4živo vrelo · Nedjelja Muke Gospodnje. Cvjetnica Misa Večere Gospodnje. Veliki četvrtak ... ovisnosti su o ovome spomenu te bez njega gube svoj identitet i smisao. Zato je briga

Nedjelja – tjedno slavlje uskrsa

od 17. travnja do 14. svibnja 2011.

živo vreloliturgijsko-pastoralni list

Hrvatski institut za liturgijski pastoral pri Hrvatskoj biskupskoj konferenciji • god. XXVIII. • cijena: 13 kn42011

živo vreloISSN 1331-2170 – UDK 282

2011 4God. XXVIII. (2011.)

Liturgijsko-pastoralni listza promicanje liturgijske obnove

Glavni i odgovorni urednik: Ante Crnčević

Uredničko vijeće:Petar Bašić, Ante Crnčević,

Ivan Ćurić, msgr. Ivan Šaško,msgr. Antun Škvorčević,

Ivica Žižić

Predsjednik uredničkog vijeća:msgr. Antun Škvorčević

Uredništvo:Ante Crnčević, Ivan Andrić,

Vječna Tadić Stepinac

Gra� čka priprema:Tomislav Košćak

Izdavač i nakladnik:Hrvatski institut za liturgijski pastoralpri Hrvatskoj biskupskoj konferenciji

Kaptol 2610000 ZAGREB

Telefon: 01 3097 117Faks: 01 3097 118

e-mail: [email protected]

Tisak:Gra� ka Markulin, Lukavec

živoživoživoživoživoživoživoživoživoživoživoživoživovrevrevrevrelolololololoISSN 1331-2170 – UDK 282

urednikova riječ 1 Praizvorni blagdan

naša tema: Nedjelja – tjedno slavlje Uskrsa 2 Nedjelja – dan uskrsnuća, I. Žižić

Nedjelja – prvi i osmi dan, A. Crnčević

Nedjelja – dan Crkve i obitelji, I. Šaško

otajstvo i zbilja 16Biblijska razmišljanja:A. Crnčević, Ž. Tanjić, S. Slišković,I. Šaško, A. Vučković, I. Raguž

Nedjelja Muke Gospodnje. Cvjetnica

Misa Večere Gospodnje. Veliki četvrtak

Petak Muke Gospodnje

Nedjelja Uskrsnuća Gospodinova

Druga vazmena nedjelja

Treća vazmena nedjelja

trenutak: pisma čitatelja 40 Otajstvo Euharistije u slavljima

vazmenoga trodnevlja

Uskrsnuće (Đ. Seder, 1985.)

1

UREDNIKOVA RIJEČŽIVO VRELO 4–2011

PPraizvorni blagdan

Predaja koja seže od najranijih apostolskih vremena nepo-bitno svjedoči da je Crkva već od tada proslavlja Kristovo vazmeno otajstvo svakoga prvoga dana u tjednu, koji se

zbog toga s pravom naziva »danom Gospodnjim« (dies Domini). Slavlje nedjelje nije »prvo« samo u kronološkome redu nastanka blagdanâ, nego je praizvorni i utemeljujući blagdan (primordia-lis dies festus) za sva slavlja Kristova otajstva tijekom liturgijske godine. Nedjelja je stoga poglavito vazmeni blagdan, dan »pot-puno obasjan slavom uskrsloga Krista« (Ivan Pavao II.).

