Rim, osnutak carstva, kako je uređen tamošnji grad (što sve mora imati), car August

Trajanovi pohodi i prelazak Dunava

Grčka: Kreta i Mikena (palače!), Atena; talasokracija; kiparstvo; kolonizacija (Kartaga)

– amfiteatri u Hrvatskoj (3)– razlika između rimskog i grčkog amfiteatra– razlika između rimskog i grčkog grada– Trajanov stup u Rimu– Hadrijanova vila u Tivoliju– gradski život u Pompejima– Goti, Huni, Vandali - propast Rimskog Carstva (G)– rimsko osvajanje Egipta (Cezar, Antonije, August, Kleopatra) (G)– Konstantin - pojava, osnutak i značaj kršćanstva (G)– rimski Panteon– Dioklecijanova palača (G)– Karlo Veliki (G)

:::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::odgovori::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::

1.) Rim, osnutak carstva, kako je uređen tamošnji grad (što sve mora imati), car August

- NAJSTARIJI STANOVNICI APENINSKOG POLUOTOKA

-RIM – OSNUTAK CARSTVA

-----Rim-nastao u željeznom dobu kao skupina koliba smještenih na Palatinu i ostalim brežuljcima (9. stoljeće pr. Kr.), a veliko Rimsko Carstvo vuče korijene iz ratničko-ratarskog društva. Rim je rijekom Tiber, i lukom u centru grada, bio povezan s morem preko kojeg je bio u doticaju s raznim kulturama. Smatra se da su 575. pr. Kr. latinska naselja na sedam brežuljaka ogradili zidom i tako stvorili grad koji su prozvali Rim.

- zaosnivanje Rimskog kraljevstva uzima se 753. g.pr. Kr. i legenda o prvom kralju Romulu koji Rim naziva po svom bratu blizancu Remu kojeg je ubio u borbi za vlast

- Rimsko carstvo-- 27. pr. Kr.- 476.- započinje s prvim carem, Augustom. 117. godine,

- za vrijeme cara Trajana-dostiže najveće teritorijalno proširenje.

- 395. carstvo se dijeli na Zapadno Rimsko Carstvo i Istočno Rimsko Carstvo, kasnije nazvano Bizant. Zapadno Rimsko Carstvo je propalo476, a Bizantsko Carstvo 1453.

-UREĐENJE GRADA

- zemljane parcele izvan grada podjeljene u pravilne kvadrate – agera

- forum – gl.gradski prostor, okružen javnim objektima i hramovima

- gradi se velik broj cesta, vodovoda, termi

- grade insule- višekatnice za siromašne

- gradovi građeni planski- gl.ulice cardo i decumanus, na njihovom križanju je forum

- CAR AUGUST-- pravim imenom Gaj Julije Cezar Oktavijan

- jedan od najvećih rimskih careva

- 31.g. dobiva nadimak Augustus-(uzvišeni) nakon bitke kod Akcija

-27. g dobiva titulu Princeps Senatus zbog toga naziv razdoblja – Principat

- Prvi senator,Prvi konzul (saziva Senat),Prvi tribun (predlaže zakone i ima pravo veta),Upravitelj carskih provincija, tj. prefekt

-Godina 23. pr. Kr. obično se računa kao godina kad je August postao rimski car.

Ipak, više je volio građanske naslove Princepsi "Prvi građanin".

- Uveo je standardizirani novac i poreze; izgradio je birokratsku strukturu

od vitezova i slobodnjaka (bivših robova). Vojnicima je uredio mirovine.osnovao i

prve profesionalne vatrogasce na svijetu, te je u Rimu uveo profesionalnu policiju.

- Donosi niz zakona o braku i obitelji

2.) Trajanovi pohodi i prelazak Dunava

- 101. godine krenuo je u rat protiv Dačana koji su ugrožavali rimsku granicu. Trajan je bio prvi rimski car koji nije bio iz Italije,

- Izgradio je kameni most preko Dunava između Turnu Severina i Kladova i izgradio put desnom obalom Dunava od Beograda (Singidunum) kroz Đerdap.

- na Dačane 105. godine, pokorio ih u drugom ratu i na njihovom teritoriju osnovao rimsku provinciju Daciju.

- 106. godine je izgradioTrajanov forum- 113. godine je počeo rat protiv Parta, - 114. godine prisvojio Armeniju i sjevernu Mezopotamiju, - 115. godine osvojio je Adiabene, Babilon iKtezifont (zimsku prijestolnicu

Parta).

3.) Grčka: Kreta i Mikena (palače!)

- KRETA -život bio organiziran oko palača, velikih zgrada s više katova, opremljene kanalizacijom s olovnim cijevima, kupalištima i vrtovima. Stupovi palača--živih boja, zidovi ukrašeni freskama s prizorima iz svakodnevnog života. U središnjem dvorištu--predstave, obredi te natjecanja u jahanju i preskakivanju bikova, u kojim su sudjelovale i žene..

-- MIKENA - život se odvijao oko palača,najveća se nalazi u Mikeni. isto ko i

kreta- Gornji dio grada, akropola--utvrđen velikim zidinama -kiklopskim.

4.) Atena; talasokracija; kiparstvo; kolonizacija (Kartaga)

- ATENA - jedan od najjačih polisa u Grčkoj,, okružen zidinama, imao je mjesto za zadnju obranu akropolu, a na njoj su bili smješteni hramovi vrhovnih božanstava

– TALASOKRACIJA- vladavina nad morem- jakim brodovljem kontroliraju sve pomorske putove.

- kiparstvo—arhitektonsko(vezano uz arhitekturu) i slobodno (kip slobodno stoji u prostoru)

- može se podijeliti na 3vremenska razdoblja- ARHAJSKO,KLASIČNO, HELENISTIČKO

- Jezgra hrama bio je kip božanstva oko kojeg se oblikovao prostor.- Prvi grčki kipovi bili su od drveta, a kasnije pretežno od mramora ili bronce. Glavni predmet

grčkog kiparstva bilo je golo ljudsko tijelo.- VENERIN TRON,BACAČ DISKA, POSEJDON,

- KOLONIZACIJA – KARTAGA???

- U 8. stoljeću pr. Kr., započinju kolonizaciju. Svoju državu, proširili su na teritorij cijelog Sredozemlja, dijelove Crnog mora i Male Azije, no

ostalo je:: + ova kartaga :/ to nisan našla...

sad..ja san mislila uzet još ovih šest a tebi ostavljam od 7-12 i ako uspiješ nać kartagu...

7. Goti, Huni, Vandali- propast Rimskog carstva

Goti (gotski: , latinično: Gutans) su germansko pleme, koje potiče iz Skandinavije, točnije iz Götalanda. Nakon seobe na jug uspostavili su kraljevstvo na području skitske zemlje (današnja Ukrajina i Bjelorusija). Ulijevali su veliki strah protivnicima svojim običajima žrtvovanja zarobljenika svom bogu rata.

Hunski vazali i razdoblje uspon

Napali su teritorij Rimskog Carstva prvi put 238. godine. Godine 267. započeli su prvu veliku barbarsku invaziju Rimskog Carstva. Čitave provincije su skoro opustošene: Makedonija, Pont, Azija. Godinu dana kasnije 268. godine pretrpili su veliki poraz u bitci kod Niša i odbačeni su preko Dunava. Jedna grupa Gota je uspostavila nezavisno kraljevstvo u Dakiji, koju je car Aurelijan prepustio barbarima. To su Zapadni Goti zvani Vizigoti. Druga grupa Gota (Istočni Goti zvani Ostrogoti) uspostavlja kraljevstvo duž Crnog mora. Tako su u 3. stoljeću podjeljeni na dvije grupe:

• Istočni Goti zvani Ostrogoti• Zapadni Goti zvani Vizigoti

Ostrogoti su time ostali u starom kraljevstvu, a Vizigoti se preselili na područje Dakije, gdje uspostavljaju kraljevstvo.

Kultura i vjera

Goti su kao i ini rani Germani isprva bili mnogobošci, ali nakon dolasna uz Crno more bar dijelom već primaju kršćanstvo od 5. st. u inačici arijanske sekte, gdje je bitnu ulogu u crkvenoj organizaciji i pokrštavanju imao njihov prvi biskup Wulfila. Kasnije s provalama u Rimsko carstvo i nakon zauzeća Italije postupno preuzimaju rimski katolicizam.

Već pri polasku iz svoje baltičke pradomovine, Goti su bili pismeni pa su tada rabili posebno starogermansko pismo, gotske rune. Kasnije s provalama u područje Rimskog carstva postupno preuzimaju latinicu. Najveći starogotski tekst i glavni izvor za njihov jezik je prvi gotski prijevod Biblije koji je već u 5. st. pripremio njihov biskup Wulfila. Neki hrvatski paleografi, a najviše Marko Japundžić i sljedbenici smatraju da su rane gotske rune uz Crno more imale bitan utjecaj na kasnije oblikovanje hrvatske uglate glagoljice.

Gotski jezik

Osim starogermanskih imena i toponima koje su Rimljani zapisali u više-manje romaniziranom obliku iz osvojenih zemalja srednje i sjeverozapadne Europe, gotski je prvi bolje poznati starogermanski jezik s većim tekstovima iz kojih je vidljiv njegov rječnik, gramatika, stil i struktura tog jezika. Glavni izvornik za upoznavanje kasnoantičkoga gotskog jezika je spomenuta Biblija biskupa Wulfile.

U rano predslavensko doba pod susjedskim utjecajem uz Crno more, već su predslavenski Hrvati nakon 4. st. morali preuzeti i asimilirati cijeli niz gotskih riječi koje rabimo i danas ili smo ih koristili donedavna, ali su u 20. st. izbačene i ukinute kao germanizmi. Naime oko 1/5 do 1/4 germanizama koji su u Jugoslaviji pogrešno pripisani utjecaju Austro-Ugarske, ustvari

su rani gotski arhaizmi predslavenskih Hrvata. Tih je najmanje u štokavštini, a puno više u kajkavskim i čakavskim govorima gdje su se većinom održali do danas.

Tek malobrojni primjeri tih gotskih arhaizama očuvanih u književnoj štokavštini su: bota (bod: čakav. bot), frisiaz (frizura-češljanje), lekeis (liječnik), lekinassus (ljekovit), nu (ali-no), pops (pop-svećenik), skrizis (križ), smakka (smokva), stiurjan (stvoriti: čakav. storit), swaikra (svekrva), swairban (svrbiti), thaurna (trnje: čak. tarnak), weihitha (vještica), wopjan (vapiti-zapomagati), weinagards (vinograd) i wraks (vrag-đavo).

Znatno ih je više (preko 100) bilo u javnom kultiviranom hrvatskom prije 1918, koji su sad uklonjeni ali su ih još zadržali čakavci i kajkavci (Lovrić i surad. 2005-2007): uz gore spomenute još npr. bandi (strana: ča. banda), daughtar (udavača: ča. dotarica), flodra (podstava: kaj. futar), hropjan (krkljati: kaj.ča. hropiti), ja (da-jeste: kaj.ča. ja), saj (taj: ča. sej), skiuban (očerupati: kaj.ča. skubiti), skura (mračno: kaj.ča. škuro), skuran (smrknuti: ča. škurit), tekan (dirati: kaj. teknuti), thiuda (mnoštvo: ča. čuda), wazgo (upaliti: ča. vazgat) ... itd.

Huni

Huni su narod mongolsko-turkmenskoga porijekla (?), nomadi i vrsni konjanici. 350. su godine uništili državu barbara Alana, a 375. pod vodstvom Balamira prodiru u Europu kroz Vrata naroda i potiču seobe barbarskih plemena prema granicama Rimskoga carstva - to je početak seobe naroda. Napadaju teritorije Ostrogota i Vizigota i poražavaju ih. 434. g. vlast nad Hunima preuzima Atila, Bič božji, i ujedinjuje njihova plemena, stvarajući tako moćno carstvo koje se prostiralo od Karpata do Podunavlja. 451. godine Huni se bore protiv rimskog vojskovođe Flavija Aecija u bitci na Katalunskim poljima (Galija). Aecije pobjeđuje, ali dopušta Atili da se povuče jer ga vidi kao moguću pomoć protiv Germana. 452. Huni međutim napadaju sjevernu Italiju i zauzimaju Akvileju, no razvoj carstva zaustavljen je 453. Atilinom smrću. Tada se oni i povlače iz Europe i dalje miješaju sa Turcima (=Bugari), Germanima i Avarima.

Podrijetlo

Još i danas se brojni znanstvenici prepiru oko hunskog podrijetla. U 18. st. Joseph de Guignes je identificirao Hune sa nomadskim ratnicima koji su se zvali Xiongnu, a poznavali su ih u drevnoj Kini.

Današnje teorije sadrže brojne elemente, a jedan od elemenata je i ime Hun koje je u početku opisivalo vladajuću skupinu nomadskih ratnika iz središnje Azije, najvjerojatnije današnje Mongolije, koji su vjerojatno bili u srodstvu, ili sjedinjeni sa nomadskim narodom Xiongnu koje su porazili Kinezi, te su oni najvjerojatnije bili prisiljeni krenuti zapadnije, naposlijetku osvajajući Europu 200 godina kasnije. Ali nema dovoljno dokaza o tome što se događalo sa tim nomadskim narodima od vremena kada su napustili Kinu do vremena kada su se pojavili u Europi. Jedan od dokaza koji povezuje Hune sa nomadima Xiongnu, jest činjenica da srednjoazijski izvori prevode Hune kao Xiongnu a Xiongnu kao Hune.

