj, ribaj!" doviknuo joj je netko iz dna dvorane kojom se nato razlegao smijeh, unatoč uvrijeđenosti prvih redova. No svi su doista mislili da je ta primjedba na mjestu: buntovnica se pred njihovim očima preobrazila u peračicu. Netko je još dobacio: "A gdje ti je Orno?"Bili su to učenici škole za imame i hatibe; dvoranu su uznemiravali. ali i nasmijavali, pa se publika u međuvremenu na njih i prestala ljutiti. Čitava je dvorana, uključujući službena lica iz prvih redova, tad već počela priželjkivati da se ta staromodna, jakobinska i provokativna politička igra što prije okonča i poštedi ih mogućih daljih neugodnosti. Većina mojih sugovornika s kojima sam godinama kasnije razgovarao složila

j«»/cSse u jednome: svi građani Karsa, od najuglednijih službenika do najsiromašnijih učenika Kurda, te su večeri došli u kazalište da malo razbiju svoju svakodnevicu, dozive nešto novo i barem se malko zabave. Jedino su učenici iz vjerske škole stigli s namjerom da naprave nered, ali njihove upadice nakon nekog vremena i nisu imale osobita učinka.Funda se nije dala smetati, nego je polako radila svoj posao; izgledala je poput zadovoljne kućanice iz reklama, uspješne žene koja i u pranju rublja pronalazi razlog za veselje. Ali kad je nastupio njezin čas, izvadila je mokru crnu feredžu iz lavora, rastresla je kao da će je objesiti na uže i raširila je pred gledalištem. 1 dok su se posjetitelji zbunjeno zgledali ne znajući što slijedi, Funda je iz džepa izvadila upaljač i s jednoga kraja feredžu potpalila. U dvorani je nastala takva tišina, da se mogao čuti dah plamena koji je u trenu progutao čitavu feredžu, osvijetlivši cijelu dvoranu čudnim, zastrašujućim sjajem.Mnogi su gledatelji ustali, prestravljeni.Nitko to nije očekivao. Trgli su se čak i najneustrašiviji laici. Kad je žena gorući komad platna bacila na pozornicu, prepali su se da će plamen zahvatiti kazališni inventar star stotinu i deset godina; pogledi su im se skupili na zastorima od kadife, tragu najbogatijih godina njihova grada, prošaranima mrljama i zakrpama. Kola su krenula nizbrdo, tu više nije bilo pomoći: sad je sve bilo moguće.Među učenicima započe divljanje i dernjava, dvoranu ispuniše zvižduci, vriska i nerazgovijetni uzvici."Bezbožni neprijatelji vjere", nadglasa ih sve netko. "Prokleti ateisti!"Prvi su redovi još uvijek bili zbunjeni. Ponovno ustane onaj isti usamljeni i hrabri učitelj te zavapi: "Šutite i gledajte!", ali ga nitko i ne pogleda. Kad je postalo jasno da se zvižduci, urlici i slogani neće dati ugušiti i da stvari počinju izmicati kontroli, dvoranom se poče širiti panika. Dr. Nev-zat, direktor gradskog Ureda za zdravstvo, podiže s mjesta svoje sinove u kravatama i sakoima, kćer s pletenicama i suprugu koja je te večeri odjenula svoju najljepšu haljinu od krepa s uzorkom paunova repa, i poče se probijati prema vratima. Jedan od nekadašnjih gradskih bogataša, trgovac kožom, gospodin Sadik, pristigao ovaj put u Kars da prekontro-lira poslove, ustade zajedno s odvjetnikom gospodinom Sabitom, svojim prijateljem iz osnovne škole, pripadnikom Narodne stranke. Ka je vidio da je prve redove uhvatio strah, ali je ostao sjediti, ne mogavši odlučiti što mu je činiti; bojao se da bi od sveg tog meteža pjesmu koju je još uvijek čuvao samo u sjećanju mogao zaboraviti prije negoli je smjesti u zelenu bilježnicu. Želio se, osim toga, što prije vratiti Svili. Uto je zadimljenoj

T5Ipozornici prišao gospodin Redžai, direktor Telefonske centrale, cijelome Karsu poznat po svojoj učenosti i uglađenosti:"Kćeri draga", rekao je, "vaš izraz poštovanja prema Ataturku veoma nas se dojmio. No sad bi bilo dosta! Pogledajte, svi su se uznemirili, narod će pobjesnjeti!"Odbačeno je platno uskoro sagorjelo, a Funda Eser je, ogrnuta dimom, počela recitirati onaj isti monolog koji ću kasnije u cijelosti pronaći u knjižici s naslovom Domovina iliferedža objavljenoj u "Narodnoj biblioteci" 1936. godine. Pisac toga djelca najviše se ponosio upravo tim monologom. Četiri godine nakon događaja kojima je posvećena ova knjiga pronaći ću u Istanbulu i toga pisca; iako je tad već bio napunio devedeset i drugu, zatekoh ga zdrava i čila. Dok je sa mnom razgovarao, nije mogao skinuti pogleda sa svoje živahne unučadi (zapravo praunučadi) koja mu nisu davala mira, ali mi je ipak uspio ispripovijedati kako je upravo taj monolog iz toga djela, koje je, nažalost, od svih njegovih djela {Stiže Ataturk, Drame 0 Atalurku za gimnazije i Sjećanja na Njega) jedino zaboravljeno (nije znao ništa o uprizorenju i događajima u Karsu), kod djevojaka i školskih djelatnika 1930-ih godina nailazio na oduševljenje praćeno suzama i pljeskom.A u Karsu se nije čulo ništa drugo osim zvižduka i prijetećih i srditih povika učenika vjerske škole. Unatoč pokajničkoj i grozomornoj tišini u prednjem dijelu gledališta, ni ondje se Fundina recitacija nije mogla razumjeti. A ona je govorila kako buntovna junakinja svoju reredžu nije odbacila iz razloga koje bi se mogli nazrijeti u odijelima - ni u odijelu pojedinaca, ni u nošnji naroda - nego razloga skrivenih u dubinama duša. "Stoga sad", nastavila je, "odbacimo feredže, turbane, fesove i saruke - te simbole zaostalosti koji nas sputavaju, i krenimo prema civiliziranim i modernim narodima, krenimo prema Europi!" Ako se taj njezin vapaj i nije čuo, nikome nije promaknuta britka i višeznačna primjedba iz zadnjih redova:"Bujrum ti u svoju Europu, možeš i gola! Bujnim, vala, i gola-golcata!"Nato se čak i iz prvih redova začuo smijeh i pljesak odobravanja, što je službena lica razočaralo i preplašilo i više od svega ostalog. Kao i mnogi drugi, i Ka je u tome trenu ustao. Svi su nešto govorili, iz pozadine je dopiralo urlanje, neki su već krenuli prema vratima osvrćući se da vide što im se iza leda događa, a Funda Eser je još uvijek recitirala pjesmu koju gotovo nitko nije ni pokušavao čuti.

i8.Ne okidajte, puške su nabijene!Revolucija na pozorniciPOTOM se sve zbilo u tren oka. Na pozornici su se pojavila dva fanatika u ćepicama, okruglih brada, s konopcem za davljenje i noževima; jasno je bilo da je njihova namjera kazniti Fundu Eser, hrabru djevojku koja se spalivši feredžu usprotivila Allahovim naredbama.Dopavši njihovih ruku, Funda se pokušavala izvući svijajući se u izazovnim, napola putenim trzajima.Čini se, zapravo, da se Funda u tim prizorima i nije ponašala kao junakinja prosvjećenja. Bit će da je tu ulogu odigrala pod utjecajem jedne od svojih najčešćih uloga po provincijskim putujućim kazalištima: držala se kao "žena koja će biti silovana". Po navici je pognula glavu kao prava žrtva, ali njezini molećivi i zapomažući pogledi ispod trepavica kod muškoga dijela publike taj put nisu naišli na onu vrstu uzbuđenja kakvu je očekivala. Jedan od bradatih fanatika ("otac" iz prethodnoga prizora, u međuvremenu nevjesto našminkan) uhvatio ju je za kosu i polegao na tlo, a drugi joj je na vrat prislonio handžar zauzevši pozu koja je neodo-ljivo podsjećala na Abrahamovo žrtvovanje Izaka sa slika renesansnih majstora. Taj je prizor dobro ilustrirao i strah od kojega su se tijekom prvih godina Republike tresli prozapadni intelektualci i državni službenici, strah od "pobune nazadnih vjerskih fanatika". Stoga se i jest najviše dojmio starih državnih službenika u prvim i dotrajalih konzervativaca u zadnjim redovima.Funda Eser i "dvojica šerijatčija" ostadoše u toj važnoj pozi punih osamnaest sekundi, kao skamenjeni. Publiku koja je već ionako bila na rubu strpljenja tih je osamnaest sekundi dovelo do ludila pa će kasnije većina mojih sugovornika biti uvjerena da je ta scena potrajala i mnogo duže. Učenike vjerske škole nije razljutio samo karikirani prikaz "vjerskih fana-

153tika" kao ružnih i zlih grubijana, kao ni prikaz patnje onoga što se pojavilo ispod feredže umjesto djevojke pokrivene maramom; bili su bijesni jer su osjetili da je cijeli taj igrokaz tek hrabro inscenirana provokacija. Znali su da sa svakim svojim srditim uzvikom i svakim predmetom koji su bacili na pozornicu (bila to polovica naranče ili sjedalica) samo još dublje padaju u za njih postavljenu zamku, a to ih je, svjesne vlastite bespomoćnosti i bezizlaznosti, još više raspaljivalo. Jedan maturant koji je medu njima bio politički najiskusniji, momak niska rasta i širokih ramena imenom Abdurahman Oz (tri dana poslije, njegov će otac doći iz Siva-sa da bi preuzeo tijelo svoga sina zahtijevajući pri tome da mu promijene ime), pokušavao ih je stišati i nagovoriti da se smire na svojim mjestima, ali nije imao nikakva uspjeha. Hrabrili su ih pljesak i povici iz drugih dijelova dvorane; nisu znali da oni dopiru od napola zainteresiranih gledatelja koji ni izdaleka nisu dijelili njihov zanos. Još ih je više ponijela činjenica da su kao "mladi islamisti grada Karsa" (u usporedbi sa svojim drugovima po okruzima oko Karsa do tada "slabi i neorganizirani") te večeri po prvi put dobili priliku udružiti glasove; kad su primijetili da su predstavnicima vlasti u prvim redovima doista uspjeli natjerati strah u kosti, njihovu poletu i sreći nije bilo kraja. A kako je ondje još bila i televizija, nisu se mogli suspregnuti da snagu svoje sloge na pokažu pred cijelim gradom! Kasnije će, međutim, biti zaboravljeno da se u zaleđu sveg tog nezaustavljivoga nereda zapravo skrivala neobuzdana želja za razonodom... Video-snimku te večeri pregledao sam stotinu puta pa sam uočio da su se neki od tih učenika čak i dok su psovali i izvikivali slogane smijali, kao i da su aplauzi i povici koji su ih hrabrili dolazili od običnih građana željnih da se barem pred kraj te "neshvatljive" kazališne večeri malo provesele, ali i pokažu da su im događaji na pozornici bili dosadni. "Da oni u prvim redovima graju i metež nisu onoliko ozbiljno shvatili i da se nisu prestrašili, ne bi se dogodilo ništa od onoga što je uslijedilo", rekli su mi neki. Drugi su čak otišli i dalje: "Bogataši i službena lica koji su se tijekom onih osamnaest sekundi prepali i poustajali, već su ionako znali što će se dogoditi; zato i jesu pokupili svoje obitelji i poizlazili. Nemojte biti naivni: sve je to Ankara unaprijed isplanirala."Jedan od tih koji su napustili dvoranu bio je i Ka: njega je izveo strah da će zbog graje i meteža zaboraviti pjesmu. Dok je Ka izlazio, na pozornicu je vojničkim korakom izišao očekivani spasitelj koji je Fundu Eser trebao osloboditi ruku bradatih i zaostalih nasilnika. Bio je to Sunaj Zaim odjeven u vojničku uniformu sačuvanu iz 1930-ih, s kalpakom kakav su nosili Ataturk i junaci Oslobodilačkog rata. Čim se sa svojim ču-

znijegvarima pojavio na pozornici (ne dopustivši da se primijeti kako hrama), dvojica bradatih vjerskih fanatika padoše od straha na zemlju, a onaj isti usamljeni i stari učitelj skoči na noge i poče pljeskati iz sve snage. "Živio! Aferim!", doviknu nekoliko gledatelja. Uto na Sunaja pade snažno svjetlo reflektora i svim se građanima Karsa učini da pred sobom imaju čudesno stvorenje iz nekog drugog svijeta.Svi su primijetili koliko je naočit i razborit. Duge i iscrpljujuće godine turneja po Anadoliji osakatile su mu jednu nogu, ali njegovu privlačnost nisu narušile: sačuvao je nježnu, pomalo ženstvenu ljepotu, i ono čvrsto, odlučno i pomalo tragično držanje zbog kojega su ga studenti ljevičari '70-ih godina, kad je igrao Robespierrea, Che Guevaru i revolucionara Enver-pašu, obožavali. Kažiprst desne ruke u bijeloj rukavici nije stavio na usta, nego ga je elegantnom kretnjom samo primaknuo bradi i izustio: *Tišina."Nije bilo potrebe da to izgovori: niti je te riječi bilo u tekstu igrokaza, niti je itko u salonu govorio. Oni koji su bili na nogama spustili su se na svoja mjesta da bi začuli još nešto:"Na mukama je!"Ta je rečenica vjerojatno bila nedorečena, jer nitko nije shvatio tko je na mukama. Ranije bi uz taj izraz u misli dolazio narod, nacija; Karsl i jama sad nije bilo jasno jesu li oni sami na mukama, ili je to Funda Eser, ili možda Republika. Bilo kako bilo, ta se izreka pokazala točnom: na čitavu se dvoranu spustila zastrašujuća, potresna tišina."Časni i dragi turski narode", rekao je Sunaj Zaim, "krenuo si na veliko i plemenito putovanje prema prosvjećenju: s toga te puta više nitko neće svratiti. Nema razloga za strah. Nazadnjaci i tupoglavci čiji su mozgovi opleteni paučinom nikada neće uspjeti zaustaviti kotač povijesti. Neka se osuše ruke koje se drznu dirnuti u Republiku, u slobodu i napredak!"Začuo se samo jedan odgovor: bila je to šaljiva i smiona replika Ne-džipova prijatelja koji je sjedio na sjedištu do njega. Cijela je dvorana, međutim, zamukla, zbunjena čudnim osjećajem straha pomiješanog s oduševljenjem. Svi su sjedili nepomični, poput svijeća; očekivali su da će im hrabri spasitelj pokloniti još koju ohrabrujuću i odlučnu riječ kao mig u rješavanju te zagonetne večeri, možda i kakvu mudru priču koju bi mogli ponijeti svojim kućama, kad ono - i on zašutje. Uto se s obiju strana zastora ukazu dva vojnika. Zatim im se pridružiše još trojica koji su ušli kroz stražnja vrata i do pozornice dotrčali uzduž gledateljskih redova. Prisutnost glumaca u gledalištu - jedna od već uhodanih novotarija modernoga kazališta - karske je gledatelje prvo uplašila, a potom

155obradovala. Kad je nakon njih na po7.ornicu istrčalo i dijete s naočalama, svima poznat maleni glasonoša, ponovno se začuo i smijeh. Bio je to Đoz-luk, ljupka mudrica; po čitave je dane sjedio pred kazalištem u kiosku svoga amidže, glavnog gradskog prodavača novina, pa ga je znao cijeli grad. Prišao je Sunaju Zaimu te mu, kad se ovaj sagnuo, nešto šapnuo.Cijeli je Kars zapazio koliko je Đozlukova vijest Sunaja potresla."Upravo smo doznali da je direktor Pedagoškog instituta u bolnici preminuo", rekao je Sunaj Zaim. "A ja vam sad kažem: taj će podli zločin biti posljednji napad na Republiku, na sekularizam i budućnost Turske!"I prije nego što su gledatelji uspjeli probaviti tu vijest, vojnici na pozornici poskidali su puške s ramena, repetirali ih i uperili u narod. Odmah su ispalili po jedan metak: od strašne buke stresla se čitava zgrada.Moglo se pomisliti da je to bio tek počasni plotun ili znak odaslan iz zamišljenog uprizorenog svijeta u okrutnu životnu stvarnost. Stanovnici Karsa - u ograničenim okvirima svoga kazališnog iskustva - pomisliše kako je i to samo jedna od novotarija modernog, prozapadnog kazališta.No, gledateljske je redove ipak uzdrmao val zaprepaštenja. Oni koje je pucnjava preplašila prenijeli su svoj strah i na ostale. Nekoliko je ljudi pokušalo ustati, a dvojica "šerijatčija" na pozornici još su se više šćućurili."Da se nitko nije micao!" rekao je Sunaj Zaim.Vojnici su ponovno repetirali puške i nanišanili narod. U tom je trenu još jednom ustao hrabri, niski momak koji je sjedio pored Nedžipa, i povikao:"Prokleti bili bezbožni sekularisti, prokleti nevjerni fašisti!"Vojnici zapucaše.Zajedno s pucnjavom, dvoranu ponovno zatrese strah.Gledatelji u dnu dvorane vidjeli su kako se taj hrabri momak prvo svalio u svoje sjedište da bi odmah zatim istom brzinom i ustao, bacakajući se cijelim tijelom čudnim, nekontroliranim trzajima. No, kako su se čitavu večer smijali lakrdijanju i neobičnim ispadima učenika vjerske škole, i tad su pomislili da se radi o šali. Smješkali su se čak i kad su vidjeli kako se taj učenik s još jednim neobičnim trzajem srušio medu redove svojih prijatelja, baš kao pravi mrtvac.Tek je kod treće paljbe na nekim mjestima u dvorani postalo jasno da se na njih doista puca. Nije to mogla biti pucnjava ćorcima; odzvanjala im je ne samo u ušima, nego - jednako kao za onih noći kad vojnici po ulicama progone teroriste - i u utrobama. Uto se neobičnim zviždukom oglasila ogromna njemačka peć koja je kazališnu dvoranu grijala četrdeset godina; iz probijene limene cijevi - kao iz razjarena čajnika - suknuo

snijegje dim. Dotad su već svi ugledali i nekog čovjeka krvave glave koji je ustao i iz sredine dvorane krenuo prema pozornici, a shvatili su i da je neobičan miris u njihovim nosnicama zapravo miris baruta. Slutio se početak meteža, ali su još uvijek svi sjedili na svojim mjestima, nijemi i nepomični poput kipova. Svatko se osjetio samim; bila je to samoća nalik onoj iz ružnih, teških snova. Tad je, međutim, posve neočekivano u prvome redu po prvi put ustala gospoda Nurija, nastavnica književnosti navikla da za posjeta Ankari pogleda baš svu ponudu Državnog teatra: oduševljena uvjerljivošću kazališnih efekata, nije se mogla suzdržati da ne zaplješće. Istoga trena ustao je i Nedžip; izgledao je poput uzbuđena učenika koji želi nešto reći.Momci s pozornice zapucaše i četvrti put. Prema izvještaju koji je tjednima pažljivo i u tajnosti sricao major-inspektor naknadno poslan iz Ankare da istraži te događaje, četvrta je paljba usmrtila dvije osobe. Jedna od njih pala je od dva metka (u čelo i oko}: to je bio Nedžip. Budući da sam o njegovoj smrti čuo i neke druge priče, ne bih tvrdio da je baš tada poginuo. Ako u izjavama gledatelja iz srednjih i zadnjih redova postoji točka oko koje se svi slažu, to je tvrdnja da je i Nedžip nakon treće paljbe shvatio da se radi o pravim mecima, ali je cijelu situaciju posve pogrešno protumačio. Zato je dvije sekunde prije nego što je ubijen ustao izgovoriti riječi koje su mnogi čuli (ali nisu zabilježene na video-snimci):"Stanite, ne okidajte, puške su nabijene!"Tako je, eto, izgovoreno ono što je čitav salon srcem slutio, ali je odbijao prihvatiti umom. Jedan od pet metaka ispaljenih za prve pucnjave završio je u gipsanom listu lovorike na loži iz koje je četvrt stoljeća ranije posljednji ruski konzul u Karsu običavao, u društvu svoga psa, pratiti filmske projekcije. Momak koji ga je ispalio, Kurd iz Siirta, nije, naime, bio spreman za ubojstvo. Drugi je metak ispaljen sa sličnom strepnjom, ali i pomalo neuko, pa je završio u stropu kazališne dvorane našto je usplahirene gledatelje zasuo prašinasti snijeg stodvadesetogodišnjih naslaga kreča i boje. Treći metak, preletjevši cijelu dvoranu, zaustavio se ispod stalka za kameru, u drvenoj ogradi iza koje su nekada siromašne armenske djevojke sanjarke s najjeftinijim kartama stojeći gledale moskovske kazališne skupine, akrobate i komorne orkestre. Četvrti je metak izletio daleko izvan kadra te se, probušivši naslonjač jednog sjedala, zabio u rame prodavača rezervnih dijelova za traktore i poljoprivredne strojeve, gospodina Muhitina, koji je ondje sjedio sa svojom ženom i obudovje-lom šogoricom: zbunjen maloprijašnjom kišom prašine i kreča, pomislio je da je i na njega nešto palo pa je pogledao u strop. S petim je metkom

157na sjedalima iza učenika vjerske škole skončao jedan djedica koji je u Kars prispio iz Trabzona u posjet uvojačenom unuku; metak mu je prvo smrskao lijevo staklo naočala, a onda i mozak, usmrtivši ga neprimjetno jer je ionako bio zaspao. Zatim je, izletjevši mu kroz zatiljak, probio naslonjač iza kojega se taman provlačio jedanaestogodišnji Kurd, maleni prodavač jaja i peciva koji je bas u tom trenu mušteriji pružio nešto sitniša: ondje se, eto, zaustavio u kuhanome jajetu u dječakovoj torbi.Zašto vam te događaje opisujem do najmanjih sitnica? Da bih objasnio zbog čega se većina posjetitelja Narodnog kazališta - mada se po njima pucalo - nije ni pomaknula. Nitko se, primjerice, nije prestravio gledajući momka koji je za druge pucnjave pogođen u sljepoočnicu, vrat i prsa, malo ponad srca: on se i ranije pretjerano isticao svojim hrabrim ispadima pa su i tad pomislili da igra stanovitu ulogu u čitavoj toj morbidnoj igri. Jedan od sljedeća dva metka završio je u prsima nekog drugog, rela-tivno tihog učenika vjerske škole u zadnjim redovima (kći njegove tete bila je prva djevojka samoubojica u Karsu), a drugi u brojčaniku sata za struju, dva metra iznad projektora; već je šezdeset godina stajao na zidu, a da nije radio, zakriven paučinama i prašinom. Kako je i za treće paljbe jedan metak završio na istome mjestu, major-inspektor je zaključio da se netko od snajperista odabranih u predvečerje toga dana očigledno nije pridržavao zakletve na Kur'an koju su svi položili: jasno je kao dan, za-pisao je, da je jedan od njih izbjegavao pucati po narodu. U majorovu je izvještaju nadalje u zagradama spomenuto i da je student koji je nastradao za treće pucnjave, vatreni mladi islamist, istodobno bio gorljiv i odan agent MIT-ove podružnice u Karsu, iz čega je izveo zaključak da njegova obitelj koja je poslije podigla optužnicu protiv države nije imala valjane pravne osnove za isplatu kompenzacije. Zadnja dva metka treće pucnjave u istom su trenu pogodila gospodina Rizu, graditelja česme u mahali Kaleiči i miljenika karskih konzervativaca i islamista, i njegova nerazdvojnog slugu koji je starome gospodinu Rizi služio umjesto štapa. Doista je teško objasniti zašto je većina publike čak i dok je slušala posljednje izdisaje tih dvaju nerazdruživih drugova i dalje nepomično gledala u vojnike koji su se pripremali za četvrtu paljbu. "Mi u zadnjim redovima shvatili smo da se događa nešto strašno", rekao mi je nekoliko godina kasnije vlasnik jednog pastirskog selišta još uvijek odbijajući obznaniti ime. "Bojali smo se da će - ukoliko se pomaknemo i privučemo pažnju - i nas snaći isto zlo, pa smo sjedili na mjestima ne dajući od sebe ni glasa."Za jedan od metaka iz četvrte pucnjave čak ni major-inspektor nije uspio ustanoviti kamo je dospio. Drugi je - zna se pouzdano - ranio

Snijegmladoga prodavača iz Anlcarc koji je u Kars stigao ponuditi enciklopedijske sveske i obiteljske igre na rate. (Dva sata nakon toga preminuo je od gubitka krvi.) Treći je metak napravio ogromnu rupu u podu lože u kojoj je kožar Kirkor Čizmedžijan - početkom dvadesetoga stoljeća jedno od najjačih imena armenske trgovačke aristokracije u Karsu - provodio večeri u kazalištu zajedno sa svojom obitelji zabašurenom u krzno od glave do pete. Prema nekim prenapuhanim pričama, dva metka koja su završila u Nedžipovu zelenom oku i bijelome čelu nisu bila dovoljna da ga istoga trena usmrte: dečko je, navodno, nastavivši gledati prema pozornici, povikao "Ja vidim!".Nakon te posljednje paljbe svi su se pokočili od straha: nitko više nije išao prema vratima, a povici i vriska zamukoše. Bit će da se i snimatelj izravnoga prijenosa bacio pod kakav zid jer se kamera - do tada neprestano u pokretu - više nije micala. Stoga su karski gledatelji na ekranima mogli vidjeti samo izvođače na pozornici i tihe i pažljive gledatelje u nekoliko prvih redova. No, i to je bilo dovoljno da tv-gledatelji zaključe kako se u Narodnom kazalištu zbiva nešto čudno. Čak i oni koji su pred ponoć kraj televizora zadrijemali od dosade, zadnjih osamnaest minuta programa - otkako je započela pucnjava - nisu mogli skinuti pogleda s ekrana.Sunaj je bio dovoljno iskusan da može prepoznati taj trenutak sveopćeg interesa. "Vojnici junaci", rekao je, "vaša je dužnost izvršena!" Zatim se elegantno okrenuo Fundi Eser koja je još uvijek ležala na pozornici, te se teatralnim naklonom nadvio nad nju i pružio joj ruku; žena je, prihvativši ruku svoga spasitelja, ustala.Nato je jedan umirovljeni činovnik iz prvoga reda ustao i počeo pljeskati. I nije bio jedini. Čak se i iz zadnjih redova začulo nekoliko usamljenih aplauza, valjda iz straha, ili možda iz navike da se, kad se plješće - plješće. Ipak, u dnu dvorane vladala je ledena tišina. Izgledalo je kao da se svi bore s teškim mamurlukom: neki su se čak smješkali, zaludivši se mišlju da su i tijela na samrti samo dio kazališnoga svijeta. Drugi su pak taman počeli provirivati iz svojih skrovišta, kad ih prepade Sunajev glas: "Sto mislite vi, da je ovo igra?! Dragi moji, upravo ste svjedočili početku revolucije!" rekao je prijekornim glasom. "Za našu domovinu spremni smo na sve! Vjerujte časnoj turskoj vojsci! Vojnici, nosite ove!"Dva vojnika odvukoše s pozornice dvojicu bradatih "šerijatčija". I dok su se drugi vojnici, ponovno repetiravši puške, spuštali medu publiku, na pozornicu doletje neki čudan stvor, čudan stoga što je po njegovim prebrzim i nelijepim pokretima koji nikako nisu pristajali pozornici odmah

'59bilo jasno da taj momak nije ni vojnik ni glumac. Karslije mu se okrenuše u nadi da bi mogao reći kako je sve što su vidjeli bila samo neslana šala. "Živjela Republika!" izdera se, međutim, on. "Živjela vojska! Živio turski narod! Živio Ataturk!" Zastor se polako počeo zatvarati, a on je, skupa sa Sunajem Zaimom, istupio dva koraka te ostao ispred zastora, u dvorani. U ruci je držao pištolj marke Kirikkale; bio je odjeven u civilno odijelo, ali je na nogama imao vojničke čizme. "Prokleti bili nazadnjaci!" dodao je te se spustio u gledalište. Tu mu se pridruziše još dvojica naoružana pištoljima. Prošli su kroz dvoranu, gdje su vojnici hapsili učenike vjerske škole; gledatelje čije su ih oči pratile sa strahom nisu ni taknuli, nego su, uz slogane, odlučno izjurili kroz stražnja vrata.Njihovoj sreći i oduševljenju nije bilo kraja. Jer odluka o organiziranju malene karske revolucije i njihovoj ulozi u njoj donijeta je tek u zadnjem trenu, nakon dugoga natezanja i pregovaranja. Sunaj Zaim im je bio predstavljen još one noći kad je došao u Kars, ali je, bojeći se da će prisutnost mračnih i sumnjivih, k tome još naoružanih grubijana narušiti "umjetnički dojam" njegova djela, čitav sljedeći dan odbijao njihovu ponudu o sudjelovanju. Na koncu ipak nije mogao tek tako pregrmjeti opravdani argument da bi mu za smirivanje bagre koja o kazalištu nije znala baš ništa upravo takav naoružani odred došao kao naručen. Kasnije će se pričati kako se Sunaj Zaim te noći posipao pepelom ne mogavši otkloniti s očiju krv koja je potekla zbog tih razularenih probisvijeta, ali i to je, vjerojatno, kao i mnoštvo drugih govorkanja, bila tek priča.Kad sam nekoliko godina nakon te večeri došao u Kars, gospodin Muh-tar, trgovac i vlasnik prodavaonice, proveo me po Narodnom kazalištu čiji je jedan dio bio ruševina, a drugi pretvoren u skladište Arcelika. Da bi izbjegao moja pitanja o strahotama revolucionarne noći i nekoliko sljedećih dana, pričao mi je kako je u Karsu još od armenskoga doba počinjeno nebrojeno mnogo zločina. Kars je, rekao je, mjesto sviklo pokoljima i zlima svake vrste, a na meni je - ukoliko njegovo bijedno i nesretno stanovništvo ne namjeravam gurnuti još dublje - da po povratku u Istanbul ne pišem o nesretnoj prošlosti toga grada, nego o ljepoti njegova čistog zraka i dobroćudnosti i prostodušnosti njegova svijeta. Dok smo se u kazališnoj dvorani, srozanoj na mračno i pljesnivo skladište, provlačili između sablasnih hladnjaka, perilica i peći, pokazao mi je jedini trag prevratne noći: bila je to ogromna rupa od metka na loži Kirkora Cizmcdžijana.

19-Kako li je samo lijepo padao snijeg!Noć prevrataPREDVODNIK nasilničke trojke koja je, dok se zastor zatvarao, urlajući projezdila gledalištem da bi ispraćena prestravljenim pogledima nestala u noći, skrivao se pod nadimkom Z. Demirkol. Svojedobno je bio poznati komunistički novinar: tijekom 1970-ih pripadao je raznoraznim komunističkim organizacijama u kojima je bio poznat i kao pisac i kao pjesnik, i - povrh toga i više od svega - kao "tjelohranitelj", jer je bio iznimno krupne grade. Kad se osamdesetih u Turskoj dogodio vojni prevrat, pobjegao je u Njemačku, ali se nakon pada Berlinskoga zida dokopao posebne dozvole da se vrati u domovinu kako bi pomogao u obrani moderne države i Republike od kurdske gerile i "šerijatčija". Dvojica momaka u njegovoj pratnji nekada su pripadali nacionalističkim skupinama s kojima se Z. Demirkol 1979. i u osamdesetima za noćnih obračuna na mračnim istanbulskim ulicama upoznavao preko nišana; sve su to sad već bili zaboravili sjedinjeni pustolovnim duhom i zajedničkom misijom u zaštiti domovine. Neki su drznici tvrdili da su sva trojica od samoga po-četka zapravo radili kao državne uhode. Svjetina koja je, u nastojanju da iz kazališta umakne što je prije moguće, nagrnula na stepenice, o njima nije znala baš ništa: smatrali su ih dijelom kazališne igre, tog užasa čiji se kraj više nije dao ni naslutiti.Kad je Z. Demirkol, izletjevši iz kazališta, ugledao koliko je snijega u međuvremenu napadalo, poskočio je od sreće kao dijete te - u to ime - u zrak ispalio dva metka i zaurlao: "Živio turski narod, živjela Republika!" Masa pred kazalištem već se rasipala; vidjevši da ni s tom trojkom nema šale, preostali su se štrcali uza zidove. Neki su im se, usplahireni i isprepadani, čak i smijali, a neki zastali kao da im je neugodno što su se uputili kućama prije nego što je priredba završila. Z. Demirkol i njegovi prijate-

76/lji potrčašc niz Ataturkovu aveniju, praćeni jekom svojih povika, poput smušenih pijanaca. Nekoliko je staraca polako - ruku pod ruku - napredovalo zapadajući u snijeg; kad ih je živahna trojka sustigla, zaključili su da im je najpametnije zapljeskati. Jednako je postupilo i nekoliko očeša stupajući pred svojim potomstvom, stisnutim od hladnoće.Na uglu Avenije Kučuka Kazim-bega veseli je trio sustigao Kaa. Vidjeli su kako se, osjetivši da su mu za leđima, pomaknuo u stranu pod stabla divlje masline, kao da se sklanja pred automobilom."Gospodine pjesniče", obrati mu se Z. Demirkol, "morate biti spremni ubiti ih prije nego što oni ubiju vas. Jel' jasno?"Ka još uvijek nije imao prilike zapisati pjesmu koja će kasnije dobiti naslov "Mjesto na kojemu nema Allaha"; u tome ju je trenu zaboravio.Z. Demirkol i njegovi prijatelji nastaviše dalje Ataturkovom avenijom. Da ne bi išao za njima, Ka skrenu u Crnogorsku aveniju, primijetivši da mu je pjesma u potpunosti izmakla.Morili su ga stid i krivnja; isto se tako znao osjećati i kao mladić kad bi napuštao političke sastanke. Tih se sastančenja nije stidio samo zato što je bio bogataško, bur/.ujsko dijete s Nišantaša, nego i zato što se većina izlaganja na njima svodila na djetinjasta, nerazumna blebetanja. Nadao se da bi mu se odlutala pjesma mogla vratiti; stoga je, umjesto da se vrati u hotel, odlučio još malo prošetati.Nekoliko ljudi uzrujano prizorima s televizije izvirivalo je kroz prozore. Teško je reći koliko je Ka uopće znao o strašnim događajima iz kazališta. Pucnjava je počela i prije nego što se on uspio izvući iz kazališta, ali je moguće da je mislio kako je i ona - kao i Z. Demirkol i njegovi drugovi - tek dio priredbe.Nije mogao misliti ni o čemu, osim o zaboravljenoj pjesmi. Osjetivši da mu umjesto nje dolazi neka nova pjesma, ostavio ju je da malo pričeka, da se slegne i sazrije.Iz daljine su se začula dva pucnja, zagubivši se istoga trena u snijegu, bez odjeka.A kako je samo lijepo padao taj snijeg! Koliko li je bio krupan, kako nezaustavljiv i nečujan u svome vječnom trajanju! Na širokoj Crnogorskoj aveniji napadao je do koljena, pretvorivši je u bijelu i tajnovitu kosinu čiji se kraj gubio u noći... U lijepoj - nekada armenskoj - trokatnici, koja je sada služila kao općinsko sjedište, nije bilo nikoga. Ledenice s jednoga stabla spuštale su se sve do snijegom skrivenog automobila, ovijajući ga čipkom od snijega i leda. Dok je prolazio pokraj prazne armenske jednokatnice prozora okovanih daskama, Ka je, osluškujući svoj dah i škripu

bnijegsvojih koraka, začuo kako ga dozivaju sreća i život, jasno i izazovno kao da ih prvi put čuje. A njemu je bilo jasno jedino to da u sebi ima dovoljno snage da im - okrene leda.Maleni park s Ataturkovim spomenikom, nasuprot valijina konaka. bio je prazan. Ni u defterdarevu sjedištu, najraskošnijoj karskoj zgradi izgrađenoj za ruske vladavine, nikoga nije vidio. Sedamdeset godina ranije, kad su se, nakon I. svjetskog rata, iz Karsa povukli i odredi ruskoga cara i vojska osmanlijskoga padišaha, to zdanje bijaše središtem i parlamentarnim sjedištem novozasnovane državice karskih Turaka. Preko puta joj je stajala jedna stara armenska zgrada; svojedobno je bila palača predsjednika spomenute propale državice, pa se prva našla na meti engleskih vojnika. Danas je u njoj bilo dobro čuvano valijino sjedište: zato je Ka i prije nego što joj se približio skrenuo desno, prema parku. Baš kad je prošao kraj još jedne - nekada armenske - kuće, lijepe i žalosne kao i sve ostale, opazi kako rubom livade s druge strane ulice polagano napreduje tenk, nečujno, kao da ga sanja. Nastavivši dalje, nedaleko od Škole za imame i hatibe ugleda vojni kamion. Na njemu nije bilo mnogo snijega; zaključi, stoga, da je stigao nedavno. Odnekud se začu pucanj. Odluči se vratiti. Provuče se pokraj stražarske kućice zaleđenih stakala pred valiji-nim konakom, a da ga policajci u njoj, zgureni od hladnoće, nisu opazili, te nastavi Avenijom vojske.Baš kad se našao nasred uzvišice, začu nekakvu buku s druge strane ulice. Uspori i pogleda: dva čovjeka razvaljivala su vrata telefonske centrale.Kroz snijeg ugleda automobilske farove, a potom začu i dopadljivo če-grtanje lanaca na njegovim kotačima. Pred telefonskom centralom zasta-de crni civilni automobil: iz njega iziđu onaj razboriti gospodin kojega je vidio napuštajući kazalište i još jedan naoružani, s vunenom beretkom.Svi se okupiše pred vratima centrale. Započe svađa. Stajali su pod uličnom svjetiljkom, a kako je čuo i njihove glasove, Kau nije trebalo dugo da shvati da se radi o Z. Demirkolu i njegovim prijateljima."Kako sad nemaš ključ?!" izderao se jedan. "Pa zar nisi ti glavni direktor centrale? Zar te nisu ovamo dovezli da presiječeš veze? Kako si mogao zaboraviti ključ?""Gradske se telefonske veze ne mogu presjeći ovdje, nego u novoj centrali na Kolodvorskoj aveniji*', odgovori direktor."Ovo je revolucija i mi hoćemo ući u ovu zgradu", odgovori mu Z. Demirkol. "Ići će se i u drugu centralu, al' kad mi kažemo. Jel' jasno? Gdje je ključ?"

163"Sinko, ovaj će snijeg za dva dana stati, ceste će se otvoriti, a onda će država svima nama ispostaviti račun.""Ta država pred kojom se treseš, to smo mi!" ponovno se izdera Z. De-mirkol. "Jel' nećeš otvoriti?""Dok ne dobijem pisanu naredbu, neću.""Sad ćeš ti vidjet' svog boga", odgovori Z. Demirkol. Izvadi pištolj i ispali dva metka u zrak. "Drž'te ga! Idemo, s njim pod zid! Vidjet će on kome je rekao 'neću'!"Te riječi nitko nije uzeo zaozbiljno, ali su njegovi naoružani drugovi gospodina Redžaija ipak odvukli do zida. Zatim su ga povukli još malo udesno da meci ne razbiju prozore. Snijeg je u tom kutu bio veoma mek: gospodin direktor je izgubio ravnotežu i sjeo. Momci su mu se ispričali i pružili mu ruke da ustane. Odvezali su mu kravatu te mu njome ruke zategnuli na leđima. Dok su to radili, govorili su kako će do zore Kars počistiti od svih izdajica domovine.Na Demirkolovu zapovijed repetirali su puške i postrojili se pred njim kao streljački vod. U tom se času iz daljine začu pucnjava. (Dopirala je iz vrta prenoćišta učenika vjerske škole; vojnici su paljbom u zrak zastrašivali učenike.) Svi su zašutjeli i malo pričekali. Snijeg je padao cijeli dan, a sad se činilo da će stati. Tišina je bila predivna, čarobna čak. Netko reče da starac (mada uopće nije bio star) ima pravo na zadnju cigaretu. U usta mu stave cigaretu i zapale; dok je direktor pušio, bilo im je dosadno pa su kundacima i čizmama počeli udarati po vratima."Uništavate državnu imovinu, šteta je", reče gospodin direktor. "Odve-žite me da vam otvorim."Kad su krenuli unutra, Ka nastavi svojim putem. Čuo se pokoji pucanj, ali se na njih nije obazirao, kao ni na zavijanje pasa. Sav se predao ljepoti i spokoju noći. Pred jednom starom i praznom armenskom kućom malko je zastao. S poštovanjem se zagledao u ruševine neke crkve i ledenice na čudesnim stablima u njezinu vrtu. Pod beživotnim svjetlom blijedožutih uličnih svjetiljaka sve je izgledalo toliko tužno - kao prizori iz tužnoga sna - da je Ka osjetio krivnju. S druge strane, toj tihoj i zaboravljenoj zemlji koja ga je darivala pjesmama klanjao se od zahvalnosti.Nastavivši dalje, naišao je na momka koji je upravo napuštao kuću s riječima: "Idem vidjeti što se događa"; zabrinuta ga je majka s prozora zvala da se vrati. Prošao je između njih. Iz postolarske radnje na uglu Faik-begove avenije ispadoše pred njega dva čovjeka njegovih godina: jedan je bio krupan, drugi dječački tanašan. Dvanaest je godina otkako ta dva ljubavnika dva puta na tjedan lažu svojim ženama i govore da

Snijegidu u čajanu kako bi se zapravo kriomice sastajali u mirisu ljepila toga dućana. S uvijek upaljenog televizora susjeda na prvom katu čuli su da je proglašena zabrana izlaženja na ulicu pa su se uspaničili. Nakon što je, skrenuvši u Faik-begovu aveniju, prošao pokraj dvije ulice, pred dućanom na čijoj je tezgi toga jutra gledao ponuđene pastrve ugleda tenk. Jednako kao i ulica, i tenk mu se u čarobnoj tišini učinio toliko beživotnim da je pomislio da je prazan, kadli se poklopac na njemu podignu i pojavi se jedna glava koja mu naredi da se odmah vrati kući. Ka upita za put do hotela; i prije nego što mu je vojnik stigao odgovoriti, s druge strane ulice spazi mračnu tiskaru Novosti graničnoga grada i shvati kojim mu je putem krenuti.Toplina hotelskoga zdanja i svjetlost u predvorju ispuniše mu srce radošću. Na licima gostiju u pidžamama pred televizorom, s cigaretom u ruci, jasno se vidjelo da se dogodilo nešto izvanredno, ali njegove misli- kao u djeteta koje odbija mrsku temu - prolepršaše preko svega toga lake i nesputane. S istim takvim poletom Ka ude u stan gospodina Turgu-ta. Cijelo je društvance još uvijek bilo ondje: sjedili su za stolom i gledali televiziju. Kad ga je gospodin Turgut ugledao, ustao je i prekorio ga što je tako okasnio: svi su se bili zabrinuli. Još je nešto rekao, ali je Ka uhvatio Svilin pogled."Pjesmu si jako lijepo odrecitirao", rekla mu je. "Bila sam tako ponosna."Odmah je znao da taj trenutak neće zaboraviti do kraja života. Toliko ga je usrećila da je, unatoč pitanjima drugih djevojaka i mučnoj znatiželji gospodina Turguta, jedva suspregnuo suze."Izgleda da je vojska nešto naumila", rekao je gospodin Trugut na znajući bi li se tome veselio ili žalostio.Stol je bio u potpunom neredu. Netko je u koru od mandarine otresao pepeo cigarete; vjerojatno je to bilo Svilino djelo. Istu je naviku imala- sjetio se Ka - i daleka i mlada teta njegova oca, teta Munira; kad je Ka bio mali, njegova bi je majka zbog toga grdila bez ustezanja, mada u razgovor nikada nije zaboravljala ubaciti pristojni "molim lijepo"."Uveli su policijski sat", rekao je gospodin Turgut. "Kažite nam što se to dogodilo u kazalištu." "Politika me uopće ne zanima", odgovorio mu je Ka. Svi su, počevši od Svile, shvatili da mu je to izletjelo bez ikakve zle namjere, ali je svejedno pregrizao jezik.Sad je samo želio sjesti i dugo, dugo, bez ijedne riječi gledati Svilu, ali "atmosfera revolucionarne noći" zbog koje je cijela kuća bila kao na

'65iglama ni njemu nije davala mira. Ne zato što su mu noći vojnih udara ostale u lošoj uspomeni, nego zato što su ga svi nešto zapitkivali. Handa je u jednom kutu zaspala. Kadifa je bila okrenuta prema televizoru (Ka ga nije mogao ni pogledati), a gospodin Turgut se činio i zadovoljnim i zabrinutim: napokon je dočekao da se dogodi nešto zanimljivo.Ka je malo posjedio kraj Svile držeći je za ruku. Zamolio ju je da dođe gore u njegovu sobu. Kad mu je postalo neizdrživo sjediti kraj nje, a da joj se ne smije više približiti, povukao se u sobu. Dočekao ga je već dobro poznati miris drvenarije. Kaput je pažljivo i brižno objesio na vješalicu iza vrata. Upalio je malenu svjetiljku kraj uzglavlja: umor se, činilo mu se, probijao iz podzemlja, oplićući i vukući k sebi ne samo njegove kapke i čitavo tijelo, nego i sobu i cijeli hotel. Zato je, dok je s velikom žurbom u bilježnicu smještao novu pjesmu, osjećao kako su i krevet na kojemu je sjedio, i hotelska zgrada, i Kars pod snijegom, i čitav svijet samo nastavak njegovih stihova.Pjesmi je dao ime "Noć prevrata". Počinjala je uspomenama na djetinjstvo kad bi se za vojnih udara čitava njegova obitelj noću probudila i ustala da bi u spavacicama slušala govore i marševe na radiju; završavala se bajramskim svečanim objedima na kojima su također svi sudjelovali. Zato je kasnije mislio da mu ta pjesma nije došla zbog proživljene revolucije, nego iz sjećanja, pa joj je mjesto na pahuljici svoga života odredio prema tome. Jedna od važnih tema te pjesme je pjesnikova sposobnost da se - čak i dok se svijet guši u neredu i nemirima - barem jednim svojim dijelom zadrži izvan njega. Samo onim pjesnicima koji su za to sposobni darovano je da svijetom proputuju poput duhova. A to je toliko teško dostići! Kad je dovršio pjesmu, zapalio je cigaretu i prišao prozoru.

20.Nek' je sa srećom domovini i narodu!Noć koju je Ka prespavao i jutro nakon njeKA je spavao točno deset sati i dvadeset minuta bez ijednoga prekida. U snu je u jednom trenu vidio kako pada snijeg. Netom prije toga, vani, iza polunavučenoga zastora, nad bijelom ulicom snijeg je ponovno počeo padati; u nježnoj svjetlosti ružičastoga natpisa Hotel Snježna palača činio se čudesno mekim, poput paperja. Odjeci pucnjeva ispaljenih te noći na karskim ulicama smirivali su se u čarobnoj mekoći snijega: možda je i zato Ka čitavu noć tako mirno spavao.Tko bi mogao i pomisliti da se samo dvije ulice dalje nalazio učenički dom škole za imame i hatibe, a pred njim jedan tenk i dva vojnička kamiona. .. Ni kod njegova glavnog ulaza, pred željeznom kapijom koja je još uvijek čuvala uspomenu na vješte ruke armenskih zanatlija, ništa se nije dalo naslutiti. No, kod drvene kapije što se otvarala prema maturantskim spavaonicama i društvenoj dvorani, zbivalo se nešto strašno... A teklo je ovako: vojnici su se prvo štrcali u snijegom pokrivenu bašču te su - da bi učenike probudili - nekoliko metaka odaslali u ledenu noć. Učenike, međutim, nisu zatekli pozaspale; premda su se najvatreniji i najborbeniji među njima te večeri zaputili u kazalište (gdje su do tad već bili i privedeni), ni oni koji su ostali u domu - mada neiskusni i nezainteresirani za politiku - nisu mogli ostati ravnodušni kad su na televiziji vidjeli što se u kazalištu dogodilo: vrata su zabarikadirali stolovima i klupama te su, izvikujući slogane i bodreći se međusobno povicima "Allahu ekber!", složno iščekivali početak napada. Kad su potom dva-tri šašavca kroz zahodski prozor vojnike počela gađati vilicama i noževima ukradenim iz blagovaonice i stala mahati jedinim pištoljem, došlo je do pucnjave: tako je, eto, jedan krhki učenik lijepa lica i još ljepša tijela preminuo s metkom u čelu. Mlateći ih nemilosrdno, vojnici su ih - uplakane i u pidžamama - sve

i67stjerali u autobuse, ne praveći nikakvu razliku između onih neodlučnih koji su se ustanku pridružili samo iz solidarnosti i mladih boraca čija su lica već bila zalivena krvlju. Dok su ih vozili prema policijskoj postaji, gusti je snijeg bio razlogom da gotovo nitko u cijelome Karsu nije ni slutio što se dogodilo.Većina stanovnika Karsa bila je na nogama, ali se nitko nije sjetio pogledati kroz prozore i na ulice jer im je svu pažnju još uvijek zaokupljala televizija. Izravni prijenos iz Narodnog kazališta nastavio se i nakon što je Sunaj Zaim objavio da ono što se odigralo nije bio igrokaz već revolucija. Dok su vojnici po dvorani sakupljali galamdžije i nosilima odnosili mrtve i ranjenike, na pozornicu se popeo svim Karslijama dobro znani gospodin Uman, valijin pomoćnik; glasom uvijek službenim i pomalo nervoznim koji je - mada je sad možda i dodatno podrhtavao jer je po prvi put govorio u izravnom prijenosu - ipak ulijevao povjerenje, dao je na znanje da se u Karsu proglašava policijski sat koji će biti na snazi do podneva sljedećega dana. Nakon što je sišao s pozornice, nitko se više na nju nije popeo pa su narednih dvadeset minuta karski gledatelji promatrali samo kazališni zastor; prijenos se načas prekinuo, da bi se odmah zatim nastavio: ponovno se pojavio isti taj zastor. Nakon minute-dvije zastor se počeo polagano otvarati, te su tako gledatelji dobili priliku čita-vu "noć" još jednom odgledati.Kod većine gledatelja koji su ne skidajući pogleda s televizora pokušavali dokučiti što je to snašlo njihov grad, ponovljeni prijenos je izazvao strah. Oni sanjivi i napola pijani pomislili su kako je čitav grad uvučen u bezizlazni začarani krug; drugi su se prepali da će se cijela noć, zajedno sa svim onim ubojstvima, morati još jedanput proživjeti. Gledatelji koji su se držali daleko od politike odmah su shvatili da im je repriza nova prilika da se informiraju o političkom životu svoga grada - jednako ću tako godinama kasnije i ja misliti - pa su se smjestili pred televizorima odlučni da ništa ne propuste.I dok su karski gledatelji ponovno gledali kako se Funda Eser, oponašajući jednu bivšu premijerku. ponizno i sa suzama u očima dodvorava gostima iz Amerike, ili izrugujući reklamu za jedan film sva raspojasana radosno trese trbuhom, posebno obučena policijska ekipa potiho je upala u općinsko sjedište Stranke narodne jednakosti u Poslovnom centru Halid-paša; zarobili su čistačicu kurdskoga porijekla, jedinu osobu koja se u taj sat ondje zatekla, i zgrnuli sve što se našlo po ormarima i ladicama, do zadnjeg papirića. Ista je ekipa potom prohujala gradom u oklop-nome vozilu zastajući samo kraj kuća čije su im adrese iz ranijih noćnih

zmjegakcija već bile dobro poznate, i pokupila sve članove vodstva te stranke optužujući ih za separatizam i kurdski nacionalizam.A nisu to bili jedini kurdski nacionalisti u gradu. Tri tijela izvučena iz taksija marke Murat pronađenoga rano izjutra prije nego što ga je snijeg posvema zatrpao na početku puta za Digor pripadala su - prema policijskome izvještaju - militantima bliskim I'KK-u. Ta tri mladića, već poznata policiji jer su mjesecima ranije pokušala potkopati grad, uznemirila su se vidjevši što se te večeri dogodilo pa su odlučila taksijem pobjeći u brda. Vidjevši da je snijeg zatvorio put, uspaničili su se toliko da je medu njima izbila svađa, našto je jedan od njih aktivirao bombu i tako ih svu trojicu raznio. Majka jednog od poginulih, čistačica u Domu zdravlja, kasnije će podnijeti žalbu u kojoj će tvrditi da su njezina sina odvele nepoznate naoružane osobe koje su im usred noći zakucale na vrata; žalbu će napisati i brat vozača taksija jer njegov brat ne samo da nije bio kurdski militant nego čak nije bio ni Kurd, ali nijedna od tih žalbi neće biti prihvaćena.Bilo kako bilo, do zore je čitav Kars ipak shvatio da mu se dogodila revolucija. Gradom su cijele noći - poput dviju mračnih, golemih utvara - kružila dva tenka pa je svima u najmanju ruku bilo jasno da se događa nešto neobično. Samo, kako se sve to za većinu njih zbilo na ekranu, k tome još popraćeno snijegom koji im pred prozorima - kao da je iz kakve bajke - nikako nije prestajao padati, ne može se reći da je bilo pravoga straha. Uznemirili su se samo oni koji su bili upetljani u politiku.Pogledajmo, recimo, primjer gospodina Sadullaha, novinara i etnologa amatera kojega su svi karski Kurdi veoma poštovali. Kako je već nekoliko puta u životu svjedočio vojnim udarima, čim je čuo da je proglašena zabrana izlaženja na ulice, zaključio je da mu je najpametnije pripremiti se bez oklijevanja za neizbježne zatvorske dane. U kovčeg je stavio svoju najdražu pidžamu na plave pruge, tablete za prostatu i pilule za spavanje, vunenu kapu i čarape, fotografiju na kojoj mu se negdje u Istanbulu smiješi kći i unuče u njezinu naručju, te rukopis za knjigu o kurdskim tužaljkama koje je godinama mukotrpno prikupljao. Zatim je sjeo, i čekao. Popio je sa ženom čaj i još jednom odgledao Pundin trbušni ples. Kad je ponoć već poprilično odmakla, netko im je pokucao na vrata. Gospodin Sadullah se oprostio od žene i uzeo kovčeg. Na vratima nije bilo nikoga. Izišao je na snijegom pokrivenu ulicu; dok se u čudesnoj tišini ulice obasjane svjetiljkama boje sumpora s divljenjem prisjećao kako se nekada kao dijete klizao na potoku Karsu, nepoznata su ga lica ustrijelila u glavu i prsa te se stropoštao u snijeg i na mjestu preminuo.Prema truplima pronađenim tek mjesecima kasnije, kad se snijeg već

A69dobrano povukao, vidjet će se da su te noći počinjeni još neki zločini, ali, jednako kao što je postupio i obzirni karski tisak, i ja ću nastojati o njima više ne govoriti i ne žalostiti svoje čitatelje. Sto se tiče govorkanja da su "nepoznati počinitelji" tih zločina bili Z. Demirkol i njegovi prijatelji, ne bih rekao da su ona utemeljena, pogotovo ako se misli na prve sate te noći. Iako im je za to trebalo više vremena nego što je bilo planirano, ta je trojka na koncu ipak uspjela presjeći telefonske veze, nakon čega je upala u zgradu Televizije da bi provjerila podržava li njezin program revoluciju. Potom su se, već pred zoru, dali u mahnitu potragu za - kako su ga oni zamislili - "gromoglasnim narodnim pjevačem" koji zna pjevati junačke i zavičajne, pogranične pjesme. To je tako: revolucija nije prava revolucija sve dok se s televizije i radija ne zaore takve pjesme.Pročešljali su pastirska selišta, bolnice, matematičku gimnaziju i čajane za ranoranioce da bi odgovarajuću osobu na koncu pronašli medu dežurnom vatrogasnom ekipom; tog jadnog čovjeka koji je bio uvjeren da će ga ako ne strijeljati, a ono barem uhapsiti, odvezli su ravno u televizijski studio pa se Ka toga jutra probudio osluškujući zbunjen i sanjiv kako se junački glas toga pjevača probija, činilo mu se, sa svih strana: i kroz zidove, i iz gipsanih zidnih ukrasa, i kroz razmaknute zastore, mada je zapravo dopirao iz televizora u predvorju. Kroz razmaknute zastore u njegovu sobu visoka stropa udarala je neobično snažna i čudesna snježna svjetlost. Dobro je spavao i lijepo se odmorio, ali je još i prije nego je ustao iz kreveta osjetio kako mu stanovita krivnja ispija svu snagu i odlučnost. Umišljajući da je u tome hotelu tek običan gost, trudio se uživati u svojoj gostinjskoj sobi i gostinjskoj kupaonici: umio se, obrijao, svukao pidžamu i odjenuo se, uzeo ključ s teškim mjedenim privjeskom i sišao u predvorje.Čim je na televiziji ugledao narodnog pjevača i primijetio duboku tišinu koja je nalegla na grad (u predvorju se razgovaralo šapatom), počeo se redom prisjećati svih događaja protekle večeri i svega onoga što mu je vlastiti um do tada skrivao. Hladno se osmjehnuo dečku na recepciji te se, poput užurbana gosta odlučna da što prije pobjegne od toga grada i njegovih grubih političkih obračuna, požurio na doručak. U blagovaonicu se ulazilo iz predvorja; stupivši u nju u jednom je kutu ugledao punašni čajnik na zadimljenom samovaru, a kraj njega, na tanjurima, tanke kriške karskoga sira i uvele masline koje su odavna izgubile sjaj.Sjeo je za jedan stol kraj prozora. Zagledao se kroz prozor; medu razmaknutim zastorima pružala se - u svoj svojoj ljepoti - pusta ulica pod snijegom. U njezinu je spokoju bilo toliko žalosti, da su mu navrla sje-

Snijegćanja na djetinjstvo i mladenačke dane: sjetio se svakog od popisa stanovništva za kojih bi zbog zabrane izlaženja ulicama zavladala ista takva pustoš, svake akcije protjerivanja državnih neprijatelja i svih vojnih udara koji bi cijelu obitelj okupili kraj radija i televizora. Dok bi s radija svirali marševi i čitali se proglasi izvanredne vlasti i novozavedene zabrane. Ka je uvijek želio sići na puste ulice. Znate kako neki ljudi vole svečane ramazanske večeri? E, on je upravo tako volio vojne udare i tajnovita, topla sastančenja na kojima bi se - oko jedne jedine teme - okupljale sve tetke, stričevi, ujaci i susjedi. Da bi barem donekle prikrili zadovoljstvo zbog vojnih udara i sigurnosti koju su im oni donosili, razgovori buržujskih obitelji Kaova djetinjstva svodili bi se tih dana na duhovita ali prikrivena bockanja svim onim besmislenim novotarijama koje bi im uslijedile: nikada ne bi zaboravili prokomentirati masovno bojenje svih istanbulskih kaldrma da bi bile slične zidovima vojarni, ili prisilna izbrijavanja svih bradonja i dugokosih otpadnika čim bi dopali ruku vojnika i policajaca. Aristokratske istanbulske obitelji s jedne su se strane vojske smrtno bojale, a s druge si davale za pravo da vojna lica ponižavaju, kako zbog bijednog imovnog stanja i slijepe i nerazumne pokornosti i discipliniranosti, tako i zbog njihova redovito niskoga porijekla.Ulica pred Kaovim prozorom nalikovala je onima iz stoljećima napuštenih gradova, ali kad se na njoj pojavio vojni kamion, Ka se ukočio kao začaran: premda su dječačke godine bile daleko iza njega, pred vojnim vozilom još uvijek nije mogao ostati ravnodušan. Uto u blagovaonicu ude nekakav delija po čijem se odijelu moglo reći da je preprodavač mar-ve te posve neočekivano priđe Kau, zagrli ga i poljubi u oba obraza."Čestitam, gospodine!" reče mu. "Nek' je sa srećom domovini i narodu!"Ka se odmah sjetio da su i kad je on bio mali odrasli, pogotovo oni dobrostojeći, jedni drugima čestitali vojne udare, jednako kao što su čestitali i bajrame. 1 on je promrmljao nešto kao "Na sreću, na sreću...", postidjevši se i prije nego što mu je to prešlo preko usana.Kad su se otvorila kuhinjska vrata, Ka je osjetio da mu je lice ostalo bez kapi krvi. Na vratima se pojavila Svila. Pogledi im se sretoše. Nije znao što bi trebao učiniti. Došlo mu je da ustane, ali mu se Svila osmjehnu i odmah okrenu čovjeku koji je maloprije stigao. Nosila je pladanj s fildža-nom i tanjurićem. Spusti ih pred tog čovjeka. Kao konobarica.Kaa spopade beznađe, kajanje i - opet - krivnja: krivio je samoga sebe što Svilu nije pozdravio na odgovarajući način, ali je odmah shvatio da se i/a te krivnje skriva nešto drugo i da to drugo više neće moći skrivati pred sobom. Sve što je prethodnoga dana učinio, sve je bilo krivo: i to

171što je tako naprasno zaprosio ženu koju uopće ne poznaje, i što se s njom ljubio (dobro, to je bilo više lijepo nego krivo), i što se ponašao kao kakvo izbezumljeno zaljubljeno derište, i što ju je za zajedničkom večerom držao za ruku... I da je barem ostao na tome! Ne, nego se još i napio i pred svima bez imalo stida - kao da je najobičniji Turčin - pokazao da kraj nje svoje nagone ne može držati pod kontrolom. Uopće nije znao što bi joj sad trebao reći pa je poželio da zauvijek ostane "konobariti" oko susjednog stola."Čaj!" viknu grubim glasom marvenski trgovac. S praznim pladnjem u ruci, Svila se bez imalo nelagode uputi prema samovaru. Posluživši ga čajem, krenu prema Kaovu stolu, a Ka osjeti kako mu srce otkucava čak i u nosu."Što je?" nasmije mu se. "Jesi mogao spavati?"Ka se prepadne te aluzije na jučerašnju večer i jučerašnju sreću. "Izgleda da ovaj snijeg nikad neće stati", protisnu.Malo su se gledali. Ka shvati da ništa neće moći reći, a ako to i pokuša, zvučat će neprirodno. Zato se zagleda u njezine blago izbočene krupne smeđe oči, dajući do znanja da je to jedino za što je u tom trenu sposoban. 1 Svili doista bude jasno da je on u stanju posve drugačijem od jučerašnjega, i da je pred njom neka posve druga osoba. A Ka shvati da je ona naslutila tamu u njemu, i da ga razumije. I da bi zato kraj nje mogao ostati do kraja života."Neće stati, da, izgleda da neće stati", odgovori mu oprezno."Nema kruha", reče Ka dalje."Ah, oprosti." Ode do stola kraj samovara. Ostavi pladanj i uze rezati kruh.Nije mogao izdržati napetost, zato je rekao da nema kruha. A sad je gledao za njom misleći kako je i sam mogao ustati i odrezati kruha. Svila je na sebi imala bijelu vestu, dugu smeđu suknju i širok remen. Takvi su remeni bili moderni sedamdesetih: odavna ih nije viđao. Struk joj je bio tanašan, bedra savršena. Visina joj je odgovarala njegovoj. Svidjeli su mu se čak i njezini gležnjevi, i znao je da će, ako je ne povede u Frankfurt, do kraja života patiti sjećajući se koliko je bio sretan držeći je za ruku, ljubeći je i ozbiljno i sa smiješkom, i šaleći se s njom.Vidjevši da je njezina ruka zaposlena rezanjem kruha zastala, pogledao je u stranu prije nego se okrenula. "Stavit ću vam na tanjur sir i masline", rekla mu je. Shvatio je da mu se obraća sa "vi" zato što u blagovaonici nisu bili sami. "Da. molim", obratio se i on ostalim gostima. Kad su se pogledali, s lica joj je pročitao da je itekako svjesna da ju je s leda odmje-

Snijegravao. Uvidio je da je Svila jako dobro upućena u muško-ženske odnose i sve nijanse te zakučaste diplomacije kojom on sam nikada nije uspio ovladati, pa se uplašio. A ionako ga je već mučio strah da bi mu ona mogla biti jedina prilika da dostigne sreću."Kruh su dovezli maloprije, u vojnom kamionu", rekla mu je poklo-nivši mu srceparajući smjehuljak. "Gospoda Zahida nije mogla doći zbog policijskog sata pa ja pazim na kuhinju... Sva sam se sledila kad sam ugledala vojnike."Jer vojnici su, tobože, mogli doći i po Handu ili po Kadifu. Pa čak i po oca."Iz bolnice su pokupili dežurne čistačice i odvezli ih u kazalište da počiste krv", prošaputala je. Sjela je na stol. "Napali su studentske domove, školu za imame i hatibe, stranačka sjedišta..." I ondje je bilo mrtvih. Priveli su na stotine ljudi, ali su neke toga jutra pustili. Njezin šapat, tako svojstven danima teških političkih previranja, vratio je Kaa dvadeset godina unatrag, u studentsku kantinu: sjetio se kako su se i ondje takve priče o zlostavljanjima i okrutnim zločinima prepričavale šapatom u kojemu se moglo naslutiti i srdžbu i tugu, ali i svojevrstan ponos. A on bi tad, mučen krivnjom i crnim beznađem, poželio da se samo što prije vrati kući, da čita knjige i zaboravi da živi u Turskoj. Sad je pak, želeći da Svila što prije prekine s tim pričama, već bio pripremio jedno "Baš strašno, užasno!"; ta mu se rečenica vrtjela po ustima, ali nikako nije smogao hrabrosti izgovoriti je jer je znao da će zvučati neuvjerljivo, pa je samo i dalje, potišten, pokorno žvakao svoj kruh i sir.I tako, dok je Svila i dalje šaputala da je vozilo poslano u brdska kurdska sela po očeve koji su trebali identificirati pobijene sinove, učenike vjerske škole, zapelo negdje na pola puta, da je vlast dala dvadeset i četiri sata za predaju oružja i da su zabranjeni tečajevi Kur'ana i sve političke aktivnosti, Kaove su oči lunjale po njezinim rukama, očima, lijepom tenu njezina vrata i svijetlokestenjastoj kosi koja je po njemu padala. Bi li je mogao zavoljeti? Pokušao ih je na tren zamisliti u Frankfurtu: šetali su po Kaiserstrasseu, otišli u kino, poslije se vratili kući. Ne, očaj je ipak bio jači. Jer pred njim je stajala košarica s kruhom koji je narezala na debele kriške kako se to radi po sirotinjskim kućama, i još ga - o, užasa! - složila u piramidu, baš kao u kakvoj gostionici."Možeš li, molim te, pričati o nečemu drugom?" zamolio ju je pažljivo. Baš je govorila o nekom čovjeku, njihovu drugom susjedu, otkucanom pa uhapšenom dok se pokušavao provući kroz stražnje dvorište; ušutjela je s razumijevanjem.

U3U njezinim očima ugledao je strah. "Jučer sam bio jako sretan, znaš i sama. Nakon tolikih godina napokon sam počeo pisati", pokušao je objasniti. "Ali sad ne mogu podnijeti te priče.""Pjesma koju si jučer odrecitirao jako je lijepa", odgovorila je."Mogu li te nešto zamoliti, prije nego što me žalost potpuno svlada?""Reci.""Idem sad gore u svoju sobu", rekao je. "A ti dođi malo kasnije, i uzmi moju glavu medu svoje ruke. Samo malo, ne moraš dugo."Vidjevši u njezinim preplašenim očima da za takvo što nije sposobna, ustao je i prije nego što je to dorekao. Bila je provincijalka, tamošnja cura; bila mu je strana, a on ju je zamolio nešto što netko tko mu je stran ne može razumjeti. Da barem nije izlanuo tu glupost pa ne bi morao vidjeti zbunjeno lice te žene... Dok je grabio uza stube, krivio je samoga sebe što se uvjerio da bi se u nju mogao zaljubiti. Ušao je u sobu, bacio se na krevet i pomislio koja je budala bio kad se iz Istanbula uputio u Kars, i koliko je pogriješio time što je uopće došao u Tursku. Sjetio se svoje majke koja ga je, da bi mogao živjeti "normalno", uvijek odgovarala od poezije i književnosti... Da ga sad vidi kako u svojoj četrdeset i drugoj godini životnu sreću veže uz ženu koja u nekom Karsu "pazi na kuhinju" i kruh reže u panjeve, što bi mu rekla? Što bi mu otac rekao da je mogao čuti svoga sina dok je klečeći pred nekim šejhom koji se u Kars dovukao iz tko-zna-koje selendre pričao o Allahu plačući kao kiša? Vani je opet počeo padati snijeg; uz prozor su polako klizile krupne, tužne pahulje.Netko je pokucao na vrata: poletio je da ih otvori, opet pun nade. Bila je Svila, s posve novom pričom: došlo je vojno vozilo, iz njega su izišla dvojica od kojih je jedan vojnik. Traže Kaa. Rekla im je da je ovdje i da će ga obavijestiti."Pa dobro", rekao je Ka."Ako hoćeš, mogu te dvije minute izmasirati onako kako si me zamolio", rekla je Svila.Ka ju je povukao unutra, zatvorio vrata, jednom je poljubio te posadio na uzglavlje kreveta. Legao je na krevet i spustio glavu na njezino krilo. Neko su vrijeme ostali tako, u tišini, gledajući kroz snijeg vrane što su šetkale po krovu nasuprotne zgrade, općinskoga sjedišta izgrađenog prije stotinu i deset godina."Dobro je. dosta, hvala", rekao je Ka. S vješalice je brižno skinuo svoj pepeljasti kaput i izišao. Dok se spuštao niza stube, pomirisao ga je i na trenutak s čežnjom pomislio na svoje živovanje u Njemačkoj, u svim njegovim bojama. Onoga dana kad je u Kaufhofu kupio taj kaput, pomogao

mu je neki momak koji je radio la blagajnom. Kad je dva dana kasnije bio došao uzeti kaput nakon skraćivanja, još ga je jednom vidio: zvao se Hans Hansen. Sjetio se da ga je - možda baš zbog tog pretjerano njemačkog imena i plave kose - nekoliko puta vidio i noću, između dva sna.

21.Ali ne poznajem ni jednoga!Ka u hladnim, strašnim odajamaPo Kaa su poslali jedan od onih starih vojničkih kamiona kakvi su se čak i u to vrijeme rijetko viđali po Turskoj. U predvorju ga je dočekao pomlad čovjek u civilu, svijetloga tena i orlovskog nosa. Odveo ga je do kamiona i posadio sprijeda u sredinu, a sam sjeo uz njega, kraj vrata. Kao da se hojao da bi Ka mogao otvoriti vrata i pobjeći. Ali prema Kau se ponašao pristojno i nije propustio nijednu priliku za uljudni "molim lijepo", a to je, zaključio je Ka, značilo da taj momak nije iz policije, nego je vjerojatno MIT-ov oficir, što je, mislio je dalje, moglo značiti da ga ne planiraju zlostavljati.Polako su napredovali kroz bijele, ukleto prazne ulice. Vozačka je ploča bila puna pokvarenih brojčanika, kazaljke su mirovale. Kako je vozačko mjesto bilo poprilično visoko, Ka se mogao sasvim lijepo navirivati u kuće. Televizori su posvuda radili, ali je gotovo cijeli grad navukao zastore i zatvorio se u sebe. Činilo se da ga voze po nekom posve drugom gradu; dremljivi brisači teškom su im mukom otvarali pogled na njegove bajkovite ulice, stare ruske kuće i stabla divljih maslina svinutih pod sni-jegom - prizore koje su, učinilo se Kau, i vozač i njegov drug orlovskoga nosa promatrali kao začarani.Zastali su pred policijskom postajom; u kamionu su dobrano promrzli pa su bez oklijevanja uletjeli unutra. Ni postaja nije sličila onoj prethodnoga dana: toliko je bila natiskana i tako uznemirujuće živa da se Ka, iako je za takvo što bio spreman, preplašio. Na svakom mjestu gdje zajedno radi prevelik broj Turaka mora zavladati takav čudan nered i bezrazložno komešanje. Pred očima su mu proletjele slike s hodnika po sudnicama, s ulaza na stadione i autobusnih kolodvora. Samo... Ovdje se osjećalo još nešto, nešto što ga je podsjetilo na teški bolnički miris

Snijegprotkan jodom: bio je to zadah užasa i smrti. Slutio je da je tamo negdje, negdje sasvim blizu mjesta na kojemu je stajao, netko mučen, i duša mu se stisnula od krivnje i straha.Dok su se penjali stepenicama kojima je dan ranije prošao s Muhta-rom, instinkt mu je govorio da bi mu bilo jako pametno usvojiti barem nešto od samouvjerene opuštenosti ljudi koji su pod tim krovom bili bog i batina. Po pisaćim strojevima u uredima lupkalo se punom parom, kroz otvorena vrata čulo ih se i na hodnicima; službenici su se iz svega glasa derali u toki-vokije i sa stubišta se dovikivali s čajdžijom u predvorju. Čekajući u redu na ispitivanje, na klupama postavljenim pred vratima, sjedili su dječaci iz vjerske škole. Lisičinama su bili povezani jedan za drugoga; odjeća im je bila istrgana, a lica u modricama. Refleksno je okrenuo glavu da mu se pogled ne susretne s njihovima.Uveli su ga u sobu nalik onoj u kojoj je bio s Muhtarom; rečeno mu je da će ga, iako je prethodnoga dana pregledavajući fotografije rekao da nije vidio lice ubojice direktora Instituta, odvesti u podrum da mu pokažu pohapšene mlade islamiste. Tko zna, možda je ubojica među njima. Bilo je očito da je nakon "revolucije" policija prešla pod MIT-ovu kontrolu i da su odnosi među njima zategnuti.Tajni agent okrugla lica postavio mu je pitanje gdje se nalazio dan ranije, oko četiri popodne.Ka je smrtno problijedio. Jedva da je izrekao "Savjetovali su mi da se susretnem sa šejhom, Saadetin-efendijom", kad ga gospodin okrugla lica prekinu riječima: "Ne, ne, prije toga!"Zašutio je, pa ga je agent podsjetio da se u taj sat bio našao s Modrim. Pretvarao se da mu je neugodno što je nepotrebnim propitivanjem postidio Kaa kad je od samoga početka ionako sve znao. Ka se ipak potrudio da i tu namještenu nelagodu prihvati kao znak dobrih namjera. Da je na mjestu tog agenta bio običan policijski službenik, ne samo da bi ga otvoreno popijuvao zato što je pokušao lagati, nego bi, prseći se i otpuhujući mu u lice, još satima tupio o policijskoj sveopćoj i nepogrešivoj obaviještenosti.Nabacivši suosjećajan izraz, agent mu je očinski objasnio da je Modri ozloglašen terorist i svirep zavjerenik: zakleti neprijatelj države oslonjen na podršku iz Irana. Nema sumnje da je on ubio televizijskog voditelja, zbog toga je za njim raspisana i potjera. Mota se po cijeloj Turskoj: kud on prođe, fundamentalističke organizacije niknu kao gljive. "Tko vas je doveo do njega?"

>77"Neki učenik iz škole za imame i hatibe, ne znam mu ime", rekao je Ka."Pokušajte sad i njega prepoznati", rekao mu je agent mjesečeva lica. "Pažljivo ih odmjerite. Gledat čete kroz špijunke na čelijskim vratima; ne bojte se, ne mogu vas prepoznati."Poveli su ga niz široko stubište. Više od sto godina ranije, dok je u toj elegantnoj, visokoj zgradi bila smještena bolnica armenske zaklade, podrum se koristio kao spremište za ogrjev i spavaonica bolničkih spremačica. Četrdesetih je godina čitavo to zdanje prenamijenjeno u državnu gimnaziju; tad su sporedni podrumski zidovi porušeni i tu je bila blagovaonica. Mnogi karski dječaci - budući marksisti i neprijatelji Zapada - u tom su prostoru s ajranom svarenim od UNICEF-ova mlijeka u prahu po prvi put progutali tablete ribljega ulja od čijeg su im se ogavnoga smrada okretali želuci. Kasnije je jedan dio toga podruma pretvoren u maleni zatvor, u četiri ćelije kojima se prilazilo iz kratkog hodnika.Policajac je pažljivo i ležerno - jer mu očito nije bilo prvi put da to radi - na Kaovu glavu stavio oficirsku kapu. MIT-ov agent orlovskoga nosa koji ga je pokupio iz hotela mudrijaški mu je pojasnio: "Kad vide oficirsku kapu, premru od straha."Kad su se približili prvoj ćeliji zdesna, policajac svom snagom potegnu maleni prozorčić na njenim željeznim vratima i viknu: "Mirno! Komandant!" Ka pogleda unutra kroz otvor ne veći od šake.U ćeliji u koju ne bi stao ni prostraniji krevet ugleda pet osoba. Možda ih je bilo i više; zgurali su se jedan na drugoga. Svi su bili naslonjeni na prljavi nasuprotni zid; kako još nisu prošli vojsku, stav "Mirno!" zauzeli su kao dječaci u igri, a oči čvrsto zatvorili jer su ih tome prethodno podučili prijetnjama i batinama. (Ka je ipak osjetio da ga neki od njih gledaju.) Iako je od "revolucije" prošlo tek jedanaest sati, svi su bili ošišani do glave; lica su im bila izobličena od oteklina. Ćelija je bila svjetlija od hodnika, ali su mu se svi činili jednakima. Otupio je od žalosti, od srama i straha. Ipak, ni jedan od njih nije mogao biti Nedžip, a to ga je barem malo oraspoložilo.Ni u drugoj i trećoj ćeliji nikoga nije prepoznao. MIT-ovac ga je odmjerio i rekao: "Nemate se čega bojati. Ionako ćete, čim se putovi otvore, odavde nestati.""Ali kad vam kažem da ne poznajem ni jednoga!" odgovorio mu je Ka pomalo otresito. U četvrtoj su mu ćeliji neki izgledali poznato: točno se sjećao da je jednog od njih vidio kako se dere tijekom Fundina nastupa.

Snijega i drugi je nešto izvikivao. Časkom je pomislio da bi možda bilo dobro da ih prijavi: pokazao bi da je spreman na suradnju s policijom, pa bi se, kad naiđu na Nedžipa, mogao lakše pretvarati da ga ne poznaje (a krivnje tih dječaka ionako nisu bile ozbiljne).Ipak, nikoga nije prijavio. Iz jedne ćelije obratio mu se neki dječak okrvavljena lica. "Komandante", viknuo mu je. "nemojte da mi majka sazna!"Te mladiće vjerojatno i nisu zlostavljali oružjem, nego su ih, poneseni oduševljenjem prvih sati revolucije, mlatili samo šakama i čizmama. Ni u zadnjoj ćeliji nije vidio nikoga tko bi nalikovao ubojici direktora Instituta. A nije bilo ni Nedžipa pa mu je laknulo.Kad su se vratili gore, postalo mu je jasno zašto su se mjesecoliki agent i njegovi nadležni svim silama željeli dokopati direktorova ubojice: to bi mogli prikazati kao prvi ulov revolucije te ga, možda, u to ime i javno objesiti. U sobu se u međuvremenu bio smjestio i neki umirovljeni major. Vani je još vladao policijski sat, ali se on nekako uspio provući do policijske postaje: došao je zatražiti da oslobode njegova privedenog nećaka. Molio je da, ako je ikako moguće, mladića barem ne zlostavljaju; ako mu se, rekao je, već u tim nježnim godinama društvo ogadi, kako će dalje? Dječakova siromašna majka, nastavio je, nasjela je na laž da država svim učenicima besplatno dijeli jakne i kapute pa je sina dala u školu za imame i hatibe, premda im je obiteljska tradicija prorepublikanska i kemalistička."Gospodine majore, nikoga se ovdje ne zlostavlja", prekinuo ga je mjesečev agent, a zatim Kaa povukao u kut: ubojica i sljedbenici Modrog (prvoga je, očito, ubrajao među druge) mogli bi možda biti medu zarobljenicima na Veterinarskom fakultetu.Tako se, eto, dogodilo da se Ka još jedanput našao u onom istom vojničkom kamionu, i opet u društvu agenta orlovskoga nosa. Vožnja ga je barem malo smirila: ulice su bile lijepe i prazne, uspio se izvući iz policijske postaje, a k tome je još i zapalio cigaretu. Sam je sebe uvjeravao da se potajno veseli i vojnom udaru i tome što mu domovina neće završiti u islamistićkim šakama. Nije namjeravao odustati od zakletve da ne surađuje s policijom i vojskom pa si je tako umirivao savjest. Uto ga kao grom iz vedra neba udari jedna nova pjesma te se zaprepašćujuće i neobjašnjivo vedar okrene MIT-ovu orliću: "Hoćemo li svratiti u neku čajanu na čaj?"U gradu se na svakom koraku nailazilo na čajane, ta jedina utočišta za nezaposlene bijednike, ali ih je većina - zbog policijskog sata - bila zatvorena. Ipak, u Kanalskoj ulici ugledaše jednu oko koje se dimilo:

179čajdžija nikako nije očekivao da bi u njegovu ulicu mogao zalutati vojni kamion. Uz šegrta koji je čekao kraj policijskog sata, unutra su u jednom kutu sjedila još trojica mladića. Kad su ugledali dva civila - od kojih je jedan imao oficirsku kapu - skočiše na noge.MIT-ovac orlovskoga nosa iz kaputa izvuče pištolj te mladiće postroji uza zid zakriven ogromnim švicarskim pejzažom (tako profesionalno da mu je i Ka skinuo kapu), pretraži ih i pokupi im osobne iskaznice. Vidjevši da neće ići dalje od toga, Ka sjedne za stol kraj hladne peći i bez imalo napora zapiše novu pjesmu.Kasnije će joj dati naslov "Ulice od sna". Polazna su joj točka snježne karske ulice, ali njezinih trideset i šest stihova prolazi i ulicama staroga Istanbula, ukletim i napuštenim armenskim gradom Anijem, i pustim, strašnim i čudesnim gradovima iz Kaovih snova.Čim je završio pjesmu, na crno-bijelom televizoru ugleda još jednu reprizu revolucionarne kazališne noći koja se nastavila na jutrošnjeg junačkog pjevača. Kako je vratar Vural tek započinjao s pobrojavanjem svojih ljubavi i tužnih golova, pomislio je da će dvadeset minuta kasnije moći vidjeti svoj nastup, što bi biia prilika da se prisjeti zaboravljene i nezapisane pjesme.Uto kroz stražnja vrata u čajanu udu još četiri osobe: MIT-ovac ponovno izvuče pištolj te i njih postroji kraj zida. Vlasnik čajane, Kurd, ustane braniti ih, pokušavajući uvjeriti "komandanta" da ti ljudi nisu prekršili zabranu o izlasku na ulice jer su se do čajane provukli kroz dvorišta i vrtove.MIT-ovac intuitivno zaključi da bi njihove priče trebalo provjeriti. Jedan od pridoŠlica ionako nije imao osobnu iskaznicu, a k tome se i pretjerano i sumnjivo tresao. Pozove vozača i povjeri mu mladiće još uvijek postrojene kraj zida te naredi sumnjivcima da ga istim putem odvedu do svoje kuće. Strpavši bilježnicu u džep, i Ka potrča za njima: kroz stražnja vrata iziđoše na ledeno dvorište zatrpano snijegom, preskočile jedan niski zid, popeše se uz tri zaleđene stepenice te - praćeni lavežom psa na lancu - siđoše u betonski podrum, siv i neugledan, kakav imaju gotovo sve karske kuće. Zapahnu ih smrad ugljena i zadah sna. Kraj velike i glasne peći za centralno grijanje ugledaše nastambu sklepanu od kartona i sanduka za povrće: njihov se predvodnik uvuče u nju. I Ka se naviri unutra; ugleda natprirodno lijepu mladu ženu bijeloga lica koja je ondje spavala te instinktivno okrenu glavu. Čovjek bez osobne pruži MIT-ovcu putovnicu. Peć je toliko glasno zavijala da Ka nije mogao čuti što govore, ali je vidio da je taj čovjek malo potom izvukao još jednu putovnicu.

