23
50. ZAGREBAČKI SALON

50. ZAGREBAČKI SALON - bib.irb.hr · PDF file26 arhitektonska gerila najteže dolazi do očiju javnosti zbog svoje ne-profitnosti, a ipak izravno djeluje u javnom prostoru. Eksperimen-talnim,

Embed Size (px)

Citation preview

Page 1: 50. ZAGREBAČKI SALON - bib.irb.hr · PDF file26 arhitektonska gerila najteže dolazi do očiju javnosti zbog svoje ne-profitnosti, a ipak izravno djeluje u javnom prostoru. Eksperimen-talnim,

50. ZAGREBAČKI SALON

Page 2: 50. ZAGREBAČKI SALON - bib.irb.hr · PDF file26 arhitektonska gerila najteže dolazi do očiju javnosti zbog svoje ne-profitnosti, a ipak izravno djeluje u javnom prostoru. Eksperimen-talnim,
Page 3: 50. ZAGREBAČKI SALON - bib.irb.hr · PDF file26 arhitektonska gerila najteže dolazi do očiju javnosti zbog svoje ne-profitnosti, a ipak izravno djeluje u javnom prostoru. Eksperimen-talnim,
Page 4: 50. ZAGREBAČKI SALON - bib.irb.hr · PDF file26 arhitektonska gerila najteže dolazi do očiju javnosti zbog svoje ne-profitnosti, a ipak izravno djeluje u javnom prostoru. Eksperimen-talnim,
Page 5: 50. ZAGREBAČKI SALON - bib.irb.hr · PDF file26 arhitektonska gerila najteže dolazi do očiju javnosti zbog svoje ne-profitnosti, a ipak izravno djeluje u javnom prostoru. Eksperimen-talnim,
Page 6: 50. ZAGREBAČKI SALON - bib.irb.hr · PDF file26 arhitektonska gerila najteže dolazi do očiju javnosti zbog svoje ne-profitnosti, a ipak izravno djeluje u javnom prostoru. Eksperimen-talnim,
Page 7: 50. ZAGREBAČKI SALON - bib.irb.hr · PDF file26 arhitektonska gerila najteže dolazi do očiju javnosti zbog svoje ne-profitnosti, a ipak izravno djeluje u javnom prostoru. Eksperimen-talnim,

CONCEPT PROPOSAL / PRIJEDLOG 64

PROJECTS REVIEW / SITUACIJA

BUILDING A TOURISM NATION 102

COMMERCIAL BUILDING 126

CULTURAL PROJECTS 148

EDUCATION AND SCIENCE 186

HOUSING 218

PUBLIC SPACE AND URBAN PLANNING 268

COMMUNITY PROJECTS 302

SPORT AND RECREATION 314

STUDENTS / STUDENTI 328

GUESTS / GOSTI 400

Page 8: 50. ZAGREBAČKI SALON - bib.irb.hr · PDF file26 arhitektonska gerila najteže dolazi do očiju javnosti zbog svoje ne-profitnosti, a ipak izravno djeluje u javnom prostoru. Eksperimen-talnim,

25

Arhitektura bez grada Silva Kalčić

Kao dio povijesti 20. stoljeća, godine 1903. održan je prvi Jesenski salon (Salon d’Automne) u Parizu kao alternativa službenom Pariš-kom salonu. Jedan je likovni kritičar vidio neorenesansni kip izložen među agresivnim novim slikama grupe budućih fovista i uzviknuo: “Donatello među divljim zvijerima!” (Donatello au milieu des fau-ves!). Odmah potom, 1904. osnovan je Salon dekorativnih umjetnika (Salon des Artistes Décorateurs). U Hrvatskoj, tri godine nakon pa-ljenje zastave monarhije na Trgu bana Jelačića u povodu otvorenja HNK – gdje je dakle kulturni događaj bio okidač za iskaz političkog stejtmenta, 1898. osnovan je Hrvatski salon. 1916. – 1919. utemeljen je Hrvatski proljetni salon kao likovna manifestacija bez jedinstvene ideje i estetske osnove, 1919. – 1928. mijenja naziv u Proljetni salon, a 1965. utemeljen je Zagrebački salon, godišnja manifestacija koja 1976. dobiva format trogodišnje izložbe, izmjenično likovne i primi-jenjene umjetnosti (i, potom, dizajna) i arhitekture. Razni pokreti avangarde u prvim desetljećima 20. stoljeća bili su ujedinjeni u oponiranju tradiciji umjetnosti i akademizmu, što ih je simbolizi-rala revijalna izložba Salona. Pobunu simboliziraju niječne stilske odrednice (raskid sa svime dotadašnjim), konstruktivne stilske odrednice (izlazak umjetnosti u život), “optimalna projekcija” (vjera u povijesnu vertikalu), odnosno vjera u povijest koja ide prema smislenom ispunjenju. Zanimljivo je da je Fontana Marcela Ducham-pa, ready-made iz 1917, odbijena na njujorškome Salonu nezavisnih, dakle zanijekan joj je (neprepoznat) status umjetničkog djela. U znak prosvjeda Duchamp je izradio Kutije u kovčegu (1936) kao vla-stiti, prenosivi muzej s minijaturnim djelima. “Nema veće posvete nekog umjetničkog djela od one koja ga dovršava samim događajem koji ga uništava”, riječima Jeana Baudrillarda. Original Fontane je izgubljen, vjerojatno uništen, pa danas još samo postoji fotografi-ja Alfreda Stieglitza kao dokument originalnog rada, nastala u 291 Galleryji u New Yorku. U pokušaju stvaranja integracijske umjetno-sti, predviđajući da u skoroj budućnosti “nećemo imati potrebu za slikarstvom i skulpturom jer ćemo živjeti u ‘ostvarenoj’ umjetnosti”, Mondrian je 1925. – 1926. kreirao ambijent Salon De Madame B à Dresden, koji je prvi put izložen tek 1970. u njujorškoj Pace Gallery. Umjetnost druge polovice 20. stoljeća aktivira se u društvu kao “društvena skulptura”, engl. social sculpture, njem. Soziale Plastik, prema Beuysovoj definiciji umjetnosti poimane kao način posto-janja odnosno “umjetnost uvijek izmiče”1; dok je u povijesti imala funkciju izvan sebe sama, filozofsku, religijsku, moralnu ili didaktič-ku.2 Avangarda umjetnost je bila izričito i predano u službi politike u njenoj želji da radikalno preoblikuje postojeći svijet i društvo, da bi umjetnost s kraja 1960-ih napustila univerzalne utopijske projekte stvaranja novog svijeta, razumno shvaćajući da u doba globalno po-bjedonosne nadnacionalne kapitalističke ekonomije jedini mogući

1 Ivan Kožarić.2 Prema: Arthur Danto, Nasilje nad ljepotom/Estetika i pojam umjet-

nosti, Muzej suvremene umjetnosti, Zagreb, 2006, str.

odgovor umjetnika jest realizacija niza mikroutopija osmišljenih kao antiparalelni pokret otpora u vidu procesa lokalne regionalizacije i diversifikacije. Retroavangarda je 1960-ih i 1970-ih restituirala avangardne tradicije zauzimanja za društvenu dimenziju umjetno-sti poimajući je kao društvenu kritiku, izlaganjem na otvorenom, u javnom prostoru iznoseći kritiku galerijskog sistema, sukladno tvrdnji Mladena Stilinovića da “nema umjetnosti bez posljedica”. Da parafraziram jedan tekst iz kataloga, pritom stalno treba isticati opasnost od pretjerivanja, koja se krije u svakom ljudskom činu. No u isto vrijeme želja za spoznajom i izmicanjem iz ustaljenog poretka i stanja u samom je temelju naše ljudskosti i ljudskog bića. 

Radovi na izložbi 47. zagrebačkog salona održanom u Gliptoteci HAZU 2012. godine, prema koncepciji prof. Dražena Juračića, bili su podijeljeni u 3 kategorije: Realizacije, Projekti i Prijedlozi. Na ovom, jubilarnom salonu radovi su, na način tzv. sekcija ranih zagrebačkih salona, podijeljeni u kategorije Prijedlog, ili svojevrsna vizionarska arhitektura, engl. “visionary architecture” (tzv. spekulativne fikcije; nije li mašta, u svojoj definiciji, sposobnost zamišljanja mogućih scenarija?), i Situacija. Postav izložbe, u prezentaciji radova, proši-ren je na multimedijalne (audio i/ili vizualne) materijale, i trodimen-zionalne (makete, prostorne i skulpturalne instalacije). Studenti, također, imaju priliku predstaviti svoj rad – prema postulatu nizo-zemskog teoretičara arhitekture Roemera van Toorna, dobar način da uspiješ u novo doba (generaciji) jest suprotstaviti se poziciji (idejama) prethodnika (tj. prethodne generacije). Kao što studenti vizualnih umjetnosti (ponajprije likovnih akademija) imaju vlastiti, (iduće godine 33.) salon mladih, ovogodišnji format izložbe može biti otponac za ustanovljenje nove tradicije, (uvjetno nazvanog) “salona” mladih na području arhitekture – do 35 godina starosti, ili studenata. Među radovima dominiraju 3D vizualizacije, što je rezultat konceptualnog istraživanja ili arhitektonsko-urbanističkih natječaja, koji je u slučaju Pogona, prve ustanova u Hrvatskoj osno-vane po modelu civilno-javnog partnerstva, raspisan od organizacije civilnog društva kao iskaz potrebe za objektom kulture za mlade i nezavisne kulture. Oni često ostaju tek utopijski wishful thinking, bez mogućnosti realizacije ili realizirani s velikom vremenskom odgodom i kompromisnim preinakama. “Projekt bez realizacije shvaćen je kao prilika za učenje i stvaranje utopijske slike hrvat-ske stvarnosti u kojoj bi zaista postojala potreba izgradnje ovakve zgrade. Takav stav oslobodio nas je blokade realiteta i omogućio viziju rada u boljoj budućnosti”3 Baudrillard, koristeći se vojnom terminologijom, govori o potrebi uzvratnog djelovanja arhitekture (nadilaženjem stvarnosti?) na kulturu sveprisutnih prolaznih junk slika. Dakle, konfrontacija ili povlačenje su mogući načini odnošenja arhitekture (arhitekata) spram urbane kulture (u Hrvatskoj). Tzv.