U drugom stoljeću poslije Krista, Dionizije Perieget govori o ljudima koji su živjeli uz Kaspijsko jezero a europski geograf Ptolomej Klaudije govori da su narodi koje on naziva Khuni živjeli uz rijeku Dnjepar pod vlašću Suna.

Povijest

Nakon što su uništili državu Alana, pod vodstvom Balamira prodrli su u Europu kroz vrata naroda i potakli seobu naroda. Uskoro su uništili Ostrošotsko kraljevstvo i unijeli veliku paniku u Europu. Oko 430.g. Rua je postao kralj hunske konfederacije. Sklopio je savez sa Rimskim vojskovođom Flavije Aecijem te mu pomogao u bitci za dominaciju na Zapadu. Rua je bio vrlo ambiciozan, te se spremao na veliki osvajački pohod protiv Istočnog Rimskog Carstva. Planovi su mu propali jer je uskoro umro, ostavivši svoje nećake Atilu i Bledu za naslijednike. Rimljani nisu ni slutili da će prava opasnost tek uslijediti.

Bleda i Atila su podijelili svoje carstvo na dva odvojena dijela, ali su ga uvijek držali kao jedno. Uskoro je Atila uspio prisiliti vojno oslabljeno Istočno Rimsko Carstvo da potpiše sporazum sa Hunima, priznajući hunsku nadmoć. Taj je sporazum donekle pokušao iskoristiti Istočnorimski car Teodozije II. sagradivši velike zidine oko carske prijestolnice u Carigradu. Mir nije dugo potrajao, budući da je rimski biskup Marg prešao Dunav kako bi opljačkao Hunske grobove, u čemu je i uspio, ali je tim činom razbijesnio Hune što je rezultiralo novim sukobima Huna i Rimljana.

Huni su uskoro nahrlili na Istočno Rimsko Carstvo. Car Teodozije je bio praktički bespomoćan budući da su u isto vrijeme Vandali u sjevernoj Africi osvojili rimski grad Kartagu te su se istovremeno odvijali ratovi Rimljana sa Perzijancima. Huni su ubrzo osvojili brojne gradove na njihovu putu do Carigrada. Kratkim primirjem 441.g. Huni su nakratko zaustavljeni. Međutim već 443.g. sukobi su se nastavili kada su Rimljani Hunima odbili plaćati danak. Huni su pod vodstvom Atile, kojega su kršćani nazivali Bič božiji, došli do Carigrada i pokorili carsku vojsku, ali nisu uspijeli osvojiti prijestolnicu Ističnog Rimskog Carstva, budući da nisu imali dovoljno dobre opsadne sprave koje bi im omogućile osvajanje golemih Carigradskih zidina. Atilina se barbarska vojska ubrzo povlači u unutrašnjost svog carstva a Bleda uskoro umire, ostavivši Atilu jedinim vladarem Huna. Ova hunska pobijeda nad Rimljanima bila je tek početak njihove prave moći.

Postavši prvim vladarom Huna koji je imao definitivno svu moć, Atila je nastavio pljačkati i paliti sve na svom putu. Preživio je i opis njegove invazije koji govori da je hunska nacija postala toliko snažna, da je više od sto gradova osvojeno a sam Carigrad je bio pod velikom opasnošću te je mnogo ljudi pobijeglo iz grada a mnogi su ubijeni, tako da se mrtvi više nisu mogli brojati.

U Carigradu su Rimljani hunskom vojskovođi Ediku obećali veliko bogatstvo i slavu, ako sudjeluje u uroti protiv Atile, ali je ovaj, stigavši do hunskog kralja, izdao Rimljane za pokušaj Atilina ubojstva. Rimljani su se vratili u Carigrad, ne sluteći da su izdani. Saznavši da je urota otkrivena a jedan od urotnika Bigal, zarobljen, car Teodozije je odlučio sklopiti primirje. Zanimljivo je da je Atili i Hunima plaćanje danka bilo draže od rata a razlog je vjerojatno taj da je Hunima danak a ne osvojen teritorij, bio najveći simbol nadmoći.

Iako su Huni dotada bili većinom u dobrim odnosima sa Zapadnim Rimskim Carstvom dok su ratovali sa Istočnim, to se uskoro promijenilo. Dobri odnosi su većinom bili prisutni zbog Flavija Aecija, vojskovođe Zapadnog Rimskog Carstva sa kojim su Huni bili prijatelji još od Atilinog ujaka Rue. Mnogi povjesničari tvrde da je jedan od razloga zaoštravanja odnosa između dvaju carstava taj što je Vandalski kralj Gaizerik Atili ponudio pomoć u borbi protiv

Vizigota u Galiji te je to dovelo i do sukoba sa Rimljanima u Zapadnom Rimskom Carstvu i Atile. Ali postoji i drugi motiv; Honoria, problematična sestra zapadnorimskog cara Valentinijana III., poslala je pismo Atili u kojem ga je zamolila da joj pomogne izbijeći brak sa rimskim senatorom Herkulanom na koji je možda bila prisiljena.

Honorija možda nije htijela time zaprositi Atilu, Atila je pismo protumačio kao molbu za ženidbu, na što je pristao te zatražio pola Zapadnog Rimskog Carstva kao miraz. Kada je car Valentinijan otkrio Atilin plan, odbio je predati svoju sestru Honoriju i dio svoga carstva. Carev je postupak hunski kralj iskoristio kao izgovor kako bi napao Galiju. Istovremeno je istočnorimski car Teodozije umro a novi car Marcijan koji ga je naslijedio, odbio je plaćati danak Hunima.

Budući da nije mogao istovremeno napadati istok i zapad, Atila je krenuo na zapad prema Galiji, paleći i rušeći brojne gradove. Uvidjevši sa kakvom je opasnošću Zapadno Rimsko Carstvo suočeno, rimski je vojskovođa Flavije Aecije bio prisiljen sklopiti savez sa Vizigotima, narodom koji je najviše mrzio.

7. Travnja Huni su osvojili i spalili grad Metz te nakon toga krenuli prema Orleansu, gdje su na putu prema gradu bili iznenada zaustavljeni, kada je Atila ugledao da se na obzorju pojavila sijedinjena vojska Vizigota i Rimljana te je bio prisiljen krenuti prema Katalaunskim poljanama, gdje će se 20. Lipnja 451. g. dogoditi jedna od najodlučnijih i najvažnijih bitki u povijesti.

Ova se bitka često prikazuje kao sukob Huna sa Rimljanima, ali su u stvarnosti obje strane bile vrlo multinacijonalne. U skladu sa hunskim običajima, Atila je naredio da se pregledaju organi žrtvovane životinje rano ujutro prije bitke. Prorečeno je da će Hune zadesiti katastrofa a jedan od suparničkih vođa biti će ubijen. To se i dogodilo, budući da su idućeg jutra Vizigoti otkrili da je njihov vođa Teodorik poginuo. Iako je imao prednost Flavije Aecije je odlučio da Hune ne uništi u potpunosti, jer ako bi to učinio, bojao se da bi Vizigoti mogli prekinuti njihov sporazum te postati još veća prijetnja. Tako je nagovorio Vizigote da se povuku i time omogućio Hunima i Atili da pobijegnu sa bojnog polja. Ishod ove bitke je u ustvari bio neodlučan, budući da su obje strane pretrpile velike gubitke, ali se uglavnom smatra pobjedom Rimljana i njihovih saveznika jer se uvidjelo da Atila nije nepobjediv te je njegov juriš i osvajački pohod na Galiju zaustavljen.

Atila se povukao, ali je uskoro poveo svoje vojnike u osvajanje Italije. 452.g. zauzeo je i opljačkao brojne gradove, pod izgovorom da je došao po Honoriju. Akvileju je uništio i šrušio do temelja a legenda govori kako je otišao toliko daleko, da je čak sagradio utvrdu na vrhu brda, kako bi gledao kako grad gori te je na taj način utemeljio grad Udine.

Car Valentinijan je pobijegao iz Ravenne u Rim a njegov je vojskovođa Flavije Aecije ostao na licu mijesta, ali nije imao dovoljno snažnu vojsku da započne bitku. Rimljani su bili zatečeni iznenadnom hunskom invazijom pa su brzo pokušali sklopiti mir poslavši izaslanstvo sa svojim najboljim diplomatima koji su uključivali [[|Papa|Papu]] Leona I. i prefekta Trigencija.

Iako nije sigurno kako su se pregovori odvijali, sigurno je to da su se nakon njih Huni povukli iz Italije, najvjerojatnije zbog epidemije koja ih je poharala.

Nakon što su se vratili u nizine Mađarske, koje su bile sjedište hunskog carstva, Atila je pripremao napad na Carigrad, ali taj pohod i daljnji razvoj svojega carstva je prekinut njegovom smrću. Tradicionalan opis njegove smrti je napisao antički povjesničar Prisko, koji govori da je veliki hunski vođa umro od izljeva krvi u mozak tijekom njegove prve bračne noći sa mladom Ildiko, koja je najvjerojatnije bila germanskog podrijetla. Alternativna priča o njegovoj smrti je nešto drukčija a govori kako je Atilu ubila njegova žena, vjerojatno na poticaj Istočnorimskog cara Marcijana. Pravu istinu vjerojatno nikada nećemo znati, ali ono što je sigurno jest da su hunski vojnici, nakon što su otkrili mrtvo tijelo svojeg vođe, počeli rezati svoju kosu te probadati i ranjavati svoje lice i tijelo mačevima. Smrt najvećeg od svih ratnika nije bila oplakivana plečem žena, već krvlju ratnika. Legenda govori da je pokopan u trostrukom sarkofagu od zlata, srebra i željeza ispod riječnog korita a oni koji su ga pokopali i znali gdje se grob nalazi bili su ubijeni kako bi točna lokacija ostala tajnom.

Krvoločnog je Atilu naslijedio njegov stariji sin Ellak koji nije bio niti približno sposoban da održi prije osvojena područja i golemo carstvo na okupu. Drugi su Atilini sinovi iskoristili situaciju i započeli borbu oko podijele Atilina naslijeđa. Usred svega toga, Huni su oslabili te su ih naposlijetku porazili Gepidi pod vodstvom Ardarika u bitci kod dugo neidentificirane rijeke Nedao 454 g. gdje je Atilin sin Ellak poginuo. Arheologija je utvrdila lokaciju bitke tek 2007. Smrću Atilina sina Dengizika, posljednjeg hunskog kralja, Huni se povlače prema Aziji, gdje nestaju u vjetrovima, isto tako kao što su se i pojavili.

Mnogi su narodi kasnije tvrdili da potječu od Huna, te da su njihovi etnički i kulturni naslijednici. Mađari i Bugari su često smatrali sebe Atilinim naslijednicima. To je i moguće, budući da su se Huni nakon raspada njihovog carstva najvjerojatinije razmješali sa drugim narodima.

Društvo i način života

Arheologija nam danas malo pomaže u otkrivanju Huna, ali potvrđuje činjenicu da su cjenili lijep nakit koji su pokapali sa svojim mrtvima, budući da su arheolozi otkrili bogate grobne priloge, što se rijetko pronalazi među barbarskim grobovima.

Prema Rimljanima Huni su jeli, spavali i živjeli na konjima te bi zadobivali vrtoglavicu kada bi stali na zemlju. To je vjerojatno i uveličano, ali sigurno dokazuje kako je Hunima, za razliku od Europljana u to vrijeme, konj bio neizmjerno bitan u njihovu životu. U stepskim područjima u kojima su živjeli konj je bio neizmjerno bitno prijevozno sredstvo. Također su im konji bili vrlo važni u lovu, bogatstvu i preživljavanju te prije svega ratnim osvajanjima. Zbog njihovog nomadskog načina života Huni su bili neprekidno u pokretu, svake noći tražeći novo mjesto na kojem bi zastali. Sto god bi im se našlo na putu, bilo da je to bilo naselje ili nešto drugo, oni bi uništili.

Nisu poznavali pismo i nisu gradili gradove od kamenja. Umjesto toga su koristili tkaninu i drvo. Kako bi im ratnici izgledali što zasatrašujuće, deformirali su im izgled povezivanjem glave dok su još bili djeca. Generacijsko nasljeđivanje im nije ništa značilo, budući da su nove vođe birali prema njihovoj borilačkoj i ratničkoj vještini. Hunima nije uopće bili stalo do toga što su drugi mislili o njima te su se ponosili time što su bili siromašni.

Hranili su se korijenjem divljih biljaka i polusirovim mesom koje bi čuvali ispod svojih sedla. Mogli su koristiti samo grubi lan i kože za odjeću koju su nosili sve dok im se nije raspala a bila je poderana. Takva pohabana odijeća im je činila izgled još strašnijim.

Budući da su njihovi vladari imali veliki interes za pljačkanjem, uništavanjem, osvajanjem i zlatom, možemo zaključiti da su moć i blagostanje bili usko povezani. Upravo su visoki dužnosnici i činovnici bili oni koji su nakon uspješnog ratnog pohoda pridobili najviše ratnoga plijena koji je bio bitan za osiguravanje visokokih društvenih položaja. Carstvom je upravljala skupina činovnika koje je odabrao vladar ili je služba bila naslijeđena. Oni su služili poput administratora ili zapovjednika koji je imao vlast nad malom vojskom. Budući da su talentirani i sposobni činovnici bili rijetki, nije bila rijetkost da su kraljevi pokorenih zemalja često zapošljavani u toj službi. Većim dijelom su ti podređeni kraljevi bili vrlo odani hunskom kralju.