SnijegKasnije je doznao da su to dvoje ljudi Gruzijci: u Tursku su došli u potrazi za poslom. Kad su se vratili u čajanu, MIT-ovac je postrojenim mladićima vratio osobne iskaznice, a oni su se odmah dali u ogovaranje tog ozloglašenog para: žena je tuberkulozna, ali se bavi prostitucijom, rekli su. Nitko iz grada ne bi s njom legao pa su joj glavne mušterije posjednici s pastirskih selišta i trgovci kožom koji se s vremena na vrijeme poslom spuštaju u grad. Muž joj je, kao i svi drugi Gruzijci, spreman raditi i u pola cijene, pa kad se - jednom u sto godina - u gradu pojavi kakvo slobodno radno mjesto, njega zaposle, a Turci ostanu kratkih rukava. Toliko su škrti da neće plaćati hotel, nego su se nagodili sa spremačicom iz Vodovoda da joj za taj ćumez mjesečno daju pet američkih dolara. A priča se da će kad se vrate u svoju zemlju kupiti kuću i do kraja života više ništa neće morati raditi. Kutije su pune kožnih stvari koje su pokupovali za badava pa će ih prodavati u Tbilisiju. Dva puta su ih protjerali preko granice, a oni su se opet nekako snašli i vratili u tu svoju "kuću". Policija samo gleda odakle bi mogla izvući mito i ništa im neće: na novoj je upravi, znači, da Kars počisti od takvih parazita.I tako, dok su ispijali čajeve koje im je vlasnik, počašćen i zadovoljan, ponudio, ti su mladići, nezaposleni i očajni, sa svakom orlićevom riječi i ohrabrujućim pogledom bili za korak bliže njihovu stolu da bi na koncu pred njih prostrli sva svoja očekivanja od vojnog udara, sve želje i pritužbe na trulež stare vlasti, i mnoštvo tračeva dovoljno preciznih da bi ih se moglo smatrati izvještajem tajne službe: spomenuli su klanje nelegalno nabavljenih životinja, raskrinkali prljave poslove u Tekelovu skladištu, pobrojali poslodavce koji preko Armenije u hladnjačama dovoze ilegalne radnike pa ih smještaju po barakama: ti im jadnici rade po cijele dane, a nije se jednom dogodilo da ih na koncu potjeraju bez prebijene pare... Činilo se da ti jadni mladići uopće nisu shvatili kako je "vojni udar" bio usmjeren protiv islamista koji su bili nadomak izbornoj pobijedi i protiv kurdskih nacionalista. Ponašali su se kao da je sve ono što se u Karsu dogodilo od prethodne večeri učinjeno zato da bi se napokon prekinulo s nezaposlenošću i nemoralom: kao da će im vojni udar namaći posao.Kad su se ponovno našli u kamionu, Ka je u jednom trenu krajičkom oka pogledao MIT-ovca: momak je izvukao Gruzijkinu putovnicu i kri-šom gledao sliku. A Ka je osjetio takav stid da je poželio nestati.Čim su ušli na Veterinarski fakultet, vidio je da je na njemu stanje mnogo teže nego u policijskoj postaji. Na njegovim ledeno hladnim hodnicima samilost nije imala što tražiti. Bilo je ondje svega: i kurdskih nacionalista, i ljevičarskih terorista sklonih da svoje stavove izražavaju

i8ibombama, i ponajviše onih čija su se imena našla u MIT-ovoj arhivi zbog simpatiziranja neke od prvih dviju skupina. Policajci, vojnici i javni tužitelji cijedili su sve moguće sudionike spomenutih dviju skupina kao i sve one koji su kurdskoj gerili pomagali da se iz planina provuče u grad. Za takve nije bilo milosti: u usporedbi s njima, brutalne metode kojima su podvrgavali islamiste izgledale su kao dječja igra.Neki visok, glomazan policajac Kaa je suosjećajno uhvatio pod ruku - kao da je starac pa ne može hodati - te ga proveo kroz tri učionice u kojima su se obavljali prestrašni poslovi. Moj im je prijatelj u svojim kasnijim bilješkama dodijelio svega nekoliko redaka pa ću se i ja truditi da o svemu što je ondje vidio kažem što je manje moguće.Nakon što je samo dvije-tri minute gledao mučenike u prvoj učionici, pomislio je koliko je čovjekov put na ovome svijetu kratak. Potom su mu, dok je gledao netom obrađene ispitanike, pred očima - kao da spava - oživjele sve one želje i snovi o dalekim vremenima, o nepoznatim civilizacijama i još neotkrivenim zemljama. I on i svi mučenici u toj sobi došli su do kraja darovana im života; sagorjeli su kao svijeća i toga su bili savršeno svjesni. Tu će odaju Ka u svojim bilješkama nazvati žutom sobom.U drugoj je učionici, činilo mu se, ostao kraće. S nekima se pogledao u oči i sjetio se da ih je prethodnoga dana vidio u jednoj čajani; od krivnje je pogledao u stranu. Osjećao je da oni više nisu ondje, da su u dalekoj zemlji snova.U trećoj učionici -već ošamućen jaucima i jecajima, i nepodnošljivom tišinom svoje duše - osjetio je da postoji sila koja čuva sve znanje; pred ljudima ga skriva i stoga čovjekov put ovim svijetom nije ništa osim patnje. Uspio je nikoga ne pogledati u oči. Gledao ih je. ali nije vidio ono što mu je bilo pred očima; vidio je samo boju koja mu je zaokupljala sve misli. A kako je ona bila najbliža crvenoj, tu će prostoriju nazvati crvenom sobom. Misli koje su mu darovane u prethodne dvije prostorije - da je život kratak, a ljudski rod okužen krivnjom - u toj su mu se sobi sjedinile pa je, unatoč prestrašnim prizorima pred sobom, uspio ostati priseban.Dok su napuštali Veterinarski fakultet a da opet nikoga nije prepoznao, bio je svjestan sumnjičavosti i nepovjerenja koje je time izazvao kod svojih pratitelja. Ni ondje nije naišao na Nedžipa i to mu je dalo toliko sigurnosti da je - kad je MIT-ovac rekao kako bi još trebali svratiti i u mrtvačnicu Bolnice socijalnog osiguranja - poželio da i to obave što je prije moguće.U mrtvačnici smještenoj u bolničkome podrumu prvo su mu pokazali

snijegnajsumnjivije tijelo. Bio je to mlad islamist koji je pogođen s tri metka dok je prosvjedovao tijekom druge paljbe. Ka ga, međutim, nikada prije nije vidio. Njegovu se lesu oprezno primaknuo i pogledao ga pažljivo i s poštovanjem, samo što ga nije i pozdravio. Drugi leš, tijelo sićušnog djedice, ležalo je na mramoru kao da se usukalo od hladnoće. Kroz lijevo mu je oko prošao metak pa mu se očna duplja, ispunjena zgrušanom krvlju, pretvorila u crnu rupu. Policija tad još nije znala da je taj djed iz Trabzona i da je došao u posjet unuku vojniku, a bio im je sumnjiv i zbog niska rasta. Kad je prišao trećem tijelu, s optimizmom je pomislio na Svilu i njihov ponovni susret. 1 tome je tijelu jedno oko bilo iznakaže-no. Začudio se podudarnoj sudbini leševa. Približio se da bolje pogleda bijelo lice tog mrtvog mladića i - u njemu se nešto slomilo.Bio je Nedžip. Ono isto djetinje lice. Iste one usne, spremne za novo djetinjasto pitanje. Ka osjeti hladnoću i tišinu bolnice. Isti mladenački pristići. Isti kukasti nos. Ista ona zamazana školska jakna. Poboja se da će zaplakati. Strah ga zavara pa mu suze ne potekoše. Nasred čela na koje je dvanaest sati ranije prislonio dlan, crnjela se rupa od metka. Ali ono što je njegovu tijelu davalo mrtvačku crtu nije bila ledenoplavkasta bjelina lica, nego njegova kruta ukočenost: ležao je ondje kao daska. Kaovim mislima proletje zahvalnost: bi mu drago što je živ. I to ga udalji od Nedžipa. Pri-gnu se k njemu, razdvoji ruke koje je držao na leđima, uhvati Nedžipa za ramena i poljubi ga u obraze. Bili su hladni, ali još uvijek mlohavi. Poluotvoreno zeleno oko gledalo je Kaa. A on se sabere i čovjeku s orlovskim nosom objasni da ga je taj "prijatelj" prethodnoga dana zaustavio na ulici, povjerio mu da piše znanstveno-fantastični roman, i odveo ga k Modrom. Poljubio ga je jer je taj "dečko" imao jako čisto srce.

22."Pravi čovjek" za ulogu AtaturkaKarijere Sunaja Zaima: vojska i moderno kazališteTAKO je, eto, Ka u mrtvačnici Bolnice socijalnog osiguranja prepoznao jedno od pokazanih mu tijela: na brzinu je sastavljen zapisnik i dodani su mu potpisi. S nosatim je vodičem ponovno sjeo u kamion i još su jednom krenuli pustim ulicama. S puta im se sklonilo nekoliko preplašenih pasa koji su, uz izborne i protusamoubilačke plakate, bili jedini trag života. Ka je ipak primijetio da ih je kroz jedva primjetno razmaknute zastore spazilo pokoje dijete s igračkom u rukama i nekoliko zabrinutih očeva, ali nije bio u stanju misliti o tome. Nedžipovo lice i kruta opruženost njegova tijela stalno su mu bili pred očima. Već je zamišljao kako će ga, kad se vrati u hotel. Svila utješiti, kadli kamion prijeđe preko praznog gradskog trga i krenu niz Ataturkovu aveniju da bi skrenuo u drugu ulicu nakon Narodnog kazališta i zastao malo dalje od jedne devedesetogodišnje kuće iz ruskoga razdoblja.Bio je to jednokatan konak čija je ljepota i zapuštenost Kaa rastužila još one večeri kad je stigao u Kars. Za prvih republikanskih godina, nakon što je grad dopao pod tursku upravu, u toj je kući stanovao ugledni gospodin Maruf koji je sa Sovjetskim Savezom trgovao ogrjevom i kožom. Dvadeset i tri godine ta je kuća blistala od raskoši, a njegova obitelj uživala opskrbljena kuharima i slugama, konjskim zapregama i saonicama. Pred kraj II. svjetskog rata i za prvih godina Hladnoga rata, državne snage sigurnosti proglasile su špijunima sve glasovite bogataše koji su trgovali sa Sovjetima i dale se u njihovo istrebljenje, pa se i ta obitelj pokupila iz Karsa da se više nikada ne vrati. Njihov je raskošni dom dvadeset godina zjapio prazan, prvo bez gospodara, zatim kao predmet ostavinskih prepirki. Sredinom sedamdesetih godina provalila je u nj skupina podivljalih marksističkih raskolnika; kako su konak koristili

snijegkao sjedište u kojemu su planirani politički napadi (iz jednog od njih se gospodin Muzafer, predsjednik općine, izvukao kao ranjenik), nakon vojnog udara 1980. godine konak je ponovno napušten. Kasnije ga je neki dovitljiv trgovac bijelom tehnikom pretvorio u skladište za hladnjake i peći koje je prodavao u dućančiću kraj njega; konačno, tri godine ranije, prešao je u ruke jednoga domaćeg sina, ambicioznog krojača zanesena mišlju da će novcem skucanim od šivanja po Istanbulu i Arabiji u njemu zasnovati salon.Stoga se Ka, čim je zakoraknuo kroz ulazna vrata konaka, našao medu strojevima za dugmad, velikim, starinskim šivaćim strojevima i ogromnim škarama ostavljenim na klinovima po zidovima; u mekoj svjetlosti narančastih ruža na papirnatim zidnim presvlakama, napušteni rekviziti krojačeva neostvarena sna izgledali su kao sprave za mučenje.Sunaj Zaim je na sebi imao iznošeni kaput i vestu u kojima je bio i one večeri kada ga je Ka prvi put vidio. Obuven u vojničke čizme, s cigaretom bez filtera medu prstima, koračao je gore-dolje po sobi. Kad je ugledao Kaa, lice mu je zasjalo kao da vidi starog prijatelja: potrčao mu je u susret, zagrlio ga i poljubio. U njegovu poljupcu bilo je nešto blagdanske radosti kao i kod marvenskog trgovca - samo što mu nije i čestitao - ali i pretjerano prijateljske srdačnosti kojoj se Ka nemalo začudio. Možda je ta srdačnost izvirala iz nesmiljenih okolnosti u kojima su se njih dvojica, dva Stambolije, susrela u tom bijednom i zabačenom gradu, pomislit će kasnije Ka, makar će jako dobro znati da je za veći dio tih okolnosti bio zaslužan upravo Sunaj."Ne prođe ni jedan dan da se u mojim grudima ne razmaše crni orao žalosti", započe Sunaj, ponosan zbog oblaka tajnovitosti na kojemu je plovio. "Ali ja se ne predajem, a ni ti se ne daj. Sve će biti dobro."U bijeloj svjetlosti što je ulazila kroz veliki prozor, Kaove su oči pro-lunjale po sobi: velika peć i zidni ukrasi u kutovima visokoga stropa još su čuvali spomen na godine blagostanja, a sad su po toj širokoj prostoriji hodali ljudi s voki-tokijima; dva glomazna tjelohranitelja pratila su svaki Kaov pokret. Kad je još na stolu pokraj vrata prema hodniku spazio kartu, pištolj, pisaći stroj i dosjee, shvatio je da je dopao u upravnu jezgru revolucije i da čovjek pred njim u svojim rukama ima svu moć."Bilo je vremena - a bijahu to vremena teška da teža nisu mogla biti", poče Sunaj s pričom, i dalje koračajući po sobi, "kad nam se znalo dogoditi da se dotepemo u kakav jadan gradić usred ničega, bijedan da te duša zaboli, gdje ne samo da ne bih mogao naći pozornicu na kojoj bismo zaigrali, nego ni hotel u kojemu bismo noću mogli počinuti. Kad bih po

I8Sdolasku doznao da mi je poznanik kojega sam se ondje nadao susresti odande već odavna pobjegao glavom bez obzira, u meni bi se polako stala buditi teška žalost - ili, ako hoćete, očaj - spreman da me uguši. Odlučan da mu se odhrvam, vukao bih se po ulicama takvoga grada ne stideći se zakucati na svaka vrata iza kojih bi se mogao pomoliti kakav liječnik, ili advokat, ili možda učitelj, ili bilo tko koga bi moglo zanimati da se u njihovu gradu našla skupina glasonoša modernoga svijeta, četica oduševljenih poslanika moderne umjetnosti. Kad bih doznao da na jedinoj adresi koju imam u rukama nema nikoga, kad bi nas policija obavijestila da nam ionako ne namjerava dopustiti da se popnemo na pozornicu, obratio bih se za pomoć kajmakamu - svojoj zadnjoj nadi - ali bih doznao da me ne želi ni vidjeti; tad bih sa strahom osjetio kako u mojoj duši buja tama beznađa: dremljivi orao tuge u mojim grudima počeo bi se meškoljiti, pa nesigurno zamahivati krilima da bi najzad zalepetao i uzletio, a mene ostavio slomljena. Ali ni tada se ne bih predavao: znali smo igrati u čajani bijednoj da na svijetu nema bjednije; ako ni nju ne bismo našli, nismo se stidjeli ni stubišta pred autobusnim stanicama, ni željezničkih kolodvora - ukoliko bi nam se posrećilo da se željezničari zagledaju u koju od naših djevojaka; igrali smo i po vatrogasnim garažama i po učionicama napuštenih područnih škola, po seoskim krčmama, u berberskom izlogu, na stubištima kojekakvih hanova, po konjušnicama, pa čak i po ulicama - sve da bih žalosti pokazao tko je pobjednik!"Kad je u sobu s hodnika ušla Funda Eser, Sunaj je s "ja" prešao na "mi". Glumački je par povezivala takva bliskost da u tom prijelazu nije bilo ničega neprirodnog, pomislio je Ka. Funda je svoje veliko tijelo žurno i dražesno dovela do Kaa, protresla mu ruku, šapćući porazgovarala s mužem te, jednako užurbana, nestala iz sobe."Bile su to naše najteže godine", nastavio je Sunaj. "Sve su novine pisale da smo izgubili naklonost onih idiota po Istanbulu i Ankari, i da nas je čitavo društvo popljuvalo. Istog onog dana kad sam bio nadomak prilike kakva se i najgenijalnijim miljenicima sudbine pruži samo jednom u životu, dana kad sam svojim umjetničkim izrazom pokušao promijeniti tijek povijesti - da, istoga tog dana izgubio sam tlo pod nogama i našao se u blatu kakvo do tada nisam mogao ni zamisliti. Iako me ni to nije pokolebalo, od toga me dana prati žalost, stara moja znanica. Ali da mi se dogodi da potonem još i dublje, i da me prljavština, bijeda, siromaštvo i neznanje još i jače pritisnu, nikada ne bih izgubio vjeru da sam na pravom putu k najvećem blagu i najljepšem biseru. A ti, zašto se ti bojiš?"Uto se na hodniku ukaže liječnik u bijeloj kuti, s torbom. Dok mu je

snijegs polunamjcštenom brigom oko ruke omatao tlakomjer, Sunaj je pogled tako "tragično" skrenuo prema prozoru da se Ka sjetio osamdesetih godina i njegova "pada u narodnim očima". Ali još se jasnije sjećao sedamdesetih godina i njegovih tadašnjih uloga koje su ga i uzdigle na tron slave. Te su godine bile zlatno doba ljevičarskog, političkog kazališta, a ono što je Sunajevo ime postavilo iznad svih ostalih glumaca iz nebrojenih malenih kazališnih skupina nije bio samo njegov neupitan talent i radišnost zbog kojih je dobivao glavne uloge; ne, ono što je publiku kod njega očarale) bila je bogomdana osobina vode. Mladi turski gledatelji zavoljeli su ga zbog uloga snažnih i nepokolebljivih predvodnika povijesti kao što su Napoleon, Lcnjin, Robespierre ili Enver-paša. ili njima sličnih junaka iz pučke predaje. Kad bi - u ime napaćenog naroda - digao svoj zapovjednički glas, kad bi ga okrutnici ošamarili, a on ponosno digao glavu dajući svima do znanja da će "doći dan kad će mu za to platiti", ili kad bi za najcrnjih dana (u svakoj se predstavi barem jednom našao u tamnici) stisnuo zube i smogao snage da čak hrabri svoje prijatelje, te posebno kad bi - za dobro naroda - s tugom, ali promišljeno i nemilosrdno primjenjivao silu, gimnazijski daći i studentski "predvodnici" ne bi mogli suspregnuti ni suze ni aplauze. Pričalo se da se, kad bi pred kraj predstave preuzeo vlast te poduzeo odlučno kažnjavanje negativaca, sasvim lako moglo uočiti tragove njegove vojne izobrazbe. Školovao se, naime, na Vojnoj akademiji Kuleli iz koje je izbačen kao maturant jer se otkrilo da se zaludio kazalištima po Bejoluu u Istanbulu kamo je krišom odlazio čamcem, pa je čak i u školi pokušao potajno postaviti predstavu "Prije nego led okopni".Vojni udar iz 1980. godine zabranio je sva ta ljevičarska kazališta, a država je odlučila snimiti film o Ataturku koji će se povodom stote obljetnice njegova roctenja prikazati na televiziji. Sve dotada nikada nitko nije ni pomislio da bi plavokosog i plavookog nacionalnog junaka okrenuta Zapadu mogao odglumiti neki Turčin; kad god bi se krenulo s pričama o takvom - nikada snimljenom - nacionalnom spektaklu, uvijek se u glavnoj ulozi zamišljalo neku od velikih zapadnih zvijezda kao što su Lau-rence Olivier, Curd Jiirgens ili Charlton Heston. Taj put priču o filmu prve su lansirale novine Nezavisnost te narod vrlo brzo uvjerile da je došlo vrijeme da se u Ataturkovoj ulozi nade neki od turskih glumaca. Razglasile su, štoviše, da je na narodu da odluči tko je takve uloge dostojan, pa su objavile kupone koje su im čitatelji trebali poslati pošto bi upisali ime svoga kandidata. Medu imenima pobrojanim od strane posebnog žirija našlo se i Sunajevo ime; kako je iza sebe imao slavno razdoblje

i87tijekom godina demokracije, već je za prvih dana narodnoga glasanja izbio na prvo mjesto. Bio je rođen za ulogu jakobinskog junaka, pa je turska javnost gotovo jednoglasno zaključila da bi njegova pristalost, dostojanstvenost i udivljenje koje bi izazvao gdje god da se našao savršeno predočili besmrtni Ataturkov lik.Sunaj je narodnim glasovima pridao preveliko značenje: to je bila njegova prva pogreška. Više nego često pojavljivao se na televiziji i u novinama s govorima sročenim po načelu "za svakoga ponešto", ilustriranima snimkama njegova sretnog obiteljskog života s Fundom Eser. Da bi javnosti dokazao da je dostojan Ataturkovc uloge, širom je rastvorio vrata svoga doma, nesebično razotkrivajući kako svoje dnevne navike, tako i političke nazore: svima je htio dati do znanja da je čak i po skri-venim sklonostima i smislu za užitke (kao što su rakija, ples, slabost na fina odijela i otmjena odmjerenost svakoga pokreta) nalik upravo Njemu. Pozirao je držeći pod rukom Njegove Govore, čime je pitanje o najsvetijem štivu njegove svakodnevice postalo posve izlišno. (Kad ga je jedan nasrtljiv kolumnist, zloguki vjesnik kiše napada što će tek uslijediti, ismijao jer se nije slikao s izvornim Govorima, nego s njihovom skraćenom verzijom na pojednostavljenom, čistunskom turskom, Sunaj se u svojoj knjižnici dao slikati i s originalnim izdanjem, ali te fotografije, nažalost, nije uspio progurati u novine.) Pojavljivao se na otvorenjima izložaba i na koncertima i odlazio na važne utakmice uvijek spreman da posvuda i svakome - pa čak i trećerazrednim novinarima - kaže koju o Ataturkovu odnosu prema slikarstvu, o Njegovim glazbenim sklonostima ili vezama s turskim sportom. Trudeći se da se svakome dopadne, zaboravljao je i svoje jakobinske nazore pa je intervjue davao i protuzapadnim vjerskim novinama. U jednom od takvih intervjua - odgovarajući na neko posve bezazleno pitanje - nepotrebno je izlanuo kako bi "jednoga dana - ukoliko ga narod bude smatrao prikladnim - mogao zaigrati i u ulozi Muhameda". li, to je bila pogreška.Maleni političko-islamistički časopisi odmah su se digli na noge: nitko na ovome svijetu nije dostojan da - sačuvao nas Allah - makar i pomisli da bi mogao glumiti Časnoga Poslanika, pisali su. Gnjev tih časopisa ispunio je potom i stupce dnevnih novina; prvo se pisalo da Sunaj "ne poštuje Poslanika", a onda i da Ga je "otvoreno popljuvao". Kad se i vojska pokazala nemoćnom pred srdžbom političkih islamista, na Sunaju je ostalo da gasi požar koji je sam sebi podmetnuo. Dao je sve od sebe: u javnosti se pojavio držeći u rukama Kur'an Časni, pred narodom je obznanio svoju ljubav prema Uzvišenom i Časnom Našem Poslaniku Mu-

bmjeghamedu, te se, napose, obratio konzervativcima, tvrdeći da je Poslanikova Osoba uvijek moderna i suvremena. To je samo dodatno razbuktalo bijes kemalističke novinarske svite, ionako kivne zbog popularnosti "izabranog Ataturka"; njegov su nastup dočekali na nož, tvrdeći da se Ataturk nikada i ni za sto ne bi dodvoravao vjerskim fanaticima. Po novinama su se vrtjele fotografije na kojima Sunaj, pristalica vojnog udara, stoji u produhovljenoj pozi s Kur'anom pod rukom, prokomentirane pitanjem: "Ovo da je Ataturk?" Nije trebalo dugo da vjerski tisak prijeđe u protu-ofenzivu, više iz samoobrane nego iz želje da se bavi Sunajem. Glavni su im argumenti bile fotografije na kojima Sunaj ispija rakiju, potpisane provokativnim natpisima kao što su "Ispičutura - kao i Ataturk", ili "Zar će ovaj glumiti Našega Poslanika?". Tako se, eto, dogodilo, da jedan od novinarskih blic-ratova, kakvi među islamističkim i laičkim istanbulskim tiskovinama planu barem jednom u dva mjeseca, taj put izbije oko Suna-ja te se, kao i inače, vrlo brzo okonča.Tjedan dana nije bilo moguće otvoriti novine, a da se ne naiđe na koju Sunajevu sliku: na jednoj u nekoj staroj reklami pije pivo, na drugoj ga mlate u filmu snimljenom još dok je bio mladić, na trećoj stišće šaku pred zastavom sa srpom i čekićem, na četvrtoj gleda svoju ženu kako se tijekom snimanja ljubi s drugim glumcima... Napisane su stranice i stranice najrazličitijih optužaba, primjerice: žena mu je lezbijka, a on je još uvijek komunist kakav je i prije bio; on i Funda posudili su glasove zvijezdama stranih ilegalnih porno-filmova; za novce bi odigrao sve, a ne samo Ataturka: svima je poznato da je Brechta igrao za novce iz Istočne Njemačke. Konačno, pred nekom švedskom ženskom udrugom koja se u Turskoj pojavila nakon vojnog udara otvoreno su vrijeđali državu tvrdeći da je nasilje u Turskoj dostiglo endemske razmjere.A onda je jednog od tih dana pozvan u Glavni štab gdje mu je neki "visokopozicionirani oficir" ukratko priopćio kako je čitava vojska odlučila da utrku za ulogu Ataturka mora napustiti. Nije to bio onaj dobrodušni oficir koji je u Ankari primio skupinu "napuhanih" istanbulskih novinara koji su se nakon vojnog udara drznuli kritizirati vojsku zbog bezobzirnog upletanja u politiku te ih ondje izgrdio, a potom ih, vidjevši da su se ražalostili, ponudio čokoladicama; mada je i ovaj bio iz Ureda za odnose s javnošću, bio je grubijan i šaljivdžija. Nije se smekšao ni kad je vidio da se Sunaj uplašio i pokunjio: kud ga je nagrdio, tu mu se još i narugao zbog političkih nazora koje je - predstavljajući se kao "izabrani Ataturk" - nepromišljeno izjavljivao ne birajući publiku. Dva dana prije toga, Sunaj je bio posjetio svoju rodnu kasabu: prošao je njome

/»9u automobilskoj povorci praćen ovacijama nezaposlenog stanovništva i uzgajivača duhana, a vrhunac dana priredio je na glavnom trgu gdje se, ponesen aplauzom, popeo do Ataturkova kipa i stisnuo mu ruku. Kad ga je nato novinar iz nekog popularnog istanbulskog magazina upitao planira li s pozornice prijeći u političke vode, odgovorio je: "Ukoliko to narod bude zatražio." Premijerov je ured objavio da se snimanje filma o Ataturku "privremeno" odgađa.Sunaj je bio dovoljno iskusan da se iz tih gorkih dana izvuče nepovri-jeđen, ali ga je pravi poraz sustigao tek naknadno: promovirajući novu ulogu, toliko se povlačio po televiziji da se njegov glas počeo povezivati s Ataturkom do te mjere da ga nakon toga više nitko nije htio angažirati za sinkronizacije. Leđa su mu okrenuli i snimatelji reklama, nekada sretni što ga vide u ulozi razborita oca koji za svoju obitelj bira samo najbolje i najzdravije: nitko ga više nije mogao zamisliti kako boji zidove svoga doma s kutijom boje u jednoj i četkom u drugoj ruci ili kako objašnjava zašto je zadovoljan baš svojom bankom. Ali gore od svega bilo je to što ga je narod, sklon povjerovati baš svemu što se pojavi u novinama, počeo smatrati i neprijateljem Ataturka i - u isto vrijeme - neprijateljem vjere. Neki su čak povjerovali i da je - gledajući kako mu se žena ljubi s drugima - šutio kao zaliven. Ako i nisu povjerovali, držali su se barem onoga "gdje ima dima. ima i vatre". Čitav taj razvoj događaja desetkovao je broj posjetitelja njegovih predstava. Nije mu se jednom dogodilo da ga na ulici zaustave sa: "Zar te nije stid?!" i sličnim pogrdama. Neki učenik vjerske škole - uvjeren da je Sunaj uvrijedio Poslanika, ali i sam željan medijske slave - u kazalištu je na njega nasrnuo nožem, a nekoliko gledatelja mu je pljunulo u lice. Sve se to dogodilo u svega pet dana. A onda su Sunaj i Funda nestali.I njihov je nestanak pobudio nebrojene priče: neki su govorili da su otišli u Berlin i priključili se brehtovskom ansamblu Berliner gdje su tobože vježbali glumu, a zapravo se pripremali za terorističke akcije. Drugi su govorili da im je francusko ministarstvo kulture dalo novčanu potporu i još ih smjestilo u duševnu bolnicu La Paix na Šišliju. A zapravo su se bili sklonili u kuću Fundine majke slikarice na crnomorskoj obali. Tek su sljedeće godine uspjeli naći posao: u nekom trećerazrednom hotelu u Antaliji angažirali su ih kao "animatore". Dopodneva su provodili na pješčanim plažama, igrajući odbojku s njemačkim trgovcima i turistima iz Nizozemske; popodne bi, odjeveni kao Karadoz i Hadivat, likovi iz turskog kazališta sjena, djecu turista zasmijavali svojim nakaradnim njemačkim, a navečer izlazili na pozornicu kao sultan i njegova haremska

snijegdružica koja bi ga cijelu večer zabavljala trbušnim plesom. Time je, eto, započela Fundina plesačka karijera koju će izbrusiti tijekom sljedećih deset godina, za beskrajnih tura po najzabitnijim kasabicama. Sunaj je tu maškaradu junački podnosio tri mjeseca, sve dok se nije pojavio neki švicarski turist, brijač koji nije znao postaviti granicu između lakrdije s pozornice i rekreacije na pješčanoj plaži: zamišljajući da je u haremu, jednog se jutra stao motati oko Funde Eser našto ga je Sunaj premlatio na mrtvo ime i ne pogledavši strane turiste zgranute njegovim divljaštvom. Zna se da su nakon toga nastupali kao plesačica i "kazalištarac" i kao voditelji po svadbenim dvoranama i noćnim zabavama u Antaliji i okolici. Sunaj bi najavljivao jeftine lokalne pjevače (koji su se očajnički ugledali u svoje uzore iz Istanbula), gutače vatre i trećerazredne komičare; potom bi sam održao kraći govor o instituciji braka, i o Ataturku i Republici, koji bi Funda Eser ukrasila trbušnim plesom. Uslijedio bi igrokaz od kojih desetak minuta - po sadržaju je podsjećao na kraljevu smrt iz Macbetha - koji bi publika odgledala uglavnom bez negodovanja te ih ispratila apla-uzom. Tih su noći niknule prve klice buduće kazališne družine koja će proputovati cijelu Anadoliju.Nakon što mu je izmjeren tlak, tjelohranitelji su mu predali voki-toki: nekome je izbrojio nekoliko naredaba, pročitao papir koji su stavili pred njega te s gađenjem izjavio: "Svi prijavljuju jedni druge." Dodao je da je - dok je obilazio najzabačenije krajeve Anadolije - uvidio kako su svi muškarci njegove zemlje naprosto paralizirani očajem. "Danima sjede po čajanama, danima ne rade ništa", nastavio je. "U svakoj kasabi možete vidjeti stotine takvih nezaposlenih, neuspješnih, beznadnih, nepokretnih, bijednih muškaraca. A u cijeloj zemlji mora da ih ima i na stotine tisuća. ako ne i na milijune. Zaboravili su što znači izgledati pristojno, nemaju volje zakopčati svoje masne, flekave jakne; mlitavi su kao puževi, nemaju snage ni toliko da pomaknu rukom i nogom; koncentracija im je na takvoj razini da ni najkraću priču ne mogu odslušati do kraja; zaboravili su što znači nasmijati se nekoj šali... Eto, u takvome su stanju bijedna moja braća." Mnogi od očaja ne mogu spavati, uživaju u cigaretama jer su svjesni da se time ubijaju, usred započete rečenice shvate koliko joj je kraj besmislen pa je radije ostave nedorečenu, televiziju gledaju ne zato što žele ili jer bi ih nešto zanimalo, nego zato što ne mogu gledati bijednike kojima su okruženi; svi bi zapravo željeli umrijeti, ali misle da nisu vrijedni ni samoubojstva; na izborima glasaju za najgore kandidate iz najslabijih stranaka da bi tako sami sebi dodijelili zasluženu kaznu, i više vole sudionike vojnog udara nego političare: dok im političari uši

iyipune neostvarivim nadama, generali barem govore o kažnjavanju. Tad je u sobu ušla i Funda Eser te Sunajevu priču nadopunila slikom njihovih nesretnih žena: sjede po kućama čuvajući čopore djece. Samo one sretnije za bijedne pare rade kao služavke, po duhanskim tvornicama, u tkaonicama tepiha ili kao medicinske sestre; muževi im i ne znaju gdje rade. Ali da nema tih žena koje se za život vežu derući se na djecu i plačući, životi njihovih prljavih, neobrijanih, nesretnih, nezaposlenih i beznadnih mu-ževa ne bi imali baš nikakva smisla: završili bi kao prosjaci koji se za hladnih noći smrznu na ulici, nestali kao pijanci što - napustivši gostionice- propadnu u kanalizacijske otvore, ili se pogubili poput senilnih staraca koje u pidžami i papučama pošalju do najbližeg dućančića po kruh, a oni više nikada ne nađu put do svoga doma. Žene su te koje drže na životu svu tu mušku bijedu: kao što se vidi, i u "ovom jadnom gradu Karsu" ima ih nebrojeno mnogo, a jedino do čega im je u životu stalo vezano je uz te žene koje vole propadajući u zemlju od srama zbog svoje ljubavi: kad se navečer vrate kućama, imaju nekoga koga mogu zlostavljati."Deset svojih godina dao sam toj mojoj anadolskoj braći ne bih li ih nekako izvukao iz bijede i očaja", rekao je Sunaj ne tražeći suosjećanje. "Nebrojeno su nas puta zatvarali, mučili i tukli, nazivajući nas komunistima, zapadnjačkim uhodama, idiotima, Jehovinim svjedocima, kurvama i svodnicima. Pokušavali su nas silovati, kamenovali nas. Ali naučili su voljeti slobodu i sreću koju su im davale naše predstave i naša družina. A sad - sad kad sam se napokon dokopao najveće prilike svoga života- nemam vremena za slabost!"U sobu uđoše dva muškarca, jedan od njih Sunaju pruži voki-toki. Bio je uključen. Ka je osluškivao što se događa s druge strane: vojska je opkolila potleušicu u mahali Sukapi, a kad se iz nje zapucalo, provalili su unutra da bi ondje zatekli jednog pripadnika kurdske gerile i obitelj kojoj ta nastamba pripada. Na licu mjesta nalazilo se, očito, i neko vojno lice koje je izdavalo naredbe; Ka je čuo da mu se obraćaju s "komandante". Potom se to lice približilo aparatu te sa Sunajem popričalo kao da razgovara sa školskim drugom, a ne s revolucionarnim vođom: prvo ga je o nečemu izvijestilo, a onda zatražilo Sunajevo mišljenje."U Karsu je smještena jedna malena brigada", rekao je Sunaj, primijetivši da je i Ka pažljivo slušao. "Kad je počeo Hladni rat, država je - za slučaj ruskog napada - glavne snage postavila nešto zapadnije, u Sarika-mišu. A ovi ovdje trebali su poslužiti samo za zavaravanje. Sad im je pak glavna zadaća čuvanje armenske granice."Kad je prethodne noći, nastavio je Sunaj, skupa s Kaom sišao iz er-

orujcgzurumskog autobusa, odmah je otišao do gostionice Zeleni zavičaj da bi se našao s Osmanom Nurijem Čolakom, prijateljem kojega poznaje više od trideset godina. U Vojnoj školi Kuleli išli su u isti razred. U to je vrijeme - uz samog Sunaja - u cijelom Kuleliju jedino on znao tko je Pirandello i mogao pobrojati Sartreove drame. "Za razliku od mene, nije uspio biti izbačen zbog nediscipline, ali se ni u vojsci nikada nije osjećao svoj na svome. Zato nikada nije postao general. A neki su govorili da nikada i ne bi mogao postati generalom jer je prenizak. Jalan je i tužan; rekao bih, samo, da se uzrok tomu ne krije u poslovnim problemima nego - žena ga je ostavila, i još odvela i dijete... Muči ga samoća, nema on ovdje pravoga posla, a teško mu padaju i malograđanska naklapanja i priče, mada je i sam pravi majstor u njima. Od njega sam prvo i čuo priče o ilegalnim mesarima, o sumnjivim kreditima u Agro-banci i tečaju Kurana - o tim, dakle, zastranjenjima koje smo odmah po organiziranju vojnoga udara dali ispraviti. Mnogo je popio te noći. Jako se obradovao kad me ugledao, siroti moj prijatelj: muči ga samoća, rekao bih. Da bi se ispričao - a možda i pohvalio - rekao mi je da je te noći sva vlast u gradu u njegovim rukama pa će, nažalost, sljedećega jutra morati rano ustati. Zapovjednik brigade otpratio je svoju reumatičnu ženu k liječnicima u Ankaru, zapovjednik brigade pozvan je u Sarikamiš na hitan sastanak, a valija je u Erzurumu. Sva je moć, dakle, bila njegova. Snijeg nije stajao i bilo je jasno da će ceste - kao i svake zime - nekoliko dana biti zatvorene. Istog sam trena shvatio da mi se pruža jedinstvena životna prilika pa sam svome prijatelju naručio još jednu duplu rakiju."Prema istraživanjima koje je kasnije obavio Ankarin agent, čovjek kojega je Ka čuo preko voki-tokija, Sunajev prijatelj iz vojne škole Osman Nuri Čolak (Sunaj ga je zvao samo Čolak), ideju o neobičnom vojnom udaru prihvatio je prvo samo kao šalu, kao zabavnu zamisao koju je izrodila jedna pijana noć; štoviše, on je bio prvi koji je - šaleći se - sam rekao da će dva tenka biti dovoljna za sav taj posao. Kad je Sunaj tu zamisao nastavio uporno razrađivati, pridružio mu se ne želeći ispasti kukavica, ili možda i zato što je povjerovao da bi i Ankara mogla biti zadovoljna takvom akcijom, a nikako ne iz zlobe, srdžbe ili bilo kakve osobne dobiti. Kasnije je ipak, dodao je Ankarin inspektor, Čolak pregazio svoja uvjerenja i bestidno napao kuću u mahali Republika, u vlasništvu zubara kemalista, samo zbog razmirica koje je s njime imao zbog neke žene. U revolucionarnim aktivnostima i napadu na školu uključena je bila svega polovica jedne čete, četiri kamiona i jedan tenk modela T-I koji se zbog nedostatka rezervnih dijelova morao vrlo pažljivo koristiti - eto, samo

<93to. Ako ne brojimo "protuzakonite aktivnosti" koje su na sebe preuzeli Z. Dcmirkol i njegov "specijalni tim", veći dio poslova obavio je MIT u čijim se kartotekama već godinama preslaguju podaci o gotovo svim stanovnicima Karsa (od kojih je ionako svaki deseti angažiran kao MIT--ov agent), uz pomoć nekoliko marljivih službenika iz policije. Ti su službenici, pošto su obaviješteni o prvim planovima vojnoga udara, vijest o "laičkoj" predstavi u Narodnome kazalištu gradom proširili s takvom radošću da su čak i svojim poznanicima koji su se u to vrijeme nalazili izvan grada razaslali službene telegrame pozivajući ih da ne propuste "večernju zabavu".Sudeći po razgovorima iz voki-tokija, sukobi u mahali Sukapi došli su do nove razine. Tri su se pucnja začula prvo iz aparata, a zatim - umekša-ni snijegom - i izvana; Ka je zaključio da su oni iz voki-tokija ljepši."Nemojte biti okrutni", rekao je Sunaj, "ali im dajte naslutiti snagu revolucije i države; neka nitko ne misli da će biti pošteđen." Podigao je lijevu ruku i bradu obuhvatio palcem i kažiprstom: ta je poza bila tako dubokoumna i toliko osobita da se Ka sjetio kako je Sunaj sredinom 197c--ih u jednom povijesnom kazališnom spektaklu izrekao istu tu rečenicu. Sad više nije bio onako naočit; bio je blijed, istrošen i umoran. Sa stola je uzeo vojnički dalekozor iz 1940-ih. Ogrnuo je debeo, ali iznošen pusteni kaput koji je zajedno s njim u zadnjih deset godina prošao Anadolijom uzduž i poprijeko, na glavu stavio kalpak, uzeo Kaa pod ruku i izveo ga van. Kaa je iznenadila hladnoća; pomislio je koliko su - u usporedbi s ledenim karskim noćima - sve naše nade i snovi, sva politika i svakodnevne gnjavaže sitne i zanemarive. Primijetio je i da Sunaja lijeva noga služi mnogo slabije nego što mu se činilo. Bio je i sretan: ulice su bile lijepe i puste, a u čitavome gradu njih su dvojica bili jedini koji su gazili po snijegom zastrtim kaldrmama. Iako su lijepi grad pod snijegom i njegovi stari, napušteni konaci bili dovoljni da u čovjeku probude volju za životom i želju za ljubavlju, Ka je slutio još nešto: uživao je i zato što se našao blizu vlasti; zato što je s njom doslovno koračao ruku pod ruku."Ovo je najljepše mjesto u Karsu", rekao je Sunaj. "Ovo je - u deset godina - moj treći posjet gradu Karsu, zajedno s mojom družinom. 1 uvijek dolazim ovamo kad počne padati mrak, pod ove topole i divlje masline: slušam, tužan, vrane i svrake, i gledam ovu tvrđavu, i most, i hamam od četiri stoljeća."Stajali su na kamenom mostu preko potoka Karsa. Sunaj je pokazao jednu od potleusica ukopanih u brežuljku lijevo pred njima. Malo ispod nje, na cesti koja se nastavljala nakon mosta, stajao je tenk, a ispred njega

snijegvojno vozilo. "Vidimo vas", rekao je Sunaj u voki-toki, primaknuvši dalekozor očima. Iz voki-tokija odjeknu dva pucnja. Potom začuŠe i njihov odjek u dolini potoka. Je li to bio pozdrav njima upućen? Malo dalje, pred mostom. Čekala su ih dva čuvara. Nekoliko su trenutaka gledali po siromašnoj četvrti nastaloj na mjestu gdje su se nekada nizali konaci bogatih osmanlijskih paša; prošlo je već čitavo stoljeće otkako su ih ruski topovi stukli u prah. Pogledali su na drugu stranu potoka, prema parku, nekadašnjem omiljenom okupljalištu karske aristokracije, i svjetlima grada što se iza parka nastavljao."Hegel je bio taj koji je prvi primijetio da su povijest i kazalište satkani od iste materije", rekao je Sunaj. "Podsjetio je da - jednako kao i kazalište - i povijest dodjeljuje uloge. 1 kao što na kazališne daske mogu istrčati samo oni najhrabriji, i na pozornicu povijesti izlaze samo odabrani..."Cijela se dolina stresla od detonacije. Zapucale su i strojnice na tenku. I tenk je opalio, ali je promašio. Ono što se zatim čulo, bile su ručne bombe: vojnici su krenuli u akciju. Vrata potleušice su se otvorila, izišle su dvije osobe s rukama u zraku i legle na snijeg. Jedan je crni pas čitavo to vrijeme veselo trčkarao naokolo i lajao: sad se, mašući repom, uzmotao oko tih ljudi. Uto su kroz razbijene prozore počeli plaziti plameni jezici. Ka je vidio da je u pozadini netko počeo trčati; vojnici su otvorili vatru. I taj je polegao po snijegu, i više se ništa nije čulo. Mnogo je kasnije netko nešto viknuo, ali Sunajeve misli više nisu bile ondje.U pratnji čuvara, vratili su se u krojačnicu. Čim je ugledao lijepe tapete na njezinim zidovima. Ka je shvatio da se neće moći oduprijeti novoj pjesmi pa se povukao u kut.Pjesma se zvala "Samoubojstvo i moć": u njoj je bez ustručavanja opisao ugodnu blizinu moći koju je doživio tijekom šetnje sa Sunajem i prijateljstvo koje ga je s tim čovjekom povezalo, te spomenuo grizodušje zbog djevojaka samoubojica. Kasnije će misliti da je upravo ta "zdravo komponirana" pjesma najvjernije sačuvala njegove doživljaje iz Karsa.

23.Allah je dovoljno pravedan da znakako pitanje nije samo u sukobu razumai vjere, nego u cijelom životuSa Sunajem u kriznom štabuKAD je vidio da je Ka dovršio pjesmu, Sunaj je ustao od svoga radnog stola zatrpanog papirima, čestitao i privukao mu se hramajući. "Pjesma koju si jučer odrecitirao u kazalištu veoma je moderna, znaš", rekao je. "Nažalost, gledateljstvo u našoj zemlji nije na takvom stupnju da bi moglo razumjeti modernu umjetnost. Zato sam u svojim predstavama prisiljen dati mjesta trbušnom plesu i golmanskim ispovijestima - to razumiju... Ali nema popuštanja: nakon toga sljeduje ih i prihvatljiva mjera nepatvo-renoga, "životnog kazališta". Daleko mi je draže kombinirati za narod seljačku i plemenitu umjetnost, nego igrati u Istanbulu po bulevarskim komedijama, s pokroviteljstvom kojekakvih banaka. Reci mi sad, onako prijateljski: kad su te vodili u policijsku postaju i na Veterinarski fakultet da ti pokažu osumnjičene, zašto nikoga nisi prokazao?""Nikoga nisam prepoznao. Doista.""Kad su vidjeli koliko si privržen mladiću koji te vodio k Modrom, vojska je htjela i tebe privesti. Ionako si im bio sumnjiv: ovamo si dospio čak iz Njemačke u samo predvečerje revolucije: kad je ubijen direktor Instituta, zatekao si se na licu mjesta. Htjeli su te ispitati, čak i mučiti: okrenuti te naglavačke da se vidi što će ispasti. Ja sam ih spriječio; jamčio sam za tebe.""Hvala.""Još uvijek nije jasno zašto si poljubio mrtvog dječaka koji te vodio k Modrom.""Ne znam", rekao je Ka. "Bio je čestit, vrlo iskren. Mislio sam da će poživjeti sto godina.""Hoćeš da ti pročitam kakav je zapravo bio tvoj Nedžip, taj Nedžip za kojim tuguješ?" Izvukao je neki papir i počeo čitati: ožujka prethodne

amjeggodine Nedžip je jednom pobjegao iz škole: pridružio se skupini koja je razbila izloge pivnice Radost zato što je tijekom ramazanskih dana prodavala alkohol; u područnom sjedištu Stranke blagostanja obavljao je sitne poslove, ali je nakon nekog vremena odande protjeran - ne zna se jesu li razlog tome bili njegovi ekstremni stavovi ili stanovita živčana kriza zbog koje su ga se svi počeli bojati (u sjedištu stranke djelovalo je više od jednog doušnika); oduševljen je Modrim pa mu se u proteklih osamnaest mjeseci, otkako spomenuti posjećuje Kars, pokušavao i približiti; u redakciji vjerskih novina s nakladom od 75 primjeraka ostavio je rukopis priče koja je od strane MIT-ovih stručnjaka ocijenjena kao "nerazumljiva"; nakon što ga je kolumnist istih tih novina, inače umirovljeni ljekarnik, nekoliko puta na sumnjiv način poljubio, Nedžip je sa svojim prijateljem Fazilom planirao njegovo ubojstvo (pisma s objašnjenjem motiva, koje su namjeravali ostaviti na mjestu zločina, MIT-ovi su se agenti domogli kradom pa se sad nalazi u arhivu, u posebnom dosjeu). U dnu lista pobrojani su i datumi kada je registriran da je sa svojim prijateljima Ataturkovom avenijom hodao smijući se; takvom jednom prilikom, u listopadu, kraj njih je prošao policijski automobil, a Nedžip mu je s leda pokazao nepristojne znakove."Ovdašnji MIT radi kao sat", rekao je Ka."Prisluškuju i kuću šejha Saadetin-efendije; znaju da si bio kod njega i da si mu, čim si ušao, poljubio ruku. Znaju i da si mu uplakan priznao da vjeruješ u Allaha, i da si se pred ondje okupljenim protuhama spustio na razinu koja ti nikako ne dolikuje. Jedino im nije jasno zašto si to učinio. Mnogo se ljevičarskih pjesnika dalo u potragu za vjerom ne bi li stiglo okrenuti kožuh prije nego što islamisti dođu na vlast."Ka se zarumenio. Shvatio je da je Sunaj to protumačio kao slabost, pa se još više posramio."Znam da te je ono što si jutros vidio jako potreslo. Policija se prema toj mladosti jako loše ponaša, ima medu njima životinja koje mlate samo iz užitka. Ali pustimo sad to..." U ruku mu je stavio cigaretu. "1 ja sam kao mladić, kao i ti, hodao po Nišantašu i Bejoluu. bio lud za zapadnjačkim filmovima, pročitao cijelog Sartrea i Zolu i vjerovao da je naša budućnost u Europi. Kako se osjećaš dok gledaš kako se cijeli taj svijet urušava, kako nam se sestre pokrivaju, a poezija - kao da smo u Iranu - zabranjuje jer nije u skladu s vjerom? Možeš li na to ostati hladan? Sumnjam. Ti si iz moga svijeta, u Karsu - osim nas dvojice - nećeš naći nikoga tko je čitao poeziju T. S. Eliota."

197"Čitao ju je Muhtar, općinski kandidat Stranke blagostanja", rekao je Ka. "Poezija ga jako zanima.""Njega čak nismo morali ni uhapsiti", osmjehnuo se Sunaj. "Prvom vojniku koji mu je zakucao na vrata proturio je izjavu da povlači kandidaturu."Začuli su eksploziju. Stresla su se stakla i okviri prozora. Obojica su se okrenula u smjeru odakle su je čuli, k prozoru što gleda prema potoku Karsu, ali nisu mogli vidjeti ništa osim ledom obrubljene strehe neugledne i prazne kuće na drugoj strani ulice s drvoredom snijegom pokrivenih topola; prišli su prozoru. Na ulici nije bilo nikoga, samo tjelohranitelj pred vratima. Kars je, čak i u podnevnim satima, odisao tihom žalošću."Dobar glumac", započeo je Sunaj pomalo teatralno, "dijete je neotkrivene moći; predstavnik je sile nakupljane i taložene godinama, stoljećima, a da nikada nije izbila na površinu i nikada nije izgovorena. Čitav će svoj život provesti po najzabačenijim mjestima, probijati se najneprohod-nijim putevima i igrati na najbjednijim pozornicama eda bi našao glas koji će mu dati slobodu. A kad ga nade, ići će do kraja - bez straha!""Za tri dana, kad snijeg stane a ceste se otvore, Ankara će tražiti račun za ovo krvoproliće", rekao je Ka. "Ne zato što će se nad tim gnušati; ne, smetat će joj što ga je počinio netko drugi, a ne ona sama. I Karslije će se zgražati i nad tobom i nad ovom tvojom neobičnom igrom. Sto ćeš onda?""Vidio si liječnika: moje je srce bolesno, a život na kraju - nek' rade sa mnom što im volja!" odgovorio je Sunaj. "Nego, gle što mi je palo na pamet: kažu, bilo bi dobro da nekog ubijemo, da naprimjer nađemo direktorova ubojicu pa ga objesimo, i da to uživo prikažemo na televiziji: smirile bi se Karslije kao bubice.""Pa već su sad kao bubice", odgovori Ka."Navodno spremaju samoubilačke napade.""Ako nekog objesite, sve će biti još samo gore.""Aaa, strah te je da ćeš umrijeti od stida kad ovamo nagrnu Europljani pa se stanu groziti nad našim zvjerstvima, toga se bojiš? Znaš li ti kolike su oni povješali da bi izgradili taj moderni svijet kojemu se diviš? Znaš li kako je Ataturk od prvog dana svoje vladavine tretirao takve kao što si ti, takve liberalne sanjare ptičjega mozga? Sve ih je dao zanjihati! A još bi", nastavio je Sunaj, "trebao znati i ovo: mladim mučenicima koje si jutros vidio tvoje se lice tako usjeklo u pamćenje, da ga više nitko i nika-

snijegda neće izbrisati. Pazi: oni su spremni baciti bombu bilo gdje i na bilo koga - važno im je samo da mogu pokazati da postoje. A kako si sinoć sudjelovao i u programu, računaju da si naš... Nitko tko je u ovoj zemlji imalo sklon Zapadu ne bi mogao ni disati da mu nije čuvarice vojske. Pogotovo to vrijedi za napuhane intelektualce: da nad njima ne bdije vojska, fanatici bi ih, skupa s njihovim pofarbanim gospođama, sasjekli u komadiće. 1 to tupim noževima. A što ti pametnjakovići svojim zaštitnicima daju zauzvrat? Zavrću na njih svojim snobovskim nosovima! Kad ovu zemlju pretvore u Iran, misliš da će se itko sjetiti sažaljivog liberala koji je lio suze za djecom iz vjerske škole? Prvog će te dana ubiti ako si samo i zvjernuo prema Zapadu, da i ne govorim što će ti se dogoditi ako od straha nisi znao izmucati besmelu, ako si bio snob, ili nosio kravatu, ili, recimo, ovaj lijepi kaput. Stvarno, baš lijep kaput, gdje si ga nabavio? Mogu li ga obući za nastup?""Naravno.""Da ti ga ne bi prosvirali, dat ću ti tjelohranitelja. Sad ću govoriti na televiziji; na ulice će se moći izlaziti tek od podneva. Nemoj izlaziti na ulicu.""Ali u Karsu se nemam čega bojati, nema tu baš toliko vjerskih terorista", rekao je Ka."Dosta je i to što ih ima", odgovori Sunaj. "Osim toga, ovom se zemljom može vladati jedino ako se narod zastraši vjerskim fanaticima. Kasnije se ionako uvijek ispostavi da je taj strah bio opravdan. Da se narod, u strahu od pomahnitalih vjernika, nije priklanjao vojsci i državi, odavna bi ga pregazili nazadnjaštvo i anarhija; dovoljno ti je da pogledaš kakvo stanje vlada plemenskim državicama po Bliskom istoku i Aziji."Stajao je uspravan kao svijeća: njegov zapovjednički glas i povremeni ukočeni pogledi - kao da gleda u zamišljenu točku ponad gledateljskih glava - podsjetili su Kaa da ga je nekada davno, dvadesetak godina ranije, vidio u istim tim pozama, samo što ga je tad gledao iz gledališta. Ništa mu u tome, međutim, nije bilo smiješno, jer se sad i sam osjećao dijelom te staromodne igre."Što hoćete od mene, recite mi već jednom", rekao je Ka."Ako te ja ne budem čuvao, ti se iz ovoga grada nećeš izvući s glavom na ramenima. Koliko god da se uvlačio islamistima, oni će ti na kraju opet izbušiti taj tvoj lijepi kaput. U gradu Karsu nemaš zaštitnika ni prijatelja - osim mene. I nemoj zaboraviti: ako moje prijateljstvo izgubiš, učas ćeš se zateći u podrumu policijske postaje, trest ćeš se i čekati mučenje kao i

'99ona djeca. Ni tvoji prijatelji iz Republike neće vjerovati tebi, nego vojsci. Svega toga moraš biti svjestan.""Jesam.""Ako je tako, reci mi sad sve što si jutros pred policijom zatajio. Da čujemo: što to skriva plaho tvoje srce?""Čini mi se da ovdje počinjem vjerovati... u Allaha", reče Ka sa smiješkom. "Možda to još uvijek tajim i od samoga sebe.""Samoga sebe obmanjuješ! Sve i da povjeruješ, nema smisla vjerovati sam. Stvar je u tome da se prikloniš vjeri siromaha, i da postaneš jedan od njih: kad budeš živio s njima i jeo iz njihova kazana, kad budeš u stanju nasmijati se onome čemu se i oni smiju i ljutiti se zbog onoga što njih ljuti - tek ćeš tad moći reći da vjeruješ u njihova Allaha. Ne možeš živjeti svojim životom, a vjerovati u njihova Allaha: to ne ide! Allah je dovoljno pravedan da zna kako pitanje nije samo u sukobu razuma i vjere, nego da se radi o cijelom životu. Ali pustimo to, nije to ono što sam te sad pitao. Za pola sata izići ću na televiziju i obratiti se Karslijama. Želio bih obradovati ih kakvom lijepom viješću. Reći ću im da je ubojica direktora Instituta uhićen. Velika je vjerojatnost da je ista osoba ubila i predsjednika općine. Mogu li im reći da si ti tu osobu jutros prepoznao? Pa da zatim i ti izideš pred kamere i sve im prepričaš?""Ali nikoga nisam prepoznao."Sa srdžbom koja nije baš nimalo mirisala na kazalište, uhvatio je Kaa pod ruku i izvukao ga na hodnik: proveo ga je širokim hodnikom i ugurao u blještavo bijelu sobu s pogledom na stražnje dvorište. Čim ju je pogledao, Ka se toliko uplašio da je okrenuo glavu; nije ga prepala njezina neurednost, nego skrovitost. Na uzici razvučenoj između prozorske kvake i čavla u zidu visjele su čarape. U jednom je kutu ugledao otvoren kovčeg, u njemu sušilo za kosu, rukavice, košulje, i grudnjak tako velik da je mogao pripadati samo Fundi. Na stolici pokraj kovčega sjedila je Funda lišen stol pred njom bio je zatrpan šminkom i papirima koje je zgurala da bi napravila mjesta za zdjelicu sa žlicom. Kompot, pomislio je Ka. Juha? Jela je i nešto čitala."Ovdje smo za volju moderne umjetnosti... I vezani smo jedno za drugo kao prst i nokat", rekao je Sunaj stegnuvši još jače Kaovu ruku.Niti je Ka shvatio što je Sunaj htio reći, niti je vise mogao postaviti granicu između kazališta i stvarnosti."Nestao je golman VuraP, rekla je Funda Eser. "Kažu da je jutros izišao i više se nije vratio."

bmjeg"Nekamo se zavukao", odgovori Sunaj."Kamo bi se zavukao?" odgovori mu supruga. "Sve je zatvoreno. Na ulice se ne može. Vojnici su započeli potragu. Boje se da je otet.""Inšallah, nek' je", odgovori Sunaj. "Nek' mu još odcru kožu i odsijeku jezik, pa smo ga skinuli s vrata."Unatoč grubosti njihovih pojava i razgovora, nešto medu njima ukazivalo je na savršen sklad; možda se radilo o precizno odmjerenoj dozi humora, ili o srodnosti njihovih duša. Bilo kako bilo. Ka ih je gledao s poštovanjem, ali i zavišću. Uto se Funda okrenu prema njemu, a on se nesvjesno sagnu do zemlje - na pozdrav."Cijenjena gospođo, jučer ste bili divni", reče neprirodnim glasom, ali s iskrenim divljenjem."Dajte, molim vas", odgovori žena blago postidena. "U našem kazalištu slava pripada gledateljima, ne glumcima."Okrenu se mužu. Kao kraljevski par predano zauzet problemima svoje zemlje, popričaše na brzinu o svemu, skačući s jednog pitanja na drugo. Ka ih je prisluškivao s divljenjem i čuđenjem: U kojem će se odijelu Sunaj pojaviti na televiziji? (U civilnom? Vojničkom? U fraku?) Govor bi trebao imati napisan. (Funda je dio već napisala.) Vlasnik Hotela Veseli Kars u kojemu su odsjedali za ranijih turneja prijeti izdajom i traži mito. (Isprovociran stalnim vojnim upadima već je prijavio dvojicu sumnjivih mladića.) Popodnevni program Televizije pograničnog Karsa, zapisan na kutiji cigareta (4. i 5. repriza svečane kazališne noći, Sunajev govor - 3 puta, junačke i mjesne narodne pjesme, turistički film o ljepotama kar-skoga kraja, domaći film Dulizar): pročitan i odobren."A gle našeg pjesnika: misli mu u Europi, srce kod mladih ratobornih vjernika, a glava - smušena. Sto sad s njim?" reče Sunaj."Čitaj mu s lica", reče Funda, toplo se smiješeći. "Dobar je to dečko. Bit će nam od pomoći.""Ali on za islamistima suze lije.""Zaljubljen je, otud suze", odgovori Funda. "Ovih nam je dana preosjetljiv, malko nestabilan čak.""Aaa, naš je pjesnik zaljubljen?" reče Sunaj s pretjeranim gestama. "Samo najiskreniji pjesnici mogu i za revolucionarnih dana misliti na ljubav.""Kakav iskreni pjesnik? On je iskreni ljubavnik!" rekla je Funda. Glumački je par još neko vrijeme nastavio vesti svoj igrokaz, uvjerljivo i bez ijedne slabe točke, što je Kaa i rasrdilo i zatupjelo. Potom su sjeli za stol u krojačnici; licima okrenuti jedni drugima, popili su čaj.

201"Reći ću ti ovo kako bi uvidio da ti je najpametnije da nam pomogneš", počeo je Sunaj. "Kadifa je ljubavnica Modrog. Njega, dakle, u Kars ne vuče politika, nego ljubav. Prije ga nisu htjeli uhapsiti jer im je služio kao mamac za mlade islamiste što su se oko njega motali. Sad se kaju: jučer je, neposredno prije napada na učenički dom, nestao - naprosto ispario. Svi mladi islamisti ovoga grada njegovi su fanatični poklonici i povezani su s njim. Tu je on negdje, negdje u Karsu, i sigurno će te još jednom pozvati k sebi. Vjerojatno nam to nećeš moći dojaviti, ali možemo to pokušati drugačije riješiti: ako na tebe, kao i na pokojnog direktora Instituta, stavimo mikrofon, možda i dva, i u kaput ti stavimo radio-odašiljač, moći ćeš k njemu bez straha. Čim ti s njim završiš, mi ćemo ga uhapsiti." Po Kaovu je licu odmah shvatio da mu se plan nije svidio. "Neću te prisiljavati", rekao je. "Nikada to za tebe ne bih pomislio, ali iz tvojih današnjih postupaka vidim da si vrlo oprezan. Siguran sam da se znaš čuvati; ipak, još ću ti jednom ponoviti da s Kadifom budeš oprezan. Sumnja se da Modrom prenosi sve što čuje; vjerojatno i ono što njezin otac priča s gostima svakoga dana za večerom. Dijelom zato što uživa u izdaji svog oca, ali i zato što je zaljubljena u Modrog. Sto misliš, odakle toj osobi tolika privlačnost?""Kome, Kadifi?" upita Ka."Ma ne! Modrom, naravno", rasrdi se Sunaj. "Zašto se svi oduševljavaju tim ubojicom? Zašto njegovo ime po cijeloj Anadoliji prate legende? Razgovarao si s njim: što misliš, u čemu je stvar?"Funda je odnekud izvukla plastični češalj i počela nježno i brižno češljati rijetku kosu svoga muža: Ka se zbunio i zašutio."Idem sad na televiziju održati govor, nemoj ga propustiti", reče Sunaj. "Povest ćemo te kamionom i ostaviti u hotelu."Do kraja policijskog sata ostalo je još četrdeset i pet minuta. Ka je zamolio da mu dopuste da do hotela otpješači: pristali su.Bilo je lijepo ponovno pustiti pogled duž puste Ataturkove avenije, osjetiti tišinu snijegom zatrpanih sporednih uličica i još se jednom zadiviti ljepoti ruskih kuća i stabala divlje masline; baš kad se počeo smirivati, opazi da ga netko prati. Prošao je Halid-pašinu aveniju i iz Kazim-bego-ve skrenuo lijevo. Špijun iza njega gazio je kroz meki snijeg hukćući i otpuhujući, žurio se kako bi ga sustigao. Za njim je pak trčao razdragani crni pas s bijelom šarom kojega je Ka jučer vidio na kolodvoru. U mahali Jusufpaša Ka se pritaji u vratima jedne radionice; kada je špijun prišao dovoljno blizu, iskorakne pred njega."Vi idete za mnom kao uhoda ili kao zaštita?"

Smjeg"Vala, efendija, ne bih znao: nek' bude, što kažu, kako je vama draže."Izgledao je tako iscrpljeno da ne bi mogao zaštiti ni sebe, a kamoli Kaa. Mora da je imao barem šezdeset i pet godina; lice mu je bilo u borama, glas tanak, a oči uvele. Gledao je u Kaa sa strahom, više kao da je Ka policajac kojega se prepao. Kao i svi civilni policajci u Turskoj, i on je na nogama imao cipele Sutnerbank; vidjevši da su mu sprijeda zijevnule, Ka se sažalio."Vi ste policajac; ako imate službenu iskaznicu, mogli bismo narediti da nam otvore gostionicu Zeleni zavičaj da malo sjednemo."Gostionička su im se vrata otvorila, a da nisu ni dvaput zakucali. Špijun se zvao Safet; popio je s njim rakiju, burek su podijelili i s psom, a Sunajev govor odslušali su svi zajedno. Ni po čemu se nije razlikovao od drugih postudarnih govora kakvih se Ka naslušao još od djetinjstva. Kad je Sunaj priču skrenuo na strane neprijatelje koji huškaju Kurde i islamiste, i izopačene političare na sve spremne samo da bi pobijedili na izborima pa je Kars stoga i došao u stanje u kakvo je došao. Ka je čak počeo zijevati.Već je pijuckao drugu rakiju, kad špijun Safet s poštovanjem kimnu prema Sunaju na televiziji. Na licu mu više nije bilo ni traga onom - ionako neuvjerljivom - špijunskom držanju: izgledao je kao bilo koji sunarodnjak kad sa strepnjom predaje molbu. "Vi se s njim znate; on vas, što kažu, poštuje", reče. "Imao bih jednu molbu: ako biste je vi prenijeli njemu, ja bih se, inšallah, izbavio iz ovog svog pakla. Bi 1' mu mogli reći da me maknu s istrage o trovanju i stave na koje drugo mjesto?"Vidjevši da Ka nije ostao ravnodušan, skočio je i spustio zasun na gostio-ničkim vratima te sjeo za stol i započeo s pričom o "istrazi o trovanju".Priča je, međutim, išla teško, i zapetljala se da gore nije mogla: ubogi se špijun živ namučio da bi se izrazio, a Ka je već i prije bio ošamućen pa su mu rakije udarile pravo u glavu. Uglavnom: mjestom radnje priča je većim dijelom bila vezana za Modern-bifc, zalogajnicu i prodavaonicu cigareta u centru grada, uvijek punu vojske i tajnih agenata, a glavni joj je motiv bila sumnja da je šerbet s cimetom, specijalitet te zalogajnice, bio zatrovan. Prvi mu je podlegao neki rezervni pješadijski oficir, inače Stam-bolija. Dogodilo mu se to dvije godine ranije, uoči zastrašujuće mučnih i zamornih vojnih vježbi: jutro prije početka vježbi uhvatila ga je takva vrućica da je sav drhtao i toliko se tresao, da nije mogao na noge. Čim su ga prevezli u sanitet, dijagnosticirano mu je trovanje, a on se, misleći da je na samrti, psujući sjetio šerbeta iz zalogajnice na uglu avenija Kučuka Kazim-bega i Kazima Karabekira: popio ga je, dodao je srdit i očajan,

203iz Čiste znatiželje, jer su ga ondje nametali kao novi specijalitet. Kad je dokazano da se radilo o običnom trovanju hranom, činilo se da će se sve zaboraviti. No, nedugo potom dopremiše u sanitet još dvojicu oficira sa istim simptomima: tresli su se kao prut, mucali i posrtati od slabosti. I oni su optužili isto šerbe kojemu - iz radoznalosti - nisu mogli odoljeti. Tad se otkrilo da se radi o šerbetu po kojemu se neka kurdska baka prvo pročula po svome susjedstvu u Ataturkovoj mahali. Svatko tko ga je kušao nije ga mogao nahvaliti, pa su njezini nećaci - inače vlasnici zalogajnice - zaključili da bi ga mogli dati i u prodaju. Prve informacije o šerbetu prikupila je tajna služba karskog vojnog štaba. Tajnim su putevima došli i do uzoraka šerbeta te ih proslijedili na Veterinarski fakultet na analizu, ali je ustanovljeno da u njemu nema otrovnih primjesa pa je taj slučaj još jednom stavljen na stranu. Sve se, međutim, ponovno uzburkalo kad je jedan general taj slučaj neoprezno spomenuo pred svojom ženom da bi zgranut doznao kako ona već mjesecima svakoga dana popije i po nekoliko šalica istog tog šerbeta, uvjerena da joj je dobar za reumu. Istraga je ubrzo pokazala da ona nikako nije bila jedina: mnoge gospode ofkiruše, pa čak i njihovi muževi, ubijali su vrijeme ispijajući šalice i šalice toga napitka, a svi su kao izgovor navodili njegova ljekovita svojstva. Osim vojnih lica, istraga je obuhvatila i vojnike (jer su popodneva povremeno smjeli provoditi u gradu), pa čak i njihove obitelji - ukoliko su im dolazile u posjet. Ustanovljeno je da su ga pili svi: Modern-bife nalazio se u centru grada i svima na putu, a sumnjivi je napitak - u gradu Karsu - bio jedina novost i razonoda. Zabrinut rezultatima istrage, general je zaključio da će i za njega biti najbolje ako svoje sumnje povjeri Tajnoj službi i inspektorima Glavnog štaba. A bilo je to vrijeme kad su u sukobima na jugoistoku Turske državne snage počele nadjačavati kurdsku gerilu. Mladi Kurdi, očajni i demoralizirani, nisu ni pomišljali na predaju, nego su se dali u kovanje osvetničkih planova koji bi uključivali i dotad neviđene metode. Prve informacije o njihovim mogućim aktivnostima skupili su, naravno, špijuni: u svakoj karskoj čajani barem nekoliko njih kunja po cijele dane. Doznali su da se od ogorčenih mladih Kurda u nadolazećim danima mogu očekivati bombe, otmice, rušenje Ataturkovih spomenika, trovanje gradske vode i dizanje mostova. Zbog tih je okolnosti i slučaj šerbeta s cimetom dobio na ozbiljnosti, ali se, /bog osjetljivosti pitanja, nije smatralo priličnim vlasnike zalogajnice privesti, mučiti i ispitati. Umjesto toga, imenovano je nekoliko špijuna koji će, izravno povezani s valijinim uredom, biti protureni ne samo u Modern-bife, već i u kuhinju sad već nadaleko poznate kuharice bake. Špijun iz zalogajnice prvi je dostavio

crnjegizvještaj: iako je pomno pretražio i zdjelice za cimet (koje su također bile bakin izum), i šalice, i krpe omotane oko svinutih drški limenih kutlača, i kutije za sitniš, i nekoliko sumnjivih zahrđalih otvora, kao i ruke svih zaposlenika, nigdje nije našao nikakva sumnjiva praha. Tjedan dana kasnije zaglibio je sa svim simptomima trovanja: tresao se i povraćao toliko da se morao povući s dužnosti. Špijun u bakinoj kuhinji u mahali Ata-turk posla se prihvatio mnogo temeljitije: svake je noći sastavljao izvještaje koji ne samo da su sadržavali listu bakinih posjetitelja, nego i svega što je dotičnoga dana kupljeno (primjerice: mrkve, jabuke, sušene šljive i dud, cvijet mogranja, šipak i bijeli sljez). Njegovi su se izvještaji ubrzo pretvorili u recepte za šerbet, pisane s pohvalama i takvim oduševljenjem da su čitateljima otvarali apetit. Naveo je da je i sam svakoga dana pio po pet-šest šalica toga napitka koji ne samo da mu nije naškodio, nego ga je preporodio: ta ne zovu to šerbe uzalud "planinskim" pićem, spomenutim čak i u poznatom kurdskom epu Mem u Zin, zaključio je. Stručnjaci poslani iz Ankare u tog špijuna nisu imali povjerenja jer je bio Kurd. Ipak, njegovi su im izvještaji nametnuli zaključak da je taj napitak za Turke otrovan, a za Kurde blagotvoran, ali budući da su znali da bi se to protivilo službenom državnome stavu prema kojemu se Kurdi ni po čemu ne razlikuju od Turaka, svoje su otkriće radije zadržali za sebe. Istanbul je pak poslao skupinu liječnika: u Bolnici socijalnog osiguranja otvoren je novi odjel koji su Karslije u samo nekoliko dana naprosto zatrpali jer se gradom pročulo da su pregledi besplatni; nakon što je ustanovljeno da su - izuzev nekoliko pacijenata s uobičajenim tegobama (opadanje kose, osip, bruh, mucavost) - građani Karsa zdravi kao ribe. a njihova reakcija na stručni liječnički tim ocijenjena u najmanju ruku neozbiljnom, liječnici su zaključili da je njihova misija izgubila kako na ozbiljnosti, tako i na smislu. Stoga je odlučeno da se zamršeno klupko ponovno prepusti karskim tajnim snagama, s naredbom da ga imaju otpetljavati bez nepotrebnog dizanja panike: radilo se o preuveličanoj zavrzlami, a ukoliko je to šerbe stvarno bilo otrovno, tisuće vojnika već su ionako bile zatrovane. Četa špijuna - a među njima i ubogi Safet - dobila je naređenje da motri na mušterije koje piju šerbet darovite bake. Cilj istrage više i nije bio proučavati utjecaj otrova na građane Karsa, nego nedvojbeno utvrditi koliko čitava ta priča ima temelja i je li ikada itko uopće i bio otrovan. Svaku mušteriju koja bi popila šerbet s cimetom - bio to vojnik ili civil - špijuni su morali pratiti dokle god bi mogli, što je nerijetko značilo i sve do kuće. Zbog te iscrpljujuće i zamorne dužnosti, rekao je Safet. ne samo da su mu se raspale cipele, nego se i on - "što kažu" - jedva držao

205na nogama, pa mu je Ka obećao da će njegove žalbe prenijeti Sunaju čiji je govor na televiziji još uvijek trajao.Špijun se nato toliko obradovao, da je Kaa zagrlio i poljubio u oba obraza, te mu osobno otvorio vrata.

24-Ja, KaŠesterokutna pahuljaGUBEĆI se još jednom u ljepoti snijegom pokrivenih ulica, Ka je u pratnji crnoga psa stigao do hotela. Recepcionaru Džavitu ostavio je poruku za Svilu: "Odmah dođi." U sobi se bacio na krevet i pomislio na majku. Na nju je kratko mislio, jer Svila još uvijek nije bila došla u sobu, ali u njegove misli jest. Nije trebalo dugo da mu i misli o njoj postanu tako teške da se počne kajati i samoga sebe ponižavati što se pretjerano vezao za tu ženu i što je uopće došao u Kars. Već je doista neizdrživo dugo mislio o njoj, a još je uvijek nije bilo.Trideset i osam minuta nakon što je stigao u hotel, ušla je u njegovu sobu. "Išla sam ugljenaru", rekla je. "Znala sam da će nakon kraja policijskog sata pred dućanom nastati red pa sam u deset do dvanaest izišla kroz stražnje dvorište. A poslije dvanaest malo sam prolunjala po gradu. Da sam znala, odmah bih se vratila."Sobu je ispunila krepkom živošću; od sreće se nije usudio ni pomaknuti, bojao se da bi taj trenutak mogao nestati. Gledao je njezinu dugu, sjajnu kosu i nemirne malene ruke. (Nije ni trepnuo, a lijeva joj je ruka namjestila kosu. dotaknula nos, remen, dovratak, lijepi dugi vrat, još jednom popravila kosu, namjestila ogrlicu od jaspisa koju... Koju je tek tad ugledao. Mora da ju je netom prije stavila.)"Jako sam se zaljubio u tebe, teško mi je", rekao je."Ne boj se: kad ljubav tako brzo plane, brzo i zgasne." Ka ju je panično zagrlio i poljubio. 1 ona je njega poljubila, s mirom jednakim njegovu nemiru. Zavrtjelo mu se u glavi od njezinih malenih ruku na ramenima, i poljupca. Spokoj njezina tijela govorio mu je da i ona s njim želi voditi ljubav. Zahvaljujući sposobnosti da duboku zlo-slutnost učas zamijeni radosnim zanosom, obuzela ga je takva sreća da

207su se njegove oči, njegov um i pamćenje širom otvorili tom trenutku i cijelom svijetu."I ja bih htjela s tobom voditi ljubav", reče. Pogleda preda se, pa odmah podigne oči, odlučno tražeći Kaov pogled: "Ali, rekla sam ti, ne dok mi je otac pred nosom.""A kad on izlazi?""Nikada." Otvorila je vrata, rekla: "Moram ići" i nestala.Gledao je za njom sve dok nije nestala na stubištu u dnu mračnog hodnika. Zatvorio je vrata, sjeo na rub kreveta, iz džepa izvadio bilježnicu i počeo pisati pjesmu koju će nazvati "Bespomoćnost, tegobe".Pošto je završio s pjesmom, ostao je sjediti na krevetu: po prvi put otkako je u Karsu, pomislio je kako u tome gradu nema drugog posla osim jurcanja za Svilom i pisanja pjesama, a to mu je nametalo i beznađe i slobodu. Znao je da bi, kad bi sad uspio nagovoriti Svilu da skupa s njim otide iz Karsa, živio s njom sretan do kraja života. Pomislio je, sa zahvalnošću, i na snijeg: zatvorivši ceste, priuštio mu je dovoljno vremena da je nagovori, i još ih zarobio u mjestu koje će mu taj posao samo olakšati.Navukao je kaput i izišao na ulicu, a da ga nitko nije vidio. Nije krenuo prema Općini, nego se iz Avenije narodne nezavisnosti spustio lijevo. Ušao je u ljekarnu Znanje i kupio tablete C vitamina, iz Faik-begove skrenuo lijevo te, gledajući gostioničke izloge, zašao u Kazim-pašinu. Poskidali su izborne zastavice što su joj dan ranije davale lepršavu živost; svi su dućani već bili otvoreni. Iz radnjice sa školskim priborom i kasetama svirala je glasna glazba. Ulice su bile pune ljudi: poizlaziii su samo da bi izišli i sad su, smrzavajući se, glavinjali gore-dolje po čaršiji, zagledajući se jedni u druge i u izloge. Muškadije koja je minibusima dolazila u grad da bi se obrijala kod berbera i čitav dan predrijemala u čajani danas nije bilo; Ka se obradovao praznim čajanama i brijačnicama. Vidio je i djecu; dok ih je gledao, u njegovoj je duši sreća zatirala strah. Klizala su se po mostu preko potoka, grudala se po bijelim parcelama i snijegom pokrivenim trgovima, trčkarala po školskim dvorištima i vrtovima oko službenih zgrada, svađala se, nadvikivala i psovala, ili promatrala iz prikrajka, šmrcajući. Samo ih je nekoliko imalo kapute; većina je bila u školskim jaknicama, šalovima i kapama. Vojni udar dobro im je došao, škole se još uvijek nisu otvorile. Kad bi mu postalo prehladno, Ka bi se zavukao u prvu čajanu; pogledavajući se sa špijunom Safetom za susjednim stolom, popio bi čaj te ponovno izišao.Na Safeta se navikao i uopće ga se nije bojao. Znao je da bi mu, da su ga stvarno htjeli uhoditi, dodijelili nevidljivog pratioca. Zato se, kad je u

Snijegjednom trenu vidio da je Safet nekamo nestao, prepao i krenuo ga tražiti. Našli su se u Faik-begovoj aveniji gdje je prethodne večeri naišao na tenk: Safet je, zapuhan od potrage, u ruci držao plastičnu vrećicu."Naranče su bile jako jeftine, tko bi odolio", osmjehnuo se. Zahvalio mu je što ga je pričekao: budući da mu nije umakao, još je jednom dokazao da je "pošten", rekao je. "Kad biste mi odsad govorili kamo ćete ići, obojici bi nam bilo lakše."Nije znao kamo će ići. Kasnije je iza zaleđenih stakala u izlogu jedne čajane popio dvije rakije i shvatio da bi najradije krenuo k šejhu. Znao je da Svilu još neko vrijeme neće moći vidjeti: mislio je ili na nju ili na mučenje, a nije znao što mu je od toga dvoga gore. Kad bi otišao k šejhu, rekao bi mu sve o svojoj ljubavi prema Allahu: fino bi popričao s njim o Allahu i smislu ovoga svijeta. Ali tekija je načičkana mikrofonima: policajci bi ga slušali i ismijavali.Pa ipak, dok je prolazio kraj šejhova skromnog doma u Ulici Bajtarha-ne, usporio je korak. Pogledao je gore, u prozore.Nastavivši dalje, vidio je da su vrata Gradske knjižnice otvorena. Ušao je i popeo se musavim stubištem. Na oglasnoj ploči navrh stubišta nečija je brižna ruka pribola primjerke svih sedam mjesnih novina. Sve su, kao i Novosti graničnoga grada, objavljene dan ranije pa su govorile samo o uspješnoj svečanosti u Narodnom kazalištu i o mećavi: o revoluciji nije bilo ni slova.Iako su škole bile zatvorene, u čitaonici je ugledao nekoliko učenika i šačicu umirovljenika odbjeglih iz hladnoće svojih domova. Na polici s ilustriranim dječjim enciklopedijama izobličenim od magarećih uha i prelomljenih hrbata, našao je sveske Enciklopedije života koju je kao dijete jako volio. U svakom je svesku prije zadnje korice bilo dometnuto nekoliko preklopljenih listova sa slikama u boji: dok biste ih otvarali, pojavljivali bi se pred vama anatomski precizni prikazi brodova i automobila sa svim dijelovima, ili ljudskoga tijela i njegovih organa. Ka je intuitivno posegnuo za četvrtim sveskom da bi potražio sliku majke i djeteta što se u njezinu velikom trbuhu skutrilo kao pile u jajetu, ali je nije našao: na njezinu mjestu ostao je tek dio lista što se, zalijepljen za koricu, nije dao istrgnuti.Pažljivo je pročitao natuknicu na stranici 324. istoga sveska (1S-MA):SNIJEG. Kruto stanje vodenih čestica pri njihovu padu. prolasku ili uzdizanju kroz atmosferu. Divne šeslokrake zvjezdice. Svaka od kristalnih čestica dobiva samo sebi svojstven

20<-)šesterokutan oblik. Još od najdavnijih vremena, tajne snijega pobuđivale su čovjekovo divljenje i zanimanje. Godine 1555. svećenik Olaus Magnus iz grada Upsale u Švedskoj prvi je zaključio da svaka pahulja poprima oblik jedinstvenog šeste-rokuta. i kao što se na crtežu vidi...Ne bih mogao reći koliko je puta tu natuknicu Ka pročitao tijekom svoga boravka u Karsu, ni do koje ga se mjere tada dojmila slika snježnoga kristala. Godinama kasnije posjetio sam njegovu kuću na Nišantašu; nakon što sam nekoliko sati proveo razgovarajući s njegovim uvijek zabrinutim i sumnjičavim ocem, zamolih ga da mi dopusti pogledati staru kućnu knjižnicu. Nisam pri tome smjerao na police u Kaovoj sobi, popunjene knjigama njegova djetinjstva i mladosti, nego na kolekciju njegova oca, smještenu u mraku dnevnoga boravka. Sjećanje me nije prevarilo: među raskošno uvezanom pravnom literaturom, zbirkom romana iz 1940-ih - što domaćih, što prevedenih - i između telefona i telefonskih imenika, nađoh ondje Enciklopediju života. Odmah sam posegnuo za četvrtim sveskom, otvorio ga straga te časkom pogledao anatomski prikaz trudne žene. Kad sam je, potom, nasumce otvorio, pojavi se preda mnom 324. stranica. Pored natuknice o snijegu, ugledah ondje i tridesetak godina star list bugačice.Ka je, poput marljiva učenika zauzeta domaćom zadaćom, sjeo za stol te, ne skidajući očiju s Enciklopedije, izvadio bilježnicu i počeo pisati pjesmu: desetu pjesmu otkako je stigao u Kars. Prvi njezini stihovi govorili su o jedinstvenosti snježnih pahulja i sjećanju na prikaz djeteta u majčinoj utrobi, koji taj put nije uspio naći u Enciklopediji života. Daljim je stihovima pokušao odrediti mjesto u svijetu - kako sebi i svome životu, tako i svojim strahovima i samo sebi svojstvenim osobinama. Na kraju joj je dodao i naslov: "Ja, Ka".Jedva da je pjesmu dovršio, kad osjeti da je za njegov stol netko sjeo. Podigne pogled i - zgrane se: bio je Nedžip. Ono što je u tome trenu osjetio nije bio ni strah ni čuđenje, nego krivnja: postidio se što je prebrzo povjerovao u smrt nekoga tko nije mogao tek tako umrijeti."Nedžip", reče, i htjede ga zagrliti i poljubiti."Ja sam Fazil", reče mu mladić. "Vidio sam vas na ulici, pratio sam vas." Pogleda prema stolu za kojim je sjedio Safet. "Recite mi brzo: je li istina da je Nedžip mrtav?""Istina je. Vidio sam ga svojim očima.""Zašto ste onda pomislili da sam ja Nedžip? Ipak niste sigurni, zar ne?"

Snijeg"Ne, nisam." Fazil je u trenu smrtno problijedio, ali se ipak nekako pribrao."Od mene traži osvetu. Po tome znam da je mrtav. Ali ja bih samo htio da se škola što prije otvori i da nastavim svojim putem: nije mi ni do osvete ni do politike.""Osveta je, osim toga, užasna stvar.""A opet, osvetit ću ga ako je to doista ono što on želi", rekao je Fazil. "Govorio mi je o vama. Jeste li njegova pisma predali Hidžran? Mislim, Kadifi?""Jesam." Fazilov ga je pogled uznemirio. Da se ispravim?, pomislio je. Da kažem "namjeravao sam ih dati"? Ne, bilo je prekasno. Osim toga, laž mu je, iz nekog razloga, dala samopouzdanje. Fazilovo se lice zgrčilo od boli.Pokrio je lice rukama i zajecao. Bio je presrdit da bi mu krenule suze. "Ako je Nedžip mrtav, kome se trebam osvetiti?" Ka mu nije odgovarao pa ga je pogledao u oči. "Vi biste to trebali znati.""Rekao mi je da vas dvojica ponekad možete misliti isto", rekao je Ka. "Ako je tako, dok ti misliš, on je s tobom.""Ali ja ne mogu izdržati da mislim na ono na što me on prisiljava da mislim", rekao je Fazil. U njegovim očima Ka je po prvi put ugledao sjaj kakvim su sjale Nedžipove. Učinilo mu se da razgovara s utvarom."Na što vas to prisiljava da mislite?""Na osvetu", rekao je Fazil i opet zajecao.Kau je odmah bilo jasno da ono što Fazila muči nije osveta. Jer, to je rekao nakon što je vidio da je Safet ustao od stola i krenuo prema njima."Osobnu kartu", rekao je Safet Fazilu i strogo ga odmjerio."Školska iskaznica mi je na stolu za posuđivanje."Po Fazilovu strahu Ka je shvatio da je dječaku jasno kako je pred njim policajac u civilu; vidio je i da je taj strah uspio prevladati i prije nego sto ga je zahvatio. Sva trojica krenuše prema pultu za posuđivanje. Isprepadana knjižničarka pruži špijunu Fazilovu iskaznicu; vidjevši da je dječak učenik vjerske škole, špijun Kaa presiječe pogledom. "Mogao sam to i misliti", reče mu bez riječi te, napuhan poput djeteta kad uhvati loptu, iskaznicu strpa u džep."Po svoju imamsku karticu doći ćeš u policijsku postaju", reče Fazilu."Ali gospodine", reče mu Ka, "ovo dijete nije nizašto krivo; sad je doznao i da mu je najbolji prijatelj poginuo: vratite mu iskaznicu."Iako je samo nekoliko sati ranije od njega tražio uslugu, Safet se nije dao smekšati. Uvjeren da će mu Safet iskaznicu dati kasnije, kad ih nitko

211ne bude gledao, Ka se dogovori s Fazilom da se u šest nađu na željeznom mostu, i dječak se odmah pokupi. Čitava se čitaonica uznemirila, mislili su da će ih sve legitimirati. Safeta, međutim, zapravo nije bilo briga: odmah se vratio za svoj stol te nastavio prelistavati časopis Život iz 196c. godine: pregledao je priču tužne iranske princeze Soraje koju je šah otpustio jer mu nije mogla roditi djeteta, i zastao na posljednjoj fotografiji nekadašnjeg premijera Adnana Menderesa, snimljenoj neposredno prije nego što je obješen.Zaključivši da mu špijun neće dati iskaznicu, i Ka je krenuo iz knjižnice. Na čarobno lijepim ulicama djeca su se, razdragana, grudala: odmah je zaboravio na strah. Došlo mu je da potrči. Na Vladinu trgu smrzavala se skupina muškaraca: čekali su u redu, držeći u rukama platnene torbe i pakete omotane novinskim papirom, uvezane uzicama. Bili su to Kar-slije koji su, uzevši zaozbiljno prijetnje nove vlasti, kućno oružje ponizno donijeli na predaju. Država im uopće nije vjerovala pa ih je zato i ostavila da se smrzavaju ispred zgrade. Ipak, većina je građana taj proglas doživjela drugačije: čim su, usred noći, čuli naredbu, raskopali su snijeg i naoružanje zatrpali u zaleđenu zemlju na mjesta kojih se nitko od vlasti ne bi domislio.Hodajući Faik-begovom avenijom, naletio je na Kadifu i pocrvenio kao rak. Jer, baš je bio mislio na Svilu, a Kadifa joj je bila veoma slična, i jednako lijepa. Jedva se suzdržao da pokrivenu djevojku ne zagrli i ne poljubi."Moram s vama što prije razgovarati", rekla mu je. "Ali iza vas je jedan čovjek, ne dok nas on gleda. Možete li se vratiti u hotel da se u dva nađemo u sobi 217? To je zadnja soba na kraju vašeg hodnika.""Ondje ćemo moći mirno razgovarati?""Ako vi nikome ne kažete da smo razgovarali - mislim, ni Svili" - širom je otvorila oči - "nitko neće ni znati da smo se sastali." Službeno mu je stisnula ruku: bio je to odgovor neukusno zagledanim prolaznicima. "Kad krenem, pogledajte za mnom. ali neprimjetno; kasnije ćete mi reći je li za mnom išao jedan ili dva špijuna."Odgovorio joj je hladnokrvnim smiješkom, čime je samoga sebe iznenadio jer ga je i misao na tajni sastanak s Kadifom, bez Svilina znanja, obezglavila.Odmah mu je bilo jasno da do susreta s Kadifom nikako ne bi želio naletjeti na Svilu, pa odluči da preostalo vrijeme ubije šetnjom. Ulice su živnule, činilo se da vojni udar nikoga nije pretjerano zasmetao. Jednako kao i nakon udara iz njegovih djetinjih dana zrak je treperio novim po-

bmjegčetkom, prilikom da se na ruševinama dosadne svakodnevice još jednom krene iznova. Žene su, vukući za sobom platnene torbe i djecu, pred dućančićima i voćarnicama prevrtale po sanducima s voćem i pogađale se s prodavačima, a brkata se muškadija opet posložila po uglovima, ponovno krenula s pričama i, odmjeravajući prolaznike, potezala dimove iz cigareta bez filtra. Lažni slijepac kojega je dan prije dva puta vidio kako prosi pod strehom napuštene kuće između čaršije i garaža nije više bio na svome mjestu. Nije bilo ni kamiončića koji su obično prodavali naranče i jabuke parkirani nasred ceste. Ionako rijedak promet gotovo da je posve zamro; nije znao je li zbog vojnog udara ili zbog snijega. Po ulicama je bilo razmješteno mnoštvo policajaca u civilu (dječaci koji su na kraju Halid-pašine avenije igrali nogomet nagovorili su jednoga od njih da im bude golman); dva hotela kraj garaža koji su radili kao javne kuće (hoteli Pan i Sloboda) odgodili su svoje mračne aktivnosti "do daljnjega", jednako kao i Društvo za borbu pijetlova i ilegalne klaonice. A što se tiče povremenih detonacija što su, najviše noću, dopirale iz sirotinjskih mahala, na njih su se Karslije već navikli i nitko se nije dao smetati. U ozračju sveopće ravnodušnosti Ka se poprilično oslobodio pa se uputio prema uglu Kazim-begove i Karabekirove, sjeo u Modern-bife, naručio vruće šerbe s cimetom i popio ga s užitkom.