Kao »dan Gospodnji« nedjelja je ponajprije dan spomena. Svetopisamska zapovijed »Spomeni se da svetkuješ dan Gospod-nji« unosi nas u ozračje liturgije Crkve jer je liturgija uvijek i pri-je svega spomen-čin Kristova vazmenoga otajstva. Proslavljati ili svetkovati nedjelju znači biti dionikom »svetoga spomena« po kojemu se u Crkvi uprisutnjuje i izvršuje Kristovo djelo otkuplje-nja. Sve druge odrednice nedjelje, izrasle iz kršćanske kulture, u ovisnosti su o ovome spomenu te bez njega gube svoj identitet i smisao. Zato je briga Crkve za nedjelju poglavito briga oko njezi-noga vazmenoga identiteta u zajednici vjernika. Nedjelja, življe-na u spomenu na Kristovo djelo otkupljenja, budi u nama »otku-piteljsku odgovornost« za ljude i svijet, jer smo po udioništvu u slavlju euharistije, koja je srce nedjeljnoga svetkovanja, pozva-ni i poslani živjeti dostojno dana Gospodnjeg, kao »euharistijski ljudi« koji svjedočanstvom života uprisutnjuju Krista i njegov dar otkupljenja u svijet. Tek iz toga kristovskoga temelja nedje-lja postaje »danom počinka«, danom kad se ustežemo od svo-jih djela i otvaramo Božjemu stvarateljskom djelu; danom Crk-ve u kojoj uvijek iznova obnavljamo dar vjere i gradimo svoje krš ćansko poslanje; danom istinske ljubavi, posvjedočene u bri-zi za druge, osobito za osamljene i sve potrebite; danom koji pre-obražava sve naše dane. Kršćani su odgovorni za kršćansko do-stojanstvo nedjelje, ne dopuštajući da ona postane »danom bez obveza«. Nedjelja je za kršćane obveza – no, ne zbog zapovije-di, nego zbog temelja koji ona, kao otajstveni susret s Kristom u Crkvi, pruža spoznavanju Boga, življenju vjere i odgovornosti za kršćansko lice društva i svijeta u kojemu živimo.

Urednik

NAŠA TEMA

2

Nedjelja – tjedno slavlje Uskrsa

PNedjelja – dan uskrsnuća

Ivica Žižić

Premda u hrvatskom jeziku riječ nedjelja upućuje na ‘neradni dan’ (u praslavenskom ne-delati), a u drugim jezicima, poput njemač-koga ili engleskoga, čuva simboličko-kozmičku odrednicu ‘dana

sunca’ (Sonntag, Sunday), u romanskim jezicima nedjelja biva vezana uz kršćanski smisao. Nedjelja je naime dan Gospodnji (domenica, do-mingo, dimanche, od lat. dies dominica). Ruski naziv za nedjelju još du-blje zahvaća smisao nedjelje. Na ruskome nedjelja je voskresenje, izri-čaj koji jasno kazuje da je nedjelja dan uskrsnuća. Unatoč činjenici da se nedjelja ponavlja svakih sedam dana, ona je tjedna svetkovina Kristova Vazma – vrijeme susreta s Gospodinov, tj. dan Gospodnji. I unatoč či-njenici da su Gospodnja vremena i vjekovi, nedjelja je posebno vrijeme svetkovanja sakramentalnoga susreta u svjetlu Uskrsa, jer Crkva nedje-ljom živi spasenjsku ‘sadašnjost’. S tog gledišta, razumljivo je da nedje-lja ima biti tumačena, življena i svetkovana u svjetlu Uskrsa, jer ono što Crkva nedjeljnim euharistijskim svetkovanjem ponavlja i što u obred-nom slavljenju prihvaća upravo je iskustvo uskrsnoga jutra.

Nedjelja kao punina vremenaU kršćanskoj tradiciji i kulturi nedjelja nije samo ‘dan počinka’ od svakod-nevnih poslova, niti ‘neradni dan’ koji bi kao i svako drugo ‘slobodno vri-jeme’ bio prepušten individualnom osmišljavanju. Nedjelja je za kršćane u pravome smislu angažirano vrijeme odnosa s Bogom i bližnjima u ko-jem nastupa prekid sa življenjem uronjenim u svakodnevicu da bi se za-dobilo nov način odnosa s ‘cjelinom življenja’ i sav život povezao u jednu cjelinu. Nedjelja je stoga prekid ‘sa svime’ da bi se zadobilo ‘sve’. Da bi se dogodila nedjelja kao dan Gospodnji, potrebno je ‘prekinuti vrijeme’ da bi nam se ono po iskustvu susreta s Kristom uzvratilo preobraženo.