3 Iz koncepcijskog teksta Vedrana Jukića, Maše Medoš i Sabine Pleše / SODA arhitekti.

Page 9: 50. ZAGREBAČKI SALON - bib.irb.hr · PDF file26 arhitektonska gerila najteže dolazi do očiju javnosti zbog svoje ne-profitnosti, a ipak izravno djeluje u javnom prostoru. Eksperimen-talnim,

26

arhitektonska gerila najteže dolazi do očiju javnosti zbog svoje ne-profitnosti, a ipak izravno djeluje u javnom prostoru. Eksperimen-talnim, često interaktivnim arhitektonskom intervencijama bitno podižu kvalitetu života u gradu, direktno djeluju na okoliš i komuni-ciraju sa zajednicom te simbolički reagiraju i iskustveno aludiraju na memoriju mjesta otvarajući put potencijalnoj kritici ili doživljajnom odmaku od svakodnevnog. Cilj nerealiziranog dokumentarnog seri-jala o društveno osviještenoj arhitekturi Sabine Sabljić (2012 – 2015) jest propitati percepciju redefinirane uloge arhitekta u suvremenim društveno-ekonomskim odnosima te moduse njegove re-aktivacije u procese kreiranja nacionalnog rURBANOG prostora. Lebeus Wo-ods, primjerice, smatra da arhitektura i rat nisu nekompatibilni, da arhitekturu valja suditi ne prema problemima koje razrješava, nego koje stvara i da je “Arhitektura rat. Rat je arhitektura” (engl. “Archi-tecture is war. War is architecture”). Dakako, “projektivno” u “pro-jektivnoj arhitekturi” dolazi od projekta, koji se više tiče pristupa, strategije nego produkta; odnosi se na ono što će biti (“projicira” u budućnost, odnosno projektira budućnost), za razliku od kritič-kog pristupa koji se odnosi na prošlo, gleda unazad. Hegel govori o duhu vremena ili oblicima objektivnog duha – mreži kulturalnih značenja kao nečemu što je imanentno umjetničkom djelu. Ideja eksperimentalnog Manfreda Tafurija jest opća teorija kojom se on koristio da bi kritizirao avangardne koncepcije inovacije ranog 20. stoljeća. Avangarde su uvijek afirmativne, apsolutističke, totalitarne, smatraju da njihova lingvistička revolucija ne samo implicira, već uistinu “realizira” društveni i moralni preokret. Kad Picasso kaže “ja ne tražim, ja nalazim”, savršeno izražava izrični karakter avangardi. Tafuri tome suprotstavlja ideju eksperimentalnog u svom operativ-nom kriticizmu: “Eksperimentalno je, naprotiv, stalno odvajanje i sastavljanje, bivanje u kontradikciji, poticanja novih jezika i sintaksi koje svejedno nisu kao takve prihvaćene. Njihove novine mogu hrabro biti lansirane ka nepoznatom, ali lansirna platforma je čvrsto usidrena na zemlji”.4 Budući da stvarnost odbija biti aproprirana bez medijatora, za to je poslužila arhitektura kao prijelazna forma između nove tehnologije i društvene strukture, u “nadinterpretaci-ji” Heideggerovog razlikovanja technē i poiēsis. Neoavangardni radi-kalisti (često kroz utopijske projekte) oslobodili su se svih inhibicija prema usvajanju duha novog tehničkog, mehaničkog i elektroničkog doba, na koje odgovaraju redefinicijom vlastita jezika i strategija, istodobno ironijski i optimistički iz konteksta tehnike preuzimajući pojmove i postupke poput akumulacije, montaže i stavljanje eleme-nata u odnos tenzije (prenaprezanje, i sl.).

Prema Loosovom viđenju arhitekta kao zidara koji zna latinski, ovim izdanjem Salona može se iskazati poziv toj struci da bude na čelu kulturne obnove hrvatskoga društva, ponovne uspostave urbaniz-

4 Manfredo Tafuri, Theories and History of Architecture, Harper & Row, New York, 1979, str. 103 (fusnota 4).

ma i zoniranja gradova, a ponajprije prostornog planiranja, koje je u posttranzicijskom društvu ustupilo pred udarima (šamarima) kapitala. Polazeći od Ruskinove misli o poeziji i arhitekturi kao glavnim borcima protiv ljudskog zaborava, arhitekt se bavi odnosom spram povijesnog, kulturnog, političkog i arhitektonskog nasljeđa te istražuje mogućnosti suživota novih i starih (hibridnih) funkcija i struktura.5 Viđenje situacije u hrvatskoj arhitekturi 2003. i njezina “dijagnoza”, tadašnjeg selektora 38. zagrebačkog salona arhitekture Stefana Boerija iz Venecije, bilo je: “plodno zaostajanje”. U me-đuvremenu, umjesto učenja na pokušajima i promašajima drugih, morali smo ih načiniti i sami: dogodila se prevelika gustoća gradnje, ukidanje urbanističkog plana i stihijska tipologija gradnje nagrađena legalizacijskim procesima, srećom zaustavljena odgođenom, no zato prolongiranom recesijom u Hrvatskoj. Kada je te 2003. Boris Cvjetanović fotografirao zapadno predgrađe Zagreba s billboardom Zagrebačkog salona6, slučajno je u kadar “uhvatio” lateralni prizor čovjeka koji pretražuje po kanti za smeće. Danas je to postala sva-kodnevna scena, koja više nije percipirana kao eksces u urbanom krajoliku. Razlika grada spram arhitekture ili stroja jest da je grad u svojoj biti političan, i njegova je fragmentacija ili rekompozicija neodvojiva od političkih implikacija. Stefano Boeri promatrajuću hrvatsku gradnju 2003. zaključuje kako “produkcija” na stanovit način odražava karakteristike socijalnog konteksta u njegovim ekonomskim, političkim i socijalnim karakteristikama. Raslojavanje i stratifikacija hrvatskoga društva kao i njegovo posttranzicijsko stanje tada su doveli do pojave tipologije urbane vile, kao i držav-nog interesa za usmjeravanje stambene izgradnje (POS), pojave privatiziranih komercijalnih prostora tipične za tranzicijske sustave te velikih opskrbnih centara na rubovima gradova, koja prati pro-mjene u “stilu života” najširih društvenih slojeva. Danas se državni interes usmjerava na gradnju programa poduprtih fondovima EU, edukacijskih i znanstvenih institucija, poduzetničkih clustera, no zamjetan je i velik broj muzejskih zgrada, koje se često podižu in situ; prethodni je primjer Arheološki muzej u Naroni Gorana Rake. Posebna je tema suvremenih migracija, u slučaju Hrvatske u ovom trenutku iseljavanja mladih, i/ili obrazovanih ljudi, kao i dolaska izbjeglica iz Sirije (i šire regije) na njezine granice. Projekt Intermu-ndija Ane Dane Beroš (2014) bavi se temom clandestina u Italiji i ilegalne imigracije u suvremenoj Europi: “Na suvremene migrante gleda se kao na putnike – radnike s privremenim poslovima, koji žive na rubu nesigurnosti, na rubu duga. Ovo ljudsko stanje ‘negra-đanina’ ili polugrađanina, mora probuditi novu povijesnu svijest”. Svjetlosna skulptura NijeZaTebe / engl. NotForYou Monice Bonvicini

5 Prema tekstu diplomskog rada Ive Marie Jurić; mentorica je Mia Roth-Čerina.

6 Te su fotografije, kao i city-lights s oglasima za izložbu ispred Merca-tonea i u Vlaškoj ulici, te ulični plakati na rasvjetnim stupovima, bile dio vizualnog identiteta 38. salona autora Darka Fritza.

Page 10: 50. ZAGREBAČKI SALON - bib.irb.hr · PDF file26 arhitektonska gerila najteže dolazi do očiju javnosti zbog svoje ne-profitnosti, a ipak izravno djeluje u javnom prostoru. Eksperimen-talnim,

27

iz 2006. godine odnosi se na situacije isključenosti i separacije, i jezičnih struktura moći koje kontroliraju pristup nekom području i pravo nastanjivanja. Spomenuti van Toorn grad naziva “projek-tivnom mizanscenom” doživljavajući ga kao veliki datascape u koji umješta teatralnu performativnu arhitekturu, a koja zadržava neke elemente “kritičnosti” spram “stvarnog svijeta”. Koncept grada kao mjesta nove tipologije podrazumijeva promišljanje grada kao cjeli-ne, u njegovom totalitetu, čija fizička struktura otkriva kontinuitet njegovih formalnih i povijesnih slojeva uz suvremene intervencije u postojeće tkivo. No istodobno je grad u svojoj ontologiji oslobođen projekcije na društvo, socijalnih utopijskih i progresivnih pozitivi-stičkih definicija arhitekture počevši od razdoblja prosvjetiteljstva, odnosno arhitektura grada je oslobođena – što primjećuje već Victor Hugo – uloge “knjige društva”, engl. “socijal book”, koju na sebe u njegovo doba preuzimaju, sa svojim komunikacijskim poten-cijalima, tiskana knjiga i potom masovni mediji. Urbane forme nisu samo kombinacija materijala, volumena, boja i visina; one su, kako ih definira Kevin Lynch, načini korištenja, tokovi, opažanja, duhov-ne veze, sistemi reprezentacije, čiji se značaj mijenja kroz vrijeme, kulture i društvene grupe.7 Prema tome, urbanu formu definiramo kao simboličan izraz urbanog značenja i povijesnih preklapanja ur-banih značenja (i njihovih formi), koji su uvijek određeni konfliktnim procesima između povijesnih čimbenika.