2-5-Jedini trenuci slobode u Karsu Ka s Kadi/om u hotelskoj sobiKAD je šesnaest minuta kasnije ušao u hotelsku sobu br. 217, toliko je bio napet od straha da bi ga netko mogao vidjeti, da se pokušao našaliti i skrenuti misli na drugu stranu pa je prvo spomenuo šerbe čiji je kiselkasti okus još osjećao u ustima."Jedno se vrijeme govorilo da očajni Kurdi u to šerbe stavljaju otrov da, tobože, truju vojsku", rekla je Kadifa. "I da je država čak poslala tajnu inspekciju da to ispita.""Vjerujete li vi u te priče?" pitao je Ka."Svaki intelektualac ili zapadnjak koji izvana dođe u Kars i načuje te urotničke priče", rekla je Kadifa, "obvezno ode u Modern-bife i - da bi pokazao kako u njih ne vjeruje - naruči šerbe. I otruje se, budala. Jer priče su istinite. Neki su Kurdi toliko nesretni, da se više ne boje ni Allaha.""Kako to da se država za to još uvijek nije pobrinula?""Svi pozapadnjačeni intelektualci - kao i vi - najviše povjerenja imaju u državu, mada toga nisu svjesni. MIT je obaviješten o svemu, pa i o šer-betu, ali ništa ozbiljno ne poduzima.""To znači da znaju i da smo nas dvoje sad ovdje, u ovoj sobi?""Ne bojte se, još uvijek ne znaju", nasmije se Kadifa. "Jednoga će dana sasvim sigurno znati, ali dotad smo ovdje slobodni. Ovo su nam jedini trenuci slobode u Karsu. Zato uživajte u njima, i skinite kaput.""Ovaj me kaput štiti od zla", odgovori Ka te, ugledavši na Kadifinu licu strah, doda: "A i hladno je ovdje."Soba u kojoj su se sastali bila je polovica nekadašnjega malenog spremišta. Uzani prozor gledao je na stražnje dvorište; Kadifa i Ka sjedili su svatko na svome kraju malenoga kreveta. Soba je vonjala onim zagušljivim i vlažnim mirisom prašine na kakav se nailazi samo po neprozrače-

Snijegnim hotelskim sobama. Kadifa se ispružila i pokušala odvrnuti ventil na radijatoru, ali je bio prezategnut pa je odustala. Ka je nervozno skočio na noge; pokušala se nasmijati.Shvatio je da je Kadifi drago što se u tom sobičku s njim našla nasamo. I njemu je, nakon dugogodišnjeg samovanja, godilo naći se u nekoj sobi sam s prelijepom ženom, ali je njegova ugoda bila nekako "mekša" od Kadifine: njezine su oči sjale dubljim i pogubnijim sjajem."Ne bojte se: osim onog jadnika s vrećicom naranči, nitko vas drugi nije pratio. To znači da vas se država ne boji, nego vas samo želi malo zastrašiti. A tko je mene pratio?""Zaboravio sam pogledati", protisnu Ka."Kako?" Presiječe ga otrovnim pogledom. "Zar ste toliko zaljubljeni?" Odmah se pribra: "Oprostite, ali svi se bojimo", i lice joj se opet promijeni. "Usrećite moju sestru, ona je jako dobra osoba.""Što mislite, voli li ona mene?""Voli, bit će da vas voli: vrlo ste privlačni", odgovori Kadifa.Vidjevši da sa na te riječi trgnuo, doda: "Vi ste, znate, blizanac." I ne dade se smesti, nego još i rasplete priču o muškarcu blizancu, idealnom partneru žene djevice. Blizanci su dvolični, reče, a posjeduju lakoću i površnost koja kod uvijek ozbiljnih žena djevica pobuđuje i sreću i gnušanje. "A oboje zaslužujete da budete sretni", doda, kao da ga tješi."Kad ste sa sestrom razgovarali o meni, je li vam se činilo da bi ona mogla poći sa mnom u Njemačku?""Misli da ste jako zgodni", odgovori Kadifa. "Ali vam ne vjeruje. Da bi vam počela vjerovati, treba joj vremena. Jer ncstrpljivci kao što ste vi ne misle kako bi ženu zavoljeli, nego kako bi je osvojili.""To vam je rekla?" podignu Ka obrve. "Ali u ovom gradu mi nemamo vremena."Kadifa pogleda na sat. "Prvo da vam zahvalim što ste došli ovamo. Pozvala sam vas zbog iznimno važne stvari: Modri ima poruku i želi vam je predati.""Pratit će me i uhvatiti ga istog trena", reče Ka. "I sve će nas mučiti. Znali su i za onu kuću. Sve su prisluškivali.""Znao je on da ga prisluškuju", odgovorila je. "Ono što ste onda čuli bila je poruka prije vojnog udara, upućena vama i, preko vas, Zapadu, zamišljena kao filozofska poruka. Htio je reći: prestanite zabadati nos u naša samoubojstva. Sad se sve promijenilo. Zbog toga bi sad želio prvu poruku opovrći. I, što je još važnije, predati vam novu."

2/5Što ga je Kadifa više nagovarala, Ka je bivao sve neodlučniji. "U ovom gradu ne možete ni zakoraknuti, a da vas netko ne vidi", reče na kraju."Ima jedna konjska zaprega. Svakoga dana jednom-dvaput dođe dolje, pred kuhinjska vrata; prevozi plinske boce, ugljen i kanistre s vodom. Opskrbljuje i druge kuće, a kola su, zbog snijega i kiše, zakrivena hasu-rom. Kočijaš je čovjek od povjerenja.""Zar ću se skrivati pod hasurom, kao lopov?""I ja sam, ne znam ni koliko puta", rekla je Kadifa. "Ne možete ni zamisliti kako je zgodno provesti se gradom, a da vas nitko ne primijeti! Ako odete na taj sastanak, obećavam da ću učiniti sve što mogu da vam pomognem oko Svile. Jer, meni bi bilo drago da se uda za vas.""Zašto?""Zato što joj želim dobro: svaka sestra svojoj sestri želi samo sreću!"Uopće joj nije vjerovao: nikad u životu u Turskoj nije naišao na brat-sko-sestrinski odnos koji se - ispod površine - ne bi svodio na iskrenu mržnju i prisilno uzajamno podnošenje. Osim toga, i Kadifino mu je držanje govorilo da se pretvara. (Lijeva joj se obrva nekontrolirano digla, usne je napućila kao dijete kad se sprema za plač, ili, još bolje, kao turske glumice dok izigravaju nevinašca.) Ipak, kad je, pogledavši na sat, rekla da zaprega stiže za sedamnaest minuta i zaklela se da će mu, ukoliko s njom pode k Modrom, prenijeti sve što zna, Ka je bez razmišljanja ispalio jedno "Može, obećavam, idem s vama", a zatim ipak dodao: "Ali molim vas da mi samo prvo kažete zašto mi toliko vjerujete.""Vi ste derviš, Modri tako kaže; uvjeren je da vas je Allah obdario nevi-nošću, od rođenja do smrti.""Hajd' dobro", reče Ka i odmah doda: "Zna li i Svila za taj moj dar?""Otkud bi znala? To je rekao Modri.""Hoćete mi sad, molim vas, reći što vam je sve Svila pričala o meni?""Pa... Ja sam vam zapravo već rekla sve što smo o vama pričale." Vidjevši da se Ka razočarao, malo je razmislila - ili se pretvarala da misli, ali Ka od uzbuđenja nije mogao razlučiti o čemu se radi - te dodala: "Misli da ste zabavni... Mislim, dolazite čak iz Njemačke, i tako to... Pa imate mnogo toga za pričanje.""Kako bih je mogao pridobiti?""Gledajte: kad žena vidi muškarca, ako ne pri prvom pogledu, a ono u prvih deset minuta osjeti negdje u sebi što bi joj on mogao značiti i bi li ga mogla voljeti. A da bi taj prvi osjećaj mogla sama sebi protumačiti i shvatiti ga, potrebno je da prođe neko vrijeme. Ako mene pitate, tijekom

Snijegtog vremena muškarac gotovo da i ne može ništa učiniti. Ako je doista volite, recite joj sve ono lijepo što o njoj mislite. Zašto je volite, zašto je želite oženiti?"Ka je zašutio. Gledajući ga kako se, poput potištena djeteta, zagledao kroz prozor, rekla mu je kako već može zamisliti koliko će njih dvoje biti sretni u Frankfurtu i koliko će se Svila razvedriti čim se izvuče iz Karsa. Već ih je vidjela i kako se, veseli i nasmijani, šetaju frankfurtskim ulicama, i navečer idu u kino. "Recite mi ime nekog frankfurtskog kina u koje biste mogli ići, bilo kojeg kina", dodala je."Filmforum Hochst", reče Ka."Aha, a njemačka kina nemaju imena kao Alhambra, ili San, ili Maje-stic?""Imaju: Eldorado!"Zagledali su se u pahuljice što su, neodlučne, vrludale nad dvorištem, a onda je Kadifa razvezla novu priču: dok je studirala, bila je učlanjena u dramsku skupinu, i jednom joj je bratić prijatelja s godine ponudio da sudjeluje u nekom filmu u njemačko-turskoj produkciji, da glumi pokrivenu djevojku, ali ga je ona odbila, a - gle sad! - sad će u istoj toj zemlji Svila sretno živjeti s Kaom, ali njezina je sestra i stvorena da bude sretna samo što to do sad nije znala pa pravu sreću - budimo iskreni - nikada i nije doživjela, a to što nije mogla imati djece, to ju je slomilo, a njoj je. kao Svilinoj mladoj sestri, uvijek bilo najteže što je Svila unatoč svojoj neopisivoj ljepoti, i nježnosti, i suosjećajnosti i dobroti - ili možda baš zbog svega toga - uvijek bila nesretna i - (tu joj se glas slomio) - i zato joj je u djetinjstvu i mladosti njezina starija sestra uvijek i bila uzor, mada se - (tu joj se glas još jednom slomio) - mada se kraj nje uvijek osjećala zlom i ružnom, do te mjere da je sestra, da bi joj pomogla, svoju ljepotu skrivala. (E, tu je zaplakala.) Svladana suzama i jecajima, drhtavim se glasom sjetila kako je, dok je još bila u srednjoj školi ("A tad smo živjeli u Istanbulu i ne može se reći da smo bili siromašni", ubacila je, a Ka dodao: ''Pa niste ni sad siromašni", našto ga je Kadifa poklopila s: "Ne, nismo, a živimo u Karsu", i time zatvorila ovu zagradu), jednoga jutra zakasnila na prvi sat pa ju je nastavnica biologije, gospođa Mesrura, prekorila riječima: "Je li i tvoja pametna sestra zakasnila?" i još dodala: "Pustit ću te na sat samo zato Što mi je tvoja sestra najdraža učenica". Nije ni potrebno dodati da Svila nije zakasnila.Uto u dvorište ude zaprega.Kola su bila stara i posve obična: drvene im je stranice krasio naslikani vjenčić crvenih ruža, bijelih tratinčica i zelenih listova. Umorno i isluže

2/7no kljuse stajalo je u oblaku pare što mu je kuljala iz zaleđenih nozdrva. Kočijaš je imao široka leđa, s jedva primjetnom grbom; kaput i kapa bili su mu posve bijeli od snijega. 1 hasuru nad kolima snijeg je posve prekrio. Kad je to vidio, Kau je srce brže zakucalo."Ne boj se", rekla mu je Kadifa, "neću te ubiti."U ruci joj je ugledao pištolj; vidio je i da je uperen u njega, ali mu ništa nije bilo jasno."Ne, nije ovo živčani slom", rekla mu je, "ali - jedan krivi pokret i - pucam, vjeruj mi... Svi koji idu k Modrom, svi su nam sumnjivi, novinari pogotovo...""Ali vi ste me zvali", reče Ka."Točno, ali MIT je mogao pretpostaviti da ćemo te zvati i staviti na tebe mikrofone. Maloprije nisi htio skinuti kaput - kako ne bih posumnjala! A sad ćeš ga skinuti i staviti na krevet. Idemo, brzo!"Ka učini kako mu je rečeno. Kadifina malena ruka - slična Svilinoj- pretraži svaki njegov zapučak. Nije ništa našla pa reče: "Oprosti, morat ćeš skinuti i sako, i košulju i potkošulju. Mikrofone obično stavljaju na prsa i na leđa, ljepljivom vrpcom. U Karsu ima možda i stotinu ljudi koji po čitave dane hodaju naokolo s mikrofonima."Nakon što je svukao sako, smotao je košulju i potkošulju što je više mogao i stao pred Kadifu kao dijete pred liječnika.Kadifa pogleda. "Okreni se", reče. Tišina. "Dobro je. Oprosti za pištolj. Kad im stave mikrofone, ne daju se pretražiti, ne miruju ni trena..." Ali pištolj nije spustila. "Slušaj me sad", reče mu prijetećim glasom. "O ovom našem razgovoru i našem prijateljstvu pred Modrim ni riječi!" I dalje se držala kao liječnik: sad ga je, nakon pregleda, zastrašivala. "Nemoj ni slučajno spomenuti Svilu, ili reći da si u nju zaljubljen. Modri ne voli ni čuti za takve nastranosti... A ako budeš pričao, i on ti ništa ne napravi, bolje ti je da se poslije više ne vidimo. On je kao džin, i ako bilo što nasluti, sve će iz tebe izvući. Pretvarat ćeš se da si Svilu samo dva-tri puta vidio. Jel' jasno?""Jest.""Pokaži mu da ga poštuješ. Nemoj ga ni slučajno pokušati omalovažavati, ti, takav umišljen, sa stranom maturom i europskim zaleđem. I- nadam se da ti takva budalaština neće pasti na pamet, ali opet - na smijeh nemoj ni pomisliti... Ne zaboravi: ti Europljani kojima se diviš i koje oponašaš za tebe nimalo ne mare. A Modrog i njemu sličnih boje se nasmrt.""Znam."

crnjeg"Ja sam ti prijateljica, sa mnom moraš biti iskren", nasmije se Kadifa neiskreno, kao glumica iz trećerazrednog filma."Kočijaš je digao hasuru", reče Ka."Njemu možeš vjerovati. Prošle mu je godine sin poginuo u sukobu s policijom. 1 uživaj u putovanju!"Kadifa je siŠla prva. Kad se spustila u kuhinju, vidio je da su kola prišla visokome luku kojim je dvorište graničilo s ulicom te se, kao što su se dogovorili, spustio u kuhinju. Ondje, međutim, nije bilo nikoga i već su mu koljena klecnula kad opazi da ga kočijaš ipak čeka. Bez riječi se opružio medu plinske boce, pored Kadife.Putovanje za koje je odmah znao da ga nikada neće zaboraviti trajalo je svega osam minuta, mada mu se činilo mnogo dužim. Pokušavao je odgonetnuti kojim dijelovima grada prolaze; osluškivao je razgovore kočijaša na drugim kolima što su ih, škriputajući, mimoilazila, i Kadifin dah kraj svoga lica. Skupina dječaka potrčala je za kolima i prihvatila se za stranice da bi se klizala. Ka se uplašio i pogledao Kadifu, a ona mu se tako toplo nasmiješila da se razveselio i više od te djece.

26.Razlog naše povezanosti s AIlahom ne leži u teškom našem siromaštvuModri se obraća cijelom ZapaduGUMENI kolski kotači kotrljali su se po utabanu snijegu ljuljuškajuči putnike na dnu kola kao da su u kolijevci. Kau su taman počeli nadolaziti novi stihovi kad se kola stresoše, popeše na kameni put i - stadoše. Tišina se, međutim, nastavila, a ni stihovi nisu prestali dolaziti sve dok kočijaš nije zabacio hasuru, a putnici se prenuli usred snijegom pokrivena pusta dvorišta okružena mehaničarskim radnjama i varionicama. Iz kuta, iza pokvarena traktora, istrčalo je crno pseto na lancu i - zbunjeno putnicima što su se izvlačili ispod hasure - nekoliko puta zalajalo.Prošli su kroz kapiju od orahovine, pa kroz još jednu, a onda je Ka ugledao Modrog kako kroz jedan prozor promatra bijelo dvorište. Ponovno se, kao i za prvoga susreta, začudio crvenkastu odsjaju njegove kestenjaste kose, pirgavu licu i jezersko-plavim očima. Zbog jednostavnosti prostorije u koju su uvedeni, narušene sa svega nekoliko predmeta (četkom za kosu koju je već prethodnoga dana vidio, istom poluotvorenom aktovkom i istom plastičnom pepeljarom s natpisom Ersin Elektrik i osmanlijskim ukrasima po rubu), Kau se učinilo da se Modri prethodne noći i nije preselio. Ali njegov je hladnokrvni smiješak govorio da se već pomirio sa svim događajima što su se u međuvremenu zbili, i da se, budući da je umakao vlastima, samim sobom ponosi."Sad više nećeš moći pisati o djevojkama samoubojicama", započeo je razgovor Modri."Zašto?""Ni vojska ne želi da se o tome piše.""Nisam ja njihov glasnogovornik", reče Ka oprezno."Znam." Gledali su jedan drugoga, napeto.

snijeg"Jučer si mi rekao da bi o djevojkama mogao pisati u zapadnim novinama", reče Modri.Ka se sjeti svoje malene laži."U kojim zapadnim novinama?" upita ga Modri. "U kojim njemačkim novinama imaš poznanika?""U novinama Frankfurter Rundschau", odgovori Ka."Koga?""Jednog njemačkog novinara, demokrata.""Ime?""Hans Hansen", reče Ka i stegnu svoj kaput."Za Hansa Hansena imam izjavu. Govor protiv vojnog udara", reče Modri. "Nemamo mnogo vremena, piši."Ka otvori zadnju stranicu svoje pjesmarice i krenu s bilješkama. Od kazališnog udara do trenutka zapisivanja pobijeno je osamdesetero ljudi, prvo je rekao Modri, iako se broj poginulih, uključujući i žrtve iz kazališta, svodio na sedamnaest osoba. Nastavio je s opisom napada na škole i privatne kuće pri čemu su tenkovi razorili devet (zapravo četiri) potleušica, spomenuo je učenike preminule od posljedica mučenja te opisao međuulične oružane sukobe za koje je Ka tada prvi put čuo. Patnje kurdskoga stanovništva jedva da se dotakao, ali je zato malko prena-glasio njihov islamizam te zaključio da je za ubojstvo direktora Instituta nedvojbeno odgovorna država; to je ubojstvo, rekao je, bilo predigra, povod i izgovor za dalje akcije. Sve se to, prema njemu, dogodilo kako bi se "spriječila islamistička pobjeda na demokratskim izborima". Kao doka/ tomu spomenuo je zabranu djelovanja političkih stranaka, udruženja itd., te nastavio sa iscrpnim analizama koje Ka više uopće nije slušao jer se zagledao u Kadifine oči, a da ona toga uopće nije bila svjesna zato što je Modrog gledala kao začarana. Ni kad je ponovno spustio pogled u svoju bilježnicu, nije ga slušao, nego je na stranicama koje će kasnije istrgnuti načrčkao nekoliko sličica koje su dokaz da je tada mislio na Svilu: bili su to vrat i kosa neke žene, a iza toga dječja kućica iz čijeg se dječjeg dimnjaka dizao pramičak dječjeg dima... Mnogo godina prije toga, Ka mi je jednom zgodom objašnjavao kako dobar pjesnik kad se nade pred činjenicama koje smatra istinitima, ali ne želi u njih povjerovati jer će mu narušiti pjesme, nema drugoga izlaza nego kliznuti na njihove rubove. Jedino će tako, kružeći po rubovima, rekao je, moći ostati povezan s glazbom uzmaka, izvorom svoje umjetnosti.Ipak, neke izjave Modroga toliko su mu se svidjele da ih je zapisao od riječi do riječi. "Razlog naše povezanosti s Allahom ne leži u - kako

221zapadnjaci tvrde - teškom našem siromaštvu, nego u činjenici da bismo više od svih ostalih željeli saznati što nam je uloga na ovome svijetu i Što nas očekuje na drugome."Umjesto da se upusti u potragu za izvorima i korijenima te znatiželje i pokusa imenovati našu ulogu na ovome svijetu, svoje je izlaganje radije oblikovao kao izazov: "Da vidimo sad hoće li Zapad koji u demokraciju - svoje veliko otkriće - vjeruje više nego u Božju riječ, hoće li se, dakle, isti taj Zapad sad suprotstaviti vojnom udaru, tom otvorenom napadu na demokraciju u našem gradu?" Na tome nije stao, nego je, zanesen, nastavio: "Ili ćemo još jednom biti prisiljeni zaključiti da prave vrijednosti ne leže u demokraciji, slobodi i ljudskim pravima i da je Zapadu stalo samo do toga da ga preostali dio svijeta oponaša poput majmuna? Želio bih se obratiti i tom 'nezapadnom' dijelu svijeta: braćo, niste sami, niste..." Tišina. "Ali, kako možemo znati da će vaš prijatelj moju poruku objaviti takvu kakva jest, u cijelosti?""Malo je, možda, neprimjereno to stalno ponavljanje Zapad, Zapad. kao da se radi o jednoj jedinoj osobi, kao da na Zapadu nema više stavova...", odgovorio je Ka pažljivo birajući riječi."Ali ja to upravo tako vidim", reče Modri nakon kraće stanke. "Znači, postoji Zapad sa svojim stavovima, i postoji druga strana, a to smo mi.""Svejedno, na Zapadu ne misle tako... Nije to kao kod nas; tamo svatko pokušava misliti na svoj način. Čak se i najsitniji bakalin razmeće osobnim mišljenjem. Možda bi zato bilo bolje da taj Zapad zamijenimo zapadnim demokratima; tako biste lakše dirnuli savjest tamošnjih ljudi.""Dobro, učinite kako mislite da je bolje. Ima li još nešto što bismo trebali ispraviti prije objavljivanja?""S obzirom na vaše zadnje izjave, čitava je ova vijest dobila oblik proglasa", rekao je Ka. "Možda će na kraju staviti i vaše ime... Možda i nekoliko riječi o vama, da vas se predstavi...""To sam već smislio", reče Modri. "Ovako: 'Jedan od vodećih islamista, i u Turskoj, i na Bliskom istoku.' To će biti dovoljno.""Ne može tako. Hans Hansen to neće objaviti.""Molim?""Frankfurter Rundschau su socijaldemokratske novine: kad bi objavile osobnu izjavu jednog islamista, ispalo bi da su pristrani.""Aaa, takav je znači Herr Hansen? Kad vidi da bi mu nešto moglo štetiti, on se izmakne, ha?" reče Modri. "Pa što ćemo, kako bismo ga mogli nagovoriti?""Čak i kad bi se njemački demokrati stvarno suprotstavili vojnom uda-

Snijegru u Turskoj - mislim, pravom vojnom udaru, a ne nekoj kazališnoj predstavi - ne bi im bilo svejedno da doznaju kako je skupina koju su podržali islamistička, fundamcntalistička...""Točno, točno, sve se to trese pred nama."Kau nije bilo jasno je li to rekao s ponosom ili tražeći suosjećanje zbog toga što ga se pogrešno tumači. "Mislim", rekao je Ka, "kad bi se na taj proglas potpisali i jedan bivši komunist, liberal i kurdski nacionalist, Frankfurter Rundschau bi vam to objavio bez ijednog pitanja.""Kako to mislite?""Nadimo u Karsu još dvije odgovarajuće osobe, i priopćenje će u trenu biti spremno za tisak.""I što još? Hoćemo li i piti vino? Što još nećemo učiniti da bismo se dopali zapadnjacima?!" razgoropadi se Modri. "Boje me se pa ni ne pokušavaju shvatiti ono što radim; da bi me se prestali bojati, morao bih biti kao oni: e, neću! Sad bih se trebao združiti s bezbožnim ateistima da bih skupa s njima umilostivio tog Herr Hansena?! Malo sutra! Tko je uopće taj Hans Hansen? Odakle mu pravo da postavlja tolike uvjete? Je li Židov?"Šutjeli su. Osjećao je kako je Ka mislio da je njegova izjava neumjesna, gledao ga je s gađenjem. "Židovi su najveći stradalnici ovoga stoljeća", ispravio se. "Prije nego što promijenim i jednu jedinu riječ u svome govoru, htio bih da mi kažete nešto o tom Hansu. Kako ste ga upoznali?""Jedan moj prijatelj, Turčin, rekao mi je da će u Rundschauu biti objavljen komentar o Turskoj i da bi pisac tog članka volio porazgovarati s nekim tko je u te stvari upućen.""Zašto Hans Hansen to nije pitao tvog prijatelja Turčina? Zašto je tebe pitao?""Mog prijatelja to ne zanima, manje zna od mene o tim temama.""Da. da, o tim temama... Hoćeš da pogodim o kojim je temama bila riječ? Mučenja, zlostavljanja, zatvorski uvjeti... Teme kojima nas poni-žavaju.""Tako nekako. U to su vrijeme učenici vjerske škole u Malatji zatukli nekog ateista", reče Ka."Ne sjećam se ničeg sličnog", izjavi Modri propitujući se pažljivo. "Neki su islamisti spremni ubiti bijednog ateista samo zato da bi se proslavili i dospjeli na televiziju, i to zaslužuje svaku osudu, ali ništa manje sramotni nisu ni samozvani orijentalisti koji tu vijest - s automatski povećanim brojkama poginulih - prošire svijetom samo da bi bacili ljagu na islami-

223stički pokret. Ako je Herr Hansen jedan od njih, radije ćemo ga odmah zaboraviti.""Pitao me je nešto o Europskoj zajednici i Turskoj. Odgovorio sam mu. Tjedan dana nakon toga me je nazvao. Pozvao me k sebi na večeru.""Tek tako? Mislim, iznebuha?""Da.""Vrlo sumnjivo. Što si vidio u njegovoj kući? Je li ti pokazao svoju ženu?"Ka je opazio da se i Kadifa, leđima okrenuta do kraja navučenim zastorima, pretvorila u uho."Hans Hansen ima divnu, sretnu obitelj", reče Ka. "Jedne večeri smo se našli nakon njegova posla, na Bahnhofu kod novinske redakcije. Za pola sata stigli smo do lijepe, svijetle kuće okružene vrtom. Jako su me lijepo primili. Večerali smo pečeno pile s krumpirom. Žena mu je krumpir prvo skuhala, a onda zapekla u pećnici.""Kakva mu je žena?"Ka si je predočio Hansa Hansena, trgovca iz Kaufhofa. "Hans Hansen je zgodan, plav i širokih ramena, a i Ingeborg i djeca su isti kao on.""Jesu li imali križ na zidu?""Ne sjećam se, ne bih rekao.""Imali su, imali, samo što ti nisi obratio pažnju", reče Modri. "Nasuprot trabunjanjima naših proeuropskih ateista, svi su europski intelektualci čvrsto povezani sa svojom vjerom i svojim križevima. Ali, kad se naši vrate iz Europe, oni to nikada ne spomenu - jedino o čemu govore je europska tehnološka nadmoć, koju tumače kao proizvod i pobjedu ateizma... Nego, što si još vidio u njihovoj kući, o čemu ste razgovarali - pričaj!""Herr Hansen u novinama Frankfurter Rundschau radi u redakciji inozemnih vijesti, ali je zaljubljen u književnost. Tako je priča došla do poezije. Razgovarali smo o pjesnicima, o zemljama, pripovijetkama... Vrijeme je naprosto proletjelo.""Jesu li te sažalijevali? Mislim, Turčin si, a k tome si i jadan, usamljen i siromašan politički prognanik; takve kao što si ti pijana njemačka mlađa-rija premlati kako joj se ćefne, može čak i samo iz dosade... I zaslužuješ da te se žali.""Ne znam, nisam primijetio ništa tako napadno.""Pa ako i nisi primijetio, ako ti svoje sažaljenje i nisu otvoreno pokazali, sigurno je da kod svakog čovjeka postoji želja za suosjećanjem. Po Njemačkoj se vuče na tisuće tursko-kurdskih intelektualaca koji su to sažaljenje naučili prevrtati u crkavicu: ti ljudi žive od sažaljenja."

Snijeg"Hansova obitelj, njegova djeca, svi su prema meni bili jako fini. Bili su pažljivi, nježni. Možda i zbog toga nisam ni primijetio da me sažalijevaju. Zavolio sam ih. Da su me i žalili, ne bih se uvrijedio.""Znači, tvoj ponos na to nije ništa rekao, nije se bunio, ništa?...""Možda se i bunio, ali sam svejedno te večeri bio jako sretan. Svjetiljke na stolovima sa strana davale su sobi ugodnu narančastu svjetlost... Vilice i noževi bili su nekako neobični, nikada nisam vidio takve, a opet, nisu bili uznemirujuće strani... Televizor je cijelo vrijeme bio uključen, s vremena na vrijeme pogledavali bi u njega, i zato sam se osjećao kao kod kuće. Kad bi vidjeli da mi je njemački preslab, objašnjavali bi mi i na engleskom. Nakon večere djeca su s ocem porazgovarala o zadaćama; poljubili su ih prije spavanja... Toliko sam se opustio da sam nakon večere ustao i sam si stavio na tanjur još jedan kolač. Nitko nije ni primijetio, a da su i primijetili ponašali bi se kao da je to najnormalnija stvar. Tako sam si to kasnije protumačio.""Kakav je bio kolač?", upita Kadif'a."Bečka torta, sa smokvama i čokoladom." Malko su pošutjeli."Kakvi su bili zastori?" opet se ubaci Kadifa. "Kakve boje, s kakvim uzorkom?""Bjelkasti, ili krem", odgovori Ka pretvarajući se da se pokušava sjetiti. "A po njima su bile ribice, cvjetići, medvjedići i voće - u svim bojama.""Onako više kao za dječje sobe, znači?""Ne, jer sve je bilo nekako oz.biljno. Kako bih vam to objasnio: bili su sretni, ali se nisu stalno cerekali, i kad treba i kad ne treba, kako to mi činimo. Bili su vrlo ozbiljni. Možda su i zato bili toliko sretni. Život je za njih ozbiljan posao, posao koji zahtijeva odgovornost. Nije to kao kod nas: oni ne misle da je život nesreća, niz kušnji i boli. Ozbiljnost je za njih zivotvorna, pozitivna stvar; daruje ih šarenom i odmjerenom srećom, baš kao što su medvjedići i ribice na njihovim zastorima.""Kakve je boje bio stolnjak?""Zaboravio sam", odgovori Ka i još jednom odglumi zamišljenost."Koliko si puta išao k njima?", reče Modri, blago srdit."Te sam večeri bio toliko sretan, da sam strašno želio da me još jednom pozovu. Ali Hans Hansen me nikada više nije pozvao."S dvorišta se javio pas na lancu: dugo je lajao. Ka je na Kadifinu licu primijetio tugu, a na licu Modroga srdžbu dovoljno snažnu da bi se mogao upustiti u ponižavanje.Zato se zainati i nastavi: "I ne znam koliko sam ih puta planirao nazva-

22-5ti. Nekad sam umišljao da me je Hans Hansen zvao kako bi me pozvao na još jednu večeru, ali da me nije mogao dobiti; ta me je misao ponekad znala toliko zaludjeti da sam se, vraćajući se iz knjižnice, jedva suzdržavao da ne trčim do stana. Ne mogu vam opisati koliko sam želio još jednom vidjeti ono lijepo zrcalo s policama, naslonjače u boji - koje su ono boje bili, zaboravio sam - valjda limun-žuti; htio sam još jednom vidjeti kako režu kruh na dasci, i da me opet pitaju "hoće li vam biti dovoljno?' (Znate sigurno da Europljani jedu mnogo manje kruha od nas.) I križ na zidu, i one lijepe prizore s Alpa, sve sam to želio još jedanput vidjeti."Vidio je da ga Modri odmjerava s neskrivenim gađenjem. "Tri mjeseca kasnije jedan mi je prijatelj donio nove vijesti iz Turske", nastavio je. "Te sramotne vijesti o mučenjima, napadima i tiraniji bile su mi izgovor da ponovno nazovem Hansa Hansena. Pažljivo me je poslušao; opet je bio vrlo srdačan i uljudan. U novinama se i pojavila kratka vijest. Ali jedva da sam i mislio o tim strašnim vijestima o mučenju i ubojstvima. Želio sam samo da me nazove. No, opet me nije nazvao. Ponekad mi dođe da mu napišem pismo, da ga pitam u čemu sam to pogriješio i zašto me više nije nazvao."Pravio se da se sam sebi smije, ali Modroga to nije smirilo."Eh, sad ćete opet imati izgovor da ga nazovete", našali se Modri gorko."Da, samo da bi ta vijest izišla u novinama, trebali bismo prirediti jedan zajednički proglas koji će odgovarati njemačkim standardima", odgovori Ka."Gdje ćemo naći tog kurdskog nacionalista i liberalnog komunista, s kim ću se to združiti?""Ako sumnjate da se iza ovoga krije policija, vi predložite imena!""U školi za imame i hatibe naći ćete hrpu mladića ogorčenih i srditih zbog onoga što se dogodilo njihovim prijateljima. Nema sumnje da u očima zapadnih novinara kurdski nacionalist vrijedi više ako je ateist nego ako je islamist. Kurde može predstavljati neki od učenika iz imam-ske škole.""Dobro, vi ćete se pobrinuti za njega", rekao je Ka. "Mogu jamčiti da će u Rundschauu njime biti zadovoljni.""Ma jasno", bočnu ga opet Modri. "Vi ste nam ovdje zapadni poklisar." Ka se uopće nije dao smesti. "A za nekadašnjeg komunista, odnosno aktualnog demokrata najpogodniji bi bio gospodin Turgut.""Moj otac?" prenu se Kadifa.I prije nego što je Ka stigao potvrditi, rekla im je da njezin otac nikad ne izlazi iz kuće. Svi su počeli govoriti uglas. Modri je ustvrdio kako - kao

Snijegni svi ostali bivši komunisti - ni gospodin Turgut nije demokrat, te ga je optužio da je sasvim sigurno s veseljem dočekao vojni udar znajući da je usmjeren protiv islamista, mada se pretvara da mu se ne raduje kako ne bi pokvario sliku o ljevici."Moj otac nije prevarant!" reče Kadifa.Po drhtaju nje/ina glasa i bljesku srdžbe u očima njezina ljubavnika, Kau je odmah bilo jasno da su dogurali do praga jedne od već ustaljenih svađa. Poput parova zamorenih neprestanim prepirkama, svoje obračune više nisu bili u stanju držati u tajnosti. Kadifa se trudila da na svaki napad nađe odgovor i ne misleći koliko će je on stajati - kako to obično i biva kod žena izmučenih zaljubljenošću - dok je Modri uspio zadržati ponos, ali i nevjerojatnu nježnost. A onda se u jednom trenu sve promijenilo: u očima Modrog zasja odlučnost."Kao i svi drugi ateistički pozeri i ljevičarski intelektualci što puzaju pred Zapadom, i tvoj je otac tek obična varalica kojemu se narod gadi!"Kadifa zgrabi plastičnu pepeljaru Ersin Elektrika i zavitla je na Modrog. Možda je i namjerno promašila: pepeljara se odbi od kalendara sa slikom Venecije i sletje na pod bez imalo buke."Osim toga, tvoj se otac samo pretvara da ne zna da mu je kći ljubavnica radikalnog islamista!" zaključi Modri.Kadifa ga nekoliko puta objema šakama lagano udari u mišicu i poče plakati. Dok ju je Modri smještao na stolicu, oboje su razgovarali tako neprirodnim glasom da će Ka povjerovati kako je sve to samo igra uprizorena da bi se njega zbunilo."Povuci riječ!" rekla je Kadifa."Povlačim", rekao je Modri kao da tješi rasplakano dijete. "Da bih to potvrdio, spreman sam zažmiriti na bezbožna laprdanja kojima noj otac ispunja svoje dane: pristajem skupa s njim potpisati zajednički proglas. Ali, budući da bi to što nam sprema ovaj glasonoša Hansa Hansena" - namignu Kau - "mogla biti klopka, ja u vaš hotel neću stupiti. Je li jasno, dušo?""Ali moj tata neće nikamo iz hotela", odgovori Kadifa tako maznim glasom da se Ka naježio. "Karsko siromaštvo ga strašno demoralizira.""Nagovorite svog oca, Kadifa, on mora izići iz hotela", reče joj Ka službeno kao nikada prije. "Snijeg je sve pokrio." Pogledali su se oči u oči.Ovaj ga je put Kadifa shvatila. "Dobro", reče, "ali i prije nego što iziđe iz hotela, treba ga nagovoriti da svoj potpis stavi kraj potpisa jednog islamista i kurdskog nacionalista, na isti dokument. Tko će to učiniti?""Ja ću", reče Ka. "A vi ćete mi pomoći."

227"Gdje će se susresti?" upita Kadifa. "I što će biti ako moj jadni otac zbog ove gluposti bude uhapšen i u starosti dospije iza rešetaka?""Nije to glupost", odgovori joj Modri. "Vijest-dvije u europskim novinama bit će dovoljne da Ankara izvuče uši ovim našim majstorima: neće moći dalje ovako.""Ali nije stvar u tome da se u europskim novinama pojavi ta vijest: mnogo je važnije da se pojavi tvoje ime", odgovori Kadifa.Vidjevši da je Modri i na to odgovorio samo srdačnim i toplim smiješkom, Ka je prema njemu osjetio poštovanje. Tek mu je tad sinulo da bi se Modri, kad bi mu govor doista izišao u Rundschauu, pročuo i proslavio po cijeloj Turskoj: istanbulskim islamističkim glasilima ne bi trebalo dugo da prenesu njegov proglas, hvaleći ga i preuveličavajući. Dugo su šutjeli. Kadifa je izvukla maramicu i brisala suze. Osjetio je da će se, čim on iziđe odavde, dvoje ljubavnika prvo posvađati, a onda voditi ljubav. Žele li da što prije ode? Nadletio ih je avion, jako visoko. Svi su pogledali u gornji dio prozora: ondje se vidjelo nebo."Ovuda zapravo nikada ne prolaze avioni", promrmlja Kadifa."Događa se nešto izvanredno", izjavi Modri pa se sam nasmije svojoj zebnji. Vidjevši da se i Ka nasmijao, razljuti se. "Temperatura se spustila daleko ispod minus dvadeset; priča se, međutim, da vlast još uvijek govori da je minus dvadeset." Pogledao je Kaa kao da ga izaziva na dvoboj."Htjela bih živjeti normalnim životom", reče Kadifa."Ti si odbacila svoj normalni, buržujski život", odgovori joj Modri. "To je ono što te čini tako posebnom.""Ali ja ne želim biti posebna. Htjela bih biti kao ostali. Da se nije dogodio udar, već bih se možda otkrila i bila kao sve druge.""Koje druge? Ovdje se sve žene pokrivaju", reče Modri."To nije točno! U krugovima u kojima se ja krećem većina obrazovanih žena - kakva sam i sama - se ne pokriva. I kad već govorimo o nalikova-nju drugima i o prosječnosti, ja sam se, pokrivši se, poprilično udaljila od svih kojima sam bila slična. A u tome ima mnogo nadmenosti, i ne sviđa mi se.""Pa onda ćeš se sutra otkriti", reče Modri. "I svi će misliti da je to jedna od pobjeda revolucije.""Svi znaju da ja, za razliku od tebe, ne provodim dane razbijajući glavu onime Što drugi misle." Lice joj obli rumenilo, od užitka.Modri joj se opet slatko osmjehnu, ali mu je Ka na licu jasno vidio da je za to skupio svu snagu. I Modri je zapazio da ga je Ka pročitao. A to ih je obojicu u trenu dovelo pred zidine intimnog prijateljstva tih dvoje ljuba-

snijegvnika. Dok se Kadifa napola očajničkim glasom suprotstavljala Modrom, dok je šakom i kapom rasipala krhotine njihove intime i uvredama razotkrivala njegove najslabije strane. Ka je sa svakom njezinom riječi uviđao da ona i njega sve više uvlači u njihov sukob, namećući mu krivnju što je tom sukobu svjedočio. U džepu je još od prethodne večeri nosio Nedži-pova ljubavna pisma za Kadifu; zašto je sad na njih pomislio?"Što je s djevojkama kojima je život upropašten zbog marame, koje su izbačene iz škole? Gdje su njihova imena, zašto se one ne spominju u novinama?" započe Kadifa novi napad, još uvijek nesposobna da se pribere. "Umjesto slika žena koje su za maramu dale svoj život, u novinama će se pojaviti slika njihova 'glasnogovornika', provincijskog, opreznog, priglupog islamista. Nije ni potrebno reći da se jedna muslimanka može pojaviti u novinama jedino ako je žena kakvog predsjednika općine ili nekog sličnog, i tad kraj svog muža, na bajramskoj svečanosti, recimo... Zato mi i nije krivo što se ne mogu pojaviti u tim novinama: žalila bih samu sebe da mogu! I zapravo žalim i taj muški rod koji se, dok se mi mučimo nastojeći sačuvati svoju skrovitost, na sve strane grebe ne bi li mu slika zasjala u novinama! I zato i mislim da bi se trebalo pisati o djevojkama koje su se ubile. Osim toga, osjećam da i ja imam pravo dati izjavu za Hansa Hansena.""To bi bilo jako dobro", reče Ka bez imalo razmišljanja. "Potpisat ćete se kao predstavnica muslimanskih feministica.""Ne želim biti ničija predstavnica", odgovori Kadifa. "Pred Europljanima se želim pojaviti sama, sama sa svojom pričom, svojim grijesima i pogreškama. Znate kako Čovjek ponekad poželi sve reći pred nekim koga vidi prvi put i nikada ga više neće vidjeti? E, to hoću! Dok sam nekada čitala europske romane, činilo mi se da su pisci zapisivali priče koje su im junaci upravo tako ispričali. Htjela bih da nekoliko čitatelja - pet, šest takvih čitatelja bilo bi mi dovoljno - moju izjavu pročita baš na takav način, kao da čita roman."Uto negdje jako blizu odjeknu eksplozija: čitava se kuća strese, stakla zazvoniše. Modrom i Kau trebalo je nekoliko sekundi da ustanu."Idem vidjeti što je bilo", reče Kadifa. Bila je prisebnija od njih dvojice. Ka je razmaknuo zastore i provirio. "Nema kočijaša, otišao je", reče."Bilo bi opasno da se zadržao", reče Modri. "I ti ćeš pri povratku izići kroz sporednu kapiju."Ka je osjetio da mu je to rečeno u značenju "idi sad!", ali se svejedno nije mogao pomaknuti, kao da je nešto očekivao. Ukrstili su im se pogledi puni mržnje. Ka se sjetio studentskih dana kad se na praznim, mrač-

229nim fakultetskim hodnicima znao skobiti s nacionalistički nastrojenim i naoružanim kolegama; strah je bio isti, samo što onomad u njemu nije bilo ni traga ovakvoj seksualnoj napetosti."Ja sam ponekad malko paranoičan", reče Modri. "Što nikako ne znači da ti nisi zapadnjačka uhoda. Činjenica da ti ne znaš da si uhoda i da nemaš nikakvih namjera u tom pravcu, naše stanje nimalo ne mijenja. Ti si onaj koji je stranac medu nama. Sumnje i nastranosti koje si - nenamjerno - utuvio u glavu ove jadne djevojke dokaz su mojim riječima. Sudiš nas i odmjeravaš svojim samodopadnim, zapadnjačkim pogledima, možda nam se negdje u sebi i smiješ... Ja se nisam uvrijedio, neće se ni Kadifa, ali - gurajući medu nas svoje djetinjaste stavove zajedno s pričama o zapadnjačkoj beskrajnoj sreći i idejama o dobru i istini, u naše misli unosiš zbrku. Ne ljutim se na tebe jer, kao i svi dobri ljudi, činiš zlo, a da toga nisi svjestan. Ali budući da sam ti sad to objasnio, nakon ovoga više se nećeš moći braniti nevinošću."

2-7-Drž' se, kćeri, stiže podrška iz KarsaKa pokušava nagovoriti gospodina Turguta da potpiše proglasKA je izišao iz kuće i prošao dvorištem okrenutim prema mehaničarskim radionicama; nitko ga nije vidio. Zašao je u malenu fotokopirnicu s kasetama i čarapama odakle mu je jučer do uha doprla "Roberta" Pcppina di Caprija. Izvadio je Nedžipova pisma za Kadifu i zamolio bljedolika i smrknuta dječaka za blagajnom da ih fotokopira. Potrgao je kuverte i dodao mu pisma, list po list. Zatim je kupio kuverte jednake Ned/.ipo-vima, jeftine i blijede, spremio u njih originalna pisma te, oponašajući Nedžipov rukopis, na svaku od njih stavio adresu: Kadifa Jildiz.Žustrim se koracima zaputio prema hotelu: pred očima mu je lebdio Svilin lik, lik zbog kojega je bio spreman boriti se za sreću, lagati i postavljati klopke. Snijeg je opet padao pernato krupnim pahuljama. Ulicama se vukao olinjali nespokoj uhodanih predvečerja. Na raskrižju Sarajskoga puta i Halid-pašine avenije, zatrpanom hrpama snijega, jedna je zaprega zakrcila prolaz; umorno kljuse posustalo je pod kolima natovarenim ugljenom. Na kamionu zaustavljenom iza njih brisači su teškom mukom obavljali svoj posao. S plastičnim vrećicama u rukama svi su žurili svojim domovima, svojim skučenim, toplim jazbinama; iako je sve odisalo melankolijom olovnih zimskih večeri njegova djetinjstva. Ka se osjećao odlučnim, kao da tek kreće u novi dan.Odmah se popeo u svoju sobu. Kopije Nedžipovih pisama sakrio je na dno kufera. Skinuo je kaput i objesio ga. Ruke je oprao neobično pažljivo. Povinuvši se navici, oprao je i zube (to je činio svaku večer); tad mu se učini da mu nadolazi nova pjesma pa priđe prozoru. Dugo je gledao ulicu. Uz to se i grijao kraj radijatora pod prozorom. Umjesto pjesme, dolazile su mu uspomene iz djetinjstva: sjetio se "smrdljivca" koji se prikrpio njemu i njegovoj majci kad su jednog proljetnog jutra kre-

2-31nuli na Bejolu kupiti dugmad... Pa taksija što je jednoga dana nestao iza ugla na Nišantašu, vozeći njegove roditelje prema aerodromu na putu za europsku turneju... Pa bolova što su mu danima razdirali utrobu nakon neke zabave na Bujukadi: te je večeri upoznao jednu djevojku duge kose i zelenih očiju, čitavu noć s njom plesao, a kasnije je nikada više nije vidio i nikako se nije mogao domisliti kako bi je mogao naći... Te uspomene nisu jedna s drugom imale baš nikakve veze. Znao je jako dobro da se život - ako se izuzme zaljubljenost i sreća koju ona donosi - svodi na niz nezanimljivih, beznačajnih i međusobno nepovezanih događaja.Spustio se stubama i hladnokrvno pokucao na bijela vrata što su stan vlasnika hotela dijelila od predvorja. (Svojoj se hladnokrvnosti i sam čudio: ponašao se kao da se našao na pragu posjeta koji je godinama planirao.) Služavka ga je dočekala turgenjevljevski "tajnovito i s poštovanjem". Ušavši u salon u kojemu su prethodne večeri večerali, na dugom divanu koji je vratima bio okrenut leđima ugledao je gospodina Turguta i Svilu: sjedili su jedno uz drugo. "Gdje si, Kadifa, počinje", rekao je gospodin Turgut.Bila je to ona ista prostrana soba od sinoć, s istim visokim stropom kao i u drugim starim ruskim kućama, ali mu se - možda zbog blijede snježne svjetlosti što se probijala kroz prozore - učinilo da je došao u neku posve novu prostoriju.Kad su otac i kći shvatili da im se pridružio Ka, nastupio je časak nelagode, kao da je narušio ljubavni sastanak. Kau je ipak laknulo jer je u Svi-linim očima ugledao sjaj. Spustio se u naslonjač okrenut i domaćinima i uključenom televizoru te s čuđenjem primijetio da je Svila čak i ljepša od one u njegovu sjećanju. To je još samo povećalo njegovu zebnju, ali se ipak nekako uspio uvjeriti da će s njom biti sretan."Svaki dan u četiri popodne sjednem na ovaj divan sa svojim kćerima da zajedno pogledamo Mariannu", rekao je gospodin Turgut što s blagim sramom, što s odlučnošću da "on nikome nije dužan polagati račune".Marianna je bila meksička sapunica veoma omiljena po čitavoj Turskoj; jedna od velikih istanbulskih televizija davala ju je pet puta tjedno. Seriji je ime dala djevojka niska rasta i krupnih zelenih očiju, dražesna i poželjna Marianna koja je potjecala iz siromašnog, potlačenog sloja, mada se to po njezinoj plemenito-bijeloj puti ne bi očekivalo. Kad god bi dugokosa i djetinje nevina Marianna zapala u bezizlazne teškoće ili postala žrtvom nepravednih osuda, neuzvraćenih ljubavi i pogrešnih tumačenja, svaki bi se gledatelj prisjetio i njezina tužnog i usamljenog odrastanja u neimaštini i bez oba roditelja. 1 gospodin Turgut i njegove kćeri tad bi se - stisnuti

Snijegna divanu kao tri mačke - svaki put još jače privili jedni uz druge, i dok bi djevojačke glave tražile oslonac na očevim ramenima i grudima, svima bi im potekla pokoja suza. Gospodin Turgut se pomalo sramio što je toliko slab na jednu melodramu pa bi s vremena na vrijeme osjetio potrebu da svima skrene pozornost na Mariannino i meksičko siromaštvo, i da Mariannu ohrabri u borbi protiv kapitalizma. Ponekad bi pak okrenut ekranu poviknuo: "Drž' se, kćeri, stiže podrška iz Karea!" Njegove bi se kćeri uplakanih očiju na to sramežljivo nasmijale.Kad je počela serija, Kaove su se usne razvukle u jedva primjetan smiješak; pogledao se u oči sa Svilom i shvatio da joj se to ne sviđa pa se odmah smrknuo.Za prvog predaha s reklamama, Ka je, pun pouzdanja, gospodinu Tur-gutu na brzinu sažeo planove oko zajedničkoga proglasa i uspio ga saple-sti već u prvom zamahu: gospodin Turgut je ostao vidno polaskan time što su na njega računali. Pitao ga je čija je ideja bio taj proglas i kako su došli do njegova imena.Ka mu je objasnio da je odluku donio on sam, u svjetlu susreta s demokratskim novinarima u Njemačkoj. Gospodin Turgut ga je pitao koliku nakladu ima Frankfurter Rundschau i je li Hans Hansen humanist ili nije. Da bi gospodina Turguta pripremio za susret s Modrim, Ka je rekao da je Hans Hansen nekada bio opasni vjerski fanatik koji je na koncu ipak uvidio važnost demokracije. Sugovornik mu se, međutim, nije dao smesti, nego je rekao da je pribjegavanje vjeri rezultat siromaštva; sam ne podržava ono što čine njegova kći i njezine prijateljice, ali ih ipak poštuje. U istom je duhu izrazio i svoje poštovanje prema tom mladom kurdskom nacionalistu - tko god da on bio - te pojasnio da bi, da je sad kojim slučajem mlad i da je karski Kurd, i sam bio vatreni nacionalist. Sve je to rekao s istim zanosom s kojim se obraćao i Marianni. "Znam da ću pogriješiti što ću istupiti u javnost, ali - ja sam protiv vojnih udara!" nastavio je sa istim žarom. Ka ga je smirio rekavši da se proglas ionako neće pojaviti u turskim novinama. Potom mu je rekao da će se sastanak - u najvećem povjerenju - moći održati jedino u spremištu na najvišem katu Hotela Azija, a da će se do hotela doći kroz stražnji ulaz pasaža odakle će se kroz zadnja vrata dućana na njegovu kraju preko dvorišta uz hotel moći prijeći skrivećke."Treba svijetu pokazati da u Turskoj ima pravih demokrata", odgovorio mu je gospodin Turgut. Počeo je nastavak serije: zato je tako žurno zaključio razgovor. Prije nego što se na ekranu ukazala Marianna, pogledao je na sat i promrmljao: "Gdje li je Kadifa?"

2-33Ka je, kao i njegovi domaćini, Mariannu gledao bez riječi.A ona je, izgarajući od ljubavnih muka, upravo bila potrčala uza stube te je, uvjerivši se da je nitko neće vidjeti, zagrlila svoga ljubavnika. Nisu se poljubili, ali su učinili nešto što se Kaa još i više dojmilo: zagrlili su se svom snagom. Nakon nekoliko dugih trenutaka tišine, Ka je pomislio kako tu seriju sad gleda cijeli Kars; i kućanice što su se vratile iz čaršije, i njihovi muževi, i srednjoškolke, i umirovljenici. I nisu samo karske ulice prazne zbog te serije; po čitavoj su Turskoj ulice sad zamrle, a on se, zbog svoje intelektualne zajedljivosti, zbog političkih nevolja i kulturne nadmoći doveo u takvo stanje da se pred svima prihvatljivim izljevima osjećaja iz ove serije drži hladan kao kamen, svjestan da je sam kriv za idiotariju od svoga presahlog života. Bio je siguran da i Kadifa i Modri, nakon što su vodili ljubav, sad negdje zagrljeni leže i s ljubavlju gledaju istu tu seriju."Čitav sam život čekala ovaj dan", rekla je Marianna svom ljubavniku, i Ka je osjetio da ta rečenica, taj odraz njegovih misli, nije izgovorena pukim slučajem. Svom se silom trudio uloviti Svilin pogled. Ali njegova je draga glavu naslonila na očeve grudi, velike oči, mutne od tuge i ljubavi, okrenula ekranu i sva se gubila u osjećajima kojima ju je zasula sapunica."Ali, svejedno, jako sam zabrinut", rekao je Mariannin zgodni ljubavnik glatka lica. "Moja nam obitelj neće dopustiti da budemo zajedno!""Dok nas ljubav veže, nemamo se čega bojati", odgovorila mu je optimistična Marianna."Ma, draga moja, taj ti je momak najljući neprijatelj!" umiješao se i gospodin Turgut."Željela bih da me voliš bez straha", rekla je Marianna. Ka nije micao oči sa Svile pa joj je u jednom trenu uspio uhvatiti pogled, ali ga je žena odmah sakrila. Kad su opet došli do reklama, okrenula se ocu: "Tata", rekla je, "opasno je da idete u Hotel Azija, ako mene pitate.""Ne brini", odgovorio joj je."Vi već godinama tvrdite da vam svaki izlazak na karske ulice navuče nesreću.""Točno, ali ako ne idem, to treba biti zbog nekog načela, a ne zbog straha", rekao je gospodin Turgut. Okrenuo se Kau. "Pitanje je u sljedećem: bih li sad ja - ja kao komunist, kao modernizator, laik, demokrat i domoljub - bih li prednost trebao dati prosvjećenju ili narodnoj volji? Ako do kraja vjerujem u prosvjećenje i zapadne vrijednosti, morao bih podržati

Snijegovaj vojni udar usmjeren protiv vjerskih fanatika. A ako to neću, nego ću tvrditi da je narodna volja iznad svega i time se predstaviti kao uvjereni demokrat, morat ću se odazvati vašem pozivu i potpisati taj proglas. Što vi kažete, na kojoj ste vi strani?""Budite na strani potlačenih i potpišite proglas", rekao je Ka."Nije dovoljno biti potlačen, treba biti i u pravu. A većina je potlačenih u krivu, do te mjere da su smiješni u svojim zabludama. U što da vjerujem?""On ne vjeruje ni u što", ubacila se Svila."Svi vjeruju u nešto", rekao je gospodin Turgut. "Recite mi, molim vas. svoje mišljenje."Ka je pokušao uvjeriti gospodina Turguta da će svojim potpisom pomoći demokraciji u Karsu. Osjećajući da je gotovo sigurno da Svila neće htjeti poći u Frankfurt, uspaničio se da ni njegova staloženost neće biti dovoljna da gospodina Turguta nagovori da iziđe iz hotela. Osjećao je i vrtoglavi polet zbog toga što je tako samouvjereno izgovarao nešto u što uopće nije vjerovao. Dok je mumljao floskule o proglasu, o demokraciji i ljudskim pravima, sjaj u Svilinim očima govorio mu je da mu uopće ne vjeruje. Ali taj ga sjaj nije namjeravao posramiti i prekoriti. Upravo suprotno: radilo se o bljesku putenog izazova. Govorio mu je: "Želiš me, zato sve ovo radiš." Tako je Ka, neposredno nakon što je samome sebi priznao važnost melodramatske osjećajnosti, naučio još jednu veliku istinu koja mu je čitavoga života izmicala: neke žene ne mogu odoljeti muškarcima koji ne vjeruju ni u što drugo osim u ljubav. Zanesen tom novom spoznajom, održao je dugi govor o ljudskim pravima, o slobodi mišljenja, demokraciji i sličnim temama... Uzbuđen, valjao je priče o ljudskim pravima, nizao uhodane fraze što su se od nebrojenog povlačenja po ustima europskih intelektualaca blago zatupljenih u svojoj dobrohotnosti, kao i njihovih preslika u turskim govorničkim krugovima, ofucale do besmi-sla: ponavljao ih je, ponavljao i - lovio Sviline poglede."U pravu ste", poklopio ga je gospodin Turgut jer su reklame završile. "Gdje li je Kadifa zapela?"S nastavkom serije gospodin je Turgut bivao sve nemirniji: s jedne je strane želio poći u Hotel Azija, a s druge se bojao. Starački sjetno, brkajući snove sa sjećanjima, polagano im je - zagledan u ekran - nizao političke uspomene iz mladosti, strahove od hapšenja i misli o čovjekovoj odgovornosti. Ka je bio svjestan da se Svila ljuti na njega što joj je oca tako uznemirio i podsjetio na stare strahove, ali i da je ostala zadivljena brzinom kojom ga je uspio nagovoriti da se makne iz hotela. Neprestano

2-35mu je izmicala pogled, ali se nije ljutio. Kad je serija završila, zagrlila je oca s riječima: "Nemojte ići ako ne želite, već ste se dovoljno napatili za druge." Ka se, međutim, ni tad nije uvrijedio.Na njezinu je licu opazio neku sjenu, ali mu je upravo bila došla nova, sretna pjesma. Kraj kuhinjskih vrata nalazila se stolica s koje je teta Za-hida odgledala Mariannu roneći suze; sjeo je i s tihom srećom zapisao novu pjesmu.Mnogo kasnije, možda i ironično, dat će joj naslov "Bit ću sretan". Dok ju je, bez ijednog praznog retka, privodio kraju, u sobu je uletjela Kadifa. Nije ga vidjela. Gospodin Turgut je skočio s divana, zagrlio je i poljubio te pitao gdje je tako dugo i zašto su joj ruke hladne. Odgovorila mu je da je bila kod Hande. Dugo se zadržala, a nikako nije htjela zakasniti na Mariannu pa ju je ondje odgledala. "Sto kažeš na našu djevojku?" pitao ju je gospodin Turgut (misleći na Mariannu). Nije čuo Kadifin odgovor jer se odmah prebacio na novu temu koja ga je pritiskala kao nespokoj: ispričao joj je što je čuo od Kaa.Ne samo da se Kadifa pretvarala da za to čuje prvi put, nego se, ugledavši Kaa na drugoj strani sobe, još i uvjerljivo začudila što ga je ondje zatekla. "Baš mi je drago što ste ovdje", rekla mu je pokrivajući otkrivenu kosu, a onda je od toga odustala, sjela nasuprot televizoru i počela savjetovati oca. Njezina je začuđenost bila toliko uvjerljiva da je Ka, gledajući je kako nagovara oca da pode na sastanak i potpiše proglas, pomislio da i pred ocem glumi. Mislio je da to čini samo zato što je Modrom jako stalo da se proglas pojavi u stranim novinama, ali je, ugledavši strah na Svilinu licu, shvatio da se iza toga krije još nešto."I ja ću poći s vama u Hotel Azija, tata", rekla je Kadifa."Ne mogu dopustiti da zbog mene nastradaš", odgovorio joj je otac kao da je izišao iz serije koju su zajedno gledali ili iz knjiga koje su svojedobno zajedno čitali."Tata, ako se upetljate u to, možda ćete se samo izložiti nepotrebnim nevoljama", rekla mu je Svila.Dok je Svila razgovarala s ocem, Ka je uviđao da se zapravo obraća i njemu. Sve što je izgovoreno u toj sobi imalo je, činilo mu se, dvostruko značenje. Isto je bilo i s njezinim pogledima: u jednom mu je času pogled izmicala da bi ga u drugom tako pogledala da bi se sav sledio. Mnogo će kasnije shvatiti da su u Karsu svi koje je sreo - svi osim Nedžipa - pričali u istom, svima nadmoćnom dvoznačnom kodu. Tad će samome sebi pokušati odgovoriti što je tome bilo uzrok, ali se pri tome neće moći odlučiti između siromaštva, straha, usamljenosti i bljutave jednostavno-

snijegsti života karskih stanovnika. Riječima "Tata, nemojte ići!" Svila je zapravo izazivala Kaa; Kadifa je, govoreći o proglasu i ljubavi prema ocu, pred svima zapravo objavljivala da voli Modroga.Kad mu je napokon postalo jasno o čemu se radi, i Ka se upustio u nešto što će kasnije nazvati "najuvjerljiviji dvoznačni razgovor moga života". Znao je jako dobro da, ukoliko gospodina Turguta ne uspije izgurati iz hotela, nikada neće spavati sa Svilom; budući da su mu i Sviline zažarene oči govorile isto, sam je sebi rekao da mu je to zadnja prilika u životu da dostigne sreću. 1 tako je počeo govoriti, svjestan da su upravo te riječi, sad namijenjene gospodinu Turgutu, potkopale i upropastile čitav njegov život. A to je kod njega probudilo želju da se osveti Ijevičarskim idealima svoje mladosti, idealima od kojih se u međuvremenu potpuno udaljio, mada toga sve dotada nije bio svjestan. Da bi nagovorio gospodina Turguta da bar nakratko ode iz hotela, pričao mu je - i to neočekivano iskreno - da je čovjek dužan učiniti nešto i za druge, da je dužan osjećati i odgovornost za siromaštvo i nedaće svoje domovine, da svatko treba sudjelovati u nastojanju da se prevlada teški put civiliziranja i biti oslonac drugima, koliko god je to moguće. Sjetio se svojih mladenačkih ljevičarskih zanosa kad je, odlučan da ne bude običan i prosječan - da ne bude samo bezvoljni turski buržuj - čeznuo za životom provodeći dane nad knjigama i velikim mislima. S ushićenjem jednog dvadesetogodišnjaka prosuo je pred gospodina Turguta sva ona uvjerenja zbog kojih se njegova majka s pravom žalostila nastojeći ga odvratiti od pjesničkoga puta; uvjerenja koja su mu upropastila život i na kraju ga, učinivši ga pro-gnanikom, stjerala u njegovu bijednu frankfurtsku mišju rupu. S druge je strane bio svjestan da je snaga njegovih riječi okrenuta i Svili; "S istim bih ovakvim zanosom želio s tobom voditi ljubav", govorio joj je obraćajući se gospodinu Turgutu. Nadao se da će mu te riječi za koje je žrtvovao čitav svoj život sad, napokon, nečemu i koristiti: zahvaljujući njima dobit će Svilu. Koristit će mu sada kad u njih više uopće ne vjeruje; sad kada zna da je najveća životna sreća zagrliti lijepu i pametnu ženu, zavući se u kakav kutak i pisati poeziju.Gospodin Turgut je zaključio da će "odmah sad" poći na sastanak u Hotel Azija. Zajedno s Kadifom povukao se u svoju sobu da se odjene i priredi.Ka je prišao Svili, koja je još uvijek sjedila na istome mjestu na kojemu je s ocem gledala televiziju. Sjedila je kao da je još uvijek na njega naslonjena. "Čekat ću te u svojoj sobi", šapnuo je Ka."Voliš li me?" pitala ga je Svila.

2-37"Volim, jako.""Zaista?""Zaista."Zašutjeli su. Ka je. prateći Svilin pogled, pogledao kroz prozor. Snijeg je opet počeo padati. Ulična svjetiljka pred hotelom već je gorjela; još se nije smračilo pa se, mada je osvjetljavala krupne pahulje, činilo da gori u/.alud."Idi u sobu. Doći ću čim oni odu", rekla je Svila.

28.Ono što muke čekanja razlikuje od ljubavi Ka i Svila u hotelskoj sobiALI nije došla odmah. To strašno iščekivanje, ta napetost... Ništa mu u životu nije bilo gore od toga. Sjetio se da se zaljubljenosti i bojao zbog te zatiruće patnje koju mu je nanosilo čekanje. Čim je ušao u sobu, bacio se na krevet, pa odmah ustao, pa se malo dotjerao, oprao ruke i osjetio kako mu se kn' povlači iz ruku, i iz prstiju, i iz kutova usana; počešljao se (ruka mu se tresla) pa, ugledavši svoj odraz u prozoru, kosu razbarušio, ali sve je to trajalo toliko kratko da je, tjeskoban, počeo gledati kroz prozor.Prvo mora vidjeti kako gospodin Turgut i Kadifa napuštaju hotel. Možda su već i otišli dok je on bio u kupaonici. Ali ako su tad otišli, Svila je već trebala doći. Možda je ona sad u sobi, u onoj sobi koju je sinoć vidio: polako se šminka, i miriše se. Sad su već mogli bili zajedno, a ona gubi vrijeme na šminkanje! Zar ne zna koliko je voli? Ništa nije vrijedno ovog strašnog čekanja, reći će joj to čim dođe. Samo, hoće li uopće doći? Svakim je trenom bivao sve sigurniji da se Svila na koncu predomislila.Hotelu je prišla kočija: Kadifa je gospodina Turguta izvela te ga uz Džavitovu i Zahidinu pomoć popela u kočiju. Dignuto je voštano platno koje je kočiju zakrilo sa svih strana. Ali, kočija se nije ni pomaknula. U svjetlu ulične svjetiljke, svaka je pahulja izgledala krupnijom od prethodne; kočija je stajala, a njezin je platneni krov bivao sve bjelji i bjelji. Kau se činilo da je i vrijeme stalo, i mislio je da će poludjeti. Uto kočiji pritrča Zahida i nešto im doda; nije vidio što. Kad je kočija krenula, Kaovo je srce brže zakucalo.No, Svila i dalje nije dolazila.Što je ono što muke čekanja razlikuje od ljubavi? Kao i ljubav, i tjeskoba od iščekivanja kod Kaa je počinjala u gornjem dijelu trbuha, negdje među trbušnim mišićima; šireći se iz toga središta, pritisnula bi mu prsa.

2-39pa čelo i stegna, i u trenu mu uspavljivala čitavo tijelo. Osluškivao je zvukove u hotelu i pokušavao pogoditi što je Svila u tome trenu radila. Ulicom je prošla neka žena; pomislio je da je to Svila, iako joj ni po čemu nije nalikovala. Kako je lijepo padao snijeg! Kako je bilo lijepo makar i na tren zaboraviti čekanje! Kad je bio mali, u školi su ih cijepili; sve bi ih odveli dolje, u školsku kuhinju i dok bi, omamljen smradom joda i ulja od prženja, zasukanoga rukava stajao u redu, isto bi ga ovako bolio trbuh, i želio bi umrijeti. A sad je želio biti u svojoj sobi, u svojoj kući. Želio je čak biti u svojoj ružnoj sobi u Frankfurtu. Da barem nije došao ovamo, kakva je to bila pogreška!... Čak su mu i pjesme prestale dolaziti. Toliko ga je boljelo da nije mogao gledati ni snijeg koji se spuštao nad pustu ulicu. Pa ipak, bilo je lijepo stajati pred prozorom, u toploj sobi, dok vani pada snijeg. To je bilo bolje nego umrijeti. A ako Svila ne dođe, mogao bi i umrijeti.Nestalo je struje.To je znak, pomislio je, poslan samo njemu. Možda Svila nije došla zato što je znala da će nestati struje. Oči su mu tražile bilo kakav znak života na ulici pritisnutoj snijegom i tamom. Tražile su nešto čime bi se mogao zavarati: nešto što bi mu objasnilo zašto je još nema. Ugledao je kamion, tamo negdje daleko; je li bio vojni? Ne, nije ga uopće bilo, bila je to tek varka, samoobmana, jednako kao i koraci na stubištu koje je sad čuo. Nitko neće doći. Povukao se od prozora, legao na krevet na leđa. Bol u trbuhu pretvarala se u neizdrživ grč, u očaj pun kajanja. Čitav mu je život prošao uzalud, pomislio je, i sad će ovdje skončati od očaja i samoće. U sebi više neće naći snage da se ponovno uvuče u onaj svoj ubogi brlog u Frankfurtu. Ponižavao se i proklinjao ne zato što je bio nesretan, nego zato što je znao kako je - da se ponio malo pametnije - život mogao proživjeti mnogo sretnije. A još mu je strasnije bilo to što njegovu nesreću i usamljenost nitko nije primjećivao. Da je Svila to samo i naslutila, došla bi gore bez oklijevanja. A kad bi ga majka vidjela ovakvog... Ona bi bila jedina osoba na svijetu koja bi se nad njim ražalila: milovala bi ga po kosi i tješila. Kroz prozore obrubljene ledom gledao je blijeda karska svjetla, i narančastu unutrašnjost kuća. Poželio je da snijeg nastavi padati, da pada danima i mjesecima, da pokrije Kars tako da ga nikada nitko više ne nađe. I poželio je zaspati na tom krevetu i probuditi se u sunčano jutro djetinjstva, zajedno s majkom.Netko je pokucao. Mora da je netko iz kuhinje, pomislio je. Ipak, skočio je i otvorio, i u tami osjetio Svilinu prisutnost."Gdje si dosad?"

snijeg"Zar kasnim?"Kao da je nije ni čuo. Odmah ju je zagrlio svom snagom; zavukao je glavu između njezina vrata i kose i tako ostao dugo, ne mičući se. Toliko je bio sretan, da su mu se muke zbog čekanja učinile smiješnima. Ipak, mučno ga je čekanje iscrpilo, zato i nije mogao osjetiti zanos kakav je trebao osjetiti. Zbog toga je pitao Svilu gdje se zadržala; znao je da postupa pogrešno, ali nije mogao, a da se ne pojada. Rekla mu je da je došla čim joj je otac otišao: aha, da, spustila se u kuhinju i Zahidi rekla stvar-dvije u vezi s večerom, ali to nije trajalo ni minutu, zato nije ni pomislila da ga je pustila da čeka. Tako je Ka pokazao da je krhkiji i strastveniji od nje: na samom početku veze, snaga se prelila na njezinu stranu. A da je, bojeći se da će ispasti slabić, zatajio koliko je patio dok ju je čekao, ne bi bio iskren. Osim toga, nije li se želio zaljubiti baš zato da bi sve mogao dijeliti? Nije li ljubav ionako čežnja da se nekome sve može reći? Pred Svilom je u času razvukao lanac tih misli; jedva da je stizao uzeti daha. kao da joj odaje tajnu."Pusti sad sve to", rekla je Svila. "Došla sam ovamo da bih s tobom vodila ljubav."Poljubili su se te se, s nježnošću koja mu se neopisivo svidjela, spustili na krevet. Za Kaa, koji četiri godine ni s kime nije spavao, bio je to trenutak čudesne sreće. Zbog toga je mislio i na tjelesni užitak i, još i više, na ljepotu toga trenutka. Kao i za prvih, mladenačkih iskustava, nisu ga zaokupljale misli o vođenju ljubavi, nego činjenica da se to upravo njemu događa. To ga je u početku štitilo od pretjerana uzbuđenja. Tad su mu se pred očima počeli vrtjeti prizori iz pornografskih filmova o kojima je u Frankfurtu bio ovisan; nizali su se po nekoj poetskoj logici u koju nije mogao proniknuti. Nije on zamišljao te scene da bi se uzbudio: upravo suprotno, izgledao je kao da slavi trenutak u kojemu je napokon i sam postao dijelom snova, maštanja uvijek prisutnih u njegovim mislima. Zato njegovo uzbuđenje i nije bilo okrenuto k Svili, nego njegovoj pornografskoj, zamišljenoj ženi i njezinoj čudesnoj prisutnosti u njegovu krevetu. Svilu je primijetio tek kad ju je počeo svlačiti; tek kad ju je pomalo divlje i nevjesto razodjenuo. Grudi su joj bile ogromne; predivno meka koža njena vrata i ramena mirisala je nekim čudnim, stranim mirisom. Gledao ju je u snježnoj svjetlosti s ulice. Oči bi joj s vremena na vrijeme zasjale, i to ga je plašilo. Te su oči bile jako samouvjerene: bojao se da nije onoliko krhka koliko je on htio da bude. Zato ju je grubo povukao za kosu, i to ne jednom, jer je u tome uživao; zato ju je primorao i na oživljavanje nekoliko drugih pornografskih prizora iz mašte, i zato

241je prema njoj bio grub, predavši se glazbi neočekivanog poriva. Kad je primijetio da i ona u tome uživa, njegov se pobjednički zanos pretvorio u osjećaj bratskog zajedništva. Zagrlio ju je svom snagom; kao da od karske bijede nije želio zaštititi samo sebe, nego i nju. Osjetivši da ona na to ne odgovara, povukao se. Djelićem je uma svoje putene akrobacije nadzirao s takvom pribranošću kakvu od sebe nikada ne bi očekivao. U takvom jednom trenutku kad su ga misli i pribranost odveli od Svile, približio joj se s nasilnom strašću, kao da ju je htio uništiti. Prema nekoliko Ka-ovih bilježaka o toj noći - a vjerovao sam da ih trebam prenijeti svojim čitateljima - nakon toga jedno su se drugom predali takvom snagom da je čitav svijet ostao po strani. Kraj njihova zbližavanja obilježio je, prema Kaovim bilješkama, Svilin poluglasni krik, a Ka je, sa svojom uvijek prisutnom paranojom i strahom, u tom trenu pomislio da mu je ta soba u najskrovitijem kutu hotela od samoga početka i bila dana baš za to. Pomisao na užitak koji su jedno drugom priuštili uzajamnim grubostima ponovno ga je izvela na put stare usamljenosti. Uto se taj najskrovitiji hotelski hodnik zajedno s njegovom sobom u njegovim mislima odvojio od hotela i smjestio u jednu zabačenu mahalu praznoga Karsa. Tim je gradom vladala tišina kao da su se našli s one strane kijameta. I ondje je padao snijeg.Dugo su ležali u krevetu i bez riječi gledali kako vani pada snijeg. Kad bi se s vremena na vrijeme okrenuo Svili, vidio bi kako i u njezinim očima pada isti taj snijeg.