Poput drugih stepskih naroda, daleko najveći je dio hunske vojske činilo konjaništvo a hunski su se ratnici oslanjali na pokretljivost, spretnost i brzinu njihovih konja te prodornu snagu njihovih lukova i strijela. Bili su prirodni ratnici koji su jahali konja i gađali strijelama cijelog svog života. Na bojnom polju bi se oslanjali na brzi juriš kojeg je slijedila kiša strijela ispaljenih iz njihovih lukova. Na takve brze taktike Europljani nisu bili navikli, pa nisu imali prednost. Velikaši su uglavnom nosili tijelesni oklop za razliku od običnih ljudi koji uglavnom nisu imali ništa slično, ali su svi imali štitove. Uz lukove i strijele Huni su koristili mačeve, koplja i druga rijetka oružja kao što je laso. Često bi krenuli konjima u suprotnome smjeru od neprijatelja a tijelima bi se okrenuli te počeli ispaljivati strijele. Vojska se sastojala od otprilike 30 000 vojnika. Nije bila rijetkost da su u nju, uz Hune koji su bili na čelu, bili i drugi barbarski narodi.

Hunima su vladali kraljevi koje je vrlo teško upisati u kraljevsku listu budući da o Hunima znamo malo te nemamo mnogo informacija. Huni su prije Atile bili konfederacija te nisu imali jednog definitivnog vladara. Vjerojatno je Atila bio jedini vladar koji je uspostavio potpunu i cijelovitu kontrolu i upravu nad Hunima.

Lista hunskih kraljeva izgleda ovako:

• Kama Tarkhan (?)• Vund (c. 370.)• Balamber (c. 375.)• Alyphi (c. 370.-c. 390)• Uldin (c. 390.-c. 411.)• Donat (?-412.)• Karton (c. 411.)• Oktar (?)• Rugila (c. 432.)• Bleda (c. 437.-c. 444.)• Atila (c. 437.- 453.)• Ellak (453.-c. 455. )• Tuldila (c. 457.)• Dengizik (c. 460.-463.)

Jezik

Jezik kojim su se ovi strašni ratnici služili je već odavno izumro. Zapisa toga jezika ima iznimno malo a njegov je odnos sa drugim jezicima predmet rasprave. Mnogi drže da je on bio Altajski jezik, koji je u srodstvu

sa današnjim Kuvaškim jezikom. Neki smatraju da su Huni govorili i tzv. r i l tip Turskog jezika.

Religija i pogrebni običaji

Njihova vjerovanja su donekle misteriozna. Rimski je povjesničar Amijan Marcelin iz 4. st. tvrdio da Huni nisu bili vezani nikakvim štovanjem religije ili praznovjerja, ali njegovim se izjavama suprotstavljaju brojni drugi izvori toga vremena. Oni čak nude neke dokaze o vjerovanjima Huna.

Jedini sistematski opis je napisan u armenijskim kronikama Mojsija Daskhuranki iz druge polovice 7. st. koji govori kako su Huni koristili konje kao spaljene žrtve pri štovanju boga kojeg Mojsije naziva nekim "gigantskim brutalnim čudovištem". Također su prinosili žrtve vatri i vodi te određenim bogovima puteva i mjesecu te svim stvorenjima koje su oni smatrali neobičnim i jedinstvenim. Mojsije je veliku pozornost posvetio hunskim pogrebnim običajima koji su bili vrlo neuobičajeni. Udarali su u bubnjeve, žviždali preko trupla, rezali dijelove svojih tijela te se goli borili mačevima. Prije nego što bi pokopali tijelo, ako je pokojnik bio osoba visokog položaja, naricatelji bi jahali oko mrtvačkih nosila, galopirajući. Tijelo bi se stavilo u lijes i pogrebni banket bi prethodio ukopu. Bio je običaj da uzvanici stave dragocjenosti u grobnice. Atila je pokopan tijekom noći, u tajnosti, a oni koji su ga pokopali su ubijeni. Neki smatraju da je to učinjeno kako bi lokacija grobnice ostala tajna. Naime, moguće je da se izvršilo ljudsko žrtvovanje.

Potvrđena je i prisutnost haruspeksa koji su gatali iz utroba životinja. U večini aspekta, čini se da je hunska religija bila šamanska i totemska iako nema pisanih izvora koji to izravno potvrđuju.

Naslijeđe

Huni su nekada bili narod kojeg su se bojali i plašili svi njihovi neprijatelji. Često se broj ratnika u njihovoj vojsci uvečavao kako bi se ukazalo na njihovu surovost i okrutnost.

Nakon Atiline smrti, njegovi su sinovi željeli prigrabiti što više moći i slave svaki za sebe samog. Nisu imali tehnike i sposobnosti da vladaju i održe svoje golemo carstvo, koje se protezalo od Kavkaza do Rajne i bilo tada največe i najsnažnije u Europi, na okupu. Nisu bili zadovoljni zajedničkom vladavinom te je to pridonijelo podjelom carstva na dva dijela kojima su vladala dva Atilina sina. To je doprinijelo i skoroj propasti carstva. Praktički Atilu, njegovo carstvo nije moglo nadživjeti, a to je za Hune značilo njihovo povlačenje i nestanak iz povijesti.

U Zapadnoj Europi, Huni nisu postigli ništa više od premještanja barbarske moći. Gote su potjerali zapadno i pomogli u stvaranju grada Venecije, koju su osnovali izbjeglice iz gradova poput Akvileje koje su Huni razorili tijekom njihova pljačkanja po Sjevernoj Italiji. Zbog toga su zapamćeni kao najstrašniji od svih barbarskih grupa koje su doprinjele padu Rima te su opisani kao okrutni i barbarski. Sasvim su suprotni trag ostavili u Istočnoj Europi, gdje su u državama poput Mađarske i Bugarske Huni i Atila postali heroji i simboli hrabrosti i moći. Mađarska dinastija Arpadovića i bugarski carevi čak su tvrdili da su njihovi direktni potomci.

Bili Atila i njegov narod beskrupulozni barbari ili narod hrabrosti i snage, Huni će uvijek ostati zapamćeni po svojoj okrutnosti i hrabrosti svojih vojnika. Iako su nestali, njihov je utjecaj i danas vidljiv diljem Europe.

Vandali

Vandali su Germani, koji pripadaju istočnoj grupi germanskih naroda. Publije Kornelije Tacit navodi da su Vandali Silinzi prvotno naseljavali prostor između Labe i Visle. Za vrijeme Markomanskog rata (166.-181.) živjeli su u današnjoj Šleskoj koja po njim dobiva ime (Silinzi - Silesia). Oko 271. godine napali su Rimsko Carstvo, pa je car Aurelijan morao krenuti u rat protiv njih. Car Konstantin I. Veliki je 330. dodijelio zemlju u Panoniji na desnoj obali Dunava Vandalima Hastinzima. Iako su prihvatili arijansko krivovjerje, malen dio njih, među kojima i Stilihon, visoki dužnosnik na dvoru zapadnorimskog cara Honorija su bili pravovjerni katolici.

Ova oba vandalska plemena su 406. godine iz Panonije krenuli preko Galije, koju su opustošili, u Španjolsku. Tijekom velikog rimskog rata protiv barbara u Hispaniji između 411. i 421. godine oba vandalska plemena i njihovi saveznici Alani trpe velike gubitke što će dovesti do ujedinjenja sva ta tri plemena (Vandali Silinzi, Vandali Hastinzi i Alani) u jedan vandalski narod pod vladavinom dinastije Hastinga. Od tada pa do kraja postojanja njihove države službeni naslov njihovog kralja će biti "kralj Vandala i Alana". 427. godine vandalski kralj je postao Gajzerik. On se 429. iskrcao u Africi sa 80000 vojnika, pretpostavlja se na poziv guvernera Bonifacija, no o ovom se pitanju još uvijek vode rasprave. 435. godine Vandali su sklopili mir s Rimljanima, ali ga je kralj 439. prekršio zauzevši i opljačkavši Kartagu, koja je od tada vandalska prijestolnica. Velika vandalska flota je pustošila obale oba carstva. 455. godine Vandali su dva tjedna pljačkali Rim, pa je tako ime tog naroda došlo na loš glas. Prema legendi Vandale je u pomoć pozvala zapadnorimska carica Eudokija, kako bi se osvetila caru Petroniju Maksimu, jer ju je, nakon što joj je ubio muža cara Valentinijana III., prisilio da s njim sklopi brak. Druga priča kaže da je Vandale papa Leon I Veliki uvjerio da se zadovolje pljačkom, a da grad i njegove stanovnike poštede pustošenja. Da li je papin utjecaj spasio Rim, još je predmet rasprave, no sigurno je da je Vandalima jedino plijen bio na pameti. Kasniji opisi ovog događaja bili su jako pretjerani.

462. godine Vandalska kraljevina je obuhvaćala Afriku, te otoke Siciliju, Sardiniju, Korziku, te Baleare. Ipak poput drugih germanskih država na rimskom tlu i vandalska država je ubrzo počela propadati zbog razlike u vjeri i narodu između Germana i Rimljana.

Vandali su se prema Rimljanima katolicima odnosili oštrije od drugih Germana. Biskupe je kralj Gajzerik kažnjavao smjenom s položaja, progonstvom te smrću, a vjernike bi, ako bi bili državni dužnosnici dao smjeniti i zaplijeniti njihovu imovinu. No kralj je svoje podanike katolike štitio dok god su njegovi odnosi s Carigradom bili prijateljski. Gajzerik je umro 477. godine, a prema načelu seniorata na vlast je došao najstariji član dinastije. Kralja je nasljedio njegov sin Hunerik (477. - 484.). On je bio nesposoban vladar. U početku je štitio katolike bojeći se sukoba s Bizantom, no 482. je otpočeo žestoke progone. Njegov rođak kralj Guntamund (484. - 496.) je obustavio progone i zaštitio katolike. Fanatični kralj Trasamund (496. - 523.) je obnovio progone, ali oni nisu bili krvavi. Za vladavine Hilderika (523. - 530.) ponovno je uspostavljena vjerska tolerancija, pa su se u Africi održavale i biskupske sinode. No takvoj se politici usprotivio kraljev rođak Gelimer, na čiju je stranu stala i Crkva. Gelimer (530. - 534.) je svrgnuo Hilderika i sam zavladao. Hilderik je 533. godine ubijen. Ubojstvo zakonitog kralja i Gelimerova uzurpacija dobro su došli Bizantu kao povod za rat. Bizantski

vojskovođa Belizar se iskrcao u Africi i porazio Vandale. Bivša rimska provincija Afrika je postala bizantska provincija, a Gelimer je dobio velika imanja. Vandali su ubrzo nestali iz povijesti.

Maleni dio Vandala o kojem se govori u gornjem dijelu teksta, koji je bio pravovjeran, ne arijanski, u biti je pripadao ortodoksnoj kršćanskoj zajednici, a ne katolicima, koji onda i ne postoje. Dakle to su ortodoksni "nicejski" kršćani, koji su ujedno bili brojčano nadmoćniji nad arijancima.

Propast Rimskog Carstva

Gajzerik

Gajzerik (389. - 25. siječnja 477.) je bio kralj Vandala i Alana između 428. godine do svoje smrti 477. godine. Povjesničari ga smatraju jednim od najvažnijih ili najvažnijom osobom u rušenju Zapadnog Rimskog Carstva

Bitka kod rta Bon

Najveća prijetnja za Gajzerikovo kraljevstvo dogodila se 468. godine kada je Istočno Rimsko Carstvo skupilo 1100 brodova i 100 000 vojnika za invaziju Kartage. Nakon što se flota pojavila pred njegovim glavnim gradom Gajzerik je navodno prihvatio ultimatum i kapitularao samo je zatražio par dana da obavijesti Vandale o kapitulaciji što je bizantski zapovjednik Bazilsk prihvatio. Pod zaštitom noći dok su bizantski vojnici bili opušteni na svojim brodovima uvjereni u kraj rata Gajzerik kod rta Bon napada s 500 brodova i pobjeđuje. Pokušavajući iskoristiti pobjedu Vandali su počeli napad na Peloponez, ali su tamo bili odbijeni što dovodi do pat situacije.

Propast rimske flote 468. godine je dovela Istočno Rimsko Carstvo praktički do bankrota tako da ono nije imalo snage za novu invaziju, a s druge strane Vandali su bili preslabi za napad na svog protivnika što će dovesti do mirovnog sporazuma sklopljenog 474. godine.

Prije svoje smrti u 88. godini 25. siječnja 477. Gajzerik će doživjeti svrgavanje zadnjeg rimskog cara koji vlada u Italiji. Njegov unuk Hilderik će postati posljednji vladar iz Teodozijeve dinastije, ali on neće vladati Rimom kao Teodozije I. nego vandalskim kraljevstvom.