Vratimo se 50. zagrebačkom salonu arhitekture: arhitekti iz studija MR 2 objašnjavaju kako je optimizam predeterminiran uvjerenošću onoga koji ga osjeća u mogućnost promjene – i ako tu spomenu-tu činjenicu udružimo s pojmom skepse, koja je osnova kritičkog razmišljanja, zbroj rezultira misaonim arhitektonskim alatom: kritič-kim entuzijazmom, koji je dovoljno nepredvidljiv da može prihvatiti kontradikcije provincijalnog i bezsmjernog društva u kojemu se nalazimo. Kao operativni arhitektonski alat MR 2 odabire programi-ranu banalnost. “U prostorima gradova, osobito hrvatskih, pojav-ljuju se venturijevski međuprostori između dominantnih (urbanih) formi. Posljedica su (ne)planiranja, skokovite izgradnje, društvenog diskontinuiteta te čestih, dubokih, socijalnih i ekonomskih promje-na. Ovakve prostore, često isključene iz mentalnih mapa građana, čitamo kao vrijednost ne samo u kvantitativnom, već i kvalitativnom smislu. Postavljen je problem: kako arhitektonski reprezentirati novi važan gradski sadržaj naizgled kontra-intuitivno smješten u paralelni prostor gradskog pochéa? “ Arhitekti MR 2 odgovaraju: interpretacijom zatečenog međuprostora.

Dosta je ‘’primjera koji sprečavaju izgrađene elemente od domini-ranja, u korist prostora između’’ (prema Hertzbergeru). U situaciji gdje domaća poduzeća propadaju, a industrijska se postrojenja

7 Prema: Kevin Lynch, The Image of the City, MIT Press, Cambridge, Massachusetts, 1960.

zatvaraju, hrvatski startupovi bilježe značajne globalne uspjehe, navode SODA arhitekti u eksplikaciji svoga rada za varaždinski Teh-nopolis. Njihov cilj je bio zamisliti zgradu koja reprezentira tu novu hrvatsku industriju. Na izložbi nalazimo, međutim, samo jednu tvorničku zgradu (kompleks Svilno, Rijeka, 2012, Igora Rožića i Da-vora Katušića). Transformacija javnih prostora potaknuta privatnim interesima ili neplanski izvedena u okviru parcijalne urbanističke obnove dio je životne problematike stanovnika brojnih gradskih područja. Smjene sustava, promjene strukture stanovništva, eko-nomske i kulturološke fluktuacije, neki su od faktora koji utječu na mijenjanje i oblikovanje urbanih vizura. Udovoljavanje brojnim i često suprotstavljenim potrebama i interesima zadaća je s kojom se uglavnom ne mogu nositi nadležne institucije, u pokušajima stvara-nja životnog okruženja koje bi trebalo zadovoljiti standarde većine. Urbanistički promašaji neizbježna su posljedica zanemarivanja društvenog pluralizma, prelaženja granica kontrole i poremećene ravnoteže odnosa privatnog i javnog; okolnosti su to koje uvjetuju različite modele sagledavanja problema, kritičkih osvrta i načina pokretanja promjena. Pierre Bourdieu pod habitusom podrazumije-va sustav djelovanja čovjeka kao čimbenika u sustavu, a ne izolira-nog subjekta, na temelju simboličkog i kulturnog kapitala zajednice kao što su način govora i vrijednosni obrasci. Arhitektura je volja epohe transformirana u prostor8.

Govoreći o prostoru kao o intelektualnom konstruktu, a o gradu kao mreži projektiranih prostora kroz koju se krećemo s bihevi-oralističkom mapom interakcija – nužno uvjetovanih uzajamnim očekivanjima9, misli i emocija ljudi, Lebbeus Woods reći će: “...Prostor jest praznina; a ljudi neprekidno osjećaju snažnu potrebu da tu prazninu ispune sadržajem vlastite prisutnosti. Ovo ispunjava-nje može biti mentalno ili fizičko, ili oboje. Ali ako prostor postoji u svijesti koju nije moguće ispuniti (jednostavnije rečeno: svijesti koja nije ispunjena), takav prostor predstavlja ‘nepoznanicu’. Drugim riječima, predstavlja nešto nepodnošljivo.”10 U ranijim epohama te su nepoznanice najčešće bile geografske, a manifestirale su se u obliku horizonata koje je trebalo prijeći, pripitomiti i naseliti kako bi se iza njih mogli ukazati novi horizonti. Specifičnom metodom urbanih narativa na način kritičke refleksije neki se autori na izložbi, a naročito studenti, bave skrivenim, zaboravljenim i fragmentiranim slojevima gradske povijesti govoreći o supostojanju dominantne i marginalne nematerijalne kulturne baštine grada. Ono što narativ-ni urbanizam razlikuje od sličnih metoda jest uvođenje priče kao glavne komponente u analizi prostora, a nositelji tih priča svojim

8 Za Miesa van der Rohea, kako je poznato.9 Christian Norberg-Schulz, Intencije u arhitekturi, Naklada Jesenski i

Turk, Zagreb, 2009, str. 40.10 Lebbeus Woods, “Pitanje prostora”, Čovjek i prostor, (628-629) 09-

10, 2006, , 18.

Page 11: 50. ZAGREBAČKI SALON - bib.irb.hr · PDF file26 arhitektonska gerila najteže dolazi do očiju javnosti zbog svoje ne-profitnosti, a ipak izravno djeluje u javnom prostoru. Eksperimen-talnim,

28

konkretnim i osobnim iskustvom sudjeluju u ponovnom ispisivanju urbane memorije određenog gradskog prostora. U svakoj pojedi-načnoj situaciji gradovi se oblikuju na temelju tri različita, među-sobno povezana procesa:

1. Konflikata u vezi s definiranjem urbanog značenja.2. Konflikata u vezi s adekvatnim performansama urbanih funkcija. Oba ova konflikta mogu proizaći iz različitih interesa i vrednota, u istom prihvaćenom okviru, ili iz različitih pristupa realizaciji zajed-ničkog cilja urbanih funkcija.3. Konflikata i vezi s adekvatnim simboličkim izrazom urbanog zna-čenja i (ili) funkcija.”11

“Za intervenciju unutar povijesnog građevnog tkiva potrebno je pronaći adekvatan odgovor između dva dijametralno suprotna stajališta prema graditeljskoj baštini. Jedan je potpuno ignorantski i okrenut devastaciji, dok drugi štiti bezrezervno sve što je ‘staro’, pa čak i pod cijenu prezervacije nečega upitne vrijednosti i potpu-ne neupotrebljivosti u današnjem vremenu.”12 Luka Korlaet i Nino Virag u idejnom rješenju tipske zamjenske zgrade za Gunju stradalu u poplavama 2014.13 oblikuju je tako da odgovara zahtjevima raci-onalnosti i jednostavnosti i istodobno uvažava tradicijske prostor-no-oblikovne elemente. Autori predlažu rješenje koje reinterpre-tira prostorni model tradicionalne slavonske kuće s ganjkom koja djeluje arhetipski, kompaktno i jednostavno, no s osuvremenjenim tradicijskim elementima te promjenom funkcije tipologije ambara i drugih gospodarskih zgrada slavonskoga sela. Prisjetimo se kako je POS-ova stambena zgrada u Krapinskim Toplicama Ive Letilović i Morane Vlahović iz 2003, gdje su autorice interpretirale tradicional-ne materijale i gradnju pa su na zgradu stavile interpretaciju ganjka i drvenu oplatu, vrlo teško bila useljena, “a u vrijeme dovršetka gradnje mediji su pisali o arhitektonskoj strahoti – tankeru, štali, pa čak i krematoriju... “14 Framptonova definicija kritičkog regiona-lizma, arhitekture moderne, može biti interpretirana u suvreme-nosti na način isticanja odgovornosti arhitekture prema kontekstu u kojemu će se graditi. Njezin naglasak treba biti na topografiji, klimi, svjetlu i tektonskim formama jednako kao na scenografiji, na taktilnom kao na vizualnom. U neposrednoj povijesti arhitekture

11 Manuel Castells, “Proces društvene urbane promjene”, Misliti grad, Petar Bojanić i Vladan Djokić (ur.), Arhitektonski fakultet Univerziteta u Beogradu, 2011, str. 175.

12 Vanja Ilić i Radionica arhitekture u koncepcijskom tekstu za rekon-strukciju i stalni postav Hrvatskog prirodoslovnog muzeja u Zagrebu, 2014.