2-9-Ono što sam izgubioU FrankfurtuČETIRI godine nakon Kaova posjeta Karsu i četrdeset dva dana nakon njegove smrti, obišao sam njegov maleni frankfurtski stan u kojemu je proveo osam zadnjih godina svoga života. Bilo je to jednog snježnog, kišnog i vjetrovitog dana u veljači. U Frankfurt sam iz Istanbula stigao jutarnjim letom; grad je izgledao čak i sumornije od onoga na razglednicama koje mi je Ka slao proteklih šesnaest godina. Ulice su bile potpuno puste: na njima nije bilo ničega osim tamnih, jurećih automobila, tramvaja što su se poput utvara pojavljivali niotkuda da bi u tren oka nestali, i užurbanih kućanica pod kišobranima. Vrijeme je bilo toliko turobno i mračno da su čak i u podnevnim satima gorjela mrtvo-žuta svjetla uličnih svjetiljki.Ipak, u okolici glavnoga kolodvora - po ulicama s nizom donerdžinica, ćevabdžinica, putničkih agencija, sladoledarnica i sex-shopova - naišao sam na tragove one besmrtne snage koja velike gradove uvijek drži na nogama; to me je obradovalo. Nakon što sam se smjestio u hotel i telefonom porazgovarao s mladim tursko-njemačkim knjigoljupcem koji me (na moju inicijativu) pozvao da u jednom narodnom domu održim predavanje, u talijanskoj kavani na kolodvoru sastao sam se s Tarkutom Olčunom. Njegov sam telefonski broj dobio u Istanbulu, od Kaove sestre. Taj dobronamjerni i umorni še/desetogodišnjak bio je Kaov najbliži poznanik za njegovih frankfurtskih godina. Tijekom istrage nakon Kaove smrti policiji je rekao sve što je znao; nazvao je Istanbul i našao Kaovu obitelj te pomogao da se njegovo tijelo vrati u Tursku. U to sam se vrijeme nadao da bih mogao pronaći rukopise Kaove zbirke pjesama (govorio mi je da ju je uspio privesti kraju tek četiri godine po povratku iz Karsa); misleći da bi se mogla nalaziti među njegovom ostavštinom, kod

2 43njegova oca i sestre raspitao sam se što se s njom dogodilo. Oni pak nisu imali snage da bi se uputili u Njemačku, pa su mene zamolili da pođem onamo, pokupim sve što je za njim ostalo i razdužim stan.Tarkut Olčun je bio jedan od prvih emigranata, u Frankfurt je stigao početkom šezdesetih. Godinama je radio kao učitelj i savjetnik po turskim udruženjima i dobrotvornim ustanovama. Tmao je dvoje djece čije mi je slike odmah pokazao (oboje su rođeni u Njemačkoj gdje ih je, dodao je ponosno, upisao i na studij); imao je i ugledno mjesto među frankfurtskim Turcima, ali sam čak i na njegovu licu zapa/.io onaj osjećaj neusporedive usamljenosti i poraza kakav se redovito sreće kod prve generacije njemačkih Turaka, i kod političkih prognanika.Prvo mi je pokazao malenu putnu torbu koju je Ka imao kraj sebe kad je ubijen. Da bi je dobio, morao se potpisati u policiji. Odmah sam je otvorio i mahnito prerovao. Našao sam u njoj pidžamu koju je osamnaest godina ranije kupio na Nišantašu, pa zeleni pulover, pribor za brijanje i četkicu za zube, i jednu čarapu i donje rublje i časopise za književnost koje sam mu ja poslao iz Istanbula, ali - zelene bilježnice s pjesmama nije bilo.Dok smo kasnije pili kavu i gledali kako se kroz kolodvorsku gužvu probijaju dva postarija Turčina brišući podove uz razgovor i smijeh, Tarkut mi je rekao: "Gospodine Orhan, vaš prijatelj Ka bio je pravi samotnjak. Nitko u Frankfurtu - uključujući i mene - nije baš znao mnogo o njemu." Ipak, obećao mi je da će mi reći sve što zna.Prošavši između stoljetnih tvorničkih zgrada i bivše vojarne u zaleđu kolodvora, prvo smo otišli do naselja u blizini Gutleutstrasse gdje je Ka proveo zadnjih osam godina. Njegovu gazdaricu nismo zatekli kod kuće pa nas nije imao tko pustiti u stan, ni otvoriti nam vrata zgrade okrenuta na maleni trg i dječji park. Dok smo pod mokrim snijegom čekali pred oljuštenim ulaznim vratima, prepoznao sam maleni i zapušteni park, ba-kalnicu pokraj njega i, malo dalje, mračni izlog trgovine s novinama i alkoholnim pićem: sve mi je to Ka spominjao u pismima i rijetkim telefonskim razgovorima. (Izbjegavao je telefonske razgovore s Turskom jer je - paranoičan kakav je bio - sumnjao da ga prisluškuju.) Klupe u dječjem parku, medu ljuljačkama i klackalicama, sad je prekrivao sloj snijega tanak kao uzica, a nekada je Ka na njima provodio vruće ljetne večeri pijući pivo u društvu talijanskih i jugoslavenskih radnika.Prateći put kojim je Ka prolazio svako jutro odlazeći u općinsku knjižnicu, krenuli smo prema kolodvorskom trgu. Ka je volio hodati medu ljudima koji su žurili na posao, a mi smo sad prolazili njegovim stopama:

Snijegušli smo u kolodvorsku zgradu, spustili se u podzemnu tržnicu pa izišli na Kaiserstrassc te, slijedeći tramvajsku prugu, uz sex-shopove, trgovine za turiste, slastičarnice i ljekarnice, stigli do Trga Hauptvvache. Tarkut Olčun pozdravljao je pokojeg Turčina ili Kurda iz donerdžinica, ćevab-džinica i voćarnica; objasnio mi je kako je i Ka viđao sve te ljude kad je svakoga jutra u isto vrijeme odlazio u knjižnicu, a oni bi ga pozdravljali s "Dobro jutro, profesore!" Kad smo stigli na trg, pokazao mi je veliki trgovački centar /.a koji sam ga već ranije pitao: Kaufhof. Rekao sam mu da je Ka ondje kupio kaput koji je nosio u Karsu, ali sam prijedlog da uđemo odbio.Knjižnica frankfurtske općine kamo bi se svako jutro uputio bila je moderna i bezlična zgrada. Unutra smo zatekli tipične posjetitelje takvih knjižnica: kućanice, starce koji su ondje ubijali vrijeme, nezaposlene nesretnike, šačicu Arapa i Turaka te učenike što su, hihoćući i cerekajući se, pisali domaće zadaće; uz njih, ondje su svoje mjesto našli i neizostavni stalni posjetitelji s još težim problemima: bili su to predebeli ljudi, potom bogalji, poremećeni i umno zaostali. Neki mladić kojemu je iz usta curila pljuvačka podigao je glavu s oslikane stranice pred sobom i isplazio mi jezik. Vodič mi se dosađivao pa sam ga poslao u kafić u prizemlju da bih sam zašao medu police s engleskom poezijom: otvarao sam zadnje korice knjiga tražeći na korisničkim ceduljama ime svoga prijatelja. Auden, Bro-wning, Coleridge... Svaki put kad bih ugledao njegovo ime, oči bi mi se ovlažile: dobar dio života moga prijatelja ostao je u ovoj knjižnici.Ubrzo sam prekinuo tužnu potragu te se s prijateljem vodičem u tišini uputio natrag istim ulicama. Negdje na sredini Kaiserstrasse, kod dućana smiješno glupa imena World Sex Center, skrenuli smo lijevo i stigli do Miinchenerstrasse. Ondje sam ugledao turske voćarnice, ćevabdžinice i jednu napuštenu brijačnicu. Znao sam što će mi biti pokazano: srce mi je snažno udaralo, ali mi je pogled lutao po narančama i poriluku, preletio preko jednonoga prosjaka, zadržao se kratko na odsjaju automobilskih farova u oznojenu izlogu Hotela Eden, i na kraju stao na neonskoj reklami koja je ružičastim sjajem probijala pepeljasto sivi sumrak: bila je u obliku slova K."Evo ovdje", rekao je Tarkut Olčun. "Točno su ovdje našli Kaovo tijelo, da."Gledao sam tupo u mokru kaldrmu. Iz voćarnice su istrčala dva dječaka, gurajući se i zadirkujući: jedan je projurio ispred nas, progazivsi po mokrom kamenju na koje se stropoštalo Kaovo tijelo pogođeno s tri metka. Asfalt je svjetlucao od crvenih svjetala kamiona što je malo

2-45dalje zastao. Ka se na tome kamenju svijao nekoliko minuta u samrtnim grčevima; preminuo je prije nego Što je stigla hitna pomoć. Na tren sam podigao glavu i pogledao dio neba koji je moj prijatelj gledao dok je umirao: između starih, mračnih zgrada čiji su donji katovi udomili donerdži-je, putničke agencije, berbcre i pivnice, ponad električnih žica i uličnih svjetiljki, nazirao se uzak tračak neba. Ubijen je noću, oko dvanaest sati. Tarkut Olčun mi je rekao da se u to doba po kaldrmama uvijek prešetava barem pokoja prostitutka. "Prostitucija se zapravo obavlja jednu ulicu dalje, u Kaiserstrasseu," rekao mi je, ali se za življih noći, vikendima i za vrijeme sajmova "žene" došuljaju i ovamo. "Ništa nisu našli", rekao je vidjevši me kako pogledavam lijevo-desno kao da tražim kakav trag. "Njemačka policija nije kao turska, ona dobro obavlja svoj posao."Ali kad sam počeo zalaziti u okolne dućane, pomogao mi je s iskrenim suosjećanjem. Djevojke u brijačnici su ga pozdravile i pitale za zdravlje; u vrijeme zločina, ne, naravno da nisu bile ondje, nisu zapravo čak ni čule za taj zločin. "Turske obitelji svoje kćeri školuju samo za frizerke", rekao mi je kad smo izišli. "U Frankfurtu imate na stotine frizerki Turkinja."Za razliku od djevojaka, Kurdi u voćarnici bili su o zločinu i predobro obaviješteni, kao i o policijskoj istrazi koja mu je uslijedila. Možda i stoga prema nama nisu bili pretjerano srdačni. Konobar dobra srca u Bajram-Kebab-Hausu kobne je noći oko ponoći brisao stolove od iverice (istu je prljavu krpu držao u rukama i dok je s nama razgovarao); začuvši pucnjavu malo je pričekao, a zatim izišao na ulicu i time postao zadnja osoba koju je Ka vidio.Izišavši iz ćevabdžinice, uletio sam u prvi prolaz na koji sam naišao te dospio u stražnje dvorište neke mračne zgrade. Na znak gospodina Tar-kuta, stepenicama smo se spustili dva kata niže, prošli kroz jedna vrata i tako se našli u nekom strašnom prostoru veličine hangara koji je - bilo je očito - nekada služio kao skladište. To je podzemlje obuhvaćalo prostor ispod zgrade i dio ulice sve do njezine druge strane. Središnji je dio bio pokriven tepisima; kako smo ondje zatekli i pedesetak, šezdesetak ljudi okupljenih na večernji namaz, bilo je jasno da ga neki džemat koristi kao džamiju. Okruživali su ga prljavi i mračni dućani kakve ćete naći i u istanbulskim podzemnim prolazima: ugledao sam zlatarnicu kojoj je čak i izlog bio u mraku, gotovo patuljasta voćara, uz njega prezaposlena mesara i bakalnicu Čiji je prodavač, okružen kolutima sudžuka, pogledavao prema televizoru u kavani. Sa strane je stajala tezga s kutijama soka dovezenim iz Turske, s turskom tjesteninom i konzervama i vjerskom literaturom. U kavani je bila veća gužva nego u džamiji: u neprobojnu

snijegdimu cigareta, umorna je muška svjetina gledala neki turski film; povremeno bi pokoji ustao i krenuo prema velikom plastičnom rezervoaru koji je služio kao česma da bi uzeo abdest. "Za bajrame i za džuma-nama-ze bude tu i po dvije tisuće ljudi", rekao je gospodin Tarkut. "Bude ih i po stepenicama, i po stražnjem dvorištu." Pošao sam do tezge s knjigama i časopisima i - samo da bih nešto učinio - kupio časopis Objava.Kasnije smo sjeli u starinsku pivnicu uređenu u minhenskom stilu, točno iznad džamije. "Ta džamija pripada sulejmandžijama", rekao je Tarkut Olčun pokazavši glavom prema podu. "Fanatici su, ali se ne petljaju u terorizam. Nisu kao obzoraši, ili

kao sljedbenici Džemalettina Kaplana12 - ne bore se protiv turske države i republike." Mora da su ga svejedno uznemirili moji sumnjičavi pogledi i prevrtanje po Objavi kao da tražim kakav znak pa mi je počeo kazivati sve što je sam znao o Kaovu ubojstvu, kao i o ono što je doznao od policije i iz novina.Četrdeset i dva dana prije, prve subote u novoj godini, Ka se u pola dvanaest vratio iz Hamburga gdje je sudjelovao na nekoj pjesničkoj večeri. Putovanje je trajalo šest sati: kad je stigao na kolodvor, nije se kroz južni izlaz uputio prema svojoj kući u blizini Gutleutstrassca, nego je krenuo na suprotnu stranu, izišao u Kaiserstrasse i sljedećih dvadeset pet minuta proveo motajući se medu masom neženja, turista i pijanaca, i prostitutki koje su čekale mušterije pred još uvijek otvorenim sex-shopovima. Pola sata po dolasku u Frankfurt kod dućana World Sex Center skrenuo je desno; ubijen je tek što je stigao prijeći cestu na Miinchenerstrasseu. Vrlo je vjerojatno da je krenuo po mandarine u voćarnicu Lijepa Antalija koja se nalazila samo dva dućana dalje. U tome je kraju jedino ta voćarnica bila otvorena do ponoći, a prodavač se sjećao da je Ka noću znao dolaziti po mandarine.Policija nije uspjela naći nikoga tko je vidio Kaova ubojicu. Konobar iz Bajram-Kcbab-Hausa čuo je pucnjavu, ali zbog buke s televizora i gostiju nije znao koliko je metaka bilo ispaljeno. Kroz oznojeni izlog pivnice iznad džamije ulicu se gotovo i nije moglo vidjeti. Prodavač u voćarnici prema kojoj se Ka vjerojatno uputio izjavio je da ništa nije čuo pa ga je policija osumnjičila; priveden je na jednu noć, ali se ništa nije doznalo. Prostitutka koja je u ulici niže čekala mušterije pu.šeći cigaretu, rekla je da je oko ponoći vidjela muškarca koji je trčao prema Kaiserstrasscu: sjećala se i da je bio nizak, "crn kao Turčin" i u crnu kaputu, ali ga nije mogla potanje opisati. Nakon što je Ka pao na kaldrmu, hitnu je pomoć

147pozvao Nijemac koji se sasvim slučajno zatekao na svome balkonu, ali ni on nije nikoga vidio. Prvi metak prošao mu je kroz stražnji dio lubanje i izišao na lijevo oko. Druga dva metka istrgala su mu žile oko srca i pluća natopivši krvlju prsa i leda njegova propucanog kaputa boje pepela."Budući da je ubijen straga, pratio ga je netko vrlo odlučan", zaključio je jedan star i brbljav detektiv. Možda ga je pratio i od Hamburga. Policija je razmotrila i druge moguće motive: seksualnu ljubomoru, političke obračune među Turcima i tomu slično. Ka nije imao nikakve veze s podzemnim svijetom oko željezničkog kolodvora. Kad su tamošnjim prodavačima pokazali Kaovu fotografiju, sjetili su se samo da su ga ponekad znali viđati po sex-skopovima; neki su čak rekli da su ga vidjeli kako ulazi u kabine za gledanje pornofilmova. No, kako se na koncu nije pojavio nijedan pravi svjedok, ni istinit ni lažan, i kako nije bilo pritiska ni novina ni bilo koje više instance, policija je vrlo brzo digla ruke od Kaova slučaja. Stari i zakašljani detektiv ponašao se kao da mu je cilj zapretati, a ne razjasniti zločin: tijekom sastanaka s Kaovim poznanicima uglavnom je on govorio. Zahvaljujući tom dobrodušnom detektivu naklonjenom Turcima, Tarkut Olčun je doznao za dvije žene s kojima je Ka bio u vezi tijekom osam godina prije odlaska u Kars. Njihove sam telefonske brojeve pažljivo zapisao u svoju bilježnicu; jedna je bila Turkinja, druga Njemica. Tijekom četiri godine po povratku iz Karsa Ka nije bio ni s jednom ženom.Pod snijegom i bez ijedne riječi vratili smo se Kaovoj kući, i ondje zatekli njegovu krupnu i simpatičnu, ali napornu gazdaricu. Dok nam je otvarala potkrovlje hladne zgrade što je odisala čađom, srditim nam je glasom rekla da će stan vrlo skoro ponovno iznajmiti. Ukoliko Kaove stvari i "sve to smeće" mi ne pokupimo, ona će ih pobacati, dodala je, a zatim se povukla. Kad smo ušli u taman, nizak i malen stan u kojemu je prošlo osam godina Kaova života, zapahnuo me onaj samo njemu svojstven miris, vraćajući me sve do djetinjstva. Krenule su mi suze. Isti taj miris nosili su njegovi puloveri, ručni rad njegove majke; isti se miris širio iz njegove školske torbe, i iz njegove sobe. Uvijek sam mislio da se radi o mirisu jednog turskog sapuna, ali - niti sam znao kako se zove, niti sam se ikada sjetio pitati.Tijekom prvih godina u Njemačkoj, Ka je radio kao nosač na tržnici, kao selitelj pokućstva i kao ličilac, a ponekad je Turke podučavao engleski. Nakon što se uspio i službeno proglasiti "političkim prognanikom" te po-

bnijegčeo primati socijalnu pomoć, prekinuo je veze s komunistima po turskim narodnim domovima koji su mu dotada nalazili poslove. Prognanim turskim komunistima smetala je njegova pretjerana povučenost; smatrali su ga napuhanim buržujem. U zadnjih dvanaest godina drugi izvor prihoda bilo mu je čitanje poezije po općinskim knjižnicama, domovima kulture i turskim udruženjima. Na takva druženja dolazili bi jedino Turci, i samo bi rijetko bila premašena brojka od dvadesetak posjetitelja. Ako bi ga angažirali tri puta na mjesec (a i to se rijetko događalo), zaradio bi oko petsto maraka pa bi tako, uz četiristo maraka socijalne pomoći, dogurao do početka novog mjeseca. Stolice su bile rasklimane, pepeljare napukle, električna peć zahrđala. Prijetnju Kaove gazdarice ozbiljno sam shvatio pa sam u prvi tren pomislio kako bi bilo najbolje da sve njegove stvari potrpam u stari kovčeg i plastične vrećice i ponesem sa sobom. Sve što sam vidio, sve sam želio pokupiti: jastuk s mirisom njegove kose, remen i kravatu (sjećao sam ih se još iz gimnazije), cipele marke Bally koje je - kako mi je u pismu rekao - "nosio po kući umjesto papuča" mada im je noktima probio vrhove, četkicu za zube zajedno s njezinom prljavom čašom, knjige (imao ih je oko tristo pedeset), stari televizor i video koji mi nikada nije spomenuo, iznošeni sako i košulje, i pidžame stare barem osamnaest godina jer ih je donio iz Turske. Ali kad na njegovu radnom stolu nisam našao ono što sam se nadao naći, ono radi čega sam - tada sam shvatio - i potegnuo sve do Frankfurta, izgubio sam i strpljivost i prisebnost.U nekoliko zadnjih pisama iz Frankfurta razdragan mi je pisao da je nakon četverogodišnjega rada dovršio novu zbirku pjesama. Zvala se Snijeg Većinu je pjesama napisao u Karsu, u jednu zelenu bilježnicu, a sve su one nastale uslijed iznenadnih "bljeskova" inspiracije. Kad se vratio iz Karsa, zapazio je da zbirkom upravlja "dubok i tajnovit" red kojega u početku nije bio svjestan. Posljednje četiri frankfurtske godine proveo je popunjavajući njezine "nedostatke": bio je to rad koji je zahtijevao izniman napor i derviško zlopaćenje. Jer, dok su mu u Karsu stihovi "dola/ili s nevjerojatnom lakoćom, kao da mu ih netko šapće na uho, u Frankfurtu ih više uopće nije mogao čuti.Stoga se dao u razotkrivanje tajne logične niti po kojoj su se snizale nadahnute pjesme iz Karsa; prateći je, polako je popunjavao prazne retke koji su mu u Karsu promaknuli. U zadnjem mi je pismu pisao da je napokon završio s tom mukom, da će pjesme okušati pred publikom po njemačkim gradovima, a kad zaključi da je sve sjelo na svoje mjesto. pretipkat će ih iz bilježnice - jedinoga mjesta na kojemu ih je čuvao - te

249jedan primjerak poslati meni, a jedan svome izdavaču u Istanbulu. Bih li mogao napisati riječ-dvije za poleđinu knjige i poslati ih našem zajedničkom prijatelju, izdavaču Fahiru?Njegov uredni radni stol, kakav se nikada ne bih nadao vidjeti kod jednog pjesnika, gledao je na frankfurtske krovove što su tonuli u snježnome sumraku. Na zelenom stolnjaku s desne su strane bile posložene bilježnice s tumačenjima pjesama i dana provedenih u Karsu, a s lijeve knjige i časopisi koje je čitao posljednjih dana. Svjetiljka s brončanim postoljem i telefon stajali su na jednakoj udaljenosti od zamišljene linije po sredini stola. Panično sam prerovao ladice, isprebacivao knjige i bilježnice, pregledao zbirku novinskih isječaka kakvu posjeduje jako mnogo prognanih Turaka, pa ormar s odjećom, krevet, ormariće po kuhinji i kupaonici, i hladnjak i malenu košaru za rublje, i svaki kutak kuće kamo bi čovjek mogao sakriti bilježnicu. Nisam vjerovao da je mogla nestati; dok je Tarkut Olčun s cigaretom u ruci gledao kako nad Frankfurtom pada snijeg, ja sam iznova i iznova pregledavao već pregledana mjesta. Ako nije bila u putnoj torbi koju je ponio u Hamburg, morala je biti tu, u kući. Ka je imao običaj da nijednu pjesmu ne prepisuje u više primjeraka sve dok ne bude siguran da je čitava zbirka gotova (vjerovao je da to donosi nesreću), ali prema onome što mi je pisao, zbirka je već bila dovršena.Dva sata kasnije, umjesto da prihvatim da je zelena bilježnica izgubljena, samoga sam sebe uvjerio da su mi ona ili barem kopije pjesama negdje nadohvat ruke, samo što ih od panike nisam u stanju primijetiti. Kad je stanodavka pokucala, zgrabio sam plastične vrećice i u njih zgrnuo sve bilježnice iz ladica i sve papire na kojima sam ugledao Kaov rukopis. Pornokasete nemarno ostavljene kraj videa (dokaz da u Kaov stan nikada nitko nije zalazio) potrpao sam u veliku vrećicu s natpisom Kaufiof. Poput čovjeka koji prije dugoga putovanja izabire jednu od svojih svakodnevnih stvari, i ja sam preletio po Kaovim stvarima tražeći onu koja će mi biti spomenak na prijatelja. A onda me spopao jedan od naleta meni svojstvene neodlučnosti pa sam tek na kraju shvatio da su se u vrećici našli i pepeljara s njegova stola, i kutija cigareta, i nož za otvaranje pisama, i sat kraj uzglavlja i dvadesetpetogodišnji rasparani kožuh s njegovim mirisom jer ga je sve te godine za zimskih noći odijevao na pidžamu, i fotografija na kojoj sa svojom sestrom stoji na obali ispred saraja Dol-mabahče. Počeo sam dolaziti k sebi, ali nisam odustajao: s muzealskom strašću skupio sam još mnogo toga - od prljavih čarapa do nikada korištenih maramica iz ormara, i od vilica iz kuhinje do kutije od cigareta

crnjegkoju sam izvukao iz kante za smeće. Za jednoga od naših posljednjih susreta u Istanbulu Ka me je pitao o planovima za novi roman (koji ću napisati nakon ovoga), a ja mu ukratko prepričao ideju koju sam pred svima pažljivo skrivao: zamisao romana Muzej nevinosti.Čim sam se, razišavši se sa svojim vodičem, povukao u hotelsku sobu. odmah sam počeo pregledavati Kaove stvari, mada sam bio odlučio uspomene na svoga prijatelja bar za jednu noć ostaviti na miru ne bih li stresao sa sebe pretešku tugu toga dana. Prvo sam pogledao pornokasete. U hotelskoj sobi nije bilo videa, ali sam prema bilješkama na kasetama - napisanima rukom moga prijatelja - shvatio da je bio posebno sklon nekoj američkoj pornozvijezdi po imenu Melinda.Tad sam počeo čitati i bilježnice u kojima je komentirao pjesme koje su mu došle u Karsu. Zašto mi nikada nije spomenuo svoju ljubavnu priču i sav užas kojemu je ondje svjedočio? Odgovor na to našao sam u mapi medu stvarima iz ladice: u njoj sam otkrio četrdesetak ljubavnih pisama. Sva su bila napisana Svili, nijedno nije poslano. Sva su počinjala istim riječima: "Dušo, dugo sam mislio bih li ti sve ovo napisao...", da bi se nastavila sjećanjima na dane provedene u Karsu, a svako je davalo pokoji novi prilog mojoj predodžbi o njegovoj beskrajno žalosnoj ljubavi prema Svili. Neki su detalji govorili o čamotinji njegovih frankfurtskih dana: i meni je pisao o šepavu psu iz parka Von-Bethman i o nujnim pocinčanim stolovima iz židovskog muzeja. Nijedno od pisama nije bilo presavijeno: koliko li je samo morao biti neodlučan oko slanja kad nije imao ni toliko snage da ih stavi u kuvertu..."Reci samo jednu riječ i doći ću u Kars", pisao je u jednom pismu, da bi se u drugom pobio riječima kako se u Kars nikada više neće vratiti jer ne bi mogao podnijeti da ga Svila još jednom pogrešno shvati. Jedno se pismo dotiče izgubljene pjesme, a jedno drugo kod čitatelja ostavlja dojam da je napisano kao odgovor na Svilino. "Nažalost, i moje si pismo pogrešno protumačila", rekao je u njemu. Kako sam te večeri sve njegove stvari raširio po podu i krevetu hotelske sobe, bio sam siguran da Ka nikada nije dobio pismo od Svile. Kad sam se nekoliko tjedana kasnije našao u Karsu, i kod nje sam provjerio svoju pretpostavku; ne, nikada mu nije pisala. Zašto se onda Ka. znajući čak i dok je pisao ta pisma da joj ih nikada neće poslati, pretvarao da joj odgovara?Možda smo time stigli do srca naše priče. Do koje nam je mjere dano doživjeti patnje i ljubavi drugih ljudi? Koliko možemo razumjeti one oko sebe čije su boli i bijeda i razočaranja dublji i teži od naših? Ako razumjeti znači staviti se na mjesto onih koji su od nas drugačiji, jesu li bogataši i

25>suci ovoga svijeta ikada shvatili nebrojene patnike koji su ih okruživali? Čitavog je života romanopisac Orhan zurio u tamu tužnog i bolnog života svoga prijatelja, ali - koliko je doista vidio?"Cijeli sam svoj život proživio poput ranjene životinje - odbačen, sam i izgubljen. Da se kojim slučajem nisam toliko vezao za tebe, možda te ne bih bio povrijedio, i možda ne bih srušio sve ono što sam s mukom gradio proteklih dvanaest godina; možda se ne bih našao na istom onom mjestu s kojega sam dvanaest godina prije krenuo", pisao je Ka. "Ali, tu sam gdje sam: odbačen i izgubljen, u ožiljcima koji ponovno krvare. Po-nekad mi se čini da ono što sam izgubio nisi samo ti, nego čitav svijet." Sve sam to čitao, ali - jesam li i razumijevao?U kasni večernji sat, kad sam već bio dobrano pripit od viskija iz sobnog minibara, spustio sam se na Kaiserstrasse da potražim Melindu.Imala je krupne, jako krupne oči; tužne oči boje masline, blago izbačene. Put joj je bila bijela, noge duge, a usne takve da bi ih divanski pjesnici usporedili s trešnjom: malene, ali pune. Bila je i poprilično poznata: tijekom dvadesetominutne potrage po trgovini World Sex Center - po odjelu s videokasetama otvorenom dvadeset i četiri sata - naišao sam na šest kaseta s njenim imenom. Kasete sam ponio u Istanbul; dok sam ih gledao, slutio sam zašto se Kaa toliko dojmila. Kakav god da je bio muškarac pred kojega bi kleknula - koliko god bio ružan i grub - na njegovo stenjanje od užitka ona bi uvijek odgovarala na isti način: blijedo bi joj se lice smekšalo od nježnosti, nježnosti kakvu poznaju samo majke. Koliko je bila izazovna kad bi se pojavila odjevena (kao ambiciozna poslovna žena, pohotna hostesa ili kućanica ogorčena impotentnim mužem), toliko je naga bila lomljiva. Kako ću po dolasku u Kars shvatiti, njezine krupne oči, stameno tijelo i nešto u njezinu držanju jako je podsjećalo na Svilu.Kad kažem da su četiri posljednje godine moga prijatelja protekle u gledanju takvih kaseta, znam da ću naljutiti prostodušne zanesenjake i zaljubljenike u legende koji bi Kaa radije gledali kao bezgrešna pjesnika što plovi na oblacima. Tražeći kasete s Melindom, mimoilazio sam se s drugim kupcima, usamljenima poput duhova, i tad sam shvatio što povezuje muške samotnike ovoga svijeta: svi se oni s vremena na vrijeme zavuku u kakav skriveni kutak da bi se ondje, gušeći se od krivnje, predali svijetu s pornokasete. I po kinima u 42. ulici u New Yorku, i u frankfurtskoj Kaiserstrasse, i u kinima po sporednim ulicama Bejolua - svagdje sam vidio jednake prizore: napuštena muška populacija koja filmove gleda sa stidom, trunući u svojoj bijedi i odbačenosti, a tijekom stanki

crnjegbaulja po predvorju nastojeći nikoga ne pogledati u oči, posvuda je ista - usprkos svim nacionalnim stereotipima i antropološkim teorijama.Trgovinu World Sex Center napustio sam s crnom vrećicom u ruci (u njoj su bile kasete s Melindom); prošavši praznim ulicama pod krupnim pahuljama, vratio sam se u hotel.Za sklepanim barom u predvorju popio sam još dva viskija; dok sam čekao da počnu djelovati, gledao sam kroz pro/or, u snijeg. Ako se u sobu vratim pijan, neću se moći opet prihvatiti Melinde i Kaovih bilježnica, mislio sam. Ali čim sam ušao, nasumce sam zgrabio jednu od bilježnica, u odjeći se spustio na krevet i počeo je čitati. Nakon tri-četiri stranice, preda mnom se pojavila evo ova pahulja.RAZUMPrijateljstvo zvijezda ASamoubojstvo i moćMAŠTAČitavočovječanstvoi zvijezdePas -*PAMĆENJEUlice od snaKutija čokoladnih bombona

Bit ću sretanDžennet y%------*. Umrijetiustrijeljen Ja, KaPAMĆENJENoć prevrata»• SahMAŠTARAZUM

Ljubomora Bespomoćnost, tegobe

30.Kad ćemo se opet sastati?Kratkotrajna srećaNAKON što su Ka i Svila vodili ljubav, neko su vrijeme ostali ležati zagrljeni, i ne pomaknuvši se. Cijeli je svijet bio toliko tih, a Ka tako sretan, da mu se činilo da je zagrljaj potrajao čitavu vječnost. Zbog toga se, eto, odjednom tako uznemirio, da je skočio iz kreveta i pogledao kroz prozor. Kasnije će misliti kako je ta duga tišina bila najsretniji trenutak njegova života i samoga će sebe pitati zašto se izvukao iz Svilinih ruku i tako ga prekinuo. Zbog nemira, odgovarat će sam sebi na to pitanje: kao da se s druge strane prozora na ulici pokrivenoj snijegom trebalo dogoditi nešto što nikako nije smio propustiti.S druge strane stakla, međutim, nije bilo ničega osim snijega. Struja još nije bila došla, ali je u prizemlju, u kuhinji, gorjela svijeća čija se svjetlost probijala kroz zaleđena prozorska stakla dajući krupnim, tromim pahuljama blijedonarančast sjaj. Kasnije će Ka misliti da je najsretniji trenutak svoga života prekinuo i zato što nije mogao podnijeti toliku sreću. Ali u prvi tren, dok je ležao u Svilinim rukama, nije ni znao da je sretan: bio je miran, tako prirodno miran da se nije mogao domisliti zašto mu je čitav život protekao između tuge i nespokoja. Taj mir je donekle nalikovao tišini koja prethodi pjesmi; samo, dok bi mu navirala pjesma, cijeli svijet bi se pred njim razotkrio i osjetio bi zanos. A taj trenutak sreće nije bio trenutak spoznaje; u njemu se skrivalo nešto djetinje i nevino: kao da se - poput djeteta koje je tek progovorilo - značenje svijeta sprema pretočiti u riječi.Redom se prisjećao svega što je toga popodneva u knjižnici pročitao o strukturi pahuljice. U knjižnicu je zašao i da bi se pripremio za slučaj da mu dođe još koja pjesma o snijegu. Ali sad nije slutio pjesme. Djetinju šestokraku pahulju iz Enciklopedije povezao je sa skladom pjesama koje

snijegsu mu pristizale jedna po jedna, poput pahulja. Tad je prvi put pomislio da bi sve te pjesme zajedno možda mogle upućivati i na neko dublje značenje."Što radiš tamo?" pitala ga je Svila."Gledam snijeg, draga."Učinilo mu se kako je i Svila naslutila da je on u geometrijskoj strukturi pahulje otkrio nešto više od ljepote - da je nadomak spoznaji o dubljem značenju - ali je znao da je to nemoguće. Svila se uznemirila samo zato što se maknuo od nje i bavio se nečim drugim. Jako ju je želio i pred njom se osjećao potpuno razoružanim; bilo mu je drago vidjeti da se- nakon što su spavali - snaga počela vraćati na njegovu stranu. "O čemu razmišljaš?" pitala je Svila."O mojoj majci", rekao je Ka, a da u prvi tren nije znao zašto je to rekao: iako mu je majka bila nedavno umrla, na nju gotovo uopće nije mislio. Kad se kasnije bude sjećao toga trenutka, reći će samome sebi da mu je za putovanja u Kars majka cijelo vrijeme bila u mislima."Što misliš o majci?""Mislim kako me je jednom pogladila po kosi dok smo kroz prozor gledali kako pada snijeg.""Jesi li kao dijete bio sretan?""Čovjek ne zna da je sretan dok je sretan. Tek sam mnogo poslije zaključio da sam kao dijete bio sretan, a zapravo nisam. Ali, nisam bio ni nesretan kao poslije. Nisam mislio o sreći dok sam bio mali.""A kad si počeo misliti?"Poželio je da može reći "nikada", ali to ne bi bilo istinito, a k tome bi zvučalo preodrješito. Na tren je pomislio da to ipak izgovori, tek toliko da je se dojmi, ali - sad je kod Svile želio postići nešto mnogo važnije od dojma."Kad sam postao toliko nesretan da više ni za što nisam bio sposoban- tad sam počeo misliti na sreću", rekao je. Je li dobro postupio što je to rekao? Tišina ga je uznemirila. Ako joj kaže sve o svojoj usamljenosti i siromaštvu u Frankfurtu, kako će je nagovoriti da pode s njim? Snažan je vjetar raspršio pahuljice, Ka je pokleknuo pod nemirom koji ga je digao iz kreveta, i trbuh ga je zabolio mnogo jače nego dok ju je čekao. Samo je časak ranije bio toliko sretan da ga je sad izbczumljivala i pomisao kako bi taj trenutak mogao izgubiti. Umjesto sreće množile su se sumnje. Htio je pitati Svilu hoće li poći s njim u Frankfurt, ali se i bojao da neće dobiti željeni odgovor.Vratio se u krevet. Svila mu je bila okrenuta leđima; zagrlio ju je svom

2-55snagom. "Na tržnici ima jedan dućan", rekao je. "Puštaju pjesmu 'Rober-ta', jako staru pjesmu Peppina di Caprija. Odakle su je izvukli?""U Karsu je ostalo još nekoliko starih obitelji", rekla je Svila. "Kad roditelji umru, djeca rasprodaju sve što imaju i pokupe se. Tako se po trgovinama pojave čudne stvari koje uopće ne pristaju sadašnjoj bijedi našega grada. Nekada je s jeseni znao dolaziti jedan antikvar iz Istanbula; ovdje je kupovao za sitne novce. Sad više ni on ne dolazi."Ka je pomislio da mu se vraća maloprijašnji bljesak, ali ne, to više nije bio isti osjećaj. Nikad mu se neće ponoviti oni trenuci; strah je bivao sve jači i pretvarao se u paniku koja je gazila sve pred sobom: ne, Svila nikada neće doći u Frankfurt."Gotovo je, dragi, moram ustati", rekla je.Nije ga smirilo ni što mu je rekla "dragi", niti ga je utješio njezin nježni poljubac dok je ustajala."Kad ćemo se opet sastati?""Brinem se za oca. Možda ih je policija pratila.""I ja se brinem za njih...", rekao je Ka. "Ali želio bih sad znati kad ćemo se ponovno sastati.""Ne mogu ulaziti u ovu sobu dok mi je otac u hotelu.""Ali sad više ništa nije isto", odgovorio je Ka. Gledao je kako se Svila odijeva u mraku, pažljivo i tiho: zgranula ga je slutnja da se za nju ništa nije promijenilo. "Prijeći ću u drugi hotel; odmah ćeš moći doći k meni", rekao je. Drobio ga je strah, sad još ojačan ljubomorom i bespomoćnošću. Pomislio je da joj nije jedini ljubavnik. Djelić njegova uma podsjećao ga je da je takva bljutava ljubomora svojstvena neiskusnim ljubavnicima, ali mu je neki još glasniji osjećaj govorio da bi je trebao zagrliti svom snagom i odmah se suočiti sa svim mogućim zaprekama koje bi ih mogle razdvojiti. Znao je da bi svako nastojanje da joj se još više i brže približi izgledalo površno, i da bi ga svaka riječ mogla gurnuti još dublje: zato, neodlučan, nije rekao ni riječ.

3i-Nismo mi glupi, mi smo samo siromašni Tajni sastanak u Hotelu AzijaKAD je Zahida u zadnji tren pritrčala kočiji kojom su gospodin Turgut i Kadifa kretali na tajni sastanak u Hotelu Azija i nešto im dodala, Ka ih je, čekajući Svilu, gledao s prozora, ali zbog mraka nije mogao vidjeti što je u služavkinim rukama. A radilo se o paru starih vunenih rukavica. Razmišljajući što bi odjenuo na sastanak, gospodin Turgut je iz ormara izvadio dva odijela iz svojih učiteljskih dana (jedno je bilo crno, drugo olovno sivo) i položio ih na krevet. Kraj njih je spustio filcani šešir koji je nosio jedino za Dan Republike i inspekcijske vizite, i kravatu s karo--uzorkom (već ju je godinama stavljao samo kad bi se igrao sa Zahidinim sinom). Zatim je zastao neodlučno pogledavajući čas u stvari na krevetu, čas u ormar, i tko zna koliko bi to potrajalo da Kadifa - vidjevši da joj se otac ponaša poput djevojke koja sanjari dok se priprema za ples - stvar nije preuzela u svoje ruke: izabrala mu je odjeću, zakopčala dugmad na košulji, obukla mu sako i kaput i u zadnjem trenu na očeve malene ruke teškom mukom natukla bijele rukavice od pseće kože. Tad se, eto, gospodin Turgut sjetio svojih starih vunenih rukavica i naredio da ih se pronađe, našto su se Svila i Kadifa ustrčale, prerovale cijelu kuću i prevr-nule sve ormare i sanduke - od vrha do dna. Na koncu su ih i našle, ali su ustanovile da su pune rupa od moljaca pa su ih samo bacile u kut. U kočiji se gospodin Turgut opet zainatio; rekao im je da bez tih rukavica ne ide te im ukratko ispričao kako mu ih je pokojna žena isplela i donijela dok je kao ljevičar ležao u tamnici. Kadifa je oca poznavala bolje nego on samoga sebe pa je odmah shvatila o čemu se radi: nije on te rukavice želio zbog uspomena, nego zato što ga je bilo strah. Kad su rukavice stigle i kočija krenula kroz snijeg, gospodin Turgut je nastavio sa zatvorskim uspomenama: spomenuo je suze koje je lio nad svakim ženinim pismom

*57i sjetio se svoga samoukog napredovanja u francuskom jeziku, i zimskih noći kad je spavao s tim rukavicama na rukama. Kadifa ga je slušala širom otvorenih očiju kao da to nikada dotad nije čula; na kraju mu je rekla: "Vi ste vrlo hrabar čovjek, tata!" Svaki put kad bi od svojih kćeri čuo te riječi (a to se zadnjih godina dešavalo sve rjeđe i rjeđe), odgovorio bi na isti način: ganut ju je zagrlio i zadrhtavši poljubio.Pošto su sišli iz kočije, gospodin Turgut reče: "Gle koliko se ovdje dućana otvorilo! Pričekaj, malo bih zavirio u vitrine." Shvatila je da on namjerno zateže pa ga nije htjela požurivati. Predložio je da svrate u čajanu na lipov čaj; ako nas prati kakav uhoda, rekao je, i njega ćemo se tako otarasiti. Sjeli su i bez riječi odgledali scene automobilske potjere na televiziji. Na izlazu je gospodin Turgut naišao na svoga nekadašnjeg berbera pa su ponovno sjeli. "Možda smo sad već okasnili pa ćemo ispasti nepristojni: kako bi bilo da ne odemo?" šapnuo je gospodin Turgut Kadi-fi pretvarajući se da sluša debeljuškastog berbera. Kadifa ga je uzela pod ruku, ali umjesto da skrenu u dvorište, zašli su u papirnicu: tu je gospodin Turgut dugo birao plavo nalivpero. Kroz stražnja vrata trgovina lirsin Elektrik i Vodooprema ušli su u mračno dvorište. Pred tamnim vratima Hotela Azija vidjela je da joj je otac blijed kao duh.U tišini stražnjega hotelskog ulaza stisnuli su se jedno uz drugo i malo pričekali. Nitko ih nije pratio. Sa svakim korakom ulazili su u sve veću tamu; Kadifa je put uza stube tražila tapkajući. "Ne puštaj mi ruku", šapnuo je gospodin Turgut. Hotelskim predvorjem vladao je polumrak: visoke prozore zakrivali su teški zastori. Na recepciji je stajala slabašna, prljava svjetiljka; njezino blijedo svjetlo jedva da je osvjetljavalo i lice ne-obrijana, neuredna recepcionara. U mraku predvorja nazreli su još nekoliko osoba koje su šetale po salonu ili silazile stubama. Većina tih sjenki bili su ili policajci u civilu ili poslovođe sumnjivih poslova: kradljivci stoke i ogrjeva te prijevoznici ilegalne radne snage s Istoka. Osamdeset godina ranije u tom su hotelu odsjedali bogati ruski trgovci; kasnije su ih zamijenili istanbulski trgovci i dvostruki engleski agenti plemićkog porijekla što su preko Armenije prebacivali špijune u Rusiju. Sad su se u njemu zadržavale Ruskinje i Gruzijke, prostitutke i švercerke. Za njih su sobe iznajmljivali muškarci iz karskih sela koji bi s njima zasnovali neku vrstu polubračne zajednice; kad bi se zadnjim minibusima razišli po selima, žene bi se izvlačile iz soba da bi u mračnom hotelskom baru popile čaj s konjakom. Dok su se Kadifa i gospodin Turgut uspinjali stubištem, nekada pokrivenim crvenim tepihom, mimoišli su se s jednom od tih žena, plavokosom i iscrpljenom. "1 Hotel Grand u kojemu je Ismet-paša

bmjegodsjeo u Lausannei bio je kozmopolitski, kao i ovaj", šapnuo je gospodin Turgut kćeri. "A ja ću se, jednako kao i Ismet-paša u Lausannei, na proglas potpisati novim, nikada korištenim nalivperom." Kaditi nije bilo jasno je li gospodin Turgut na katovima zastajao da bi se odmorio ili da bi zakasnili. Pred vratima sobe 307 rekao je: "Odmah ćemo potpisati i izići."Unutra je bila tolika gužva, da je Kadifa u prvi tren pomislila da su ušli u pogrešnu sobu. Kraj prozora su sjedili Modri i dva mlada islamska mili-tanta, smrknuti; ugledavši ih, povukla je oca na tu stranu. I oni su sjeli. Sa stropa je sijala gola žarulja, a sa stolića svjetiljka u obliku ribe, ali je soba svejedno bila u polumraku. Bakalitna riba kočila se uspravljena na repu: iz usta joj je virila žarulja, a u oku se skrivao jedan državni mikrofončić.I Fazil je bio u sobi; ustao je ugledavši Kadifu, ali se nije spustio kad i svi ostali koji su ustali na pozdrav gospodinu Turgutu, nego je ostao stajati, gledajući u Kadifu kao začaran. Nekoliko je ljudi pomislilo da će nešto reći, a Kadifa ga nije ni primijetila. Sva joj je pažnja bila razapeta između Modrog i oca: napeto su se mjerkali.Modri se već pomirio sa stavom da će Zapadu više odgovarati ako osoba koja će proglas potpisati u ime Kurda bude ateist. Međutim, tanašni mladić blijeda lica koji je nevoljko pristao potpisati proglas porječkao se sa svoja dva prijatelja oko izjave. Njih su trojica sjedili jedan kraj drugoga čekajući red za riječ. Društva što su okupljala uboge i srdite mlade Kurde oduševljene svojim sunarodnjacima po brdima redovito su zasjedala po kućama nekoga od članova; vlast ih je počesto rastjerivala, zatvarala im vođe, a članove premlaćivala i mučila. Stoga su ih sad, nakon vojnog udara, jedva pronašli. Mlade borce u gradu mučilo je još nešto: brdski su im suborci prigovarali da im se osladio život po toplim sobama pa su ih čak sumnjičili za zbliž-avanje s državnom vlasti. K tome su ih optuživali i da u brda šalju sve manje regruta; zato je to nekoliko članova koje još uvijek nije dospjelo u zatvor bilo poprilično obeshrabreno.Sastanku su se pridružila i dva "socijalista": obojica su bila u tridesetim godinama, ali je slavno razdoblje već bilo iza njih. O proglasu za njemački tisak doznali su od mlade kurdske trojke: rekli su im to da bi se pohvalili, ali i da bi se posavjetovali. Ratoborni socijalisti svojevremeno su Karsom žarili i palili, a sad su svoje aktivnosti (drumska razbojstva, likvidiranje policajaca ili podmetanje paketa-bombi) smjeli obavljati samo uz dopuštenje kurdske gerile. Rezultat toga poniženja na toj je dvojici bio očit: starost ih je već pregazila. Na sastanak su došli nepozvani, s izlikom da u Europi još uvijek ima jako mnogo marksista. Sjedili

*59su uza zid: dok se stariji pretvarao da mu je jako dosadno, njegov drug glatkoga lica držao se opušteno, čak živahno, jer je na sastanak zapravo došao skupiti informacije koje će proslijediti državi. Nije on to činio iz zle namjere, nego da bi odvratio policiju od svoje organizacije. Mada se ponekad malko ustezao, državu je gotovo redovito obavještavao o terorističkim akcijama: pred njima bi ih omalovažavao jer ih je, nakon što bi prošle, ionako najčešće smatrao nepotrebnima. No, čim bi se maknuo od predstavnika vlasti, buntovno mu srce ne bi moglo zatajiti ponos što je u takvim akcijama sudjelovao pa bi se s druge strane na sva usta hvalio pucnjavama, otmicama, premlaćivanjima, bombama i ubojstvima.Svi sudionici sastanka bili su toliko sigurni da ih policija prisluškuje i da je medu njima barem nekoliko doušnika, da u početku nitko nije htio progovoriti. Prvi govornici, da bi probili led, pogledavali su kroz prozor i govorili kako snijeg još uvijek pada, ili jedni druge upozoravali da cigarete ne gase na podu. Tišina je zapravo potrajala sve dok nije ustala jedna baka (dotad je nitko nije zapazio) te ispripovijedala kako je nestao njezin nećak, mladi Kurd: jedne su im večeri pokucali na vrata i netragom ga odveli. Iako je priču o nestalom mladiću slušao samo napola, gospodin Turgut se uznemirio. Zgražao se nad noćnim otmicama i likvidacijama mladih Kurda, ali im je intuitivno odbijao priznati "nevinost'*. Kadifa je, držeći oca za ruku, pokušavala pročitati mrzovoljno i podrugljivo lice svoga ljubavnika. A Modri je mislio kako je sasvim sigurno upao u zamku, ali se, bojeći se što bi ljudi rekli kad bi izišao, prisilio da ostane, mada mu nije bilo nimalo ugodno. Potom se dogodilo sljedeće:i. mladi islamist koji je sjedio uz Fazila (i za kojega će mjesecima kasnije biti dokazano da je bio upetljan u ubojstvo direktora Instituta) pokušao je dokazati da je direktora ubio državni agent;2. revolucionari su podnijeli opširan izvještaj o štrajku glađu svojih kolega u zatvoru;3. tri mlada Kurda, zajapurena od uzbuđenja, glasno su i razgovijetno pročitala poduži sastav o mjestu kurdske kulture i književnosti u svjetskoj povijesti, te zaprijetila da će, ukoliko proglas ne bude objavljen u Rundschauu, svoje potpise povući.Baka nestaloga mladića upitala je gdje je "njemački novinar" koji će zaprimiti njezinu molbu, našto je ustala Kadifa te smirujućim glasom pojasnila da je Ka u Karsu, ali da na sastanak nije došao kako ne bi ugrozio "nepristranost". Ostali sudionici sastanka nisu bili navikli da na politi-

Snijegčkom sastanku vide mladu ženu koja nastupa tako samouvjereno pa je Kadifa u trenu zadobila poštovanje. Nesretna baka ju je zagrlila i zaplakala, a Kadifa joj je obećala učiniti sve da njezina molba bude objavljena u njemačkim novinama, i uzela list papira na kojoj je baki netko napisao ime njezina unuka.Zatim je ustao dobronamjerni državni doušnik i ljevičarski militant, izvukao nacrt proglasa napisan rukom na listu istrgnutom iz bilježnice te ga, zauzevši pomalo neobičnu pozu, počeo čitati.Naslov nacrta bio je "Proglas europskoj javnosti o događajima u Kar-su". Naslov se u početku svima svidio. Sjećajući se što je u tome trenu osjetio, Fazil će kasnije sa smiješkom reći Kau: "To mi je bilo prvi put da sam pomislio kako će naš grad jednoga dana postati dijelom svjetske povijesti!" Te njegove riječi Ka će spomenuti u pjesmi "Čitavo čovječanstvo i zvijezde". Modri se, međutim, odmah usprotivio: "Ne obraćamo se mi Europi, nego čitavome čovječanstvu. Prijatelji, ne dajte da vas zbuni činjenica što ovaj proglas ne objavljujemo u Karsu ili u Istanbulu, nego u Frankfurtu. Europa nije naš prijatelj, ona je naš najveći dušmanin! Ne zato što bismo mi Europljane smatrali neprijateljima, nego zato što oni od nas instinktivno zaziru!"Ljevičarski autor nacrta proglasa odmah ga je ispravio: "Ne prezire nas čitavo čovječanstvo, nego europska buržoazija. Tamošnji proleteri, siromasi i radnici naša su braća." Nitko mu nije povjerovao, čak ni njegov drug."U Europi nitko nije siromašan kao mi", guknuo je jedan od tri mlada Kurda."Sinko. jeste li vi ikada bili u Europi?" upitao ga je gospodin Turgut."Ja osobno još nisam imao priliku, ali tetak mi radi u Njemačkoj." Prisutni su se prigušeno nasmijali. Gospodin Turgut se uspravio u stolici i rekao: "Iako mi njezino ime znači mnogo toga, ni ja nikada nisam bio u Europi. To nije smiješno. Molio bih da svi koji su bili u Europi dignu ruku!" Nitko nije digao ruku, čak ni Modri, koji je godinama živio u Njemačkoj."Ipak, svi mi znamo što znači Europa", nastavio je gospodin Turgut. "Europa je naša budućnost, budućnost u civilizaciji. No, ukoliko ovdje prisutni gospodin" - pokaza na Modrog - "smatra da u naslov nacrta umjesto 'Europe' trebamo staviti 'čitavo čovječanstvo', postupimo tako!""Moja budućnost nije Europa", podsmjehnu se Modri. "Dok sam živ. nikada se neću ponižavati oponašajući ih i ponižavajući samoga sebe što nisam poput njih."

26l"U ovoj zemlji narodni ponos ne pripada samo islamistima, i republikanci imaju ponos...", odgovori mu gospodin Turgut. "Ako umjesto 'Europe' stavimo 'čovječanstvo', što dobijemo?""Proglas čovječanstvu o događajima u Kareu", pročita sastavljač nacrta. "Malo preuzetno, nije li?"Razmislilo se o prijedlogu gospodina Turguta da se umjesto "čovječanstva" stavi "Zapad", ali se i tome usprotivio jedan od dvojice pratitelja Modrog, onaj bubuljičava lica. Jedan od tri mlada Kurda piskavim je glasom iznio prijedlog s kojim su se svi složili te je na koncu ponad nacrta stavljen jednostavan naslov "Jedan proglas".Nacrt proglasa bio je neuobičajeno kratak. Prve su rečenice objasnile kako je - tek što je postalo jasno da će općinske izbore dobiti islamisti i Kurdi - u Karsu "uprizoren" vojni udar, i već se činilo da im se nitko neće usprotiviti, kad riječ preuze gospodin Turgut: onome što Europljani nazivaju "ispitivanje javnoga mnijenja" u Karsu nema ni traga, rekao je: ovdje je posve uobičajena stvar da glasači noć prije izbora, ili čak izjutra, na putu do glasačkih mjesta, iz sasvim nevažna razloga promijene mišljenje i tako glasuju za stranku posve oprečnu ranije planiranoj te nema onoga tko bi mogao predvidjeti kakvi će biti izborni rezultati.Sastavljač nacrta, ljevičar i doušnik, spremno mu odgovori: "Svi znaju da je vojni udar izveden uoči izbora i protiv izbornih rezultata.""Dajte, molim vas, ta radi se o običnoj kazališnoj družini", reče gospodin Turgut. "Snijeg je zatrpao ceste i zato su bili toliko uspješni. Za nekoliko dana sve će se vratiti u kolotečinu.""Ako niste protiv udara, zašto ste došli ovamo?" reče mu mladić s druge strane Modrog, crven kao rak.U prvi mah nije bilo jasno je li gospodin Turgut čuo primjedbu toga nepristojnog balavca. Istoga trena ustade Kadifa (od svih govornika ona je bila jedina koja je ustajala svaki put kad je govorila, ali nitko od prisutnih - a pogotovo ne ona sama - nije zapazio tu neobičnost): njezin je otac zbog svojih političkih nazora godinama ležao po zatvorima i uvijek se protivio državnome zulumu, rekla je očiju zažarenih od srdžbe.Gospodin Turgut je odmah upozori da sjedne potegnuvši je za kaput. "Evo vam odgovora na vaše pitanje", reče. "Ja sam na ovaj sastanak došao kako bih Europljanima pokazao da i u Turskoj postoje ljudi koji vjeruju u demokraciju i zdrav razum.""Da su mi velike njemačke novine dale priliku da objavim dva retka, ovakvo što ne bi bilo prvo što bi mi palo na pamet", naruga mu se rumeni balavac te zausti da nastavi, ali ga Modri uhvati za ruku i zaustavi.

SnijegTo je bilo dovoljno da se gospodin Turgut pokaje što je došao na sastanak. Da bi prevladao razočaranje, samome sebi slaže kako je ovamo tek usput svratio. Pretvarajući se da su mu misli negdje drugdje, ustade da krene prema vratima, ali mu pogled zastane na snijegu nad Crnogorskom avenijom pa priđe prozoru. Kadifa ga odmah uhvati pod ruku, kao da joj otac bez njezine pomoći ne može ni zakoraknuti. Poput potištene djece koja pokušavaju zaboraviti svoju nevolju, oboje se zagledaše u jednu konjsku zapregu što se probijala kroz snijegom pokrivenu ulicu.Ne uspjevši svladati znatiželju, priđe im i jedan od mlade kurdske trojke - onaj piskava glasa - te zajedno s ocem i kćeri poče gledati ulicu. Ostali su ih pogledavali s poštovanjem i nemirom; sobom je treperio strah od prepada i nespokoj. U takvom ozračju sve su se strane vrlo brzo složile oko preostaloga dijela proglasa.Jednom od rečenica iz proglasa rečeno je da je vojni udar izvela šačica pustolova. Modri se tome odmah usprotivio. Opširnija obrazloženja predložena umjesto te rečenice odbijena su zbog sumnje da bi zapadnjaci mogli steći dojam kako se vojni udar dogodio u cijeloj Turskoj. Na kraju su se svi složili sa izrazom "mjesni udar uz podršku Ankare". Kratko su spomenute žrtve revolucionarne noći, Kurdi koji su jedan po jedan oteti i pobijeni, kao i nasilje i zlostavljanje nad učenicima Škole za imame i hatibe. Rečenica "sveopći napad na narod" zamijenjena je "napadom na narod i njegov duh i vjeru". Promjenama u zadnjoj rečenici na prosvjed protiv turske države nije pozvana samo zapadna javnost, nego cijeli svijet. Dok se proglas čitao, gospodin Turgut se s Modrim pogledao u oči i u njima zapazio zadovoljstvo. Još je jednom zažalio što je došao na sastanak."Ukoliko više nema prigovora, molim da se odmah pristupi potpisivanju", zaključio je Modri. "Svakoga nas trena mogu napasti." Sa svim ispravkama, iskrižanim riječima, strelicama i balonima s dometnutim rečenicama, proglas je pretvoren u žvrljotinu, ali se okupljeni zbog toga nisu uzrujavali, nego su se shrpili nasred sobe da bi se potpisali i šmu-gnuli odande što je prije moguće. Nekoliko je osoba obavivši posao već počelo izlaziti, kad ih zaustavi Kadifa:"Čekajte, moj vam otac želi nešto reći!"To je samo povećalo uznemirenost. Mladiću crvenoga lica Modri naredi da zadrži vrata. "Neka nitko ne izlazi", reče. "Poslušajmo primjedbu gospodina Turguta.""Ja primjedbe nemam", reče gospodin Turgut. "Ali prije nego što se potpišem, nešto bih zamolio ovoga dječaka." Malo se zamisli. "I ne samo njega, nego sve vas ovdje prisutne." Kimnuo je prema mlađahnom la-

263javcu koji je držao vrata. "Ukoliko mi prvo ovaj mladić, a nakon njega i svi vi ne odgovorite na pitanje, neću se potpisati." Okrenuo se prema Modrom da provjeri je li shvatio koliko je odlučan."Recite, molim, svoje pitanje", reče Modri. "Ako je u našoj moći da vam odgovorimo, učinit ćemo to sa zadovoljstvom.""Vi ste mi se maloprije narugali. Sad vi kažite: da vam velike njemačke novine ponude dva retka, što biste rekli zapadnjacima? Prvo neka kaže on."Mladić crvena lica bio je jak i žilav, i spreman za sve teme, ali - to ga je pitanje zateklo nespremna. Stisnuvši kvaku još jače, pogledom je od Modrog zatražio pomoć."Reci što god da ti je na umu, samo da popuniš ta dva retka; reci, pa da idemo", osmjehnu mu se Modri usiljeno. "Policija je možda već pred vratima."Mladićevi su pogledi lutali po zraku, kao da se na nekom jako važnom ispitu pokušava sjetiti napamet naučena odgovora.Vidjevši da je dečko zakazao, Modri reče: "Dobro, ja ću prvi. Za europsku gospodu mene nije ni briga... Rekao bih, recimo, da mi je dovoljno da ne živim u njihovoj sjeni. Ali, ako ćemo pravo, svi mi živimo u njihovoj sjeni.""Nemojte mu pomagati, reći će ono što on misli", reče gospodin Tur-gut. "Vi ćete reći zadnji." Osmjehnu se pokolebanom mladiću. "Teška je to odluka. Jer pitanje je krajnje zamršeno. Dvojbe poput ove ne rješavaju se na pragu.""Izgovor, to mu je izgovor", viknu netko odostraga. "Ne želi potpisati proglas."Svi su se zamislili. Nekoliko je osoba prišlo prozoru i zadubljeno gledalo konjsku zapregu na snježnoj Crnogorskoj aveniji. Taj trenutak "čarobne tišine" Fazil će kasnije pokušati objasniti Kau: "Činilo se kao da smo svi postali bliži nego inače, kao da smo svi braća", reći će mu. Prvi zvuk koji je narušio tišinu došao je od aviona; nadletio je grad visoko, noćnim nebom. Svi su naćulili uši. "To je drugi avion danas", prošaptao je Modri."Ja odoh", viknu netko.Nitko do tad nije primijetio toga čovjeka, tridesetogodišnjaka blijeda lica u izblijedjelo) jakni. Medu svim sudionicima skupa, trojica su bila zaposlena: on je bio jedan od njih. U Bolnici socijalnog osiguranja radio je kao kuhar pa je cijelo vrijeme pogledavao na sat. Na sastanak je ušao s obiteljima nestalih. Prema kasnijim pričama, njegov politički aktivan stariji brat jedne je noći odveden u policiju da bi dao izjavu, ali se nikada

snijegnije vratio. On je pak, da bi nakon toga mogao oženiti lijepu ženu svoga brata, od države odlučio zatražiti "smrtni list". S tom se namjerom godinu dana nakon bratova nestanka obratio policiji, tajnoj službi, uredu javnog tužiteljstva i garnizonu, ali su ga iz svih tih institucija najurili pa se dva mjeseca ranije pridružio obiteljima nestalih; ne zato što je namjeravao tražiti osvetu, nego zato što su oni bili jedini koji su ga htjeli slušati."Govorit ćete za mnom da sam kukavica. Vi ste kukavice! Vi i vaši Europljani... Napišite im da sam to rekao!" I nestade zalupivši vratima.Potom je postavljeno pitanje tko je gospodin Hans Hansen. Suprotno Kadifinim strahovanjima, Modri je veoma pristojno objasnio da se radi o njemačkom novinaru, dobronamjernom i iskreno zainteresiranom za turske "probleme"."Nijemac, pa dobronamjeran: takvih se treba čuvati!" reče netko iz pozadine.Muškarac u crnoj jakni naslonjen na prozor pitao je hoće li osim proglasa i druge izjave biti objavljene. Kadifa je odgovorila da je i to možda moguće."Prijatelji, nemojmo sad zatezati i /.gledati se kao prvašići: krenimo s odgovorima!" doviknu netko."Ja sam gimnazijalac", uletje doista odmah jedan od tri mlada Kurda. "Ovo što ću sad reći odavna sam smislio.""Hoćete reći da ste već mislili da ćete jednoga dana dati izjavu za njemačke novine?""Točno to", reče mladić. Glas mu je bio miran, mada je jedva svladavao uzbuđenje. "Oduvijek sam se potajno nadao da ću dočekati dan kad ću dobiti priliku da svoje misli podijelim s cijelim svijetom, a znam da ste se takvoj prilici nadali i svi vi ovdje prisutni.""Ja, vala, nisam nikad.""Ono što ću reći veoma je jednostavno", nastavi uzbuđeni dječak. "Nek" frankfurtske novine napisu ovo: Mi nismo glupi! Mi smo samo siromašni! Naše je pravo zatražiti da se te dvije stvari razlikuju.""Mašallah, dobro rečeno!""Neka, molim, kaže tko su mu ti 'mi'?" javi se netko straga. "Jesu to Turci, ili Kurdi, ili Jerlije, Terekeme, Azeri, Čerkezi, Turkmeni, Karsli-je...? Tko je to?""Jer, najveća zabluda ljudskoga roda", nije se dao smesti mladi govornik, "i najveća, tisućljetna prijevara svodi se na sljedeće: na brkanje siromaštva i gluposti."

2b 5"Što znači biti glup, nek' i to objasni!""Ali tijekom časne povijesti ljudskoga roda, uvijek je bilo vjerskih poglavara i moralnih ljudi koji su, zapažajući nepravdu uzrokovanu tom pomutnjom, pokušavali dokazati da i siromasi posjeduju i znanje, i ljudsko dostojanstvo, i mudrost, i srce. Kad gospodin Hans Hansen ugleda siromaha, on se nad njim sažali. Ne pomisli možda odmah da je taj siromah budala koja je uludo protratila sve svoje prilike ili bezvoljna i nerazumna pijanica.""Za gospodina Hansena ne znam, ali svi bi drugi pomislili baš to.""Slušajte, molim vas, nemam još mnogo", nastavi uzrujani mladi Kurd. "Ljudi se možda i mogu sažaliti nad pojedinim siromahom, ali kad je čitav jedan narod siromašan, cijeli će svijet nesumnjivo pomisliti da su svi pripadnici toga naroda nerazumni, lijeni, prljavi i nesposobni. Umjesto da ih sažalijevaju, ljudi će im se smijati. Smiješna će im biti i njihova kultura, i svetinje, i običaji. S vremenom će se možda i pokajati zbog toga svog stava: gledajući kako im doseljenici iz toga naroda ribaju podove i rade najniže moguće poslove, uplašit će se možda da bi se takvi kakvi jesu jednoga dana mogli i pobuniti protiv njih, pa će se, da im zamažu oči, početi zanimati za njihovu kulturu ili se čak ponašati kao da su s njima ravnopravni.""Neka napokon kaže o kojem narodu govori!""Da i ja nešto dodam", reče drugi mladi Kurd. "Čovječanstvo više, nažalost, nije sposobno sa simpatijama promatrati narode koji se međusobno ubijaju, kolju i gaze. To sam zaključio prema pričama moga tetka iz Njemačke, ljetos je bio ovdje. Svijet više nema strpljenja za surove narode.""JeP ti to nama prijetiš u ime Zapada?""Kao što sam rekao", nastavi prvi mladi Kurd, "kad zapadnjak sretne predstavnika siromašnog naroda, prvo prema njemu instinktivno osjeti prezir. Ovaj je čovjek toliko siromašan zato što potječe iz glupog naroda, kaže u sebi odmah, a potom pomisli još i ovo: "Velika je vjerojatnost da je i glava toga čovjeka puna budalaština i gluposti zbog kojih i njegov narod trune u bijedi i neimaštini.'""Pa i nije to tako daleko od istine...""Slušaj, ako nas i ti poput onoga umišljenog pisca smatraš glupima, reci to otvoreno. Taj će bezbožnik završiti u džehenncmu, ali je, ako ništa drugo, barem pokazao da je hrabar: pojavio se u izravnom prijenosu i - gledajući nas u oči - izjavio da misli da je turski narod glup.""Oprostite, ali osoba koja nastupa u izravnom prijenosu ne može vidjeti oči svojih gledatelja."

JMJC&"Gospodin nije rekao 'vidio je', nego 'gledao je'", ubaci se Kadifa."Prijatelji, molim vas, prestanite s raspravama, nije ovo javna diskusija", reče zapisničar uhoda. "I, molim vas, govorite sporije!""Ja neću zašutjeti dok ovaj ovdje junak otvoreno ne kaže o kojem je sad narodu govorio. Treba nam biti jasno da će u njemačkim novinama izići govor kojim se po nama pljuje, a to je isto što i izdaja naroda.""Ja nisam izdajnik, ja mislim isto što i vi", reče mladi Kurd i ustade. "I zato, kad bi mi jednoga dana i dali vizu, nikada ne bih otišao u Njemačku. Hoću da se i to zapiše!""Koja bi Europa dala vizu takvom nezaposlenom jadniku kao što si ti...""Koja viza? Ne bi mu ni naša država dala pasoš...""Točno, ne bi mi dala", ponizno reče uzbuđeni mladi Kurd. "Ali čak i kad bi mi dali, i da odem, i da prvi zapadnjak na kojega tamo naletim ne bude zlikovac koji bi me ponižavao, ja bih se svejedno osjećao jadno jer bih mislio da me prezire samo zato što je zapadnjak. Jer čim te u Njemačkoj pogledaju, odmah im je jasno da si iz Turske... I jedino što možeš učiniti da se ne osjećaš bijedno jest da što prije počneš misliti kao oni. A to je i nemoguće, i ponižavajuće.""Sinko, loše si počeo, ali si se dobro izvukao", reče stari novinar azer-skog porijekla. "Ali svejedno, bolje da to ne objavimo u novinama, smijat će nam se..." Na tren je zastao, a onda lukavo dodao: "I, stvarno, o kojem si ti to narodu govorio?"Mladić mu nije odgovorio, nego je sjeo, a novinarov sin sa stolice do oca dobaci: "Strah ga je...""Jasno da ga je strah", reče netko, a netko drugi doda: "Ne živi on na državnim jaslama kao vi", ali ni stari novinar ni njegov sin nisu pokazali da ih je to uvrijedilo. Tad su svi počeli uglas govoriti, šaliti se i dobacivati: opuštenost ih je povezala. Kasnije će Ka od Fazila čuti (pa zapisati u bilježnicu) da takvi politički sastanci mogu potrajati satima, a jedini uvjet koji je za to potreban jest da zabavljena smrknuta i brkata muška svjetina s cigaretama medu zubima ne primijeti da se zapravo zabavlja."Nikada mi nećemo biti kao Europljani!" povika jedan mladi islamist ponosno. "Mogu nas satrti svojim tenkovima i pobiti nas puškama, ali naše duše nikada neće promijeniti!""Tijelo mi možete uzeti, dušu nikada!" viknu jedan mladi Kurd oponašajući junaka iz svima poznatog turskog filma, našto se svi nasmijaše pa im se i sam govornik pridruži."I ja bih nešto rekao", javi se jedan od mladića kraj Modroga. "Koliko

267god da se naši prijatelji svojim izjavama nastojali držati daleko od pokvarenjaka koji oponašaju Zapad, svejedno se ovdje osjeti da se ispričavamo, kao da govorimo: 'Oprostite nam što nismo Europljani'." Okrenu se zapisničaru u kožnoj jakni: "Prijatelju, ovo što su maloprije rekli nećeš zapisati", reče mu gestom pristojnog nasilnika. "Ovo zapisi: ja se ponosim svim onim po čemu nisam Europljanin. Ponosim se svim svojim stranama koje bi Europljani smatrali djetinjastim, okrutnim i primitivnim. Ako su oni lijepi, ja ću biti ružan, ako su pametni, bit ću glup, ako su moderni, ja ću ostati priprost."Te riječi nisu naišle ni na kakvu podršku. Kako se u sobi sve izjave okretalo na šalu, i tome su se svi nasmijali. Netko je čak dobacio "Ti si u svakom slučaju glup!", ali kako su se u tom trenu i stariji socijalist i čovjek u crnoj jakni teško zakašljali, nije bilo jasno tko je to rekao.Rumeni mladić koji je još uvijek držao vrata ubacio se u to s recitacijom pjesme čiji su prvi stihovi išli ovako: "Europo, o, Europo, / ostan' tamo gdje si sad / tek u našim snovima: / mi nećemo Sejtana!" Zbog kašlja, povika i smijeha, Fazil je pjesmu jako slabo čuo. Svejedno ju je uspio prepričati Kau, više po primjedbama koje su joj prisutni uputili nego po samoj recitaciji; tri takva prigovora ostala su sačuvana i u zapisniku "odgovora u dva retka", i u Kaovoj pjesmi "Čitavo čovječanstvo i zvijezde":i. "Ne bojmo ih se: nema kod njih ničega tega bismo se trebali bojati", viknuo je oronuli tridesetogodišnji ljevičar.2. Stari novinar azerskog porijekla nekoliko je puta pitao "O kojem je narodu riječ?" te dodao da "od našeg turkijstva i naše vjere ne smijemo odustajati", a kad je nakon toga razvezao priču o križarskim ratovima, genocidu nad Zidovima, Indijancima koje su pobili Amerikanci i francuskom pokolju alžirskih muslimana, neki se maloduš-nik ubacio s podmuklom primjedbom: "A kamo su nestali milijuni Armenaca iz cijele Anadolije, uključujući i Kars?" Zapisničar uhoda se smilovao pa mu ime nije zapisao.3. "Nitko neće znati prevesti tako dugu i glupu pjesmu", rekao je netko te dodao kako "gospodin Hans Hansen takvo što ionako neće htjeti objaviti." Ta je primjedba probudila nekoliko samozvanih pjesnika (sve skupa trojicu) te im bila povodom za tužaljku o nesretnoj izolaciji turskih pjesnika na svjetskoj pjesničkoj sceni.Dok je mladić pjesmu privodio kraju, svi su se već složili da je glupa i

bmjegprimitivna, ali mu je na kraju - crvenom i preznojenom - nekoliko ša-Ijivdžija čak zapljeskalo. Počelo se govoriti kako će, ukoliko se ta pjesma doista pojavi u njemačkim novinama, zapadnjaci "s nama" samo još više zbijati šale, kadli se javi mladi Kurd čiji je tetak radio u Njemačkoj."Kad oni pišu poeziju i pjevaju pjesme, govore u ime cijelog čovječanstva. Oni su ljudi, mi smo samo muslimani. Kad mi napišemo pjesmu, to je onda naša 'narodna' pjesma.""Moja je poruka ovo", reče muškarac u crnoj jakni. "Piši: ako su Europljani u pravu i ako nama nema drugog spasa i izlaza osim da se potrudimo biti što sličniji njima, onda ovo naše busanje u prsa s glupostima po kojima smo to što jesmo nije ništa drugo nego gubljenje vremena.""Nisi, vala, mogao izvaliti ništa gluplje. Sad Europljani rahat mogu reći i da smo idioti.""Nek' se napokon otvoreno kaže o kojem je narodu riječ!""Prijatelji, mi se sad tu pravimo da smo pametniji i vrjedniji od Europljana, a da Nijemci u Karsu danas otvore ambasadu i svima podijele besplatne vize, kladim se da bi se u tjedan dana cijeli Kars ispraznio!""To nije istina! Nije li ovaj prijatelj maloprije rekao da on ne bi otišao ni da mu daju vizu? A ne bih ni ja! Ostao bih ovdje i živio kao čovjek!""I ne biste bili jedini koji bi ostali! Bilo bi nas još! Molim da dignu ruku svi koji bi ostali pa da vidimo!"Nekoliko ljudi doista sasvim ozbiljno digne ruke. Mladići su ih zbunjeno pogledali. "Zašto se misli da bi oni koji bi otišli pogazili čast, molim da se i to otvoreno kaže!" reče muškarac u crnoj jakni."TeŠko je to objasniti nekome tko do toga nije sam došao", reče jedan tajnoviti glas.Fazil je vidio kako se Kadif'a tužno zagledala kroz prozor i srce mu je brže zakucalo. "Nek' mi dragi Allah sačuva čistu dušu da ne skrenem pameću!" reče samome sebi te pomisli kako bi se te riječi mogle svidjeti i Kadifi. Poželi ih i izdiktirati zapisničaru njemačkih novina, ali svi su prisutni nešto govorili i nikoga to ne bi zanimalo.Jedino što je uspjelo nadglasati svu tu graju bio je piskavi glas mladoga Kurda. Odlučio je da u njemačkim novinama objavi jedan svoj san. Dok ga je prepričavao, povremeno bi zadrhtao. Na početku sna on sjedi sam u Narodnom kazalištu i gleda neki film. Film je zapadnjački, svi govore Stranim jezikom, ali njega to uopće ne dira jer osjeća da razumije svaku riječ. Malo kasnije pogleda, kad ono i on je u filmu: naslonjač u Narodnom kazalištu zapravo je fotelja u dnevnom boravku kršćanske obitelji

26 i)iz filma. Uto ugleda i postavljeni stol, i dođe mu da jede, ali se boji da bi time učinio nešto krivo pa samo sjedi na svome mjestu. Tad mu srce počne brže kucati: pred sobom ugleda predivnu plavokosu ženu i istoga trena shvaća da je u nju već godinama zaljubljen. A žena je prema njemu neočekivano nježna i srdačna. Hvali njegovu odjeću i lijepo ponašanje, ljubi ga u obraze i gladi po kosi. Sretan je da ne može reći koliko. Žena ga zatim uzima na krilo i pokazuje mu jela na stolu: tad sa suzama uvida da je još dijete i da joj se zato toliko dopao.San je u početku bio popraćen smijehom i šaljivim dobacivanjem, a završio s tugom koja je išla gotovo do straha."Nitko ne može sanjati takvo što", prekine tišinu stari novinar. "Ovaj je mladi Kurd taj san izmislio da bi nas ponizio u njemačkim očima. Nemojte to zapisati."Mladi Kurd je. da bi potvrdio kako je san zaista sanjao, ponudio još jedan detalj koji je namjeravao zatajiti: svaki put kad se probudi, sasvim se jasno sjeća žene iz sna. Prvi put ju je vidio pet godina ranije dok je silazila iz autobusa punog turista što su u Kars došli vidjeti armensku crkvu. Na sebi je imala plavu haljinu "na bretelice": baš će je takvu kasnije viđati u filmu iz svojih snova.Priznanje je izazvalo samo još veći smijeh. "Koliko sam ja europskih žena vidio", reče netko, "i što sam sve sanjao: ne bi se toga ni Sejtan sjetio..." I tako se učas sve usija i krenu priče o strankinjama; priče pune srdžbe, požude i bestidnih priznanja. Tad se javi i visok, mršav i poprilično zgodan mladić, dotad tih i miran:"Jednoga dana na nekom kolodvoru", reče, "sreli se jedan zapadnjak i jedan musliman. Čekaju vlak, a vlaka ni za lijek. A malo dalje od njih, na istom peronu, stoji neka lijepa Francuskinja: i ona čeka vlak..."Svaki muškarac koji je završio muški koledž ili odslužio vojsku može pretpostaviti o čemu je priča govorila: upućivala je na vezu između seksualnih poriva i naroda i njihovih kultura. Nije se čula nijedna nepristojna riječ: prostaštvo je ostalo vješto zakriveno velom aluzija. Svejedno, sobom se vrlo brzo proširilo raspoloženje koje će Fazil opisati riječima: "Od stida sam htio propasti u zemlju."Uto ustade gospodin Turgut. "Dobro je, sinko, dosta ste rekli", reče. "Dajte mi proglas da ga potpišem."Iz džepa je izvadio novo nalivpero i potpisao se. Bio je umoran od graje i dima; taman kad je odlučio ustati, Kadifa ga zaustavi, a zatim i sama ustade:

buijeg"Poslušajte sad malo mene", reče. "Vi. koliko vidim, nemate stida, ali moje lice gori od onoga što sam čula. Nosim ovo na glavi da mi ne biste vidjeli kosu, mučim se i patim zbog vas, a vi...""Ne zbog nas!" progunda netko skrušeno. "Zbog Allaha, i zbog svoje savjesti.""1 ja bih nešto rekla za njemačke novine. Pišite, molim!"Bila je dovoljno dobra glumica da je mogla osjetiti kako je svi gledaju napola s divljenjem, napola s ljutnjom.'"Mlada djevojka iz Karsa' - ne, ne, ovako: - 'Mlada muslimanka iz Karsa koja je za ljubav vjere maramu prihvatila kao svoj barjak, zgrožena svime što je vidjela pred svima se otkrila'. Ta će se vijest svidjeti Europljanima. A i Hans Hansen će tako lakše prihvatiti naš proglas. 'Dok se otkrivala, rekla je sljedeće: Neka mi dragi Allah oprosti, jer odsada želim biti sama. Ovaj je svijet tako užasan, a ja tako slaba i ogorčena da Njegov...'""Kadifa", skoči odjednom Fazil. "Preklinjem te, ne otkrivaj se! Svi mi. svi smo mi sad ovdje. Tu je i Nedžip, i ja. To će nas upropastiti, uništiti nas!"Svi ostadoše u čudu. Bilo je onih koji su rekli "Ne trabunjaj!", ili "Jasno da se ne treba otkriti!", ali većina je gledala što će uslijediti, priželjkujući s jedne strane da se dogodi još nešto, nešto još sramotnije, a s druge pokušavajući dokučiti o čemu se radi i tko se tu s kim igra."Moje dvije rečenice za njemačke novine su sljedeće", rekao je Fazil dok je graja u sobi bivala sve glasnija. "Ne govorim ovo samo u svoje ime. nego i u ime svoga rahmetli prijatelja Nedžipa kojega je revolucionarna noć na najokrutniji način učinila šehidom: Kadifa, mi te jako volimo. Ako se otkriješ, ja ću se ubiti: ne otkrivaj se, molim te!"Prema nekima, Fazil Kadifi nije rekao "volimo te", nego "volim te". ali je moguće da je to izmišljeno kako bi se objasnilo ono što je kasnije učinio Modri.A Modri se prvo izderao: "Neka nitko u ovome gradu ne spominje samoubojstvo!" a zatim izletio iz hotelske sobe i ne pogledavši Kadifu. Sastanak je time istoga trena dovršen i svi su se prisutni razišli; ne baš u tišini, ali veoma brzo.

32.Ne mogu dok su u meni dvije dušeO ljubavi, beznačajnosti i nestanku ModrogaPRIJE nego što su se gospodin Turgut i Kadifa vratili sa sastanka u Hotelu Azija, Ka je u četvrt do šest izišao iz Hotela Snježna palača. Do susreta s Fazilom imao je još petnaest minuta, ali se, sretan, poželio prošetati. Iz Ataturkove avenije skrenuo je lijevo te je, zavirujući u prepune čajane s uključenim televizorima, u bakalnice i fotografske radnje, stigao do potoka Karsa. Na željeznom mostu zaredom je popušio dva Maribora; sanjareći o sretnom životu sa Svilom u Frankfurtu, hladnoću nije ni primijetio. Na drugoj obali potoka, po parku gdje su karski bogataši nekada u predvečerja gledali klizače, vukla se zloslutna tama.Fazil je malo okasnio; kad je iz mraka stupio na željezni most, Ka je načas pomislio da dolazi Nedžip. Zajedno su ušli u čajanu Sretna braća gdje mu je Fazil prepričao sastanak u hotelu Azija do najsitnijih pojedinosti. Kad je došao do trenutka u kojemu je osjetio da njegov gradić postaje dijelom svjetske povijesti, Ka ga je zaustavio kao da stišava radio, i napisao pjesmu "Čitavo čovječanstvo i zvijezde".Prema kasnijim bilješkama, Ka tu pjesmu neće povezati samo sa zaboravljenim gradom i tužnim životom prognanih iz povijesti, nego još i više s uvijek zadivljujućim početnim scenama nekih holivudskih filmova. S prvim stihovima (nakon što platnom prestanu prolaziti imena i natpisi), kamera izdaleka prikazuje zemaljsku kuglu; dok se kugla lijeno i tromo okreće, kamera joj polako prilazi i sve je jasnije da se približavamo jednom njezinu dijelu, jednoj državi. Kao i u filmovima koje je Ka u mašti snimao još od djetinjstva, ta je država, naravno, Turska; ubrzo se ukazuje plavetnilo Mramornoga mora, i Crno more i Bospor, a kad se kamera približi još više, jasno je da prilazimo Istanbulu, i Nišantašu, četvrti Ka-ova djetinjstva: ukazuje se Avenija Tešvikije, na njoj prometna policija.

Snijegpa Ulica pjesnikinje Nigar, i krovovi i stabla (a njih je tako lijepo vidjeti odozgor!), potom rublje rašireno na konopcima i velike reklame za Ta-mekove konzerve, zahrđali oluci i bočni zidovi kuća omazani katranom i zatim, polako, prozor Kaove sobe. Kroza nj se kamera uvlači u sobu; nakon što uhodarski prolebdi čitavim stanom i prolunja po knjigama, prašnjavu namještaju i sagovima, okreće se drugom prozoru: pod njim je stol, a za stolom sjedi Ka, i piše. Približava se Kau, pa papiru pred njim, pa vrhu nalivpera kojim na papir stavlja zadnja slova, i mi čitamo: ADRESA SKOJE SAM UŠAO U SVIJET PJESNIŠTVA: PJESNIK KA, ULICA PJESNIKINJENIGAR 16/8, NIŠANTAŠ, ISTANBUI., TURSKA. PAŽLJIVI JE ČITATELJ SVAKAKO VEĆ PRETPOSTAVIO DA ĆE SE TA ADRESA - ZAJEDNO S PJESMOM U KOJU JE, SIGURAN SAM, BILA UVRŠTENA - NA PAHULJI KAOVA ŽIVOTA SMJESTITI NEGDJE U NJEZINU GORNJEM DIJELU, NA GRANI RAZUMA, ALI DOVOLJNO BLIZU MAŠTI.Fazil je tek na kraju priče otkrio ono što mu je bilo najteže: sad nije mogao prežaliti što je Kadifi rekao da će se ubiti ako se otkrije. "Nije meni muka samo zato što samoubojstvo znači da je čovjek izgubio vjeru u AIlaha, nego i zato što sam rekao nešto što ne mislim. Kako sam mogao izgovoriti nešto u što ne vjerujem?" Tvrdio je da se, čim je Kadifi rekao da će se ubiti, pokajao i zamolio AIlaha da mu oprosti, ali kad se na vratima pogledao s njom u oči, zadrhtao je kao list."Što misliš, misli li Kadifa da sam ja u nju zaljubljen?" pitao je Kaa."Ti si u Kadifu zaljubljen?""Znaš i sam da sam ja bio zaljubljen u rahmetli Teslimu, a moj rahmetli prijatelj u Kadifu. Nije prošao ni jedan dan od njegove smrti, a ja sam se zaljubio u njegovu djevojku: ne mogu ni reći koliko me je stid. A znam i što je jedino objašnjenje za to. I to me plaši. Reci mi, kako si bio siguran da je Nedžip mrtav?""Uhvatio sam ga za ramena i poljubio njegovo mrtvo tijelo. Na čelu je imao ranu od metka.""Moguće je da Nedžipova duša živi u meni", nastavio je Fazil. "Slušaj: niti sam se ja sinoć zanimao za kazalište, niti sam gledao televiziju. Zarana sam legao i zaspao. U snu sam shvatio da se Nedžipu dogodilo nešto strašno. A onda su vojnici opkolili naš dom, i ja više nisam ni najmanje sumnjao da je ono što sam u snu osjetio istina. Kad sam te vidio u knjižnici, ne da više nisam sumnjao, nego sam znao da je Nedžip mrtav, jer - njegova je duša već bila u meni. Ušla je u mene rano jutros. Kad su vojnici sinoć napali dom. mene nisu dirali; noć sam proveo na Caršij-skom putu, kod očeva prijatelja iz vojske, iz Vartoa. Šest sati nakon što je Nedžip ubijen, rano jutros, osjetio sam ga u sebi. Ležao sam u krevetu

*73u koji su me sinoć domaćini smjestili: odjednom mi se zavrtjelo u glavi, kao da sam ošamućen nekim dubokim, bogatim osjećajem; moj prijatelj je bio kraj mene, u meni, zapravo. Prema starim knjigama, šest sati nakon smrti duša napušta tijelo. Sujuti kaže da je u tim trenucima duša sva titrava, kao da je od žive; nakon što napusti tijelo, predstoji joj čekanje u berzehu, sve do kijameta. Ali Nedžipova je duša ušla u mene. U to sam siguran. I bojim se, jer se takvo što u Kuranu ne spominje. Ali ne znam kako bih si drugačije objasnio zašto sam se ovako brzo zaljubio u Kadifu. Čak ni misao da bih se zbog nje mogao ubiti nije moja. Što misliš, može li Nedžipova duša doista živjeti u meni?""Ako ti u to vjeruješ", odgovori mu Ka obzirno."Ti si jedina osoba s kojom o ovome pričam. Nedžip ti je povjeravao tajne koje nikome drugom nije rekao. Meni nikada nije ni spomenuo da je počeo misliti o ateizmu, da sumnja. Ali moguće je da je to rekao tebi. Prcklinjem te da mi otvoreno kažeš: je li ti ikada spomenuo da - sačuvao nas Allah! - sumnja u Allahovo postojanje?""Nije mi spomenuo baš takvu sumnju, ali mi je povjerio nešto drugo: jednako kao što se čovjek ponekad rasplače zamišljajući da su mu roditelji umrli, i još na neki način uživa u toj žalosti, on je, htio-ne htio, razmišljao što bi se dogodilo kad Allah, kojega je jako volio, ne bi postojao.""Eto, sad se i meni događa to isto", ubaci se Fazil. "I uopće ne sumnjam da je tu sumnju u mene unijela Nedžipova duša.""Ali ta sumnja ne znači ateizam.""Ali ja sad čak podržavam i djevojke samoubojice", snuždi se Fazil. "Maloprije sam rekao da bih i sebe mogao ubiti. Ne želim reći da je rahmetli Nedžip bio ateist. Ali u sebi sad čujem glas ateista, i toga se jako bojim. Ne znam jeste li i vi to, ali bili ste po Europi i upoznali ste, siguran sam, tamošnje intelektualce i sve te ljude što piju alkohol i uzimaju narkotike. Molim vas, recite mi još jednom, što ateist osjeća, o čemu misli?""Pa ne bih rekao da neprestano misli o samoubojstvu.""Ne neprestano: ponekad razmišljam o samoubojstvu.""Zašto?""Zato što neprestano mislim na Kadifu i ništa mi drugo nije na pameti! Stalno mi je pred očima. Dok učim. dok gledam televiziju, dok čekam da padne večer, na mjestima koja s njom nemaju baš nikakve veze. sve me podsjeća na nju i to me strašno muči. Osjećao sam to i prije nego što je Nedžip stradao. Ja zapravo i nisam bio zaljubljen u Teslimu: oduvijek sam volio Kadifu. Ali u nju je bio zaljubljen moj prijatelj pa sam sve to čitavo vrijeme skrivao. Nedžip je neprestano pričao o njoj. on je u mene

Snijegusadio tu ljubav. Kad su vojnici napali dom, pomislio sam da bi Nedžip mogao biti ubijen i - da, poradovao sam se. Ne zato što sam pomislio da ću moći pokazati da sam zaljubljen u Kadifu, nego zato što sam ga - budući da me je naveo da je zavolim - počeo mrziti. Sad je Nedžip mrtav i slobodan sam, ali to mi nije donijelo ništa drugo osim još veće ljubavi prema Kadifi. Probudim se ujutro i već mislim na nju, i što dalje, sve više mislim na nju: doći ću do toga da ni na što drugo neću moći misliti i - što ću sa sobom, nek' mi dragi Allah pomogne..."Objema je rukama pokrio lice i zajecao. Ka je zapalio jedan Mar/boro i otpuhnuo dim sa samoživom nezainteresiranošću. Ipak, nije ostao posve ravnodušan: Fazila je dugo, dugo gladio po kosi.Safet je sjedio na drugoj strani čajane: jednim je okom gledao njih. drugim televiziju. Sad im je prišao: "Nemojte da dečko plače, karticu mu nisam ostavio u postaji, kod mene je", reče. Kako Fazil nije skidao dlanove s lica, izvadio je iz džepa iskaznicu i pružio mu je; uzeo ju je Ka. "Zašto plače?" reče s profesionalnom znatiželjom, ali i iskrenom brigom. "Zbog ljubavi", odgovori Ka. Odmah mu je laknulo. Ka je gledao za njim dok nije izišao iz čajane i nestao u mraku.Kasnije ga je Fazil pitao što bi trebao učiniti da privuče Kadifinu pažnju. Tad je spomenuo i da cijeli Kars zna kako je Ka zaljubljen u Svilu. Faziiova ljubav Kau se činila toliko beznadnom i neostvarivom, da je sa strahom pomislio što bi se dogodilo kad bi i njegova ljubav pala na takvu razinu. Fazilovi jecaji bivali su sve rjeđi: Ka mu je nenadahnuto ponovio Svilin savjet: "Budi što jesi.""Ali to ne mogu dok su u meni dvije duše!" odvrati Fazil. "Osim toga, Nedžipova ateistička duša sve je jača. Godinama sam mislio da moji prijatelji koji se petljaju u politiku postupaju krivo, a sad se i sam želim pridružiti islamistima i poduzeti nešto protiv vojnog udara. A znam da ću to učiniti samo da bi me Kadifa primijetila. Strah me je što ne mogu misliti ni na što drugo osim na nju. Ne zato što je uopće ne poznajem, nego zato što vidim da. baš kao pravi ateist, više nisam sposoban vjerovati ni u što drugo osim u ljubav i sreću."Kad je ponovno zaplakao. Ka se zapitao bi li ga trebao upozoriti da o svojoj ljubavi ne govori pred drugima, i da se čuva Modroga. Ali budući da je znao za njegovu vezu sa Svilom, sigurno je znao i za Kadifinu s Modrim. Samo, ukoliko je za to znao, politička mu je hijerarhija morala biti dovoljnim razlogom da se u Kadifu ne zaljubi."Mi smo siromašni i beznačajni, i cijeli je problem u tome", reče Fazil s čudnom srdžbom. "Našim bijednim životima nema mjesta u povijesti

2-75čovječanstva. Na kraju ćemo svi i pocrkari u ovom bijednom Karsu. Nitko nas se neće sjećati, nikoga neće biti ni briga za nas. Zauvijek ćemo ostati beznačajni nikogovići koji su se hvatali za šije oko toga čime će im žene pokrivati glave, i davili se u svojim beznačajnim i besmislenim svađama. Svi će nas zaboraviti. A kad vidim kako od naših glupih života neće ostati nikakva traga, razbjesnim se jer shvaćam da ništa u životu nije važno kao ljubav. I tad mi je ono što osjećam prema Kadifi još teže; znam da me na ovome svijetu može utješiti jedino njezina ljubav, i ona mi ne silazi s očiju.""Da, to već jesu razmišljanja kakva pristaju ateistima", reče Ka nemilosrdno.Fazil je opet zaplakao. Onoga o čemu su kasnije razgovarali Ka se ili nije sjećao, ili naprosto nije zapisao u bilježnice. Američka dječica na televizijskom ekranu zasmijavala su i kameru i gledatelje: prevrtala su se sa stolica, razbijala akvarije, padala u vodu i spoticala se gazeći rubove svojih haljinica; sve su to pratili povremeni naleti umjetnoga smijeha. Skupa s ostalim gostima u čajani, i Fazil i Ka su, zaboravivši svoje jade, dugo gledali tu djecu, smješkajući se.Kad je u čajanu ušla Zahida, gledali su kako na ekranu jedan kamion tajnovito napreduje kroz neku šumu. Izvadila je žutu kuvertu i pružila je Kau; Fazil nije pokazao da ga imalo zanima. Ka ju je otvorio i pročitao poruku: bila je od Svile. Dvadeset minuta kasnije, točno u sedam, trebao se naći s Kadifom i Svilom u slastičarnici Novi život. Od koga je Zahida doznala da su Ka i Fazil u čajani Sretna braća"' Od Safeta.Dok je odlazila, Fazil je rekao: "Njezin nećak ide sa mnom u razred. Lud je za kockanjem. Ne propusti nijednu borbu pijetlova ili pasa."Ka mu je pružio učeničku iskaznicu koju je uzeo od Safeta. "Čekaju me u hotelu na večeri", rekao je ustajući. "Hoćeš li vidjeti Kadifu?" upita ga Fazil beznadno. 1 posrami se: Kaovo mu je lice reklo i da mu je dodi-jao. i da ga žali. "Ubit ću se", reče i dok je Ka izlazio viknu: "Ako je vidiš, reci joj: otkrije li se, ubit ću se! 1 neće to biti zato što se otkrila, nego zato što ću uživati misleći da se ubijam zbog nje!"Kako je do sastanka u slastičarnici imao još vremena, krenuo je sporednim ulicama. Dok je prolazio Kanalskom ulicom, naišao je na čajanu u kojoj je napisao pjesmu "Ulice od sna"; ušao je. Umjesto priželjkivane pjesme, došla mu je pomisao da iz zadimljene i poiuprazne čajane opet iziđe na stražnja vrata. Prešao je dvorište pokriveno snijegom, u mraku preskočio nizak zid. popeo se uz tri stepenice i - praćen lavežom istoga psa na lancu - sišao u podrum.