Dva su razloga kršćanskoga ‘prekida vremena’. Prvi je sadržan u či-njenici dovršetka stvaranja ‘sedmoga dana’, a drugi u činjenici svetkova-nja Kristova Uskrsnuća ‘prvoga dana’ – kako ga naziva Ivanova tradicija. Oba su povijesno-spasenjska trenutka obuhvaćena Božjim djelovanjem u odnosu prema svijetu i ljudima. Sedmi dan je kruna stvaranja – vrijeme slavljenja Božjega djela stvaranja. No, on je i vrijeme gledanja, slušanja i djelovanja iz radosne vijesti Uskrsnuća. Radikalna ‘drugost’ nedjelje ima za cilj ‘obustaviti’ vrijeme svakodnevice u kojoj se smisao razasipa, da bi se iznova ‘pokrenulo vrijeme’ kao smisaoni tijek povijesti prema svojem ko-načnom ispunjenju. Ono ima za cilj stvoriti sveti ‘okvir’ gdje će se dogodi-ti punina vremena. Slaveći nedjelju kao dan Kristova Uskrsnuća, kršćani slave prekid, koji se preobražava u novi početak vremena i povijesti.

Nedjelja je za kršćaneu pravome smislu

angažirano vrijeme odnosa s Bogom i bližnjima,

vrijeme u kojem nastupa »prekid« sa življenjem

uronjenim u svakodnevicu da bi se zadobilo nov

način odnosa s ‘cjelinom življenja’ i sav život povezao

u jednu cjelinu. Nedjelja je stoga prekid ‘sa svime’ da bi se zadobilo ‘sve’. Da bi se dogodila nedjelja kao

dan Gospodnji, potrebno je ‘prekinuti vrijeme’

kako bi nam se ono, po iskustvu susreta s Kristom, uzvratilo

preobraženo.

3

44živo vreloživo vrelo4živo vrelo44živo vrelo420112011420114420114

Nedjelja kao početak Sadržaj biblijske zapovijedi – Spomeni se da svetkuješ dan Gospodnji – obično se tumači kao ‘tabuizirani’ propis u kojem se vidi radikalizirani religijski odnos, kako u židovstvu tako i u kršćan-stvu. U općem shvaćanju nedjelje dominira ‘za-brana rada’. U stvarnosti, prekid rada neizravna je posljedica nečega što uvelike određuje bit ne-djelje, a to je spomen i svetkovanje. Imperativ je Spomeni se, a pravi sadržaj dana Gospodnje-ga je svetkovanje. Biblijska zapovijed tako ne-ma za cilj postaviti zabrane i ograničenja (ba-rem ne u ovom izvornom obliku), nego govori o uvjetima (spomenuti se) i sadržajima (svetkova-nje) dana posvećenog Bogu. Ako je židovska su-bota utemeljena na zapovjedi u sinajskoj preda-ji, koja će čuvati spomen na stvaranje i izlazak iz ropstva, kršćanska će nedjelja biti ucijepljena u spomen na Kristovo uskrsno ponazočenje u za-jednici učenika, u spomen na ‘prvi dan’ u kojem je sve nanovo stvoreno u Kristu. Ona će stoga bi-ti simbol novoga početka povijesti. Zapovjeđeni spomen tako će biti preobražen u zapovjeđenu slobodu. Jer svetkovati znači biti unesen u od-nos koji oslobađa, u povijest koja svjedoči o Bož-jim zahvatima u ljudsko življenje i u sadašnjost čiji se smisao iznova rekonstruira na temeljima odnosa dostojnoga povjerenja. Nedjelja je blag-dan početka. U njemu se, naime, začinje vrije-me u svojoj punini. I zato je nedjelja ‘prvi dan’, jer u njemu svi drugi dani pronalaze svoje izvori-šte i središte. U židovstvu samo subota ima ime. Svi drugi dani se razlikuju samo po broju. Doi-sta, oslobađanje nedjelje od svega onoga što na-rušava spomen i svetkovanje Kristova uskrsnu-ća u uvjetima modernosti postaje sve teže jer se sjećanje zagubilo u zahtjevima sadašnjeg trenut-ka, a svetkovanje se izjednačilo s površnim tra-ćenjem vremena. U stvarnosti, nedjelja ima za cilj povratak izvorima.