8. Rimsko osvajanje Egipta (Cezar, Antonije, August, Kleopatra)

RIMSKA OSVAJANJA

- OD 5. DO 3. ST.PR.KR. RIMLJANI SU RATOVALI S NARODIMA KOJI SU ŽIVJELI NA TLU ITALIJE: ETRUŠČANIMA, GALIMA, SAMNIĆANIMA, GRCIMA

- U 3. ST. PR. KR.- RIMLJANI SU ZAVLADALI CIJELIM APENINSKIM POLUOTOKOM I POSTALI SU GOSPODARI ITALIJE

- DA BI MOGLI RATOVATI, MORALI SU IMATI JAKU VOJSKU – SVI SLOBODNI RIMSKI GRAĐANI OD 17.DO 46. GODINE ŽIVOTA ( OSNOVU RIMSKE VOJSKE ČINI LEGIJA , OSNOVNO ORUŽJE – MAČ, KOPLJE, ŠTIT I STRIJELA )

- NA OSVOJENIM PODRUČJIMA RIMLJANI SU OSNIVALI - KOLONIJE – ŠIRE RIMSKU KULTURU I POLITIČKI UTJECAJ

- IAKO SU U 3.ST.PR.KR. ZAVLADALI CIJELIM APENINSKIM POLUOTOKOM, DA BI BILI GOSPODARI CIJELOG SREDOZEMLJA SMETALA IM JE KARTAGA - FENIČKA KOLONIJA OSNOVANA NA PODRUČJE SJEVERNE AFRIKE ( DANAŠNJI TUNIS )- KOJA JE VLADALA ZAPADNIM SREDOZEMLJOM

- RIMLJANI SU KARTAŽANE ZVALI PUNIMA – PUNSKI RATOVI – 3 PUNSKA RAT – TRAJU OD 264.G.PR.KR. –DO 146.G.PR.KR

- U 2. PUNSKOM RATU POSEBNO SE ISTAKAO PUNSKI VOJKOVOĐA HANIBAL, KOJI JE DOŠAO DA SAMOG RIMA, IPAK – PORAŽEN

- NAKON 3. PUNSKOG RATA – KARTAGA U POTPUNOSTI UNIŠTENA, RIMLJANI SU POSTALI GOSPODARIMA ZAPADNOG SREDOZEMLJA – PODRUČJE KARTAGE POSTAJE RIMSKA PROVINCIJA AFRIKA

- JOŠ DOK SU RATOVALI S KARTAŽANIMA, RIMLJANI RATUJU I PROTIV DRUGIH NARODA

– RIMLJANI RATUJU PROTIV ILIRA – RIMLJANI IH PORAZILI - STVORENA PROVINCIJA ILIRIK

- 146.G.PR.KR. PORAZILI SU GRKE I GRČKA POSTAJE RIMSKOM PROVINCIJOM

- 30.G.PR.KR. EGIPAT POSTAJE RIMSKA PROVINCIJA

- VELIKIM OSVAJANJA RIM JE STEKAO VELIKA BOGATSVA, ALI DOLAZI I DO KRIZE U DRŽAVI

- KRIZU SU POKUŠALA RIJEŠITI BRAĆA GRAHKO BROJNIM REFORMAMA – BEZ USPJEHA

- ČESTI USTANCI ROBOVA – SPARTAKOV USTANAK ( 73.-71.G.PR.KR )

- KRIZA I NEZADOVOLJSTVO U DRŽAVI DOVELI SU DO GRAĐANSKOG RATA

- KAO POSLJEDICA GRAĐANSKIH RATOVA NASTAJU TRIJUMVIRATI

- PRVI TRIJUMVIRAT ( 6O.G.PR.KR. ) = SAVEZ TROJICE – CILJ PREUZIMANJE VLASTI:

GNEJ POMPEJ – MARKO LUCIJE KRAS – GAJ JULIJE CEZAR

- PRVI TRIJUMVIRAT NIJE DUGO TRAJAO ZBOG NESUGLASICA MEĐU ČLANOVIMA, KAO POBJEDNIK IZ MEĐUSOBNIH SUKOBA IZLAZI GAJ JULIJE CEZAR

- GAJ JULIJE CEZAR- PRISTAŠA VLADAVINE JEDNOG ČOVJEKA, SENAT MU JE DODIJELIO NASLOV «OTAC DOMOVINE», BIO JE DOŽIVOTNI DIKTATOR

- 44.G.PR.KR. – GAJ JULIJE CEZAR UBIJEN

- PONOVO NEMIRI U RIMU – DRUGI TRIJUMVIRAT – 43.G.PR.KR. = MARKO ANTONIJE – MARKO EMILIJE LEPID – GAJ OKTAVIJAN

- UBRZO JE GAJ OKTAVIJE IZBACIO OSTALE I ZAVLADAO SAM

- GAJ OKTAVIJAN POSTAJE CAREM 27. G. PR. KR.

- OKTAVIJAN – DOBIVA NASLOV AUGUST ( UZVIŠENI ) , S NJIM POČINJE RAZDOBLJE RIMSKOG CARSTVA

- U RAZDOBLJU RIMSKOG CARSTVA -OD 27.G.PR.KR. DO 476.G. – BILO JE VIŠE CAREVA KOJI SU OSTAVILI POSEBAN TRAG. NEKI OD NJIH SU: KALIGULA, NERON, TIT, TRAJAN, DIOKLECIJAN, KONSTANTIN VELIKI, TEODOZIJE

- KALIGULA – (37.- 41.G.), SVOG KONJA PROGLASIO ZA SENATORA

- NERON –( 54.-68.G.) , UMISLIO DA JE VELIKI PJESNIK, KADA JE 64.G. IZGORIO RIM – OPTUŽIO KRŠĆANE

- TIT- ( 79.-81.) , UGUŠIO USTANAK ŽIDOVA U JUDEJI , ERUPCIJA VEZUVA 79.G. - POMPEJI

- TRAJAN – ( 98 .-117.G ), CARTSVO IMA NAJVEĆI TERITORIJALNI OPSEG, SENAT MU JE DODIJELIO NASLOV «OPTIMUS» - NAJBOLJI

- DIOKLECIJAN – ( 284. -305.G.), UVEO POREZE ZA SVE, PROGONIO KRŠĆANE, SAGRADIO PALAČU – DIOKLECIJANOVA PALAČA

- KONSTANTIN VELIKI ( 306.-324.G ) , 313.G. MILANSKIM EDIKTOM PROGLASIO VJERSKU SLOBODU U CARSTVU, PODRŽAVAO JE KRŠĆANSTVO, PODIGAO NOVU PRIJESTOLNICU – KONSTANTINOPOL (CARIGRAD)

- TEODOZIJE ( 379.-395.), 380.G. KRŠĆANSTVO POSTALO JEDINA RELIGIJA CARSTVA, 395.G. PODIJELIO CARSTVO NA ISTOČNO I ZAPADNO ( ZBOG LAKŠE OBRANE OD BARBARSKIH PLEMENA KOJI SVE VIŠE UGROŽAVAJU CARSTVO )

- IAKO JE CARSTVO PODJELJENO, NIJE SE USPJELO SAČUVATI OD BARBARA

- 476.G. ZBAČEN POSLJEDNJI RIMSKI CAR , GERMANSKI VOJSKOVOĐA ZBACIO JE ROMULA AUGUSTULA – ZAPADNO RIMSKO CARSTVO PRESTALO JE POSTOJATI

- ISTOČNO RIMSKO CARSTVO POSTOJAT ĆE JOŠ 1 000 GODINA POD IMENOM BIZANT

( DO 1453.G. KADA ĆE GA OSVOJITI TURCI )

Rimskim osvajanjem Egipta 30. god. p.n.e. završena je višemilenijumska povijest staroegipatske države.

Cezar

Gaj Julije Cezar, latinski Gāius Iulius Caesar (Rim, 13. srpnja 100. pr. Kr. – Rim, 15. ožujka 44. pr. Kr.), rimski vojskovođa, političar i pisac.

Građanski rat

Dok je Cezar još uvijek bio u Galiji, Pompej je u Rimu zadobio većinu u senatu. Kada je Cezaru istekao petogodišnji rok prokonzula, 50. pr. Kr., pozvan je u Rim od senata. Senat mu je naredio da se pojavi sam u Rimu a da prije toga raspusti svoju vojsku. Cezar je znao da će u Rimu biti bespomoćan ukoliko nema imunitet kao konzul, ili ukoliko nema zaleđe koje mu donosi zapovjedništvo nad legijama. Cezar je odbio naredbu senata i 10. siječnja 49. pr. Kr. prešao s vojskom rijeku Rubikon. Rubikon je bila granica s Italijom i to je označilo početak građanskog rata. Tradicija tvrdi da je kod prelaska Rubikona Cezar rekao Alea iacta est! ("Kocka je bačena!").

Mnogi senatori su pobjegli iz Rima jer nisu znali da Cezar ima svega jednu legiju sa sobom. Pompej je imao mnogo veću vojsku i Cezar mu je nudio pregovore i mogućnost da obnove savezništvo.Pompej je odbio. Prekretnicu u građanskom ratu donosi bitka kod Farsala, 48. pr. Kr.. Cezar je tu pobijedio dvostruko veću vojsku od Pompeja. Pompej je pobjegao u Egipat, a Cezar krenuo u potjeru za njim.

U Egiptu Cezar je pobijedio Ptolemeja XIII. u bitci kod Nila i prepustio upravu Egipta Kleopatri VII.. Zatim je pobijedio i pontskog kralja Farnaka II. u bitci kod Zele, 47. pr. Kr.. Nakon te bitke poslao je senatu čuvenu poruku Veni, vidi, vici ("Dođoh, vidjeh, pobijedih"). U međuvremenu Pompej je ubijen u Egiptu. Cezar je pobijedio protivnike i u bitci kod Thapsusa, 46. pr. Kr. i Gnej Pompeja, sina Pompeja Velikog, u bitci kod Munde, 45. pr. Kr..

46. pr. Kr. Cezar je po treći put postao konzul zajedno sa Markom Emilijem Lepidom, a 45. pr. Kr. postaje jedini konzul. Nakon ovoga Cezar postaje apsolutni diktator i sva vlast u Rimskom imperiju je u njegovim rukama. 44. pr. Kr. Cezar postaje konzul po peti put, ovaj put zajedno sa Markom Antonijem.

August

August, lat. IMP·CAESAR·DIVI·F·AVGVSTVS, (Rim, 23. rujna 63. pr. Kr. – Nola kod Napulja, 19. kolovoza 14.), pravim imenom Gaj Julije Cezar Oktavijan (lat. Gaius Julius Caesar Octavianus), pranećak Julija Cezara (unuk Cezarove sestre Julije), bio je trijumvir u drugom trijumviratu, a kasnije i prvi rimski car.

Bezpogovorno povijesno ocijenjen kao jedan od najvećih rimskih careva. Premda su njegovim dolaskom na vlast očuvane dotadašnje forme Rimske Republike, vladao je autokratski preko 40 godina kao jedini i nikom odgovorni gospodar moćnog Rima. U zasluge

mu se, između ostalog, ubraja to što je priveo kraju gotovo stogodišnje razdoblje građanskih ratova i donio Rimu mir (Pax Romana), razvoj i prosperitet, te udario temelje rimskoj imperijalnoj veličini. Imenom Oktavijan, u povijesti je ostao poznat pod imenom August, što je ustvari titula koju mu je dodijelio Senat 27. pr. Kr., a znači Uzvišeni, pa se u povijesti uvriježilo da se tim činom, ta godina računa i kao početak Rimskog Carstva.

Augustove najznačajnije titule

Dok je tijekom građanskog rata Oktavijan bio nemilosrdan prema protivnicima što je dovelo do stvaranja mržnje običnog stanovništva prema okrutnom vođi nakon pobjede on postaje milostiv davajući oproste gotovo svima (Cezarion je bio izuzetak). Kao veliki političar on tada zna da treba pridobiti srca stanovništva kako bi mogao nastaviti vladati.

Prve tri godine nakon rata Oktavijan, koji se još od doba svoga testamentarnog usvajanja voli nazivati Cezar (zbog propagandne snage ovog imena), nastavlja vladati kao tijekom rata s minimalnim obzirom na kršenje zakona. Tada 27. godine pr. Kr. na iznenađenje stanovništva on vraća Senatu kontrolu nad vojskom i provincijama. To davanje ipak nije bilo bez garancija pošto je te, kao i prethodnih godina, Oktavijan bio konzul, što ga je činilo praktički nedodirljivim. Također njegova politička baza se i dalje nalazila među bespogovorno vjernim vojnicima kao i svima onima koji su imali ekonomske ili političke koristi od njega tijekom građanskog rata.

Da bi se riješila ova situacija tijekom siječnja 27. pr. Kr. Senat Oktavijanu daruje titule Augustus i Princeps. U prijevodu značenje prve je uzvišeni, a druge prvak. Prije Oktavijana titulu Princeps su dobivali stariji, veoma poštovani senatori čija imena su se uvijek pisala prva u popisima članova Senata. Također se ova titula davala osobama koje su se iskazale u služenju države. Zbog ta dva razloga on je zavolio te titule kao i treću, onu imperatora, koja se do tada koristila samo za vojne pobjednike, a koju je Oktavijan zaslužio tijekom građanskog rata. Kako je na kraju trebao ipak izabrati u službenim dokumentima izdanim nakon 27. pr. Kr. kao njegovo ime se uvijek navodi Imperator Caesar August.

Nakon smrti pontifexa maximusa (vrhovnog svećenika) Marka Lepida 13. pr. Kr. Oktavijan dobiva i ovu titulu koja će se dodjeljivati svim rimskim carevima do 376. godine kada prelazi u ruke papa koji je imaju sve do današnjih dana.