SnijegUnutra je gorjela blijeda svjetiljka. Opet je osjetio miris ugljena i sna. sad pomiješan s mirisom rakije. Kraj velike peći što je zavijala micalo se nekoliko osoba i njihove sjene. Medu kartonskim kutijama ugledao je MIT-ovca orlovskoga nosa, sušičavu Gruzijku i njezina muža; uopće se nije začudio. Ni oni nisu pokazali da su se njemu začudili. Tuberanka je na glavi imala crvenu, dražesnu kapu. Ponudila mu je kuhano jaje i pecivo, a muž je ustao da mu nalije rakije. Dok je Ka noktima gulio jaje, MIT-ov mu je orlić rekao kako taj stan kraj velike peći nije samo najtopliji kutak u Karsu, nego pravi džennct.Tada će nastupiti tišina tijekom koje će Ka - bez ijednog zastoja i ijedne propuštene riječi - napisati pjesmu koja će se zvati "Džennet". Smje-stit će je daleko od središta pahulje, na grani Mašte, što neće značiti da je džennet za njega bio budućnost o kojoj je sanjario: on je bio mjesto gdje se uspomene mogu sačuvati živima tako da se o njima sanjari. Kad se kasnije bude sjećao te pjesme, pobrojat će nekoliko uspomena: osnovnoškolske ljetne praznike, bježanje iz škole, bračni krevet u koji se dok je bio mali skupa sa sestrom uvlačio medu roditelje, neku sliku koju je naslikao kao dijete, i dan kad je na školskoj zabavi upoznao jednu djevojku pa se kasnije s njom sastao i poljubio je.Dok je išao prema slastičarnici Novi život, mislio je i na te uspomene, i na Svilu. U slastičarnici je zatekao Svilu i Kadifu; čekale su ga. Svila je bila toliko lijepa da je (ošamućen rakijom koju je popio na prazan želudac) pomislio da će zaplakati. Nije bio samo sretan što se našao za istim stolom s dvije lijepe žene, bio je i ponosan. Kad bi ga bar sad mogli vidjeti iscrpljeni turski trgovci što su ga u Frankfurtu svakoga dana nasmiješeni pozdravljali... Ali u slastičarnici gdje je dan prije ubijen direktor Instituta nije bilo nikoga osim istoga onog starog konobara. Trenutaka koje je tada proveo sa Svilom i Kadifom - dvjema prelijepim ženama od kojih je jedna, doduše, bila pokrivena - sjećat će se kao da su fotografije snimljene izvana, kroz izlog, i nikada ih neće zaboraviti: kao da su retrovizor iz kojega automobil u pozadini nikada ne izlazi.Za razliku od Kaa, dvije žene nisu bile nimalo spokojne. Ka je rekao da je od Fazila doznao sve o sastanku u Hotelu Azija pa je Svila odmah prešla na stvar:"Modri je sa sastanka otišao ljut. Kadifa se sad beskrajno kaje zbog onoga što je tamo rekla. Zahidu smo poslali u njegovo skrovište: nije ondje. Ne možemo ga naći." Prve je riječi započela kao starija sestra, odlučna da mladoj bude od pomoći, ali je na kraju bilo jasno da je i sama jako zabrinuta.

2-77"Što želite od njega, zašto ga tražite?""Prije svega želimo znati da je živ i da nije uhapšen", odgovorila je Svila. Pogledala je Kadifu, koja se držala kao da će zaplakati ako je se samo i dotakne. "Saznaj što je s njim, nađi ga. Kaži mu da će Kadifa učiniti što god od nje zatraži.""Vi Kars poznajete mnogo bolje od mene.""Noć je, a mi smo dvije žene", odgovori Svila. "Upoznao si grad. Otiđi u Čajanu djeda Mjeseca i u čajanu Svjetlost na Halid-pašinoj aveniji. Sad su pune policajaca u civilu, ali i oni su torokala: ako se Modrom dogodilo nešto loše, sigurno ćeš doznati."Kadifa je izvadila maramicu da ispuše nos. Ka je pomislio da će zaplakati."Donesi nam vijesti o Modrom", rekla je Svila. "Ako okasnimo, tata će se brinuti. I tebe očekuje na večeri.""Pogledajte i po čajanama u Bajram-pašinoj mahali", rekla je Kadifa listajući.Njihova uznemirenost i tuga činile su mu se s jedne strane tako krhkima i privlačnima da ih je odlučio otpratiti dio puta do Snježne palače. S njima ga je povezivao strah da će izgubiti Svilu, ali i zajednička krivnja jer su nešto poduzeli bez znanja njihova oca. Zamišljao je kako će sa Svilom provoditi frankfurtske dane: i Kadifa će im doći u posjet pa će sve troje zasjedati po kavanama na Berlinskoj aveniji i šetati zagledajući u izloge. Uopće nije vjerovao da će uspjeti obaviti zadanu mu dužnost. Čajanu djeda Mjeseca našao je bez muke, ali je bila toliko obična i turobna da je gotovo zaboravio zašto je onamo došao pa je sjeo i neko vrijeme gledao televiziju. Zatekao je ondje nekoliko mladića srednjoškolske dobi, pokušao je čak zapodjenuti razgovor - rekao je nekoliko riječi o nogometnoj utakmici s ekrana - ali mu se nitko nije pridružio. Na stol je bio stavio kutiju cigareta, spreman da ih ponudi prvom sugovorniku, i kraj njih stavio upaljač misleći da bi ga netko možda mogao zatrebati. Kad je vidio da ni od zrikava blagajnika ništa neće saznati, izišao je i odmah zašao u pokrajnju čajanu, u Svjetlost. 1 tu je zatekao nekoliko mladića koji su gledali istu utakmicu na crno-bi jelom televizoru. Da na zidu nije ugledao isječke iz novina i tablicu s godišnjim rasporedom utakmica Karssporta, ne bi se ni sjetio da je jučer u istoj toj čajani s Nedžipom razgovarao o Allahovu postojanju i smislu svijeta. Pokraj pjesme koju je jučer pročitao, netko je dopisao nove stihove pa je odmah izvadio bilježnicu da ih prepiše:

SnijegNeće nam se majka iz dženneta vratit, to jasno je sad kao dan.Nit' će nas rukama svojim zagrlif, niti nam zgrijati stan.A batine očeve nikad prestati neće.. ■Svejedno, srce nam je sve življe, a duša sve toplija,jer nam je jasno da nam je sudba već udarila pečat:u govnima u koja ćemo pasti i Karsa ćemo se kao dženneta sjećat'."Pišeš pjesmu?" upita ga dečko s blagajne."Aferim!" reče mu Ka. "Reci mi, znaš li ti čitati straga?""Jok, brate, ne znam ni sprijeda. Ja sam pobjegao iz škole. Nisam naučio čitati dok mi je bilo vrijeme: sad je gotovo.""Tko je napisao ovu novu pjesmu na zidu?""Pola momaka koji ovamo dolaze su pjesnici.""Zašto ih danas nema?""Vojska ih je jučer sve pokupila. Što nije u zatvoru, to se posakrivalo. Pitaj one tamo ako hoćeš: oni su iz tajne policije, znaju."Pokazao mu je dva mladića koji su vatreno raspravljali o nogometu, ali im Ka nije prišao, nego je izišao iz čajane.Obradovao se vidjevši da je snijeg opet počeo padati. Bio je siguran da ni po čajanama u Bajram-pašinoj mahali neće naći nikakva traga o Modrom. Tuga slična onoj kad je stigao u Kars sad mu se miješala sa srećom. Očekujući novu pjesmu, polako je - kao u snu - prošao kraj ružnih betonskih zgrada i uz parkiralište pokriveno snijegom, zavirio u zaleđene izloge čajana, brijačnica i bakalnica, i u dvorišta koja još od ruskoga razdoblja odjekuju psećim lavežom, i u dućane s rezervnim dijelovima za traktore i zaprežna kola, i prodavaonice sira. Osjećao je da nikada neće zaboraviti ništa od onoga što je tada vidio: ni izborne plakate Domovinske stranke, ni zastore dokraja navučene na jednom prozorčiću, ni obavijest 'Stiglo cjepivo za japansku gripu' zalijepljenu mjesecima ranije u izlog ljekarnice Znanje, kao ni proglase protiv samoubojstva otisnute na žutu papiru... Nevjerojatna otvorenost zapažanjima koja su se u tim trenucima pred njim ukazivala navela ga je da povjeruje kako je "sad sve sa svime povezano, pa sam i sam postao neodvojivim dijelom toga dubokog i lijepog svijeta". Učinilo mu se da mu dolazi nova pjesma; zašao je u jednu čajanu na Ataturkovoj aveniji. Ali - pjesma nije došla.

33-U Karsu bezbožnikStrah od metkaTEK što je izišao iz čajane, na kaldrmi pokrivenoj snijegom naletio je na Muhtara. Muhtar ga je pogledao odsutno - izgledao je kao da se nekamo zaputio po jako važnu poslu - i pod krupnim ga pahuljama u prvi tren, činilo se, nije prepoznao pa je Ka pomislio jednostavno proći kraj njega. A onda su obojica istodobno zakoraknuli jedan prema drugom i zagrlili se kao stari prijatelji."Jesi li prenio Svili moju poruku?" pitao je Muhtar."Jesam.""Što je rekla? Dođi da sjednemo u čajanu pa ćeš mi ispričati." Nije se doimao nimalo obeshrabrenim, unatoč vojnom udaru, batinama u policijskoj postaji i propaloj kandidaturi za predsjednika općine. "Zašto me nisu uhapsili? Samo da ovaj snijeg stane i ceste se otvore, vojska će se povući i izbori će se održati - eto zašto! Reci to i Svili!" rekao je čim su sjeli. Ka je potvrdio da će reći. Pitao ga je zna li išta o Modrom."Ja sam bio prvi koji ga je pozvao u Kars. Prije bi svaki put kad bi došao odsjedao kod mene", rekao je Muhtar ponosno. "Ali otkako ga je istanbulski tisak promaknuo u terorista, više nam se ne javlja kad dođe: mogao bi naštetiti našoj stranci pa zato... Sad zadnji doznam što se s njim događa. Što je Svila rekla na moju poruku?"Ka mu je odgovorio da Svila na ponudu da se ponovno vjenčaju nije dala nikakav odgovor. Muhtar je i to doživio kao poseban odgovor te napomenuo Kau kako je njegova bivša žena vrlo osjećajna, nježna i puna razumijevanja. Sad se beskrajno kajao što se tijekom svoje životne krize prema njoj onako loše ponašao. "Kad se vratiš u Istanbul, pjesme koje sam ti dao osobno ćeš predati Fahiru, zar ne?" rekao je zatim. Ka mu je i to obećao, našto je Muhtarovo lice poprimilo izraz ganuta i stužena

amidže. Taman je osjetio kako mu se stid koji je ranije osjećao gledajući Muhtara počeo pretvarati u sažaljenje i gađenje, kad ovaj iz džepa izvadi novine. "Da sam na tvom mjestu, ne bih se tako bezbrižno šetao ulicama", reče Muhtar zadovoljno.Ka mu iz ruku istrgne sutrašnji broj Novosti graničnoga grada čija se tinta još nije bila osušila i poče ih čitati gutajući: "Uspjeh kazališnih revolucionara... Mirni dani u Karsu... Izbori odgođeni. Građani zadovoljni revolucijom..." Potom poče čitati tekst na prvoj stranici po kojemu je Muhtar nekoliko puta lupnuo prstom:U KARSU BEZBOŽNIKSVI SE PITAJU ŠTO TOBOŽNJI PJESNIK KA TRAŽI U NAŠEM GRADU OVIH PREV RATNIH DANANaš jučerašnji tekst o tobožnjem pjesniku kod Karslija naišao na velik odjekĆuli smo mnoge priče o pjesniku Kau koji je gotovo upropastio sinoćnje uspješno uprizorenje kemalističke predstave ostvarene suradnjom velikoga umjetnika Sunaja Zaima. njegovih prijatelja i mnogobrojne publike, kad je usred predstave koja je kod svih prisutnih pobudila oduševljenje i spokoj pročitao svoju krajnje provokativnu pjesmu. Iako su Karslije već godinama živjeli složno i u sretnom jedinstvu, strane su sile uspjele uzburkati našu svakodnevicu, nahuškati brata na brata, aktualizirati neprirodne podjele na laike i vjernike, i Kurde. Turke i Azere. i ponovno izvući na površinu pitanja o armenskom genocidu koja bismo napokon trebali zaboraviti. Uslijed takvih okolnosti, među nama se poput špijuna pojavila ta sumnjiva osoba pa nije čudo što su se među našim stanovništvom probudila mnoga pitanja. Je li točno da se dva dana ranije na kolodvoru sastao s mladićima iz Škole za imame i hatibe - nažalost, veoma otvorene svakovrsnom huškanju - te im tom prigodom rekao: "Ja sam ateist: ne vjerujem u Allaha. ali to ne znači da bih mogao počiniti samoubojstvo. Konačno - sačuvao nas AUah - Allah ionako ne postoji"? Je li riječima '"Intelektualac je dužan govoriti protiv narodnih svetinja" želio ustvrditi kako sloboda mišljenja u Europi znači isto što i poricanje Allaha? Činjenica da te hrani Njemačka ne daje ti pravo da gaziš po vjeri svoga naroda! Sramiš li se svoga turskog porijekla pa se. umjesto da staneš iza svoga pravog imena, skrivaš izu izmišljenog stranog nadimka? Kao

23/što su nam naši čitatelji, nazivajući nas. sa žaljenjem javljali, taj prozapadni bezbožnik je. došavši ovih dana u naš grad da bi posijao ra/dor. obišao najsiromašnije mahale našega grada gdje je. kucajući na vrata najbjednijih. stanovništvo poticao na pobunu te bez imalo ustezanja vrijeđao čak i Alaturka kojemu smo zahvalni za ovu našu republiku, najdražu domovinu. Čitav se Kars pita što taj tobožnji pjesnik, smješten u Hotelu Snježna palača, traži po našem gradu. Vjerujemo da će karski mladići naći najbolji način da tog bezbožnika koji poriče Alla-ha i Našeg Poslanika (spas i mir na Njega!) dovedu u red!"Kad sam prije dvadeset minuta naišao, Serdarovi su ih sinovi tek tiskali", reče Muhtar i ne pomišljajući da bi s Kaom trebao podijeliti strah i zabrinutost; bio je razdragan, kao da otvara novu, zabavnu temu.Ka se osjeti samim samcatim; još jednom pažljivo pročita članak.Nekada je davno, razmišljajući o svojoj nadolazećoj sjajnoj književničkoj karijeri, zamišljao i kritike i napade koje će doživjeti zbog modernističkih novosti koje će donijeti turskoj poeziji (ta nacionalna određenost sad mu se činila smiješnom i jadnom); sanjario je i kako će neprijateljstva i nerazumijevanja dodati posebne crte njegovu književnom profilu. Kasnije se, međutim, unatoč njegovoj slabašnoj slavi, nisu pojavljivale nikakve kritike; zato mu je sad zapeo za oko naziv "tobožnji pjesnik".Nakon što ga je Muhtar, posavjetovavši ga da ne hoda po gradu poput mete, ostavio samog, u Kau je počeo rasti strah od ubojstva. Izišao je iz čajane i, dok su se pahulje s neba obrušavale poput ledenih strelica, krenuo zamišljenim, sporim koracima, kao na usporenom snimku.U mladosti je vjerovao da za intelektualca nema časnijega kraja od žrtvovanja života za intelektualne ili političke ideale, ili svoje djelo. A onda je gledao kako mu prijatelji i poznanici stradavaju u ime besmislenih uvjerenja, čak i iz čiste pakosti; gledao je kako ih političke čete ubijaju po ulicama, kako ginu u pljačkama banaka ili čak umiru s bombama koje su sami aktivirali. Sve te besmislene sudbine bile su mu dovoljan razlog da se u ranim tridesetim rastane s mladenačkim idealima. Dok je u Njemačkoj godinama živio kao prognanik zbog političkih opredjeljenja koja mu više ništa nisu značila, u njegovoj se glavi veza između politike i samožrtvovanja prekinula. Ondje bi mu ponekad došle u ruke turske novine u kojima bi pročitao kako je taj i taj kolumnist ubijen iz političkih razloga, "najvjerojatnije" od strane političkih islamista; osjetio bi srdžbu zbog takvih događaja, pa i poštovanje prema žrtvi, ali nikada i divljenje prema ubijenome kao piscu.

bnijegNo, kad je na križanju Halid-pašinc i Karabekirove ugledao kako iz rupe na jednom slijepom zidu viri zamišljena cijev uperena baš u njega, već se vidio kako pogođen pada na snježnu kaldrmu i umire, i istodobno zamišljao što bi o tome pisale istanbulske novine. Vrlo je vjerojatno da bi valija i lokalni MIT zabašurili političku stranu njegova ubojstva - i da događaj ne bi izazvao dalje nemire, i da bi prikrili vlastitu odgovornost: istanbulski tisak koji ga i nije poznavao kao pjesnika možda bi kakav tekst objavio, a možda i ne bi. Ako bi njegovi prijatelji pjesnici, ili novinari iz Republike, i pokušali ukazati na političku dimenziju njegove smrti, to bi ili samo umanjilo vrijednost sažeta prikaza njegova stvaralaštva (Tko bi ga napisao? Fahir? Ili Orhan?), ili bi bilo zgurano na "kulturne stranice" na kojima se nitko ne bi ni sjetio tražiti vijest o njegovoj smrti. Da je doista postojao novinar po imenu Hans Hansen i da ga je Ka poznavao, vjerojatno bi i Frankfurter Rundschau objavio vijest o njegovoj smrti: nijedne druge zapadne novine ne bi. Iako se kao zadnje utjehe sjetio njemačkog časopisa Akzent, koji bi možda posthumno objavio prijevode njegovih pjesama, posve je jasno vidio da je to - u usporedbi s mogućnošću da ga ubiju zbog teksta u Novostima graničnoga grada - "najobičnije sranje". a znao je i da se više od smrti bojao da će nastradati sad kad se napokon ponadao da će se u Frankfurt vratiti sa Svilom.Svejedno, pred očima su mu oživjeli likovi nekoliko pisaca koji su posljednjih godina podlegli islamističkim mecima: sjetio se pozitivističkoga zanosa nekadašnjeg vaiza koji je postavši ateist pokušavao ukazati na stanovite "nedosljednosti" u Kur'anu (dobio je metak u glavu, straga), pa jednog glavnog urednika koji se u svojoj kolumni našalio na račun pokrivenih djevojaka nazvavši ih "bubašvabama" (sredili su ga izjutra, skupa s njegovim vozačem), ili kolumnista koji se potrudio ukazati na iranske veze turskog islamističkog pokreta (okrenuo je ključ i odletio u zrak, zajedno s automobilom). Sjećanje na njihove žrtve probudilo mu je nježno suosjećanje, ali ih je ipak smatrao naivnima. Ni istanbulski ni zapadni tisak nisu pokazivali ni najmanje zanimanja za smrti takvih vatrenih pisaca, jednako kao ni za novinare iz provincije koji su iz sličnih razloga poubijani po sporednim ulicama svojih zaboravljenih gradova. Još je više bio ogorčen kulturom iz koje potječe, kulturom koja bi - nakon nekoliko tekstova što su pokušavali otkriti zločince - vrlo brzo zauvijek zaboravila da su ti ljudi ikada postojali, što ga je navodilo na uvijek isti zaključak kako je najpametnije zavući se u kakav kutak i ondje potražiti sreću.Kad je stigao do redakcije Novosti graničnoga grada, ugleda sutrašnji broj novina zalijepljen u kutu izloga s kojega je netko nedavno sastrugao

IX}led, s unutrašnje strane. Ponovno pročita vijest 0 sebi pa ude unutra. Stariji od dva vrijedna sina gospodina Serdara najlonskom je uzicom uvezivao otisnute novine. Nastojeći biti primijećen, skine kapu i poče stresati snijeg s ramena."Tata nije ovdje", reče mladi sin pojavivši se iz drugog pregratka držeći u rukama krpu kojom je brisao stroj. "Jeste li za čaj?""Tko je za sutrašnje novine napisao vijest o meni?""Zar ima neka vijest o vama?" reče mladi uzvinuvši obrve."Pa ima", reče stariji, s jednako punim usnama, i nasmije se prijateljski i srdačno. "Sve je vijesti napisao tata, danas.""Ako sutra ujutro razdijelite te novine..." započe Ka. Malo zastane i zamisli se. "To bi za mene moglo biti jako loše.""Zašto?" reče stariji sin. Lice mu je bilo nježno kao u djevojčice, a oči nevjerojatno nevine, iskrene i naivne.Ka je shvatio da će od njih moći nešto doznati samo ako se bude držao krajnje prijateljski i postavljao pitanja jednostavna kao da razgovara s djecom. Tako je od dva novinarova sina, snažna kao dva junca, doznao da su do toga trena novine preuzeli - i za njih ostavili novce - samo gospodin Muhtar, dečko poslan iz mjesnog središta Domovinske stranke i gospođa Nurija, umirovljena profesorica književnosti koja svrati svaku večer. Novine koje su, da su ceste otvorene, autobusom trebale biti poslane u Ankaru i Istanbul već su spakirane i čekaju pokraj jučerašnjih paketa; preostale novine njih će dvojica ujutro raznijeti po Karsu. Ako tata bude htio, jasno da će otisnuti nove brojeve, a tata sad nije kod kuće: izišao je i rekao im da se neće vratiti na večeru. Rekavši im da nema vremena za čaj, Ka zgrabi jedne novine i izletje u hladnu i ubojitu karsku noć.Bezbrižna nevinost dvojice mladića malo ga je smirila. Dok je hodao kroz polagane pahulje, samoga je sebe pitao je li pretjerao s kukavičlukom; osjetio je krivnju. Ipak, odmah se sjetio mnoštva nesretnih pisaca koji su se sa svijetom oprostili s mecima u prsima i mozgu, ili se razle-tjeli dok su na izlasku iz pošte razdragani otvarali paket rahatlokuma od obožavatelja: svi su oni nastradali zato što su sami sebe navukli u ćor-sokak ponosa i hrabrosti. Sjetio se, naprimjer pjesnika Nuretina, odana poklonika Zapada koji se nikada nije pretjerano zanimao za politiku: neke islamističke novine izvukle su odnekud jedan njegov davni tekst o odnosu vjere i umjetnosti, neuspio i besmislen nadriznanstveni esej, i nakon što su zlonamjerno pretresle svako njegovo slovo, objavile su da je pisac "digao glas protiv naše vjere". On se nato - samo da ne ispadne kukavicom - grčevito prihvatio nekadašnjih ideala, što je laički tisak s

snijegvojnim zaleđem prepoznao kao vatreni kemalizam pa ga uz silno preuveličavanje - koje se čak i njemu dopalo - pretvorio u junaka. A onda ga je jednoga jutra vrećica s bombom privezaiia za prednji kotač njegova automobila raznijela u toliko dijelova, da je parodija od brojne i raskošne dženaze ispratila prazan tabut. Iz kratkih i hladnokrvnih vijesti na zadnjim stranicama turskih novina koje je prelistavao u frankfurtskoj knjižnici, Ka je doznao da su po provincijskim gradićima takvi junaci završavali nešto drugačije: mnogi staroljevicarski mjesni novinari, liječnici materijalisti i smioni kritičari vjere nasjeli bi na ispit hrabrosti pa bi, strahujući samo da ih ne proglase kukavicama, ponekad čak sanjarili kako će "poput Salmana Rushdieja" privući svjetsku pozornost; njihovi krvnici, srditi i mladi vjerski fanatici, ne samo da nisu imali vremena za pažljivo razrađene napade bombama kao njihovi kolege po velikim gradovima, nego čak nisu koristili ni pištolje: po mračnim uličicama zabačenih gradića svoje bi žrtve izboli noževima ili zadavili golim rukama. Zato se Ka sada zamislio što će učiniti ako mu Novosti graničnoga grada daju priliku da odgovori; dok je smišljao kojim bi riječima mogao izvući živu glavu, a da ne pogazi čast (da kažem "ja sam ateist, ali nikada ne bih ponižavao Poslanika"?, ili "ne vjerujem, ali vjeru poštujem"?), začu kako mu se kroz snijeg približavaju koraci i okrenu se prestravljen: bio je to upravitelj autobusne agencije kraj kojega je dan ranije u isto to vrijeme sjedio u tekiji šejha Saadetin-efendije. Pomisli kako bi taj čovjek mogao posvjedočiti da nije ateist, i bude ga stid.Polako je vukao noge niz Ataturkovu aveniju, zastajući na svakom raskrižju zatrpanom snijegom; nije se mogao nadiviti krupnim pahuljama i njihovu skromnom ponavljanju u beskrajnoj čaroliji. Kasnijih će se godina često sjetiti lijepih snježnih prizora iz Karsa i slika s njegovih zametenih kaldrma (dok je. malo dalje, troje djece vuklo sanjke uz padinu, u mračnom izlogu foto-saraja Svjetlost ogledalo se zeleno svjetlo jedinoga gradskog semafora) i samoga će sebe pitati zašto ih je u duši ponio poput tužnih razglednica da ih više nikada ne zaboravi.Pred vratima nekadašnje krojačnice, a sada Sunajeva sjedišta, ugledao je vojni kamion i dva stražara. Koliko god da je vojnicima, zbog snijega stisnutima uz sama vrata, ponavljao da bi morao vidjeti Sunaja, oni su ga svejedno odgurali kao da je kakav bijednik sa sela koji je došao predati molbu zapovjedniku Glavnog Štaba. A nadao se da bi Sunaj mogao zaustaviti raspačavanje novina.Nemir i srdžbu koje će ga nakon toga spopasti svakako treba sagledava

285ti u svjetlu tog razočaranja. Prvo je pomislio da kroz snijeg potrči pravo do hotela; nije stigao ni do prvoga ugla, kad s lijeve strane ugleda čajanu Jedinstvo i ude u nju. Sjeo je za sto) između peći i zrcala i napisao pjesmu "Umrijeti ustrijeljen".Tu pjesmu, za koju će kasnije zapisati da joj je glavni motiv bio "strah", na šestokrakoj će pahulji smjestiti na grani Pamćenja, kao izdanak okrenut Mašti; proročanstvo koje je u nju upisao u svojoj će skromnosti previdjeti.Kad se napustivši čajanu Jedinstvo vratio u hotel, bilo je sedam i dvadeset. Legao je na krevet i pokušao se smiriti: gledajući kako pahulje polako klize kroz svjetlost ulične svjetiljke i ružičastog slova K, zamišljao je koliko će u Njemačkoj biti sretan sa Svilom. Deset minuta kasnije nije više mogao izdržati da je ne vidi pa se spustio stubištem; obradovao se vidjevši da Zahida zdjelu s čorbom tek spušta na stol oko kojega je sjedila cijela obitelj s gostom, i razveselio se sjaju Sviline kestenjaste kose. Kad mu je Svila pokazala da sjedne kraj nje, osjetio je ponos što svi za stolom znaju da su njih dvoje zaljubljeni. S druge strane stola ugledao je vlasnika Novosti graničnoga grada, gospodina Serdara.A on se ispružio i stisnuo mu ruku s tako prijateljskim osmijehom, da je Ka na trenutak posumnjao u ono što je pročitao u novinama složenim u svome džepu. Nalio je čorbu u zdjelicu, ruku pod stolom stavio u Svilino krilo, glavu primaknuo njezinoj i osjetio njezin miris i njezinu prisutnost te joj na uho šapnuo kako o Modrom, nažalost, ništa nije doznao. Odmah se potom pogledao u oči s Kadifom - sjedila je kraj gospodina Serdara - i shvatio da joj je Svila u tom trenu već proslijedila njegov izvještaj. Iako je bio i srdit i zbunjen, uspio je poslušati tužbe gospodina Turguta o sastanku u Hotelu Azija: čitav je taj sastanak zapravo bio provokacija, rekao je gospodin Turgut te dodao kako je policija, naravno, o svemu bila obaviještena. "Ali nimalo se ne kajem što sam se pridružio tom povijesnom sastanku", rekao je. "Drago mi je što sam na svoje oči vidio našto se u Karsu srozao ljudski potencijal zainteresiran za politiku, neovisno o tome radi li se o mladima ili starima. Na sastanak sam išao da bih digao glas protiv vojnog udara, ali sad uviđam da se taj najzatupljeniji, najnerazboritiji i najbjedniji sloj nikada neće moći baviti politikom, što znači da je vojska dobro postupila kad tim banditima nije prepustila budućnost našega grada. Počevši od Kadife, sve vas pozivam da još jednom dobro promislite prije nego što se u ovoj zemlji upetljate u politiku. Što sam ono još htio reći?... Aha, da: ona obojena i oronula

.■>"'/cgpjevačica koju ste sad vidjeli kako u Kolu sreće okreće kolo svojevremeno je bila metresa smaknutog ministra vanjskih poslova Fatina Ruštua Zor-lua; prije trideset i pet godina to je znala cijela Ankara."Kad je Ka iz džepa izvadio Novosti graničnoga grada te ih, rekavši kako je u njima tekst koji govori protiv njega, pokazao ostalima, već je prošlo dvadeset minuta otkako su počeli večerati; iako je televizor bio upaljen, za stolom je nastao tajac."Baš sam i ja to htio spomenuti, ali sam se skanjivao: bojao sam se da biste me mogli pogrešno shvatiti", reče gospodin Serdar."Serdaru, Serdaru, kakva li ti je sad zapovijed stigla i od koga?" prekori ga gospodin Turgut. "Zar ti nije žao našega gosta? Dajte mu neka pročita svoju budalaštinu!""Želio bih da znate kako ne vjerujem ni riječ onoga što sam napisao", reče Serdar uzimajući od Kaa pružene mu novine. "Ako budete mislili da sam vjerovao, povrijedit ćete me. U tome nema ničega osobnog - reci mu, molim te, i ti, gospodine Turgute: novinari u Karsu prisiljeni su pisati takve naručene tekstove.""Da. Serdar je zbog naredbi iz valijina sjedišta neprestano prisiljen nekoga blatiti", reče gospodin Turgut. "Pročitaj da čujemo!""Ali ne vjerujem ni riječ!", ponovi Serdar ponosno. "Čak ni naši čitatelji neće vjerovati. Zato se i nemate čega bojati."Vijest je pročitao sa smiješkom, sarkastično naglašavajući dramatičnost pojedinih riječi. "Kao što se vidi, nema razloga za strah!" rekao je na kraju."Jeste li vi ateist?" okrenu se gospodin Turgut Kau."Nije u tome stvar, tata", umiješa se Svila. "Ako te novine raspaćaju, sutra će ga na ulici ubiti.""Ništa se neće dogoditi, molim lijepo", reče gospodin Serdar. "Vojska je pokupila sve karske islamiste i nazadnjake." Okrenu se Kau. "Iz vašega pogleda vidim da se niste uvrijedili i da znate koliko cijenim vaše umjetničke napore i humanost. Ne budite prema meni nepravedni: ne stavljajte na nas europske kalupe, oni nam nimalo ne odgovaraju! Budale koje došavši u Kars umišljaju da su u Europi - to i gospodin Turgut jako dobro zna - ne šetaju ovim gradom ni tri dana: zatuku ih iza prvog ugla. ime im izbrišu... Tisak u istočnoj Anadoliji u teškoj je krizi. Nisu Karslije ti koji nas kupuju i čitaju. Na moje su novine pretplaćeni državni uredi. A mi, naravno, pišemo vijesti kakve naši pretplatnici žele čitati. Na svim stranama svijeta, čak i u Americi, novine vijesti kroje prema ukusu svojih čitatelja. Ako čitatelj od vas želi laži, nijedne se novine neće usuditi na-

287pisati istinu i tako si srušiti prodaju. A ako će mi istina povećati prodaju, zašto je ne bih napisao? Samo, policija nam najčešće ne dopušta pisati po istini. U Ankari i Istanbulu imamo sto pedeset pretplatnika porijeklom iz Karsa. Redovito izvještavamo o njihovim tamošnjim uspjesima i bogatstvu: preuveličavamo, sladimo i lažemo. samo da obnove pretplatu! I znate što: na kraju i sami povjeruju u te naše laži!" Glasno se nasmijao. "Ali dobro, to je druga stvar.""Tko je naručio tu vijest, to nam reci!" reče gospodin Turgut."Molim vas lijepo, znate i sami da je zaštita izvora jedan od najvažnijih principa zapadnoga novinarstva.""Moje su kćeri našega gosta zavoljele", reče gospodin Turgut. "Ako te novine sutra raspačaš, nikada ti neće oprostiti. Nećeš li se osjećati odgovornim ako ga ubije kakav poludjeli fundamentalist?""Zar se toliko bojite?" nasmije se gospodin Serdar Kau. "Ako se toliko bojite, sutra nemojte izlaziti na ulicu!""Umjesto da se skriva on, ti sakrij novine!" reče gospodin Turgut. "Nemoj ih raspačati!""To će naljutiti moje pretplatnike.""Dobro", reče gospodin Turgut kao da se dosjetio rješenja. "Onima koji su naručili daj ove novine. A što se tiče ostalih, izbaci tekst o našem gostu i za njih otisni nove novine."Tu su zamisao podržale i Svila i Kadifa. "Laska mi što moje novine uzimate tako ozbiljno", reče gospodin Turgut. "Ali tko će pokriti troškove novoga tiska, trebali biste mi i to reći.""Otac će vas i vaše sinove častiti večerom u gostionici Zeleni zavičaj", predloži Svila."Ako ćete i vi doći, pristajem", odgovori gospodin Serdar. "Samo, pričekajmo da snijeg stane i da se riješimo ove kazališne bande! Doći će i gospođica Kadifa. Gospođice Kadifa, biste li mi mogli pomoći oko novoga članka, umjesto ovoga izbačenog? Mogli biste mi dati govor koji bi podržavao kazališni prevrat; našim bi se čitateljima to jako dopalo.""Ne bi mogla, ne bi", umiješa se gospodin Turgut. "Rekao bih da ti moju kćer uopće ne poznaješ!""Možete li mi, gospođice Kadifa, reći vjerujete li da će se nakon kazališnoga prevrata broj samoubojstava u Karsu smanjiti? I to bi se svidjelo našim čitateljima. Osim toga, vi ste bili protiv samoubojstava mladih muslimanki.""Sad više nisam protiv samoubojstava", dobaci mu Kadifa osorno."Ali zar se time ne očitujete kao ateist?" nastavi gospodin Serdar. Koliko

bnijeggod da mu je bilo stalo započeti novu raspravu, bio je dovoljno trezven da primijeti kako ga svi za stolom prijekorno gledaju."Dobro, dajem riječ: novine neću raspadati", reče."Otisnut čete novu verziju?""Čim krenem odavde, prije nego što pođem kuci.""Zahvaljujemo vam", reče Svila.Nastupila je duga, čudna tišina. Kau se svidjela: po prvi put nakon mnogih godina osjetio se dijelom jedne obitelji. Shvaćao je da je ono što se zove obitelj izgrađeno na užitku da se - unatoč svim nesrećama i teškoćama - uporno nastoji na održanju zajedništva, i bilo mu je žao što sam to nije ostvario. Bi li sa Svilom mogao biti sretan do kraja života? Nije sreća bila ono što je tražio, nakon treće čaše rakije to je posve jasno vidio: čak je bio spreman reći da više voli biti nesretan. Važno je bilo podijeliti beznađe: sviti središte u kojemu će dvije nesretne osobe živjeti daleko od ostaloga dijela svijeta. Osjećao je da će takvo gnijezdo moći izgraditi sa Svilom rako što će mjesecima voditi ljubav. Sjediti u predvečerje s tim dvjema djevojkama, od kojih je s jednom spavao, osjetiti njihovu prisutnost, mekoću njihova tena, znati da se navečer neće vratiti u prazan stan... Povjerovao je obećanju putene sreće i još je čuo da novine neće biti raspačane i - njegovoj sreći nije bilo kraja.Zbog prevelike sreće, glasine i govorkanja prepričana za stolom nije doživio kao strašne vijesti, nego kao zastrašujuće retke kakve stare priče. Jedan od dječaka koji Zahidi pomažu u kuhinji pripovijedao joj je da je čuo kako je na stadion - na kojemu je snijeg toliko visok da se golovi vide samo otpola- dovedeno jako mnogo zarobljenika: ondje su ih držali cijeli dan da se promrznu i pobole, možda i umru, a nekoliko njih su, za lekciju ostalima, na ulazu u svlačionice strijeljali. Uslijedili su možda i preuveličani izvještaji očevidaca terora Z. Demirkola i njegovih drugova koji su čitav dan pretresali grad: napali su Društvo Mezopotamija koje je osnovalo nekoliko mladih Kurda što se bave "folklorom i književnošću", a kako nisu našli koga su tražili, okomili su se na staroga čajdžiju koji ondje i noći, te ga, mada s politikom nije imao baš nikakve veze, pretukli na mrtvo ime. Trojicu muškaraca - dva berbera i jednog nezaposlenog - koji su bili osumnjičeni (ali ne i privedeni) da su šest mjeseci ranije Ataturkov spomenik na ulazu u Ataturkov poslovni centar zalili bojom i kanalizacijskom vodom, čitavu su noć toliko tukli da su pred zoru priznali odgovornost na samo za tu akciju, nego i za neke druge protuata-turkovske izgrede u gradu: Ataturkovu spomeniku u vrtu Industrijske škole čekićem su razbili nos, na zidnom plakatu s Ataturkovim likom u

289

kavani Onbešlije13 napisali su nepristojne riječi, a Ataturkov spomenik nasuprot vladinu konaku planirali su razbiti sjekirama. Za dvojicu mladih Kurda ispostavilo se da su nakon vojnog udara po kućama u Halid--pašinoj aveniji pisali slogane: jednoga od njih su ubili, a drugoga tukli dok nije izgubio svijest. Jednog nezaposlenog mladića doveli su da sa Škole za imame i hatibe opere natpise: kad je dečko počeo bježati, pucali su mu u noge. Zahvaljujući uhodama raspoređenim po svim čajanama, pokupljeni su svi građani koji su širili neosnovane i ružne priče o vojsci i kazališnoj družini. Ipak, kao i uvijek za tragičnih i zločinačkih dana, nisu se mogle izbjeći preuveličane glasine: govorilo se o mladim Kurdima koji su ginuli aktivirajući bombe u rukama, o pokrivenim djevojkama koje su se ubijale u ime pobune protiv vojnog udara, i o kamionu natovarenu dinamitom, zaustavljenom dok se približavao policijskoj postaji Inonu.Kad su spomenuli samoubilački napad kamionom natovarenim dinamitom, i Ka je pažljivo poslušao razgovor (već je ranije negdje bio čuo priču o tome), a sve je ostalo vrijeme mislio samo na to kako je lijepo provesti noć sjedeći mirno uz Svilu.Malo poslije ponoći domaćini su ustali ispratiti gospodina Serdara, a zatim i sami krenuli prema sobama. Kau je došlo da Svilu pozove u svoju sobu. Bojao se ipak da bi mogao biti odbijen i tako narušiti sreću pa se popeo u sobu ne davši joj ni naslutiti što mu se motalo po glavi.

34-Ni Kadifa neće prihvatiti PosrednikU SOBI je, stojeći kraj prozora, popušio cigaretu. Snijeg više nije padao: smirivalo ga je mrtvilo snijegom pokrivene ulice obasjane blijedim svjetlom uličnih svjetiljaka. Znao je da je mir koji je osjećao bio mnogo više povezan s ljubavi i srećom, negoli s ljepotom snijega. Uz to, godilo mu je što se u Turskoj mogao zbližiti s ljudima sebi sličnima, jednakima. Bio je čak toliko sretan da si je mogao priznati kako se njegov spokoj napajao na nadmoći koju je ondje osjećao zato što je došao iz Njemačke ili iz Istanbula.Netko je pokucao: začudio se ugledavši pred sobom Svilu.''Neprestano mislim na tebe, ne mogu spavati", rekla je čim je ušla.Odmah mu je bilo jasno da će do zore voditi ljubav i ne pomišljajući na gospodina Turguta. Najčudesnije je bilo to što se Svila našla u njegovu zagrljaju, a da prije toga nije morao otrpjeti muke čekanja. Dok je čitavu noć s njom vodio ljubav, nadišao je i granice sreće: dotadašnje životno i ljubavno iskustvo nije mu dalo naslutiti da postoji takvo područje, područje izvan vremena i iznad strasti; nikada dotad nije doživio takav užitak. Zaboravio je na maštarije i prohtjeve naučene iz pornografskog tiska i filmova, koje je sa ženama s kojima je bio prije uvijek držao spremnima u nekom zakutku podsvijesti. U Sviiinoj je blizini otkrio u sebi glazbu koju nikada prije nije čuo: napredovao je prepuštajući se njezinim melodijama. Povremeno bi zaspao, trčao po snovima o ljetnim praznicima okupanima rajskom svjetlošću, sanjao da je besmrtan i gledao se kako u avionu koji se ruši jede jabuku koja nikada neće nestati. Potom se budio s mirisom jabuke, mirisom Sviline tople kože, izbliza joj gledao oči u snježnom polumraku i žućkastom svjetlu s ulice, a kad bi vidio da je i ona budna i da ga gleda bez riječi, činilo mu se da su se jedno kraj drugog

2C,Topružili poput dva kita što se odmaraju u plićaku, i tek bi tada primijetio da se drže za ruke.Za jednog od takvih buđenja pogledali su se u oči. "Razgovarat ću s ocem", rekla je Svila. "Idem s tobom u Njemačku."Ka nije mogao spavati. Čitav mu se život vrtio pred očima kao da je sretan film.Negdje u gradu odjeknu eksplozija. Krevet, soba, hotel - sve se strese. Izdaleka se začu rafal iz strojnice. Snijeg je pucnjavi oduzimao težinu. Zagrlili su se i čekali u tišini.Kasnije je pucnjava prestala. Ka je dva puta ustao iz toplog kreveta i zapalio cigaretu osjećajući na oznojenoj koži ledeni zrak koji je strujio kroz prozor. Nije mu došla nikakva pjesma. Bio je sretan kao nikad u životu.Ujutro ga je probudilo kucanje na vratima. Svila nije bila kraj njega. Nije se mogao sjetiti kad je zadnji put zaspao, ni što je zadnje s njom razgovarao, ni kada je pucnjava zamukla.Na vratima je bio recepcionar Džavit. Rekao mu je da je u hotel došao neki oficir: Kau je poručio da ga je Sunaj Zaim pozvao u štab. Sada ga dolje čeka. Ka nije žurio, obrijao se.Puste karske ulice doživio je čak i čarobnijima i ljepšima nego prethodno jutro. U gornjem dijelu Ataturkove avenije naišli su na kuću razva-ljenih vrata, porazbijanih prozora i izbušenih zidova.U krojačnici mu je Sunaj Zaim rekao da je u toj kući izvršen samoubilački napad. "Pogreškom nije došao ovamo, nego se pokušao uvući u jednu od kuća na uzvišici, jadan", rekao je Sunaj Zaim. "Razletio se u paramparčad pa se još ne zna je li bio islamist ili PKK-ovac."Kod Sunaja je zapazio djetinjasti zanos: tako se ponašaju veliki glumci kad preozbiljno shvate svoje uloge. Izbrijano mu je lice sjalo, uredno se odijelo nadimalo od krepkosti. "Ulovili smo Modroga", rekao je gledajući Kaa ravno u oči.Sreću zbog te vijesti Ka je instinktivno pokušao sakriti, ali Sunaju to nije promaklo. "Loš je to čovjek bio", rekao je. "Sigurno je da je on naručio ubojstvo direktora Instituta. Dok s jedne strane govori da je protiv samoubojstava, s druge okuplja nezrele i nerazborite jadnike i bodri ih za samoubilačke napade. Policija je sigurna da je u Kars navukao toliko eksploziva, da bi čitav grad mogao dići u zrak. Za revolucionarne noći trag mu se zameo. Sakrio se na mjesto za koje nitko nije znao. Cuo si, zar ne, za onaj smiješni sastanak u Hotelu Azija jučer predvečer?"Ka potvrdi kimnuvši glumački neprirodno."Moja životna zadaća nije kažnjavati te sumnjivce, nazadnjake i terori-

snijegste", reče Sunaj. "Postoji jedna drama koju već godinama želim postaviti, zato sam sada ovdje. Ima jedan engleski pisac, ime mu je Thomas Kyd; od njega je Shakespeare ukrao Hamleta. Ja sam otkrio još jedno Kvdovo djelo, nepravdom zaboravljeno: zove se Španjolska tragedija. Govori o zavadi i krvnoj osveti, sastavljeno je kao igra unutar igre. Petnaest je godina otkako Funda i ja čekamo priliku da to postavimo."Kad je u sobu ušla Funda Eser, Ka se teatralno presamitio i odmah primijetio da se ženi s nevjerojatno dugom muštildom to svidjelo. Prepričali su mu sadržaj predstave, mada to nije tražio."Malko sam ga pojednostavio da našemu gledateljstvu bude i ugodan i odgojno koristan", pojasnio je Sunaj. "Dok ga sutra budemo igrali, gledat će nas i posjetitelji u kazalištu i - putem izravnoga prijenosa - cijeli Kars.""1 ja bih to volio vidjeti", reče Ka."Željeli bismo da i Kadifa igra s nama... Funda bi bila njezina zla protivnica. Kadifa će se na pozornici pojaviti pokrivena. Kasnije će, listajući protiv besmislenih običaja na koje se i oslanja krvna osveta, iznenada pred svima otkriti glavu", reče Sunaj pompozno zbacivši zamišljeni rubac s glave."Opet će biti nereda", reče Ka."Za to se ne brini. Sad nam vlada vojska.""Kadifa to ionako neće prihvatiti.""Znamo da je Kadifa zaljubljena u Modroga", reče Sunaj. "Ako se ona otkrije, odmah ću narediti da njega puste. Nek' bježe zajedno kud im volja i - nek' im je sa srećom!"Fundino lice zasja nježnim suosjećanjem, kao u kakve dobrodušne bake kad zaštitnički prati dvoje mladih ljubavnika iz domaće melodrame dok bježe za srećom. Kau sinu kako bi ona i njegovu i Svilinu ljubav blagoslovila istim takvim izrazom."Svejedno sumnjam da će Kadifa pristati na otkrivanje u izravnom prijenosu", reče potom."Stanje je takvo kakvo jest i baš smo zato mislili da si ti jedina osoba koja bi je na to mogla nagovoriti", nastavi Sunaj. "Nagodbu s nama doživjela bi kao šurovanje sa samim Sejtanom. Za tebe, međutim, zna da si veoma sklon pokrivenim djevojkama. K tome si i zaljubljen u njezinu stariju sestru.""Nije stvar samo u Kadifi; i Modroga treba nagovoriti. Mada, naravno, prvo treba razgovarati s Kadifom", izgovorio je Ka, premda su mu sve misli bile zaokupljene grubom jednostavnošću rečenice "K tome si i zaljubljen u njezinu stariju sestru".

2-93"Sve ćeš to srediti kako znaš i umiješ", odgovori mu Sunaj. "A ja ti dajem sve moguće ovlasti, i povrh toga jedno vojno vozilo. Nagodi se - jasno, u moje ime - kako ti se bude činilo da je najzgodnije."Zašutjeli su. Sunaj je primijetio Kaovu rasijanost."Ne želim se u to upuštati", reče Ka."Zašto?""Možda i zato što sam kukavica. Sad sam jako sretan. Ne želim od sebe napraviti hodajuću metu za islamiste. Reći će: taj je ateist sredio da se Kadifa otkrije, i još doveo učenike da je gledaju... Da pobjegnem i u Njemačku, jedne će me noći ubiti na ulici.""Prvo će ubiti mene", odgovori mu Sunaj ponosno. "Ali dopalo mi se što si za sebe rekao da si kukavica. I ja sam kukavica, i to takva da mi nema ravne, vjeruj mi. U ovoj zemlji jedino kukavice opstaju. Ali svaka kukavica čitav život sanjari kako će se jednoga dana preobraziti u junaka, nije li tako?""Ja sam sad jako sretan. Ne želim se junačiti, uopće ne želim. San o junaštvu je utjeha za nesretne. Osim toga, na što se svodi junaštvo naših ljudi? Na ubijanje: ubijaju ili jedni druge, ili sami sebe!""Dobro, ali zar u sebi ne čuješ makar i slabašan glasić koji ti govori da tvojoj sreći nije suđen dug vijek?""Zašto plašiš našega gosta?" umiješa se Funda Eser."Nijedna sreća ne traje vječno, toliko znam", odgovori mu Ka oprezno. "Ali i pored toga nemam ni najmanju namjeru da se zbog neumitne nadolazeće nesreće proglasim junakom i sam ih natjeram da me ubiju.""Ako se ne prikloniš nama, neće te ubiti u Njemačkoj: ubit će te ovdje. Jesi li vidio današnje novine?"Pokazao mu je zadnji broj Novosti graničnoga grada, isti kao onaj koji je vidio prethodne večeri."Bezbožnik u Karsu", pročita Funda Eser pozornički izražajno."To je jučerašnji prvi tisak", ne dade se smesti Ka. "Gospodin Serdar je kasnije odlučio otisnuti nove brojeve i izgladiti stvar.""Aha, ali tu odluku nije proveo pa je jutros raspačao prvu verziju", po-tuče ga Sunaj. "Nikada nemoj vjerovati novinarima. Vjeruj nama: mi ćemo te zaštititi. Vjerski fanatici vojsci ne mogu ništa pa će im prvi posao biti zatući bezbožnoga zapadnjačkog slugu.""Jesi li ti naručio tu vijest od gospodina Serdara?" upita ga Ka. Sunaj podigne obrve i naškubi usta pogledavši ga uvrijeđeno kao da mu je dirnuo u čast, mada se vidjelo da je zadovoljan: uživio se u ulogu dovitljiva političara pa su mu i niski udarci pristajali.

Snijeg"Ako mi obećate da ćete me do kraja štititi, bit ću vam posrednik", reče Ka.Sunaj mu je dao riječ, zagrlio ga i čestitao mu što se priključio jakobin-skim redovima te obećao da se dva čuvara od njega više neće odvajati."Ako bude potrebno, zaštitit će te i od tebe samoga!" doda u zanosu.Da bi potanko razradili planove oko nagovaranja i posredovanja, sjeli su i popili prvi jutarnji čaj divna mirisa. Funda je bila presretna, kao da se njihovoj kazališnoj družini priključio kakav slavan i vrstan glumac. Rekla je nešto o snazi Španjolske tragedije, ali je Ka uopće nije slušao jer se zagledao u divnu bijelu svjetlost što je navirala kroz visoke prozore krojačnice.Kad je krenuo iz krojačnice, razočarao se: za čuvare su mu dodijeljena dva kršna naoružana momka. Nadao se da će barem jedan od njih biti oficir, ili detektiv u civilu, naočit i finih manira. Sjetio se jednoga poznatog pisca koji je svojedobno na televiziji izjavio da ne vjeruje u islam i da je turski narod glup; jednom ga je vidio u društvu dvojice elegantnih i pristojnih čuvara koje mu je država dodijelila da ga sačuvaju u starosti. Ne samo da su mu (u dostojanstvu kakvo - mislio je Ka - priznati opo-zicionar i poznati pisac i zaslužuje) nosili torbu, nego su mu i otvarali vrata, na stubištima ga držali pod ruku i uspješno ga štitili od pretjerano znatiželjnih obožavatelja i neprijatelja.A dva gorostasa koja su kraj Kaa sjela u kamion nisu se ponašala kao da ga čuvaju: činilo se kao da ga drže pod prismotrom.Čim je stupio u hotel, vratila mu se jutrošnja radost i premda je poželio što prije naći .Svilu, bojao se da bi je - kad bi pred njom nešto zatajio, makar to bilo i posve nevažno - mogao iznevjeriti, pa je zaključio da bi bilo pametnije prvo nekako doći do Kadife i s njom porazgovarati u četiri oka. Ali kad je u predvorju naletio na Svilu, odmah je zaboravio svoju namjeru."Ljepša si od Svile u mom sjećanju", rekao je gledajući je zadivljen. "Sunaj me je bio pozvao, želi da budem posrednik.""Kakav posrednik?""Sinoć je uhapšen Modri!" nastavi Ka. "Što si se tako stužila? Ne brini, mi nismo u opasnosti. Da, Kadifi će biti teško. Ali meni je, vjeruj mi, laknulo." Brzo joj je ispričao sve što je čuo od Sunaja i objasnio joj eksplozije i pucnjave prethodne noći. "Jutros me nisi probudila kad si odlazila. Ne brini, sve ću srediti, nikome se ništa neće dogoditi. Pobjeći ćemo u Frankfurt. Jesi li razgovarala s ocem?" Rekao je da priprema jednu

295nagodbu, da će ga zbog toga Sunaj poslati k Modrom, ali da prije toga obvezno mora razgovarati s Kadifom. Neočekivanu strepnju u Svilinim očima objasnio je kao brigu za njega i to mu se jako svidjelo. "Poslat ću ti Kadifu u sobu za koju minutu", rekla je Svila i otišla.Ušavši u sobu, ustanovio je da mu je krevet namješten. Stvari medu kojima je prethodne noći proživio najljepšu noć svoga života, blijeda svjetiljka na stoliću i izblijedjeli zastori sad su se kupali u posve drugačijoj snježnoj svjetlosti i tišini, ali je još uvijek punim plućima mogao udahnuti miris ljubavne noći. Bacio se na krevet i zureći u strop pokušavao samome sebi predočiti sve nevolje u koje će zapasti ukoliko ne uspije pridobiti Kadifu i Modroga.Kadifa je u sobu uletjela s pitanjima: "Što si doznao o hapšenju? Jesu li ga zlostavljali? Pričaj!""Da su ga zlostavljali, ne bi me pustili k njemu", reče Ka. "A odvest će me uskoro. Uhapsili su ga nakon sastanka u hotelu, to je sve što znam."Kadifa je pogledala kroz prozor, na ulicu pokrivenu snijegom. "Sad si ti sretan, a ja nesretna", reče. "Koliko se sve promijenilo od našeg sastanka u sobi sa sanducima!"Ka se sjetio sobe 217 gdje se jučer popodne s njom sastao, i kako je, prije nego što su iz nje izišli, u njega uperila pištolj i pretražila ga: sad mu je to izgledalo kao draga, stara uspomena koja ih je povezivala."Nije to sve, Kadifa", rekao je Ka. "Sunajevi suradnici uvjerili su ga da je Modri dobrano umiješan u ubojstvo direktora Instituta. Da stvar bude gora, u Kars je stigao dosje s dokazima o njegovoj odgovornosti za ubojstvo televizijskog voditelja iz Izmira.""Tko su mu ti suradnici?""Nekoliko karskih MIT-ovaca... Dva-tri vojnika s njima povezana... Ali, Sunaja ne gone samo njihovi utjecaji: ima on i svoje interese, svoje umjetničke ciljeve. Tako barem on kaže. Večeras će na pozornici Narodnoga kazališta postaviti jedan komad u kojemu ima ulogu i za tebe. Stani, poslušaj me! Televizija će opet organizirati prijenos uživo, cijeli će Kars moći gledati. Ako ti pristaneš glumiti, a Modri uspije nagovoriti dječake iz Škole za imame i hatibe da dođu i predstavu odgledaju pristojno i u tišini, i zaplješću samo na nekoliko za to predviđenih mjesta, Sunaj će osloboditi Modrog. Sve će se zaboraviti, nitko neće stradati. Mene je izabrao za posrednika.""Koji komad?"Rekao joj je sve što je čuo o Thomasu Kydu i Španjolskoj tragediji te

omjfsgdodao da je Sunaj djelo izmijenio i prilagodio. "Na način na koji je tijekom dugogodišnjih anadolskih turneja uspijevao povezati Corncillea, Shakespearea i Brechta s trbušnim plesom i prostačkim pjesmicama.""A ja ću vjerojatno biti silovana pred kamerama da bi se dao povod krvnoj osveti.""'Ne. Prvo ćeš biti pokrivena Španjolka, a kad ti dozlogrdi gnjavaža oko krvne osvete, rasrdit ćeš se, postati buntovnica i otkriti se.""Kod nas biti buntovnica ne znači otkriti se, nego pokriti.""Ali ovo je igra, Kadifa. I baš zato što je igra, ne bi ti smjelo biti teško otkriti se.""Jasno mi je što se od mene traži. Neka je igra. Da je i igra u igri, ne bih se otkrila!""Gledaj, Kadifa: za dva dana snijeg će stati i ceste će se otvoriti. Zatvorenike će tad prepustiti tamničarima na milost i nemilost. Ako Modri taj trenutak dočeka u zatvoru, nikada ga više nećeš vidjeti. Jesi li dobro razmislila?""Ako razmislim, bojim se da ću prihvatiti tvoju ponudu.""Osim toga, ispod marame možeš staviti periku. Nitko neće vidjeti tvoju kosu.""Da sam htjela nositi periku, stavila bih je da mogu ući na fakultet, kao i neke moje prijateljice.""Sad nije stvar u spašavanju časti pred fakultetskim vratima. Sad ćeš to učiniti da spasiš Modrog.""Kako možemo znati hoće li Modri htjeti biti spašen tako što ću se otkriti?"'"Htjet će", odgovori Ka. "Tvoje otkrivanje neće povrijediti njegovu čast. Jer nitko ne zna za vašu vezu."Po srdžbi u njenim očima shvatio je da joj je dirnuo u slabu točku; vidio je potom i da se čudno smješka, i uplašio se. I osjetio ljubomoru. Bojao se da bi sad mogla reći nešto strašno o Svili, nešto što bi ga uništilo. "Nemamo mnogo vremena, Kadifa", reče sa istim čudnim strahom. "Znam da si dovoljno pametna i tankoćutna da se iz ovoga posla izvučeš bez imalo muke. Govorim ti ovo kao netko tko je godinama živio kao politički prognanik. Slušaj me: život se ne živi zbog načela, nego zato da bismo bili sretni.""Ali nitko ne može biti sretan bez načela i bez vjere", odvrati."Točno. Ali u zemlji kao što je naša, zemlji u kojoj je ljudski život ovoliko jeftin, nepromišljeno je upropastiti se zbog onoga u što vjeruješ. Velika načela i vjerovanja nisu za nas: oni su za ljude iz bogatih zemalja."

2-97"Upravo suprotno. U siromašnoj zemlji ljudima ne preostaje ništa drugo osim vjere."Nije rekao ono što mu je palo na pamet. ("Ali ono u što vjeruješ nije ispravno!") Rekao je: "Ali ti nisi siromašna, Kadifa. Ti si iz Istanbula.""Zato ću se i ponašati prema svojim načelima. Vjersko licemjerje prezirem: ako se otkrijem, zaista ću se otkriti.""Dobro, a što kažeš na ovo: neka u kazališnu dvoranu ne puste nikoga. Neka Karslije predstavu gledaju samo na televiziji. Kamera će prvo prikazati kako u trenutku srdžbe zbacuješ maramu. Za ono nakon toga napravit ćemo montažu: naći ćemo neku djevojku sličnu tebi i straga je prikazati kako raspušta kosu.""To bi bila samo lukavija varijanta onoga s perikom", odgovori Kadifa. "Na kraju će ionako svi misliti da sam se otkrila.""Je li važno ono što ti nalaže vjera ili ono što će drugi misliti? Na ovaj način nećeš morati pokazati kosu. A ako ti nije važno to nego ono što će drugi misliti, kad sve ove gluposti završe, razglasit ćemo da je sve to bila tek filmska montaža. Kad pukne vijest da si sve to učinila samo da bi spasila Modrog, dečki iz Škole za imame i hatibe još će te više poštovati.""Dok nekoga svim silama pokušavaš na nešto nagovoriti, dogodi li ti se ikada da uvidiš kako govoriš stvari u koje uopće ne vjeruješ?" reče posve drugačijim glasom."Dogodi. Ali sad se tako ne osjećam.""A kad ti se dogodi, kako se osjećaš kad tu osobu uspiješ u to uvjeriti? Osjetiš li krivnju što si je nagovorio? Jer na taj si je način doveo u bezizlaznu situaciju.""Ono u što te vodim nije bezizlaznost, Kadifa. Pametna si, i možeš i sama vidjeti da drugoga izlaza nema. Sunajevi momci objcsit će Modroga bez razmišljanja, ruka im ni u jednom trenu neće zadrhtati. Objesit će ga, a ti na to ne možeš pristati.""Recimo da se pred svima otkrijem i prihvatim poraz. Kako da znam da će Modroga pustiti? Zašto bih vjerovala ovoj državi?""Imaš pravo. To prepusti meni: ja ću s njima razgovarati.""Kad ćeš razgovarati, s kim?""Nakon što se vidim s Modrim, opet ću otići k Sunaju." Oboje su zašutjeli. Tišina je potvrdila da je Kadifa manje-više prihvatila zadane uvjete. Ka je ipak, da bi bio siguran, pogledao na sat, i to tako da ga i Kadifa vidi."Je li Modroga uhapsio MIT ili vojska?""Ne znam. Ali tu vjerojatno i nema neke razlike."

snijeg"Vojnici ga možda i ne bi mučili", reče. Malo je šutjela. "Htjela bih da mu daš ovo." Pružila mu je starinski upaljač presvučen sedefom s umetnutim dragim kamenjem i kutiju Marlboroa. "Upaljač je očev. Modri voli njime zapaliti cigaretu."Ka je uzeo cigarete, upaljač je ostavio. "Ako mu dam upaljač, shvatit će da sam prvo bio kod tebe.""Neka shvati.""U tom će slučaju znati i da sam s tobom razgovarao i zanimat će ga što si odlučila. A ja mu nisam namjeravao reći da sam se prvo vidio s tobom i da si pristala otkriti se samo da bi njega spasila.""Zato što na to ne bi pristao?""Ne. I sama znaš da je on dovoljno pametan i razuman da prihvati da se otkriješ kako bi ga spasila. Ono što neće prihvatiti, to je da nisam prvo razgovarao s njim nego s tobom.""Ali ovdje se ne radi samo o politici; stvar je osobna: radi se o meni i njemu. Modri će to shvatiti.""Sve da i shvati, znaš i sama da će htjeti biti prvi s kojim se o tome razgovaralo. On je Turčin. I, osim toga, islamist. Ne mogu otići k njemu i reći mu: 'Slušaj, Kadifa će se otkriti da bi tebe oslobodili.' Mora misliti da je to njegova odluka. Pitat ću ga što misli o srednjem rješenju; kako bi bilo da izvedemo onu smicalicu s perikom, ili ono s tv-montažom. Odmah će samoga sebe uvjeriti kako će time spasiti tvoju čast i kako je to rješenje prihvatljivo. Tvoje i njegovo poimanje časti se ne poklapaju: tvoje je iskreno i ne zna za prijevare, a njegovo je praktično. Ali njemu sad neće biti do rasprave o tome. Neću mu smjeti ni spomenuti da bi se ti, ako se otkriješ, htjela doista otkriti.""Ljubomoran si na Modrog, mrziš ga", rekla je Kadifa. "Ne želiš mu čak priznati ni da je Čovjek. Isti si kao laici što sve koji se nisu pozapadnjačili smatraju primitivnim i nemoralnim smećem i misle da će od njih samo batinama napraviti ljude. Drago ti je što ću pokleknuti pred vojnom silom da bih spasila Modroga. Tu svoju nemoralnu radost ne možeš čak ni sakriti." Pogledala ga je s gađenjem. "Ako je Modri trebao prvi odlučiti što ćemo učiniti, zašto ti koji si također Turčin - ali valjda neke druge vrste - zašto od Sunaja nisi otišao ravno k Modrom, nego si prvo došao k meni? Hoćeš li da ti kažem zašto? Zato što si prije toga htio vidjeti kako ja svojevoljno pristajem na poniženje! I to bi ti trebalo dati nadmoć pred Modrim, pred čovjekom kojega se bojiš!""Istina je da se Modroga bojim. Ali sve ostalo što si rekla nije istina.

299Kadifa. Da sam prvo otišao k Modrom, a zatim došao k tebi s odlukom da se trebaš otkriti, to bi izgledalo kao zapovijed i ti ne bi pristala.""Ti nisi posrednik, ti si ortak onih zločinaca!""Kadifa, meni više nije stalo ni do čega osim da se iz ovoga grada izvučem zdrav i čitav. I ti bi sad trebala pustiti svoja načela. Već si učinila i previše kako bi cijelom Karsu dokazala da si pametna, ponosna i hrabra. Čim se izvučemo odavde, tvoja sestra i ja pobjeći ćemo u Frankfurt. Da bismo tamo bili sretni. Tebe želim nagovoriti na istu stvar: što god činila, misli na svoju sreću. Ako odavde pobjegneš s Modrim, smjestit ćete se u nekom europskom gradu i kao politički prognanici sasvim pristojno živjeti. I vaš bi otac, siguran sam, došao za vama. Ali prije svega toga, pouzdaj se u mene."Dok je govorio o sreći, iz njezinih sjajnih očiju kliznula je krupna suza. Usne su joj se opet razvukle u onaj čudni smiješak kojega se Ka bojao, suzu je brzo otrla dlanom. "Jesi li siguran da će moja sestra otići iz Karsa?""Siguran sam", rekao je Ka iako uopće nije bio siguran."Neću insistirati da upaljač predaš Modrom i da mu kažeš da si se prvo vidio sa mnom", reče Kadifa poput gorde, ali popustljive princeze. "Ali hoću biti sigurna da će Modroga osloboditi čim se otkrijem. Sunajevo jamstvo - ili riječ nekog drugog - neće mi biti dovoljno. Znamo mi do koje se mjere možemo pouzdati u našu državu.""Tako si pametna, Kadifa", reče joj Ka. "Od svih ljudi u Karsu, ti si najviše zaslužila biti sretna!" Došlo mu je da doda "I Nedžip", ali je to odmah potisnuo. "Daj mi i upaljač. Ako se ukaže kakva zgodna prilika, dat ću mu i njega. Ali, molim te, pokušaj mi vjerovati."Kad mu je pružila upaljač, zagrlili su se, neočekivano i toplo. Držeći u zagrljaju njezino tijelo, krhkije i tanje od Svilina, Ka je zadrhtao od nježnosti, ali se suzdržao da je ne poljubi. U tom je trenu netko pokucao, a Ka je pomislio "dobro da sam se suzdržao".Na vratima je bila Svila, došla je reći da je po Kaa došlo vojno vozilo. Oči su joj ispitivački i suosjećajno zadržavale njihove poglede, pokušavala je doznati što se u sobi u međuvremenu dogodilo. Ka je izišao, a da je nije poljubio. Na kraju hodnika okrenuo se zbog krivnje i nadmoći; pred vratima njegove sobe, dvije sestre stajale su zagrljene.

35-Ja nisam ničiji špijunKa i Modri u ćelijiSLIKA dviju sestara zagrljenih u dnu hodnika dugo mu nije izlazila iz glave. Kad je vojno vozilo zastalo pred jedinim semaforom u gradu, na raskrižju Ataturkove i Halid-pašine avenije, pogled mu je s visokoga sjedišta pokraj vozača pobjegao u sobu na drugome katu jedne armenske kuće. Zračila se pa je bila otvorena: između oljuštenoga prozorskog krila i zavjese što je lepršala na laganome vjetru Ka se u sobu navirio poput okorjela voajera i tako postao svjedokom tajnog političkog sastanka; kad je ruka svjetlopute i srdite žene povukla zavjesu, on je već bio posložio detaljno razrađenu i iznenađujuće točnu priču o onome što se u sobi događalo: dva iskusna militanta, predvodnika karskih kurdskih nacionalista, pred sobom su imala šegrta iz jedne čajane čiji je stariji brat bio ubijen u akciji prethodne noći i dok se taj dječak kraj peći, omotan zavojima marke Gazo, kupao u znoju, oni su ga pokušavali uvjeriti da će se u policijsku postaju na Faik-begovoj aveniji kroz stražnja vrata uvući bez imalo muke. i jednako lako aktivirati bombu koju je na sebi nosio.Suprotno Kaovim očekivanjima, vojni kamion nije skrenuo u spomenutu policijsku postaju, ni zastao kod raskošnoga zdanja iz prvih godina Republike gdje se nalazilo sjedište Nacionalne sigurnosti, nego je nastavio Ataturkovom avenijom, da bi prošavši Faik-begovu zastao kod zgrade Vojnog štaba u samome centru grada. Od tog se dijela grada 1960-ih godina planiralo napraviti veliki središnji gradski park, ali kad se poče-tkom sedamdesetih dogodio vojni udar, čitavo je područje pretvoreno u vojnu bazu ograđenu visokim zidovima unutar kojih su - pod ubogim i malokrvnim topolama gdje su djeca ubijala dosadu vozajući se biciklima - podignuti vojni stanovi, zgrade nove vojne uprave i poligoni: stoga je Slobodni dom, list blizak vojnim krugovima, i pisao kako upravo novim

30iokupatorima treba zahvaliti što su kuća u kojoj je Puškin odsjeo za posjeta Karsu i carske konjušnice, podignute za kazačke konjanike četrdeset godina prije njegova dolaska, ostale sačuvanima.Ćelija u koju su zatvorili Modroga nalazila se odmah uz te starinske konjušnice. Kaa je vojni kamion ostavio pod bajkovitom kamenom zgradom na koju su se naslonile od snijega otežale grane staroga stabla divlje masline. Unutra su ga dočekala dva uljudna muškarca (Ka je i opet ispravno pretpostavio da se radi o MIT-ovcima) te ga, smještajući mu na prsa diktafon, napravu poprilično zastarjelu za devedesete, omotali rolom zavoja Gazo, i pokazali mu kako će ga uključiti. Savjetovali su mu da se s onim dolje ponaša kao da ga sažalijeva i da mu želi pomoći, te ga upozorili da mu je zadatak navesti Modroga da prizna sve zločine - bilo da ih je počinio, bilo organizirao - kako bi ih uređaj mogao zabilježiti. Ka uopće nije mislio da ti ljudi ne znaju što je pravi razlog njegova dolaska.Hladno, kameno stubište malenoga kamenog zdanja - u carska doba korištenoga kao štab ruske konjice - spuštalo se u podrum gdje se nalazila povelika ćelija bez prozora kamo su u to doba vojnici zatvarani zbog neposluha. Za prvih godina Republike podrum je služio kao skladište; 1950-ih je pak preuređen u uzorni primjerak atomskoga skloništa. Što god da je u prošlosti bio. Ka ga je sad našao mnogo čišćim i ugodnijim nego što je očekivao.Iako je u ćeliji bilo veoma toplo (grijala ju je električna peć Arćelik koju je Muhtar, glavni mjesni trgovac, svojedobno poklonio vojsci kao zalog dobrih odnosa), Modri je na krevetu ležao pokriven čistom vojničkom dekom. I čitao. Kad je ugledao Kaa, ustao je i nataknuo cipele iz kojih su vezice bile izvučene te mu službeno, ali sa smiješkom stisnuo ruku i odmah mu, poput čovjeka odlučna da odmah prijeđe na razgovor o poslu, pokazao stol od iverice kraj zida. Čim su sjeli za stol, Kau je pogled privukla pocinčana pepeljara puna opušaka pa je izvadio Maribora i pružio mu ga s riječima da dobro izgleda. Modri je rekao da ga nisu zlostavljali, i šibicom zapalio prvo Kaovu, a onda svoju cigaretu. "Pa recite mi, poštovani, za koga sad špijunirate?" upitao ga je sa simpatičnim smiješkom."Pustio sam špijunažu", odgovorio je Ka. "Sad sam posrednik.""To je još jadnije. Špijuni za novce prenose besmislice koje uglavnom nikome ne koriste. A posrednici, to su pametnjakovići koji bezočno guraju nos u sve i sva i igraju na 'nepristranost'. Kakva je u tome tvoja korist?""Izvući se živ i zdrav iz ovoga užasnoga grada."

Snijeg"Ateistu koji se ovamo dovukao sa Zapada da bi nas uhodio takvo jamstvo danas može dati jedino Sunaj."Tako je Ka shvatio da je Modri vidio zadnji broj Novosti graničnoga grada. Smijuljio mu se ispod brka; Ka ga je gledao s gađenjem. Cijeli je život raj šerijatski militant pričao o okrutnostima turske države, a sad je dopao u ruke iste te države i to s dva dosjea o zločinima: odakle mu samo ta radost i smirenost? Osim toga. Ka je tek tad shvatio zašto je Kadifa u njega toliko zaljubljena: Modri je toga dana izgledao bolje nego ikada."Oko čega se vrti tvoje posredovanje?""Oko tvog oslobađanja", odgovorio je Ka te mu pribrano sažeo Suna-jcv prijedlog. Mogućnost da Kadifa pri otkrivanju stavi periku ili da se sve montira nije spomenuo: sačuvao ih je za trenutak kad se s Modrim počne nagađati. Dok mu je objašnjavao težinu situacije, rekao mu je da okrutnici koji pritišću Sunaja čekaju prvu priliku da Modrog objese; uživao je u svojoj nadmoći, ali je osjetio i krivnju pa je odmah dodao da je Sunaj luđak nad luđacima i da će se, čim snijeg stane i ceste se otvore, sve vratiti u normalu. Kasnije će se pitati je li to za Sunaja rekao da bi se umilio MIT-ovcima."Jasno je, dakle, da se ja mogu nadati slobodi baš zato što je Sunaj luđak", rekao je Modri."Tako je.""Reci mu, dakle, ovako: njegov prijedlog odbijam. A tebi zahvaljujem što si se potrudio i došao ovamo."Ka je na tren pomislio da će Modri ustati, pružiti mu ruku i odvesti ga do vrata. Šutjeli su.Modri se mirno ljuljao na stražnjim nogama stolice. "Ako se zbog ovog posredničkog neuspjeha iz Karsa ne uspiješ izvući u jednom komadu, to neće biti zbog mene, nego zato što si brbljav: nisi se trebao hvaliti svojim ateizmom. U ovoj se zemlji čovjek smije ponositi ateizmom samo ako mu leđa čuva vojska.""Ja se ne ponosim ateizmom.""Onda dobro."Opet su neko vrijeme pušili bez riječi. Ka je slutio da mu ne preostaje ništa drugo, osim da ustane i ode. "Zar se ne bojiš smrti?" rekao je potom."Ako je to prijetnja: ne bojim se. A ako me pitaš kao prijatelj: da, bojim se. Ali što god sad učinio, ovi će me zločinci svejedno objesiti. Tu se više ništa ne da promijeniti."Opet mu se toplo osmjehnuo, smiješkom koji ga je proklinjao. Nje-

3°3govi pogledi su mu govorili: gle, ja sam u daleko težem stanju nego ti, ali sam svejedno mirniji od tebe. Ka je sa stidom primijetio da je njegov strah i nespokoj povezan s nadom u sreću koju je, otkako se zaljubio u Svilu, nosio u trbuhu poput dragoga grča. Zar Modri nije imao nikakve nade slične njegovoj? "Brojat ću do devet, a onda otići", rekao je sam sebi. "Jedan, dva..." Ako do pet Modri ne promijeni mišljenje, Svilu neće moći povesti u Frankfurt.Nadahnuto je počeo ni/.ati sve što mu je palo na pamet. Krenuo je od nesretna posrednika kojega se sjećao iz djetinjstva, iz nekog crno-bijelog američkog filma, ustvrdio da će proglas koji je iznjedrio sastanak u Hotelu Azija - ukoliko ga malo dotjera - u Njemačkoj objaviti bez ikakvih problema, napomenuo mu kako ponekad u životu ljudi - iz inata i trenutačnog hira - donesu pogrešne odluke zbog kojih se kasnije itekako pokaju (i sam se, naprimjer, dok je bio gimnazijalac jednom rasrdio i napustio košarkaški tim da se više nikada ne vrati, pa je sišao na Bospor i čitav taj dan gledao more), povjerio mu svoju veliku ljubav prema Istanbulu i dodao kako su proljetna predvečerja na Bebeku predivna, i još mu je mnogo toga rekao. Modri ga je hladnokrvno odmjeravao, ali se ovaj nije dao ni smesti ni ušutkati: čitav je razgovor izgledao baš kao zadnji razgovor prije smaknuća."Da im sad ponudimo i najnevjerojatnije ustupke, oni neće održati riječ", zaključio je Modri. Pokazao je hrpicu papira i olovku na stolu. "Tražili su da napišem čitavu svoju životnu priču, sve svoje krivnje i sve što poželim. Ako pokažem dobru namjeru i pokajem se, mogli bi me možda pomilovati. Uvijek sam sažalijevao budale koje bi u ovakvim trenucima izdale načela i proklele cijeli svoj život. Ali, kad već umirem, htio sam da oni koji ostaju doznaju barem nekoliko istinitih činjenica o meni." Sa stola je uzeo jedan od ispisanih papira. Počeo je čitati, smrtno ozbiljan, kao i onda kad je davao izjavu za njemačke novine:"Dana 20. veljače, kad se govori o mojem smaknuću, želim reći da se ne kajem ni zbog čega što sam do dana današnjega učinio u ime politike. Otac mi je umirovljeni pisar istanbulskog financijskog ureda, ja sam mu drugo dijete. On je kriomice posjećivao džerahijsku tekiju, i moje djetinjstvo i rana mladost protekli su u njegovoj poniznoj i tihoj sjenci. Kao mladić pobunio sam se protiv njega i postao ljevičarski bezvjerac; dok sam studirao, pridružio sam se mladim militantima i kamenovao mor-nare s američkog nosača aviona. Tih sam se godina oženio pa razveo; bilo mi je teško. Godinama se nikome nisam pokazivao. Inženjer sam elektrotehnike. Zbog mržnje prema Zapadu, revoluciju u Iranu dočekao sam s

Snijegodobravanjem. Ponovno sam postao musliman. Vjerovao sam riječima imama Homeinija: 'Danas je mnogo preče zaštititi islam, negoli klanjati namaz i postiti'. Nadahnjivali su me Franz Fanton sa svojim napisima o nasilju, Sejid Kutb i njegovi stavovi o seobama i promjenama mjesta pred nasiljem, i Ali Senati. Da bih pobjegao od vojnog udara, skrio sam se u Njemačku. Zatim sam se vratio. U Groznom sam se s Čečenima borio protiv Rusa. Ondje sam ranjen pa desnu nogu vučem. Kad su Srbi okupirali Bosnu, pošao sam onamo. Djevojka koju sam ondje oženio, Bošnjakinja Merzuka, došla je sa mnom u Istanbul. Zbog političkog djelovanja i stava o seobama koji mi nije dopuštao da se na bilo kojem mjestu zadržim duže od dva tjedna, rastao sam se i od druge žene. Nakon što sam presjekao sve veze s muslimanskim skupinama preko kojih sam dospio i do Čečenije i do Bosne, prošao sam svaki pedalj Turske. Do današnjega dana niti sam koga ubio, niti sam naredio da se koga ubije, iako vjerujem da je neprijatelje islama - ukoliko je to potrebno - dopušteno ubijati. Bivšeg predsjednika karske opčine ubio je jedan poremećeni Kurd. Bio je koči-jaš, i naljutio se što je predsjednik naredio uklanjanje konjskih zaprega. Ja sam u Kars došao zbog mladih djevojaka samoubojica. Samoubojstvo je najveći grijeh. Kad umrem, neka kao uspomena na mene ostanu moje pjesme; želio bih da se objave. Sve su kod Merzuke. Toliko."Šutjeli su."Nisi prisiljen umrijeti", rekao je Ka. "Zbog toga sam ovdje.""Ako je tako, ispričat ću ti nešto drugo." Siguran da ga pažljivo sluša, zapalio je još jednu cigaretu. Je li bio svjestan diktafona koji se na Kaovoj slabini nečujno vrtio, poput vrijedne kućanice?"U Miinchenu ima jedno kino koje subotom navečer, u ponoć, prikazuje dva filma. Ulaz je besplatan, često sam tamo odlazio", počeo je Modri. "Znaš onog Talijana koji je snimio film Alžirski rat o francuskom zulumu u Alžiru? Jednom su dali njegov zadnji film Oueimada. Događa se na nekom otoku na Atlantiku gdje se uzgaja šećerna trska, a govori o obmanama i revolucijama koje su tamo sijali engleski kolonizatori. Prvo su našli nekog crnca i izazvali pobunu protiv Francuza, a onda se iskrcali na otok i uzeli stvari u svoje ruke. Crnci se potom još jednom pobune, sad protiv Engleza - jer prvi im je ustanak zapravo propao - ali im Englezi spale otok i poraze ih. Voda ta dva crnačka ustanka je uhapšen: jutro je. i on čeka vješanje. Tad se pojavljuje - tko? Čovjek koji ga je i našao, potaknuo ga na prvi ustanak, godinama mućkao po otocima, i na koncu u ime Engleza ugušio zadnju pobunu. A to je Marlon Brando. On se, znači, ušulja u šator gdje ovaj leži zarobljen, presiječe mu užad i oslobodi ga."