Sloboda nedjeljeUsporedo s prekidom i početkom, nedjelja se uspostavlja kao vrijeme slobode. No, sloboda je krajnje ‘škakljiv’ pojam, koji izaziva brojne ne-doumice. Osobito ako se shvati kao ‘emancipaci-ja’, ako ne zna kamo je upravljena, koji su njezini

početci i koja je njezina povijest, sloboda može označiti urušavanje svih vrijednosti u vrtlog sa-motnog traganja za sobom. Paul Ricoeur je pri-mjetio da ljudi danas rade kako bi sebi priskrbi-li slobodno vrijeme, koje je potom organizirano na istim načelima koji oblikuju radno vrijeme. U tome začaranom krugu sloboda ne zna kamo bi sa sobom i ona traga za kompenzacijom na dru-gim razinama. Ako sloboda nema odnosa, tije-la, vremena, ona se nema gdje dogoditi. I ako se danas sloboda (po)kazuje u »slobodnom vreme-nu«, koje se sve više pretače u neprestano oslo-bađanje od svih autoriteta, odnosa i djelovanja, kršćanska je nedjelja svjedočanstvo angažirane slobode, koja se neprestano potvrđuje i utvrđuje u prihvaćanju autoriteta ljubavi, u življenju od-nosa povjerenja i u euharistijskom djelovanju kojim se fragmenti življenja sabiru u sliku cje-line. Slobodnom nedjeljom kršćani svjedoče o slobodi življenoj u odnosima, o slobodi koja pro-žima zajedništvo i o slobodi koja je iskustvo eu-haristijskoga svetkovanja. Samo ljudi dodirnuti slobodom drugoga (autoritet) postaju slobodni. Sloboda zacijelo nije stvar ‘emancipacije’, nego vjerodostojnoga odnosa koji je rađa, oplemenju-je i u konačnici daruje. Sloboda nedjelje je slo-boda čovjeka. Narušiti nedjelju znači naruši-ti dostojanstvo čovjeka, svodeći ga na puki dio ekonomskog, konzumerističkog i ideološkog su-stava. Slaveći slobodnu nedjelju, kršćani slave slobodu u Kristu. Kršćani su po euharistiji uve-deni u slobodu sinova i kćeri Božjih, bivaju inici-rani u priznanje ‘autoriteta koji oslobađa’. Za kr-šćane je nedjelja vrijeme u kojemu zapovjeđena sloboda postaje euharistijski angažirana, obliko-vana i darovana. U euharistiji je ta sloboda ispri-povijedana i proslavljena. Ona je predmet sje-ćanja i slavljenja. Sloboda nedjelje nije utopija, nego vrijednost koja se živi sada i ovdje. A slobo-da se može kazivati samo iz autentičnog odnosa, kakav je euharistijski susret s Uskrslim. Euhari-stija je ozbiljenje slobode.

Gdje se nedjelja događa?Na pitanje gdje se događa nedjelja odgovor za kršćane može biti samo jedan: u euharistiji. Iz euharistije se rađa nedjelja kao ‘prvi dan’. Ali iz

NAŠA TEMA

4


euharistije se rađaju sve one geste kojima kr-šćani žive milosno ‘blagdansko stanje’. Blago-vati, družiti se i radovati, odmarati se, živjeti autentično vrijeme dodira s prirodom i oslobo-đenog odnosa s ljudima, nipošto nisu isključeni iz euharistijskoga iskustva. Zapravo, svi oni se u euharistiji na istančan način pronalaze. Isti-na, u suvremenom svijetu ova su iskustva za-strta mnogim drugim mjestima i drukčijim iskustvima gdje se također posreduje smisao ‘slobodne nedjelje’. ‘Slobodno vrijeme’ doista nije ‘slobodno’, jer se u njemu neprestano na-lažu prisilna ponašanja. Stadion, trgovački cen-tar, televizija, nisu jednostavno neutralni tereni gdje se odigravaju kolektivni scenariji ‘slobod-noga vremena’ ili kuša jednostavno parafrazi-ranje zbilje, već su također mehanizmi stvara-nja povjerenja i uvjerenja, štoviše, mita vječne sigurnosti i iluzija sreće. Očevidno je da su to mjesta sazdana na suvremenim mitskim zami-šljajima uspjeha, izobilja, spektakularnoga za-borava… Tako je uostalom bilo i u Egiptu gdje Izabranom narodu nije manjkalo blagdanâ kao ni lonaca punih mesa, ali su takvi blagdani i ta-kvo izobilje stvarali privid sreće i privid slobode. Samo istinski obred, kojega će Jahve zapovjedi-ti, otvorit će vrata slobode. Egipatski lonci ostat će zauvijek simbol potlačenoga svijeta opijenog prividom sreće, naroda koji je ‘zaboravio’ sebe. I dok je strategija novih nedjeljnih obreda u cje-lini upravljena zaboravu, euharistija teži unije-ti ljude u sjećanje, u nezaboravni događaj Isusa Krista. Otajstvo nedjelje je u tome da se u euha-ristijskom svetkovanju 'spomene' događaj ko-ji nas zahvaća danas. U prožimanju zahvalnoga sjećanja i zahvalnoga svetkovanja kršćanska ne-djelja zbiva se kao spasenjsko ‘sada’.