13 Natječajni rad, Gunja, Slavonija, 2014, za raspisivača Ministarstvo gra-diteljstva i prostornog uređenja RH.

14 Maroje Mrduljaš, “U obranu arhitektonske zamisli 2”, kolumna na internetskoj stranici DAZ-a, 19. rujna 2010.

nalazimo dvije vrste kritičke arhitekture: jednu, koju teoretski prati (i obratno) filozofija dekonstruktivizma, autora koji se referiraju na arhitektonsko-društveni diskurs trenutka i eventualno sabotiraju norme, ali ne predlažu alternativu. Druga forma kritičke arhitekture jest kritički regionalizam u Europi, Aziji i Australiji, gdje se pokušava nadići otuđenje, komodifikaciju (tretiranje svega, od arhitekture do čovjeka, kao robe) i ponajprije uništenje prirode, prirodnih resursa (zalaganjem za održivi razvoj, nostalgijski poput umjetnika land-ar-ta) u suvremenom društvu urbane kulture koje preziru i iz kojega se povlače. Odnosno, posvećuju se “stvaranju razlike”, isključujući “događaje” iz svoje arhitekture odnosno propuštajući njome dati okvir življenju, programirati (najbolji) način i razlog njezina korište-nja (pogotovo uzimajući u obzir misao Michela de Certeaua da je alternativa uvijek moguća, potencijalna, odnosno da kasni kapita-lizam ne može u potpunosti kolonizirati svakodnevni život). Kritički regionalizam je reakcija na individualizam suvremenog urbanog čovjeka, bez korijena (ponovno analogija s prirodnim okolišem) u kulturi mobilnosti u kojoj dominira zastrašujuća “figura” automo-bila. U suvremenoj arhitekturi, “landform building” je mnogo više od formalne strategije. Nove tehnologije gradnje, nove tehnike projektiranja, nove formalne strategije i manifestacije krajolika i ekologije u suvremenoj arhitektonskoj praksi provocirale su preis-pitivanje tradicionalnog odnosa arhitekture prema tlu. Mnogi radovi na izložbi 50. zagrebačkog salona tematiziraju etički oblik sustava, permakulturno projektiranje tzv. održivih životnih prostora ljudi u skladu s prirodom. U noveli Prisutnost Jerzyja Kosinskog retardira-ni vrtlar Chance na sve što ga pitaju odgovara opisujući prirodne cikluse i biljke u vrtu koji obrađuje, imitirajući formu televizijskog razgovora, zbog čega je počeo biti smatran vrlo mudrim čovjekom. Na izložbi je, također, nekoliko primjera prenamjene i rekonstrukci-je industrijske i komunalne arhitekture (npr. Saše Randića u Rijeci, Bloka Benčić u knjižnicu i dječju kuću – Blok Rikard Benčić u prote-klih je dvadeset godina doživio niz transformacija kroz koje se može pratiti promjena politika u kulturi). Većinu takvih inicijativa dolazi od organizacija civilnog sektora, kao što je kampanja za zaštitu Motela Trogir, potom program i upisivanje privremenih umjetničkih intervencija u njega radi veće društvene vidljivosti, koju je započela skupina građana u sklopu programa udruge za suvremene umjetnič-ke prakse Slobodne veze. Obnovljeni tvornički kompleksi, kao što je Benčić ili Željezara Sisak, bili bi okidač za revitalizaciju cijelog kraja i turistički atraktor. Saša Randić objašnjava recentne promjene u modelima obnove: “Što je prije trebalo postati novo, danas je do-bro da je staro”; “nova arhitektura dešava se iza kulisa”15. Europski centar za kulturu leta “Mali princ” jest prijedlog načina rekonstruk-cije i revitalizacije napuštenog aerodroma Željava, Anete Mudronja Pletenac iz 2014. Aerodrom Željava nastaje u kasnomodernističkoj

15 U eksplikacijskom tekstu za rad 4:33.

Page 12: 50. ZAGREBAČKI SALON - bib.irb.hr · PDF file26 arhitektonska gerila najteže dolazi do očiju javnosti zbog svoje ne-profitnosti, a ipak izravno djeluje u javnom prostoru. Eksperimen-talnim,

29

gesti, u vrijeme hladnoratovske krize kao odraz moći političke ideje jedne zajednice u svrhu totalne regulacije i kontrole, u trenutku napuštanja devastirana činom otvaranja, bušenja brda, i potom njegovim miniranjem. Taj je podatak stvorio autoričinu potrebu za aktiviranjem prostora aerodroma upisivanjem novog događajnog programa u njega, jukstapozicijama različitih i raznorodnih diskur-sa i heterogenim analogijama kao “slučajan susret šivaćeg stroja i kišobrana na stoji za seciranje” Comte de Leautreamonta.

Tema 6. zagrebačkog salona, na više načina prekretničke 1971. godine, glasila je Grad kao prostor plastičkog zbivanja. Cjelokupan materijal za izradu desetak umjetničkih intervencija donirale su razne radne organizacija, proizvođači električne opreme, boja, pla-stike, neonskih cijevi i sl. (npr. Chromos), s ciljem svraćanja pažnje prolaznika na oblikovno plastičke činjenice svakodnevnog okoliša i njihova moguća poboljšanja. Arhitektura danas od umjetnosti pre-uzima skepticizam prema ideji originalnosti, zagovara aproprijaciju, citatnost, reciklažu, odričući se ideje monumentalnosti i progresa. “Prostor u kojem živimo nije ni neprekidan ni beskrajan ni homogen ni izotropan. No znamo li točno gdje se lomi, gdje se savija, gdje se prekida i gdje se spaja? Nejasno osjećamo pukotine, zjevove, točke trenja; katkad imamo neodređen dojam da na mjestima zapinje, puca ili da se sudara. Rijetko želimo saznati nešto više i najčešće prelazimo s jednog mjesta na drugo, iz jednog prostora u drugi, a da se i ne sjetimo izmjeriti prostorne razmake ili o njima voditi računa... “.16 Na 38. zagrebačkom salonu arhitekture 2003. Ivana Franke je postavila instalaciju u javnom prostoru, točnije na balkonu sjedišta gradskog i nacionalnog udruženja arhitekata17, dakle loka-cija izložbe ima dodatni simbolički značaj (i čini instalaciju site-spe-cific). Prazni, bijelo (fluorescentnim cijevima) isijavajući kvadar dug 5 m, simulacija oglasnog panoa u nizu unajmljenih oglasnih mjesta (u međuvremenu je to zabranjeno) na ogradi balkona koji obujmlju-je dva pročelja zgrade, polazeći od zapažanja Ivane Franke da su oglasne ploče na prolaznim mjestima postale druga koža (pročelja) zgrada. Postavljena su na mjesta koja dok prolazimo gledamo skoro nenamjerno. Koriste se slikama i porukama koje pokreću određe-ne misaone tokove. Zatvaraju arhitekturu (koja postaje nevidljiva) i otvaraju drugi prostor – manipulacije (percepcijom). Prazna svje-tleća (srodna radovima Roberta Irwina) oglasna ploča na trenutak zaustavlja automatizam konzumiranja slika, iako otvara prostor istog principa – nameće se gledaocu mjestom, formatom i intenzivnom osvijetljenošću, ali ostaje otvorena u smislu sadržaja (u odsustvu

16 Georges Perec, Vrste prostora, biblioteka “Psefizma”, Meandar, Zagreb, 2005, str. 5.

17 Kao što je poznato, na prvom katu zgrade fašističke arhitekture Mar-cella Piacentinija (balkon je trebao biti mjesto s kojeg će Mussolini održati govor po njegovom predviđenom ulasku u grad) na glavnom zagrebačkom trgu.

slike i poruke). Genetov Balkon, drama o uličnoj revoluciji čija rad-nja se odvija u javnoj kući a revolucija i kontrarevolucija supostav-ljene filozofijskom konfliktu stvarnosti i iluzije, strogo je realistička transpozicija suštinskih transformacija industrijskog društva u prvoj polovici dvadesetog stoljeća i glorifikacija Slike i Zrcala.18 Na izložbi 50. zagrebačkog salona zastupljena su dva natječajna rada za Park i spomen-obilježje djeci poginuloj u Domovinskom ratu (Slavonski Brod, 2015; raspisivač natječaja bilo je Ministarstvo branitelja RH). U prijedlogu koji je zanimljiv primjer sinergijskog autorstva – Jane Dabac (arhitektura) i Kristine Fontane Dujmić (skulptura), dok je Bo-ris Greiner autor teksta – centralna točka parka i njegov najživotniji dio je dječje igralište. Iz tog životnog travnatog kruga “izrezan” je manji krug, na čijem mjestu ostaje prazno betonsko udubljenje kao nenametljiv podsjetnik da nešto nedostaje. Jadranka Polak svoj Park i spomen-obilježje djeci u Slavonskom Brodu koncipira prema definiciji skulpture Richarda Serre: “skulptura ima potencijal jedino ako u okolišu proizvodi protuokoliš”. U parku postavlja ogledalo, u kojemu nalazimo sažimanje razina i planova, koje uspostavlja sim-bolički prolaz iz stvarnosti u onostrano.

Saša Bradić i Nmpb Architekten u projektu Tri sestrice (“Wohnbau-initiative”, Beč, Seestadt Aspern, 2015) osmišljava smart-stanove, tzv. generacijske stanove te uvažava potrebu za oblikovanjem prostora za homeworking. Na izložbi je tek nekoliko (Brigade, Darija Vlahovića s Nedjeljkom Špoljarom, Jadranke i Nikole Polak s Vesnom Milutin, sjedišta Hrvatskog nogometnog saveza) radova na temu uređenja interijera. Van der Rohe je uvidio važnost povezivanja interijera kuće s vanjskim prostorom, jer moderan život ne ostavlja mnogo vremena za vanjske aktivnosti. Predvidio je potrebu izomor-fnosti i brze preinake prostorija. Forma, prema Van der Roheu, ne smije biti dvojnik stvarnosti već instrument kojim je ispitujemo i interpretiramo. Uskoro smo dobili faksimil Kožarićevog Prizemlje-nog sunca iz 1971, tek nekoliko stotina metara od predloška (na današnjoj lokaciji od 1994), ispred nove (neo)post-postmoderne zgrade Muzičke akademije (Milana Šošterčiča, 2014). Da ostanemo u 1971, povjesničar umjetnosti Vladimir Maleković zidanje hotela Intercontinental u Zagrebu prema projektu W. N. Bonham kompa-nije smatra zidanjem spomenika porazu kulturnih načela i zdrave arhitektonske pameti. “Konfekcijskom, bezvrijednom arhitekturom čak s izvjesnim ‘folklornim’ retušom”. “Bonham-Ballardov hotel koji afirmira Zagreb kao sjedište lovnog turizma, prostorije s rogovima po zidovima i lusterima od rogova… regionalizira nas u smislu pred-građa Beča”, jer su njegove vizije… “loše kopije secesionističkih bečkih kavana”, kao neoartnouveau, željezničkih stanica i trgovina

18 Lucien Goldmann, “Genet’s The Balcony: A Realist Play”, Praxis, 4, 1978, 126. Prva objava teksta u: Les Temps Modernes, lipanj 1960, str. 171.