3° 5"Zašto?"Modri coknu, blago nervozan. "Kako zašto? Pa da ga ne objese! Ako ga objese, postat će legendom, i otočani će njegovo ime nositi poput barjaka na čelu svojih pobuna! Ali crnac je mudar i zna zašto ga je ovaj odvezao: zato odbija slobodu i ne bježi.""Jesu li ga objesili?" upita Ka."Jesu, ali to nije prikazano", odgovori Modri. "Umjesto toga prikazano je što se dogodilo špijunu Marlonu Brandu koji je crncu ponudio slobodu, jednako kao što je i ti sad nudiš meni. Baš kad se spremao napustiti otok, jedan ga je domorodac ubio: izbo ga je nožem.""Ja nisam špijun!" reče Ka, ne uspijevši svladati uvrijeđenost."Nemoj se opterećivati riječju 'špijun'; ja sam, recimo, špijun islama.""Ja nisam ničiji špijun!" viknu Ka i ne pokušavajući prikriti uvrijeđenost."Hoćeš reći da u ovaj Maribora nisu stavili nikakav prašak, da me ne namjeravaju otrovati ili bar ošamutiti? Najbolja stvar koju su Amerikanci dali svijetu je crveni Mariboru. Mogao bih ga pušiti do kraja života.""Ako se budeš pametno postavio, pušit ćeš ga još sto godina!""Eto, to sam mislio kad sam rekao 'špijun'", odgovori Modri. "Jedan od špijunovih poslova je navući čovjeka da promijeni mišljenje.""Ja te sad samo hoću upozoriti koliku ćeš glupost napraviti ako ovim zaluđenim, fašističkim krvnicima dopustiš da te ubiju. Osim toga, tvoje ime nikada neće postati ni barjak ni išta slično. Ovdašnji su ljudi kao janjad: vezani su za vjeru, ali će na kraju opet postupiti onako kako im naredi država. Svim onim rogobornim šejhovima, i pobunjenicima što su ustali vičući kako će nam vjera kliznuti kroz prste, i militantima odgojenima u Iranu - svima će se dogoditi isto što i Saidiju Nursiju: ako se za života malo i pročuju, kad umru, neće im se znati ni za grob. Sto u ovoj zemlji rade s truplima vjerskih voda čije bi ime jednoga dana moglo postati barjak? Stave ih u avion i izbace nad pučinom! Sve ti to znaš i bolje od mene. Znaš i što se dogodilo s grobovima hezbollahčija u Batmanu kad je narod počeo k njima hodočastiti: jedne su noći samo nestali! Gdje su sad ti grobovi?""U srcima našeg naroda.""Aha, jesu. Samo dvadeset posto ovog naroda glasa za islamiste. I to za jednu mlaku stranku.""Ako je mlaka, zašto su je se prepali i organizirali vojni udar? To mi reci! Eto, toliko o tvom nepristranom posredovanju!""Ja jesam nepristran posrednik", reče Ka, instinktivno povisivši glas.

snijeg"Nisi. Ti si zapadni špijun. Ti si europski rob koji ne prihvaća slobodu, ali, kao i svaki pravi rob, i ne znaš da si rob. Na Nišantašu si se malko eu-ropcizirao i svim srcem naučio kako treba omalovažavati narodnu vjeru i tradiciju, pa se sad držiš gospodinom u odnosu na druge. Za tebe, put koji vodi k dobru i moralu ne vodi kraj vjere i Allaha ni kroz jednakost s drugima, nego se svodi na oponašanje Zapada. Možda i možeš protisnuti rijeĆ'-dvije protiv zuluma nad islamistima i Kurdima, ali u srcu se još uvijek potajno raduješ vojnim udarima.""Mogu ti srediti i ovo: Kadifa može ispod marame staviti periku, tako joj nitko ne bi vidio kosu kad se otkrije.""Nećete me natjerati da pijem vino!" zagrmi Modri. "Ja neću biti ni Europljanin, ni njihova kopija. Svoj ću vijek proživjeti kako ja hoću, i bit ću svoj. Vjerujem da ljudi mogu biti sretni i ako nisu Europljani, i ako Europljane ne oponašaju. Ima ona rečenica koju eurofili ponavljaju kao papige: 'da bismo bili kao zapadnjaci prvo moramo naučiti biti individue', jer u Turskoj, kažu, individua nema. E, u tome se krije značenje moga smaknuća: ja istupam protiv zapadnjaka kao pojedinac, a budući da sam pojedinac, odbijam ih oponašati!""Sunaj toliko polaže u spomenutu predstavu, da ti mogu srediti i ovo: Narodno kazalište bit će prazno. Kamera će prvo prikazati Kadifu kako ruke diže prema marami. Nakon toga možemo napraviti montažu i prikazati kosu neke druge djevojke.""Poprilično mi je sumnjivo što se oko mene toliko trudiš.""Jako sam sretan", reče Ka osjećajući grižnju savjesti kao da laže. "Nikad u životu nisam bio ovoliko sretan. Htio bih tu sreću zaštititi.""Zašto si toliko sretan?"Nije rekao: "Zato što pišem pjesme", kao što će kasnije misliti. Nije rekao ni: "Zato što vjerujem u Allaha." Umjesto toga izlanuo je: "Jer sam zaljubljen!" i dodao: "Moja će draga poći sa mnom u Frankfurt." Pora-dovao se što je svoju ljubav uspio otkriti pred nekim tko s njom nema baš nikakve veze."A tko ti je draga?""Kadifina starija sestra Svila."Vidio je da se Modri zbunio. Odmah se pokajao što se tako zanio. Zašutjeli su.Modri je zapalio još jedan Maribora. "Kad je čovjek toliko sretan da osjeti potrebu svoju sreću podijeliti s nekim tko je pred smaknućem, to se mora gledati kao dar Allahove dobrote. Pretpostavimo da ću ja, da ne bih narušio tvoju sreću i da bi se ti izvukao iz ovoga grada, prihvatiti tvo-

307je prijedloge; pretpostavimo i da će Kadifa - da ne bi naudila sreći svoje sestre - prihvatiti ulogu i odigrati je tako da ne povrijedi svoju čast: tko mi može jamčiti da će oni održati riječ i mene osloboditi?""Znao sam da ćeš to reći!" viknu Ka, ushićen. Zašutio je. Stavio je prst na usta da bi Modrog upozorio da šuti i bude pažljiv. Raskopčao je jaknu i pred svojim ispitanikom zaustavio diktafon. "Ja ću ti biti jamac. Prvo će tebe osloboditi", reče. "Kadifa će izići na pozornicu tek kad iz tvog skrovi-šta dobije vijest da si slobodan. Ali da bi Kadifa sve ovo prihvatila, moraš joj napisati pismo kojim ćeš potvrditi da se slažeš, i predati ga meni." Sve te pojedinosti smislio je toga časa. "Omogućit ću ti da budeš pušten prema svojim uvjetima i na mjestu na kojemu ti budeš želio", šapnuo mu je. "Sakrit ćeš se negdje gdje te nitko neće naći i tamo ostati sve dok se ceste ne otvore. Možeš mi vjerovati."Modri mu je pružio jedan od papira sa stola. "Napiši ovdje da će se Kadifa pojaviti na pozornici i otkriti se tako da se ne povrijedi njezina čast; zauzvrat, ja ću biti pušten i bit će mi omogućeno da se sretno izvučem iz Karsa, za što si mi ti, Ka, posrednik i jamac. Ako ne budeš održao riječ, i ako je budem izigran, kako će jamac biti kažnjen?""Ono što snađe tebe, nek' snađe i mene!""Može! 1 to napiši."I Ka je njemu pružio papir. "A ti napiši da pristaješ na moje prijedloge, da ću Kadifi ja prenijeti tvoju odluku i da je na Kadifi da donese odluku. Ako ona pristane, stavit će to na papir i ti ćeš na odgovarajući način biti oslobođen prije nego što se ona otkrije. Sve to napiši. Ne moraš sa mnom dogovarati gdje ćeš i kako biti pušten; za to možeš izabrati nekoga kome više vjeruješ. Predlažem da to bude Nedžipov pobratim Fazil.""Onaj dečko koji je Kadifi slao ljubavna pisma?""To je bio Nedžip, on je umro. On je bio posebna osoba, poslan od samog Allaha", reče Ka. "Ali i Fazil je dobar kao i on.""Ako ti tako kažeš, vjerujem", reče Modri i poče pisati po papiru pred sobom.Modri je bio prvi gotov. Kad je Ka dovršio svoju izjavu, vidio je da ga Modri gleda s onim blago šeretskim smiješkom, ali to nije uzeo k srcu. Poslove je obavio kako je i planirao, i iz grada će moći otići sa Svilom: bio je izvan sebe od sreće. Papire su razmijenili bez riječi. Ka je vidio da je Modri papir koji mu je on dao presavinuo i stavio u džep i ne pogledavši ga, pa je i on učinio isto. Potom je, siguran da ga Modri gleda, pritisnuo tipku na diktafonu i ponovno ga pokrenuo.Prvo su šutjeli. Kau je trebalo malo vremena da se sjeti zadnjih riječi

amjegizgovorenih prije nego Što je isključio diktafon. "Znao sam da ćeš to reći", ponovi. "Ali ako obje strane ne pokažu povjerenje, neće doći do sporazuma. Moraš vjerovati da će država stajati iza riječi koju ti je dala."Gledali su jedan drugoga u oči i smješkali se. Svaki put kad se kasnije bude sjećao toga trenutka, Ka će s kajanjem osjećati kako ga je prevelika sreća tada bila spriječila da primijeti srdžbu svoga sugovornika, i misliti kako, da je tu srdžbu bio primijetio, nikada ne bi postavio ovo pitanje:"Hoće li Kadifa pristati na ovaj dogovor?""Hoće", odgovorio je Modri kipteći od srdžbe.Opet su malo šutjeli."Budući da sa mnom želiš sklopiti sporazum koji će me vratiti u život, pričaj mi još malo o svojoj sreći", rekao je Modri."Nikoga u životu nisam ovako volio", rekao je Ka. Te je riječi smatrao naivnim i budalastim, ali ih je svejedno izgovorio. "Jedino mi Svila može donijeti sreću.""što je sreća?""Naći svijet u kojemu ćeš moći zaboraviti svu bijedu i potištenost. Imati uza se nekoga tko ti znači čitav svijet...", reče Ka. Htio je još nešto reći. ali je Modri odjednom skočio na noge.U tom je trenu Kau počela dolaziti pjesma s naslovom "Sah". Pogled mu je preletio po Modrom koji je pred njim stajao: iz džepa je izvukao bilježnicu i počeo brzo pisati. Dok su se pred njim nizali stihovi o sreći i vlasti, i mudrosti i pohlepi, Modri se - pokušavajući shvatiti što se zbiva - navirivao u bilježnicu preko njegova ramena. Ka je taj pogled osjećao u sebi; kasnije će zapaziti kako se ono što je taj pogled smjerao našlo u pjesmi. Ruku koja je pisala pjesmu gledao je kao da je tuđa. Shvatio je da Modri to neće primijetiti, a želio je da i on nasluti barem to kako tom rukom upravlja neka druga sila. A Modri je sjeo na rub kreveta i obješenoga lica odbijao dimove, baš kao pravi osuđenik na smrt.Pokleknuvši pred porivom koji će si kasnije često i uvijek uzaludno pokušavati objasniti, Ka je opet osjetio potrebu da mu se povjeri."Godinama nisam pisao pjesme", rekao je. "Otkako sam u Karsu, opet su mi se otvorili svi pjesnički putevi. podigle sve brane. To pripisujem božanskoj ljubavi koju sam ovdje osjetio.""Ne bih te htio povrijediti, ali tvoja ljubav prema Allahu potječe iz zapadnjačkih romana", rekao je Modri. "Ako ovdje u Allaha budeš vjerovao kao zapadnjak, ispast ćeš smiješan. Nećeš moći čak ni vjerovati da vjeruješ. Ti ne pripadaš ovoj zemlji, gotovo bi se moglo reći da i nisi Turčin. Pokušaj prvo biti kao svi ostali, vjeru ostavi za kasnije."

309Ka je duboko osjetio koliko ga Modri ne voli. Uzeo je nekoliko listova sa stola i presavinuo ih. Rekavši da se s Kadifom i Sunajem mora što prije vidjeti, udario je po vratima ćelije. Kad su se vrata otvorila, okrenuo se Modrom i pitao ga ima li kakvu poruku za Kadifu. Modri se nasmijao. "Budi oprezan", rekao je. "Da te tko ne ubije."

3 6.

Vi nećete zapravo umrijeti, nije li tako, gospodine?Pogodbe oko života i igre, umjetnosti i politikeDOK SU mu na gornjem katu MIT-ovi trudbenici polagano skidali ljepljive trake čupajući mu dlačice, Ka se instinktivno priklonio njihovu podrugljivom mudrijašenju pa se skupa s njima šalio na račun onoga iz podruma. To objašnjava zašto tad nije promislio zbog čega se Modri prema njemu držao onako neprijateljski.Vozaču vojnog kamiona naredio je da ga pričeka u hotelu. Njegova dva čuvara prehodali su za njim čitavu kasarnu, uzduž i poprijeko. Na malenu trgu okruženom oficirskim stanovima, na snijegu pod topolama, grudali su se dječaci, maleni galamdžije. Sa strane ih je gledala slabašna curica u crveno-crnoj vunenoj jaknici kakvu je i Ka nosio u trećem razredu osnovne škole. Malo dalje, njezina dva prijatelja gurala su ogromnu grudu za snješka. Zrak je bio kristalno čist; zamorna je mećava bila na izmaku i već se počelo pomaljati sunce.U hotelu je odmah potražio Svilu. Našao ju je u kuhinji: na sebi je imala kutu kakvu su svojevremeno nosile sve gimnazijalke, i preko nje pregaču. Oči su mu zasjale od sreće; htio ju je i zagrliti, ali nisu bili sami. Prepričao joj je sve događaje toga dopodneva; stvari se razvijaju dobro, rekao je, i za njih. i za Kadifu. Jest da su novine raspačane, ali on se, rekao je, uopće ne boji da će biti ubijen. Htjeli su još razgovarati, ali je u kuhinju ušla Zahida s viješću da pred vratima stoje dva zaštitara. Svila ju je zamolila da ih uvede i ponudi čajem. S Kaom se na brzinu sporazumjela da će razgovor nastaviti u njegovoj sobi.Čim je ušao u sobu, objesio je kaput i. zagledan u strop, počeo čekati Svilu. Iako je mogao biti siguran da će Svila doći bez oklijevanja - morali su o mnogočemu razgovarati - nije ni trepnuo. a već se obreo u najcrnjem očaju. Prvo je zamislio da nije mogla doći jer je naletjela na oca; zatim

3"je sa strahom pomislio da nije ni željela doći. Trbuh mu se polako počeo grčiti od one boli koja mu se poput otrova razilazila po čitavome tijelu. Ako je ta bol bila ono što drugi nazivaju "ljubavnom boli", on u tome nije nalazio ništa što bi ga usrećilo. Što je njegova ljubav prema Svili bivala jačom, ti trenuci nepovjerenja i pesimizma postajali su sve učinkovitiji. Osjećaj nepovjerenja i strah od prijevare i razočaranja - to je, eto, ono sto se zove "ljubav"; samo, drugi o njoj ne govore kao o porazu i poniženju, nego se njome još hvale i ponose... Bit će da je njegov doživljaj ljubavi drugačiji nego kod drugih ljudi, zaključio je sam sa sobom. Sto je više čekao, njegova se paranoja sve više granala: Svila neće doći, ona zapravo ionako ne želi doći, ako i dođe, doći će po kakvom tajnom zadatku, da bi ga navukla u kakvu zamku, svi su oni - Kadifa, gospodin Turgut i Svila - zapravo urotnici i dogovaraju se kako ga se riješiti... Te su mu misli bile neizdržive, a još mu je teže bilo što je i sam uviđao koliko su bolesne i paranoične. Trbuh mu se grčio dok je, primjerice, svjestan koliko su njegove fantazije bolesne, Svilu zamišljao s nekim drugim ljubavnikom. Ponekad se, da bi smirio bolove i izbrisao zastrašujuće prizore (u jednom od njih Svila ga ne želi ni vidjeti jer je odustala i od njega i od Frankfurta), utjecao za pomoć logici, jedinom dijelu svoga uma koji zaljubljenost još nije bila posve izbacila iz ravnoteže; voli me, sigurno me voli, govorio je sam sebi; da me ne voli, kako bi mogla pokazati onakvu strast? Svaki put kad bi mu se učinilo da će se uspjeti iskobeljati iz očaja, s novim naletom crnih misli ponovno bi se sručio na samo njegovo dno.Začuo je korake na hodniku: to nije Svila, pomislio je; ide netko tko će mu reći da neće doći. Kad je na vratima ugledao Svilu, licem su mu preletjeli i sreća i neprijateljstvo. Čekao ju je točno dvanaest minuta i to ga je umorilo. Utješio se vidjevši da se našminkala i stavila ruž."Razgovarala sam s ocem, rekla sam mu da odlazim u Njemačku", rekla mu je.Bio je toliko ošamućen i povrijeđen svojim očajničkim konstrukcijama, da njezine riječi u početku nisu mogle doprijeti do njega. Svila je pak, iznenađena što ga njezina vijest nije obradovala, počela sumnjati; štoviše, njegovo ju je držanje razočaralo pa se odlučila povući. Ipak, bila je svjesna da je Ka u nju jako zaljubljen i da je već sad za nju vezan kao bespomoćno petogodišnje dijete za majku. Znala je i da je Ka želi povesti u Njemačku ne samo zato da bi unijela sreću u njegov dom, nego i zbog nade da će tamo, daleko od svih očiju, biti u potpunosti i samo njegova."Dragi, što je tebi?"Dok se tijekom godina koje će uslijediti bude svijao od ljubavne boli,

omjegtisućama će se puta sjetiti koliko je bila nježna i blaga kad ga je to pitala. Ispričao joj je - jedan po jedan - sve svoje nemire, i strah od napuštenosti, i najstrašnije prizore koji su mu ikada zaživjeli pred očima."Vjerojatno te je neka žena jako povrijedila kad se već unaprijed toliko bojiš ljubavne boli.""Nisam mnogo patio, ali već se sad bojim patnje koju ću zbog tebe doživjeti.""Ja te nikada neću povrijediti", rekla je Svila. "Volim te, poći ću s tobom u Njemačku, sve će biti dobro."Svom ga je snagom zagrlila, i vodili su ljubav s lakoćom koja se Kau učinila nadnaravnom. Uživao je i u grubostima i u čvrstim zagrljajima i u bjelini njezine nježne kože, ali su oboje osjetili da nisu bili bliski kao prethodne noći.Kaove su misli bile zaokupljene posredničkim planovima. Vjerovao je kako će po prvi put u životu dosegnuti sreću; ukoliko bude pametno postupao i iz Karsa se sretno izvukao sa svojom dragom, ta sreća nikada neće prestati. Dok je zamišljen nad planovima pušio cigaretu gledajući kroz prozor, začudio se osjetivši da mu dolazi nova pjesma. Zapisao ju je jednako brzo kako mu je i došla, a Svila ga je gledala s ljubavlju i divljenjem. Tu pjesmu s naslovom "Ljubav" pročitat će kasnije na šest pjesničkih druženja u Njemačkoj. Oni koji su je čuli rekli su mi da se temeljila na ljubavi, ali je još više govorila o napetosti između spokoja i samoće, i povjerenja i straha; bila je pjesma o posebnom odnosu prema nekoj ženi (samo me jedna osoba pitala tko je bila ta žena), ali se najviše oslanjala na najtamnije zagonetke Kaova života na koje on, očigledno, nije imao odgovora. Kaove bilješke su, međutim, govorile o uspomenama na Svilu, o čežnji za njom, i o skrivenim značenjima njezine odjeće i pokreta. Ni sam ne znam koliko sam ih puta pročitao, pa me se možda i stoga Svila onako snažno dojmila pri našem prvom susretu.Tek što se Svila odjenula i otišla s obećanjem da će poslati sestru, pojavila se Kadifa. Da bi smirio njezine krupne oči, Ka joj je odmah rekao da se nema zašto brinuti i da Modroga nisu zlostavljali. Dodao je da se morao dobrano potruditi da ga pridobije za plan i da je Modri veoma hrabar čovjek, a zatim s časovitom inspiracijom počeo razrađivati unaprijed pripremljenu laž: prvo je slagao da mu je najteže bilo uvjeriti Modroga da će Kadifa pristati na dogovor. Modri se zabrinuo da bi Kadifa mogla biti povrijeđena njihovim sporazumom, jer je Ka trebao prvo s njom razgovarati. Kadifica je na to podigla obrve pa je shvatio da bi svoju laž morao nekako potkrijepiti: zato je dodao kako je u tom trenu sumnjao u iskrenost

3>3njezina ljubavnika. Dugo se natezao s Modrim jer mu čak ni prijedlog o montaži nije bio dovoljna potvrda da će Kadifina čast ostati neokaljana, pa ako je na koncu i pristao na sporazum - nevoljko, doduše - ipak se ne smije zanemariti poštovanje koje je iskazao prema odluci jedne žene. Ka je s užitkom izmišljao laži za te nesretne ljude koji su si upropastili život gušeći se u besmislenim političkim obračunima u tom glupom Karsu, u gradu koji ga je podučio nečemu što je već odavna trebao znati: da se najveća životna istina skriva u sreći. Gledao je kako Kadifa, koju je smatrao mnogo hrabrijom i požrtvovnijom od sebe, bez zadrške guta njegove laži, i žalostio se sluteći kako ni ona nikada neće doživjeti sreću. Zato je priču naprijeko presjekao još samo jednom laži, zadnjom i nevinom: Modri ga je na kraju šaptom zamolio da Kadifu pozdravi. Na kraju joj je još jedanput naširoko prepričao plan i pitao je što misli."Otkrit ću se onako kako ja budem htjela", odgovorila mu je.Zaključivši da će pogriješiti ako još jednom ne pribjegne lažima, rekao je da Modri nije imao ništa protiv perike ili nekog sličnog razumnog rješenja. Lice joj se zgrčilo od srdžbe pa je ušutio. Prema sporazumu, prvo će Modri biti oslobođen; kad se on dokopa skrovista, Kadifa će se otkriti (kako ona bude htjela). Može li Kadifa na jedan papir napisati da je o svemu obaviještena i svoju suglasnost potvrditi potpisom? Ka joj je pružio izjavu Modroga da je pažljivo pročita i vidi kako se to radi. Zapazio je koliko ju je potresao i susret s rukopisom njezina ljubavnika, to ga je ganulo. Dok je čitala pismo, u jednom ga je trenu i pomirisala, trudeći se da Ka to ne primijeti. Osjetio je da oklijeva pa joj je rekao da bi mu njezino pismo bilo od velike pomoći dok bude nagovarao Sunaja i njegovu četu da oslobode Modrog. Moguće je da joj vojska i državni službenici nisu pretjerano skloni jer svi znaju kakvu je ulogu odigrala u pobuni oko pokrivanja, ali je sigurno da joj i oni i čitav Kars skidaju kapu zbog njezina junaštva. Pružio joj je list papira i pogledao je kad se zauzeto predala pisanju: od one noći kad je s njom prošao kraj kasapnica razgovarajući o zvijezdama, Kadifa se naočigled postarala.Kad je njezinu izjavu spremio u džep, rekao joj je da će im - ukoliko pridobije Sunaja - sljedeći zadatak biti pronaći sigurno mjesto na koje bi se Modri mogao skriti nakon što ga oslobode. Bi li mu mogla u tome pomoći?Svečano je kimnula."Ne brini", rekao joj je potom Ka. "Svi ćemo na kraju biti sretni.""Čovjek je sretan kad postupa ispravno", odgovorila je."Ispravno je ono što nas može usrećiti", zaključio je Ka. Zamislio je vrlo

"-""_/cSskori dan kad će Kadifa doći u Frankfurt gostovati u Svilinu i njegovu sretnom domu. Svila će joj u Kaufhofu kupiti elegantan ogrtač; svi će zajedno ići u kino, a poslije u nekom od restorana na Kaiserstrasse jesti kobasice i piti pivo.Čim je Kadifa otišla, uzeo je svoj kaput, spustio se i sjeo u vojni kamion. Zaštitari su sjedili iza njega. Pitao se je li kukavica zato što se boji da bi - da mu nije njih dvojice - mogao nastradati. Sa suvozačkog mjesta nadgledao je ulice: nisu izgledale nimalo zastrašujuće. Gledao je žene na putu prema čaršiji, s mrcžastim torbama u rukama; gledao je i djecu koja su se grudala, i starce koji su išli ruku pod ruku pazeći da se ne okliznu, i zamišljao kako će u frankfurtskim kinima gledati filmove držeći Svilu za ruku.Sunaj je bio s pukovnikom Osmanom Nurijem Čolakom, svojim revolucionarnim sudrugom. Ka im je, ozaren nadolazećom srećom, rekao što je postigao. Sve je uredio: Kadifa je pristala na ulogu u predstavi i na otkrivanje, a Modri je objeručke prihvatio i postavljene uvjete i oslobođenje. Osjetio je da Sunaja i pukovnika povezuje razumijevanje svojstveno pametnim ljudima koji su u mladosti čitali iste knjige. Bio je oprezan, ali im je ipak poprilično samouvjereno ukazao na delikatnost obavljenog zadatka. "Hvalama sam prvo pridobio Kadifu, a zatim i Modroga", rekao im je. Njihove izjave predao je Sunaju. Dok ih je Sunaj čitao, Kau se učinilo da je revolucionar već pripit, mada još nije bilo ni podne. U jednom trenu glavu je primaknuo Sunajevoj; rakijski zadah potvrdio je njegovu pretpostavku."Taj momak želi da ga se pusti prije nego što se Kadifa pojavi na pozornici", rekao je Sunaj. "Bistar momak, nema što.""I Kadifa želi isto", dao se u obranu Ka. "Učinio sam sve što sam mogao: ovo je najbolje što smo mogli dobiti.""Zašto bismo im mi - mi kao država - vjerovali?" umiješa se pukovnik Osman Nuri Čolak."I oni su izgubili povjerenje u državu", rekao je Ka. "Ako obje strane ne pokažu barem malo povjerenja, nikamo nećemo stići.""Mi bismo ga sad mogli objesiti, nije da ne bismo, ali - kasnije bi nam se to moglo razbiti o glavu; mislim, kad vlasti počnu otkrivati što su sve pijani glumac i propali pukovnik učinili u ime revolucije... Zar mu to nije palo na pamet?""Pretvara se da se ne boji smrti, i u tome je pravi majstor. Zato i nisam uspio shvatiti što zapravo misli. Dao mi je naslutiti da vjeruje kako će nakon vješanja postati legendom."

3'5"Dobro, recimo da ćemo prvo njega osloboditi", rekao je Sunaj. "Tko nam može jamčiti da će Kadifa održati riječ i odigrati svoju ulogu?""Sjetite se tko joj je otac: gospodin Turgut je čitav svoj život upropastio zbog časti i odanosti svojim uvjerenjima. Ako ništa drugo, njezinoj riječi možemo sasvim sigurno vjerovati više nego riječi njezina ljubavnika. Ali ako joj sad kažeš da je Modri oslobođen, ni sama neće znati hoće li večeras igrati ili neće. Ćudljiva je; svakoga trena može promijeniti odluku.""Što predlažeš?""Znam da ovaj udar niste poduzeli samo zbog politike, nego i u ime umjetnosti", rekao je Ka. "2ivot gospodina Sunaja dokaz je da se u politiku upleo za ljubav umjetnosti. Ako biste oslobađajući Modroga mislili da je to tek običan politički potez, to ne bi bilo vrijedno vašeg izlaganja opasnosti. Ali siguran sam da uviđate kakvo će značenje imati Kadifino otkrivanje pred čitavim Karsom: bit će to i trijumf umjetnosti, i iznimno važan politički događaj."Sunaj je zagrlio i poljubio svog starog prijatelja iz vojničkih dana. Nakon što je pukovnik izišao, Sunaj je rekao: "A sad bih sve ovo htio prenijeti svojoj ženi!" te uhvatio Kaa pod ruku i poveo ga u drugu prostoriju, još dublje u kuću. U hladnoj i praznoj sobi s nemoćnom električnom pećicom, Funda je uživljeno recitirala tekst koji je držala u rukama. Vidjela je da je Sunaj i Ka gledaju kroz otvorena vrata, ali se nije dala smesti. Njezine napadno našminkane oči, usne premazane debelim slojem dre-čava ruža, dekolte koji joj je ogromne grudi dopola otkrivao i pretjerane geste privukle su svu Kaovu pažnju pa nije čuo ni riječ od onoga što je izgovarala."Tragična ispovijest silovane osvetnice iz Kvdove Španjolske tragedije", šapnu Sunaj ponosno. "S manjim izmjenama, doduše: promijenio sam ga prema Brechtovom Dobrom čovjeku iz Sečuana, i još više vlastitim na-dahnutim intervencijama. Dok Funda večeras bude ovo recitirala, gospođica Kadifa će brisati suze rubom svoje marame, skupljajući hrabrost da je skine.""Ako je gospođica Kadifa spremna, možemo odmah početi s probama", reče Funda Lser.Strast u Fundinu glasu nije ga asocirala samo na njezinu ljubav prema kazalištu, nego se sjetio i često ponavljane tvrdnje Sunajevih protivnika iz vremena borbi za ulogu Ataturka - tvrdnje da je Funda Eser lezbijka. Sunaj joj je, ne kao revolucionar, nego kao ponosan producent, objašnjavao kako Kadifa još nije riješila hoće li "preuzeti ulogu", kad u sobu uđe zapovjednik straže s viješću da je pred vratima gospodin Serdar, vlasnik

•J '*i/C-SNovosti graničnoga grada. Ugledavši pred sobom toga čovjeka, Ka se osjeti izazvanim. Već godinama nije osjetio takvo što, valjda otkako je napustio Tursku; jedva se svladao da mu ne razbije nos. Ali domaćini su ih odmah poveli do trpeze s rakijom i sirom, priređene, očigledno, mnogo ranije. Sjeli su, poslužili se, i započeli sa samouvjerenim i opuštenim razgovorom, poput okrutnih moćnika uvjerenih da imaju pravo odlučivati o tuđim sudbinama; uvjerenih da njihove riječi mogu promijeniti tijek svjetske povijesti.Na Sunajev zahtjev Ka je i Fundi ponovio svoje riječi o politici i umjetnosti. Oduševila se, a kad je novinar poželio uzeti bilješke da bi te riječi objavio i u novinama, Sunaj ga je izgrdio bez imalo ustručavanja. Naredio mu je da prvo ispravi laži o Kau koje je objavio dan ranije. Gospodin Serdar je obećao da će prvom prilikom na prvoj stranici objaviti što pozitivniju vijest o Kau; zaboravni karski čitatelji brzo će zaboraviti prvi, nelijepi dojam o Kau, dodao je ponizno."Ali danas vam glavni naslov mora biti naša večerašnja predstava!" po-viknula je Funda Eser.Cjospodin Serdar je spremno potvrdio da će dobiti članak kakav god budu htjeli: sami mogu i osmisliti tekst i odrediti veličinu članka. Priznao je da je njegovo poznavanje klasičnog i modernog kazališta ograničeno, pa bi bilo najbolje da mu gospodin Sunaj sad kaže što će se sve večeras dogoditi; drugim riječima, ako bi mu gospodin Sunaj sad izdiktirao Čitavu vijest, sutrašnja bi naslovnica bila besprijekorna. Sve ih je podsjetio da je tijekom novinarskog života usavršio metodu objavljivanja unaprijed: upravo su stoga njegove vijesti gotovo uvijek točne. Kako je rok za predaju tekstova u tisak zbog izvanrednog stanja u gradu pomaknut na četiri sata, preostala su mu još puna četiri sata."Neće mi trebati mnogo vremena da ti izdiktiram što će se večeras događati", rekao je Sunaj. Ka je primijetio da je Sunaj, čim je sjeo za stol, jednu rakiju sasuo kao u suhu zemlju. Sad je već ispijao drugu, i to još pohlepnije; u očima mu je zapazio žalost i strast."Novinar, piši!" viknuo je tad Sunaj gledajući gospodina Serdara kao da mu prijeti. "Naslov: 'Smrt na pozornici'. (Malo se zamislio.) Podnaslov: (Opet se malo zamislio.) 'Tijekom sinoćnje predstave poginuo slavni glumac Sunaj Zaim', Još jedan podnaslov:..."Tu su uslijedile smisleno zbijene riječi: Ka je ostao zadivljen. Slušao ga je s poštovanjem, bez smiješka. Na nekoliko je mjesta pomogao novinaru koji govornika nije dobro razumio.Za cijelu vijest, uključujući i naslove i podnaslove, Sunaju je - zajedno

317sa stankama za razmišljanje i rakiju - trebalo oko jedan sat. Kad sam godinama kasnije posjetio Kars, od gospodina Serdara, vlasnika Novosti graničnoga grada, dobio sam taj cijeli tekst:SMRT NA POZORNICITIJEKOM SINOĆNJE PREDSTAVE POGINUO SLAVNI GLUMAC SUNAJ ZAIMProtekle noći. za povijesne priredbe u Narodnom kazalištu, pokrivena djevojka Kadifa u prosvjetiteljskom je žaru prvo skinula maramu, a zatim, držeći na nišanu Sunaja Zaima koji je u predstavi oživio Zlikovca, povukla okidač. Predstava se prenosila uživo; čitav je grad zaprepašten.Sunaj Zaim i njegova kazališna družina, došavši k nama prije tri dana. svojim su revolucionarnim i kreativnim predstavama ukazali na vezu kazališne i životne stvarnosti i čitavome Karsu donijeli svjetlo prosvjećenja i reda, a sinoć su nam priredili još jedno iznenađenje. Predana ljubav za prosvjetiteljsko kazalište godinama je Sunaja Zaima poticala da na pozornicu postavi vlastitu preradu djela engleskoga pisca Kvda. nepravedno zaboravljenoga, iako je utjecao čak i na Shakcspearea; ono što mu nije uspjelo dok je igrao po anadolskim kasabicama. praznim pozornicama i čajanama, sinoć je u našem Narodnom kazalištu ostvario na najbolji mogući način. Tijekom moderne i potresne drame koja nosi tragove i francuskog "jacobin" i engleskog "jacobean" kazališta, djevojka Kadifa. prkosna predvodnica pokrivenih djevojaka, ponijeta kazališnim žarom iznenada je odlučila otkriti se. da bi zatim, praćena pogledima zadivljenih Karslija, pištolj u svojoj ruci ispraznila u velikog kazalištarca Sunaja Zaima (u ovoj predstavi Zlikovca), obespravljenog i ugnjetavanoga kao šio je bio i Kyd. Karslijc nisu zaboravili predstavu izvedenu dva dana prije kad su također korišteni pravi meci. pa su prestravljeni odmah zaključili daje Sunaj Zaim doista ustrijeljen. Tako se dogodilo da ih se njegova smrt na kazališnim daskama dojmila i snažnije nego život. Gledateljima je bilo jasno da je poruka djela oslobođenje od spona tradicije i vjere, ali Zaimovu smrt nisu mogli prihvatiti, mada su ga gledali dok se. do kraja uvjeren u svoju ulogu, svijao u lokvi krvi. Ipak, već su tada znali da njegove zadnje riječi nikada neće zaboraviti: u njihovu će sjećanju uvijek živjeti kao glumac koji je za umjetnost žrtvovao život.

Jltl/fuNakon što je Sunaj završio s naknadnim izmjenama, gospodin Serdar je svima za stolom pročitao konačnu verziju njegova članka. "S vašim dopuštenjem, ja ću ovu vijest, ovakvu kakva jest, u sutrašnjem broju objaviti, u to nema sumnje", rekao je gospodin Serdar. "Ali nakon tolikih vijesti koje sam objavio prije nego što se dogode, ovo će mi biti prvi put da ću se moliti da mi se vijest ne ostvari! Vi nećete doista umrijeti, gospodine, zar ne?""Ono što pokušavam učiniti je sljedeće: umjetnost dovesti do njezina cilja, do legende!" odgovorio je Sunaj. "Osim toga, kad sutra snijeg okop-ni i ceste se otvore, moja smrt Karslijama neće značiti baš ništa."Pogledao se s Fundom oči u oči. Gledali su se s toliko razumijevanja, da im je Ka pozavidio. Hoće li i on sa Svilom dostići njihovu razinu, hoće li ikada dijeliti takvu sreću?"Gospodine novinaru, vi sad pođite i svoje novine priredite za tisak", reče Sunaj. "S obzirom na to da se radi o članku od povijesne važnosti, neka vas moj zapovjednik opskrbi i negativom moje fotografije." Čim je novinar otišao, Sunaj je prestao sa šalama koje je Ka pripisivao rakiji. "Prihvaćam uvjete koje su nam Kadifa i Modri ponudili", rekao je. Funda ga je pogledala podignutih obrva pa joj je pojasnio da će se Kadifa otkriti, ali će Modri prije toga biti oslobođen."Gospođica Kadifa je vrlo hrabra žena. Sigurna sam da ćemo se na probama brzo sporazumjeti", rekla je Funda Eser."Poći ćete k njoj zajedno", nastavio je Sunaj. "Ali prije toga moramo osloboditi Modrog i dopustiti mu da nam izmakne i sakrije se, i o tome obavijesti Kadifu. A za to će trebati vremena."Sunaj je tako zanemario Fundinu želju da odmah počne s probama te s Kaom počeo raspravljati na koji bi način bilo najbolje osloboditi Modroga. Iz Kaovih bilježaka zaključujem da je on tada bio poprilično uvjeren u Sunajevu iskrenost. Drugim riječima, Ka je povjerovao da Sunaj nije namjeravao Modroga pratiti nakon što ga jednom pusti, da nije namjeravao tražiti njegovo skrovište i da ga, nakon što se Kadifa otkrije, nije planirao ponovno hapsiti. MIT-ovci su bili ti koji su proširili takve zaključke jer su osjetili da se događa nešto čudno. Svim su se silama trudili doznati o čemu se radi: mikrofone su zasijali posvuda, razaslali su dvostruke špijune, čak su na svoju stranu pokušali pridobiti i pukovnika Osmana Nurija Čolaka. Sami nisu imali vojne snage kojom bi, nakon što uklone Sunaja, uvrijeđenog pukovnika i šačicu oficira koja ih je podržavala, nastavili revoluciju, ali su svojim ljudima svejedno govorili kako treba učiniti sve da se Sunajevim "umjetničkim" ludostima stane na kraj.

3'9Prije nego što je vijest sročena za rakijskim stolom posložena za tisak, gospodin Serdar ju je voki-tokijem pročitao svojim prijateljima u MIT--ovoj karskoj centrali: nisu mogli reagirati ničim drugim osim brigom za Sunajevo duševno zdravlje i stabilnost. Do zadnjega trena nitko nije znao koliko su bili obaviješteni o Sunajevoj namjeri da oslobodi Modrog.Ali s današnjeg stajališta rekao bih da te pojedinosti nisu imale osobitoga utjecaja na kraj ove priče; zato vam provedbu plana za oslobađanje Modrog neću naširoko opisivati. Sunaj i Ka su se dogovorili da provedbu povjere jednom od Sunajevih zapovjednika, porijeklom iz Sivasa, i Fazi-lu. Fazilovu adresu dobili su od MIT-ovaca; Sunaj je poslao vojni kamion kojemu je trebalo svega deset minuta da Fazila doveze. Činilo se da ga je malo strah, i Kaa više nije podsjećao na Nedžipa. Kad je sa zapovjednikom krenuo u glavnu kasarnu, izišli su kroz stražnja vrata krojacnice da bi izigrali špijune. Iako su MIT-ovci sumnjali da će Sunaj izvesti neku glupost, nisu imali dovoljno ljudi da bi pokrili baš cijeli grad. Nakon što su Modrog pokupili iz ćelije u kasarni, posadili su ga u kamion te ga, pridržavajući se Sunajeve upute ("Nema varanja!"), odvezli do željeznog mosta, kao što ih je Fazil već unaprijed zamolio, i ondje ga ostavili. Prema informacijama koje je Ka uspio prikupiti, Modri se potom prvo uvukao u jednu bakalnicu (izlog je, prema dogovoru, bio zatrpan gume-nim loptama, kutijama deterdženata i reklamama za kobasice). Nedugo nakon toga kraj bakalnice je zastala konjska zaprega i Modri se bez ikakvih problema zavukao među Ajgazove plinske boce zakrivene hasurom. Fazil je bio jedini koji je znao kamo ga je zaprega odvezla.Sav taj posao oko Modrog potrajao je sat i pol. Oko pola četiri, kad su po karskim ulicama sjenke stabala počele zamirati, a iz tamnih kutaka krenuo prvi mračak, Fazil je Kaditi donio vijest da je Modri na sigurnom. Susreli su se na stražnjim, kuhinjskim vratima: Fazil je u nju gledao kao da je svemirka, a ona njega nije ni primijetila, baš kao što nije primjećivala ni Nedžipa. Odmah se okrenula i radosna potrčala u svoju sobu. Svila je tad već sat vremena bila u Kaovoj sobi, i taman je izlazila. Tih sat vremena moj dragi prijatelj je, kako je kasnije pisao, bio sretan zbog obećanja sreće. Ali da bih vam to podrobnije opisao, prijeći ćemo na novo poglavlje.

37-Jedini večerašnji tekst je Kadifina kosa Pripreme za zadnju predstavuKAO što sam već spomenuo, Ka je bio od onih ljudi koji se, misleći na nesreću koja će nakon nje uslijediti, sreće boje. Znamo, dakle, da je sreću dublje proživljavao kad bi je već počeo gubiti, nego dok je bio sretan. Kad se, ustavši od Sunajeve rakijske trpeze, skupa sa svojim čuvarima vraćao u hotel, bio je sretan: uvjeren da se sve dobro odvija radovao se skorom susretu sa Svilom, ali mu je korak otežavao strah da sreća neće još dugo trajati. Dok komentiramo njegove bilješke o pjesmi koju je napisao toga četvrtka oko rri popodne u svojoj hotelskoj sobi, moramo, stoga, pred očima imati oba ta stanja njegove duše. Pjesmu s naslovom "Pas" Ka je povezao s psom s kolodvora, crnim kao ugljen; vraćajući se iz krojaČnice u hotel, ponovno ga je susreo. Četiri minute nakon što ga je vidio, ušao je u svoju sobu i pjesmu napisao dok mu se tijelom poput otrova Širila ljubavna bol - i sreća, i strah od njezina gubitka. U pjesmi je opisao koliko se u djetinjstvu bojao pasa, sjetio se kako ga je kao šestogodišnjaka u

parku Mačka14 napao strašan sivi pas, i spomenuo jednog neodgojenog prijatelja iz četvrti koji je svoga psa puštao na prolaznike. Kasnije je shvatio kako je u djetinjstvu strah od pasa doživljavao kao kaznu za sretne trenutke. Pažnju mu je privukao paradoks da je za njega isto mjesto bilo i raj i pakao: djetinje ulične radosti kao što su igranje nogometa, skupljanje dudova ili razmjenjivanje nogometaških sličica iz žvakaćih guma, strah od pasa činio je još dragocjenijima.Sedam ili osam minuta nakon što je doznala da se Ka vratio u hotel, Svila se popela u njegovu sobu. Tih nekoliko minuta Kau nisu naudile: još nije znao zna li ona da se vratio i tek je planirao kako će je pozvati pa nije stigao ni pomisliti da neće doći ili da ga je odlučila napustiti. Zato ga je njezin dolazak još više usrećio. Osim toga, njezino je lice zračilo

32-1radošću; iskrenom i sigurnom radošću kakvu je teško zatomiti. Rekao joj je da se sve odvija po planu, a i ona je njemu rekla isto. Na njezino pitanje odgovorio je da će Modri uskoro biti oslobođen. I to ju je obradovalo, kao i sve ostalo. Poput sretnih parova što u sebičnom strahu zatvaraju oči pred tuđom tugom i nevoljama, ne samo da su sami sebe uvjeravali da će sve biti dobro, nego su sa stidom osjetili da su spremni zaboraviti sve patnje i krvoprolića, samo da ne bi naškodili vlastitoj sreći. Nekoliko su se puta grčevito zagrlili i poljubili, ali se nisu spustili na krevet. Ka joj je rekao da će u Istanbulu vizu za Njemačku dobiti za jedan dan i da u konzulatu ima nekog poznanika pa se neće morati odmah vjenčati zbog vize nego će moći pričekati trenutak kad oboje za to budu spremni. Isplanirali su sve, do najsitnijih pojedinosti: od toga kako će Kadifa i gospodin Turgut poobavljati ovdašnje poslove i doći u Frankfurt, do toga u koji će ih hotel ondje smjestiti. Neke pojedinosti bile su toliko nestvarne da su ih se i sami stidjeli; izgovarali su ih u vrtoglavici, s lakomislenom nadom u sreću. Svila je rekla da joj je otac uznemiren i zbunjen svojim političkim potezima (jer osvetničke bombe ne biraju mjesto), i upozorila Kaa da više ne bi trebao ni izviriti na ulicu. Jedno su drugom obećali da će iz grada otići prvim autobusom. Držat će se za ruke i kroz prozor gledati planinske ceste zametene snijegom.Svila je rekla i da je već počela pakirati kufer. Ka joj je savjetovao da ništa ne nosi, ali ona je imala čitavu hrpu stvari koje je još od djetinjstva nosila za sobom; bez njih nikamo ne bi mogla poći. Dok su stajali pred prozorom zagledani u ulicu pod snijegom (pas koji je nadahnuo pjesmu čas bi se pojavio, čas nestao), na Kaovo nagovaranje pobrojala je neke od tih stvari: dječji ručni sat, jedan od dva sata koje je majka svojim djevojčicama kupila dok su još živjeli u Istanbulu (Kadifa je svoj izgubila, pa je vrijednost Svilinoga još više porasla); pulover boje leda. poklon pokoj-nog ujaka koji je jedno vrijeme živio u Njemačkoj, pleten od kvalitetne angorske vune, ali toliko uzak i pripijen da ga u Karsu nikada nije mogla odjenuti; stolnjak vezen srmom koji je majka dala napraviti za njezin miraz (kad ga je prvi put prostrla. Muhtar ga je pokapao džemom tako da ga, nažalost, nikada više neće moći upotrijebiti); zbirka od sedamnaest bočica od parfema i alkoholnih pića koje su, iako ih je počela skupljati bez nekog posebnog razloga, s vremenom zadobile značenje amajlija pa ih nikako ne bi mogla ostaviti; fotografije iz djetinjstva na kojima sjedi u krilu svojih roditelja (i koje je Ka u tome trenu jako želio vidjeti); crna večernja haljina od kadife koju je kupila u Istanbulu (Muhtar joj je dopustio da je kupi, ali joj je - zbog dubokog dekoltea - dopuštao da je nosi

'*t/\5samo po kući), i šal, kombinacija svile i satena s izvezenim rubovima, koji je kupila da bi prikrila dekolte i tako Muhtara nagovorila da promijeni mišljenje; cipele od antilopa koje nije imala srca nositi po karskom blatu, i medaljon od jaspisa koji je odmah izvukla da mu ga pokaže jer ga je slučajno imala uza se.Ako sada kažem da sam četiri godine nakon toga dana vidio isti taj medaljon na crnoj satenskoj vrpci oko Svilina vrata dok je sjedila točno nasuprot meni na večeri kod predsjednika karske općine, neka se, molim, ne pomisli da se udaljujem od naše teme. Upravo suprotno, tek sad ulazimo u samo njezino središte: Svila je, naime, bila toliko lijepa da to ni ja ni vi koji mojim posredovanjem pratite ovu priču sve do ovoga trena nismo mogli zamisliti. Na toj sam je večeri prvi put vidio: od ljubomore i divljenja pomutila mi se pamet. U svjetlu tih osjećaja, priča o izgubljenoj zbirci pjesama moga dragog prijatelja krenula je posve novim tokom. Mora da sam u tom trenu odlučio napisati ovu knjigu koju sad držite u rukama. Tad još nisam bio svjestan te odluke; njezina me ljepota potpuno izbezumila. Nije me omasio nijedan od osjećaja koji čovjeka neizostavno slome pred nadnaravno lijepom ženom: bio sam i očajan, i ushićen, i manji od makova zrna. Odmah mi je bilo jasno što se zapravo te večeri zbivalo: moji domaćini, tobože okupljeni da bi razmijenili koju riječ s gostom književnikom i usput pretresli domaće tračeve, svojom su pričom zavaravali i sebe i mene; jedini cilj njihove priče bio je prikriti Svilinu ljepotu. Bojao sam se da bi se moja teška ljubomora mogla razviti u ljubav, ali sam svejedno očajnički želio i sam doživjeti ono što je proživio moj pokojni prijatelj: i ja sam želio makar i nakratko uživati u ljubavi tako lijepe žene! Potajna misao da je Ka nekoliko zadnjih godina svoga života uludo protratio, pretvorila se u uvjerenje da "ljubav ovakve žene i zaslužuje jedino onaj tko je osebujan i produhovljen onoliko koliko je to bio moj pokojni prijatelj!" Bih li je mogao nagovoriti da pode sa mnom u Istanbul? Obećao bih joj da ćemo se vjenčati, gurali bismo nekako do trena kad bi se sve otkrilo (Što bi za mene, jasno, bilo ravno katastrofi), ali - s takvom bih ženom mogao i umrijeti! Imala je široko, odlučno čelo. velike, mutne oči, a usne... Iste kao u Melinde, toliko profinjene da ih se nisam usudio pogledati. Sto li je mislila o meni? Je li s Kaom ikada o meni razgovarala? I prije nego što sam popio drugu čašu, shvatio sam da mi je srce izmaklo nadzoru. A onda sam na sebi osjetio ljubomorne poglede njezine sestre Kadife, koja je sjedila malo dalje od nas. No, vratimo se našoj priči!Još uvijek su stajali pred prozorom: Ka je uzeo medaljon i stavio joj ga

32-3oko vrata, nježno je poljubio i još jednom bez razmišljanja ponovio kako će u Njemačkoj biti sretni. Uto je Svila opazila da im je u dvorište utrčao Fazil, malo počckala, a zatim sišla u kuhinju i ondje zatekla sestru. Bit će da joj je Kadifa ondje rekla da su Modroga oslobodili. Sestre su se tad povukle u sobu. Ne znam o čemu su ondje razgovarale i što su radile. Ka je ostao u svojoj sobi. Srce mu je bilo puno radosti zbog novih pjesama i vjere u sreću da je i onaj dio njegova uma koji je dvije sestre neprestano uhodio po Snježnoj palači sad odustao od svoje dužnosti.Kasnije sam iz meteoroloških zabilježaka saznao da se negdje u to doba nebo razvedrilo: nastupila je južina. Sunce je čitav dan cijedilo ledenice što su visjele s grana i krovova, a gradom su se već mnogo prije mraka počele širiti glasine da će se te noći ceste otvoriti, što je značilo i da je kazališnoj revoluciji došao kraj. Oni koji su se i godinama kasnije događaja tih dana sjećali do najsitnijih pojedinosti, rekli su mi da je nekako u to vrijeme Televizija pograničnog Karsa građane počela pozivati na novu predstavu družine Sunaja Zaima. Slutili su da Karslije još nisu uspjeli potisnuti krvave uspomene na događaje od prije dva dana; zato su mlađahnom Hakanu Ozgeu, najomiljenijem gradskom tv-voditelju, dali da pročita kako se te večeri gledateljima neće dogoditi ništa strašno jer će oko pozornice biti postrojene snage sigurnosti, a budući da će i ulaz biti besplatan, predstava je građanima preporučena kao obiteljski večernji izlazak. Taj srdačni poziv urodio je, međutim, samo još većim strahom pa su gradske ulice još za dana opustjele. Svi su slutili da će se te večeri opet dogoditi neki užas; osim luđaka koji su događajima - kakvi god oni bili - htjeli svjedočiti izbliza (ta skupina od nekoliko očajnih mladića, šačice sada sputanih ljevičara, a inače poklonika primjene sile, staraca s umjetnim zubalima koji su htjeli pošto-poto biti na mjestu događaja kad dođe do ubojstava, i kemalista oduševljenih tv-zvijezdom Sunajem bit će, moram reći, dočekana s poštovanjem), većina je Karslija zaključila da im je pametnije ostati kod kuće i događaje pratiti putem najavljenoga izravnog prijenosa. Negdje u to doba ponovno su se sastali Sunaj i pukovnik Osman Nuri Čolak; pošto su ispravno zaključili da bi kazališna dvorana te večeri mogla ostati prazna, po dječake iz Škole za imame i hatibe poslali su vojne kamione, a u gimnaziju, učiteljske stanove i državne urede uputili naredbu da se stanoviti broj učenika i zaposlenika te večeri ima pojaviti u kazalištu u sakoima i s kravatama.Nešto kasnije, Sunaj se, prema riječima onih koji su ga vidjeli. /a\ukao u jedan prašnjavi sobičak i ondje se svalio na pod; opružio se po otpacima tkanine, papirima za pakiranje i praznim kartonskim kutijama. Nije to

orujegučinio zato što je bio pijan, nego iz dugogodišnje navike: uvjeren da mu meki kreveti iskrivljuju tijelo, prije svakog važnog nastupa običavao je opružiti se na grub i tvrd ležaj i ondje malo odspavati. Prije nego što je legao, sa ženom je vrlo glasno popričao o tekstu predstave koji još nije bio uspio uobličiti, te ju je poslao Kadifi u Snježnu palaču s naređenjem da počnu s probama.Čim je kročila u Snježnu palaču, Funda se - plemenito, ali i samouvjereno kao da čitav svijet poznaje i bolje nego svoj džep - odmah uspela u djevojačku sobu i svojim zvonkim glasom djevojke istoga trena prisilila na prisan ženski razgovor, što je dokaz kako joj pozornica nije bila dovoljna da iskaže svu svoju darovitost. Srce i oči zaokupila joj je, naravno, Svilina ljepota, ali su joj sve misli bile obuzete Kadifinom ulogom. Mislim da je tu ulogu toliko cijenila zbog važnosti koju joj je pridavao njezin muž. Jer tijekom dvadeset godina koje je provela glumeći diljem Anadolije potlačenu i silovanu ženu, Funda je djelovala sa samo jednim ciljem: glumeći žrtvu, nastojala je probuditi muški dio publike. Kako je sve akcije ženskih likova - bile to udaje, rastave, otkrivanja ili pokrivanja - vidjela samo kao sredstvo da junakinju učine bespomoćnom i time neodoljivom, možda se i ne može reći da je u potpunosti shvaćala kemalističke i prosvjetiteljske komade u kojima je nastupala, ali se mora priznati da ni pisci (sve odreda muškarci) koji su stvorili te ukalupljene junakinje, ženskim ulogama nisu znali pripisati ništa više osim erotično-sti i društvenih dužnosti. Mora se još dodati da je Funda uloge nastavljala živjeti i izvan pozornice, i to s vještinom i uvjerljivošću koje je rijetko koji pisac mogao i zamisliti. No, nedugo nakon što je ušla u sobu predložila je Kadifi da otkrije svoju lijepu kosu i da otpočnu s probama. Kad se Kadifa, bez pretjeranog ustručavanja, otkrila. Funda je prvo, zadivljena, vrisnula te svoj vrisak odmah pojasnila riječima da joj je kosa divna, sjajna i živa, toliko da s nje ne može skinuti pogled. Posadila je Kadifu pred ogledalo i dok joj je češljem od umjetne slonovače s liskunom polako češljala dugu kosu, objasnila joj je kako bit kazališta nije u riječima nego u pojavama. "Pusti neka kosa govori, nek' muškarci polude!" rekla je sad već poprilično zbunjenoj Kadifi te je, da bi je smirila, poljubila u kosu. Bila je dovoljno pametna da osjeti kako je taj poljubac u Kadifi probudio uspavanog vražićka, i dovoljno iskusna da i Svilu zainteresira za predstavu: iz torbice je izvukla elegantnu ploskicu i u sva tri čaja koja im je donijela Zahida Ijucnula nekoliko kapi konjaka. Kad se Kadifa usprotivila, nagrdila ju je riječima: "Ali, draga, nećeš li se večeras i otkriti?" Kadifa se na to rasplakala, a ona joj je, ne dopuštajući joj da je odgurne, sitnim

32-5poljupcima zasula i obraze, i vrat, i ruke. Potom je djevojkama, da bi ih oraspoložila, pročitala "Sunajevo nepoznato remek-djelo". Tiradu nevine hostese, ali ih to nije nasmijalo nego još više rastužilo. Čim je Kadifa izjavila kako bi željela početi vježbati tekst, rekla je da će jedini njezin tekst te večeri biti sjaj njezine duge i lijepe kose koja će sve karske muškarce ostaviti bez daha. I, što je još važnije, da će joj i sve žene poželjeti pogladiti kosu, i to s ljubavlju i ljubomorom. U isto je vrijeme u svoju i Svilinu čašicu neprestano dolijevala konjak. Rekla im je da na Svilinu licu čita sreću, a iz Kadifinih očiju hrabrost i prkos. A kad bi je pitali koja je od njih dviju ljepša, eh, na to doista ne bi znala odgovoriti. Njezin je zanos potrajao sve dok u sobu nije ušao gospodin Turgut, crven od uzbuđenja."Na televiziji su upravo rekli da će se Kadifa, predvodnica pokrivenih djevojaka, tijekom večerašnje predstave otkriti", rekao je. "Je li to točno?""Idemo i mi vidjeti!" reče Svila."Dopustite da vam se predstavim, poštovani", reče Funda. "Ja sam životna družica poznatoga kazalištarca i novoga državnika Sunaja Zaima: ime mi je Funda Eser. Željela bih vam prije svega čestitati na ovim dvjema krasnim djevojkama. A što se tiče Kadifine hrabre odluke, odmah vam moram reći da se nemate čega bojati.""Karski fanatici to joj nikada neće oprostiti!" odgovorio je gospodin Turgut.Svi zajedno prešli su u blagovaonicu, do televizora. Tu je Funda gospodina Turguta uhvatila za ruku i rekla mu kako mu u ime svoga muža koji upravlja cijelim gradom može jamčiti da će sve biti dobro. Ka je čuo graju u blagovaonici pa se i on spustio k njima i od razdragane Kadife doznao da je Modri oslobođen. Premda je ništa nije pitao, odmah je dodala da neće pogaziti riječ, i da se s gospodom Fundom već počela pripremati za predstavu. Tih sedam-osam minuta tijekom kojih je Funda Eser upo-trijebila sav svoj šarm kako bi gospodina Turguta nagovorila da se ne protivi Kadifinoj odluci, a svi prisutni gledajući televiziju glasno razgovarali, Ka će se kasnije nebrojeno puta sjetiti ubrajajući ih u najsretnije minute svoga života. Više nije sumnjao da će biti sretan, i već je samoga sebe vidio kao ravnopravna člana brojne i zabavne obitelji. Mada još nisu bila četiri sata, u blagovaonicu visoka stropa, zidova oblijepljenih starim i tamnim tapetama, već se počeo uvlačiti mrak, topao poput uspomena iz djetinjstva; Ka se zgledao sa Svilom i smješkao.A onda je na kuhinjskim vratima ugledao Fazila i pošao k njemu; nastojeći ne narušiti radost u blagovaonici, pokušao ga je ugurati u kuhinju i ispitati. Dječak se, međutim, nije dao: na kuhinjskim je vratima stajao

bmjegkao ukoj)an pretvarajući se da gleda televiziju, mada je zapravo prijetećim, ali zadivljenim pogledima odmjeravao prisutne. Kad ga je Ka na kraju ipak uspio uvući u kuhinju, i Svila je primijetila da se nešto događa pa je došla za njima."Modri želi s vama još jednom razgovarati", reče Fazil ne skrivajući da mu je drago što je pokvario igru. "Promijenio je mišljenje o jednoj temi.""O kojoj temi?""To će reći vama. Zaprega koja će vas odvesti k njemu bit će u hotelskom dvorištu za deset minuta", reče i istrča u dvorište.Kau je srce brže zakucalo; nije se bojao samo zato što danas više nikako nije želio izlaziti iz hotela, nego i zato što ga je bilo strah vlastitoga kukavičluka."Nemoj ići, opasno je", rekla mu je Svila, izgovarajući upravo njegove misli. "Sad već ionako znaju za tu zapregu. Sve ćeš upropastiti.""Ne, ići ću", odgovorio je Ka.Zašto je rekao da će poći iako to uopće nije htio? Dok je išao u školu, često mu se događalo da digne ruku iako ne zna odgovor na profesorovo pitanje; kad je odrastao, znao je kupiti ne onaj pulover koji mu se sviđao, nego neki mnogo lošiji, za iste novce. Možda zbog tjeskobe, ili zbog straha od sreće. Dok su se, skrivajući se od Kadife, penjali u njegovu sobu. želio je da Svila kaže nešto izvanredno, da učini nešto što bi ga prisililo da ostane. No, u sobi su opet samo stajali pred prozorom, i ona mu je samo ponavljala otprilike iste riječi i iste misli: "Nemoj ići, nemoj danas više izlaziti iz hotela, nemoj se igrati našom srećom" itd., itd...Ka ju je slušao zamišljen, kao žrtveno janje, i gledao kroz prozor. Kad je u dvorište ušla zaprega, začudio se nad svojom zlom srećom; srce mu se stisnulo. Nije ju poljubio, ali ju je zagrlio i rekao nekoliko oproštajnih riječi; izišao je iz sobe, u predvorju se neopazice provukao kraj dva čuvara zagledana u novine, prošao kroz kuhinju, došao do odurne zaprege, zavukao se pod hasuru i legao.Nemojte sad, molim, pokušavati pročitati i ono što nisam napisao. Ovakvim razvojem priče nisam nastojao reći da će se Ka tim kolima odvesti do životne točke odakle mu neće biti povratka, niti sam dao naslutiti da će prihvativši poziv Modroga promijeniti tok ove priče. S takvim se pretpostavkama nikada ne bih složio, jer Ka će imati još nebrojeno mnogo prilika da sam utječe na ono što će mu se događati u Karsu i da dohvati "sreću" (što god on pod tim mislio). Ali nakon što sve bude završeno, on će na stotine puta s kajanjem promišljati sve događaje iz Karsa, i svaki put

3^7pomisliti kako je - da mu je Svila pred prozorom u njegovoj sobi rekla pravu riječ - mogao odustati od posjeta Modrome. Nikada, međutim, ni sam neće znati koja je riječ trebala biti ta "prava riječ".A to nam daje pravo da ga, gledajući ga šćućurenog pod zaprežnom hasurom, promatramo kao čovjeka koji je pokleknuo pred sudbinom. Kajao se što je ondje; ljutio se i na sebe i na čitav svijet. Tresao se od hladnoće, bojao se da će se prehladiti, znao je da od Modroga ne može očekivati ništa dobro. Kao i za prvoga putovanja zapregom, misli su mu zaokupljali zvuči s ulica i ljudski glasovi, ali ga ovaj put uopće nije zanimalo kamo će ga zaprega odvesti.Kad je zaprega zastala, izvukao se tek pošto ga je kočijaš pozvao da iziđe, te ušao u bijednu zgradu kakvih se po Karsu već dosita nagledao; u zapuštenu zgradurinu isprana pročelja. Po uskom i trošnom stubištu uspeo se dva kata (jednom će se, kad bude sretan, sjetiti kako ga je kroz odškrinuta vrata jednoga od stanova, pred kojima je stajao red poslože-nih cipela, odmjerio par sjajnih dječjih očiju), prošao kroz otvorena vrata i pred sobom ugledao Handu."Promijenila sam odluku", rekla mu je sa smiješkom, "neću se odreći one djevojke koja sam bila.""Važno je da si sretna.""Sretna sam jer mogu raditi što želim", odgovorila je. "Više se ne bojim ako se u snovima vidim drugačije.""Što radiš tu, nije li to malo opasno?""Jest, ali čovjek se jedino u opasnostima može usredotočiti na život", reče Handa. "Shvatila sam da se nikada ne bih mogla usredotočiti na ono u što ne vjerujem; na otkrivanje, naprimjer. Ovdje sam imala prilike podijeliti svoj problem s gospodinom Modrim; i zato sam sretna. Kako napreduju vaše pjesme?"Večera za kojom je dva dana prije s njom razgovarao Kau se sad činila toliko dalekom, da ju je na tren pogledao kao da se ničega ne sjeća. Do koje je mjere željela uputiti na svoju bliskost s Modrim? Otvorila je vrata pokrajnje sobe; Ka je ušao i ondje zatekao Modroga kako gleda crno-bi-jeli televizor."Uopće nisam sumnjao da ćeš doći", rekao mu je Modri, zadovoljan."Ne znam zašto sam došao", odgovori mu Ka."Zbog nemira u sebi", reče mu Modri kao da mu je sve jasno. Pogledali su se s mržnjom. Obojica su primijetila da je Modri iz nekog razloga zadovoljan, a Ka izmučen kajanjem. Handa je izišla iz sobe zatvorivši za sobom vrata.

onijeg"Želim da Kadifi kažeš da se ni na koji način ne petlja u večerašnji cirkus", rekao mu je Modri."Nisi li joj to mogao poručiti i po Fazi 1 u?" Po izrazu njegova lica Ka je shvatio da Modri ne zna tko je Fazil pa je dodao: "Po dečku kojega si poslao po mene.""Aha", sjeti se Modri. "Kadifa ga ne bi ozbiljno shvatila. Nikoga osim tebe ne bi ozbiljno shvatila. Stvar će uzeti zaozbiljno jedino ako od tebe čuje koliko sam u vezi s ovom temom ozbiljan. Možda je već i sama zaključila da se ne treba otkriti. Pogotovo ako je vidjela ove gadosti od reklama kojima se najavljuje njezina večerašnja uloga...""Kad sam izlazio iz hotela, ona je već počinjala s probama", odgovori Ka s neskrivenim zadovoljstvom."Reći ćeš joj da se ja tomu izričito protivim! Odluku da se otkrije nije donijela slobodnom voljom, nego zato da bi mene spasila. Nagodila se s državom koja je od političkoga zatvorenika napravila taoca; sad više nije dužna držati se svoje riječi.""Sve ću joj to reći", odgovori Ka. "Samo, ne mogu znati kako će ona postupiti.""Neću biti odgovoran za ono što će večeras učiniti - to mi želiš reći, zar ne?" Ka je šutio. "Ako Kadifa večeras pođe u kazalište, i ti ćeš biti odgovoran, itekako odgovoran, Konačno, ti si nam smjestio nagodbu."Otkako je došao u Kars, Kau je savjest po prvi put rekla da je u pravu i da može biti miran: zločinac se napokon i ponio kao zločinac, i to dokazao svojim zlim riječima, a njega to više nije ni najmanje zbunjivalo. "U pravu si, uzeli su te za taoca", rekao je da bi ga smirio, razmišljajući kako bi se trebao ponašati da ga ne razljuti prije nego što se uspije izvući iz njegova skrovišta."Predat ćeš joj i ovo pismo", reče mu Modri pruživši mu kuvertu. "Možda neće vjerovati ako joj samo ti preneseš moju poruku." Ka uze kuvertu. "Ako se jednoga dana uspiješ dokopati Frankfurta, naći ćeš Hansa Han-sena i objaviti onaj proglas... Znaš i sam kolikoj su se opasnosti izložili oni koji su ga potpisali.""Hoću, naravno."Na Modrom se vidjelo da nije zadovoljan, da nije postigao ono što je htio. Mnogo je mirniji bio to jutro dok je u ćeliji čekao smaknuće. A sad je svoj život držao u vlastitim rukama i baš je zato bio toliko bijesan: već je unaprijed znao da dane koji su pred njim neće znati pretočiti ni u što drugo, osim u srdžbu. Ka je kasno primijetio da je i Modri svjestan toga njegovog zaključka.

32.9"Bio ovdje, bio u svojoj dragoj Europi, ti ćeš uvijek živjeti kao njihova kopija; uvijek ćeš biti podla kukavica!""Dovoljno mi je da budem sretan.""Idi, hajde, nosi se!" viknu Modri. "I znaj ovo: oni koji traže samo sreću, nikada je ne nadu!"

3 8.

Nismo vas htjeli ražalostiti Prisilno gostovanjeKA je bio sretan što je umakao Modrom, ali čim ga se riješio, osjetio je da je veza koja ga je s njim povezivala ravna prokletstvu. Bila je dublja od obične radoznalosti i gađenja: jedva da je izišao iz njegove sobe, a već je s kajanjem osjetio da će mu taj čovjek nedostajati. Gledajući kako mu prilazi dobroćudna i uvijek zamišljena Handa, pomislio je koliko je ta djevojka nerazborita i glupavo naivna, ali mu je ponos i taj put brzo splasnuo. Handa ga je, širom otvorenih očiju, zamolila da pozdravi Kadifu i da joj kaže kako uopće nije važno hoće li se ona te večeri na televiziji (da, upravo tako, rekla je na televiziji, a ne na pozornici) otkriti ili neće: ona će je uvijek voljeti. Objasnila mu je i kojim putem treba krenuti kad iziđe iz zgrade kako ne bi privukao tajnu policiju.Ka je iz stana izletio u panici, ali kad je na prvom katu osjetio da mu dolazi pjesma, sjeo je na prvu stepenicu ispred vrata zakrčenih cipelama, iz džepa izvukao bilježnicu i počeo pisati.To je bila osamnaesta pjesma njegova karskog ciklusa; da je u bilješkama nije pojasnio, teško da bi itko pogodio kako je njome aludirao na razne osobe s kojima su ga povezivale i ljubav i mržnja. Pred kraj osnovne škole, u Školi za napredne učenike na Šišliju, poznavao je razmaženoga sina jedne jako bogate i ambiciozne obitelji. Taj je dečko bio balkanski prvak u jahanju i toliko samostalan i samouvjeren da mu se uvijek divio. U gimnaziji je pak upoznao mladića čija je majka, Bjeloruskinja, bila školska kolegica njegove majke. Odrastao je bez oca i bez braće i sestara, i već se u gimnaziji drogirao. Bio je blijede puti, i tajnovit; činilo se da ga ni za što nije briga, a opet je, na neki svoj način, sve znao. Konačno, dok je služio vojni rok u Tuzli, drugovao je s nekim zgodnim, tihim i samodovoljnim momkom koji ga je uvijek gnjavio grubim Šalama: kad bi ih.

33'naprimjer, postrojili, istupio bi iz svoga reda i sakrio mu kapu. Sa svim tim ljudima Kaa su povezivale i ljubav i mržnja. Riječ koja je sjcdinjavala oba osjećaja, "ljubomora", nametnula se i kao naslov pjesme; njome je sebi objašnjavao zbrku u svojoj glavi. Ipak, znao je da mu pjesma pokušava poručiti još nešto: nakon nekog vremena duše i glasovi tih dječaka nastanili su se u njemu.Kad je izišao iz zgrade, nije mu bilo jasno gdje se točno nalazi, ali čim se spustio jednom nizbrdicom, shvatio je da je stigao do Halid-pašine avenije. Ne, nije se mogao suzdržati: okrenuo se i vratio do one iste zgrade da još jednom vidi skrovište Modroga.Krenuo je prema hotelu. Zaštitari nisu bili uz njega, bojao se. Pred općinskim sjedištem približio mu se jedan civilni automobil; prednja vrata su se otvorila. Zastao je."Gospodine Ka, ne bojte se, mi smo iz policije: uđite, odbacit ćemo vas do hotela."Dok je pokušavao shvatiti što bi mu bilo sigurnije (da ga policija otprati do hotela ili da bude viđen kako ulazi u njihov auto), otvorila su se i stražnja vrata i pred njim se našao ogroman čovjek. (Kao da ga je negdje već vidio... Na koga ga podsjeća?... Na jednog dalekog amidžu iz Istanbula? Točno, na amidžu Mahmuda!) Snažnim i grubim udarcem koji nikako nije išao uz maloprijašnju srdačnost, amidža ga gurnu u auto. Dok je vozilo kretalo, još ga je dvaput udario, šakom u glavu. Ili ga je udario dok je sjedao? Jako se bojao, u autu je bilo neobično mračno. Jedan sprijeda - ne amidža Mahmud, nego onaj do njega - psovao je kočijaški. Dok je bio mali, u Ulici pjesnikinje Nigar živio je jedan čovjek: isto je tako psovao djecu kad bi lopta pobjegla u njegovo dvorište.Ka je šutio; činilo mu se da je dijete. I auto je (sad mu je tek sinulo: civilna policija u Karsu vozi Renaulte, a ovo je bio skupi i prostrani Chevrolet 56), baš kao da zastrašuje zločesto dijete, kružio po mračnim karskim ulicama, spuštao se i uspinjao, i na koncu stao u nekom dvorištu. "Gledaj preda se!" rekli su mu. Uzeli su ga pod ruke i poveli uza stube. Kad su se popeli. Ka je bio siguran da ljudi koji su ga doveli - ako se broji i vozač, bila su ih trojica - ne mogu biti islamisti. (Gdje bi isla-misti našli takav auto?) Nisu bili ni iz MIT-a, jer MIT-ovci su - ili barem većina njih - bili uz Sunaja. Jedna su se vrata otvorila, jedna zatvorila, i Ka se obreo pred prozorom okrenutim na Ataturkovu aveniju, u jednoj od armenskih kuća visoka stropa. U sobi je ugledao crno-bijeli televizor, stol zatrpan prljavim tanjurima, narančama i novinama, aparat za koji će kasnije doznati da služi za elektrošokove, nekoliko voki-tokija, pištolje,

snijegvaze, ogledala... Shvativši da je dospio u ruke specijalnog tima, nasmrt se prepao, ali kad je na drugom kraju sobe ugledao Z. Dcmirkola (i on je njega gledao), laknulo mu je: poznato lice, pa nek' je i ubojica!Z. Demirkol igrao je dobrog policajca. Jako je žalio što su Kaa doveli tako kako su ga doveli. Ka je ispravno zaključio da zlog policajca igra amidža Mahmud, pa je svu pažnju posvetio Z. Demirkolu i njegovim pitanjima."Što to Sunaj smjera?"Ka mu je iznio sve, do najnepotrebnijih sitnica - nije ispustio čak ni Kyda ni Španjolsku tragediju - zamotavši svaku informaciju što je ljepše znao i umio."Zašto je pustio onog kretena Modrog?"Zato da Kadifu natjera da se na pozornici, odnosno na televiziji otkrije, odgovorio mu je Ka. Inspiracija ga je prevarila pa se pametnjakovićki poslužio i šahovskim terminom: bila je to malo prehrabra "žrtva", rekao je. No, time je ujedno povučen potez kojim se dirnulo u moral karskih islamista."Tko može jamčiti da će djevojka održati riječ?"Ka mu je odgovorio da je Kadifa obećala pojaviti se na pozornici, ali i da nitko u to ne može biti siguran."Gdje se Modri sad skriva?" upita ga Z. Demirkol. Ka mu odgovori da o tome ništa ne zna.Zašto uza se nije imao zaštitare kad su ga oni našli, i odakle se vraćao?"Iz večernje šetnje", promumljao je Ka, a kad je ustrajao na tom odgovoru, Z. Demirkol se, kao što je i očekivao, bez riječi povukao da bi njegovo mjesto zauzeo amidža Mahmud mrko ga odmjeravajući. I on je, kao i čovjek s prednjeg sjedala, znao jako mnogo prostačkih psovki. Njima je zakitio sve što je spomenuo: neovisno o tome je li mu objašnjavao na koji bi način on riješio neka politička pitanja (s nekim se rješenjima i Ka složio), ili ga upućivao u najvažnije državne interese, ili mu samo prijetio, psovke je prosipao poput djeteta koje svaki obrok, prije nego i pogleda o čemu se radi, bez razmišljanja okupa kečapom."Sto ti misliš postići time što skrivaš tog islamskog terorista, tog krvnika i iranskog plaćenika?" rekao mu je amidža Mahmud. "Znaš što će on napraviti s takvima kao što si ti ako dođe na vlast? Znaš kako će udesiti takve liberalne mekušce i europska potucala, jel' da znaš?" Ka je bez oklijevanja odgovorio da zna, ali ga je amidža svejedno podsjetio kakvu su sudbinu doživjeli iranski demokrati i komunisti kad su vlast preuzele mule: "U dupe su im nabijali dinamit pa ih dizali u zrak, kurve i pedere strijeljali.

333zabranili sve knjige osim vjerskih, a umišljenim intelektualcima kao što si ti prvo skidali skalp, a onda pokupili njihove glupave zbirke i..." Tu je opet rekao nekoliko nepristojnih riječi. Izgledao je kao da je sit svega: Kaa je ponovno pitao gdje se Modri skriva i odakle se vraćao kad su ga ulovili. Kad mu je Ka još jednom ponudio svoj bljutavi odgovor, amidža mu je stavio lisice, ne skrivajući da mu ga je već stvarno dosta. "Sad pazi što ću ti napraviti", rekao mu je te ga bez imalo srdžbe nekoliko puta ošamario i udario šakom u glavu.Proučavajući kasnije Kaove bilješke, izdvojio sam pet važnih razloga koji pokazuju da njega te batine nisu pretjerano ražalostile; nadam se da mi čitatelji neće zamjeriti što ću ih ovdje pobrojati bez imalo uljepšava-nja.i. Kaovo poimanje sreće podrazumijevalo je da dobro i zlo koje mu je namijenila sudbina moraju biti u ravnoteži; stoga je batine doživio kao predujam za bijeg sa Svilom u Frankfurt.2. Kako je potjecao iz uglednih krugova, ispravno je pretpostavio da bi ga porijeklo sad moglo zaštititi: takve kao što je on specijalni tim sigurno tretira drugačije nego karske probisvijete i bijednike. Neće ga nasmrt pretući; ne bi im bilo ni od kakve koristi da ga obilježe ožiljcima koji nikada neće zacijeljeti ili da od njega naprave svoga vječitog neprijatelja.3. Jednako je tako ispravno zaključio i da će zbog batina Svila prema njemu biti još pažljivija.4. Dok je dva dana prije, u utorak predvečer, u policijskoj postaji gledao krvavo lice isprebijanog Muhtara, došao je do glupog zaključka da policijske batine čovjeka mogu pročistiti od krivnje za trulež vlastite zemlje.5. Ponosio se svojom ulogom: dosljedno je igrao političkog kažnjenika i unatoč batinama isljednicima nije odao gdje se skriva njegov Štićenik.Dvadeset godina ranije ovaj posljednji razlog činio bi mu se mnogo suvislijim; ta vrsta ponosa sad već poodavno nije bila u modi pa ga se i sam pomalo stidio. Iz nosa mu je curila krv; njezin slani okus na usnama vratio ga je u djetinjstvo. Kad mu je zadnji put nos krvario? Dok su amidža Mahmud i ostali, ostavivši ga samog u polumračnom kutu, zbijali redove pred televizorom, Ka je brojao nezgode svoga nosa još od djetinjstva: sjetio se prozora u koje ga je toliko puta prikliještio, lopti u lice i udarca

onijegkoji je dobio za jedne svađe u vojsci. Počelo sa mračiti: Z. Dcmirkol i njegovi drugovi smjestili su se pred televizor i gledali Mariannu, a Ka je, okrvavljena nosa, premlaćen i ponižen, sjedio u kutu poput zaboravljena djeteta, i bio zadovoljan. Bojao se doduše da bi ga mogli i pretražiti i otkriti pismo koje mu je Modri dao za Kadifu. Zajedno s ostalima, bez riječi i s kajanjem, dugo je gledao Mariannu, razmišljajući kako je sad gledaju i gospodin Turgut i njegove kćeri.Kad su počele reklame, Z. Demirkol je ustao, uzeo sa stola onaj aparat, pokazao ga Kau i pitao ga zna li čemu služi, a zatim nakratko zašutio, poput oca koji djetetu prijeti šibom."Hoćeš da ti kažem zašto volim Mariannu?" pitao ga je kad se serija nastavila. "Zato što zna što želi. A vi intelektualci - vi nemate pojma što zapravo hoćete: muka mi je od vas! Kažete demokracija, a onda surađujete sa šerijatčijama. Pričate o ljudskim pravima, a nagađate se s teroristima i ubojicama... S jedne strane pričate o Europi, s druge se ulizujete islam i-stima... Kažete feminizam, a podržavate čovjeka koji žene pokriva. Kad naletiš na kakav problem, ne znaš ga riješiti po vlastitome stavu i savjesti, nego nagađaš kako bi Europljanin postupio, pa njega oponašaš. Ali ne možeš ti biti kao Europljani! Znaš što bi oni sad učinili? Ako Hans Han-sen objavi onaj vaš glupavi proglas, Europljani će ga uzeti zaozbiljno pa će nam u Kars poslati kakvu delegaciju. Znaš što će ona prvo učiniti? Prvo će čestitati vojsci i zahvaliti nam što vlast nismo prepustili islamistima! Ali, jasno, čim se dokopaju svoje Europe, pljuvat će po nama i govoriti kako kod nas nema demokracije, pederi podmukli... A vi -vi em se žalite na vojsku, em se skrivate iza nje kad islamisti izvuku noževe. Ali ti si sveto već i sam uvidio: zato te neću mučiti."Ka je shvatio da je opet red na "dobroti"; uskoro će ga pustiti i kraj Marianne odgledat će s gospodinom Turgutotn i njegovim kćerima."Ali prije nego što te pošaljem u hotel k tvojoj dragoj, htio bih ti povjeriti još nekoliko informacija o ubojici i teroristu kojega štitiš i za kojega radiš; samo onako, da znaš na čemu si", reče Z. Demirkol. "Aha, da, prije svega: u ovu pisarnicu nikad nisi dolazio, jel' jasno? Mi ćemo je ionako za nekih sat vremena isprazniti. Novo sjedište bit će nam najviši kat Škole za imame i hatibe. Ondje ćemo te čekati. Možda se sjetiš gdje se skriva Modri i kamo si se večeras 'šetao', pa to poželiš i s nama podijeliti. A sad da se vratimo tvom zgodnom, modrookom junaku: Sunaj ti je još na početku rekao da je on ubio onog spikera ptičjeg mozga koji je vrijeđao Našeg Poslanika, a znaš i da je on potezao konce oko ubojstva direktora Instituta kojemu si i sam imao prilike svjedočiti. Ali ima još jedna stvar

335koju ti nisu rekli - bit će da ti nisu htjeli slomiti srce - mada su je MIT--ove pčelice dokumentirale do najsitnijih pojedinosti... A mi smo mislili da bi bilo dobro da i to doznaš."Sad smo došli do točke na koju će se Ka tijekom sljedeće četiri godine, vrteći unatrag traku svoga života, svaki put vratiti sa željom "da je bar bilo drugačije"..."Gospođica Svila s kojom planiraš pobjeći u Frankfurt svojedobno je Ijubovala i s Modrim", rekao je tad Z. Demirkol nježnim glasom. "Prema ovom dosjeu preda mnom, njihova je veza počela prije četiri godine. U to je vrijeme gospođica Svila bila žena gospodina Muhtara, onoga koji je prije dva dana povukao kandidaturu za predsjednika općine. Taj nepa-metni bivši ljevičar i - oprosti mi na izrazu - pjesnik. Modroga je u svoju kuću primao najsrdačnije što je mogao; nadao se da će mu on pomoći oko organiziranja karske islamističke mladeži, ali, nažalost, pojma nije imao što mu se zbivalo iza leda: dok je on dane provodio u trgovini, među električnim pećima, u njegovu domu Modri i Svila proživljavali su strastvenu vezu.""Te su riječi unaprijed pripremljene, taj čovjek mi laže", mislio je Ka."Prva osoba koja je primijetila tu tajnu vezu - ukoliko, naravno, ne računamo MIT-ovu službu za prisluškivanje - bila je gospođica Kadifa. U to doba Svilin i Muhtarov brak već je dobrano bio u krizi. Kadifin dolazak na studij Svila je iskoristila kao izgovor, ostavila Muhtara i počela stanovati sa sestrom. Modri je i dalje dolazio u grad radi 'organiziranja mladih islamista', i nastavio odsjedati kod Muhtara, svoga velikog štovatelja, a kad bi Kadifa otišla u školu, hitao je u sestrinski stan na sastanke sa Svilom. Trajalo je to tako sve dok u grad nije stigao i gospodin Turgut pa su se i on i njegove kćeri smjestili u Hotelu Snježna palača. Nakon toga sestrino mjesto preuzela je Kadifa, mlada pokrivena buntovnica. Imamo, međutim, dokaze da je naš modrooki Casanova imao i prijelazno razdoblje: jedno je vrijeme veoma uspješno opsluživao obje sestre."Ka je upregnuo svu svoju snagu da vlažne oči izmakne pogledu Z. De-mirkola; tek je tad primijetio da s mjesta na kojemu je sjedio može vidjeti sve tužne i drhtave ulične svjetiljke uzduž čitave Ataturkove avenije."Sve ovo govorim samo zato da bih ti pokazao da će te tvoje meko srce upropastiti, i da uvidiš koliko je glupo što pred nama skrivaš brlog toga zvjerskog ubojice", pojasni mu Z. Demirkol. Sto je bio okrutniji, i on je, kao i svi specijalni agenti, bivao sve rječitiji. "Nemoj misliti da sam te htio ražalostiti, to nikako. Ali kad kreneš odavde, možda ćeš misliti da ovo što sam ti rekao nije plod truda tajne službe koja svojim mikrofonima već

omjegviše od četrdeset godina pokriva čitav grad: možda ćeš pomisliti da sam sve to izmislio. Možda će te i gospođica Svila uspjeti razuvjeriti: ta oboma vam je stalo da san o sreći u Frankfurtu sačuvate neokaljanim... Mekoga si srca i znam da ti je teško, ali dopusti da ti otklonim sumnje: pročitat ću ti tek nekoliko uvjerljivih isječaka iz ljubavnih telefonskih razgovora. Tako ćemo odati priznanje i silnom trošku naše države koja financira prisluškivanja i daktilografima koji su ih sve marljivo pretipkali...""E, pa krenimo: 'Dragi, najdraži, dan bez tebe dan je bez života!', rekla je, primjerice, gospođica Svila jednog toplog ljetnog dana, 16. kolovoza prije četiri godine, možda i za njihova prvog rastanka... Dva mjeseca kasnije Modri je ponovno stigao u grad radi konferencije pod naslovom 'Islam i pokrivanje'; u samo jednom danu osam ju je puta nazvao iz raznih bakalnica i čajana da bi jedno drugom ponovili koliko se vole. Nakon dva mjeseca, kad je planirala, ali se nije mogla odlučiti na bijeg s njim, rekla mu je ovako: 'Samo se jednom u životu ljubi, a moja si ljubav ti'. Drugom prigodom, valjda ljubomorna na njegovu ženu Merzuku koja ga je čekala u Istanbulu, objašnjava mu kako ne može s njim spavati dok joj je otac u hotelu. 1 - šećer na kraju: u zadnja dva dana čuli su se još tri puta. Možda su i danas razgovarali. Još nemamo ispis tih posljednjih razgovora, ali nije ni važno: pitat ćeš ti Svilu što je bilo na redu. Ispriča-vam se, doista se ispričavam: vidim da ti je i ovoliko bilo previše, nećemo nastaviti. Ne plaćite, molim vas, nek' vam moji prijatelji skinu lisice pa se lijepo umijte, i neka vas, ako hoćete, odvezu do hotela."