Aktualnost nedjeljeAko nedjelja nije vrijeme zaborava nego sjećanja i ako je vrijeme u kojem nastupa prekid da bi se iznova proživio početak i u slobodi kušala milost blagdana, ona je vrijeme intenzivne sadašnjo-sti. Sadašnjost nedjelje u prvom redu proizlazi iz istine liturgijskoga posadašnjenja Kristova Otaj-stva. Nedjelja je euharistijski dan u kojem svet-kovanje Kristova djela spasenja rađa vrijeme i

povijest, zbiva se kao veliko ‘sada’ i veliko ‘da’ Božjega spasenja u Kristu. Ali sadašnjost proi-zlazi također iz iskustva dodirnutosti ritmom stvaranja. Nedjelja se prepoznaje kao vrijeme počinka svijeta, kao mir sedmoga dana. Taj ri-tam nije samo upisan u kalendare, u povijesno i kulturalno uvjetovanu društvenu organiziranost vremena, nego u sami čovjekov biološki ritam. U nedjelju je čovjek pozvan živjeti u punini svo-je sada, potaknut onim drugim ‘sada’ spasenja u Kristu; upućen je na iskonski sklad upisan u sve stvoreno, ali je pozvan i sam omogućiti da se sklad dogodi najprije u njemu samome. Židov-ska subota, odnosno, kršćanska nedjelja slavlje je sadašnjosti događaja stvaranja i otkupljenja. Suprotno od logike svakodnevice, od ‘ekonomije vremena’ u kojoj ‘imati vremena’ znači ‘posjedo-vati’, gdje ‘vrijeme znači novac’, nedjelja živi od velikodušne sadašnjosti gdje je najveća vrijed-nost bivati. Nedjelja unosi u stanje ‘čistoga bi-vanja’, upravo onakvoga kakvo je bilo sedmoga dana stvaranja (usp. Post 2, 2-3). Ako nedjelja čovjeka vraća k njemu samome unoseći ga u ‘sta-nje svetoga’, ona nipošto nije vrijeme povlačenja u svoj ‘privatni svijet’, još manje u onaj ‘virutalni’ kojega je iskonstruiralo tehnološko doba. Nedje-lja radije stvara svijet osjećanja svetoga u kojega čovjek može ući samo pod uvjetom izlaska iz se-be, iz svojih zabrinutosti i iz svojih svakodnevnih okvira. Počinak je radije odmak od tih ‘svakod-nevnih stanja’, negoli jednostavno prestanak ra-da. Istinsko nedjeljeno iskustvo uvelike ovisi o raspoloživosti živjeti blagdansko stanje kao mi-losni trenutak zahvaćenosti Kristovim vazme-nim otajstvom.

Blagdansko stanjeizmeđu počinka i slavljaNije odveć pretjerano reći da je ono što Crkva vjeruje i što jest, sadržano u nedjelji. Nedjelja je koncentracija kršćanskoga vjerovanja i sla-vljenja uopće. Ona je Uskrs ‘u malome’ jer sadrži sve ‘velike’ figure kršćanske vjere – sakramen-talni život u crkvenom zajedništvu ispovjedanja vjere. Prepoznati se i priznati se vjernikom može samo onaj tko živi nedjelju u sferi počinka i sla-vlja. A počinak je, kao što smo vidjeli, preduvjet