Page 13: 50. ZAGREBAČKI SALON - bib.irb.hr · PDF file26 arhitektonska gerila najteže dolazi do očiju javnosti zbog svoje ne-profitnosti, a ipak izravno djeluje u javnom prostoru. Eksperimen-talnim,

30

Wagnera, Olbricha i Hoffmana s početka 20. stoljeća.19 Grafika Apolon i Marsija (The Metropolitan Museum, New York) Andrije Me-dulića prikazuje satira Marsiju koji izaziva Apolona na natjecanje u sviranju flaute (aulosa). Izgubivši, uslijedila mu je strašna kazna, živ biva odran jer se usudio izazvati boga. Dživo Dražić koristi tu sliku i pouku priče o Marsiju za analogiju s arhitektonskim interpolacijama, kao autor stambeno-poslovne zgrade u Medulićevoj ulici u Zagrebu – da se arhitektura ne smije nadmetati s okolišem, nego se mora s njim stopiti u jedinstvenu harmoničnu melodiju. Trgovci nekretnina-ma u nesretnom primjeru takvog pokušaja uspostavili su autentični kič, povijesni faksimil “istarske kuće” u uskoj vezi s “pripadnošću tlu”, svu obloženu “autohtonim” kamenom, s krovom na dvije vode, baladurima, kamenim jertama na prozorima i vratima te obaveznom pergolom.20 Nakon dva desetljeća gradnje na istočnoj obali Jadrana stvaranjem kvazitirolske arhitekture pastelnih, tercijalnih boja koja obiluje arkadurama, potpuno antivernakularne tipologije gradnje, arhitekti u ovom trenutku u Hrvatskoj radeći za “male” naručitelje obiteljskih kuća čini se da iznalaze nešto što se dugo osjećalo da nedostaje – novi tip elementarne mediteranske kuće, u suverenoj kombinaciji tradicionalnih i suvremenih materijala i tehnika gradnje. “Ladanje označava, u svom osnovnom smislu zadržanom u etimo-loškom značenju riječi – vladanje. Nije to dubrovački renesansni ljetnikovac… genijalna arhitektura iz vremena kada je dalmatinska intelektualna elita participirala u kulturnom i civilizacijskom stvara-nju komunikacije tadašnjeg svijeta i na koju se nastavljaju Dobrović i Kauzlarić.”21 Studija Novalje 3LHD-a pokušaj je stvaranja nove mediteranske tradicije esencijalne arhitekture. U skladu je s dugom mediteranskom tradicijom preoblikovanja i kultiviranja prirode, savladavanja tzv. “doca”. Autori rehabilitiraju suhozid kao način rješavanja visinske razlike mediteranskog krajolika. U mnogo radova na izložbi 50. zagrebačkog salona redefinirana je tema atrija. Kod svih urbanih (naseljenih i izgrađenih dijelova) otoka Paga autori iz skupine 3LHD zamjećuje iste probleme, u većoj ili manjoj mjeri pri-sutne na cijeloj obali; to su primjerice: neartikuliran javni prostor, nedostatak urbanih i javnih sadržaja, nedefiniran prostor na spoju kopno – more (lungomare), neuređenost plaža i plažnih objekata, niska kategorija smještajnih objekata (unificiranih i bez koncepta).

Na 50. zagrebačkom salonu, riječima prof. Juračića u koncepcij-skom tekstu za restoran i kuhinju Pine Beach Resorta u Pakoštana-ma (2015), “razloga za izlaganje ima nekoliko: od nastavljanja for-mativnih osobina zagrebačke škole suspregnutosti i odmjerenosti,

19 Prema tekstu „Arhitektonski regionalizam ili kako nas Mister Ballard duhovno kolonizira“, Čovjek i prostor, 230, 1972, str. 15.

20 Prema Emilu Jurcanu u tekstu “Zašto je istarska kuća skuplja od dalmatinske?”, Glas Istre, 13. kolovoza 2015.

21 Đurđa Lišić i Nikola Popić, u koncepcijskom tekstu rada Kuća Ston-ska.

do prikazivanja izvornosti djela koje se nije moglo poslužiti poznatim uzorcima jer je rješavalo unikatan problem”.

Silva Kalčić, urednica ovog kataloga, bavi se suvremenom umjetno-šću, arhitekturom i dizajnom kao predavač, kustos i kritičar. Završi-la je diplomski studij povijesti umjetnosti i doktorski studij arhitek-ture i urbanizma na Arhitektonskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu.

Page 14: 50. ZAGREBAČKI SALON - bib.irb.hr · PDF file26 arhitektonska gerila najteže dolazi do očiju javnosti zbog svoje ne-profitnosti, a ipak izravno djeluje u javnom prostoru. Eksperimen-talnim,

49

Architecture without a citySilva Kalčić

As a part of history of 20th century, in 1903 the first Autumn Salon (Salon d’Automne) was held in Paris as an alternative to the official Paris Salon. One art critic saw a Neo-Renaissance statue exhibited among aggressive new paintings by a group of future fauvists and shouted: ‘’Donatello among wild beasts!’’ (Donatello au milieu des fauves!). Immediately after that, in 1904, a Salon of Decorative Artists (Salon des Artistes Décorateurs) was founded. In Croatia, three years after burning the Monarchy flag on the Ban Jelačić Square for the occasion of opening of the National Opera and Theatre House (HNK) – where a cultural event was a trigger for expressing a political statement, in 1898 Croatian Salon was founded. From 1916 to 1919 Croatian Spring Salon was founded as an art manifestation without a unique idea and esthetic foundation, from 1919 to 1928 it changed its name into Spring Salon, and in 1965 Zagreb Salon was founded, an annual manifestation which in 1976 got a format of triennial exhibition, with alternation of visual art, applied art (and later design), and architecture. Various avant-gar-de movements in the first decades of 20th century were united in opposing the tradition of art and academism, which was symbol-ized by the revue exhibition of Salon. The rebellion is symbolized by the negative determinants (breaking with everything from the past), constructive determinants (art entering life), ‘’optimum projection’’ (belief in a historical vertical), i.e. belief that history is progressing toward a meaningful fulfillment. It’s interesting that The Fountain by Marcel Duchamp, a ready-made from 1917, was rejected on the New York Salon of the Independent, so its status of art work was denied (unrecognized). As a sign of protest, Duchamp made Box in a suitcase (1936) as his own, portable museum with miniature works. ‘’There is no greater dedication of some work than the one which completes it by the very event which destroys it’’, to quote Jean Baudrillard. The original Fountain is lost, probably destroyed, so today there only remains a photograph by Alfred Stieglitz as a document of the original work, made in 291 Gallery in New York. In attempt to create integrating art, predicting that in near future ‘’we will not have the need for painting and sculpture because we will live in the ‘’realized’’ art’’, in 1925-1926 Mondrian created an ambient called Salon De Madame B à Dresden, which was for the first time exhibited only in 1970 in Pace Gallery in New York. The art of the second half of 20th century activates in society as a ‘’social sculpture’’, or, in German, Soziale Plastik, according to Beuys’ definition of art understood as a way of existing, i.e. ‘’art always eludes“1; while in history it had a function outside itself; philosoph-ical, religious, moral or didactic.2 Avant-garde art was explicitly and zealously serving the politics in its wish to radically reshape the existing world and society, while the art in late 1960s abandoned

1 Ivan Kožarić.2 Arthur Danto, The Abuse of Beauty/Esthetics and Art, Muzej suvre-

mene umjetnosti, Zagreb, 2006, p. 100.

universal utopian projects of creating a new world, reasonably understanding that in the age of globally victorious supranational capitalist economy artist’s only possible answer is a realization of a number of micro-utopias conceived as anti-parallel resistance movement in the form of the process of local regionalization and diversification. Retro-avant-garde of 1960s and 1970s recovered the avant-garde traditions of engaging in a social dimension of art, perceiving it as a social criticism, by exhibiting open-air, in public space, and criticizing the gallery system, in accordance with claim by Mladen Stilinović that ‘’there is no art without consequences’’. To paraphrase one text from the catalogue, in so doing it’s neces-sary to emphasize the danger from exaggeration, which is hidden in every human act. But at the same time, a desire to comprehend and to elude from the routine order is in the very foundation of our humanness and our human being.

The works on the exhibition of 47th Zagreb Salon held in Glip-toteka HAZU (Glyptotheque of the Croatian Academy of Sciences and Arts) in 2012, according to the concept of Professor Dražen Juračić, were divided in 3 categories: Realizations, Projects and Proposals. On this, jubilee Salon the works are organized by the so called ‘’sections’’ typical for early editions of Zagreb Salon, and divided into two categories: Proposal, or a certain kind of visionary architecture (the so called speculative fictions; isn’t imagination, by its definition, an ability to imagine possible scenarios?), and Situation. The presentation of works was expanded to multimedia (audio and/or visual) materials, and three-dimensional materials (models, spatial and sculptural installations). Students also have the chance to present their work – according to the postulate of a Dutch theoretician of architecture Roemer van Toorn, a good way to succeed in the new age (generation) is to oppose the position (ideas) of a predecessor (i.e. previous generation). Even though the students of visual arts (primarily of art academies) have their own Salon of Young Artists (next year 33rd edition will take place), this year’s format of the exhibition can be a springboard for establishing a new tradition, (provisionally called) ‘’salon’’ of young architects – under the age of 35, or students. On the exhibition 3D visuali-zations are dominant, which is result of a conceptual research or architectural-urban contests. In the case of Pogon, the first insti-tution in Croatia founded on a model of civil-public partnership, the contest was published by the organization of civil society as an expression of a need for an object of culture for the young and by the independent culture. Such contests often remain a mere utopian wishful thinking, without possibility of realization, or they are realized with big temporal delay and compromise modifications. ‘’A project without realization is perceived as an opportunity to learn and create utopian image of Croatian reality in which there would really exist the need to build such a building. Such attitude liberated us from reality’s blockade and enabled a vision of work in

Page 15: 50. ZAGREBAČKI SALON - bib.irb.hr · PDF file26 arhitektonska gerila najteže dolazi do očiju javnosti zbog svoje ne-profitnosti, a ipak izravno djeluje u javnom prostoru. Eksperimen-talnim,