Rimski narod je istinski volio svoga Augusta. Za tu ljubav možemo naći više nego dovoljno razloga koje je ovaj politički spretan vladar stvarao. Te manipulacije možemo vidjeti još tijekom građanskog rata kada 32 godine pr. Kr. August protuzakonita dolazi do testamenta Marka Antonija kako bi dobio narodno podršku za svoj rat. Kako je u testamentu pisalo da rimski heroj i general Marko Antonije želi biti pokopan uz egipatsku kraljicu Kleopatru narod ga je u afektu proglasio izdajnikom i zakunuo se na vjernost Augustu (a ne rimskoj državi !!) Nakon pobjede u ratu i dolaska mira malo iz straha zbog njegovih okrutnosti tijekom rata, malo iz zahvalnosti za ponovni dolazak mira prvi put nakon 20 godina Senat i narod mu je dodjeljivao bezbroj titula. Neke od njih je prihvaćao nakon prvobitno žestokog odbijanja, dok je druge definitivno odbio čime uspijeva stvoriti sliku sebe kao skromne osobe koja se žrtvuje za državu.

Tu sliku on je htio uvijek zadržati znajuću veoma dobro da mu daje popularnost u narodu. U skladu s tom politikom nakon obje drastične ustavne promjene u njegovu korist 27. i 23. pr. Kr. on bi napustio Italiju i krenuo u inspekciju provincija dok se stvari ne slegnu.

Osim tih čisto političko-manipulativnih igara August je stvarno radio za boljitak svog stanovništva. Nakon što mu je Senat dao upravljanje dostavom hrane za Rim glavni grad više nije imao nikakve probleme po tom pitanju. Gradnja velikog broja cesta, vodovoda i termi tijekom njegove vladavine je također svima upadala u oči. Tu dužnost kao i mnoge slične on je prihvatio "protivno svojim željama" tek kada mu ih je Senat uvalio zbog nedostatka novca. August s druge strane je veoma rijetko patio od toga pošto ima potpunu političku i ekonomsku kontrolu nad Pirinejskim poluotokom, Bliski Istokom, Egiptom i Galijom. O svim tim važnijim radovima koje financira iz "vlastitog džepa" on izdaje malene novine kako bi stanovništvo za njih znalo. Sličnu sudbinu doživljavaju i financijske krize kada državi zatreba novca o čemu su nam i ostali zapisi. S druge strane nigdje se ništa ne navodi o trenucima kada on posuđuje novac od države...

U usporedbi s republikanskim dobom tijekom njegove vladavine provincije doživljavaju ekonomski procvjet praktičkim nestankom korupcije. Tijekom Rimske republike guverneri koji upravljaju provincijama znaju da tijekom svog mandata od nekoliko godina moraju skupiti dovoljno novca za nastavak političke karijere u Rimu. Sada je s tom tradicijom u potpunosti prekinuto pošto guverneri ovise u Augustu. U slučaju njihovog naglog bogaćenja dok se nalaze u provinciji njima prijeti istraga i moguće pogubljenje.

Svi ti razlozi zajedno dovode postepeno među običnim pukom do mistifikacije Augusta kojemu se kasnije i dodjeljuje titula oca domovine. S druge strane zbog mira i naglog ekonomskog procvata tijekom njegove vladavine za epohu 30 pr. Kr. - 14. se zna upotrijebiti i pojam Pax Augusta.

Ostavština

Gledajući iz današnje perspektive, August je otac današnje europske civilizacije (kao što je Ćin Ši Huangdi za kinesku). Prije njegove vladavine, rimska država se nalazila gotovo 100 godina u socijalnim nemirima, građanskim ratovima i pod vlašću raznih diktatora (Gaj Marije, Sula, Cezar). Toj politički oronuloj tvorevini on je svojim reformama dao još mnogo godina života. U današnjem političkom smislu najvažnija posljedica njegovih reformi je preživljavanje ideje da vlast potječe od naroda (republikanska ideja) pošto je ona bila osnova njegovog političkog sustava. Ako gledamo utjecaj njegovih reformi na svakodnevni život ljudi, njegova ostavština su policija, vatrogasci i mirovinsko osiguranje pošto su oni osnovani tek tijekom njegove vladavine.[24]

Gledajući iz Augustove perspektive ostavština mu je potpuno uništena. On je vladao 41 godinu (27. pr. Kr. - 14.), a svi njegovi potomci će biti likvidirani u sljedećih 54. Princepsi koji dolaze nakon njega su postepeno uništavali njegov politički program svojim neshvaćanjem situacije. Tiberije odustaje od nužnosti stalnog reizbora kako bi se zadržao republikanski privid, Kaligula želi postati i de facto apsolutistički vladar, a Klaudija izabire vojska namjesto Senata, dok Neron toliko troši državno blagajnu i uništava državu da je nakon njega završila vladavina cijele Julijevsko-Klaudijevske dinastije. Također svojim reformama budući carevi uvećavaju rimsku vojsku narušavajući tako ravnotežu civilne i vojne administracije što će rezultirati generalima koji se bore za carsku krunu (kriza 3 stoljeća). Bez obzira na koji način će budući carevi dolaziti na vlast oni će kao svoju titulu uvijek uzimati Augustovo ime.

Marko Antonije

Marko Antonije (lat. Marcus Antonius, rođen oko 83. st. e., umro 30. st. e.) bio je rimski državnik i vojskovođa. Kao jedan od važnih pristalica Julija Cezara obavljao je visoke državne i vojne dužnosti, a nakon atentata na Cezara sklopio je s Gajem Julijem Cezarom Oktavijem i Markom Emilijem Lepidom zvanični savez koji je danas poznat pod imenom "drugi trijumvirat". Trijumvirat se raspao 33. godine st. e., a razmirice između Oktavija i Antonija prerasle su 31. st. e. u građanski rat, koji se završio Antonijevim porazom u bici kod Akcija, a zatim i u samoj Aleksandriji. Antonije je 30. st. e. izvršio samoubistvo zajedno sa svojom ljubavnicom, egipatskom kraljcom Kleopatrom

Antonije i Kleopatra

Antonije je zatim u Pergamu okupio provincijalce i naložio im da porez koji je dugovan rimskoj državi za prethodnih deset godina isplate u roku od dve. Zatim je nastavio dalje na istok rešavajući sporove između gradova i pomažući onim rimskim klijentima koje je Kasijeva vladavina oštetila (npr. Rodosu). Najzad, u Tarsu je sreo egipatsku kraljicu Kleopatru koja je izašla pred njega kako bi se opravdala za svoje neučestvovanje u ratu protiv cezaroubica. Antički izvori podvlače da je Antonije bio zanet Kleopatrinom razboritošću i lepotom i da je ubrzo postao njen ljubavnik i oruđe u borbi za vlast. Po njegovom naređenju Kleopatrina sestra i rivalka Arsinoja je ubijena u Miletu, a uklonjeno je još nekoliko kraljičinih neprijatelja. Već zimu 41/40. godine Antonije je proveo u Aleksandriji, ali je početkom 40. morao da se vrati na zapad. Kleopatru neće videti naredne četiri godine, kao ni blizance koje mu je rodila: Aleksandra Helija i Kleopatru Selenu.

Oktavijan se u međuvremenu vratio u Italiju, poslao Lepida u Afriku i prionuo na posao podele zemlje veteranima. Zadak je bio vrlo težak, pošto je trebalo raseliti stanovnike sa zemlje 16 srednjeitalskih gradova koji su obećani veteranima, ali je Oktavijanu obezbedio popularnost kod veterana i vojnika, popularnost koja je bila presudna u osvajanju apsolutne vlasti. U ovu podelu umešali su se Antonijeva supruga Fulvija i njegov brat Lucije, konzul iz 42. godine, pokušavajući da obezbede prednost Antonijevim vojnicima i učvrste njegovu popularnost u Italiji. Razmirice između Lucija Antonija i Oktavijana su prerasle u sukob poznat kao Peruzinski rat, koji je najavio novi sporazum između trijumvira.

Nakon pada Peruzije, Oktavijan je oprostio Luciju, a Fulviji je dozvoljeno da ode iz Italije u Atinu, gde se sastala sa svojim suprugom početkom 40. godine. Antonije se zatim iskrcao u Brundiziju i za trenutak je zavladala opasnost novog građanskog rata u Italiji. Ipak, nezadovoljni vojnici apelovali su na svoje vojskovođe, pa su Antonije i Oktavijan sklopili sporazujm u Brindiziju, po kojem su Oktavijanu pripale provincije zapadno od grada Skodre (današnjeg Skadra), a Antoniju sve istočno od tog grada. Pored toga, potvrđeno je da obe strane mogu regrutovati vojsku u Italiji. Pošto je Fulvija u to vreme preminula, Antonije je oženio Oktavijanovu sestru Oktaviju Mlađu. Njegova želja bila je da se na istoku osveti za poraz trijumvira Krasa i pokrene veliki pohod protiv Parćana. Parćani su upravo 40. godine, koristeći se Antonijevim odsustvom, opustošili rimsku Siriju, ali je naredne godine Ventidije Bas uspeo da ih trajnije potisne. U međuvremenu, Antonije je boravio u Atini sa svojom novom suprugom očekujući da mu Oktavijan omogući regrutaciju i dolazak novih legija. Navodno, sada se prepustio porodičnom životu i u odelu privatnog lica je obilazio javne priredbe i filozofske škole. Kratkotrajnu idilu u Antonijevom životu uvećalo je i rođenje ćerkice Antonije Starije 39. godine. Kako je Oktavijan neuspešno zaratio na gospodara Sicilije, Seksta Pompeja, Antonije se sa svojim šurakom sastao u Tarentu 37. godine. Ovoga puta Oktavijan je prepustio Antoniju dve legije, a zauzvrat je dobio sto dvadeset brodova. Vlast trijumvira, koja je bila na izmaku, sada je, shodno dogovoru, ali bez legitimne

skupštinske procedure, produžena na još pet godina. Oktavija je ostala u Italiji, a Antonije, u skladu sa starim ambicijama, otišao je ponovo na istok.

Kleopatra

Kleopatra VII Philopator (Κλεοπάτρα θεά φιλοπάτωρ, prosinac, 70. pr. Kr. ili siječanj, 69. pr. Kr. – 12. kolovoza?, 30. pr. Kr.) bila je kraljica drevnog Egipta iz dinastije Ptolemejevića, makedonskog podrijetla. Godine 48. pr. Kr. je, koristeći svoje zavodničke i diplomatske sposobnosti, uspjela Gaja Julija Cezara privući na svoju stranu u dinastičkom sukobu i tako sebi osigurati vlast nad Egiptom. Cezaru je poslije rodila sina Cezariona. Nakon Cezarove smrti je zavela Cezarovog generala i pristašu Marka Antonija, kojemu će roditi djecu i na čijoj strani će se boriti u ratu protiv Oktavijana. Nakon bitke kod Akcija 31. godine pr. Kr. pobjednički Oktavijan je okupirao Egipat i učinio ga rimskom provincijom. Kleopatra je počinila samoubojstvo i s njom je za nekoliko stoljeća nestalo samostalne egipatske države. Uz nju se vezuju mnoge afere i teorije zavjera. Imala je sestru Arsinoe, s kojom se nije slagala. Čak se nagađa da je Kleopatra naredila Marku Antoniju da ju ubije. U današnjem svijetu ljudi se često pitaju kakav je bio njezin nos. Usprkos toga smatra se najpoznatijom i najljepšom vladaricom u egipatskoj povijesti. Inspirirala je mnoge pjesme, drame, slike, filmove i TV serije. Elizabeth Taylor je definitivno najpoznatija filmska Kleopatra.

9. Konstantin - pojava, osnutak i značaj kršćanstva (G)

Konstantin Veliki (lat. Flavius Valerius Aurelius Constantinus) (Naissus, 28. veljače 274. - 22. svibnja 337.), rimski car 306. – 337

Flavije Valerije Konstantin rođen je 28. veljače 274. godine u provinciji Gornjoj Daciji, u gradu Naissusu (danas Niš u Srbiji). Bio je sin Konstancija I. Klora i Helene koja je živjela povučeno sve dok Konstantin nije došao na vlast. Njoj je omogućio slobodan pristup carskoj riznici, njezino je ime i lik dao utisnuti u kovani novac i obasuo je svim počastima što odgovaraju položaju jedne carice. Helena je taj visoki položaj iskoristila da čini dobro. Konstantin je dobio pridjev Veliki na bojnom polju. Cijeli se život borio protiv odmetnutih pretendenata na carski naslov te barbarskih upada sa sjevera i istoka. Konstantin dolazi na vlast nakon što je Dioklecijan odstupio s vlasti. Izabrale su ga na zapadu britanske legije, dok je na istoku u Rimu bio izabran Maksencije. Nakon neuspjelih dogovora dogodio se rat 312. kod Milivijskog mosta između Konstantina i Maksencija gdje je Konstantin pobijedio uz pomoć štitova na kojima je bio nacrtan križ, a legenda kaže da je u noći prije borbe ukazao križ gdje je pisalo u tom ćeš znaku pobjediti.

Konstantin I. Veliki sa Modelom Konstantinopolom (Mozaik u Aja Sofiji).