39-Plač u dvoje i njegove dražiKa i Svila u hoteluKA se htio vratiti pješice. Oprao je krv što mu se iz nosa spustila niz usne i bradu, i nekoliko puta punim dlanovima zapljusnuo lice; sa svojim domaćinima, razbojnicima i ubojicama, oprostio se s "allahemanet" kao da napušta kakvo ugodno druženje na koje je došao svojom voljom, i krenuo polumračnom Ataturkovom avenijom, krivudajući i zanoseći se poput pijanca; nakon što je, skrenuvši nesvjesno u Halid-pašinu aveniju, ćuo kako iz malene galanterije ponovno svira "Roberta" Peppina di Caprija, zaplakao je ridajući. Tad je, eto, ponovno sreo onoga mršavog, simpatičnog seljaka kojega je upoznao tri dana prije, svoga suputnika u autobusu od Erzuruma do Karsa kojemu je zaspavši spuznuo na grudi. Dok je cijeli Kars još uvijek gledao Mariannu, on je prvo na Halid-paši-noj aveniji naletio na gospodina Muzafera, odvjetnika, a kad je zatim skrenuo u Aveniju Ka/.ima Karabekira, naišao je i na vlasnika autobusne agencije i njegova starog prijatelja koje je upoznao za prvog posjeta tekiji šejha Saadetina. Iz njihovih je pogleda vidio da mu suze još nisu stale. U zadnjih nekoliko dana nebrojeno je puta prošao kraj zaleđenih izloga, dupkom punih čajana, fotografskih radnji s ocvalim dahom nekadašnjih sretnih dana, uličnih svjetiljaka, bakalnica s kolutima sira kašara u vitrinama i tajnih policajaca na uglu Karabekirove i Crnogorske avenije; ako ih sad i nije vidio, znao je da su ondje.Pred ulazom u hotel sreo je dvojicu čuvara i smirio ih rekavši da je sve u redu. Odmah se povukao u sobu nastojeći da ga nitko ne vidi. Bacio se na krevet; nije mogao suspregnuti jecaje. Dugo je plakao. A onda je plač stao, sam od sebe. Osluškivao je grad; nakon minute-dvije, koje su mu se, kao i čekanja u djetinjstvu, učinile beskrajno dugim, netko je pokucao: bila je Svila. Mali s recepcije rekao joj je da je Ka nekako čudan pa je

Snijegodmah doletjela. To je rekla, upalila noćnu svjetiljku, pogledala ga u lice, zgranula se i zašutjela. Dugo su šutjeli."Saznao sam za tvoju vezu s Modrim", šapnu Ka."On ti je rekao?"Ka ugasi svjetiljku. "Oteli su me Z. Demirkol i njegovi prijatelji", pro-šapuće. "Već vam četiri godine prisluškuju telefon." Ponovno legne. "Da barem mogu umrijeti", reče, i zaplače.Svilina ruka pogladi ga po kosi i to ga još više rasplače. Kakav sam ja gubitnik, pomisli. Utješi ga misao da ionako nikada nije bio sretan. Niti će ikada biti. Svila se spusti kraj njega na krevet i zagrli ga. Neko su vrijeme zajedno plakali i to ih je još više povezalo.U mraku sobe Svila je, odgovarajući na Kaova pitanja, ispričala svoju priču. Rekla je da je sve to Muhtarova krivnja: ne samo da je Modroga pozvao u Kars i smjestio ga u njihovu kuću, nego je od tog islamista koji mu je bio idol tražio da potvrdi kako je njegova žena divno stvorenje. Osim toga, Muhtar se u to vrijeme prema njoj jako ružno ponašao: nju je krivio što nisu imali dijete. Sigurno je i Ka uvidio koliko je Modri vješt na riječima, da se i ne spominju svi ostali aduti na koje bi pala svaka, a pogotovo nesretna žena. Kad je njihova veza počela, Svila se svim silama opirala nastojeći da ne upadne u nevolje. Prvo samo zato da Muhtar ne bi nešto primijetio, jer - još uvijek ga je voljela i nije ga htjela povrijediti. A kasnije, kako se ljubav rasplamsavala, i zato jer se bojala da se iz te ljubavi neće znati izvući. Modri je bio daleko nadmoćniji od Muhtara. to je ono što ga je u početku činilo toliko privlačnim; slušajući svoga muža kako lupeta o političkim temama, propadala je u zemlju od srama. Čak i kad Modri nije bio u Karsu, jadni ga je Muhtar neprestano hvalio, govorio kako bi trebao češće dolaziti i korio Svilu što se prema Modrom ne ponaša dovoljno srdačno, pa čak ni pristojno. Muhtar nije shvatio o čemu se radi ni kad ga je ostavila i počela živjeti s Kadifom, i ukoliko mu Z. Demirkol ili njemu slični u međuvremenu nisu dali kakav mig. bit će da još ni danas ništa ne sluti. Nije on kao Kadifa: ta ih je mudrica pročitala čim je stigla u Kars. Zna Svila da se ona pokrivenim djevojkama pridružila samo zato da bi mogla biti što bliže Modrom. A budući da još od djetinjstva zna i koliko joj je njezina sestrica zavidna, od prvoga je trena bila svjesna da je i ona bacila oko na Modroga. Vidjela je da ni Modri prema Kadifi nije ravnodušan: tako se, eto, njezina ljubav počela topiti. Ukoliko se njih dvoje spetljaju, mislila je, i ona će se okoristiti jer će se tako riješiti Modrog. A onda joj se još i otac doselio u Kars, što je bio dodatan izgovor da svoga nevjernog ljubavnika drži na distanci. Njezina

339je priča vezu s Modrim uvjerljivo spuštala na grijeh iz prošlosti, i možda bi joj Ka i povjerovao da se u jednom trenu nije previše zanijela i izlanula kako "Modri Kadifu zapravo nikada nije volio: on je još uvijek zaljubljen u mene!" Nakon te rečenice koju nikako nije želio čuti, pitao ju je što sad misli o tom "bijedniku": odgovorila mu je da o tome više ne želi razgovarati i da im ta pogreška iz prošlosti ne smije biti prepreka za kovanje planova o sretnoj frankfurtskoj budućnosti. Ka se tad sjetio da je Svila i ovih dana razgovarala s Modrim, što je ona spremno zanijekala: dovoljno je znala o političkim spletkama pa je odmah dodala kako je Modri nije ni mogao zvati jer bi tako odao svoje skrovište. "Nikada mi nećemo hiti sretni", odgovorio je nato Ka. "Ne, otići ćemo u Frankfurt i bit ćemo sretni!" usprotivila se Svila i zagrlila ga. Prema Svilinim riječima, Ka joj je tada povjerovao, a zatim ponovno zaplakao.Ona ga je još čvršće zagrlila pa su opet zajedno plakali. Ka će kasnije zapisati da je Svila možda tek tada otkrila kako zajednički plač, zajedničko lutanje područjem neodlučnosti između poraza i novoga života, čovjeku može biti koliko bolno, toliko i ugodno. On je pak tad osjećao kako je sve više i više voli. S jedne ju je strane grlio što je jače mogao i plakao, a s druge je smišljao kako dalje, i instinktivno osluškivao glasove iz hotela i s ulice. Već je bilo blizu šest sati: sutrašnji broj Novosti graničnoga grada već je bio otisnut, ralice su krenule u odlučan proboj prema Sarikamišu, a Funda Eser se, ne skrivajući svoj šarm, skupa s Kadifom vojnim kami-onom odvezla do Narodnog kazališta gdje su našle Sunaja i otpočele s probama.Tek nakon pola sata Ka je Svili uspio reći da za Kadifu ima poruku od Modrog. U međuvremenu su ležali i plakali; Ka se bojao da će ponovno voditi ljubav, ali se to nije dogodilo: sputavali su ih strah, neodlučnost i ljubomora. Počeo ju je propitivati kad se zadnji put vidjela s Modrim i spopadati je veoma nespretnim optužbama da se ona s Modrim još uvijek potajno nalazi i dogovara i svaki dan vodi ljubav. Ka će se kasnije sjećati da je Svila, odgovarajući na njegov napad, u početku odgovarala srdžbom, uvrijeđena što joj ne vjeruje, a kad je shvatila da su u njegovim riječima osjećaji nadglasali zdrav razum, uvrijeđenost je zamijenila nježnošću; on je pak iz toga razgovora izvukao dvostruku korist: uživao je i u njezinoj nježnosti, i u svojoj grubosti. Tijekom sljedeće četiri godine mnogo će mu vremena proteći u kajanju i samooptuživanju; sam će sebi priznati da je čitavoga života svoje grube ispade (koji su uvijek ostajali na riječima) koristio samo kao sredstvo kojim je mjerio koliko ga sugovornik voli. Dok je Svilu izazivao tvrdnjama da još uvijek voli Modroga i da je zapravo Modri

snijegonaj kojega želi, nije ga zanimalo što će mu odgovoriti: želio je doznati do koje je mjere sposobna biti strpljiva i pažljiva prema njemu."Sad me ovim pitanjima kažnjavaš što sam nekada bila u vezi s Modrim", rekla je Svila."Mene trebaš samo zato da bi njega zaboravila", odgovorio joj je Ka, i uplašio se vidjevši na njezinu licu da je to istina; jedva se suzdržao da ne zaplače. Možda je bio snažan i zato što se već naplakao. "Modri je KadiH poslao poruku iz svoga skrovišta", rekao je. "Naređuje joj da pogazi obećanje, da ne nastupi i ne otkrije se. Jako je odlučan.""Bolje da joj to ne kažemo", odgovori Svila."Zašto?""Ako Kadifa pogazi riječ, mi ćemo izgubiti Sunajevu zaštitu. Ni za Ka-difu to ne bi bilo dobro. Jer, htjela bih je odvojiti od Modroga.""Ne", reče Ka. "Htjela bi ih zavaditi." Vidio je da ga ljubomora u Svili-nim očima samo naružuje, ali se svejedno nije mogao suzdržati."Ja sam svoje račune s Modrim odavna poravnala."Pomislio je da grubost tih njezinih riječi nije iskrena. Ali se suzdržao i to joj nije rekao. A onda se u trenu zatekao kako. zagledan kroz prozor, i to izgovara. I još se više rastužio uvidjevši da je nakon ljubomornih i srditih ispada krenuo i u napad na samoga sebe. Došlo mu je da zaplače, ali se zavarao očekujući nastavak Svilina odgovora."Točno, jedno sam ga vrijeme jako voljela", reče Svila. "Sad je to uglavnom prošlo, sad sam dobro. Sve što bih htjela, jest otići s tobom u Frankfurt.""Kako si ga to jako voljela?""Jako sam ga voljela", odgovorila je Svila i odlučno ušutjela."Objasni mi kako si ga to jako voljela." Iako je izgubio hladnokrvnost, osjetio je da je Svila neodlučna: željela je i reći istinu, i utješiti ga; htjela je i podijeliti svoju ljubavnu patnju, i ražalostiti ga onoliko koliko je to i zaslužio."Voljela sam ga više nego ikoga dotad", odgovorila je i skrenula pogled."Možda j zato što nikada i nisi upoznala nikoga osim Muhtara", rekao je Ka i pregrizao jezik. Ne samo zato što ju je povrijedio, nego i zato što je slutio da će njezin odgovor biti još bolniji."A možda kao turska djevojka nisam imala ni prilike pretjerano se družiti s muškarcima. Ali ti si nešto drugo: u Europi si sigurno upoznao jako mnogo slobodnih djevojaka. Neću te pitati ni za jednu od njih. Reći ću

34iti samo ovo: pretpostavljam da su te te djevojke naučile kako s novim ljubavima zaboraviti i preboljeti staru.""Ja sam Turčin", odgovori Ka."Rečenica 'Ja sam Turčin' izgovara se najčešće kao isprika ili izgovor za krivnje i grijehe.""Zato ću se vratiti u Frankfurt", reče Ka neuvjerljivo."A ja ću poći s tobom i bit ćemo sretni.""Nadaš se da ćeš u Frankfurtu zaboraviti Modroga, zato želiš poći sa mnom.""Kad dođemo u Frankfurt, neće mi trebati dugo da se u tebe zaljubim. Ja nisam kao ti: nisu mi dovoljna dva dana da se zaljubim. Ako budeš strpljiv i ne slomiš me svojom turskom ljubomorom, jako ću te voljeti.""Ali sad me ne voliš", reče Ka. "Još uvijek voliš Modroga. Sto ga to čini tako posebnim?""Drago mi je što to želiš doznati, ali - strah me je kako ćeš reagirati ako ti kažem.""Ne boj se", reče Ka ne vjerujući vlastitim ušima. "Jako te volim.""Pa dobro: ja ću ionako moći živjeti jedino s onim tko me i nakon ovoga što ću sad reći bude mogao voljeti." Malo je pošutjela, a onda pogled maknula s Kaa i okrenula se snijegom pokrivenoj ulici. "Modri je jako nježan, jako zanesen i plemenit", reče toplim glasom. "Nikome ne želi zlo. Jednom je prilikom čitavu noć proplakao zbog dvoje štenadi kojima su ubili majku. Vjeruj mi, nikome nije sličan.""Nije li on ubojica?" javi se Ka s ruba očaja."Svatko tko ga poznaje i deset puta manje od mene, shvatio bi koliko je to tvoje pitanje glupo i smijao bi ti se. Ah, nikoga on ne bi mogao ubiti... On je dijete. I baš kao dijete uživa u igrama i sanjarijama, voli oponašati i pričati priče iz Šahname i Mesnevije: kao da u njemu žive na stotine ljudi! Siguran je u sebe, pametan, odlučan i vrlo snažan; a opet, i jako zabavan, i... Ali, dušo, jako mi je žao, nemoj plakati: hajde, dosta je bilo plakanja, molim te..."Prestao je plakati samo na tren, dovoljan da joj kaže kako više ne vjeruje da će u Frankfurt moći otići zajedno. Sobom je zavladala teška tišina, povremeno presijecana Kaovim jecajima. Legao je na krevet, leda okrenuo prozoru i skutrio se poput djeteta. I ona je legla uz njega, i zagrlila ga s leda.Ka joj je prvo htio reći "Pusti me!" a onda je šapnuo: "Zagrli me još jače..."

SnijegJastuk natopljen suzama hladio mu je obraz; to mu se svidjelo. Ugodan mu je bio i Svilin zagrljaj. Zaspao je.Kad su se probudili, bilo je sedam sati: oboje su ponovno vjerovali u sreću. Nisu se mogli pogledati u lice, ali su oboje tražili izgovor za novo zbližavanje. "Pusti, dušo, pusti sve to", rekla je Svila.Ka nije znao je li to trebao biti znak očaja ili nade da će se sve iz prošlosti jednom zaboraviti. Vidio je da se ona sprema otići iz sobe. Jako je dobro znao da, ako se u Frankfurt vrati bez nje, više neće biti sposoban ponovno zakoračiti u svoju tužnu svakodnevicu. "Nemoj ići, sjedi još malo", reče sa strahom. Nakon čudne i uznemirujuće tišine ponovno su se zagrlili. "Bože, moj Bože, što li će biti?" reče Ka. "Sve će biti dobro", odgovori mu ona. "Vjeruj mi!" Osjećao je da će se iz te more izvući samo ako joj bude vjerovao poput djeteta. "Dođi da ti pokažem stvari koje ću spakirati za Frankfurt!" reče Svila. Izlazak iz sobe dobro mu je došao. Svilinu ruku koju je držao dok su silazili stubištem pustio je pred vratima stana gospodina Turguta, ali je bio ponosan što su kroz predvorje prošli kao "par". Otišli su pravo u Svilinu sobu. Iz ladice je izvukla ledeno-plavi pulover koji u Karsu nikada nije odjenula, raširila ga i pokupila kuglice naftalina, stala pred zrcalo i prislonila ga na sebe. "Ocijeni ga", rekao je Ka.Kad je svukla široki, vuneni pulover koji je imala na sebi i na bluzu odjenula ovaj uski, Ka se ponovno zadivio njezinoj ljepoti. "Hoćeš li me voljeti do kraja života?" upita je Ka. "Hoću.""Sad obuci onu haljinu koju si smjela nositi samo po kući." Svila otvori ormar, haljinu skine s vješalice, izvadi vrećicu naftalina, pažljivo je raskopča i počne odijevati. "Volim kad me tako gledaš", reče uhvativši Kaov pogled u zrcalu. Gledao je njezina lijepa, duga leđa i ono izazovno mjesto na kojemu se kosa prorjeduje, i liniju kralježnice, i jamice na ramenima kad je rukama pokupila kosu i podigla je kao da pozira. Bio je i zadivljen i ljubomoran, i sretan i nesretan."Oho, što znači ta haljina?" ude u sobu gospodin Turgut. "Na koji se bal spremamo?" Ali na licu mu nije bilo ni traga radosti. Ka si je to protumačio očinskom ljubomorom: obradovao se.

343"Otkako je Kadifa otišla, reklame na televiziji postale su još strasnije", reče gospodin Turgut. "Ako nastupi, jako će pogriješiti.""Tata, hoćete li i meni objasniti zašto ne želite da se Kadifa otkrije?" Prešli su u salon do televizora. Na ekranu se pojavio spiker i objavio kako će "večerašnji izravni prijenos staviti točku na tragediju koja je godinama sputavala naš društveni i duhovni život: večerašnja predstava Karslije će spasiti od vjerskih predrasuda i otvoriti nam put k modernom životu i jednakosti muškaraca i žena". Večeras se Karslije nemaju čega bojati jer će se za njihovu sigurnost pobrinuti policija i aktualna vlast. Osim toga, ulaz će biti besplatan. Zatim se na ekranu ukazao gospodin Kasim, pomoćnik šefa policije. Reportaža s njim bila je očigledno snimljena unaprijed. Nije bio raščupan kao za revolucionarne noći: kosa mu je sad bila uredno začešljana, košulja izglačana, kravata na svome mjestu. Nakon što je Karslijama ponovio da na večerašnji kulturni spektakl mogu doći bez straha, rekao je da su učenici vjerske škole već bili u policijskoj postaji gdje su obećali da će se večeras lijepo ponašati i pljeskati samo kad to predstava bude zahtijevala, kako se i pristoji građanima Europe i ostalih civiliziranih zemalja. Večeras se neće tolerirati nikakve ispade, neprilične šale ili komentare, dodao je. Karslije su baštinici tisućljetne kulture i znaju kakvo ponašanje dolikuje kazalištu. S tim je riječima nestao.Tad se vratio spiker, rekao riječ-dvije o predstavi te dodao kako se glavni glumac Sunaj Zaim godinama pripremao za taj komad. Na ekranu su se vrtjeli zgužvani plakati jakobinskih predstava u kojima je Sunaj igrao Napoleona, Robespierrea i Lenjina, Sunajeve crno-bijele fotografije (kako je Funda bila mršava nekada!) i razne druge kazališne uspomene za koje je Ka pomislio da ih glumački par nosi za sobom u kovčegu (stare ulaznice i programi, novinski isječci iz vremena kad se Sunaj spremao igrati Ataturka i bolni prizori iz anadolskih kavana). Dokumentarac je bio dosadan kao da ga je snimila neka od turskih državnih televizija, ali jedna Sunajeva fotografija koja se počesto pojavljivala i očigledno bila novijega postanka uvjerljivo je podsjećala na diktatore iz zemalja sovjetskog bloka, ili iz Afrike i s Bliskog istoka. Stanovnici Karsa taj su dokumentarac gledali još od jutra pa su već povjerovali da je njihovu gradu mir donio Sunaj: već je postao jedan od njih, "građanin od povjerenja" koji im je pomogao da počnu vjerovati kako se još uvijek smiju nadati svjetlijoj budućnosti. Osamdeset godina prije, kad su se osmanlijska i ruska vojska povukle iz Karsa prepustivši grad turskim i armenskim pokoljima, Turci su proglasili državu i nad gradom razvili barjak, znak svoje nezavisnosti. Sad se na ekranu zavijorio isti taj barjak, flekav i pun rupa od moljaca

Snijeg(nitko nije znao odakle su ga izvukli). Ugledavši ga, gospodin Turgut skoči kao da ga je netko ubo:"Taj je čovjek lud! Sve će nas upropastiti. Kadifa mora odustati, ovoga trena!""Točno, mora odustati", odgovori Svila. "Ali ako joj kažemo da ste joj to vi naredili, ona će se - ta poznajete je, tata - otkriti iz inata.""Pa što ćemo?""Neka Ka odmah ode u kazalište i nagovori je da ne izlazi na pozornicu!" reče Svila i okrene se Kau, uzvinutih obrva.Ka već dugo nije gledao televiziju nego Svilu, ali ga je takva promjena plana potpuno iznenadila: zbunio se i prepao."Ako se želi otkriti, može se otkriti i kod kuće, kad se stvari primire", reče gospodin Turgut Kau. "Sunaj nam večeras opet priprema nekakav užas, u to nema sumnje. Zašto sam nasjeo na lundino nagovaranje, zašto sam Kadifu predao tim luđacima?...""Ka će otići u kazalište i razgovarati s Kadifom, tata.""Do Kadifc sad samo vi možete doći, vi ste jedini kome Sunaj vjeruje. A što vam je s nosićem?""Pao sam na ledu", odgovori Ka kao da je nešto skrivio."I čelo ste udarili, vidim, i čelo vam je pomodrjelo.""Čitav je dan hodao po gradu", reče Svila."Kadifu povucite u kakav zapećak tako da vas Sunaj ne primijeti...", reče gospodin Turgut. "Nemojte joj ni slučajno reći da smo vas mi na to nagovorili, i pazite da ona ne kaže Sunaju što ste joj rekli. Neka sa Sunajem ne raspravlja, neka izmisli kakvu ispriku. Nek' mu kaže: 'Bolesna sam', da, to bi bilo najbolje; može još dodati: "Otkrit ću se sutra, kod kuće'. Nek' mu tako obeća. Kažite joj da je svi mi jako volimo. Kadifa, srce moje."U očima su mu se vrtjele suze."Tata, mogu li s Kaom malo nasamo porazgovarati?" reče Svila i povuče Kaa do stola. Zahida je već prostrla stoinjak i postavila trpezu: nedostajala je samo večera. Sjeli su za jedan kraj."Reci Kadifi da joj je Modri to poručio zato što je u opasnosti, kaži joj da je u škripcu.""Prvo mi objasni zašto si promijenila mišljenje", odgovori Ka."Ah, dragi, nemaš me zašto sumnjičiti, samo sam ocu dala za pravo, eto, samo toliko. Sad se i meni čini da nam je večeras najvažnije zaštititi Kadifu.""Nije tako", odgovori Ka oprezno, "nešto te je drugo natjeralo da promijeniš mišljenje".

345"Nemamo se čega bojati. Ako će se Kadifa otkriti, može se otkriti i kasnije, kod kuće.""Ako se večeras ne otkrije, kod kuće - tu, pred ocem - tu se nikada neće otkriti. To i sama znaš.""Najvažnije je da mi se sestra kući vrati zdrava i živa.""Bojim se", reče Ka. "Bojim se da mi nešto skrivaš.""Dragi, nema ničega takvog. Jako te volim. Ako me želiš, poći ću s tobom u Frankfurt. Kad budeš vidio koliko sam te zavoljela, zaboravit ćeš sve ove dane. I voljet ćeš me, i vjerovati mi."Ruku je spustila na Kaovu, vlažnu i toplu. Gledao je Svilin odraz u zrcalu ponad bifea; njezina izazovna leda zakrivena samo tankim naramenicama baršunaste haljine ostavila su ga bez riječi. Nije mogao vjerovati da su njegove oči tako blizu njezinim prelijepim, krupnim očima."Kao da sam siguran da će se dogoditi nešto strašno", reče potom."Zašto?""Zato što sam jako sretan. U Karsu sam napisao osamnaest pjesama, još uvijek ne znam kako mi je to uspjelo. Ako napišem još jednu, imat ću cijelu zbirku, zbirku koja se sastavila sama od sebe. Vjerujem i da ti želiš poći sa mnom i osjećam da me očekuje još veća sreća. Opasno je biti ovako sretan, siguran sam da se sprema nešto užasno.""Što to?""Čim ja izidem odavde i krenem u kazalište, ti ćeš se naći s Modrim.""Hajde, kakve su sad to gluposti?" odgovori Svila. "Ne znam čak ni gdje se skriva.""Mene su prebili zato što nisam htio odati njegovo skrovište.""I nemoj odati", smrknu se Svila. "A kasnije ćeš vidjeti koliko je tvoj strah bio besmislen.""E-e, što je sad, zar niste krenuli Kadifi?" reče gospodin Turgut. "Predstava počinje za sat i petnaest minuta. Na televiziji kažu i da će se ceste svakoga trena otvoriti.""Ne želim ići u kazalište, ne želim izići odavde", prošaputa Ka."Vjeruj mi, iz ovoga grada nećemo moći otići ako Kadifa bude nesretna", reče Svila. "U tom slučaju ni mi ne bismo mogli biti sretni. Ako ništa drugo, otiđi i pokušaj s njom razgovarati, barem će nam savjest biti mirna.""Kad mi je prije sat i pol Fazil donio poruku od Modroga, nagovarala si me da ne izlazim iz hotela.""Kako ti mogu dokazati da neću izići iz hotela kad odeš, reci brzo", upita ga Svila.

snijegKa se nasmiješi. "Poći ćeš sa mnom u moju sobu, zaključat ću te. Uzet ću ključ sa sobom; vratit ću se za pola sata.""Može", odgovori ona radosno i ustane. "Tata, idem u svoju sobu na nekih pola sata, a Ka će, ne brinite, odmah poći razgovarati s Kadifom... Budite tu, nemojte ustajati; gore moram na brzinu dovršiti jedan poslić.""Hajdete, nek' vam je Allah na pomoći", odgovori gospodin Turgut preplašenim glasom.Svila uze Kaovu ruku i provede ga kroz predvorje i uza stube."Vidio nas je Džavit", reče Ka. "Što će pomisliti?""Koga briga?" nasmije se Svila. Gore je iz Kaove ruke uzela ključ, otključala sobu i ušla. U sobi se još uvijek osjećao dašak njihove ljubavne noći. "Ovdje ću te čekati. Čuvaj se. Nemoj se prepirati sa Sunajem.""Kad Kadifu zamolim da ne izlazi na pozornicu, hoću li joj reći da ne izlazi zbog nas i vašeg oca ili zbog Modroga?""Zbog Modroga.""Zašto?""Kadifa ga jako voli - eto zašto. Tamo ideš da bi moju sestru izvukao iz nevolje. Pusti sad ljubomoru, nemoj tako misliti na Modroga.""Ako to budem mogao.""U Njemačkoj ćemo biti jako sretni", reče Svila s rukama oko Kaova vrata. "Hajde, da čujem: u koje ćemo kino ići?""U Filmskom muzeju ima jedno kino koje subotom kasno uvečer daje američke art-filmove, bez titlova", reče Ka. "Tamo ćemo ići. Usput ćemo u restoranima oko kolodvora jesti doner i kompot. Poslije kina ići ćemo kući: vrtjet ćemo po televizijskim programima i zabavljati se. A nakon toga ćemo voditi ljubav. Oboje ćemo moći živjeti od moje prognaničke plaće i honorara s predstavljanja ove zadnje zbirke, i nećemo morati ništa drugo raditi: moći ćemo se samo voljeti."Pitala ga je kako će se zvati nova zbirka; rekao joj je."Baš lijepo", odgovori Svila. "Hajde, dragi, sad pođi, jer će se otac zabrinuti pa će sam krenuti.""Više se ne bojim", slaže joj Ka. "Ali za svaki slučaj: ako se nešto dogodi, čekat ću te u vlaku koji prvi krene iz grada.""Ako uspijem izići iz ove sobe", nasmije se Svila."Gledaj kroz prozor dok ne skrenem za ugao, može?""Može!""Bojim se da te nikada više neću vidjeti", reče Ka zatvarajući vrata.Zaključavši vrata, ključ je spremio u džep kaputa.

347Čuvare je na ulici pustio nekoliko koraka ispred sebe da bi se mogao bez ometanja okrenuti Svili na svom prozoru. Vidio je kako ga gleda; stajala je mirno na prozoru sobe 203, na prvom katu Hotela Snježna palača. Još je bila u haljini od kadife; njezina ramena boje meda već su drhturila od hladnoće. Stajala je ondje ogrnuta blijedonarančastim svjetlom malene noćne svjetiljke. Taj će prizor Ka povezati sa srećom i često ga se sjetiti tijekom sljedeće četiri godine.Svilu više nikada neće vidjeti.

40.Mora da je teško biti dvostruki agentNedovršeno poglavljeKAD je Ka krenuo prema Narodnom kazalištu, ulice su već bile potpuno puste; osim nekoliko gostionica, sve su radnje već pospuštale rešetke. Zadnji gosti po čajanama, iscrpljeni od dana provedena uz čaj i cigarete, jedva su odvojili oči od ekrana kad su počeli ustajati. Pred Narodnim kazalištem žmirkala su svjetla tri policijska vozila; nešto dalje, pod krošnjom divlje masline, pritajio se tenk. Noć je rastjerala studen: niz ledenice sa streha curila je voda potapajući pločnike.Vojnici i policajci raspoređeni oko pozornice u praznoj dvorani slušali su jeku glumačkih glasova: proba je još uvijek trajala. Ka je izabrao jedno od sjedala; pažljivo je pratio Sunajeve riječi, glasne i razgovijetne, neodlučne i tihe odgovore pokrivene Kadife i Fundine upadice ("recite to s osjećajem, draga Kadifa!") dok je po pozornici razmještala rekvizite (stablo i stol za šminkanje s ogledalom).Kad su na sceni ostale samo Funda i Kadifa, Sunaj je prišao Kau spa-zivši u tami žar njegove cigarete. "Ovo su najsretniji dani moga života", rekao mu je. Iz usta mu je bazdjela rakija, ali nije bio pijan. "Koliko god sad isprobavali, sve će ovisiti o osjećajima koji će nas ponijeti kad predstava počne zaozbiljno. Kadifa je ionako talentirana za improvizaciju.""Otac joj je po meni poslao poruku i amajlijicu, protiv uroka", reče Ka. "Mogu li na tren porazgovarati s njom nasamo?""Čujem da si bio prevario svoje čuvare i nakratko im umakao. Snijeg se topi, vlakovi samo što nisu krenuli, kažu. Ali prije nego što se to dogodi, mi ćemo odigrati našu predstavu", reče Sunaj. "Je li se Modri barem dobro skrio?" nasmije se."Ne znam." Sunaj ustade s obećanjem da će mu poslati Kadiru i pridruži se probi.

349Isti tren upališe se svjetla pozornice, a Ka shvati da glumački trio povezuje duboka privlačnost. Prepao se brzine kojom je pokrivena Kadifa uletjela u kazališni svijet. Da nije pokrivena i da ne nosi onaj ružni, dugi ogrtač kakav nose sve pokrivene djevojke; da odjene suknju kao njezina sestra i barem malo otkrije duge noge, bila bi mu mnogo bliža. Pa ipak, kad je sišla s pozornice i sjela kraj njega, u jednom je trenu osjetio zašto je Modri ostavio Svilu i izabrao nju."Kadifa, sastao sam se s Modrim. Pustili su ga, skrio se. Poručuje ti da večeras ne nastupaš i ne otkrivaš se. Poslao ti je i pismo."Pismo joj je pružio krišom, kao da joj na ispitu dodaje šalabahter. A Kadifa ga je uzela, naočigled raširila i pročitala. Pročitavši ga još jedanput, nasmijala se.U njenim ljutitim očima Ka je ugledao suze."I tvoj otac tako misli. Koliko je pametno to što si se odlučila otkriti, toliko je i glupo što ćeš to učiniti večeras, pred hordom iz vjerske škole. Sunaj opet priprema nekakav užas. Nema potrebe da večeras budeš ovdje. Reci im da si bolesna.""Nikome se ja ne moram ispričavati. Sunaj mi je ionako rekao da ako želim, mogu otići."Kau je bilo jasno da ne razgovara s mladom djevojkom kojoj je u zadnji tren zabranjeno nastupiti u školskoj predstavi: srdžba i razočaranje na Kadifinu licu odražavali su mnogo teže stanje."Ostat ćeš ovdje?""Ostat ću, i nastupiti.""Jesi li pomislila koliko će to ražalostiti tvoga oca?""Daj mi amajliju koju mi je poslao.""Nemam je, i/.mislio sam je da bih mogao s tobom razgovarati.""Mora da je teško biti dvostruki agent."Vidio je koliko joj je teško; još ga je više ražalostilo što je primijetio da su joj misli negdje drugdje. Htio ju je uhvatiti za ramena, privući i zagrliti, ali - nije učinio ništa."Svila mi je rekla za svoje nekadašnje odnose s Modrim", reče Ka. Kadifa bez riječi iz džepa izvadi kutiju cigareta, polako izvuče jednu, stavi je u usta i zapali."Dao sam mu cigarete i upaljač", reče Ka nevjesto. Nije odgovorila. "Hoćeš li to učiniti zato što si zaljubljena u Modroga? Što to on ima da ga toliko voliš? Reci mi, molim te!"Vidio je da govori uzalud, i da sa svakom riječi sve dublje tone. Ušutio je-

snijegFunda s pozornice pozove Kadifu: na nju je bio red.Kadifa ga pogleda suznim očima i ustade. U zadnji su se tren zagrlili. Osjećajući još uvijek Kadifinu blizinu i miris, Ka je neko vrijeme gledao na pozornicu. Misli su mu lutale, nije mogao pratiti predstavu. Izgubio je samopouzdanje, nešto mu je nedostajalo: ljubomora i kajanje nisu mu dopuštali da misli logično. Donekle je shvaćao zašto pati, ali nije znao zašto je patnja tako razorna i snažna.Zapalio je cigaretu razmišljajući kako će se ta patnja nadviti nad godine koje će sa Svilom proživjeti u Frankfurtu - ukoliko je, naravno, uspije povesti. Bio je zbunjen. Otišao je u zahod u kojemu se dva dana prije našao s Nedžipom i ušao u isti pregradak. Otvorio je prozor i zagledan u mračno nebo cigaretu popušio do kraja.Osjetivši da je još jedna pjesma na putu, prvo nije mogao vjerovati. Možda mu je poslana da ga utješi i ohrabri, pomisli i brzo je zapiše u zelenu bilježnicu. Ali kad je završio s pisanjem, tijelom mu je još uvijek kolala ona ista bol. Izjurio je iz kazališta sa strahom.Kad je krenuo snijegom pokrivenom kaldrmom, činilo mu se da će mu svježi zrak dobro doći. Dva čuvara gazila su uz njega, a on je bio još zbunjeniji. Ovime smo došli do točke na kojoj ovo poglavlje moram zaključiti i - da biste priču bolje razumjeli - započeti novo. To ne znači da Ka potom nije učinio nešto što bi bilo vrijedno zapisivanja, nego - morao bih prije pogledati kamo je Ka smjestio tu zadnju pjesmu s naslovom "Mjesto gdje svijet prestaje" u svojoj zbirci koja se zove Snijeg.

4i.Svatko ima svoju pahuljuIzgubljena zelena bilježnica"MJESTO gdje svijet prestaje" devetnaesta je i posljednja pjesma Kaova karskog ciklusa. Kao što već znamo, osamnaest od tih pjesama Ka je sačuvao u zelenoj bilježnici koju je uvijek imao uza se. Zapisivao ih je čim bi mu "došle" i kako ih je "čuo", makar i s pokojom prazninom. Jedina nezapisana pjesma bila je ona koju je odrecitirao na pozornici one večeri kad se dogodila revolucija. U dva od četrdesetak pisama i/. Frankfurta namijenjenih Svili koje nikada nije poslao, pisao joj je da sete pjesme s naslovom "Mjesto na kojemu nema Allaha" nikako ne može sjetiti; zbirku bez nje neće moći završiti pa bi Svili bio veoma zahvalan ako bi zavirila u video-arhiv Televizije pograničnog Karsa. U svojoj sobi u Frankfurtu dugo sam se zadržao nad ta dva pisma te sam pročitao i ono što nije bilo zapisano: nižući retke pisama, Ka se bojao da bi Svila mogla pomisliti kako mu je priča o pjesmi poslužila samo kao izgovor da joj pošalje ljubavno pismo.Pahuljicu na koju sam, pošto sam se u hotelsku sobu vratio s Melindi-nim kasetama, već blago pripit naišao u jednoj od Kaovih bilježnica stavio sam na kraj dvadeset i devetog poglavlja ovog romana. Sljedećih sam dana pročitao Kaove bilježnice i mislim - ili se usuđujem reći - da sam barem donekle shvatio što je želio učiniti rasporedivši pjesme iz Karsa po crtežu šestokrake pahulje.Nakon što se vratio iz Karsa, Ka je u mnogim knjigama nailazio na bilješke o pahuljama: doznao je tako da putanja svake pahulje - počevši od njezine kristalizacije u nebu do gubljenja oblika i nestanka na zemlji - zahtijeva osam do deset minuta, a kad je doznao da se svaki šesterokraki kristalić oblikuje djelovanjem mnoštva tajnovitih sila kao što su vjetar, hladnoća ili visina oblaka, zaključio je da pahuljice i ljudi imaju mnogo

sinjegtoga zajedničkog. Pjesmu "Ja, Ka" napisao je u karskoj knjižnici imajući pred očima jednu pahulju; kasnije će misliti kako se upravo ta pahulja nalazi u središtu njegove zbirke pjesama pod naslovom Snijeg.Voden istom logikom, kasnije si je dokazao da i pjesme "Džennet", "Šah" i "Kutija čokoladnih bombona" imaju svoje mjesto na zamišljenoj pahulji. Zato je, posluživŠi se crtežima pahulja po knjigama, nacrtao vlastitu pahulju i po njoj razmjestio sve pjesme koje su mu došle u Karsu. Na taj je način jednom pahuljom prikazao i strukturu svoje nove zbirke i sve ono što je njega činilo onime što je bio. Vjerovao je da svaki čovjek ima svoju pahulju, nešto poput karte svoga postojanja. Nazive za tri grane pahulje - Pamćenje, Mašta i Razum - uzeo je s Baconova stabla ljudske spoznaje, ali je komentirajući pjesme iz Karsa mnoge stranice ispunio iscrpnim analizama svake od njezinih devetnaest točaka.Bilješke o pjesmama iz Karsa skupljene u tri bilježnice velikim se dijelom mogu čitati kao disertacija o pahuljama, ali i kao Kaova rasprava o smislu vlastita života. Kad je, recimo, pisao o pjesmi "Umrijeti ustrijeljen" i njezinu mjestu na pahulji, prvo je pojasnio strah na kojemu se ona utemeljila, potom pokazao zašto je ta pjesma morala biti smještena na izdanku okrenutu grani Mašte, i zbog čega se smjestila na grani Pamćenja, u neposrednoj blizini pjesme "Mjesto gdje svijet prestaje". Uvijek je, ipak, dodavao kako su i na pjesme i na njihov raspored utjecale mnoge sile čije mu porijeklo i značenje nije dano spoznati. Bio je, kao što je već rečeno, siguran da svaki čovjek ima svoju pahulju: ljudi su jedni drugima slični samo kad ih se gleda izdaleka, tvrdio je, a onaj koji želi i dokazati koliko se razlikuje od drugih, koliko je jedinstven i neobičan, može to učiniti prikazom vlastite pahulje.Kaova rasprava o zbirci i vlastitoj pahulji zahtijevala je stranice i stranice napomena i dodatnih pojašnjenja (npr.; Zašto je pjesma "Kutija čokoladnih bombona" smještena na grani Mašte?, Kako je pjesma "Čitavo čovječanstvo i zvijezde" utjecala na kristalizaciju Kaove pahulje?, itd.), ali mi ćemo se na njima zadržati samo onoliko koliko to roman bude zahtijevao. Kao mladić, Ka je ismijavao već proslavijene poete koji su i/, silna sebeljublja - uvjereni da će svaka njihova glupost jednoga dana postati temom znanstvenih raspredanja - sami od sebe za života isklesali spomenike na koje se na koncu nitko nije htio ni osvrnuti.Ako se sjetimo da je godinama izrugivao i "moderne" pjesnike koji su ostajali zbunjeni onime što bi napisali, začudit ćemo se što je zadnje četiri godine proveo tumačeći samome sebi vlastite pjesme; no, i za to postoji objašnjenje. Pažljivim čitanjem njegovih bilježaka dolazimo do zaklju-

353čka da je Ka bio uvjeren kako on nije jedini autor tih pjesama. Vjerovao je da su mu te pjesme odnekuda "dolazile", a on je bio tek posrednik u njihovu zapisivanju ili, u jednom slučaju, izgovaranju. Na nekoliko je mjesta zapisao da bi svoju "pasivnu" ulogu mogao izmijeniti ukoliko bi razriješio značenje i skrivenu simetriju pjesama, za što su mu bilješke bile nužne. Nadalje, sve praznine svoje zbirke, nedovršene stihove i ne-zapisanu pjesmu "Mjesto na kojemu nema Allaha" mogao je napisati tek pošto je razriješio značenje onoga što je u Karsu zapisao. Jer kad se vratio u Frankfurt, pjesme su mu prestale "dolaziti".Iz Kaovih bilježaka i pisama vidi se da je tek potkraj četvrte godine uspio proniknuti u tajni ustroj pjesama i dovršiti zbirku. Zbog toga sam, vrativši se u svoju sobu, čitavu noć prevrtao po njegovim papirima i bilježnicama. San sam rastjerivao rakijom i samoga sebe iznova i iznova sluđivao mišlju kako i pjesme moraju biti tu negdje, tu negdje pod mojim rukama. Do zore sam, slijedeći tragove iz bilježnica, nekoliko puta prevrnuo njegove isprane pidžame, kasete s Melindom, kravate, knjige, upaljače (tako sam primijetio da sam u stanu pokupio i upaljač koji je Ka-difa bila poslala Modrom, ali mu ga Ka nije uručio); nekoliko puta sam i zadrijemao pa se trzao od tužnih i zastrašujućih snova (Ka mi je govorio da sam "ostario", bojao sam ga se), i na koncu - zaspao.Probudio sam se tek oko podneva; preostali dio dana proveo sam po bljuzgavim frankfurtskim ulicama pokušavajući - bez pratnje Tarkuta Olčuna - doznati što više informacija o Kau. Dvije žene s kojima je Ka bio u vezi tijekom onih osam godina prije odlaska u Kars spremno su se odazvale mome pozivu na razgovor (rekao sam im da pišem njegovu biografiju). Prva njegova ljubavnica, Nalan, ne samo da nije znala ništa o njegovoj zadnjoj zbirci pjesama, nego nije znala ni da je pjesnik. Bila je udana; skupa s mužem vodila je dvije donerdžinice i putničku agenciju. Nakon što mi je bez ustručavanja rekla da je Ka bio teška osoba, svadljiv. mrzovoljan i uvredljiv, malo je i zaplakala. (Više nego za Kaom, žalila je za njegovom mladošću žrtvovanom za ljevičarske ideale.)Kao što sam i pretpostavljao, ni njegova druga ljubavnica, djevojka Hildegard, nije znala ništa ni o zadnjim pjesmama, ni o zbirci Snijeg. Pomalo me pekla savjest što sam joj svoga prijatelja i njegovo mjesto u turskoj poeziji predstavio daleko važnijima nego što su bili, ali ni ona, činilo mi se, nije bila pretjerano iskrena. Povjerila mi je da je nakon Kaa ljetne praznike prestala provoditi u Turskoj. Ka je, nastavila je koketno. bio veoma "problematičan": zapravo je bio pametno i usamljeno dijete koje je u vezi tražilo majčinsku ljubav. Znao je i sam da takvu ljubav

Mtjegnikada neće naći: da ju je i našao, opet bi pobjegao svojini putem. I tako, zaključila je, koliko se lako bilo u njega zaljubiti, toliko ga je teško bilo voljeti. Ka joj mene nikada nije spomenuo. (Niti znam zašto sam joj to pitanje postavio, niti zašto sam sad to ovdje zapisao.) Kad smo se na kraju rukovali, otkrila mi je nešto što nisam primijetio tijekom čitava razgovora (a trajao je sat i petnaest minuta!): pokazala mi je svoju lijepu desnu ruku dugih prstiju i nježnih zglobova, i tek sam tad primijetio da joj na kažiprstu nedostaje prvi članak. Nasmijala se: jednom kad su se posvađali, Ka joj se zbog toga narugao.Kad je zaključio da je zbirku dovršio, Ka je nije odmah dao pretipkati i umnožiti, nego je i s njom postupio kao i s prethodnim zbirkama: prvo ju je predstavio na "književnim večerima". Tako je sa svojim rukopisom obišao Kassel, Braunschvveig. Hannover, Osnabruck, Bremen i Hamburg. Da bih prošao njegovim stopama, i ja sam - odgovarajući na pozive raznoraznih domova kulture, i uz pomoć Tarkuta Olćuna - organizirao "večeri" po istim tim gradovima. Kao i moj prijatelj, veliki štovatelj uvijek točnih i urednih njemačkih vlakova, i ja sam se divio njihovu "protestantskom komforu", kako ga je opisao u jednoj od pjesama. Smjestio bih se na sjedište kraj prozora (uvjeren da bi i Ka postupio jednako) i s tugom promatrao uredne livade i njihove odraze u prozorima vlaka, ljupka sela s živopisnim crkvicama Što su drijemala u dnu dolinka, i djecu s ruksacima u raznobojnim kabanicama po malenim kolodvorima. Na odredištima bi me dočekala po dva Turčina, dva izaslanika turskih društava, s cigaretama među zubima: njima bih odmah objasnio kako bih želio učiniti isto što i moj prijatelj koji ih je posjetio sedam tjedana ranije. Tako bi me moji domaćini u svakom gradu prvo smjestili u kakav jeftin i malen hotel, a potom odveli u neki od turskih restorana gdje bismo, uz zeljanicu i doner, razgovarali o politici i turskoj - nažalost - posvemašnjoj nezainteresiranosti za kulturna pitanja. Kasnije bih šetao hladnim, praznim gradom i zamišljao se na mjestu svoga prijatelja koji je istim ulicama prolazio pokušavajući zaboraviti tužne uspomene na Svilu. Pred petnaestak, dvadesetak posjetitelja zainteresiranih za politiku, književnost i raznorazna turska pitanja, ravnodušno bih pročitao strani-cu-dvije iz svoga najnovijeg romana, a zatim temu naprasno skretao na poeziju; rekao bih im da sam blizak prijatelj velikog pjesnika Kaa koji je nedavno ubijen u Frankfurtu i svoje izlaganje zaključivao pitanjem: "Sjeća li se možda itko od vas bilo čega o pjesmama koje je ovdje pročitao za zadnjega posjeta?"Tad bih otkrivao da većina posjetitelja moje "književne večeri" nije

355posjetila i Kaovu. Po komentarima većine onih koji su bili i na njegovu predstavljanju ubrzo bih zaključio da su se ondje zatekli kako bi razgovarali o politici, ili da su došli sasvim slučajno; o pjesmama mi ne bi mogli reći gotovo ništa, ali su mi vrlo opširno opisivali njegovu pojavu: sivi kaput iz kojega nije izlazio, blijedo lice, neurednu kosu i nervozne pokrete. Za razliku od života i poezije moga prijatelja, njegova smrt im je vrlo brzo privukla svu pažnju. Odslušao sam jako mnogo teorija u kojima su se kao moguće ubojice spominjali islamisti, MIT-ovci, Armenci, njemački skinbeadsi, Kurdi i turski nacionalisti. Na sreću, uvijek bi se pojavila i pokoja suosjećajna i pametna duša, pokoji odani poklonik književnosti koji je Kaa odslušao sa zanimanjem i poštovanjem. No, ni od takvih slušatelja ne bih, nažalost, doznao ništa novo: govorili bi mi kako im je pričao o svojoj novodovršenoj zbirci, pročitao im pjesme "Ulice od sna", "Pas", "Kutija čokoladnih bombona" i "Ljubav" te složno zaključivali kako su im te pjesme bile jako, jako čudne. Na nekoliko je mjesta spomenuo da je te pjesme napisao u Karsu, što je slušateljstvo protumačilo kao suosjećajno i domišljato obraćanje njihovoj čežnji za domovinom. Nakon jednog predstavljanja, prišla mi je neka crnomanjasta trideseto-godišnjakinja. udovica s jednim djetetom, koja je jednako tako bila prišla i Kau. Sjećala se da je Ka bio pročitao i pjesmu s naslovom "Mjesto na kojemu nema Allaha". Pročitao je, rekla je, samo jednu kiticu; bit će da se bojao da bi tom pjesmom mogao koga povrijediti, lako sam joj dugo dosađivao pitanjima, ta se pažljiva zaljubljenica u poeziju sjećala samo da je pjesma govorila o "nekom jako strašnom prizoru". Doznao sam, ipak, i nešto korisno: budući da je na "književnoj večeri" u Hamburgu sjedila u prvom redu, jasno se sjećala da je Ka pjesme čitao iz zelene bilježnice.Iz Hamburga sam se u Frankfurt vratio noćnim vlakom, istim vlakom kojim se vratio i Ka. Izišavši iz kolodvorske zgrade, prošetao sam - kao i on - kroz Kaiserstrasse i neko se vrijeme zadržao po sex-sbopovima. (U samo tjedan dana na policama se pojavila još jedna Melindina kaseta.) Došavši do mjesta na kojemu mi je prijatelj ubijen, zastao sam i samome sebi prvi put otvoreno priznao ono s čim sam se u međuvremenu već nesvjesno pomirio: kad je Ka pao na zemlju, ubojica je pobjegao ukravši iz njegove torbe zelenu bilježnicu. Tijekom jednotjednog proputovanja po Njemačkoj, svaku sam noć čitao njegove bilješke i uspomene iz Karsa. Tješio sam se: u video-arhivu karske televizije na mene čeka barem jedna od Kaovih dugih pjesama.Vrativši se u Istanbul, nekoliko sam noći u zadnjim vijestima gledao kakvo je vrijeme u Karsu i zamišljao kako bih ondje mogao biti dočekan.

SnijegAko kažem da sam, baš kao i Ka, u Kars stigao u predvečerje nakon što sam dan i pol proveo po autobusima, da sam se s torbom u ruci, tresući se od hladnoće, smjestio u Hotel Snježna palača (nisam sreo ni zagonetne sestre ni njihova oca) i da sam sate i sate proveo šetajući po karskim snježnim i zaleđenim ulicama, jednako kao i Ka četiri godine prije (tijekom kojih je gostionica Zeleni zavičaj pretvorena u bijednu pivnicu), ne bih želio da čitatelji ove knjige pomisle kako sam bio na pravome putu da po-stanem Kaova sjena. Ka je počesto znao natuknuti kako kod mene nema ni traga njegove tugaljivosti i pjesničkoga zanosa; to je bio zid koji je razdvajao ne samo nas dvojicu, nego i njegov tužni Kars od bijednoga Karsa koji se otkrivao pred mojim očima. No, pustimo sad to; na redu je priča o osobi po kojoj smo nas dvojica slični; o osobi koja nas je povezala.Svilu sam prvi put vidio na večeri kod predsjednika općine, priređenoj u moju čast; jedan pogled na nju bio je dovoljan da mi se zavrti u glavi! A ja sam želio iskreno vjerovati da me vrtoglavica spopala zbog rakije, da je mogućnost da se u nju zaljubim obična ludost, a ljubomora na moga prijatelja čista besmislica... Dok sam kasnije kraj svoga prozora u Snježnoj palači gledao kako mokri snijeg - koji nije imao ništa od poetičnosti Kaova snijega - pada po mokrim kaldrmama, tko zna koliko sam se puta pitao zašto iz Kaovih bilježaka nisam shvatio da je Svila toliko lijepa. Prepustivši se porivu, izvukao sam nekakvu bilježnicu i "baš kao Ka" (a to je fraza koju sam tih dana često ponavljao) počeo pisati nešto što bi se danas moglo prepoznati kao početak knjige koju čitate: sjećam se da sam Kaovu ljubav prema Svili pokušavao prepričati kao da sam je sam doživio. Neki od skrovitih kutaka moga zbunjenog uma podsjetio me tad na sljedeće naravoučenije, gorak plod mojih iskustava: ljubav ću najlakše izbjeći ako se u potpunosti predam kakvoj knjizi, bilo da je čitam ili pišem. Jer, suprotno od uobičajena mišljenja, čovjek - ukoliko želi - ljubav može zaobići.Ali da bi vam to pošlo za rukom, morate se riješiti i žene koja vas je zaludjela, i "treće osobe", duha koji vam je i podmetnuo ljubavni požar. Ja sam se, međutim, već odavna bio dogovorio sa Svilom da se sljedećega dana popodne sastanemo u slastičarnici Novi život kako bismo razgovarali o Kau.Ili sam barem mislio da sam joj rekao kako bih s njom htio razgovarati o Kau. U slastičarnici nije bilo nikoga osim nas; dok se na onom istom crno-bijelom televizoru dvoje ljubavnika grlilo pred mostom preko Bospora, rekla mi je kako joj nije nimalo Iako pričati mi o Kau. Svoje razočaranje i patnje mogla bi povjeriti jedino onome tko bi je strpljivo slušao;

357zato joj je laknulo kad je čula da je ta osoba Kaov bliski prijatelj koji je zbog njegovih pjesama potegnuo sve do Karsa. Jer, ako bi me uspjela uvjeriti da prema Kau nije bila nepravedna, možda bi barem donekle primirila svoje nedoumice. Ipak, oprezno mi je daia do znanja da bi je moje nerazumijevanje teško povrijedilo.Na sebi je imala dugu smeđu suknju koju je nosila i onog "revolucionarnog" jutra dok je Kau posluživala doručak, i isti staromodni široki remen (budući da sam se s njima susreo u Kaovim bilješkama, odmah sam ih prepoznao); na licu joj se srdžba smjenjivala s tugom, kao i na Melindinu. Pažljivo sam pratio svaku riječ njezine duge priče.

42.Spakirat ću svoj kufer Iz Svilina kutaKAD je Ka, krenuvši u Kazalište iza dva čuvara, zastao i okrenuo se da zadnji put pogleda Svilu, ona je bila puna nade, uvjerena da će ga jednoga dana iskreno voljeti. Vjera da će nekog muškarca moći zavoljeti oduvijek joj je davala više poleta i od ljubavi i od zaljubljenosti; stoga joj se sad činilo da stoji na vratima novoga života, na pragu sreće kojoj je suđen dug vijek.Zato se tijekom prvih dvadeset minuta nakon Kaova odlaska uopće nije brinula: činjenica da ju je ljubomorni ljubavnik zaključao u sobu ne samo da je nije uznemirila, nego ju je čak razdragala. Misli su joj se vrtjele oko kufera; ako bude mislila o stvarima koje bi uza se voljela imati do kraja života, lakše će preboljeti rastanak s ocem i sa sestrom, a što se prije spakira, to će prije i sretnije s Kaom pobjeći iz Karsa.Kad se Ka ni nakon pola sata nije vratio, zapalila je cigaretu. Sad je već mislila koliko je glupa što je samu sebe uvjerila da će sve biti u redu; zatočenje u sobi samo je podjarivalo taj osjećaj; ljutila se i na sebe i na Kaa. Tad je ugledala recepcionara Džavita: izišao je iz hotela i nekamo otrčao. Pitala se kako bi bilo otvoriti prozor i dozvati ga, ali je dečko nestao prije nego što je odlučila da to i učini. Zavaravala se da će Ka doći svakoga trena.Četrdeset i pet minuta nakon Kaova odlaska, teškom je. mukom otvorila zamrznuti prozor i nekom mladiću na ulici - a bio je to jedan mirni učenik koji se držao daleko od kazališta - doviknula da je ostala zaključana u sobi 203 te ga zamolila da ude u hotel i obavijesti recepcionara. Dečko se začudio, ali je ipak ušao. Malo potom u sobi je zazvonio telefon."Sto ti radiš tamo?" viknuo je iz slušalice gospodin Turgut. "Ako si ostala zaključana, zašto nisi nazvala?"

359Minutu poslije otac joj je rezervnim ključem otključao vrata. Rekla mu je da je i ona htjela s Kaom poći u Narodno kazalište, ali joj Ka nije dopustio pa ju je zaključao u sobu; budući da su gradske telefonske veze prekinute, mislila je da ni hotelski telefoni ne rade. "Telefoni su proradili", odgovorio je gospodin Turgut. "Ka je odavna otišao, brinem se", rekla je Svila. "Kako bi bilo da i mi pođemo u kazalište i vidimo što je s Kadifom i s njim?"Mada je bio uznemiren, gospodin Turgut si je dao dovoljno vremena za pripreme oko izlaska iz hotela. Prvo nije mogao naći rukavice; potom se sjetio da bi mu Sunaj mogao zamjeriti ako dođe bez kravate. I putem je otezao, dijelom zato što ga staračke noge nisu mogle brže nositi, dijelom da Svilu prisili da posluša njegove savjete."Nemoj se ni slučajno suprotstavljati Sunaju", rekla mu je Svila. "Nemoj zaboraviti da je on nekadašnji revolucionar koji se ponovno domogao moći!"Ugledavši znatiželjnu masu okupljenu pred ulazom u kazalište - učenike koje su dovezli autobusima, prodavače što su jedva dočekali takav skup, policiju i vojsku - gospodin Turgut se sjetio sličnih sastanaka iz mladosti; srce mu je zaigralo. Privinuvši se još jače uz Svilinu ruku, osvrtao se oko sebe i razdragan i preplašen: tražio je priliku za prepirku u koju bi se i sam mogao uključiti, sukob koji bi barem sa strane mogao podržati. Uvidjevši da bi mu većina okupljenih mogla biti unučad, grubo je odgurnuo jednog od mladića koji su se navlačili na ulazu i odmah se postidio svoga nedjela.Gledalište još nije bilo popunjeno, ali se već slutila obiteljska atmosfera, kao na školskim predstavama; Svili se učinilo da je zalutala u jedan od onih snova u kojima sve poznate ugledate okupljene na istome mjestu. Nije, međutim, ugledala ni Kadifu ni Kaa, pa se zabrinula. Uto im je prišao neki vodnik i povukao ih u stranu."Ja sam otac glavne glumice", prigovorio mu je gospodin Turgut. "Morao bih je vidjeti što je prije moguće."Zvučao je poput zabrinuta oca koji je u zadnji tren odlučio svojoj kćeri zabraniti glavnu ulogu u školskoj predstavi sumnjiva sadržaja. 1 vodnik se zabrinuo te mu, poput razborita učitelja, odlučio svesrdno pomoći. Malko su pričekali u sobi, gledajući Ataturkove i Sunajeve slike po zidovima; Kadifa im se pridružila sama. Čim ju je ugledala, Svila je znala da će ona večeras nastupiti, što god joj sad rekli.Svila ju je pitala za Kaa. Odgovorila joj je da se nakon što je s njom razgovarao vratio u hotel. Svila je nastavila rekavši kako ga ni usput nisu

snijegsreli, ali se više nisu mogle zadržati na toj temi: gospodin Turgut je, sa suzama u očima, Kadifu počeo preklinjati da ne nastupi."Sad je kasno, tata: moju su ulogu već toliko razglasili, da mi je opasnije ne nastupiti nego nastupiti", odgovorila mu je Kadifa."Zar ne znaš koliko ćeš razjariti mlade imame i hatibe ako se otkrijeŠ, zar ne znaš koliko će se svi ljutiti?""Ako smijem biti iskrena, tata, nakon svih godina, smiješno je čuti vas kako me nagovarate da se ne otkrijem: kao da se šalite sa mnom.""Nema tu šale, draga Kadifa", odgovorio joj je gospodin Turgut. "Reci im da si bolesna.""Ali - nisam bolesna..."Tu je gospodin Turgut zaplakao. Svila ga je samo gledala: kao i uvijek kad bi se uspio usredotočiti na najpatetičniju stranu kakva problema, i sam se čudio svojim suzama. Znao je kako se zadržati na površini patnje, a primao ju je s takvom dobrodošlicom da se Svili uvijek činilo kako bi se jednako iskreno rasplakao i nad kakvim posve suprotnim razlogom. I Svila i Kadifa voljele su tu njegovu osobinu, dokaz njegove dobrote, ali u usporedbi s onim o čemu su one sad htjele razgovarati, uzrok očeve tuge činio im se sramno "lakim"."Kad je Ka izišao?" pitala je Svila samo usnama."Odavna se trebao vratiti u hotel!" odgovorila je Kadifa na isti način.Jedna su drugoj u očima ugledale strah.Četiri godine kasnije, u slastičarnici Novi život. Svila mi je rekla da su u tom trenu obje pomislile na Modroga: to je bio razlog njihova straha! A na oca se uopće nisu obazirale. Svilinu iskrenost protumačio sam kao izraz povjerenja; shvatio sam da ću kraj priče neizbježno doživjeti iz njezina kuta.Neko vrijeme nijedna nije progovorila."Rekao ti je da ni Modri ne želi da nastupiš, zar ne?" Kadifa joj je pogledom rekla: "Čuo je i otac." Obje su krajičkom oka pogledale oca, i vidjele da njegovim uplakanim očima nije promaklo njihovo došaptavanje; pratio ih je pažljivo pa nije propustio ni riječ "Modri"."Kako bi bilo, dragi tata, da nas dvije malo popričamo nasamo?""Uvijek se držite pametnijima od mene", šmrcnuo je gospodin Turgut i izišao iz sobe. Vrata nije zatvorio."Jesi li dobro promislila, Kadifa?""Jesam.""Znam da jesi", odgovorila je Svila. "Samo, jesi li pomislila da ga možda više nikada nećeš vidjeti?"

3bi"Ne znam", rekla je Kadifa oprezno. "A i jako se ljutim na njega."Kadifina veza s Modrim sastojala se od uspona i padova - od ljubomornih ispada i svađa, do mirenja i novih početaka... Svila je sad pred očima imala povijest njihove veze (osim zagonetnih dijelova koje su i pred njom uspjeli sakriti); bilo joj je teško. Koliko su već godina zajedno?... Nije bila sigurna, ali nipošto nije željela ponovno čeprkati po onom vremenu kad su obje bile njegove ljubavnice. S ljubavlju je pomislila na Kaa: on će joj pomoći da zaboravi Modroga.Kadifa je sestrinskom intuicijom preuzela Sviline misli. "Ka je strašno ljubomoran na Modroga", rekla joj je. "Jako te voli.""Nisam vjerovala da me je u tako kratkom vremenu mogao toliko zavoljeti", odgovorila joj je Svila. "Sad vjerujem.""Idi s njim u Njemačku.""Čim se vratim kući, spakirat ću kufer. Vjeruješ li doista da ćemo nas dvoje moći biti sretni?""Vjerujem", odgovorila je Kadifa. "Samo, nemoj mu više pričati o svojoj prošlosti. Već zna previše, a još i više sluti."Svila se gnušala nad Kadifinim samouvjerenim mudrovanjem, kao da o životu zna daleko više od starije sestre. "Govoriš kao da se poslije ovoga više nećeš vratiti kući", odgovorila joj je."Jasno da ću se vratiti", prekorila ju je Kadifa. "Ali mislila sam da ti ideš iz ovih stopa.""Imaš li ikakvu ideju o tome kamo je Ka mogao otići?" Gledale su se u oči; Svila je osjetila da su se obje uplašile istoga."Moram ići", rekla je Kadifa. "Moram se našminkati.""Drago mi je što ćeš se otkriti, ali me još više raduje što ćeš se napokon izvući iz toga ružnog modrog ogrtača."Ogrtač joj je sezao sve do gležnjeva. U nekoliko plesnih koraka Kadifa je napravila piruetu gledajući kako oko nje lepršaju njegovi rubovi. Uto se s hodnika začuo starački hihot: čitav njihov razgovor kroz odškrinuta je vrata pratio i gospodin Turgut. Vidjevši ga nasmijana, sestre su se zagrlile i poljubile.Mora da se gospodin Turgut već odavna bio pomirio s Kadifinim nastupom. Sad nije zaplakao, a odustao je i od dijeljenja savjeta. Zagrlio ju je i poljubio te ih zamolio da ga što prije izvedu iz kazališne gužve.Na izlazu iz kazališta i putem do hotela Svila se nadala da bi mogla sresti Kaa ili nekoga tko bi znao nešto o njemu; iako se na sve strane osvrtala, nije ugledala ništa što bi moglo biti od pomoći. Kasnije mi je rekla sljedeće: "Kau je bilo kakav razlog mogao biti dovoljan da ga u tre-

crnjegnu šatre pesimizam. A ja sam sad tražila jednako glupe razloge kako bih narednih četrdeset i pet minuta provela u optimizmu."Čim su ušli u hotel, gospodin Turgut se smjestio pred televizor da bi hipnotiziran neprekidnim reklamama za predstavu očekivao izravni prijenos, a Svila se dala u slaganje kufera za Njemačku. Pitanje "Gdje li je Ka?" potiskivala je maštanjem o njihovu novom životu i pred otvorenim ormarom birala stvari koje će ponijeti. Dok je u kufer gurala i donje rublje i čarape ("mada ih ranije nisam planirala ponijeti misleći da u Njemačkoj sigurno imaju i kvalitetnije, ali, tko zna, možda se na njih ne bih mogla naviknuti"), nešto joj je reklo da pogleda kroz prozor: ugledala je kako pred hotelom zastaje vojni kamion koji je već nekoliko puta dolazio po Kaa.Sletjela je niz stubište, i otac je bio na vratima. Izbrijani policajac orlovskoga nosa kojega nikada prije nije vidjela rekao je "Turgut Jildiz" i njezinu ocu predao zatvorenu kuvertu.Gospodin Turgut ju je svečano preuzeo, blijed kao smrt. Kad ju je drhtavim rukama otvorio, iz nje je prvo kiiznuo nekakav ključ. Potom je izvukao pismo i počeo ga čitati: shvativši da je za Svilu, prvo ga je pročitao do kraja, a zatim joj ga predao.Četiri godine poslije, Svila mi je - i iz samoobrane, i zato što je željela da ono što ću napisati bude utemeljeno na istini - pružila to pismo.Srijeda, u osam sati navečerGospodine Turgut, biste li bili tako dobri da ovim ključem oslobodite Svilu koja je zaključana u mojoj sobi i da joj zatim predate ovo pismo? Sve će biti dobro. Molim vas, nemojte mi zamjeriti. S poštovanjemDraga. Nisam uspio nagovoriti Kadifu da odustane. Vojnici su me, da bi me zaštitili, doveli ovamo, na željeznički kolodvor. Put za Erzurum se otvorio, vojska me nasilu prvim vlakom šalje iz grada. Kreće u pola /c. Uzmi moju torbu i svoje stvari i dođi. U devet i petnaest po tebe će doći vojno vozilo. Čuvaj se, nemoj izlaziti na ulicu. Dođi. Jako te volim. Bit ćemo sretni.Službenik orlovskoga nosa rekao je da će "u 21.15" ponovno doći i otišao."Odlaziš?" upitao ju je gospodin Turgut."Brine me što će biti s njim", odgovorila je."Čuvaju ga vojnici, ništa mu se neće dogoditi. Hoćeš li nas ostaviti i otići?"

3t>3"Vjerujem da ću s njim biti sretna. I Kadifa misli isto."Ponovno je pročitala pismo, kao da je dokument o budućoj sreći; zatim je zaplakala. Ali, ni sama nije znala zašto plače. "Možda i zato što mi je bilo teško ostaviti oca i sestru", rekla mi je godinama kasnije. Vidjela je koliko me zanima sve što je u tim trenucima osjećala; možda je i zato u svoju priču sve dublje zaranjala. "A možda sam se bojala i nečeg drugog o čemu sam tad mislila", rekla mi je potom.Nakon što su joj suze stale pa je skupa s ocem otišla u svoju sobu gdje su još jednom provjerili je li sve spakirala, prešli su u Kaovu sobu i njegove stvari složili u tamnocrveni kufer. Oboje su bili puni nade. Kadifa će, insallah, brzo završiti studij pa će - govorili su jedno drugom - ona i otac doći k Svili u goste.Kad su završili s Kaovim kuferom, sišli su u stan i sjeli pred televizor vidjeti što je s Kadifom."Samo da predstava brzo završi i da sve bude dobro: da na vlak kreneš mirna", rekao je gospodin Turgut.Ništa drugo nisu rekli; stisnuli su se jedno uz drugo kao da gledaju Ma-riannu, ali se Svila uopće nije mogla usredotočiti na televiziju. Od prvih dvadeset i pet minuta izravnog prijenosa, sjećala se samo ovoga: Kadifa je bila pokrivena, u dugoj haljini crvenoj kao krv, i u jednom je trenu izjavila: "Neka bude kako vi želite, dragi tata!" Shvatila je da me iskreno zanima što je u tim trenucima mislila pa je dodala: "Misli su mi, jasno, bile drugdje." Kad sam se nastavio vraćati na to "drugdje", spomenula je vlak u kojem ju je čekao Ka i putovanje koje im je slijedilo. Potom je spomenula strah. Ali jednako kao što ni te večeri samoj sebi nije znala objasniti čega se boji, ni meni sada to nije mogla reći. Prozori njezina uma bili su širom rastvoreni, sve je - osim onoga na televiziji - zapažala mnogo pažljivije nego inače. Osjećala se poput putnika kojemu se, nakon duga izbivanja, dom iz kojega je krenuo i sve u njemu Čini neobičnim, kao da se u međuvremenu i promijenilo, i smanjilo, i ostarjelo. Čudila se stvarima oko sebe, čak i stolićima i naborima na zastorima. Vlastiti je dom gledala kao stranac: po tome je shvatila da je svom životu dopustila da se od te noći nastavi na nekom posve drugom mjestu, a to joj je, kako mi je objasnila u slastičarnici Novi život, bio siguran dokaz da je te večeri bila odlučna otići s Kaom.Netko je pozvonio, potrčala je i otvorila. Vojni kamion koji će je odvesti na kolodvor bio je uranio. Službeniku na vratima rekla je da će odmah doći; glas ju je izdavao. Potrčala je k ocu, sjela kraj njega i zagrlila ga što je jače mogla.

""t/'S"Došao ti je prijevoz?" pitao ju je otac. "Ako si se spakirala, imaš još malo vremena."Gledala je Sunaja na televiziji, a uopće ga nije vidjela. Nije se mogla smiriti: potrčala je u svoju sobu i u kufer ubacila papuče i torbicu za šivaći pribor s patentnim zatvaračem koju je uzela s prozorske daske. Sjela je na krevet i nekoliko minuta plakala.Kao što mi je kasnije rekla, kad se nakon toga spustila k ocu, više uopće nije sumnjala u odluku da s Kaom pobjegne iz Karsa. Riješila se i sumnje i neodlučnosti pa joj je laknulo; zadnje trenutke u Karsu odlučila je provesti kraj voljenoga oca.Kad je recepcionar Džavit viknuo da je netko na vratima, držala se kao da se nje to ne tiče. Gospodin Turgut joj je predložio da donese Coca--Colu iz hladnjaka, i dvije čaše, da nazdrave.Na kuhinjskim vratima ugledala je Fazila. Nikada neće zaboraviti njegovo lice: njegov je pogled govorio da se dogodilo nešto strašno. I još je nešto govorio, nešto što je Svila tada prvi put zapazila: Fazil se smatrao dijelom njihove obitelji."Ubili su Modroga i Handu", rekao je, i otpio pola čaše vode koju mu je pružila Zahida. "A samo ju je Modri mogao odgovoriti od ovoga."Zaplakao je; Svila se nije ni pomaknula. Rekao je da mu je unutarnji glas naredio da pode k Modrom; s Modrim je bila i Handa, a vojska ih je napala na dojavu. Da ih netko nije izdao, ne bi ih napalo toliko vojske, čitav odred. Ne, ne može biti da su njega slijedili, jer kad je stigao, sve je već bilo svršeno. Već su se bila štrcala i djeca iz okolnih kuća, i on je skupa s tom djecom u svjetlu vojnih reflektora vidio truplo. Truplo Modroga."Mogu (i ostati ovdje?" protisnuo je potom. "Ne ide mi se od vas, nikamo mi se ne ide."Svila je izvadila još jednu čašu, za njega. Nije mogla naći otvarač; otvarala je i zatvarala pogrešne ladice i pretince. Sjetila se da je u kufer stavila i bluzu na cvjetove koju je imala na sebi kad je prvi put vidjela Modrog. Uvela je Fazila u salon i posjela ga na stolicu kraj kuhinjskih vrata; na tu je stolicu bio sjeo Ka u utorak navečer kad se napio i nije mogao pisati pjesmu jer su ga svi gledali. Zastala je, kao oduzeta: osluškivala je bol koji se u njoj širio poput otrova. Fazil je bez riječi izdaleka gledao u Kadifu na ekranu; prvo je njemu pružila čašu Goca-Cole, onda ocu. Činilo joj se da sve gleda izvana, kao da snima.Otišla je u svoju sobu. Nekoliko trenutaka stajala je u tami.Uzela je Kaovu torbu. Izišla na ulicu. Hladno je bilo vani. Policajcu u civilu koji ju je čekao pred vratima rekla je da ona ne ide iz grada.

365"Trebali smo vas odvesti na vlak", odgovorio joj je."Odustala sam, ne idem, hvala vam lijepa. Ovaj kufer, molim vas, dajte gospodinu Kau."Ušla je, sjela kraj oca. Čuli su kako kamion odlazi."Rekla sam im da odu", kazala je ocu. "Ostajem."Gospodin Turgut ju je zagrlio. Gledali su predstavu, nije im bas bilo jasno o čemu se radi. Pred kraj prvoga čina. Svila je ustala s riječima: "Idemo Kadifi. Mnogo joj toga moram reći."

43-Žene se ubijaju iz ponosaZadnji činŠpanjolsku tragediju Thomasa Kyda Sunaj je - pod utjecajem inspiracije, ali i čitave lepeze raznih drugih razloga - temeljito preradio, i tek joj u posljednji tren promijenio i naslov: zato se samo u zadnjih pola sata neumornog reklamnog programa o njoj počelo govoriti kao o Tragediji u Karsu. Za one koji su već bili u kazalištu, promjena naslova stigla je prekasno. Dio njih u kazalište je dopremljen vojnim autobusima; drugi su nasjeli na pozive s televizije pa su došli ili uvjereni da im se ništa ne može dogoditi dok ih čuva vojska, ili iz znatiželje, spremni žrtvovati i život samo da bi događaje vidjeli svojim očima (jer je povjerenje u "prijenos uživo" narušila teorija da se prijenos daje s vrpci uvezenih iz Amerike). Dio gledatelja činili su nasilu dovedeni državni službenici (sad nisu doveli i obitelji). Nitko od njih nije znao za novi naslov, a da i jest, teško da bi - jednako kao i cijeli grad koji je predstavu gledao na televiziji - shvatio o čemu predstava govori.Snimku prve i zadnje izvedbe Tragedije u Karsu našao sam četiri godine kasnije u arhivu Televizije pograničnog Karsa. Prvi njezin dio gotovo je nemoguće sažeti. Priča se vrti oko krvne osvete u nekoj "zaostaloj, siromašnoj i zalupljenoj" kasabi, ali se nikako ne kaže zašto su se ljudi počeli međusobno ubijati, niti itko od likova - ni ubojice, ni žrtve koje padaju kao muhe - objašnjava ili pita o čemu se radi. Sunaj je jedini lik koji se protivi primitivnim nagonima naroda, koji ih navode na krvnu osvetu; o tome raspravlja sa svojom ženom i s mladim ženskim likom kod kojega nalazi više razumijevanja (to je Kadifa). Iako predstavlja bogata i prosvijećena moćnika, Sunaj se rado zabavlja i pleše s običnom pukom, a druženje s njima ukrašava mudrim replikama o smislu čovjekova postojanja, potkrepljujući ih - u duhu "igre u igri" - monolozima iz Shakespearea,

367Victora Hugoa i Brechta. Iako sa osnovnom radnjom - dakle, s pokoljem - nemaju nikakve veze, u predstavi se tu i tamo javljaju i Sunajcvi monolozi o gradskom prometu, o ponašanju za trpezom, nekim osobinama od kojih Turci i muslimani nikada neće odustati, nemjerljivoj važnosti Francuske revolucije i korisnim stranama cjepiva, prezervativa i rakije, a bogata prostitutka gledatelje poučava trbušnom plesu te uporabi šampona i kozmetike. Te kratke i poučne scene ne narušavaju skladni nered cijele predstave.Jedino što povezuje svu silu improvizacija i naleta inspiracije jest Su-najeva strastvena zaigranost: on je bio razlog da gledatelji nisu mogli maknuti oči s pozornice. Kad god bi radnja zapela, a gledatelji se počeli zgledati od nezadovoljstva i dosade, on bi se - prizivajući u sjećanje najsvjetlije trenutke svih svojih nastupa - iznenada rasrdio i kritikama zasuo zločince koji su upropastili narod i državu, ili se, hramajući s jednog kraja pozornice na drugi, s tugom prisjetio kakve uspomene iz mladosti, odrecitirao pokoji redak M. Montaignea o prijateljstvu, ili žalostio gledatelje objašnjavajući im koliko je Ataturk bio usamljen. Lice mu se sjalo od znoja. Gospoda Nurija, učiteljica i zaljubljenica u kazalište i povijest, koja ga je i dva dana ranije zadivljena pratila iz prednjih redova, kasnije mi je rekla kako su prvi redovi bili dobrano zapahnuti Sunajevim rakijskim zadahom. Ne, nije time htjela reći da je Sunaj bio pijan: bio je "zanesen". 1 drugi su gledatelji ostali zadivljeni njegovim zanosom: kar-ski državni službenici srednjih godina spremni na sve kako bi slavnome glumcu prišli što bliže, udovice, mladi kemalisti koji su slične scene već stotinu puta odgledali na televiziji, i sva muška populacija željna pustolovine i moći, svi su oni tvrdili da je Sunaj te večeri "sjao", i zabljesnuo ih toliko da ga nisu mogli pogledati u oči.Jedan od učenika koje je vojska nasilu prevezla u Narodno kazalište bio je i Mesut (onaj koji se protivio zajedničkom ukapanju vjernika i ateista). Četiri godine kasnije i on će mi povjeriti da ga je Sunaj te večeri očarao. Možda je to mogao priznati i zbog svega što je u međuvremenu proživio: bio se, naime, priključio jednoj malenoj naoružanoj islamisti-čkoj skupini, ali se i u njih razočarao pa se vratio u Kars i zaposlio u nekoj čajani. Teško je, rekao mi je, objasniti zašto su se učenici vjerske škole divili Sunaju. Možda su ga poštovali zbog apsolutne moći koja je tada bila u njegovim rukama: isto su to i za sebe priželjkivali. Moguće je da su mu bili i zahvalni što je svojim zabranama zakočio njihovo nepromišljeno izlaganje opasnostima i dizanje ustanka. "Nitko nije imun na radost nakon vojnih udara: svi im se zapravo potajno raduju", rekao

Snijegmi je. Još ih se nešto dojmilo: Sunaj je bio najmoćniji čovjek u gradu, a nije se ustezao pojaviti se na pozornici i predati se na milost i nemilost običnome narodu.Kad sam, došavši kasnije u Kars, u zgradi Televizije pograničnog Kursa gledao snimku te večeri, i ja sam ostao zadivljen tišinom u dvorani. Kao da su svi zaboravili na razlike i sukobe koji su ih dijelili: nije više bilo podjele na očeve i sinove, na moćne i progonjene: jedna im je stvar svima bila zajednička: strah i zastrašujuće uspomene. Ni sam nisam mogao biti ravnodušan pred osjećajem koji će jako dobro razumjeti svaki stanovnik nasilničkih i agresivno nacionalističkih zemalja: pred očaravajućim zajedništvom koje se skriva iza riječi "mi". Zahvaljujući Sunaju, nitko se od prisutnih nije osjećao kao "stranac"; sve ih je povezala ista tragična priča.Kadifa je bila jedina prijetnja tom zanosu: Karslije se u početku nikako nisu mogli naviknuti na njezinu prisutnost na pozornici. Bit će da je i kamerman to osjetio, pa se u svim važnijim trenucima okretao samo Sunaju kao da Kadife i nema, prikazujući je jedino za onih scena kad bi se ponižavala pred moćnikom, kad bi ga opsluživala poput sluškinje u farsama. Ali kako su se još od podneva vrtjele reklame koje su najavljivale da će se Kadifa tijekom predstave otkriti, gledatelji su pažljivo pratili svaki njezin korak. Gradom se proširilo mnoštvo priča; neki su tvrdili da ju je na otkrivanje prisilila vojska, drugi pretpostavljali da se neće ni pojaviti na pozornici... Kao i obično, i sad je gotovo svatko skovao svoju verziju mogućih događaja: tako se dogodilo da su i oni koji su dotad znali samo za njezinu aferu oko pokrivanja (a da joj čak ni ime nisu znali), u samo jedno popodne o njoj doznali sve što se moglo doznati. Zato je početak predstave mnoge razočarao: kud se na pozornici rijetko pojavljivala, tu je - makar je odjenula usku i dugu crvenu haljinu - još uvijek bila pokrivena.Tek u dvadesetoj minuti predstave, po dijalogu između nje i Sunaja gledatelji su naslutili da se od Kadife može očekivati i nešto više: kad su nakratko ostali sami na sceni, Sunaj ju je pitao "koliko je odlučna" te joj pojasnio kako ne može prihvatiti "da se ljudi odlučuju na samoubojstvo samo zbog bijesa".Kadifa mu je odgovorila sljedećim riječima: "U ovome gradu u kojemu se ljudi međusobno ubijaju poput životinja tvrdeći kako to čine za dobro i sreću ove zajednice, tko se može usprotiviti mome samoubojstvu?" te smugnula s pozornice kao da bježi od Funde Eser koja se u tom trenu pojavila.Četiri godine kasnije pažljivo sam poslušao sve koji su mi htjeli pričati

369o toj večeri: prema njihovim svjedočenjima, gledajući na sat, rekonstruirao sam i usporedio svaku minutu svega što se te večeri dogodilo. Tako sam izračunao da je to bila scena kad je Modri Kadifu zadnji put vidio. Naime, prema pričama stanovnika susjednih kuća i policajaca koji su još uvijek radili u Karsu, kad im je policija pokucala na vrata. Modri i Handa gledali su televiziju. U službenom izvještaju pisalo je da je Modri, ugledavši na vratima vojsku i policiju, uletio u kuću, zgrabio oružje i počeo pucati bez upozorenja; susjedi i učenici vjerske škole (kojima nije trebalo dugo da Modroga proglase legendom) tvrdili su pak kako je Modri, pokušavajući spasiti Handu, prvo viknuo "Ne pucajte!", ali im je Z. Demirkolov specijalni odred u času uletio u kuću i izrešetao ne samo njih dvoje nego i čitav stan. Unatoč strašnoj buci, nitko iz susjednih kuća - osim nekoliko malih znatiželjnika - nije reagirao na pucnjavu. Karslije su već bili navikli na takve noćne napade; osim toga, te večeri ništa nije moglo biti važnije od izravnog prijenosa iz Narodnog kazališta. Sve su ulice bile puste, svi dućani zabravljeni, i - uz nekoliko iznimaka - sve čajane pozatvarane.Sunaj je jako dobro znao da su sve oči u gradu okrenute njemu: odatle je crpio nadnaravnu snagu i samopouzdanje. Bit će da je i Kadila osjetila da će se moći iskazati samo onoliko koliko joj on bude dopustio: zato se cijelo vrijeme vrtjela u njegovoj blizini i spremno koristila svaku priliku koju joj je davao. Budući da. za razliku od svoje sestre, Kadila kasnije nije htjela sa mnom razgovarati o tim danima, nikada neću znati o čemu je razmišljala, ni tih dana, ni te večeri. Tijekom sljedećih četrdesetak minuta predstave gledateljima je postajalo sve jasnije da se Kadifa odlučno priprema za otkrivanje i samoubojstvo; zato su joj se, korak po korak, sve više divili. Kad se napokon uspjela nametnuti kao važan lik, predstavu je povela prema pravoj drami koju I-undine i Sunajeve napola poučne, napola šaljive i srdite upadice nisu davale naslutiti. Napokon je postalo jasno da Kadifa predstavlja junakinju koju je muško nasilje stjeralo u kut, junakinju koja je spremna na sve. Iako "pokrivena buntovnica Kadifa" u Karsu nikada nije zaboravljena, mnogi moji sugovornici sažalijevali su je i godinama kasnije, tvrdeći kako ju je čitav grad svim srcem prihvatio i u novoj ulozi. Kad bi se pojavila na pozornici, tišina bi zavladala i dvoranom i čitavim gradom; nakon svake njezine riječi čeljad po kućama, okupljena oko televizora, gurkala bi se s poluglasnim pitanjem: "Što je rekla, što je rekla?"Za jednog od takvih trenutaka duboke tišine, sa željezničkog je kolodvora odjeknuo zvižduk: nakon četiri dana iz grada je kretao prvi vlak.

bmjegKa je sjedio u vagonu u koji su ga vojnici smjestili nasilu. Kad je bio vidio da je vojni kamion dovezao samo njegov kufer, a ne i Svilu, preklinjao je i molio vojnike da mu dopuste da je još jednom vidi; nisu mu dopustili, ali ih je barem uspio nagovoriti da kamion još jedanput pošalju u hotel; kad se vozilo opet vratilo prazno, oficire je zamolio da vlak u kolodvoru zadrže pet minuta duže, ali se Svila ni tada nije pojavila: prometnik je tad zazviždao za pokret, a Ka je zaplakao. Dok je vlak kretao, suzne je oči okrenuo prema izlazu iz kolodvorske zgrade koji je gledao na spomenik Kazima Karabekira, zamišljajući daće ugledati kako prema njemu korača povisok ženski lik s torbom u ruci.Kad je vlak počeo ubrzavati, vlakovoda je još jednom zasvirao. Svila i gospodin Turgut čuli su ga baš kad su iz Hotela Snježna palača krenuli prema Narodnom kazalištu. "Ode vlak", rekao je gospodin Turgut. "Da", odgovorila je Svila. "I ceste će se otvoriti svakog trena pa će se valija i zapovjednik vratiti u grad." Dodala je još nekoliko riječi ("sad će i ovaj glupi vojni udar brzo završiti, sve će se vratiti u normalu"), mada uopće nije razmišljala o onome što je izgovarala; govorila je samo zato što se bojala da bi iz njezine šutnje otac mogao zaključiti kako misli na Kaa. Koliko je u tim trenucima mislila na Kaa, a koliko na Modroga i njegovu smrt - to ni sama nije znala. Teško se žalostila jer je propustila priliku za sreću; mrzila je Kaa. Više ni najmanje nije sumnjala u uzroke svoje srdžbe. Četiri godine kasnije sa mnom će nevoljko raspravljati o tim uzrocima; moja pitanja i sumnje će je uznemiriti, ali će sama reći da je još te noći shvatila da Kaa više nikada ne bi mogla voljeti. Kad je začula zvižduk vlaka koji je Kaa odvezao iz grada, srce joj se slomilo; možda je bila i malo iznenađena. Ali jedino što je tada željela, bilo je razgovarati s Kadifom."Kako je tiho, kao da je cijeli grad napušten", rekao je gospodin Turgut pomislivši da je Svili tišina neugodna."Grad utvara", odgovorila je Svila samo da bi nešto rekla.Na jednom uglu pred njima se pojavila kolona od tri vojna vozila, skrenula i nastavila njihovom ulicom. Gospodin Turgut je rekao da je to dokaz da su se i ceste otvorile. Gledali su kako kolona nestaje u mraku sve dok im i svjetla na vozilima nisu nestala iz vida. Prema mojoj kasnijoj istrazi, u srednjem su se vozilu nalazila dva mrtva tijela: tijela Modroga i Hande.Svjetlo na zadnjem džipu bilo je iskrivljeno; zato je u jednom trenu obasjalo izlog Novosti graničnoga grada pa je gospodin Turgut opazio da je već izvješen sutrašnji broj. Zastao je i pročitao: "Smrt na pozornici. Tijekom sinoćnje predstave poginuo slavni glumac Sunaj Zaim."