50

a better future.“3 Baudrillard, by using military terminology, speaks about a need for the responsive effect of architecture (surpassing reality?) on the culture of the omnipresent ephemeral junk images. Therefore, a confrontation and withdrawal are two possible ways of architecture’s (architects’) attitude toward urban culture (in Croa-tia). The so called architectural guerilla has the biggest difficulty to reach the public because of its non-profitability, while it still acts in public space. By experimental and often interactive architectural interventions they significantly raise the quality of life in the city, have direct impact on environment and communicate with the community, and they react symbolically and empirically allude to the memory of a place, opening the way for the potential criticism or experiential detachment from the quotidian. A goal of the unre-alized documentary series about a socially conscious architecture by Sabina Sabljić (2012 – 2015) is questioning the perception of the redefined role of an architect in contemporary socio-economic relations, as well as modes of his re-activation in the processes of creating a national rURBAN space. For example, Lebeus Woods thinks that architecture and war are not incompatible, that archi-tecture should not be judged by the problems that it solves, but by those it creates and that ‘’Architecture is war. War is architecture.’’ Of course, ‘’project’’ in ‘’project architecture’’ emerges from the project, which is more related to the approach and strategy than to the product; it refers to what will be (‘’projects’’ itself into fu-ture, i.e. projects the future), as opposed to the critical approach which refers to the past and looks backwards. Hegel speaks about the spirit of time or shapes of the objective spirit – about network of cultural meanings as something which is immanent to the work of art. Manfred Tafuri’s idea of experimental is a general theory which he used in order to criticize the avant-garde concepts and innovations of early 20th century. The avant-gardes are always affirmative, absolutist, totalitarian, they think that their linguistic revolution doesn’t just imply, but really ‘’realizes’’ a social and moral overturn. When Picasso says ‘’I’m not searching, I’m find-ing’’, it perfectly expresses the explicit character of avant-gardes. Tafuri confronts this with an idea of experimental in his operative criticism: ‘’On the other hand, experimental is constant detaching and attaching, being in contradiction, inducing new languages and syntaxes which were not accepted anyway. Their novelty can be boldly launched toward the unknown, but launching platform is firmly anchored in earth.’’4 Considering that reality refuses to be appropriated without mediator, architecture served that purpose as a transitional form between new technology and social struc-ture, in ‘’supra-interpretation’’ of Heidegger’s distinction between technē and poiēsis. Neo-avant-garde radicals (often through the utopian projects) have liberated themselves of all the inhibitions

3 From the concept text by Vedran Jukić, Maša Medoš and Sabina Pleša / SODA architects

from adopting a spirit of a new technical, mechanical and elec-tronic age, to which they respond by redefining their language and strategies, at the same time ironically and optimistically from the context of technology overtaking the terms and procedures such as accumulation, editing and placing elements into a tense relation (straining and similar).

According to Loos’ view of an architect as a mason who knows Lat-in, this edition of Salon can express an invitation for this profession to lead the cultural renewal of Croatian society, re-establishing ur-banism and zoning the cities, and above all, spatial planning, which has in the post-transitional society retreated from hits (slaps) of the capital. Starting from Ruskin’s idea that poetry and architec-ture are the main fighters against human oblivion, the architect deals with a relation toward the historic, cultural, political and architectural heritage, and explores the possibilities of cohabita-tion of new and old (hybrid) functions and structures.4 This is how Stefano Boeri from Venice, the selector of 38th Zagreb Salon of Architecture, ‘’diagnosed’’ the situation in Croatian architecture in 2003: ‘’Fruitful Delay’’. In the meantime, instead of learning by the method of trial and error of others, we had to make those errors ourselves: the building density became too high, urban planning was abolished, and uncontrolled typology of building was awarded by legalization processes. Luckily it was stopped by the delayed, but prolonged recession in Croatia. When in that same year, 2003, Boris Cvjetanović photographed the western suburb of Zagreb with a billboard of Zagreb Salon5, he accidentally ‘’caught’’ into the frame a lateral scene of a man searching the trash can. Today this has become an everyday scene, which is not perceived anymore as an excess in urban landscape. The difference between a city and architecture or machine is that a city is political in its essence, and its fragmentation or re-composition is inseparable from the political implications. Observing building in Croatia in 2003, Stefano Boeri concludes that ‘’production’’ reflects in a certain way char-acteristics of social context in its economic, political and social characteristics. Delamination and stratification of Croatian society, as well as its post-transitional state, brought about the typology of urban villa, as well as state’s interest for directing the housing construction program (POS), appearance of privatized commercial spaces typical for transitional systems, and big shopping centres on the edges of the city, which follows the changes in ‘’lifestyle’’ of the widest social layers. Today the state interest is focused on

4 From the master thesis by Iva Maria Jurić; Mia Roth-Čerina was a mentor.

5 These photographs, together with city-lights with exhibition adverti-sments in front of Mercatone and in Vlaška street and street posters on lamp posts, were a part of visual identity of 38th Salon by author Darko Fritz.

Page 16: 50. ZAGREBAČKI SALON - bib.irb.hr · PDF file26 arhitektonska gerila najteže dolazi do očiju javnosti zbog svoje ne-profitnosti, a ipak izravno djeluje u javnom prostoru. Eksperimen-talnim,

51

building the programs supported by EU funds, educational and scientific institutions, entrepreneurial clusters, but there is also a lot of museum buildings, often erected in situ; a recent example is Archeological museum in Narona by Goran Rako. Contempo-rary migrations are a special theme: in case of Croatia, current emigrations of the young and/or educated people, as well as arrival of refugees from Syria (and wider region) to its borders. Project Intermundija by Ana Dana Beroš (2014) is dealing with the topic of illegal immigration in Italy and in contemporary Europe: ‘’Contem-porary migrants are seen as travelers – workers with temporary jobs, which live on the edge of insecurity, on the edge of debt. This human condition of a ‘’non-citizen’’ or semi-citizen must awaken a new historical awareness’’. The light sculpture Not For You by Mon-ica Bonvicini from 2006 refers to the situations of being excluded, separated, and linguistic structures of power which control the ap-proach to some area, as well as the right to settle. The mentioned van Toorn called the city ‘’projective mise-en-scene’’, seeing it as a big datascape into which he mixes theatrical, performative archi-tecture, and which keeps some elements of ‘’criticism’’ against the ‘’real world’’. The concept of the city as a place of new typology implies thinking of a city as a whole, in its totality, whose physical structure reveals continuity of its formal and historical layers with contemporary interventions into the existing urban tissue. But at the same time, the city is in its ontology liberated from projection onto society, of social utopian and progressive positivist defini-tions of architecture starting from the period of enlightenment, i.e. the city architecture is liberated – which was noticed already by Victor Hugo – from the role of ‘’social book’’, which in his age was assumed, together with its communication potential, a printed book, and then mass media. Urban forms are not only combination of materials, volumes, colours and altitudes; they are, as defined by Kevin Lynch, ways of using, currents, observations, spiritual connections, representation systems, whose significance changes through time, cultures and social groups.6 Therefore, we define ur-ban form as a symbolic expression of urban meaning and historical overlappings of urban meanings (and their forms), which are always determined by conflict processes between historical factors.

Let’s go back to 50th Zagreb Salon of Architecture: architects from MR 2 studio explain that optimism is predetermined by the person’s assured belief into a possibility of a change – and if we associate this fact with the concept of skepticism, which is the basis of crit-ical thought, the result is a speculative architectural tool: critical enthusiasm, which is unpredictable enough in order to be able to accept the contradictions of the provincial and aimless society in which we live. MR2 chooses programmed banality as an operative

6 From: Kevin Lynch, The Image of the City, MIT Press, Cambridge, Massachusetts, 1960.

architectural tool. ‘’In the urban spaces, especially in Croatia, there are Venturiesque interspaces between the dominant (urban) forms. They are the consequence of (non)planning, oscillation in build-ing, social discontinuity, and frequent, deep, social and economic changes. We read such spaces, often excluded from the mental maps of citizens, as a value not only in quantitative sense, but also in qualitative sense. A problem is posed: how to represent archi-tecturally a new important urban content seemingly counter-intu-itively positioned in a parallel space of the urban poché?“ Archi-tects from MR2 answer: by interpretation of the found interspace. There are quite a few ‘’examples which prevent the built elements from domination, in the advantage of the spaces in between’’ (ac-cording to Hertzberger). In the situation when local companies are failing, and industrial facilities are getting closed, Croatian startups have significant global successes, claim SODA architects in expla-nation of their work for Tehnopolis from Varaždin. Their goal was to imagine a building which represents this new Croatian industry. But at the exhibition we find only one industrial building (kompleks Svil-no, Rijeka, 2012, by Igor Rožić and Davor Katušić). Transformation of public spaces prompted by private interests or executed without planning within a frame of partial urban renovation is a part of life issues of inhabitants in many urban areas. The shifts of systems, changing society structures, economic and cultural fluctuations are some of the factors which impact the change and forming of urban views. Satisfying the numerous and often conflicting needs and interests is a task which the concerned institutions usually can’t deal with, in attempts to create a life environment which should satisfy the needs of the majority. Urban failures are inevitable consequence of neglecting social pluralism, crossing the limits of control and disrupted balance between the private and public; these are the circumstances which condition different models of approaching the problem, critical reviews and the way of starting the changes. According to Pierre Bourdieu, habitus implies that man is an activity factor in the system, and not an isolated subject, on the basis of symbolic and cultural capital of a community such as the way of speaking and value paradigms. Architecture is a will of epoch transformed into space7.

Speaking about space as an intellectual construct, and about city as a network of projected spaces through which we move with a behaviorist map of interactions – necessarily conditioned by the mutual expectations8, thoughts and people’s emotions, Lebbeus Woods says: „...Space is emptiness; and people constantly feel the strong urge to fulfill this emptiness with a content of their own presence. This fulfilling can be mental or physical, or both.

7 For Mies van der Rohe, as it is known.8 Christian Norberg-Schulz, Intentions in architecture, Naklada Jesen-

ski i Turk, Zagreb, 2009, p. 40.