5


za slavlje. Međutim, slavlje se prirodno nastavlja u počinku. Počinak svakako nije nerad. Počinak angažira slobodu. A sloboda traži formu slavlja da dosegne sjećanje i povijest, događaje koji su je milosno darovali, a potom i sadašnjost gdje može izustiti svoje razloge i svoja povjerenja. Zato počinak izručuje slobodu obrednom sla-vlju. On stvara preduvjete da ‘blagdansko stanje’ zaživi kao sretnost cjeline, kao sklad svijeta za-dobitog u Kristu. Neobično je zanimljiva drevna mudrost blagdanskoga u judeo-kršćanskoj tra-diciji, koja je nažalost nestala iz svijesti crkvenih zajednica, iako je ostala u liturgijskom kalenda-ru Crkve. Riječ je o početku blagdana u sumrak prethodnoga dana. Samo onaj tko je molitvom i počinkom započeo blagdan može biti spreman u punini živjeti slavlje. Kada čovjek od sebe odloži sav jaram svakodnevice i kada večernjim počin-kom svoje biće izruči zajedništvu života s dru-gima i s Bogom, samo tada može biti spreman slaviti i slaveći tkati smisao svojega življenja. Tu počinak nije nerad, a slavlje nije isprazno djelo-vanje, nego čin u kojem se ogleda sve ono što čo-vjek jest i za čim žudi biti. Mudrost blagdansko-ga pokazuje da ‘blagdansko stanje’ obuhvaća sve vidove čovjekova življenja, da je utisnuto u naj-dublje pore njegova bića, počev od tijela, od sna, od blagovanja pa sve do svetkovanja u zajedni-štvu s drugima. Doista, blagdan kao što je nedje-lja prožima življenje u cjelini jer je sama nedjelja životna cjelina koju se ne da svesti na predmet

ideoloških, ekonomskih ili drugih interesa. Ta ‘nesvedivost nedjelje’ svjedoči da je ona životna forma koja se nalazi ‘na početku’, prije bilo ka-kvih inicijativa i povrh bilo kakvih dostignuća, te da ona u svoje okrilje obuhvaća cjelinu kršćan-skoga iskustva vjere. Nedjelja zacijelo nije ‘sve’ u kršćanskoj vjeri, ali simbolički ‘svemu’ daje cje-linu. Kao što euharistija nije ‘sve’ u nedjeljnom iskustvu, ali bez nje ta cjelina riskira postati ‘pra-zno vrijeme’, tako i nedjelja u ritmu kršćanskoga življenja postaje ‘prvi dan’ iz čije punine vjera ži-vi kao svjedočanstvo vjerodostojnoga odnosa.

Kršćansko ‘blagdansko stanje’ nedjelje svo-ju konačnu istinu crpi iz euharistije. Euharistija, naime, nije samo kruh i vino. Ona je također pre-obraženo vrijeme, vrijeme koje je ‘promijenilo bit’, jer je postalo tijelo spasenjskoga odnosa, vri-jeme koje je tim odnosom spašeno od praznine, vrijeme koje je životna forma kršćanske zajedni-ce. Euharistijsko slavlje unosi zajednicu vjernika u blagdansko stanje obnavljajući ona ista isku-stva koja su imali apostoli po Isusovu uskrs nuću: »Što bijaše od početka, što smo čuli, što smo vi-djeli očima svojim, što razmotrismo i ruke naše opipaše o Riječi, Životu – da, Život se očitova, i vidjeli smo i svjedočimo, i navješćujemo vam Ži-vot vječni, koji bijaše kod Oca i očitova se nama – što smo vidjeli i čuli, navješćujemo i vama da i vi imate zajedništvo s nama« (1Iv 1,1-4). Nedjelja je vrijeme ponavljanja iskustava: očitovanja Ri-ječi, uspostavljanja zajedništva, posredovanja ži-vota. Nedjelja je spona između Kristova vremena i ovoga našega. »Mi slavimo – piše P. Sequeri – istu euharistiju kao onu na početku, s istom na-kanom kao odgovor na Gospodnju zapovijed, s analognom obrednom strukturom i homolo-gnom formom Crkve.« Nedjeljna euharistija uti-skuje u vrijeme, u tijela i u spone Crkve izvorni događaj prvoga dana kada Uskrsli susreće uče-nike i nanovo ih sabire kao zajednicu učenika. Tu, u zajednici učenika, baš kao i na putu u Ema-us, odnosno, u činu lomljenja kruha, vrijeme ra-dikalno mijenja svoju bit. To više nije beznadno vrijeme razočaranih pogleda ili pak pogleda za-ustavljenih na golgotskom stratištu. Tu vrijeme razočaranih, vrijeme sumnjivaca i ožalošćenih

Euharistija je srce nedjeljnoga zajedništva.