Nakon toga je 313. g. pod pritiskom majke Helene objavio Milanski edikt u kojem je objavio da kršćanstvo postaje slobodna religija, nakon toga podijelio je mnoge darove crkvi te je novčano pomagao majci u izgradnji mnogih crkvi, jedna među njima bila je i Bazilika Rođenja Isusova u Betlehemu koja je izgrađena na mjestu gdje se vjeruje da je rođen Isus

Krist. Konstantin je podržavao novu vjeru što dokazije sva dobra djela koja je i napravio, ali se tek pokrstio na samrti jer se krštenjem brišu svi dotadašnji grijesi. Dana 7. ožujka 321. g. objavio je Konstantinov edikt kojim je uveo venerabilis die Solis (lat. "časni dan Sunca"), nedjelju kao građansku instituciju, te zakonski naredio njezino svetkovanje, zabranivši bilo kakve građanske ili obrtničke poslove u taj dan.

Konstantin Veliki osnovao je novo administrativno središte Rimskog carstva, Novi Rim, koje je bilo ukrašeno brojnim palačama, hipodromom, crkvama. Novi Rim postaje glavnim nasljednikom klasične rimske civilizacije i novom kršćanskom prijestolnicom, a kasnije će ga nazvati Konstantinopol. Pod tim je imenom više od tisuću godina bio najrazvijeniji grad na svijetu.

Car Konstantin Veliki je 325. godine stavlja izvan zakona gladijatorske igre, koje se i dalje sporadično održavaju do 450. g. 330. Konstantin je proglasio Novi Rim (kasnije po njemu nazvan Konstantinopol) glavnim gradom carstva zbog njegove razvijenoti i važnosti.

10. Rimski Panteon

Panteon ili Hram svih bogova je rimski hram sagrađen tijekom vladavine Hadrijana u to doba, na obrub arhitrava dodan je natpis koji je orginalno pripadao hramu, a koji je sagradio Marko Vipsanije Agripa 27.-25. pr. Kr. On je vodio gradsku i graditeljsku obnovu Rima pod vladavinom Augusta i također je odgovoran za oblikovanje i ostvarenje monumentalne transformacije centralnog Campusa Martiusa. Drugi natpis, ispod prvog, bilježi restauraciski rad obavljen na Panteonu po naredbi cara Septimija Severa i njegova sina Karakale 202. g.

Savršeno očuvani Panteon je preživio nekoliko pljački, modifikacija i restauracija a za to je djelomično zaslužan bizantski car Foka koji je ovu zgradu dao na dar papi Bonifaciju VIII. 608. godine. On ju je transformirao u crkvu s nazivom Sveta Marija od mučenika.

11. Dioklecijanova palača

Dioklecijanova palača je antička palača cara Dioklecijana u Splitu. Ostaci palače danas su dio povijesne jezgre Splita.

Početak gradnje Dioklecijanove palače nije točno utvrđen. Pretpostavlja se da je to bilo oko 295. g., nakon uvođenja tetrarhije (vladavina četvorice). Ipak, deset godina nakon te odluke, kada je Dioklecijan abdicirao 305. g., palača još nije bila dovršena, a postoje naznake da su se neki radovi odvijali dok je car boravio u njoj. Po čijoj je arhitektonskoj ideji palača izgrađena i tko su bili njeni graditelji, ne zna se. Međutim, uklesana grčka imena Zotikos i Filotas, kao i brojna uklesana grčka slova ukazuju na to da je određeni broj graditelja bio porijeklom iz istočnog dijela carstva tj. da je Dioklecijan doveo sa sobom majstore s Istoka. Ipak, velika je vjerojatnost da je veliki dio radne snage bio lokalnog porijekla. Osnovna građa je dolazila iz neposredne blizine. Bijeli vapnenac je dopreman s Brača i ponešto iz Segeta kraj Trogira; sedra se vadila iz korita obližnjih rijeka, a opeka se izrađivala u salonitanskim i drugim

radionicama smještenima u blizini. Građevina kao cjelina nije imala neposredni uzor u dotadašnjem rimskom graditeljstvu. Njena originalnost proizlazi iz osnovne funkcije i prilagodbe položaju.

Smrću cara Dioklecijana 316. g. život u palači se ne gasi, a preobražaji počinju već u prvim stoljećima života palače. Budući da je bila u posjedu rimskog dvora, pružala je utočište prognanim članovima carske obitelji, a najbitniji događaj bio je rušenje Salone početkom 6. st. kada je dio prognanog stanovništva našao utočište unutar zidina palače i kada počinje novi, organizirani gradski život.

U razdoblju slobodne srednjovjekovne komune, između 12. i 14. st., dolazi do većeg arhitektonskog razvoja, kada su brojne srednjovijekovne kuće ispunile ne samo rimske zgrade nego i veći dio slobodnog prostora ulica i trijemova. U tom razdoblju započinje i izgradnja romaničkog zvonika Katedrale sv. Dujma. Romanička je umjetnost zastupljena i radovima velikih majstora kao što su Andrija Buvina koji je izradio drvena vrata katedrale u 13 st. i Juraj Dalmatinac, iz čije su radionice potekle raskošne plemičke palače u oblicima venecijanske gotike s naznakama renesanse (npr. palača obitelji Papalić). U katedrali je i njegovo remek-djelo, oltar sv. Staša.

Dioklecijanova palača nije samo izvanredan antički spomenik, nego je i nacionalno i svjetsko dobro. Zajedno s kasnijom srednjovijekovnom dogradnjom ona čini vrijedan arheološki i povijesno-umjetnički kompleks i zato je 1979. g. uvrštena na UNESCO-ov popis svjetske baštine.

12. Karlo Veliki

lo Veliki (latinski: Carolus Magnus ili Karolus Magnus, njemački: Karl der Große, francuski i engleski: Charlemagne ; 2. travnja 747. - 28. siječnja 814.), franački sukralj od 768. - 771., jedini vladar od 771. do 814., car od 800. godine.

Ratovi

Prvi po povijesnom redosljedu od ratova Karla Velikog je bio onaj protiv Sasa. Njega se veoma jednostavno može nazvati i drugim križarskim pohodom ( prvi je bio bizantski pohod između 626. i 628. godine ) pošto se on vodio s ciljem zatiranja tamošnje paganske religije. U prvom od saskih pohoda iz 772 godine koji će trajati sljedeća tri desetljeća franačka vojska uništava tamošnje sveto stablo kao dokaz nadmoći kršćanstva. Tijekom najvećeg dijela ovoga doba franačka vojska bez problema pobjeđuje lokalno stanovništvo koje bi se po njenom povratku u domovinu opet pobunilo. Sve te bune traju do 804 godine kada je Karlo Veliki po zadnji put bio prisiljen izravno intervenirati protiv pobunjenika.

Puno uspješniji i kraći je bio njegov rat protiv Langobarda. Iako je formalni razlog za ovaj rat između 773. i 774. godine bilo pitanje granica između papinske države i kralja Deziderija, stvarna Karlova motivacija se nalazila u djeci Karlomana koja su živjela u Paviji i predstavljala opasnost po njegovog tek rođenog prestolonasljednika Karla mlađeg. Ono što je još Pipin Mali dokazao, potvrdio je i Karlo Veliki, čije dvije armije su s velikom lakoćom uništile protivničku vojsku 773. godine. Nakon toga je uslijedila opsada Pavije, koja pada u sljedeću godinu. Tijekom pada ovog grada djeca Karlova brata Karlomana su bila likvidirana dok je langobardski kralj bio pošteđen te sudbine.

Zasljepljen prividnim uspjehom u ratu protiv Sasa i totalnom pobjedom u Italiji, franački kralj je počeo vjerovati u vlastitu nepobjedivost tako da kada dobiva poziv za intervenciju u današnjoj Španjolskoj, on mu se bez razmišljanja odaziva. Ovaj pohod iz 778 godine na kraju dobiva ishod potpuno drugačiji od očekivanja. Bez obzira na prvobitne uspjehe koje čine osvajanja Barcelone i Pamplone, Karlov oprez se javlja pri opsadi Zaragoze koja se odbija predati. Kap koja prelijva čašu tada postaje vijest o saskoj buni nakon čega se donosi odluka o napuštanju Španjolske. Prije odlaska Karlo uništava obrambene zidove baskijske prijestolnice Pamplone zbog čega ga ubrzo ovaj narod počinje napadati. U najvećoj bitki ovoga rata Baski uništavaju franačku armiju koja čuva njihovu zalaznicu. Među poginulima se našao grof Bretonske marke Roland čija sudbina će biti opjevana u najpopularnijem epu toga doba. Taj poraz je na neko vrijeme smirio osvajačke ambicije Karla Velikog koji se tada okreće organizaciji svoga velikog kraljevstva.

Posljednji od velikih ratova Karla Velikog počinje 788. godine kada Avari u potezu upitne inteligencije pljačkaju franačku istočnu Italiju. Kako je na taj potez jedini odgovor mogao biti rat, on se i dogodio. Rat će sveukupno trajati nešto malo više od deset godina ne radi protivničke snage nego radi potrebe franačkih vojski da guše saske bune. Konačnom pobjedom Karla Velikog njegova država se zbog aneksije vazalne Bavarske ( 788 godine ) prostirala od Dunava do Atlantskog oceana i od Barcelone do Baltičkog mora. Na svom tom području jedini pokušaj ozbiljne franačke bune je bio onaj iz 792. godine kada ga njegov sin Pipin Grbavac pokušava oboriti državnim udarom.

Karlo Veliki i Hrvatska

Karlo Veliki i Hrvatska [uredi]

Hrvatska se ovog vladara ticala samo tijekom njegovih ratova s Avarima i Bizantom. Njegovo uništenje Avara rezultira kratkoročnim nastankom slavenske države imena Blatonski Koštel između Drave, Mure i Dunava. Ova kratkoročna državna tvorevina će biti uništena krajem devetog stoljeća mađarskim osvajanjem. U tom kratkom vremenskom razdoblju veliki dio tamošnje populacije čine Hrvati.

Istra s druge strane zbog ratova s Bizantom postaje povijesna zanimljivost. Kao dotadašnji rimski (bizantski) teritorij prelazi direktno u ruke Svetog Rimskog Carstva. Od tadašnjih vojnih operacija ostaje danas u već zaboravljenom događaju priča o pogibiji Karlovog furlanskog markgrofa (generala) Erika na današnjem području Rijeke 799 godine. Kako je najbliži tadašnji grad u tom sukobu bio Tarsatika (danas Trsat), ona je bila uništena kao opomena drugima. Tadašnja područja Panonske i Dalmatinske Hrvatske su nominalno priznale vlast Franaka dok je Crvena Hrvatska (crnogorsko primorje i dio Albanije danas) ostala u vlasti Bizanta. Franci se inače nisu miješali u unutarnje poslove Dalmatinske (Primorske) Hrvatske, tako da su hrvatski knezovi vladali praktički samostalno. Primorska Hrvatska je priznavala vrhovnu franačku vlast sve do kneza Branimira, a onda se potpuno osamostalila, a Panonska Hrvatska sve do kraja 9. stoljeća i provale Mađara.

Koliko je Karlo bio moćan i ugledan među Hrvatima i ostalim Slavenima svjedoči i činjenica da je hrvatska i slavenska riječ "kralj" nastala upravo od Karlova imena (Carolus).

Amfiteatar

Amfiteatar je naziv za posebnu vrstu rimske javne građevine u kojima su se održavale gladijatorske igre koje, u sklopu kojih su rimski građani organizirali i ispunjavali svoje slobodno vrijeme (otium). Zdanja za održavanje spektakla bila su veoma funkcionalna i njihove se arhitektonske karakteristike reflektiraju u svim aspektima suvremenih sportskih borilišta. Sam termin amfiteatar (grč. amphitheatron = dvostruko kazalište, lat. amphitheatrum) označava njegov oblik dvostrukog teatra, odnosno, dvostrukog polukružnog gledališta grčkog i rimskog kazališta, koji daje optimalanu mogućnost praćenja gladijatorskih borbi. Amfiteatri predstavljaju specifične javne građevine iz klasičnog rimskog perioda namijenjene priređivanju gladijatorskih igara (ludi gladiatori), borbi između divljih i razjarenih životinja (venationes), pomorskih bitaka (naumachiae), raznih parada i drugih u rimskom svijetu omiljenih oblika često krvoločne zabave.

Najpoznatiji amfiteatri su rimski Kolosej i amfiteatri u Veroni i Pompejima (Italija), pulska Arena, i amfiteatri u El Džemu (Tunis), te Nimesu i Arlesu (Francuska).

Iako se danas ne čini tako, rimljani su amfiteatre gradili u velikom broju svojih gradova pa gotovo u svakom talijanskom gradu možemo naći ostatke rimskih amfiteatara. U Hrvatskoj amfiteatre nalazimo u Puli, u Saloni i u Burnumu kraj Knina, a postoje indicije o postojanju takvih građevina i na drugim područjima: Osijek (Mursa), Trilj (Tilurium), Zadar (Iader), Sisak (Siscia)...

Hadrijanova vila

Hadrijanova vila (talijanski, Villa Adriana) je veliki rimski arheološki kompleks u Tivoliju, Italija. Hadrianova vila je upisana na UNESCOv popis mjesta svjetske baštine u Europi kao važna kulturna i arheološka lokacija, zajedno s obližnjom vilom d’Este. One su i važne turističke destinacije u Laciju. Vila je zbog ubrzanog prpadanja ruševina dospjela na UNESCOv popis 100 najugroženijih mjesta svjetske baštine na svijetu.