Page 17: 50. ZAGREBAČKI SALON - bib.irb.hr · PDF file26 arhitektonska gerila najteže dolazi do očiju javnosti zbog svoje ne-profitnosti, a ipak izravno djeluje u javnom prostoru. Eksperimen-talnim,

52

But if space exists in the consciousness which can’t be fulfilled (or, more simply said: consciousness which is not fulfilled), such space represents ‘’unknown term’’. In other words, it represents something unbearable. “9 In earlier epochs these unknown terms were most often geographical, and they manifested in the form of horizons which had to be crossed, tamed and settled, so that new horizons could appear after them. By a specific method of urban narratives in the style of critical reflection, some authors on the exhibition, especially students, deal with hidden, forgotten and fragmented layers of city’s history, speaking about cohabitation of dominant and marginal non-material cultural heritage of the city. What distinguishes the narrative urbanism from similar methods is introducing story as a main component in analyzing the space, and exponents of those stories participate with their concrete and personal experience in re-inscribing urban memory of a certain urban space. In every individual situation, the cities are formed on the basis of three different, mutually connected processes:1. Conflicts related to defining urban meaning.2. Conflicts related to adequate performances of urban functions. Both these conflicts can emerge from different interests and val-ues, in the same accepted frame, or from different approaches to realization of a common goal of urban functions.3. Conflicts related to adequate symbolic expression of urban meaning and (or) functions.“10

„In order to intervene inside the historic urban tissue, it’s nec-essary to find the adequate answer between the two diametri-cally opposed attitudes toward the architectural heritage. One is completely ignorant and leaning toward destruction, while the other one unconditionally protects everything which is ‘’old’’, even under the price of preserving something of a doubtful value and which is totally unusable in this age.“11 Luka Korlaet and Nino Virag offer a solution for the type surrogate building for Gunja which was destroyed in floods in 201412; they shape it in a way that it corre-sponds to the demands of rationality and simplicity, and at the same time it respects the traditional spatial-formal elements. Au-thors propose a solution which reinterprets a spatial model of tra-ditional Slavonian house with ‘’ganjak’’ (kind of corridor-balcony),

9 Lebbeus Woods, „The Question of Space“, Čovjek i prostor, (628-629) 09-10, 2006, p. 18.

10 Manuel Castells, „The Process of Social Urban Change“, Misliti grad, Petar Bojanić and Vladan Djokić (ed.), Architectural Faculty, Universi-ty of Beograd, 2011, p. 175.

11 Vanja Ilić and Architecture Workshop in the concept text for the reconstruction and permanent exhibition of the Croatian Natural History Museum in Zagreb, 2014.

12 Contest work, Gunja, Slavonija, 2014, for the Ministry of Constructi-on and Physical Planning of Republic of Croatia

which looks archetypal, compact and simple, but with modernized traditional elements and changed function of typology of barn and other facilities of Slavonian village. Let’s remember the POS housing building in Krapinske Toplice by Iva Letilović and Morana Vlahović from 2003, where authors interpreted the traditional materials and construction, and added an interpretation of ‘’ganjak’’ and wooden coating. It was inhabited with great difficulty, „and at the time of finishing the construction media were writing about architectural horror – tanker, stall, and even crematory...“13 Frampton’s defini-tion of critical regionalism, architecture of Modern movement, can be interpreted in the contemporary age in a way of highlighting the responsibility of architecture toward the context in which it will be built. Its emphasis must be on the topography, climate, light and tectonic forms equally as on the scenography, on the tactile equally as on the visual. In the very recent history of architecture we find two kinds of critical architecture: one which is theoreti-cally followed (and vice versa) by philosophy of deconstructivism, by authors who refer to the architectural-social discourse of the moment and possibly sabotage the norms, but they don’t propose an alternative. The second form of critical architecture is critical regionalism in Europe, Asia and Australia, where architects attempt to overcome alienation, commodification (treating everything, from architecture from humans, as commodity) and first of all, destruc-tion of nature, natural resources (by advocating the sustainable development, nostalgically in the style of land-art artists) in the contemporary society of urban culture which they despise and withdraw from. Respectively, they are dedicated to ‘’creating a dif-ference’’, excluding ‘’events’’ from their architecture, i.e. failing to use it as a frame for living, to program (the best) mode and reason of its usage (especially taking into account Michel de Certeau’s idea that alternative is always possible, potential, i.e. that late capital-ism can’t completely colonize everyday life). Critical regionalism is a reaction to the individualism of a contemporary urban person, without roots (another analogy with natural environment), in the culture of mobility dominated by the terrifying ‘’figure’’ of car. In the contemporary architecture, “landform building” is much more than formal strategy. New technologies of building, new techniques of projecting, new formal strategies and manifestations of land-scapes and ecology in the contemporary architectural practice provoked the questioning of the traditional attitude of architecture toward the ground. Many works on 50th Zagreb Salon deal with the ethical form of the system, permacultural planning of the so called sustainable living spaces of people in harmony with nature. In the novella Being There by Jerzy Kosiński, a retarded gardener Chance replies all the questions he is asked by describing natural cycles

13 Maroje Mrduljaš, „In Defence of Architectural Idea 2“, column on the website of Zagreb Architects Society, 19th September 2010.

Page 18: 50. ZAGREBAČKI SALON - bib.irb.hr · PDF file26 arhitektonska gerila najteže dolazi do očiju javnosti zbog svoje ne-profitnosti, a ipak izravno djeluje u javnom prostoru. Eksperimen-talnim,

53

and plants in the garden he is cultivating, imitating the form of television talk show, and therefore people started to consider him a very wise man. On the exhibition there are also several examples of repurposing and reconstructing industrial and communal archi-tecture (e.g. Saša Randić in Rijeka, Block Benčić into library and children’s house Block Rikard Benčić has in the last 20 years expe-rienced a number of transformations through which one can follow the change of cultural policies). The majority of such initiatives come from organizations from civil sector, such as the campaign for protecting Motel Trogir, and then the program and inscribing temporary artistic interventions into it in order to become socially more visible, which was started by a group of citizens as part of the program of contemporary art practice association called ‘’Free liaisons’’. Renovated industrial complexes, such as Benčić or Iron-works Sisak, would represent a trigger for the revitalization of the whole region and a tourist attraction. Saša Randić explains recent changes in reconstruction models: ‘’Earlier, some things had to become new, but it’s good that they are old today’’; „new archi-tecture happens behind the scenes.“14. European centre for culture of flight „The Little Prince” is a proposal of a way of reconstructing and revitalizing the abandoned airport Željava by Aneta Mudronja Pletenac from 2014. Airport Željava was created as a gesture of late modernism, in the age of cold war crisis, as a reflection of power of political idea of one community for the purpose of total regulation and control. In the moment of abandoning it was devastated by the act of drilling the hill and then mining it. This fact created author’s need to activate the space of the airport in order to inscribe a new event program into it, by juxtaposing different and various dis-courses and heterogeneous analogies such as ‘’chance meeting of a sewing machine and an umbrella on a dissecting table’’ by Comte de Leautreamont.

The theme of 6th Zagreb Salon, in the multiply subversive 1971, was: City as a space of plastic happenings. The whole material for making a dozen art interventions was donated by the various work-ing organizations, producers of electric equipment, paints, plastic, neon tubes and similar (e.g. Chromos), with an aim of directing the attention of passers-by to the formal plastic facts of everyday environment and their possible improvements. Architecture today takes over art’s skepticism toward the idea of originality, it advo-cates appropriation, citation, recycling, relinquishing the idea of monumentality and progress. ‘’The space in which we live is neither continuous nor boundless, neither homogenous nor isotropic. But do we know exactly where it deflects, where it bends, where it breaks and where it merges? Vaguely we feel the cracks, gashes, friction points; sometimes we have ambiguous impression that it

14 In explication text for work 4:33.

gets stuck, bursts or collides. We rarely want to learn something more and most often we cross from one place to another, from one space to another, without even remembering to measure the spatial gaps or take account of them...“.15 On 38th Zagreb Salon of Architecture in 2003, Ivana Franke placed an installation in a public space, more exactly on the balcony of the office of architects’ association16. Therefore, location of exhibition has an additional symbolic significance (and makes the installation site-specific).Empty, white, shining, 5 metres long parallelepiped (with fluores-cent tubes) is a simulation of an advertisement pinboard in a row of leased advertising places (in the meantime this has become for-bidden) on the fence of a balcony which spans over two facades of the building, starting from Ivana Franke’s observation that advertis-ing boards in busy places have become a second skin (of facades) of buildings. They are positioned in the places into which we look almost unintentionally while we pass by them. They use images and messages which initiate certain currents of thought. They close the architecture (which becomes invisible) and open a different space – space of manipulation (of perception). For one moment, the empty shining advertising board (akin to works of Robert Irwin) suspends the automatism of consuming images, although it opens a space of the same principle – it imposes itself to the viewer by place, format and intensive light, but it stays open in the sense of contents (in the absence of image and message). Genet’s Balcony, a drama about a street revolution with a plot which takes place in a brothel, while revolution and counterrevolution are juxtaposed to the philosophical conflict between reality and illusion, is a strictly realistic transposition of the essential transformations of industrial society in the first half of 20th century and glorification of Image and Mirror.17 Exhibition of 50th Zagreb Salon features two contest works for Park and Memorial for the Children Perished in Home-land War (Slavonski Brod, 2015; Ministry of Defenders of Republic of Croatia issued the bid). Proposal is an interesting example of authorial synergy – Jana Dabac (architecture) and Kristina Fontana Dujmić (sculpture), while Boris Greiner is the text author. Central point of the park and its most vital part is a children’s playground. A smaller circle is ‘’cut out’’ from this vital grass square, and empty concrete cavity remains on that place as an unobtrusive reminder that something is missing. Jadranka Polak conceives her Park and

15 Georges Perec, Species of Spaces, biblioteka “Psefizma”, Meandar, Zagreb, 2005, p. 5.

16 As it is known, on the first floor of the building in fascist style by Mar-cello Piacentini on the main square of Zagreb (balcony was supposed to be a place where Mussolini would hold speach after scheduled entrance into the city).