371Nakon što je vijest dvaput pročitao, krenuli su prema kazalištu što su brže mogli. Pred kazalištem su još uvijek stajala ista vojna vozila, a malo dalje sjena istog tenka.Na ulazu su ih pretražili. Gospodin Turgut je rekao da je "otac glavne ženske uloge". Već je počeo drugi čin; u posljednjem redu našli su dva prazna sjedala i sjeli.I taj je čin sadržavao ponešto šaljivih scena koje je Sunaj godinama usavršavao. Funda je čak nekoliko puta zavrtjela trbuhom; izgledala je kao da se šali na vlastiti račun. Ali i na pozornici i u dvorani atmosfera je postajala sve teža, a tišina sve dublja. Kadifa i Sunaj sve su češće ostajali sami na sceni."Ipak bih vas morao zamoliti sljedeće: objasnite mi zašto ćete se ubiti!" rekao je Sunaj."Čovjek to ne može u potpunosti znati", odgovori Kadifa."Kako to mislite?""Kad bi čovjek znao zašto se ubija, kad bi si mogao jasno predočiti razlog samoubojstva, ne bi se ubio!""Neee, to uopće nije tako! Neke se žene ubijaju zbog ljubavi, neke pokleknu pred batinama svojih muževa, neke se ubijaju prije nego ih siromaštvo izjede do kosti, neke...""Kako je vaš pogled na život jednostavan!" ubaci se Kadifa. "Umjesto da se ubije zbog ljubavi, žena se strpi, malko pričeka, i ta bol prođe! Ni siromaštvo nije dovoljan razlog za samoubojstvo. Umjesto da se ubije, žena uvijek može pobjeći od muža tiranina, a što se siromaštva tiče - uvijek se negdje nešto može ukrasti.""Dobro, a što je onda pravi razlog?""Jasno je da je osnovni razlog svih samoubojstava ponos. Ili je bar za žene tako.""Mislite, ubiju se kad im ljubav pregazi ponos?""Uopće ne razumijete!" nasmija se Kadifa prijezirno. "Žene se ne ubijaju kako bi pokazale da im je ponos povrijeđen, nego da bi pokazale koliko su ponosne!""Jesu li se vaše prijateljice zbog toga ubile?""Ne mogu govoriti u njihovo ime. Svatko ima svoje razloge. Ali svaki put kad razmišljam o svome samoubojstvu, ćutim da su i one mislile jednako. Trenutak samoubojstva za žene je trenutak kad su najusamljenije, i kad najbolje shvaćaju što znači biti žena.""Jeste li tim riječima svoje prijateljice nagovarali na samoubojstvo?""Same su se na to odlučile; same su izabrale samoubojstvo."

snijeg"Svi znamo da u Karsu nije zaživjelo ono što nazivamo 'osobnom, slobodnom odlukom': da bi pobjegli od batine, ljudi se udružuju, skrivaju se po džematima i uvlače u raznorazne zajednice. Priznajte. Kadifa, da ste se s tim djevojkama potajno sastajali i nagovarali ih na samoubojstvo!""Ali kako bi to bilo moguće?! Počinivši samoubojstvo, te su djevojke postale još više same: čak su ih se i očevi odricali zbog toga, za neke čak nije priređena ni dženaza.""A vi ćete se sad ubiti da biste opovrgli njihovu usamljenost, da biste pokazali kako se radi o masovnom pokretu? Kadifa, vi šutite... Ali ako se ubijete, a ne kažete nam zašto ste se ubili, neće li poruka koju nam time želite dati biti pogrešno protumačena?""Ništa ne želim poručiti svojim samoubojstvom", odgovori Kadifa."Ali pogledajte koliko vas ljudi promatra: oni vas gledaju s brigom i zanimanjem. Ako ništa drugo, recite im ono što vam je sad na pameti!""Žene se ubijaju s nadom da će tim postupkom nešto postići", odgovori Kadifa. "A muškarci, oni se ubijaju kad izgube nadu da će ikada išta postići.""To je istina", reče Sunaj i iz džepa izvadi pištolj marke Kirikkale. Pištolj zabljesnu pod kazališnim svjetlima; gledatelji ga nisu ispuštali iz vida. "Kad uvidim da sam dogurao do kraja, da sam dokraja poražen, hoćete li me, molim vas, ovime ubiti?""Ne želim završiti u zatvoru.""Ali nećete li se i vi ubiti?" reče Sunaj. "Samoubojstvom ćete si ionako otvoriti put u džehennem: ne morate se, prema tome, bojati kazne, ni na ovom, ni na drugom svijetu.""Eto, upravo se zato žene ubijaju: da bi pobjegle od kazni bilo koje vrste.""Kad se pomirim s porazom, želio bih da mi kraj dođe od ruke ovakve žene!" reče Sunaj okrenuvši se pompozno publici. Časak je pošutio. U pravi je tren osjetio da se publika počela dosađivati: zato je nastup nastavio s jednom od Ataturkovih ljubavnih pustolovina.Kad je drugi čin priveden kraju, gospodin Turgut i Svila zadoše iza pozornice potražiti Kadifu. Njezina garderoba, prostrana soba koju su nekada koristili akrobati iz Moskve i Petrograda, armenske glumačke skupine koje su igrale Molierea, i plesači i glazbenici što su u Kars svraćali tijekom turneja po Rusiji, sada je bila hladna kao led."Mislila sam da ti odlaziš", reče Kadifa Svili."Ponosim se tobom, draga moja, bila si sjajna!" reče gospodin Turgut i

373zagrli Kadifu. "Da ti je dao oružje i zamolio te da ga ubiješ, ja bih ustao, prekinuo predstavu i viknuo: 'Kadifa, ne pucaj!"'"Zašto?""Kako zašto? Pištolj je možda pun!" reče gospodin Turgut i prenese joj vijest iz sutrašnjih novina. "Serdar vijesti piše unaprijed s nadom da bi se mogle i ostvariti, ali ih većina na koncu ispadne netočna. Ne bojim seja Serdarovih vijesti. Ali znam da ovako veliku vijest Serdar nikada ne bi mogao objaviti bez Sunajeva blagoslova: zato se bojim! Očito je da mu ju je Sunaj izdiktirao. Moguće je da se ne radi samo o reklami. Možda te želi navesti da ga na pozornici ubiješ. Draga kćeri, pazi što radiš: nemoj potegnuti obarač prije nego što se uvjeriš da je pištolj prazan! I nemoj se otkriti zbog toga čovjeka! Svila ostaje. Još ćemo mi živjeti u ovome gradu; nemoj da nas islamisti uzaman zamrze!""Zašto je Svila odustala, zašto nije otišla?""Zato što više voli svoga oca, i tebe, i sve nas", reče gospodin Turgut držeći Kadifu za ruku."Tata, mi bismo opet malo nasamo porazgovarale", reče Svila. Čim je to izgovorila, na Kadifinom je licu ugledala strah. Dok se gospodin Turgut približavao Sunaju i Fundi Eser koji su ušli s drugog kraja prašnjave sobe visoka stropa, Svila je Kadifu zagrlila svom snagom. Vidjela je da ju je to još više uplašilo; uzela ju je za ruku i povela u kut koji je od ostaloga dijela prostorije bio odijeljen zastorom. Funda se malo prije odatle izvukla s bocom konjaka."Bili ste sjajni, Kadifa", rekla je. "Ne dajte se smetati, opustite se kao da ste u svojoj kući."Kadifa je bila sve bijeda i bijeda; Svila joj je pomogla da sjedne. Uhvatila je njezin pogled i očima joj rekla da se dogodilo nešto strašno. "Opkolili su Handu i Modroga, i ubili ih", izgovorila je potom.Kadifine su oči na tren zamrle. "Bili su u istoj kući? Tko ti je rekao?" Zašutjela je vidjevši koliko je Svila ozbiljna."Rekao mi je mali Fazil, dečko iz vjerske škole. Odmah sam mu povjerovala. Jer, vidio ih je svojim očima..." Zastala je da bi Kadifa, blijeda kao smrt, shvatila što joj je rekla. Potom je nastavila: "Ka je znao gdje se Modri skriva. Nakon što se vidio s tobom, nije se više vratio u hotel. Mislim da je on odao specijalnom timu mjesto na kojem su se skrivali Modri i Handa. Zato nisam otišla u Njemačku s njim.""Kako znaš?" odgovori Svila. "Možda im nije rekao on, možda ih je netko drugi odao."

Snijeg"I to je moguće, i o tome sam razmišljala. Ali srce mi je tako sigurno reklo da je to učinio Ka, da sam shvatila kako razumom nikada neću moći povjerovati da nije kriv. I shvatila sam da ga nikada neću moći voljeti: eto, zato sam odustala od Njemačke."Kadifi je ponestalo snage, nije više mogla slušati Svilu. Svila je vidjela da je njezina vijest tek sad do nje doprla.Pokrivši lice rukama, Kadifa je počela ridati. Svila ju je zagrlila, i ona je plakala. Ali plakala je tiho: djelić njezina uma govorio joj je da plače iz istog razloga iz kojega i njezina sestra. Već su nekada tako plakale, jednom ili dvaput, za onih sramnih dana kad su se obje nemilosrdno borile za naklonost istog ljubavnika, Modroga. Svila je slutila da je ovime sve svoje bitke privela kraju: nikada neće otići iz Karsa. Ostarjela sam, pomislila je u jednom trenu. Pomiriti se sa starenjem, biti toliko pametna da od svijeta više nikada ništa ne poželi: to je ono što će ponijeti iz svojih bitaka, ono za što će sada biti sposobna.Više ju je brinula Kadifa; plakala je izaglasa. Vidjela je da je žalost njezine sestre teža i razornija. Na trenutak je osjetila zahvalnost što nije u njezinoj koži - ili je uživala u osveti? - i odmah se postidjela. Iz dvorane se čula pjesma koju su u Narodnom kazalištu uvijek puštali na stankama (jer je, navodno, poboljšavala prodaju leblebija i sode): Baby come closer, closer to me, pjesma koju su i kao mlade djevojke slušale po istanbulskim kinima. U to su vrijeme obje željele naučiti engleski, a nijednoj to nije uspjelo. Svila je vidjela da je pjesma Kadifu još jače rasplakala. Zastori su bili malko razmaknuti: na drugom kraju sobe Sunaj i otac su živo raspravljali dok im je Funda u čaše nadolijevala konjak."Gospođice Kadifa, ja sam pukovnik Osman Nuri Čolak", reče jedan vojnik srednjih godina nepristojno razgrnuvši zastor, i pozdravi ih naklonom do zemlje kao da je sad sišao s filmskoga platna. "Cijenjena gospođice, bih li ikako mogao olakšati vašu tugu? Ako se više ne želite vratiti na pozornicu, imam za vas radosnu vijest: putovi su otvoreni, vojne su snage nadomak grada."Osman Nuri Čolak te će svoje riječi kasnije ponavljati na vojnom sudu kao dokaz da je grad pokušavao zaštititi od besmislenog vojnog udara."Dobro sam, gospodine, sasvim sam dobro: hvala vam", odgovorila je Kadifa.Po njezinim pokretima Svila je zaključila da je Kadifa već usvojila ponešto od Fundinog uvijek kazališnog držanja. A s druge joj se strane divila: skupila je svu snagu da bi se pribrala. Jedva je ustala: popila je

375čašu vode, a onda počela polako šetati po širokoj prostoriji iza pozornice: izgledala je kao utvara.Pred početak trećeg čina, Svila ju je namjeravala izvesti prije nego što ih opazi otac. Nije im uspjelo, prišao im je u zadnjem trenu: "Ne boj se", rekao je gospodin Turgut misleći na Sunaja i njegove prijatelje, "to su moderni ljudi."Treći je čin počeo s Fundom Eser: otpjevala je narodnu pjesmu o silovanoj ženi. Za razliku od nekih dijelova predstave koji su se gledateljima činili prezamršenim i "previše učenim", pjesma ih je sve zagrijala. Kao i inače, l'unda je s jedne strane plakala i psovala muški rod, a s druge s užitkom prepričavala zlo koje ju je snašlo, do najsitinijih pojedinosti. Nakon što je otpjevala još dvije pjesme i gledatelje, pogotovo djecu, nasmijala parodijom jedne reklame (kojom je ustvrdila da Ajgaz plinske boce ne puni plinom nego prdežem), pozornica je zamračena: potom su na nju dostupala dva vojnika koja su jezivo podsjećala na naoružane vojnike što su se dva dana ranije pojavili pred kraj predstave. Na pozornicu su dovukli vješala i postavili ih: dvoranu je prekrio zloslutan muk. Vješalima su prišli Kadifa i Sunaj, šepajući."Nikada nisam mislio da će se događaji ovako brzo razviti", rekao je Sunaj."Je li to priznanje da niste uspjeli postići ono što ste željeli ili ste uvidjeli da ste ostarjeli pa želite umrijeti sa stilom?" upita Kadifa.Svila je vidjela koliko se Kadifa muči da bi se zadržala na pozornici."Vrlo ste inteligentni, Kadifa.""A to vas plaši?" odgovori Kadifa napetim, srditim glasom."Da!" odgovori joj Sunaj, stari zavodnik."Ne bojite se vi moje inteligencije: bojite me se zato što sam svoja!" viknu Kadifa. "U našem gradu muškarci se ne boje ženske inteligencije; boje se da ženama neće moći upravljati!""Upravo suprotno", odgovori Sunaj. "Ovu sam revoluciju poduzeo da biste se vi žene mogle ponašati kao Europljanke, da biste mogle same sobom upravljati. Zato sad želim da se otkrijete.""Otkrit ću se", reče Kadifa. "A nakon toga ću se objesiti kako bih dokazala da to nisam učinila ni zbog vas, ni zato da bih oponašala Europljanke.""Ali siguran sam da vi jako dobro uviđate da ćete takvim postupkom pobrati europske aplauze i simpatije? Mislim, vi ste individua, i kao takva ćete se objesiti; uviđate, zar ne? Ni vaš oduševljeni nastup za njemačke

Snijegnovine na onom takozvanom tajnom sastanku u Hotelu Azija nije prošao nezapaženo. Priča se da ste vi savjetovali djevojke koje su se ubile, jednako kao i pokrivene djevojke.""Samo se jedna djevojka ubila zbog pokrivanja: to je bila Teslima.""Vi ćete, dakle, biti druga...""Neću, otkrit ću se prije nego što se ubijem.""Jeste li dobro promislili?""Jesam", odgovori Kadifa. "Jako sam dobro promislila.""Onda ste, bit će, razmislili i o ovome: samoubojice idu u džchcnnem. Mene, dakle, možete ubiti bez straha: u svakom ćete slučaju završiti u džehennemu. Je li tako?""Nije", odgovori Kadifa. "Nije, zato što ne vjerujem da ću završiti u džehennemu ako se ubijem. A tebe ću ubiti da bih s ovoga svijeta izbrisala jednog neprijatelja naroda, vjere i žena!""Hrabri ste i iskreni. Kadifa. Ali naša vjera brani samoubojstvo.'*"Točno, sura Žene Kurana Časnog izričito zabranjuje samoubojstvo", odgovori Kadifa. "Ali to ne znači da Svemogući Allah mladim djevojkama koje su se ubile neće oprostiti i da će ih poslati u džehennem.""Aha, vi ćete dakle Kuran protumačiti onako kako vama odgovara.""Ne, istina je upravo suprotna", nastavi Kadifa. "Nekoliko mladih djevojaka iz Karsa ubilo se zato što se nisu mogle pokrivati, mada su to željele. Uzvišeni je Allah pravedan i vidi njihovu patnju. A budući da i u mome srcu plamti ista takva božanska ljubav, i ja ću, kao i one, nestati iz ovoga grada u kojemu za mene nema mjesta.""Svjesni ste, zar ne, da će taj vaš postupak rasrditi vjerske velikodostojnike koji su se po ovoj hladnoći i snijegu probili do Karsa da bi očajne žene i djevojke odgovorili od samoubojstva... A u Kur'anu...""O svojoj vjeri ne želim razgovarati ni s ateistima ni s onima koji se iz straha pretvaraju da vjeruju. Dovršimo konačno ovu igru!""U pravu ste. Namjera mi nije bila propitivati vašu savjest: bojao sam se da bi vas strah od džehennema mogao spriječiti da me ubijete: zato sam razgovor skrenuo na ovu temu.""Ništa ne brinite, ubit ću vas bez imalo grižnje savjesti.""Lijepo", odgovori Sunaj uvrijeđeno. "A ja bih vam sad povjerio najvažnije naravoučenije svoga dvadesetpetogodišnjeg kazališnog života: nijedan gledatelj ne može pratiti dijalog duži od ovoga; uskoro će početi zijevati. Ako ste za, prijeđimo s riječi na djela!""Dobro."Sunaj je i/vukao isti pištolj marke Kirikkale i pokazao ga i gledate-

377ljima i Kadifi. "Vi ćete se sad otkriti. Zatim ću vam predati oružje i vi ćete me ubiti... A budući da će se takvo što po prvi put moći vidjeti u izravnom prijenosu, dopustite mi da naše gledatelje još jednom uputim na važnost..."''Dosta!" ubaci se Kadifa. "Do sita sam se naslušala muškaraca koji objašnjavaju zašto se djevojke ubijaju.""Imate pravo", reče Sunaj igrajući se pištoljem. "Ipak, dodao bih još riječ-dvijc. Tek toliko da se karski gledatelji koji su nasjeli na vijest i/, novina i sad nas gledaju ne prepadnu. Pogledajte, Kadifa, šaržer ovoga pištolja. Kao što vidite, ovaj je šaržer prazan." Šaržer je izvadio, pokazao ga Kadifi i vratio ga na mjesto. "Vidjeli ste da je prazan, zar ne?" reče poput vješta mađioničara."Da.""Ali dajte da budemo posve sigurni!" Ponovno izvadi šaržer, okrenu se publici kao da im pokazuje zeca iz šešira, i ponovno ga vrati. "Dopustite mi da na kraju kažem nekoliko riječi koje su mi na srcu. Netom rckoste da ćete me mirne savjesti ubiti. Pretpostavljam da se nada mnom gnušate 2ato što sam poveo ovaj vojni udar i pucao po narodu jer ne nalikuje zapadnjacima; znajte, ipak, da sam to učinio za dobro našeg naroda.""Dobro", reče Kadifa. "A sad ću se ja otkriti. Molim da me svi gledaju." Licem joj je preletio grč; podigla je ruku i u času svukla maramu. Dvorana je odgovorila mrtvom tišinom. Sunaj ju je odmjerio glupavim pogledom, pretvarajući se da takvo što nije očekivao. Potom su se oboje okrenuli publici, poput neuvježbanih glumaca koji su zaboravili svoje retke.Cijeli je Kars s divljenjem gledao Kadifinu kosu; dugu, kestenjastu, lijepu kosu. 1 kamerman je skupio svu hrabrost i po prvi put Kadifu uzeo u prvi plan. Vidjelo se koliko joj je neugodno: stidjela se kao žena kojoj se u gužvi raskopčala haljina. Po svemu se vidjelo da joj je jako teško."Dajte mi oružje", reče s nestrpljenjem."Izvolite", odvrati Sunaj i pruži joj pištolj držeći ga za cijev. "Ovako ćete pritisnuti obarač."Kad je Kadifa preuzela pištolj. Sunaj se nasmijao. Cijeli je Kars mislio da će se razgovor još nastaviti. Izgleda da je i Sunaj tako mislio. "Kosa vam je prelijepa, Kadifa. Čak bih vas i ja ljubomorno skrivao pred drugim muškarcima, samo da je ne vide", rekao je Sunaj. kadli Kadifa potegnu obarač.Začuo se i pucanj. Više nego pucnju, cijeli se Kars začudio Sunaju koji se stresao i pao kao da je doista ustrijeljen.

snijeg"Kako je sve glupo!" rekao je Sunaj. "Niti razumiju modernu umjetnost, niti će ikada biti moderni."Gledatelji su očekivali dugi samrtnički monolog. Umjesto toga, Kadifa pištolj gotovo prisloni na Sunaja i ispali još četiri metka. Sunajevo je tijelo svaki put zadrhtalo i počelo se pridizati da bi sa svakim metkom palo na /emlju kao da je sve teže i teže. Četiri metka ispaljena su učas.Gledatelji nisu od Sunaja očekivali samo dobro odglumljenu smrt, nego i mudru tiradu o smrti, ali kad su vidjeli da mu je lice oblila krv, prestali su se nadati. Gospoda Nurija, uvjerena da su u kazalištu sva zbivanja i efekti važni koliko i tekst, ustala je da bi zapljeskala: prepavši se Sunajeva lica, srušila se u sjedalo."Izgleda da sam ga ubila", rekla je Kadifa gledateljima."I dobro si postupila!" viknu iz zadnjih redova jedan učenik Škole za imame i hatibe.Čuvari i vojska po dvorani, zapanjeni događajem na pozornici, niti su vidjeli s kojeg se mjesta javio taj dječak koji je probio tišinu, niti su ga pokušali uhvatiti. Kad je gospoda Nurija - učiteljica koja je već dva dana s divljenjem pratila Sunajeva pojavljivanja na televiziji i bila na sve spremna samo da mu bude što bliže - zaridala, nije samo cijela dvorana, nego je i čitav Kars shvatio da su događaji na pozornici posve stvarni.Dva vojnika navukla su kazališni zastor pritrčavši jedan drugome sitnim, smiješnim koracima.

44-Danas ovdje Kaa nitko ne voli Četiri godine kasnije u KarsuČIM je zastor navučen, Z. Demirkol i njegovi drugovi /grabili su Kadifu te je "radi njezine sigurnosti" izveli kroz stražnji izlaz na Kazim-begovu aveniju, posadili je u vojni džip i odve/.li u ćeliju u centralnoj kasarni koja je toga dana bila ugostila i Modroga. Nekoliko sati kasnije otvorile su se sve ceste oko Karsa; vojne jedinice kojima je bilo naređeno da uguše maleni "vojni udar" grad su osvojile bez ikakvih problema, nitko im nije pružio otpor. Valijin zamjenik, zapovjednik divizije i drugi vlastodršci smijenjeni su zbog neizvršavanja dužnosti; šačica vojnika i MIT-ovaca optuženih da su surađivali s "revolucionarima" završila je u zatvoru, mada su tvrdili da su to učinili "za državu i narod". Gospodinu Turgutu i Svili tek je tri dana kasnije bilo dopušteno posjetiti Kadifu. Čim je vidio kako se Sunaj svija na pozornici, gospodin Turgut je zgranut shvatio da je doista ubijen, ali se svejedno nadao da će se Kadifa izvući bez posljedica pa je učinio sve što je mogao ne bi li kćer još iste večeri poveo kući; uvidjevši da mu to neće uspjeti, pred zoru se praznim ulicama, držeći se sa starijom kćeri pod ruku, vratio u hotel: dok je on plakao, Svila je iz kufera vadila stvari i slagala ih u ormar.Karslije koji su događajima svjedočili kao gledatelji tek će sljedećega jutra, listajući Novosti graničnoga grada, doznati da je Sunaj doista preminuo neposredno nakon svoje uprizorene smrti. Gledateljstvo iz kazališnih redova razišlo se zbunjeno, ali u tišini čim su zastori navučeni; gradska se televizija nikada više nije vratila na događaje triju prevratnih dana. Kars je bio sviknut uličnim progonima "terorista" koje bi s vremena na vrijeme poduzeli specijalni timovi ili državne oružane snage, i agresivnim razdobljima izvanrednih vladavina, pa građanima nije trebalo dugo da i ta tri dana prestanu smatrati po bilo čemu iznimnima. Sljedeće je jutro

onyegGlavni štab počeo s istragom u koju se uključio i vladin Ured za inspekcije; njima su Karslije prepustili političku stranu "kazališnog udara", jer su im se kazališni i umjetnički dojmovi ionako činili važnijima. Jedno od važnijih pitanja oko kojih se zadržavala sva njihova znatiželja bilo je, primjerice, sljedeće: ako je Sunaj u pištolj stavio prazan šaržer - a svi su vidjeli da jest - kako ga je Kadifa istim tim pištoljem mogla ubiti?Detaljni izvještaj major-inspektora poslanog iz Ankare da u miru - nakon što je život u Karsu krenuo starom kolotečinom - istraži "kazališni udar" i kod ove mi je teme, kao i na mnogim drugim mjestima u ovoj knjizi, bio od velike pomoći: nije se tu radilo o čarobnjaČkom triku, zaključio je major, nego o nečijoj vještoj ruci. Budući da Kadifa o toj noći nije htjela razgovarati ni sa sestrom ni ocem, ni s tužiteljima, pa čak ni sa svojim odvjetnikom (unatoč njegovim dobrim namjerama), major-in-spektor je, da bi došao do istine, postupio jednako kao i ja četiri godine kasnije: razgovarao je s mnoštvom sugovornika (ili, točnije rečeno, uzeo je njihove izjave) i pretresao sve mogućnosti i govorkanja.Prva od gradskih teorija koje je major-inspektor opovrgnuo bila je da je Kadifa Sunaja Zaima ubila bez njegova dopuštenja, svjesno i namjerno: dokazao je da mlada žena nije imala dovoljno vremena da bi iz džepa izvukla drugi pištolj ili da bi prazni šaržer zamijenila punim. Koliko god da se činilo da se Sunaj čudi svakom pucnju, kasnija policijska istraga- koja je uključivala i detaljnu pretragu svega što je Kadifa imala na sebi- pokazala je da je te večeri korišten jedan pištolj i jedan šaržer, što se još i bolje vidjelo na televizijskoj snimci. Karslijama se svidjela i teorija da je na Sunaja istodobno pucao još netko, iz nekog drugog kuta, ali su balistički izvještaj i rezultati obdukcije nedvojbeno pokazali da su meci u glumčevu tijelu ispaljeni pištoljem marke Kirikkale u Kadifinoj ruci. Kadifine zadnje riječi na sceni ("Izgleda da sam ga ubila!"), Karslijama su poslužile samo kao dodatan poticaj da je proglase legendom, gledajući u njoj i junakinju i žrtvu; major je pak te riječi smatrao dokazom da se Ka-difin čin ne može promatrati kao "ubojstvo s predumišljajem", što mu je, nadalje, poslužilo da tu vrstu ubojstva i pojam zločinačke namjere - kao da je pred sobom već vidio tužitelja koji će voditi Kadifinu parnicu pa ga navodi na pravi put - naširoko razradi na dvije razine (pravnoj i filozofskoj) te na koncu zaključi kako ni riječi koje je Kadifa izgovarala nisu bile njezine, nego pokojnikove: ono što je nije uspio naučiti na probi, u usta joj je znalački stavio tijekom same predstave. Sunaj je dvaput rekao da je šaržer prazan da bi ga potom utaknuo u pištolj: to je bila prijevara kojoj su povjerovali i Kadifa i cijeli Kars. Ako mi dopustite, zaključio bih ma-

3»/jorovim riječima: kad smo se našli u njegovoj kući u Ankari, kamo se tri godine nakon karske istrage povukao u prijevremenu mirovinu, razgovor sam na tren skrenuo prema romanima Agathc Christie na njegovim policama, našto mi je povjerio da mu se kod njezinih knjiga najviše sviđaju naslovi te izjavio: "Šaržer je bio pun". Činjenicu da je Sunaj pun šaržer uspio prikazati kao prazan ne treba pripisati opsjenarskim vještinama iskusnoga kazalištarca: nakon tri dana nemilosrdnog nasilja koje su njihovim gradom sijali Sunaj Zaim i njegovi prijatelji (broj mrtvih je, skupa sa Sunajem, iznosio dvadeset i devet), Karslije su bili toliko zastrašeni da su svi bili spremni povjerovati da je prazna čaša puna. Ako se slijedi takav način razmišljanja, dolazi se do zaključka da Kadifa nije bila jedina Sunajeva suigračica. Svi su mogli znati da će Sunaj na pozornici umrijeti jer je on svoju smrt unaprijed najavio, a ipak, Karslije su događaje odgle-dali s užitkom - pod izgovorom da se radi samo o igri - pa se i njih bez oklijevanja može proglasiti sukrivcima. Sljedeća gradska teorija tvrdila je da je Kadifa Sunaja ubila da osveti Modrog: major je i to mišljenje smatrao neutemeljenim jer Kadifa nije mogla znati da je prazan pištolj pun. Druga je teorija govorila da se ponijela lukavo: Sunaja je ubila, mada se sama nije namjeravala ubiti (gradski islamisti su je zbog toga hvalili do neba, a prorepublikanski laici optuživali). Major je na to odgovorio kratko: umjetnost ne treba brkati sa stvarnošću. Neki su govorili da je Kadifa Sunaja ubila uvjerena da će se nakon toga i sama ubiti, ali je na kraju od samoubojstva odustala; ni to nije bilo moguće jer su i Sunaj i Kadifa znali da su vješala na pozornici bila od kartona.Izvještaj marljivoga major-inspektora poslanog od Glavnog štaba kar-ski vojni tužitelji i suci zasuli su hvalama i izrazima poštovanja. Tako se dogodilo da Kadifa nije osuđena za politički motivirano ubojstvo, nego je zaključeno da se radi o ubojstvu iz nehata i nedostatka opreza, za što je dobila zatvorsku kaznu od tri godine i jednog mjeseca, ali je puštena nakon dvadeset mjeseci. Pukovnik Osman Nuri Čolak osuđen je po člancima 313. i 463. turskog Kaznenog zakona: zbog organiziranja ilegalnih skupina i odgovornosti za ubojstva počinjena od strane nepoznatih izvršitelja zatrpali su ga teškim presudama, ali ga je već šest mjeseci kasnije zahvatila odluka o pomilovanju, lako je uz pomilovanje dobio i prijetnju da o danima vojnog udara ne smije nikome ni pisnuti, sljedećih mu se godina znalo dogoditi da mu se na kasarnskim pijankama razveže jezik pa bi pred starim prijateljima tvrdio kako je tih prcvratnih dana pokazao, "ako ništa drugo", barem dovoljno hrabrosti da na svjetlo dana iznese ideale koji leže u svakom Ataturkovu vojniku, što mu je, nadalje, davalo

bntjegpravo da prijatelje optužuje za strah od vjerskih fanatika, za tromost i kukavičluk.Nekoliko vojnih lica i državnih službenika, koji su također bili upetljani u prevratne događaje, svoja je nedjela pokušalo pripisati pokoravanju zapovijedima ili domoljublju; vojni sud nije imao sluha za njihove isprike pa ih je opteretio krivnjom za ilegalno udruživanje, ubojstva i bespravno korištenje državne imovine, ali je i njih ubrzo oslobodila odluka o pomilovanju. Jedan od njih, mlad i umišljen potporučnik koji će kasnije postati vatreni islamist, po izlasku iz zatvora poćeo je u islamističkom časopisu 7,avjet objavljivati seriju tekstova pod naslovom "I ja sam bio revolucionar"; ubrzo je procijenjeno da njegovi tekstovi vrijeđaju vojsku pa je dalje objavljivanje zabranjeno. Što se tiče golmana Vurala, za njega je - čim se slegla prašina revolucionarnih dana - ustanovljeno da se angažirao u gradskom MIT-u. Ostale članove Sunajeve kazališne skupine i sud je proglasio "običnim umjetnicima". Iste noči kad joj je muž poginuo. Funda se dala u nekontrolirani napad: vrijeđala je svakoga tko je pred nju kročio, prijeteći da će pred javnost iznijeti sve što zna o prljavim poslovima, izdajama i podvalama kojima je svjedočila u prethodna tri dana. Zato joj je dijagnosticiran živčani slom pa je smještena na psihijatrijski odjel Vojne bolnice u Ankari gdje je četiri mjeseca zadržana na promatranju. Nekoliko godina nakon što je puštena iz bolnice proslavila se po cijeloj zemlji jer je glas posudila vještici u popularnoj dječjoj seriji; najbolnija uspomena još uvijek joj je bila muževa propala borba za ulogu Ataturka ("propala zbog ljubomore i kleveta"), a jedina utjeha Ataturkovi spomenici kojima su zadnjih godina kao model najčešće služile fotografije s upečatljivim i nezaboravnim pozama njezina muža ("koji je poginuo u jednoj nesreći na radnome mjestu"). Budući da je major-inspektor u svome izvještaju definirao i Kaovu ulogu u prevratnim događajima, vojni sudac je i njega pozvao za svjedoka. Ka se, međutim, na piva dva zasjedanja kad se očekivala i njegova izjava nije pojavio te je sud za njim raspisao potjernicu.Kadifa je zatvorsku kaznu izdržavala u Karsu; gospodin Turgut i Svila posjećivali su je svake subote. Za lijepih proljetnih i ljetnih dana, s dopuštenjem uviđavnoga upravitelja kaznionice, pod velikim dudovim stablom nasred kaznioničkoga dvorišta prostrli bi bijeli stolnjak; dok bi se častili Zahidinim punjenim paprikama na maslinovu ulju, nudeći prženim ćuftama i druge zatvorenice, a kuhana jaja gulili tek pošto bi se njima kucnuli, slušali bi Chopinove preludije s prenosivog kasetofona marke Philips koji je gospodin Turgut u tu svrhu dao popraviti. Gospodin

3»3Turgut se svim silama trudio da mu kći zatvorsku kaznu ne doživi kao sramotu: zatvor je uspoređivao s internatom kroz koji svaki častan građanin prođe prije ili kasnije. Ponekad bi doveo i koga od obiteljskih prijatelja, primjerice gospodina Serdara, novinara. Jednom im se pridružio i Fazil. Kadifa je kasnije zamolila da ga ponovno dovedu. Dva mjeseca po izlasku iz zatvora vjenčala se s tim mladićem, četiri godine mlađim od sebe.Prvih šest mjeseci stanovali su u jednoj od soba Snježne palače, gdje je Fazil radio na recepciji. Kad sam ja došao u Kars, već su se - sa svojom bebom - preselili u stan. Kadifa je svako jutro sa šestomjesečnim Omer-džanom dolazila u hotel; dok bi se zabavljala hotelskim poslovima, Svila i Zahida bi joj čuvale i hranile sina, prepuštajući ga potom zaigranom djedu, gospodinu Turgutu. Fazil se, da ne bi ovisio o tastu, zaposlio u foto-saraju Svjetlost. Uz to je radio u Televiziji pograničnog Karsa; sa smiješkom mi je rekao da mu se posao zove "asistent produkcije", mada zapravo radi kao potrčko.Prvi dan kad sam stigao u Kars predsjednik općine je, kao šro sam već napisao, u moju čast priredio večeru. Sljedeći dan oko podneva sastao sam se s Fazilom u njihovu novom stanu u Aveniji Hulusija Ajtekina. Dok sam zamišljen gledao kako se snijeg polagano spušta na tvrđavu i potok, Fazil me je dobrodušno pitao zašto sam došao u Kars. Trgnuo sam se pomislivši da je tim pitanjem ciljao na Svilu, koja mi je na jučerašnjoj večeri zavrtjela glavom; zato sam mu naširoko opisao svoje zanimanje za pjesme koje je Ka napisao u Karsu te mu povjerio kako bih o njima možda pokušao napisati knjigu."Ako pjesama nema, kako ćeš o njima napisati knjigu?" upitao me prijateljski."Ne znam ni sam", odgovorio sam. "Jedna od pjesama trebala bi biti u televizijskom arhivu.""Nju ćemo navečer naći. Samo, ti si prošao cijeli Kars, uzduž i poprijeko. Sve mi se čini da ti zapravo namjeravaš napisati knjigu o nama.""Obilazio sam mjesta koja je Ka spominjao u pjesmama", stao sam se braniti."Ali - na licu ti vidim da bi volio pisati o nama: da bi svojim čitateljima volio objasniti koliko smo siromašni i drugačiji od njih. Samo, ja neću da me staviš u takav roman.""Zašto?""Zato što me ne poznaješ! Kad bi me i poznavao, i kad bi me mogao opisati onakvim kakav jesam, tvoji čitatelji na Zapadu ne bi bili u stanju vidjeti moj život; jedino što bi prema meni mogli osjetiti bilo bi sažalje-

snijegnje. Njima bi, naprimjer, bilo smiješno da ja pišem islamistički znanstve-no-fantastični roman. Ne želim biti lik kojemu će se čitatelji suosjećajno smješkati.""Pa dobro.""Znam da si se rastužio", rekao je Fazil. "Nemoj moje riječi uzeti k srcu, dobar si čovjek. A opet, i tvoj prijatelj je bio dobar čovjek, i možda nas je želio i zavoljeti, ali je na kraju svejedno učinio ono najgore što je mogao."Da Modri nije bio ubijen, Fazil nikada ne bi mogao oženiti Kadifu, a sad je Kaovu izdaju predstavljao kao nesreću koja je i njega pogodila. To mi se činilo u najmanju ruku nepošteno, ali sam šutio."Kako znaš da je ta optužba istinita?" pitao sam mnogo kasnije."To zna cijeli Kars", odgovorio mi je mekim, gotovo nježnim glasom, ne optužujući ni Kaa ni mene.U njegovim očima vidio sam Nedžipa. Predložio sam mu da mi sad pokaže svoj znanstveno-fantastični roman; već me prije pitao bih li ga bio voljan pročitati, ali je odmah dodao kako mi ga neće dati jer bi volio biti kraj mene dok ga budem čitao. Sjeli smo za stol gdje su on i Kadifa svaki dan večerali gledajući televiziju, i zajedno bez riječi počeli čitati prvih pedeset stranica Fazi lova znanstveno-fantastičnog romana, romana kakav je i Nedžip zamišljao četiri godine prije."Kakav je, je li dobar?" pitao je Fazil samo jednom i kao da se ispričava. "Ako ti je dosadan, ostavi.""Ne, ne, dobar je", rekao sam i sa zanimanjem nastavio. Kad smo kasnije krenuli niz snijegom pokrivenu Aveniju Kazima Kara-bekira, još sam mu jedanput iskreno rekao da mi se roman veoma dopao."Možda to kažeš i zato da bi me obradovao", rekao je Fazil ozaren. "Bilo kako bilo, učinio si mi veliku uslugu. I ja bih tebi htio nešto učiniti. Ako namjeravaš napisati roman, možeš spomenuti i mene. Pod uvjetom da i ja tvojim čitateljima nešto izravno kažem.""Što to?""Ne znam. Ako se toga sjetim dok budeš u Karsu, reći ću ti." Razišli smo se dogovorivši se da ćemo se te večeri sastati u Televiziji pograničnoga Karsa. Kad je Fazil potrčao prema foto-saraju Svjetlost, okrenuo sam se i pogledao za njim. Do koje sam mjere mogao vidjeti Nedžipa koji je u njemu živio? Je li još uvijek u sebi osjećao Nedžipovu prisutnost, onako kako je to bio povjerio Kau? Koliko čovjek u sebi može čuti glas nekoga drugog?Dok sam to jutro hodao karskim ulicama, razgovarao s ljudima s koji-

3*5ma je i Ka razgovarao i sjedio u istim čajanama, mnogo mi se puta dogodilo da sam se osjetio kao Ka. Zarana sam sjeo u čajanu Sretna braća gdje je Ka napisao pjesmu "Čitavo čovječanstvo i zvijezde" te sam, kao i moj dragi prijatelj, pokušao naći svoje mjesto na ovome svijetu. Džavit, recepcionar u Snježnoj palači, rekao mi je da kod preuzimanja ključa ključ ne uzmem nego zgrabim, "baš kao gospodin Ka". Dok sam lunjao sporednim sokačićima, jedan me bakal pozvao u svoju radnju s riječima: "Jeste li vi pisac koji je došao iz Istanbula?" Zamolivši me da napišem kako su sve novinske vijesti o samubojstvu njegove kćeri Teslime od kojega je prošlo već četiri godine bile krive, sa mnom je razgovarao jednako kao i s Kaom, čak mi je ponudio Coca-Colu. Koliko se tu radilo o slučajnosti, koliko o mojim konstrukcijama? Shvativši u jednom trenu da sam zabasao u Ulicu Bajtarhane, pogledao sam u prozore tekije šejha Saadetina te se. da bih doznao kako se Ka osjećao kad je u nju zašao, uspeo stepenica-ma iz Muhtarove pjesme.Muhtarove pjesme našao sam medu Kaovim papirima koje sam donio iz Frankfurta; Ka ih, očigledno, nije poslao Fahiru. No, već u petoj minuti našeg prvog razgovora Muhtar mi je, rekavši kako je Ka bio "pravi gospodin", objasnio kako su se Kau njegove pjesme, kad mu ih je predao u Karsu, veoma dopale te ih je s pohvalama i preporukama poslao jednom umišljenom istanbulskom izdavaču. Bio je zadovoljan svojim poslovima, nadao se da će se na predstojećim izborima izboriti za mjesto predsjednika općine kao kandidat jedne novoosnovane islamističke stranke (nastale na temelju zabranjene Stranke blagostanja). Muhtar je, zahvaljujući svojoj mekoj naravi uvijek spremnoj na sporazum, sa svima bio u dobrim odnosima; zato su nas pustili i u zgradu Policijske uprave (podrum nam. ipak. nisu htjeli pokazati) i u Bolnicu socijalnog osiguranja gdje je Ka poljubio Nedžipovo mrtvo tijelo. Dok mi je pokazivao ruševine Narodnoga kazališta koje je pretvorio u skladište kućanskih aparata, priznao je da je "donekle" odgovoran za stanje u kojemu se ta zgrada sada nalazi, ali me pokušao utješiti riječima kako je "ionako nisu izgradili Turci, nego Armenci". Pokazao mi je sva ona mjesta kojih se Ka prisjećao s čežnjom da još jednom vidi Svilu i Kars; prošli smo pokraj hrpica izloženoga povrća prekrivenog snijegom, i svih željezarskih radnjica u Aveniji Ka/ima Karabekira. U Poslovnom centru Halid-paša predstavio me odvjetniku Muzaferu. svome protukandidatu. i otišao, laj bivši predsjednik općine prepričao mi je, kao i Kau, povijest republikanskoga Karsa; dok smo hodali mračnim i tužnim hodnicima poslovnoga centra, jedan bogati vlasnik planinskoga stočarskog selišta koji je stajao na vratima Društva

Snijegljubitelja životinja oslovio me s "gospodine Orhanc" i uveo me unutra da bi mi ispripovijedao kako je četiri godine prije - mada se on toga sjeća bistro kao da je bilo jučer - baš nekako u vrijeme kad je ubijen direktor Pedagoškog instituta. Ka ušao ovamo i zamišljen sjedio u jednom kutu u salonu za borbu pijetlova.Nije bilo dobro što sam malo prije nego što ću se sastati sa Svilom odslušao sve pojedinosti o trenutku u kojemu je Ka shvatio da je u nju zaljubljen. Prije nego što sam krenuo na mjesto sastanka, u slastičarnicu Novi život, zašao sam u pivnicu Zeleni zavičaj i popio rakiju da se opustim i oslobodim straha od zaljubljivanja. Ali čim sam u slastičarnici sjeo nasuprot Svili, shvatio sam da su me moje pripremne mjere samo još više razoružale. Rakija koju sam popio na prazan želudac više me je zbunila nego opustila. Imala je krupne oči i dugo, usko lice, baš po mom ukusu. Dok sam se pokušavao naviknuti na njezinu ljepotu (činila mi se još i ljepšom od lika koji je od našeg jučerašnjeg susreta živio u mojim mislima), očajnički sam samoga sebe uvjeravao da je ono što me zbunjuje ljubav koja je povezala nju i Kaa. ljubav o kojoj sam znao sve pojedinosti. A to me upućivalo na još jednu moju slabu stranu: za razliku od Kaa koji je živio kako je htio. u slobodi kakva je i pristajala pravom pjesniku, ja sam bio samo običan romanopisac, pisar koji svaki dan u određeno vrijeme sjeda za svoj posao. Možda sam joj i zato rekao kako je Ka u Frankfurtu živio vrlo urednim životom i pobrojao joj, s neskrivenim simpatijama, osnovne točke svakog njegovog dana: ustajanje u isto vrijeme, šetnju istim ulicama, boravak u istoj knjižnici i rad za istim stolom."Ja sam doista bila odlučila krenuti s njim u Frankfurt", odgovorila je Svila potkrijepivši mi tu svoju odluku mnoštvom detalja, sve do pripreme kufera. "Samo, sad mi je teško prisjećati se koliko je Ka bio divan čovjek", zaključila je. "A ipak. prema vašem prijateljstvu osjećam veliko poštovanje i htjela bih vam pomoći oko knjige koju namjeravate napisati.""Ka je - zahvaljujući vama - u Karsu napisao divnu knjigu", pokušao sam je izazvati. "U svojim je bilježnicama opisao svaku minutu ona tri dana koja je ovdje proveo: nedostaje samo nekoliko sati pred polazak."Sa začuđujućom iskrenošću, ne skrivajući baš ništa, dala se u popunjavanje te praznine: iako joj je očigledno bilo mučno govoriti tako otvoreno, rekla mi je sve Što je znala ili pretpostavljala. Njezina me iskrenost zadivila."Niste imali nikakav dokaz kojim biste mogli opravdati to što niste otišli s njim", rekao sam joj nastojeći da ne pomisli kako je optužujem."Neke stvari čovjek shvati srcem."

3*7"Kad ste već priču skrenuli na srce", započeo sam kao da se ispričavam te joj prenio sve što sam doznao iz pisama koje joj Ka nikada nije poslao, a ja sam ih bio primoran pročitati kao građu za svoju knjigu: rekao sam joj da je Ka tijekom prve godine po povratku svake večeri pio po dvije tablete za spavanje da bi mogao zaspati; da se napijao do besvijesti; da mu se, dok bi hodao frankfurtskim ulicama, nerijetko događalo da umjesto neke prolaznice u daljini ugleda nju; da je svaki dan nekoliko sati provodio vrteći pred očima - poput usporene snimke - njihove, u njegovu sjećanju uvijek žive, zajedničke trenutke; da se smatrao iznimno sretnim kad bi je uspio zaboraviti i na koji časak, da do smrti više nikada nije bio ni s jednom ženom, da se, nakon što je nju izgubio, "više nije smatrao čovjekom, nego utvarom"... Kad sam primijetio kako joj oči sjaje od nježnog suosjećanja, kao da mi govore: "Prestanite, molim vas!" i kad sam zapazio da je obrve podigla kao da se čudi neobičnome pitanju, shvatio sam da joj sve to nisam ispripovijedao da bih joj vratio sjećanje na svoga prijatelja, nego da bih joj nametnuo sebe."Možda me je vaš prijatelj doista jako volio", rekla je. "Ali - ne i toliko da bi još jednom pokušao doći u Kars.""Za njim je bila raspisana potjernica,""To nije bilo važno. Došao bi na sud, rekao riječ-dvije i ništa mu se ne bi dogodilo. Nemojte me pogrešno shvatiti, dobro je postupio što nije došao, samo - Modri je godinama potajno dolazio u Kars samo da bi mene vidio, mada mu je glava bila ucijenjena."Srce mi se stegnulo kad sam vidio kako su joj, kad je izgovorila riječ "Modri", smeđe oči zabljesnule, a licem se razlila iskrena tuga."Ali vaš se prijatelj nije bojao suda", nastavila je kao da me tješi. "Jako je dobro shvatio da sam ja znala što je bila njegova krivnja i da zato nisam došla na vlak.""Tu mu krivnju nikada niste mogli dokazati", odgovorio sam."Jasno mi je da se sad i vi osjećate krivim, iz istog razloga", rekla je mudro i cigarete i upaljač spremila u torbicu kako bi pokazala da je našem sastanku došao kraj. Kazao sam "mudro" jer sam, čim je to izgovorila, poražen shvatio kako je njoj jasno da ja nisam ljubomoran na Kaa, nego na Modroga. Kasnije sam ipak zaključio da sam u svojim analizama pretjerao: nije ona ciljala na to, nego me samo pokušala upozoriti koliko sam i sam potonuo u Kaovu krivnju. Ustala je, bila je povisoka, sva je bila lijepa; obukla je kaput.Stajao sam zbunjen. "Večeras ćemo se ponovno vidjeti, zar ne?" rekao sam, uznemiren. Uopće nije bilo potrebe da to kažem.

bntjegS riječima: "Naravno, moj vas otac očekuje", nestala je simpatičnim, sebi svojstvenim koracima.Rastužuje me što iskreno vjeruje da je Ka "kriv", rekao sam samome sebi. I samoga sebe obmanjivao. Ono što sam prvotno želio bilo je da "svoga ubijenog prijatelja" predstavim što ljepšim riječima, da njegove slabosti, pogreške i "krivnju" na površinu izvučem što polaganije i što neprimjetnije i time izbrišem uspomenu na njega, da bismo zatim mi krenuli na naše prvo zajedničko putovanje. San prve noći po susretu sa Svilom - plan da je povedem u Istanbul - sad mi se činio veoma dalekim: prvo je trebalo dokazati da Ka "nije kriv". Je li to značilo da sam uvidio kako - u razračunavanju s dvojicom pokojnika - onaj na kojega sam bio ljubomoran nije bio Ka, nego Modri?Kad se počelo smrkavati, krenuo sam karskim ulicama pokrivenima snijegom; ta me šetnja samo dodatno rastužila. Televizija pograničnoga Karsa preselila se u Crnogorsku aveniju, u jednu novu zgradu nasuprot benzinskoj stanici. Taj trokatni betonski poslovni centar Karslije su smatrali simbolom napretka: međutim, dvije godine bile su i više nego dovoljne da se u njegove hodnike zavuče blatnjavo, istrošeno i mračno ozračje njihova grada.Fazil me srdačno dočekao u studiju na drugom katu; upoznavši me dobronamjerno sa svakim od svojih osam kolega, rekao mi je da bi željeli da im za večerašnje vijesti dam kratku izjavu, a ja sam pomislio kako bi mi to moglo olakšati poslove u Karsu. Tijekom petominutnog snimanja, voditelj programa za mlade koji me intervjuirao, Hakan Ozge, zatekao me s izjavom na koju ga je možda uputio i Fazil: "Čujemo da pišete roman čija se radnja događa u Karsu!" Uspio sam promrmljati nekakav komentar. O Kau nije bilo ni spomena.Ušavši u direktorov ured, pregledali smo police sa zakonski pohranjenim video-vrpcama; prema datumima na njima našli smo snimke prva dva izravna prijenosa iz Narodnog kazališta. Pred starim televizorom u nekoj malenoj, zagušljivoj prostoriji, uz čašicu čaja prvo sam pogledao Kadifin spektakl. Tragediju u Karsu. Zadivile su me "kritičke vinjete" Fun-de Fser i Sunaja Zaima i njihovo parodiranje reklama koje su bile veoma omiljene četiri godine prije. Prizor u kojemu Kadifa skida maramu i otkriva svoju lijepu kosu da bi zatim ubila Sunaja nekoliko sam puta premotao i pažljivo odgledao. Sunajeva je smrt doista izgledala kao dio predstave. Osim gledatelja u prednjim redovima, nitko nije mogao vidjeti je li šaržer pun ili prazan.Gledajući drugu kasetu, shvatio sam da je većina scena iz predstave

3*9Domovina ili marama, kao i imitacije, avanture vratara Vurala i trbušni ples dražesne Funde Eser, samo dio stalnog repertoara koji se pojavljivao pri svakom nastupu te kazališne skupine. Razgovore snimljene na toj pohabanoj vrpci gotovo se nije dalo razumjeti: sve što se čulo bili su uzvici iz dvorane, izvikivanje slogana i nerazgovijetno urlanje. Ipak, nakon što sam vrpcu nebrojeno puta premotao da bih iznova i iznova poslušao Ka-ovu pjesmu koju će on kasnije nazvati "Mjesto na kojemu nema Allaha", veći njezin dio uspio sam zapisati. Kad me je Fazil pitao zašto je Nedžip ustao i počeo nešto govoriti gledajući kako Ka recitira pjesmu koja mu je u tom trenu došla, pružio sam mu papir da pročita ono što sam zapisao.Dvaput smo odgledali prizore u kojima vojnici pucaju po gledateljima.Dok smo hodali kroz snijeg u Aveniji Ahmeda Muhtar-paše, na čelu jednoga psa crnog kao ugljen ugledao sam bijelu šaru u obliku savršenog kruga. Odmah sam shvatio da je to pas o kojemu je Ka napisao pjesmu pa sam od jednog bakalina kupio kruha i kuhano jaje, ogulio ga i dao životinji koja je razdragano mahala zavrnutim repom."To je kolodvorski pas", rekao je Fazil vidjevši da nam se pas prikrpio. "Maloprije ti nisam rekao, bojao sam se da nećeš doći. Stara spavaonica učeničkog doma je prazna. Nakon revolucionarne noći proglasili su je terorističkim i reakcionarnim leglom i zatvorili. Od tada je napuštena, zato sam iz Televizije uzeo baterijsku svjetiljku." Upalivši je, okrenuo ju je prema tužnim očima crnoga psa. Životinja je mahnula repom. Vrtna kapija bivšeg učeničkog doma, nekadašnjeg armenskog konaka i kasnijeg sjedišta ruskog konzulata u kojemu je konzul živio sa svojim psom, bila je zaključana. Fazil me je uhvatio za ruku i pomogao mi da preskočim nizak zid. "Noću smo ovuda bježali", rekao mi je pokazavši mi povisok prozor s razbijenim staklom. Pažljivo je ušao, osvijetlio prostoriju i povukao me unutra. "Ne bojte se, nema nikoga osim ptica." Stakla na prozorima, prljava i zaleđena, nisu propuštala svjetlost, a neki su prozori bili zakovani daskama pa je unutra bilo mračno kao u rogu. Fazil je bez imalo ustručavanja (bilo je očito da je ovamo već dolazio) krenuo stubištem, okrenuvši svjetiljku unatrag da bi meni obasjao put, poput radnika u kinima koji okašnjele posjetitelje odvode do mjesta. Sve je zaudaralo na prašinu i pli-jesan. Prolazili smo kroz polomljena vrata koja su, jednako kao i tragovi od metaka po zidovima, bila uspomena na revolucionarnu noć; pogledavajući u kutove visokih svodova prostorija na gornjem katu i osluškujući lepet krila uznemirenih golubova koji su se ugnijezdili u cijevima od peći, prošli smo kroz redove praznih i zahrdalih kreveta na kat. "Ovo je moj, a

Snijegovo Nedžipov", rekao je Fazil pokazavši dva susjedna gornja ležaja. "Da ostale ne bismo uznemirivali došaptavanjem, nekada smo po čitavu noć ležali na istom ležaju: gledali bismo u nebo i razgovarali."Kroz razbijena stakla u gornjem dijelu jednog prozora otvarao se pogled na krupne pahulje koje su se tromo spuštale kroz krug svjetlosti oko ulične svjetiljke. Pažljivo sam se zagledao, zadivljen.Mnogo kasnije Fazil je rekao: "A ovo je pogled koji se otvara s Nedži-pova ležaja", pokazujući na uzak sokačić ispod prozora. Bio je to prolaz - ne bi ga se moglo nazvati ulicom - širine jedva dva metra, odmah uz domski vrt, stisnut između bočnog, slijepog zida banke Ziraat i stražnjeg zida neke zgrade, bez prozora. Blatnjavo tlo svjetlucalo je odražavajući fluorescentno plavu svjetlost svjetiljke na prvom katu banke. Da ga netko ne bi smatrao ulicom, nasred prolaza stajao je crveni natpis: "Ne ulazi". U dnu tog prolaza koji je, kako mi je Fazil prenio, Nedžip nadahnuto nazvao "kraj ovoga svijeta", stajalo je tamno, golo stabalce; dok smo ga gledali, ono iznenada planu crvenom bojom. "Ima već sedam godina kako je crvena reklamna svjetiljka nad foto-sarajem Svjetlost pokvarena", šapnu Fazil. "Crvena svjetiljka žmirka, a Nedžipu se, kad bi ga gledao sa svoga ležaja, činilo da se to stabalce divlje masline s vremena na vrijeme zapali. On je ovaj prizor ponekad promatrao čitavu noć, do zore. Nazvao ga je 'ovaj svijet'. Nekad bi mi ujutro, nakon neprospavane noći, rekao: 'Čitavu sam noć promatrao ovaj svijet!' Očito je da ga je opisao tvom prijatelju pjesniku Kau, a on ga je stavio u svoju pjesmu. To sam shvatio dok smo gledali snimku, zato sam te doveo ovamo. Samo, tvoj prijatelj je tu pjesmu nazvao 'Mjesto na kojemu nema Allaha'; time je Nedžipa iznevjerio.""Rahmetli Nedžip mu je ovaj prizor i opisao kao 'mjesto na kojemu nema Allaha'", rekao sam. "U to sam siguran.""Ne vjerujem da je Nedžip umro kao ateist", odgovorio je Fazil oprezno. "Samo je sumnjao.""Zar više ne čuješ Nedžipov glas u sebi?" nastavio sam. "Ne bojiš li se da bi s vremenom mogao postati ateist, poput onog čovjeka iz priče?"Nije mu bilo ugodno vidjeti da sam i ja doznao za sumnje o kojima je četiri godine prije razgovarao s Kaom. "Sad sam oženjen, imam dijete", odgovorio je. "Te me teme više ne zanimaju kao nekada." Odmah se pokajao što se prema meni ponio kao da sam zapadnjak koji ga pokušava navesti na ateizam. "Razgovarat ćemo o tome kasnije", rekao je prijateljskim glasom. "Moj tast nas očekuje na večeri, ne bi bilo zgodno da zakasnimo, zar ne?"

39'Ipak mi je, prije nego što smo siŠli, u kutu jedne široke prostorije koja je ruskom konzulu služila kao pisarnica pokazao stol, krhotine rakijskih boca i stolice. "Nakon što su se ceste otvorile, Z. Demirkol i njegovi drugovi ostali su ovdje još nekoliko dana i nastavili s uklanjanjem kurdskih militanata i islamista."Uplašio sam se tog detalja koji sam sve dotad uspješno potiskivao iz misli. Nisam htio misliti na Kaove zadnje sate u Karsu.Crni pas nas je čekao na vrtnoj kapiji i otpratio sve do hotela."Nekako si se pokunjio". rekao je Fazil. "Sto ti je?""Možeš li prije večere doći sa mnom u sobu? Nešto bih ti dao."Dok sam od Džavita uzimao ključeve, pogledao sam kroz otvorena vrata stana gospodina Turguta: unutra je bilo svijetlo i svečano, ugledao sam i postavljen stol, čuo glasove uzvanika i osjetio Svilinu prisutnost. U kuferu sam imao Kaove fotokopije pisama koje je Nedžip četiri godine prije napisao Kadifi. Kad smo došli u sobu, dao sam ih Fazilu. Tek sam kasnije pomislio kako sam to učinio da bih ga opteretio uspomenom na njegova pokojnog prijatelja, jednako kao što je i mene tištalo sjećanje na moga.Dok je Fazil, sjedeći na krevetu, čitao pisma, iz kufera sam izvadio jednu od Kaovih bilježnica i još se jednom zagledao u pahulju koju sam prvi put vidio u Frankfurtu. Tako sam vidio ono što sam već odavna znao: pjesmu "Mjesto na kojemu nema Allaha" Ka je smjestio točno na granu Pamćenja, a to je značilo da je Z. Demirkola posjetio u napuštenoj spavaonici učeničkog doma, da je vidio ono što je Nedžip gledao sa svoga ležaja i da je, prije nego što je napustio Kars, otkrio na što se oslanjao Nedžipov "prizor". Na granu Pamćenja Ka je razmjestio samo one pjesme koje su govorile o njegovim uspomena, bilo iz djetinjstva, bilo iz Karsa. Tako sam se i ja uvjerio u ono što je znao čitav Kars: nakon što se nije uspio spora/umjeti s Kadifom, moj prijatelj je napustio Narodno kazalište i, dok ga je Svila čekala zaključana u njegovoj sobi, otišao k Z. Demirkolu koji ga je čekao u spavaonici da bi mu odao skrovište u koje se sklonio Modri.Lice mi vjerojatno nije izgledalo ništa bolje od Fazilova, zbunjena i zgranuta. Odozdo su dopirali nejasni glasovi gostiju, a s ulice uzdasi tužnoga grada Karsa. Jednako kao i Fazil, i ja sam se u tišini gubio u uspomenama na svoga dvojnika; tu nije bilo mjesta za uzmak: naši su dvojnici bili i strastveniji, i složeniji, i stvarniji od nas.Pogledao sam kroz prozor: padao je snijeg. Rekao sam Fazilu da bismo se morali spustiti na večeru. On je prvi otišao, potišten kao da je počinio zločin. I.egao sam na krevet i mučio se zamišljajući što je moj prijatelj mislio dok je iz Narodnog kazališta išao prema učeničkom domu. kako je

Snijeggledao u stranu dok je razgovarao sa Z. Demirkolom, kako je - jer sasvim sigurno nije znao reći točnu adresu - s onim zločincima sjeo u isti auto i izdaleka im, s riječima: "Eno, tamo", pokazao kuću u kojoj su se skrivali Modri i Handa... Je li mi doista bilo mučno o tome misliti? Ili sam ja. 'pisar", potajno likovao nad porazom svoga prijatelja pjesnika? Gnušao sam se i nad samim sobom i pokušao o tome ne misliti.Kad sam sišao medu goste gospodina Turguta, Svilina ljepota me samo dodatno dotukla. Dopustite mi da vam tu noć opišem u najkraćim crtama: svi uzvanici - počevši od uljudnog direktora Telefonske centrale gospodina Redžaija. zaljubljenika u književnost i memoare, preko gospodina Serdara, novinara, pa do samog domaćina - svi su dali sve od sebe da me oraspolože, a ja sam se napio kao životinja... Kad god bih pogledao u Svilu koja je sjedila meni nasuprot, u meni bi se nešto slomilo. U vijestima su prikazali intervju sa mnom: dok smo ga gledali, sramio sam se svojih nervoznih pokreta. S domaćinom i s gostima razgovarao sam o povijesti njihova grada, o novinarstvu u Karsu i o uspomenama na revolucionarnu noć; sve sam to snimio na diktafon koji sam u Karsu uvijek imao uza se, ali sam se držao poput dremljiva novinara koji je odavna izgubio vjeru u svoj zanat. Dok sam srkao Zahidinu čorbu od leće, učinilo mi se da sam lik u kakvom provincijskom romanu iz 1940-ih... Boravak u kaznionici Kadifu je uozbiljio i smirio - ili sam barem ja tako mislio. Kaa nitko nije ni spomenuo - nije bilo riječi čak ni o njegovoj smrti - i to me još više rastužilo. Kadifa i Svila su se u jednom trenu povukle da bi pogledale maloga Omerdzana koji je spavao u drugoj sobi, a ja sam poželio poći za njima. Samo, vaš pisac - za kojega su drugi uzvanici govorili da se "nalio baš kao pravi umjetnik" - dotad je bio već toliko pijan da ga noge nisu mogle ponijeti.A ipak, jednog dijela te noći sjećam se kristalno jasno: u neki kasni sat Svili sam rekao da bih želio vidjeti sobu broj 203 u kojoj je odsjeo moj prijatelj. Svi su zašutjeli i pogledali me."Dobro", rekla je Svila. "Izvolite."S recepcije je uzela ključ. Slijedio sam je uza stube. Vrata su se otvorila. Zastori, prozor, snijeg. Miris sna, sapuna i blagi dašak prašine. Bilo je hladno. Dok me Svila odmjeravala i sumnjičavo i dobronamjerno, spustio sam se na krevet na kojemu je moj prijatelj u njezinu zagrljaju proveo najsretnije sate svoga života. Kako bi bilo da ovdje umrem? Ili da Svili obznanim svoju ljubav? Ili da pogledam kroz prozor? Dolje nas čekaju, da. točno, svi nas oni čekaju za stolom. Promrmljavši nekoliko gluposti, uspio sam Svilu nasmijati. A kad mi se već tako srdačno nasmijala, pre-

393valio sam preko usana i ove sramotne riječi, povjerivši joj čak da sam ih unaprijed smislio:"Ništauživotučovjekanemožeusrećitiosimljubavi...ninjegoviromani-niputovanja...jakosamusamljcn...kadbihvamrekaodabihdokrajaživota-želioostatiovdjeuovomegradukrajvasštobistemiodgovorili?""Gospodine Orhane". započela je Svila. "Muhtara sam svim silama željela voljeti, nije išlo; Modroga sam jako voljela, nije išlo; vjerovala sam da ću moći voljeti Kaa, nije išlo; jako sam željela imati dijete, nije išlo. Nakon svega ovoga, ne vjerujem da ću ikada ikoga moći iskreno voljeti. Sad samo želim biti uz svojega nećaka Omerdžana. Hvala vam, ali vi to ionako niste mislili ozbiljno."Po prvi put nije govorila o "vašem prijatelju", nego je izgovorila Ka-ovo ime; za to sam joj najiskrenije zahvalio. Možemo li se sutra oko podneva ponovno sastati u slastičarnici Novi život da bismo razgovarali samo o Kau?Nažalost, bila je zauzeta. Ali kao dobra domaćica, da me ne bi povrijedila, obećala mi je da će sutra navečer i ona doći na željeznički kolodvor da me isprati.Ujutro sam se iskrao iz hotela nastojeći da me nitko ne vidi i cijeli dan proveo hodajući Karsom, prvo s Muhtarom, a kasnije s gospodinom Serdarom i Fazilom. Budući da sam se dan prije pojavio u večernjem dnevniku, Karslije su me susretali mnogo srdačnije pa sam bez ikakvih teškoća sakupio mnoštvo pojedinosti potrebnih da bih svoju priču mogao dogotoviti. Muhtar me predstavio vlasniku Koplja, prvog mjesnog islamističkog glasila s nakladom od 75 primjeraka, i njegovu najplodnijem kolumnistu, umirovljenom ljekarniku koji je na naš sastanak malo okasnio. Od njih sam doznao da je islamistički pokret u Karsu - pritisnut antidemokratskim mjerama usmjerenima protiv njega - posustao; čak mu ni Škola za imame i hatibe više nije davala podršku kakvu je nekada dobivao. Tad sam se sjetio kako su Nedžip i Fazil tog starog ljekarnika svojevremeno planirali ubiti zbog dva "sumnjiva poljupca" koje je udijelio Nedžipu. U istim novinama sad je pisao i vlasnik Hotela Veseli Kars koji je nekada Sunaju Zaimu prijavljivao svoje goste; kad nas je razgovor doveo do sad već zastarjelih događaja, on me podsjetio na jedan detalj na koji sam bio potpuno zaboravio: čovjek koji je četiri godine prije ubio direktora Pedagoškog instituta nije, nasreću, bio iz Karsa, rekao je. Identitet ubojice, inače glavnog konobara u jednoj čajani u Tokatu, otkriven je ne samo prema snimci zabilježenoj za vrijeme zločina, već i prema balističkom izvještaju poslanom iz Ankare gdje se ispostavilo da

Snijegje istim oružjem ubijena još jedna žrtva. Tijekom suđenja priznao je da ga je u Kars pozvao Modri. Budući da je sud zaključio da se radi o "neuračunljivoj i neuravnoteženoj osobi", tri je godine proveo u duševnoj bolnici Bakirkoj. Kad su ga pustili, smjestio se u Istanbulu gdje je otvorio kavanu Veseli Tokat, a u časopisu Zavjet počeo pisati kao kolumnist zadužen za zaštitu prava pokrivenih djevojaka. A što se tiče pobune karskih pokrivenih djevojaka, njihov je pokret nakon što se Kadifa otkrila na neko vrijeme zamro, i mada se činilo da je sad ponovno počeo uzimati zamah, u odnosu na stanje u Istanbulu gotovo nije bio vrijedan spomena: njegove su najvažnije zastupnice ili izbačene s fakulteta, ili su školovanje nastavile na sveučilištima po drugim gradovima. Vatrogasac koji se tijekom postrevolucionarnih dana proslavio kao pjevač, u međuvremenu je postao glavna zvijezda emisije "Krajiške melodije", koja se jednom na tjedan emitirala na Televiziji pograničnog Karsa. Ta se emisija snimala utorkom navečer, a emitirala petkom: glasoviti je vatrogasac pjevao uz pratnju saza koji je svirao njegov bliski prijatelj, glazbeno nadareni vratar bolnice Kars, inače jedan od stalnih posjetitelja tekije šejha Saadetina. Gospodin Serdar me predstavio i dječaku koji se tijekom prevratne noći bio pojavio na pozornici. Maleni "Dozluk" kojemu je otac nakon te noći zabranio da se ikada više - pa bilo to i u školskim predstavama - pojavi na pozornici, sad je bio odrastao čovjek, i još se uvijek bavio raznošenjem novina. Zahvaljujući njemu, doznao sam čime se bave karski socijalisti (koji su, da bi bili u tijeku, ovisili o istanbulskim novinama): još uvijek su se divili islamistima i kurdskim nacionalistima koji su spremni dati i život da bi se suprotstavljali državi, povremeno su objavljivali kolebljive proglase koje nitko ne čita, a jedino za što su bili sposobni bilo je tugaljivo, ali gordo prepričavanje nekadašnjih junaštava i žrtava. Kod svih svojih sugovornika osjetio sam čežnju za požrtvovnim junakom koji će sve nas izvući iz nezaposlenosti i siromaštva, spasiti nas od bezakonja i kriminala; budući da sam se pred njima pojavio kao donekle poznat romanopisac, cijeli je grad, činilo mi se, pomislio da bih ja mogao biti taj dugoočekivani spasitelj. Ali - moje loše istanbulske navike - moja rasijanost i neorganiziranost, opsesivno » koristoljubivo svraćanje razgovora na teme koje samo mene zanimaju (kao grada za roman) i moja žurba - nisu im se uopće dopale, a oni se nisu ustručavali pokazati mi koliko sam ih razočarao. Jedan krojač po imenu Maruf koji mi je u čajani Jedinstvo ispričao cijelu svoju životnu priču, htio me povesti kući da bi me upoznao sa svojim nećacima pa da se svi zajedno napijemo; nagovarao me da u Karsu ostanem još dva dana kako bih u srijedu navečer

395mogao prisustvovati skupu Ataturkove mladeži, prijateljski me nudio cigaretama čim bi vidio da mi je prethodna dogorjela i naručivao nam čaj za čajem (cigarete i čajcve uglavnom nisam odbijao). Čovjek iz Vartoa s kojim je Fazilov otac drugovao još od vojničkih dana rekao mi je kako je u protekle četiri godine jako mnogo kurdskih nacionalista ili poubijano ili pozatvarano: nitko se više nije priključivao planinskim odredima. Nijedan od mladih Kurda koji su sudjelovali na sastanku u Hotelu Azija nije više živio u gradu. Zahidin nećak, simpatični mladi kockar, poveo me na borbu pijetlova koja se održavala svake nedjelje popodne; tamo su nam ponudili rakiju u čašicama za čaj. Popio sam dvije, jednu za drugom, i to s užitkom!Kad je pala večer, po snijegu sam se teškim koracima - poput nesretna putnika bez ikoga svoga - vratio u hotel. Do odlaska sam imao još mnogo vremena, ali sam iz hotela htio krenuti sam, da me nitko ne vidi, pa sam se odmah dao u slaganje kufera. Dok sam izlazio kroz kuhinjska vrata, naišao sam na špijuna Safeta koji je još uvijek svaku večer dolazio k Za-hidi na zdjelicu čorbe. Sad je bio u mirovini: prepoznao me jer me je dan ranije vidio na televiziji. Htio je sa mnom razgovarati. Kad smo sjeli u čajanu Jedinstvo, rekao mi je da mu, iako je umirovljen, država još uvijek s vremena na vrijeme dodijeli kakav manji zadatak. Konačno, pravi karski špijun nikada i ne može otići u mirovinu. Gradske tajne službe zanimalo je po kojem sam poslu ja stigao u grad i što sam došao istražiti. (Staru "armensku stvar", kurdske pobunjenike, vjerska udruženja ili političke stranke?) Ako bih mu na to odgovorio, možda bi od tajne službe mogao izvući koji novčić, rekao mi je s dobrodušnim smiješkom.Pažljivo birajući riječi spomenuo sam mu Kaa, a onda ga, podsjetivši ga da je četiri godine prije moga prijatelja pratio po ovome gradu, zamolio da mi o njemu kaže koju riječ.'"Bio je dobar čovjek, volio je ljude. I pse", rekao je. "Ali pamet mu je bila u Njemačkoj, bio je jako šutljiv. Danas ga ovdje nitko ne voli."Dugo smo šutjeli. Ne očekujući da ću dobiti ikakav odgovor, pitao sam ga, i opet oprezno, zna li možda išta o Modrom: tako sam doznao da je godinu dana prije - jednako kao što sam ja sad došao prateći Kaov trag - iz Istanbula stigla skupina mladih islamista i državnih neprijatelja da bi se raspitala o njegovu grobu. No, ovdje ništa nisu našli: gotovo je sigurno da je njegovo tijelo iz aviona izbačeno nad pučinom kako mu grob ne bi postao odredištem hodočasnika. Pridružio nam se i Fazil; i on je rekao da je čuo slična govorkanja, te dodao kako su mu prijatelji iz Škole za imame i hatibe pripovijedali da je ista ta skupina, preselivši se kasnije u

SnijegNjemačku jer je i Modri ondje neko vrijeme proboravio kao "hadžija", u Berlinu osnovala islamističku organizaciju koja se s vremenom sve više i više širila pa je počela objavljivati i svoj časopis koji se zove Hidžra, u čijem su prvom broju napisali da će se onome koji je ubio Modroga osvetiti. Tako smo pretpostavili da su oni ubili Kaa. Bit će da je i rukopis Kaove zbirke Snijeg završio u rukama nekoga od berlinskih "hadžija", pomislio sam zagledan u snijeg koji je vani padao.Tad je za naš stol sjeo još jedan policajac, koji mi je odmah rekao kako su sve brbljarije kojima su ga opteretili njegovi sugrađani čista laž. "Nemam ja željezne oči!" rekao je. Očigledno nije shvatio zašto ga je njegova nesretna i nesuđena izabranica, rahmetli Teslima, prozvala "željezno-okim starcem". Volio ju je svim srcem i - da se nije ubila - jasno da bi je oženio. Tad sam se sjetio kako je četiri godine prije Safet u knjižnici Fazilu oduzeo iskaznicu. Taj događaj, koji je Ka opisao u svojim bilježni-cama, Safet i Fazil možda su odavno zaboravili.Kad smo Fazil i ja izišli na snježne karske ulice, i policajci su krenuli za nama. (Ne bih mogao reći je li se to trebalo protumačiti kao prijateljsku gestu ili kao profesionalnu znatiželju.) Žalili su se na život i nevolje koje on donosi, na ljubav i starost. Obojica su bili gologlavi; pahulje su se. ne topeći se, skupljale na njihovoj sijedoj i rijetkoj kosi. Kad sam ih pitao je li grad sad još siromašniji i prazniji nego četiri godine prije, Fazil je odgovorio da sad svi još više gledaju televiziju i da nezaposleni, umjesto da idu u čajane, radije ostaju kod kuće i gledaju filmove na besplatnim satelitskim programima sa svih strana svijeta. Svi su nekako uspjeli sku-piti novca da kraj prozora montiraju bijeli antenski tanjur: to je ujedno jedina novost koja se u međuvremenu dogodila u uređenju grada.U slastičarnici Novi život svi smo kupili po jedan kolačić od oraha, poslasticu u obliku polumjeseca koja je direktora Pedagoškog instituta stajala života, i pojeli ga umjesto večere. Vidjevši da smo se uputili prema željezničkom kolodvoru, policajci su se od nas oprostili, a nas smo dvojica, osluškujući škripu svojih koraka, nastavili tužnim ulicama oba-sjanima tek pokojom neonskom svjetiljkom; prolazili smo kraj zabravlje-nih radnji, praznih čajana, napuštenih armenskih kuća, pored zaleđenih osvijetljenih izloga i ispod grana topola i divljih maslina, otežalih od snijega. Budući da policajci nisu bili za nama, skrenuli smo u sporedne ulice. Mada nam se ranije bilo učinilo da bi snijeg mogao stati, sad je padao sve jače i jače. a ja sam bio sve tužniji. Ne znam je li me rastužila pustoš gradskih ulica ili sam se žalostio zbog odlaska; osjetio sam čak i

397krivnju, kao da ću Fazila ovdje ostaviti samoga. Kroz zavjesu od ledenica koje su se spuštale sa sasušenih i isprepletenih grana dvaju stabala divlje masline prhnuo je vrabac; preletio nas je, zbunjen teškim pahuljama, i nestao. Netaknuti, paperjasti snijeg puste je ulice pokrio takvom tišinom da nismo čuli ništa osim svojih koraka i daha koji je, kako smo napredovali, bivao sve brži i dublji. Tiha ulica, s redovima kuća i dućančića, podsjećala je na ulice iz snova.Načas sam zastao nasred ulice i pogledao prema nebu; izabrao sam jednu pahulju i njezinu putanju pratio sve dok se nije spustila na tlo. Fazil mi je uto pokazao izblijedjeli plakat koji je već četiri godine stajao poviše ulaza u čajanu Svjetlost:ČOVJEK JF. AI.LAHOVO REMEK-DJELO, A SAMOUBOJSTVO JE HULA"U ovu čajanu dolaze policajci pa se nitko nije usudio taknuti plakat", rekao je Fazil."Osjećaš li se ti kao Allahovo remek-djelor" pitao sam ga."Ne. Jedino je Nedžip bio Allahovo remek-djelo. A kad je Allah uzeo njegovu dušu, ja sam se udaljio i od straha od ateizma, i od nastojanja da produbim svoju ljubav prema Allahu. Eto, tako je to bilo: nek' mi sad dragi Allah oprosti!"Do kolodvora smo stigli kroz pahulje koje, činilo mi se, nisu padale, nego su visjele u zraku. Lijepe kamene kolodvorske zgrade, ponosa rano-republikanskoga razdoblja, koju sam spomenuo u svome romanu "Crna knjiga", sad više nije bilo: na njezinu je mjestu podignuto neugledno betonsko zdanje. Na kolodvoru su nas dočekali Muhtar i pas crn kao ugljen. Deset minuta prije polaska vlaka stigao je i gospodin Serdar, novinar: predavši mi stare brojeve Novosti graničnoga grada u kojima je bilo riječi o Kau. zamolio me da - kad u svojoj knjizi budem pisao o Karsu i njegovim nevoljama - ne kažem ništa loše ni o gradu ni o njegovim stanovnicima. Vidjevši da mi je gospodin Serdar predao svoj dar, i Muhtar mi je s ustručavanjem pružio plastičnu vrećicu: u njoj je bila bočica kolonjske vodice, maleni kolut karskoga sira kašara i njegova prva zbirka pjesama koju je u vlastitoj nakladi tiskao u Erzurumu, s posvetom. Psiću o kojemu je moj dragi prijatelj napisao pjesmu kupio sam sendvič, a sebi kartu. Dok sam ga hranio gledajući kako mi razdragano maše repom, dotrčali su i Kadifa i gospodin Turgut. Od Zahide su u zadnji tren doznali da sam otišao.

snijegRazmijenili smo nekoliko kratkih rečenica o karti, putovanju i snijegu. Gospodin Turgut mi je s ustezanjem pružio novo izdanje Turgenjevljeva romana (Prva ljubav) koji je u zatvoru preveo s francuskoga. Pogladio sam Omerdžana u Kadifinu naručju. Majka mu je bila zaogrnuta elegantnim istanbulskim šalom; na pramenove koji su ostali otkriveni spuštale su se pahulje. Okrenuo sam se Fazilu jer više nisam mogao gledati u lijepe oči njegove žene te ga pitao je li smislio rečenicu koju bih mogao staviti u svoj roman smješten u Karsu, ako ga jednoga dana napišem. Sto bi htio poručiti mojim čitateljima?"Ništa", odgovorio mi je odlučnim glasom.Vidjevši da sam se razočarao, predomislio se. "Mislio sam nešto, ali ne znam, možda vam se neće svidjeti...", reče. "Ako napišete roman koji se događa u Karsu i ako u njega stavite i mene, vašim bih čitateljima htio poručiti da ne povjeruju ni u jednu riječ koja bude govorila o meni ili o nama koji ovdje živimo. Nitko tko živi daleko od nas ne može nas razumjeti.""Pa ionako nitko ne bi vjerovao takvom romanu.""A ne, povjerovali bi, sigurno bi povjerovali", zajapuri se Fazil. "Da bi sebe mogli smatrati pametnima, nadmoćnima i humanima, nas će pokušati doživjeti kao smiješne i simpatične: čak će sami sebe uvjeravati da nas razumiju i vole. Ali ako negdje stavite ove moje riječi, možda će ostaviti mjesta za sumnju."Obećao sam to učiniti.Kadifa je primijetila da mi pogled bježi prema kolodvorskom ulazu pa se pridružila našem razgovoru: "Čujem da imate malenu i lijepu kćer koja se zove Ruja", reče. "Moja sestra nije mogla doći, ali me zamolila da vam prenesem pozdrave /a vašu djevojčicu. A ja sam vam donijela ovu uspomenu na moju nedovršenu kazališnu karijeru." Pružila mi je fotografiju koja je prikazivala nju i Sunaja Zaima na pozornici Narodnoga kazališta.Prometnik je zazviždao za pokret. Vjerojatno sam bio jedini putnik. Zagrlio sam i pozdravio svakoga od svojih domaćina. Fazil mi je u zadnji tren u ruke tutnuo torbu s kopijama video-vrpci i Nedžipovom kemijskom olovkom.S darovima u rukama, jedva sam se popeo u vlak koji je već kretao. Svi su stajali na peronu i mahali mi; i ja sam se nagnuo kroz prozor i mahnuo njima. Tek sam u zadnji čas primijetio da je crni pas, isplazivši veliki ružičasti jezik, veselo trčao za mnom duž cijelog perona. A onda su svi nestali u sve gušćim krupnim pahuljama.

399Sjeo sam. Promatrao sam narančasta svjetla zadnjih kućica rubnih mahala koje su se kroz snijeg jedva razabirale i navirivao se u bijedne sobičke pune ljudi okupljenih oko televizora: zagledan u tanke i drhtave vitice dima iz niskih dimnjaka na snijegom pokrivenim krovovima, počeo sam plakati.Od travnja 1999. do prosinca 2.001.

Rječnik turcizama

abdest obredno pranje muslimana prije molitveaferim uzvik Bravo!ajet stavak, ulomak ili rečenica iz Kur'anaajran mliječni napitak sličan kefiruallahemanct pozdrav Zbogom!Allahu ekber uzvik Bog je velik!aman uzvik Milost!amidža stricbajram najveći islamski blagdan (u godini su dva: Ramazanski iKurban-bajram); muško ime bakal, bakalin trgovac na malo (živežnim namirnicama) bakalnica malena trgovina živežnim namirnicama beg plemićka titula u Osmanskom carstvu; visoki vojni ili civilnidostojanstvenik; gospodin, gospodar berber brijačberićetan blagoslovljen, srećonosan berzeh po islamskom vjerovanju, prostor i vrijeme u kome umrliiščekuju sudnji dan besmela fraza U ime Allaha, milostivog i samilosnog bešika kolijevka bujrum Izvoli!, Izvolite!čajdžija kuhar čaja u čajanama i gotovo svim javnim institucijama čaršija tržnica, dio naselja u kojemu se odvija trgovački i društveniživot čolak jednoruk, sakat čorba gusta juha

Ićefnuti se prohtjeti sećepica mala plitka pletena kapadaidža ujakdefterdar upravitelj financijaderviš islamski redovnik, sljedbenik nekog od mističnih redovadivan vrsta sofedivanska književnost književno stvaralaštvo učenih krugova u okviruOsmanskoga Carstva, nastalo pod utjecajem islamske kulture doner mesni specijalitetdonerdžinica ugostiteljska radnja u kojoj se prodaje doner džehennem pakao džemat muslimanska vjerska općina; područje jedne džamije ilijednog imama dženaza muslimanski pogrebni obred džennet rajdžerahije ime jednog derviškog reda džin nevidljivo duhovno biće, dobar ili zao demon džuma-namaz svečana podnevna molitva koja se petkom obavlja udžamiji dozluk naočale efendija gospodin, gospodar clem dakleevlija kod muslimana "sveti", odnosno "dobri" čovjek feredža vrsta ženskog ogrtača gazi heroj, junakhadžija hodočasnik koji je obavio hadž hamam javno kupalište han drumska krčma; konačište handžar dug dvosjekli nožhatib propovjednik, imam koji petkom i bajramima drži propovijed hczbollahčije pristalice 1 le/bollaha hidžra seoba Muhamedova iz Meke u Medinu, polazna točkaislamskoga kalendara (622. g.n.e.) imam muslimanski svećenik, osoba koja predvodi molitvu inšallah fraza Ako Allah da jahnija vrsta mesnog jela jok ne kabadahija siledžija, grubijan

403kadaif slastica od pečenih tankih vlakana tijesta prelivenih ukuhanimšećerom kajmakam upravitelj administrativnog okruga unutar jedne pokrajine kalpak svečana krznena kapa kasaba gradić kasapnica mesnica kebab mesni specijalitet kepčija velika žlica s dugom drškom kijamct sudnji dan konak zgrada valije ili kojeg drugog visokog upravnog ili vojnogzapovjednika; bolja kuća, kuća uglednog domaćina lcblebije prženi slanutak mahala gradska četvrt mašallah riječ divljenja i odobravanja melek anđeo minder divan, sofamula teolog, teološki obrazovan čovjek namaz muslimanska molitva koja se obavlja pet puta na dan, uodređeno doba dana padišah car, vladar paramparčad sitni dijelovi, komadići pastrma sušeno ovčje meso paša plemićka titula; general patika sportska cipela, tenisica rahat na miran način, komotno rahatlokum slastica rahmetli pokojniramazan deveti mjesec islamskog kalendara, mjesec velikog posta salep toplo zaslađeno bezalkoholno piće koje se pije zimi šaraj dvor, palača saruk zavoj oko kape, čalma satara mesarska sjekirica saz vrsta tambure s dugom drškom simit pecivo sa sezamom sokak ulicasrma ukrasna srebrna nit sudžuk kobasica od ovčjeg ili goveđeg mesa sura jedno od 114 poglavlja Kur'ana

šah caršehit musliman koji junačkom smrću pogine u borbi za vjeru; muèenik šejh starješina nekog derviškog reda i tekije Šcjtan Sotonašerbe, šerbet slatki bezalkoholni napitak šerijat muslimanski vjerozakon šerijatćija fanatični pristalica šerijata tabut mrtvački kovčeg kod muslimana tarikat derviški red, sljedbatekbir izgovaranje riječi Allahu ekber, "Bog je velik" tekija derviški samostan tespih muslimanska brojanica ulema muslimanski vjerski učenjak vahdetčije islamistička organizacija vaiz propovjednik vala doista, zaista, bogami valija guverner pokrajine zulum nasilje

Prevoditeljičine bilješke

1. Ugledna četvrt u europskom dijelu Istanbula.2 "U tvrđavi"; karska četvrt koja se nalazi na području nekadašnje karske tvrđave.3 Refah Partisi, stranka zabranjena nakon državnog udara 1997. godine.4 Milli Istihbarat Te§kilati, Nacionalna tajna služba.5 An-Nur, Sura xxiv.6 Al-Ahzab, Sura xxxni.7 ANAP, Anavatan Partisi, Domovinska stranka.8 Pogledati pahuljicu na kraju 29. poglavlja.9 An-Nisa, Sura iv.10 Kemalisti su nasljednici i pronositelji ideja Kemala Atatiirka, koje se mogu sažeti u tzv. 6 načela: republikanizam, nacionalizam, laicizam, populizam, etatizam i revolucionarni reformizam.n Ulogu i značaj koji vojska ima u Republici Turskoj teško je prispodobiti ulozi vojske u poslijeratnoj samostalnoj Hrvatskoj. Stoga sam se prevodeči vojne termine priklonila njihovim značenjskim ekvivalentima iz vremena Jugoslavije.12 Sulejmandžije (tur. Sulevmancilar) su tarikat koji je kao islamistička organizacija aktivan u Turskoj i u nekoliko europskih zemalja.U Njemačkoj im je sjedište u Kolnu. Obzoraši (prema tur: Milli Goru^, "'Nacionalni pogled") su pripadnici terorističke, islamističke i proturepublikanske organizacije. Djeluju u Turskoj, Europi i Australiji. Europsko sjedište im je u Kolnu. Cemalettin Kaplan je voda islamističke. terorističke i proturepublikanske organizacije. Godine 1983. Kaplan je u Kolnu objavio osnivanje tzv. Islamističke Federativne Države Anadolije, a sebe, proglasivši se kalifom, postavio za njezina predsjednika.13 Od tur. onbe§. petnaest. Generacija rođena 1899. ili 190c. koja je s petnaest godina pozvana u 1. svjetski rat.14 Mačka (tur. Mačka) je ime jednog istanbulskog naselja (i parka koji je u njemu). Ta riječ u turskom jeziku nema nikakvo značenje, a porijeklo joj nije jasno: ne treba je povezivati sa značenjem koje ima u hrvatskom.

O autoruOrhan Pamuk, rođen u Istanbulu 1952., najistaknutiji je suvremeni turski romanopisac, autor sedam romana, a djela su mu prevedena na više od dvadeset jezika. Bijelizamak (1985.), njegov treći roman, dobio je Independentovu nagradu za stranu književnost i time mu otvorio put k međunarodnoj afirmaciji. Uslijedili su Crna knjiga (1990.) i Navi život (1994.), najveći turski bestseler do tada, no roman Zovem se Crvena (1998.) uskoro ga je nadmašio, priskrbivši mu 2003. i uglednu književnu nagradu IMPAC Dublin. Pamuk je potom objavio roman Snijeg (2002.) te Istanbul: grad. sjećanja (2003.). Orhan Pamuk dobitnik je Nobclove nagrade za književnost 2006.

O prevoditeljiciMarta Andrić (Strizivojna, 1977.), završila studij povijesti, etnologije i turkologije. Od 2004. radi na Katedri za turkologiju zagrebačkog Filozofskog fakulteta. Sudjelovala je u prijevodu Pamukova romana Zovem se Crvena.