Arhitektura

Hadrianova vila je kompleks od preko 30 građevina koji zauzima oko 1 km², većinom još neotkriven. Kompleks sadržava palaču, nekoliko termi, kazalište, hramove, knjižnice, državničke prostorije i odaje za dvorjane, pretorijansku gardu i robove.

Vila je bila najveći primjer rimskog Aleksandrijskog vrta kojemu je namjera bila da predstavi sveti krajolik. Tako vila sažima utjecaje drugih kultura, prije svega Grčke i Egipta.

Jedan od najbolje očuvanih dijelova vile je bazen Kanopus (Canopus, ime po egipatskom gradu u kojemu je bio hram posvećen Serapisu – Serapeum) i vještačka špilja (Serapeum). Hadrijan, kao vladar koji je mnogo putovao i razumio se u arhitekturu, posudio je mnoge stvari, poput karijatida Canopusa ili skulptura egipatskog minijaturnog boga plodnosti Besa.

Grčko "Morsko kazalište" ima klasične jonske stupove, dok su kupola glavne građevine i korintski lukovi Canopusa i Serapeuma čista rimska arhitektura. Ovo “kazalište” se sastoji od

okruglog trijema (portika) sa stupovima koji nose bačvasti svod, dok je iznutra polu-prstenasti bazen s otokom u sredini koji je nekada bio povezan s trijemom s dva pokretna mosta. Na otoku se nalazi mala rimska kuća (Domus) s atrijem, knjižnicom, triklinij (triclinium) i malo kupatilo.

Okolica također ima složenu mrežu podzemnih tunela koji su služili za promet sluga i namirnica iz jednog dijela u drugi. Nadzemni putevi su služili više rangiranim dvorjanima. kupole i bačvasti svodovi se nalaze posvuda; kupole parnih kupelji imaju okrugle otvore kako bi para mogla izlaziti, a podsjećaju na Panteon u Rimu, koji je također izgradio (i dizajnirao) Hadrijan.

Pompeji

Pompeji (latinski: Pompeii, talijanski: Pompei) su grad smješten na obali mora u blizini rijeke Sarno, kraj Napulja u talijanskoj pokrajini Kampaniji, te na sjecištu putova prema morskoj luci. Podignut je na vulkanskoj stijeni koja se uzdiže 30 metara iznad mora. Kako je potpuno bez izvora vode, život je bio težak, no zbog strateškog položaja koji je omogućavao kontrolu plodne nizine iza grada i morskog zaljeva ispod grada, bio je privlačna lokacija za mnoge narode. Grad je najpoznatiji kao rimski grad koji je uništen u erupciji vulkana Vezuva 24. kolovoza 79. godine. Pompeji su bili zatrpani pod slojem pepela 1600 godina prije nego što su slučajno otkriveni. Ruševine Pompeja se nalaze na koordinatama 40°45 ′ 00 ″ N 14°29 ′ 10 ″ E .

Otkriće Pompeja

Godine 1592., prilikom iskapanja kanala, arhitekt Fontana je otkrio ostatke oslikanog zida, što je dokumentirano i zaboravljeno. Iskapanje je započeto tek 1748. godine za vladavine burbonskog kralja Karla Napuljskog, vjerujući da je riječ o drevnom gradu Stabiae. Godine 1763. iskopan je natpis koji je potvrdio pravo ime grada Pompeja. Kako je Herkulanej bio zatrpan tvrdim slojem blata, a Pompeji mekanim slojem blago otvrdnutog pepela, iskopine su brže napredovale u Pompejima. Poluiskopani Pompeji su postali senzacijom i ranom turističkom lokacijom već u 18. stoljeću.

Iskapanje je pojačano 1860. godine kada je ravnateljom arheološke lokacije postao Giuseppe Fiorelli, koji je prvi primjenio sustav konzerviranja otkrića, i strateški isplairao iskapanja umjesto bjesomučne potrage za blagom.

Najvažnija otkrića i studije o gradu su djelo Amadea Maiurija od 1924. do 1961. godine. Suvremena istraživanja su također plodonosna, ali i suočena s problemima očuvanja arheološke lokacije.

Moderni Pompeji

Moderni grad Pompeji je osnovan u pompejskoj dolini (Valle di Pompeii) 1875. godine s malim naseljem od 300 stanovnika, koja danas broji oko 25,000 stanovnika. Odvjetnik i zaljubljenik u kult Djevice Marije, blaženik Bartolo Longo, je od 1872. godine upravljao izgradnjom Pompeja u kojima je podigao veličanstvenu crkvu Djevice Marije od Ružarija i sirotište za djevojke (1887.) i djecu osuđenika (1892.), te školu (1922.). Zvonik crkve je izgrađen 1925. god., a njegov brončani križ na vrhu služi kao orijantir za cijelu dolinu rijeke

Sarno. Crkva je postala hodočasničkim mjestom Djevice Marije, štoje dovelo do osamostaljenja Pompeja kao grada 1927. godine. Gradsko gospodarstvo se temelji na turizmu s velikim brojem hotela, restorana i otmjenih prodavnica.

Znamenitosti

U tijeku je izbor jubilarnog članka.

Pompeji

Pompeji (latinski: Pompeii, talijanski: Pompei) su grad smješten na obali mora u blizini rijeke Sarno, kraj Napulja u talijanskoj pokrajini Kampaniji, te na sjecištu putova prema morskoj luci. Podignut je na vulkanskoj stijeni koja se uzdiže 30 metara iznad mora. Kako je potpuno bez izvora vode, život je bio težak, no zbog strateškog položaja koji je omogućavao kontrolu plodne nizine iza grada i morskog zaljeva ispod grada, bio je privlačna lokacija za mnoge narode. Grad je najpoznatiji kao rimski grad koji je uništen u erupciji vulkana Vezuva 24. kolovoza 79. godine. Pompeji su bili zatrpani pod slojem pepela 1600 godina prije nego što su Povijest [uredi]

Prvo naselje su osnovali Etruščani na već postojećoj Oskanskoj naseobini Alstadt (ispod foruma) koncem 7. st. pr. Kr. tako što su podigli gradske zidine okruživši oko 63 hektara površine, skoro cijelu današnju površinu grada. Etruščanima su Pompeji služili kao sigurna luka i naselje u kojem su obavljali trgovinu, te se grad razvijao poprilično kaotično, za razliku od obližnjeg otoka Ischia i gradova Cumaea i Neapolisa gdje su Grci još od 770. pr. Kr. provodili organiziranu gradnju.

Nakon Bitke kod Cumae 524. pr. Kr., gradom su zavladali Grci, a već koncem 5. st. pr. Kr. Grke su potjerali novi naseljenici sa sjevernih planina, Samniti, koji su zavladali skoro cijelom Kampanijom. Unatoč strogoj vlasti Samnita, grčki utjecaj je ostao snažan u gradu koji je za njihove vladavine ojačao svoje zidine. Nakon Samnitskih ratova (343. pr. Kr. - 290. pr. Kr.) Samnite su porazili Rimljani i Pompeji su postali dio Rimsko-Italskog saveza u kojemu su sačuvali svoju autonomiju i započeli ubrzan razvitak, temeljen na trgovini vinomi uljem. Do 2. st. pr. Kr. sve važnije javne građevine su bile podignute i ukrašene, a forum je dobio dugu kolonadu s tri strane i postao je centar vjerskog, političkog i upravnog života grada.

Za vrijeme rimskog građanskog rata Pompeji su stali na stranu drugih italskih gradova koji su zahtijevali rimsko građanstvo. Okrutni general i rimski konzul Sula je ugušio ustanak u cijeloj Kampaniji 89. pr. Kr., a Pompeji su proglašeni kolonijom Colonia Cornelia Venerai Pompeianorum prema srednjem imenu Sule (Cornelius) i božici Veneri koju je obožavao. Pompeji su izgubili status slobodnog grada i bili su primorani usvojiti rimsko pravo, a brojni vojnici iz Suline vojske su dobili placeve oko grada. Dotadašnje vladarske obitelji Popidius, Trebius i Holconius su izgubili moć u korist novopridošlica, pa su čak i samnitski hramovi romanizirani, Jupiterov hram pretvoren u Kapitolij, a u gradu su podignuti novi hramovi, terme, odeon i amfiteatar.

Za vrijeme cara Augusta i Rimskog Carstva Pompeji su se nastavili razvijati, a od 20. pr. Kr. širom grada su podignuti rimski hramovi omiljenih Augustovih božanstava, te je obožavanje u tim hramovima značilo obožavanje Cara. Vespazijan je proširio Venerin hram i podigao svoj

hram na forumu na kojemu su uklonjene skulpture slavnih pompejanaca i naposljetku zamijenjene skulpturama careva. Podignuti su i brojni slavoluci od kojih je najpoznatiji Neronov slavoluk na istočnoj strani Kapitolija.

Smrt Pompeja [uredi]

Erupciji Vezuva koja je zatrpala Pompeje prethodili su brojni potresi od kojih je najrazorniji bio onaj 67. godine, sedam godina prije katastrofalne erupcije. Pompeji su se brzo oporavljali zahvaljujući svojoj snažnoj ekonomiji, no neke od obnova su još bile u tijeku kada je Pompeje zadesila konačna smrt.

Do 24. kolovoza 79. godine, za Vezuv se vjerovalo kako je obična planina. Negdje oko 12 sati uz strahovit prasak “čep” od otvrdnute lave kojim je bio začepljen krater vulkana se rasprsnuo od nagomilanog pritiska. Eksplozija je izbacila stup vulkanskog materijala visok oko 20 km, koji je slijedila “kiša” malog kamenja (lapilli), te vulkanskog pepela koji je zatrpao sve u radijusu od 70 km. U vrijeme erupcije u Pompejima je živjelo oko 20.000 ljudi.

Plinije Mlađi, admiral rimske flote u obližnjem Misenu i znanstvenik prirodoslovac, u svom pismu Tacitu opisuje katastrofu u kojoj je poginuo njegov stric Plinije Stariji, a kojemu je on svjedočio bježeći brodom prema Stabiae. On navodi: “Pojavio se oblak koji mogu opisati samo oblikom guste čempresove krošnje ... Kontinuirani i dugi potresi su tresli kuću, kao da je netko pomjerao iz temelja, u jednom trenutku slabo, u drugom jače. Ljudi ispred kuće su bili prestrašeni od kamenja koje je padalo s neba, iako je bilo svijetlo i tako prhko da se lomilo na dodir; ... ipak sam odlučio izaći van s jastucima na glavi.”

Pompeji i obližnji Oplontis su zatrpani za samo nekoliko sati, a potresi i plimni valovi su potrajali sve do slijedećeg jutra. Na kraju je kiša stvrdnula impresivnu rijeku lave i pokrenula blatne lavine. Herkulanej je zatrpan impresivnom razinom blata od 20 metara, vjerojatno od jezera koje ispunjavalo krater vulkana prije eksplozije. Većina stanovnika Pompeja nije poginula od urušavanja zgrada, niti od vulkanskog kamenja s neba, već od otrovnih plinova iz vulkanskog kamenja.

Nekoliko dana poslije carska senatorska komisija iz Rima je došla na mjesto tragedije da organizira pomoć za preživjele. Sljedeće godine je i sam car Tit posjetio lokaciju, te pronašao da su uzaludni svi pokušaji za obnovom Pompeja i Herkulaneja. Preživjeli nisu imali druge, već da pokušaju pronaći svoje mrtve i pokoje svete predmete, te da se odsele na neko gostoljubivije mjesto.

Tek je car Aleksandar Sever (208.-235.) pokušao izvući nešto mramora, stupova i skulptura iz grada, ali je veoma brzo napustio radove. Od tada su Pompeji bili potpuno zaboravljeni, osim nekoliko maglovitih navoda na rimskim kartama koje su prepisivane sve do srednjeg vijeka.

Otkriće Pompeja [uredi]

Godine 1592., prilikom iskapanja kanala, arhitekt Fontana je otkrio ostatke oslikanog zida, što je dokumentirano i zaboravljeno. Iskapanje je započeto tek 1748. godine za vladavine burbonskog kralja Karla Napuljskog, vjerujući da je riječ o drevnom gradu Stabiae. Godine 1763. iskopan je natpis koji je potvrdio pravo ime grada Pompeja. Kako je Herkulanej bio zatrpan tvrdim slojem blata, a Pompeji mekanim slojem blago otvrdnutog pepela, iskopine su

brže napredovale u Pompejima. Poluiskopani Pompeji su postali senzacijom i ranom turističkom lokacijom već u 18. stoljeću.

Iskapanje je pojačano 1860. godine kada je ravnateljom arheološke lokacije postao Giuseppe Fiorelli, koji je prvi primjenio sustav konzerviranja otkrića, i strateški isplairao iskapanja umjesto bjesomučne potrage za blagom.

Najvažnija otkrića i studije o gradu su djelo Amadea Maiurija od 1924. do 1961. godine. Suvremena istraživanja su također plodonosna, ali i suočena s problemima očuvanja arheološke lokacije.