17 Lucien Goldmann, “Genet’s The Balcony: A Realist Play”, Praxis, 4, 1978, 126. First edition of text in: Les Temps Modernes, June 1960 , p. 171.

Page 19: 50. ZAGREBAČKI SALON - bib.irb.hr · PDF file26 arhitektonska gerila najteže dolazi do očiju javnosti zbog svoje ne-profitnosti, a ipak izravno djeluje u javnom prostoru. Eksperimen-talnim,

54

memorial for the children in Slavonski Brod according to Richard Serra’s definition of sculpture: ‘’sculpture has a potential only if it creates a counter-environment inside environment’’. She positions a mirror in the park, which compresses different levels, back-ground and foreground, and so it establishes a symbolic transition from reality into the world beyond.

Saša Bradić and Nmpb Architekten in the project Three sisters („Wohnbauinitiative”, Vienna, Seestadt Aspern, 2015) conceives smart-apartments, the so called generational apartments, respecting the need to shape a space for homeworking. Exhibi-tion features only several works (Brigade, by Dario Vlahović with Nedjeljko Špoljar, Jadranka and Nikola Polak with Vesna Milutin, seat of Croatian Football Federation) with a theme of decorating interior. Mies van der Rohe realized the importance of connect-ing the house interiors with external space, because modern life doesn’t leave lot of time for external activities. He anticipated the need for isomorphism and fast transformation of rooms. Accord-ing to Mies van der Rohe, a form shouldn’t be a twin of reality, but an instrument by which we question and interpret. Soon after-wards we got a facsimile of Kožarić’s Grounded Sun from 1971, only several hundred metres from the original location (Grounded Sun is on the current location from 1994), in front of the new (neo)post-postmodern building of Music Academy (Milan Šošterič, 2014). Let us remain in 1971: art historian Vladimir Maleković considers that the building of hotel Intercontinental in Zagreb, according to the project by W. N. Bonham company, is a monument to the defeat of cultural principles and sane architectural intelligence. ‘’It is a ready-made, worthless architecture which even has a certain ‘’folklore’’ retouch.’’ „Bonham-Ballard’s hotel which affirms Zagreb as a seat of hunting tourism, rooms with horns on the walls and lus-ters made of horns… defines us as suburb of Vienna“, because his visions are ‘’bad copies of Viennese cafes from Secession era’’, as neo art nouveau, of railway stations and stores by Wagner, Olbrich and Hoffman from the beginning of 20th century.18 Graphic Apollo and Marsyas (The Metropolitan Museum, New York) by Andrija Medulić shows satyr Marsyas who challenges Apollo to a contest in flute playing (aulos). When he lost, he got a horrible punishment; he was skinned alive because he dared to challenge a God. Dživo Dražić uses this image and morality of the story about Marsyas to make an analogy with architectural interpolations, as an author of residential and office building in Medulićeva street in Zagreb – that architecture shouldn’t’ compete with environment, but it must merge with it in a unique harmonious melody. Real estate dealers in the unlucky example of such attempt have established an authen-tic kitsch, a historic facsimile of ‘’Istrian house’’ closely related to

18 From the text „Architectural regionalism or how we are spiritually colonized by Mister Ballard“, Čovjek i prostor, 230, 1972, p. 15.

‘’belonging to the soil’’, completely covered in ‘’autochthonous’’ stone, with a double-slope roof, ‘’baladurs’’ (external corridor with staircase), stone columns on windows and doors, and obligatory pergola.19 After two decades of building on the east coast of Adri-atic in the style of quasi-Tyrolean architecture in pastel, tertiary colours, abounding in arches, in totally anti-vernacular typology of building, it seems that architects who in this moment work in Cro-atia for the ‘’small’’ family house clients come up with something which has been missing for a long time – a new type of elementary, Mediterranean house, in a sovereign combination of traditional and contemporary materials and building techniques. ‘’Countryside signifies, in its basic sense which is kept in etymological meaning of the word – governing. This is not a Renaissance summer house in Dubrovnik… ingenious architecture from times when Dalmatian intellectual elite participated in cultural and civilizational creation of communication of the world of that time, and to which Dobrović and Kauzlarić refer.’’20 A study of Novalja by 3LHD is an attempt to create a new Mediterranean tradition of essential architecture. It’s in accord with a long Mediterranean tradition of reshaping and cultivating the nature, mastering the so called ‘’sediments’’. The authors restore the drystone as a method of solving the altitude difference of Mediterranean landscape. Many works on 50th Za-greb Salon redefine the theme of atrium. Authors from 3LHD group notice the same problems in all urban (settled and built) parts of Pag island, which are in some degree present on entire coast; e.g. unarticulated public space, lack of urban and public contents, un-defined space at the junction point land – sea (lungomare), disor-derly beaches and beach objects, low category of accommodation objects (unified and without concept).

Professor Juračić wrote in the concept text for the restaurant and kitchen of Pine Beach Resort in Pakoštane (2015) the following: ‘’On 50th Zagreb Salon there are several reasons for exhibiting: from continuing the formative characteristics of Zagreb school of restraint and moderation, to showing the originality of the work which couldn’t use the known patterns because it was solving a unique problem’’.

Silva Kalčić is the editor of this catalogue, works as the lecturer, curator and critic of contemporary art, architecture and de-sign. She  graduated Art History and obtained a Ph.D. from the Faculty of Architecture at the University of Zagreb.

19 From the text by Emil Jurcan „Why is Istrian house more expensive than the Dalmatian one?“, Glas Istre, 13th August 2015.

20 Đurđa Lišić and Nikola Popić, in the concept text for the work called Kuća Stonska (Ston House).

Page 20: 50. ZAGREBAČKI SALON - bib.irb.hr · PDF file26 arhitektonska gerila najteže dolazi do očiju javnosti zbog svoje ne-profitnosti, a ipak izravno djeluje u javnom prostoru. Eksperimen-talnim,

Zagrebački salon je reprezentativna godišnja izložba vizualnih umjetnosti Republike Hrvatske koju je 1965. utemeljila Skupština grada Zagreba, a čiji je tradicionalni pokrovitelj Ministarstvo kulture Republike Hrvatske. Grad Zagreb, Gradski ured za obrazovanje, kulturu i sport povjerio je organizaciju jubilarnog 50. zagrebačkog salona Udruženju hrvatskih arhitekata.

/ Zagreb Salon is a representative annual exhibition of visual arts of the Republic of Croatia, established by the Zagreb City Council in 1965, and its traditional patron is the Ministry of Culture of the Republic of Croatia. The City of Zagreb Department for Education, Culture and Sports entrusted the Croatian Architects Association with the organisation of the Anniversary 50th Zagreb Salon.

Organizator: Udruženje hrvatskih arhitekata (UHA) / Croatian Architects Association (C.A.A.)Predsjednica / President: Sanja Cvjetko JerkovićOrganizacijski odbor: Martina Bienenfeld, Teo Budanko, Sanja Cvjetko Jerković, Dalibor Jelavić, Silva Kalčić, Veljko Mihalić, Hrvoje Njirić, Sanja Šaban Selektor / Selector: Hrvoje NjirićVizualni identitet / Visual Identity: Andro GiunioPriprema i organizacija / Organisation: Nikolina BilićProgramer internetske stranice / Web Programmer: Mihael Giba

Suradnja i zahvale / AcknowledgementsProgram je ostvaren uz potporu Grada Zagreba, Ministarstva kulture RH i Turističke zajednice Grada Zagreba. / The program is supported by the City of Zagreb, the Ministry of Culture of the Republic of Croatia and the Zagreb Tourist BoardSponzori / Sponzors: Aco d.o.o, Anula, Knauf d.o.o, Grupa Neutra03 d.o.o., Planetaris d.o.o.Medijski partneri / Press partners: Večernji list, yammat.fmPartneri / Partners: HDLU, DAZ – Think SpacePosebna zahvala / Special thanks to: HT d.d.

CIJeNA / PRICe: 150 KN

Lokacija izložbe / exhibition VenueDom Hrvatskog društva likovnih umjetnika / Home of the Croatian Association of Artists (HDLU)Trg žrtava fašizma 16 / 10000 Zagreb, Croatia 1. – 18. listopada 2015. / October 1 – 18, 2015

Katalog / CatalogueGlavna urednica / editor-in-Chief: Silva KalčićGrafičko oblikovanje i prijelom / Graphic Design and Layout: Andro GiunioCollaborators: Mirna Marić, Maja Sviben, Marija Barović (prijevod / translation), Martina Stjepandić (obrada statističkih podataka / statistical data analysis)Tisak / Printed by: Kerschoffset Zagreb d.o.o.Naklada / Number of copies printed: 400Nakladnik / Publisher: Udruženje hrvatskih arhitekata (UHA) / Croatian Architects Association (C.A.A.)Trg bana Josipa Jelačića 3  / 10000 Zagreb, Croatia / www.uha.hr/

Objavljen u Zagrebu, 1. listopada 2015. / Published in Zagreb, October 1st, 2015Za izradu kataloga korišteni su dokumentacija i podaci dostavljeni od autora. / The documents and dana used in this catalogue were submitted by the authors.ISBN 978-953-6646-29-6

Page 21: 50. ZAGREBAČKI SALON - bib.irb.hr · PDF file26 arhitektonska gerila najteže dolazi do očiju javnosti zbog svoje ne-profitnosti, a ipak izravno djeluje u javnom prostoru. Eksperimen-talnim,
Page 22: 50. ZAGREBAČKI SALON - bib.irb.hr · PDF file26 arhitektonska gerila najteže dolazi do očiju javnosti zbog svoje ne-profitnosti, a ipak izravno djeluje u javnom prostoru. Eksperimen-talnim,
Page 23: 50. ZAGREBAČKI SALON - bib.irb.hr · PDF file26 arhitektonska gerila najteže dolazi do očiju javnosti zbog svoje ne-profitnosti, a ipak izravno djeluje u javnom prostoru. Eksperimen-talnim,