NAŠA TEMA

6


PNedjelja – prvi i osmi danKristološka ishodišnost i eshatološka usmjerenost vremena

Ante Crnčević

Prvi, treći i osmi dan – novozavjetni su nazivci istoga dana, onoga kojeg kršćani slave kao »Gospodnji dan«, nedjelju. Ti se nazivi ne zadržavaju na brojčanoj ili rednoj oznaci, nego otkrivaju teološko

značenje i ustrojbeno mjesto Dana Kristova uskrsnuća u cjelokupnome tijeku vremena i povijesti. Potrebno je, u svjetlu Kristove preobrazbe vre-mena, o nedjelji razmišljati kao prvom i osmom danu, naznačujući tako ishodišnost svega u Kristu i usmjerenost svega prema njemu. Kršćanska »oktava« preobražava »sedmicu«, otkrivajući svu njezinu nedostatnost i nužnu usmjerenost prema novome vremenu, prema »Danu koji ne pozna zalaza«. Moderni ustroj radnoga tjedna koji nameće ritam svemu vreme-nu, zatvarajući ga u »sedmicu«, ne ostavlja dovoljno prostora razmišlja-nju o nedjelji kao prvome i osmome danu, kao danu novoga stvaranja i danu anticipacije dara vječnosti. Zbog toga drevni kršćanski nazivi za ne-djelju mogu pomoći otkrivanju njezine kršćanske vlastitosti, neophodne za oblikovanje ispravnoga kršćanskoga odnosa prema vremenu i svijetu.

Vazmeno stvaranje i vrijeme CrkveSinoptička izvješća o dolasku žena na Isusov grob, smještaju taj događaj u »dan po suboti« (Mt 28,1), odnosno u »prvi dan u tjednu« (Mk 16,2.9; Lk 24,1). Neovisno o prvotnim nakanama samih pisaca, te će vremenske odrednice uskoro zadobiti teološko značenje novosti vremena koje je na-stupilo Kristovim uskrsnućem. Taj jedinstveni »dan poslije subote« (Iv 10,1.19) postaje »danom novoga stvaranja«, novoga početka. Isus, koji je

Nedjelja nas čuva»u dostojanstvu

stvorenja«, što je preduvjet vjere, i oblikuje

nas »u dostojanstvu otkupljenika«, što je

vrhunac vjerničkoga zajedništva s Bogom. Tako

nedjelja daje prepoznati Krista u iskonskom djelu stvaranja, a Stvoritelja u

Kristovu djelu otkupljenja.

nerazumijevanjem golgotske tragedije biva pre-obraženo u radost gledanja, u dodir prisutnosti koja će se od tada pa sve do danas pružati vje-rujućem pogledu samo u liku lomljenja kruha, u formi zajedništva vjere i u snazi sjećanja na ne-zaboravni događaj Isusa Krista.

Ono što euharistija daje vidjeti, čuti, jednom riječju iskusiti, radikalno mijenja ne samo vri-jednost vremena nedjelje, nego i sliku vremena uopće. Slavljem se, doista, vrijeme ne dokida, ali se ono preobražava u povijest koja ima smi-slen hod i snažne trenutke, unatoč stalnoj ugro-zi besmisla i stalnoj napasti da se čitavo vrijeme svede na rutinski tijek. Nedjeljno euharistijsko slavlje jamči Crkvi onaj kontinuitet bez kojega

ona uopće ne bi mogla biti. Nedjelja i nedjeljna euharistija su uvjet da se Crkva dogodi i bude u povijesti. Zato je preduvjet, središte i isho dište crkvenoga života nedjeljno liturgijsko sla vlje. Gdje nema euharistije, nema ni nedjelje. Jer gdje izostaje slavlje, gubi se sjećanje, a s njime i blagdan i povijest kojim se kršćanska zajednica utvrđuje u kontinuitetu vjere.

Nedjeljom, dakle, Crkva euharistijski hodo-časti prema događaju koji ju je iznjedrio, kao i prema eshatološkom uviru povijesti koja će se dogoditi po njegovu slavnom dolasku. Ne-djeljom se Crkva sjeća nezaboravnoga doga-đaja Isusa Krista i živi iskustva prvoga dana. U nedjelji ispovijeda dan uskrsnuća.