Moderni Pompeji [uredi]

Moderni grad Pompeji je osnovan u pompejskoj dolini (Valle di Pompeii) 1875. godine s malim naseljem od 300 stanovnika, koja danas broji oko 25,000 stanovnika. Odvjetnik i zaljubljenik u kult Djevice Marije, blaženik Bartolo Longo, je od 1872. godine upravljao izgradnjom Pompeja u kojima je podigao veličanstvenu crkvu Djevice Marije od Ružarija i sirotište za djevojke (1887.) i djecu osuđenika (1892.), te školu (1922.). Zvonik crkve je izgrađen 1925. god., a njegov brončani križ na vrhu služi kao orijantir za cijelu dolinu rijeke Sarno. Crkva je postala hodočasničkim mjestom Djevice Marije, štoje dovelo do osamostaljenja Pompeja kao grada 1927. godine. Gradsko gospodarstvo se temelji na turizmu s velikim brojem hotela, restorana i otmjenih prodavnica.

Znamenitosti [uredi]

Forum je bio glavni i pješački trg u Pompejima i srce gradskog života. Bio je dug 142, a širok 38 metara, a od njega su vodile glavne ulice. Bio je uokviren kolonadom dorskih i jonskih stupova s tri strane, dok se na četvrtoj nalazio Jupiterov hram, kasnije Kapitolij (hram posvećen rimskom Trojstvu Jupitera, Juna i Minerve). Bio je popločan, a uokvirivale su ga najvažnije javne građevine (navedene suprotno od smjera kazaljke na satu):

• Apolonov hram iz 2. st. pr. Kr. je izgrađen preko starijeg iz 5. st. pr. Kr. i ima korintske stupove s oltarom od traventina pored sunčanog sata, ispod dugih stuba. Hram obilježavaju dvije skulpture, brončani Apolon s lukom i mramorna Dijana nasuprot;

• Bazilika sa sudnicom iz 2. st. u kojoj se vjerojatno odvijala i važnija trgovina;

• Tri identične općinske zgrade, ured gradonačelnika (Duumviri), ured Aidelesa koji je bio zadužen za javnu gradnju i gradsko vijeće (Curia), te uz njih zgrada za izbore (Comittium) koja je bila bez krova i imala je petera vrata;

• Zgrada Venerine svećenice Eumachiae koja se bavila unosnom proizvodnjom predmeta od vune u vrijeme cara Tiberija. Ova zgrada je zapravo sjedište njene bogate trgovačke korporacije i tvornice odjevnih predmeta;

• Vespazijanov hram izgrađen nakon 62. godine je imao malo svetište sa skulpturom Cara naglašeno s četiri masivna korintska stupa, ispred kojeg je bio podij i kockasti oltar ukrašen reljefom carske žrtve koji je još tu;

• U nastavku su slijedile građevine: Hram za pučke prinose žrtve, natkrivena tržnica (Marcellum) s kružnom fontanom u sredini i Neronov slavoluk na ulazu u forum;

• Jupiterov hram, kasnije Kapitolij je bio izbačen u središte foruma, a danas se iza njega ocrtava vrh Vezuva;

• Na kraju tu je bio Druzov slavoluk, javni toalet, trgovina žitarica i Mensa Ponderaria (devet rupa u vapnencu vanjskog zida Apolonova hrama koje su služile kao standardna mjerila za vaganje robe).

• Forumske terme iz 2. st. pr. Kr. su bile malene i nepravilnog trokutastog oblika, ali su posjedovale sve prostorije koje su trebale jednom Rimljaninu: svlačionicu (Apodyterium), bazen s hladnom vodom (Frigidarium), kupatilo (Tepidarium) ukrašeno štuko reljefima divova koji nose gredu, garderobu (Calidarium), sobu za vježbanje (Gymnasium) i poseban odjel za žene.

• Faunova vila je ogromna stambena kuća (domus) koji prekriva cijelu četvrt (insulae) od oko 3,000 m² i jedna je od najvećih privatnih građevina u Pompejima. Potječe iz 2. st. pr. Kr., a ime je dobila po malenoj brončanoj figuri Fauna koji je stajao u sredini plitkog bazena (impluvium) u središtu atrija. Ova kuća nepoznatih vlasnika je imala dva atrija, dva peristila, tri triklinija sa stambenim prostorijama, privatnim kupatilom, kuhinjom, toaletom, konjušnicom i zgradama za sluge organiziranim oko velikog središnjeg atrija.

• Vila Vettii je bila raskošna rezidencija bogate trgovačke obitelji Vettii koja je najpoznatija po najbolje očuvanim zidnim freskama na brojnim zidovima. Vila je podijeljena na dva dijela, obiteljski dio organiziran oko atrija s vrtom i peristilom, i dio za poslugu s malim atrijem i malenim prostorijama. Obiteljske odaje i atrij su bogato dekorirane skulpturama i freskama mitoloških prizora.

• U sjevernom dijelu, pored amfiteatra, su se nalazile dvije vile: Kuća Octaviusa Quartiusa s najvećim vrtom u Pompejima i najveća vila u Pompejima – Vila Julije Felix.

• Carska vila je izgrađena na padini brda u ranom carskom dobu, a uništena je u potresu 62. godine i nikada nije obnovljena. Od nje su ostali 80 m duga kolonada s 43 stupa i slike mita o Tezeju i Ikarovom letu na zidu dnevnog boravka.

• Vila misterija izvan gradskih zidina potječe iz 2. st. pr. Kr. i najveličanstvenija je gradska vila. Pored luksuznih prostorija za gospodare, nastavljaju se prostorije farme koje se nastavljaju u okolicu s vinogradom. S farme se ulazilo u dvorište s peristilom koji je bio vezan s atrijem, a ovaj s tablinumom (četvrtastim hodnikom) koji se veže na apsidnu dvoranu koja je gledala na more s kriptoportika iznad litice. Oko njih su se nalazile kuhinja, veliki toalet, mali atrij, spavaće sobe i posebna panoramska blagovaonica koja je zbog svojih fresko dekoracija prozvana “Dvoranom misterija”. Njene zidne freske su duge 17, a visoke oko 3 metra, te prikazuju tajanstveni vjerski ritual inicijacije mladih žena povezan s ženskim kultom Doniza i njegovih orgijskih svečanosti “Bakanalija (Bacchanalia)”. Ovaj kult je zvanično bio zabranjen u Rimu i vlasnici su bili suočeni sa strogim kaznama. Freske su naslikane u frizu oko cijele prostorije, prekinutog samo vratima, koji s lijeva na desno prikazuje 28 likova u prirodnoj veličini na jarko crvenoj pozadini:

Trokutasti forum je bio svojevrsna pompejska akropola. Njegov trokutasti oblik strši izvan gradskih zidina i njegovi hramovi su bili daleko vidljivi s mora (prva stvar koju su pomorci vidjeli od Pompeja). U forum se ulazilo kroz portik uokviren s tri jonska stupa do kolonade od 95 stupova iz 2. st. pr. Kr. U sredini se nalazio veliki Herkulov dorski hram iz 6. st. pr. Kr. koji je kasnije pretvoren u Minervin hram, a naposljetku napušten prije uništenja Pompeja. Ispred hrama se nalaze tri pred-rimska oltara i okrugli bunar okružen dorskim stupovima, dok je iza hrama polukružna kamena klupa s koje se pruža pogled na Napuljski zaljev.

Lupanar je bio službeni bordel u Pompejima (od mnogih u gradu) koji se nalazio na sjecištu dvije malene ulica, ali u samom središtu grada. Brojne posjetioce su do bordela vodili putokazi u obliku falusa uklesani u ploče na ulicama. Na zidovima su brojne erotske scene, a iznad svakih vrata su eksplicitne scene seksa koje pokazuju mušterijama specijalnost prostitutke u sobi.

Stabijske terme iz 2. st. pr. Kr., u središtu grada, su se prostirale na 35,000 m² s unutarnjim dvorištem oko kojega su prostorije kupatila za muškarce, dok su ženske prostorije bile manje i imale su poseban ulaz.

Veliko kazalište iz 2. st. pr. Kr. je izgrađeno u grčkom stilu (sa sjedalicama uklesanim u padini brda), ali s rimskom scenom i plošnom galerijom oko sjedališta na kojem je moglo stati mnogo više ljudi (obično onih najsiromašnijih jer je to bilo najudaljenije mjesto). Kazalište je moglo primiti oko 5,000 ljudi, a mjesta najbliža orkestri su bila rezervirana za najvažnije posjetitelje, a iza scene se nalazilo veliko dvorište za vježbu oko kojega su bile gladijatorske barake.

Odeon (malo zatvoreno kazalište) se nalazi uz veliko kazalište i starije je (2. stoljeće pr. Kr.). Ima oblik polukružnog rimskog kazališta s četiri lučna ulaza iznad kojih su bile galerije za počasne goste. Obično se koristilo za manje izvedbe poput poetskih recitala i koncerata.

Amfiteatar su u 3. st. pr. Kr. dala izgraditi dva najveća upravitelja ove rimske kolonije, Caius Quintus Valgus i Marcus Portius, što ih čini najstarijim afitetrom u antičkom Rimu. Amfiteatar je mogao primiti oko 20,000 gledatelja na svoje tri etaže, a u najhladnijim danima zime i najtoplijim danima ljeta nije bilo predstava. Uz amfiteatar se nalazio najveći otvoreni prostor u gradu (141 x 107 m), rezerviran za carske ideološke prezentacije - Palestra.

Od triju gradskih vrata, vrata prema Vezuvu (Porta Vezuvio), vrata prema Nocereu (Porta Norcera) i vrata prema Herkulaneju (Porta Ercolano), vode ceste oko kojih su dva gradska groblja (necropolis) s bogatim grobnicama koje se prostiru na više od 250 m s obje strane ceste. Posjetitelji su morali proći pored velebnih grobnica, upozoreni na bogatstvo njegovih stanovnika, prije nego što bi došli u grad.

U gradu se nalazile i brojni dućani, restorani, gostionice, fontane, thermopolium (brzi restoran), vojna škola, pekarnice, Castelum Aquae (hidraulična vodovodna postaja), i dr.

Olimpski bogovi

Olimpski bogovi (ili Olimpljani) su 12 glavnih starogrčkih božanstava. Oni su stanovnici planine Olimp.

Olimpljani prema grčkoj mitologiji, žive u lijepim palačama na najvišoj grčkoj planini, Olimpu. Bogova ima 12: Zeus i Hera, Ares i Afrodita, Posejdon i Demetra, Apolon i Artemida, Hermes i Atena, Hefest i Hestija. Bogovi su stvarali svoje zakone, jeli ambroziju, pili nektar, a Apolon im je svirao, dok su Muze plesale. Zeus, Hera, Posejdon i Demetra, te Hestija, su braća i sestre, djeca Titana. Ostali Olimpljani su Zeusova djeca - Ares i Hefest zakonita, Atenu je Zeus rodio sam, a ostala su vanbračna. Svi su bogovi lijepi, osim ružnog i hromog Hefesta, najljepši je bog Apolon, a božica Afrodita. Bogovi imaju moć preobraziti se u što god žele te ponekad silaze na Zemlju. Žive na najvišim vrhovima Olimpa, a u Zeusovu čast, jedan od olimpskih vrhova nazvan je "Zeusovo prijestolje". Ponekad se Olimpljanima uključuje još jedan bog, primjerice Had, Dioniz, Heba itd.

Zeus i Hera

Zeus je vrhovni gospodar ljudi i bogova, glavni olimpski bog. Njegova je žena Hera. Ona je božica braka i rođenja, veoma ljubomorna na Zeusove ljubavnice. Također, kraljica je neba, a Zeus je gospodar neba, mora, podzemlja i Zemlje, iako je vlast podijelio drugim bogovima.

Ares i Afrodita

Ares je bog rata, sin Zeusa i Here. On mrzi Atenu i svoje roditelje, ali zato je bio redoviti Afroditin ljubavnik. S njom je imao nekoliko djece; neka su naslijedila dobre Afroditine osobine, a neka zle Aresove. Afrodita je nastala iz kastriranih spolnih organa primordijalnog Neba - Urana. Ona je najljepša božica, uz Apolona.

Posejdon i Demetra

Posejdon je bog mora, konja, bikova i potresa. On je veoma moćan, zaštitnik ribara. Ima čarobni trozupac, a uz olimpsku palaču posjeduje i morsku. Demetra je božica Zemlje i poljoprivrede, plodnosti, ljude je poučila kulturi. Ona je zaslužna za smjenu godišnjih doba. Personifikacija je biljne sile koja obnavlja ratareve usjeve.

Apolon i Artemida

Ta dva božanstva osvjetljavaju svemir. To su blizanci, djeca Zeusa i Lete, a rođeni su na otoku Delosu. Apolon je personifikacija Sunca, a povezan je s Helijem, a Artemida je božica Mjeseca, povezana sa Selenom.

Hermes i Atena

Hermes je sin Zeusa i Maje. On je glasnik bogova, veoma brz, jedan od Afroditinih ljubavnika. Atena je vrlo štovana. Božica je rata i mudrosti. Moćnija je i od Aresa. Hefest ju je pokušao silovati, ali nije uspio. Atena je rođena iz glave Zeusa, a pomogao je Hefest.

Hefest i Hestija

Hefest je bog vatre i kovača. Vrlo je ružan, pa ga je majka Hera bacila čim se rodio, na Zemlju, a pao je na otok Lemnos. Prisilno mu je za ženu dana Afrodita, ali ona ga je varala. Hefest je bio i hrom. Hestija je bila isprva božica vatre i ognjišta, ali je svetu vatru dala Hefestu, a njezino je mjesto zauzeo Dioniz, bog vina.