7

44živo vreloživo vrelo4živo vrelo44živo vrelo420112011420114420114za sebe rekao da je »gospodar subote« (usp. Mt 12,8; Mk 2,28; Lk 6,5), gospo-dar vremena i života, u subotnji dan počiva u grobu, ‘podložan’ subotnjem po-činku i odmoru, podložan umiranju i smrti. U dan koji dolazi nakon toga pri-jelomnog i preobrazbenog Počinka, objavljuje se učenicima »u novosti života«. Krist, »Prvorođenac od mrtvih«, po snazi Duha životvorca, izranja iz smrti, pa dan uskrsnuća postaje »prvim danom« nove egzistencije svih koji mu se po vje-ri pritjelovljuju. Govor o »prvome danu« i »novome početku« priziva na pra-početak povijesti, na Božje djelo stvaranja koje se zbilo na prvi dan »kozmičko-ga tjedna«, opisanoga u Knjizi Postanka. Uskrsnuće koje se zbiva nakon dana počinka – dana kada Stvoritelj »počinu od svega djela koje učini« (Post 2,2) – govori o prekidu Božjega »počinka« i nastavku djela stvaranja. Dan nakon jest novo stvaranje, »novi Prvi dan«, ishodišni za život otkupljenoga svijeta.

Prepoznajući dan uskrsnuća kao prvi dan novoga stvaranja, lako je traži-ti poveznice u opisu tih dvaju dana. »Tama se prostirala nad bezdanom. I reče Bog: ‘Neka bude svjetlost!’ I rastavi Bog svjetlost od tame… Tako bude večer, pa jutro – dan prvi.« (Post 1,2-5) Novo stvaranje započinje također iz tame: »noć«, vrijeme »prije zore« ili »još za mraka«, kako evanđelisti opisuju dola-zak žena na Isusov grob (usp. Mk 16,2; Mt 28,1; Iv 20,1), slike su tame i neži-votnosti iz koje Stvoritelj izvodi Dan novoga stvaranja.

S Kristom je započeo novi svijet. Slaviti dan Gospodnji znači povjeriti se i pre-dati Novome stvaranju. Današnja kriza nedjelje, očitovana na najizravniji način u raspravama o radu i pravu na odmor, zadire duboko ispod površine socijalnih prava, na kojima se katkada zaustavlja sav govor o nedjelji, katkada i onaj koji pokušava oblikovati »pastoral nedjelje«. Kršćanski identitet nedjelje ne iscrplju-je se ni kroz proširenje teme u smjeru odvajanja »vremena za druge«, za obitelj, za potrebne… Slaveći nedjelju kao »prvi dan«, dan kojim je započeo »novi svi-jet«, kršćanin se, počivajući, otvara Božjemu djelovanju. Ustežući se od svoga rada, kršćanin se prepušta Božjemu djelu stvaranja/spasenja, odjelotvorenoga i očitovanoga u snazi okuplje-ne zajednice i u snazi euharistije. Zato nedjeljna okrje-pa (pod vidom odmora) ne dolazi tek iz ljudskoga pre-kida rada, nego prvenstveno iz Božjega spasenjskog djela. Kršćanski nedjeljni počinak jest počivanje u Bogu, potrebno kako čovjek ne bi nikada došao u iskušenje usredotočiti se samo na svoje djelo. Sveti je Benedikt mudro poučavao svoje sljedbenike da »ništa ne pretpostave Božjemu djelu« (Operi Dei nihil præponatur), pri čemu je nužno spomenuti da je »Božje djelo« drugo ime za liturgiju po kojoj Krist nastavlja u Crkvi svoje djelo spasenja. Pouku pruža i iskustvo prve Crkve: tema nedjelje kao ne-radnoga dana ili dana kad se kršćani ustežu od teških poslova pojavljuje se (kao nametnutost društva) tek u četvrtome stoljeću; do tada je prvenstvena briga kršćana oko nedjelje bila usmjerena na »euharistijski susret zajedni-ce s Kristom« i na »život dosljedan euhari-

7

. Današnja kriza nedjelje, očitovana na najizravniji način u raspravama o radu i pravu na odmor, zadire duboko ispod površine socijalnih prava, na kojima se katkada zaustavlja sav govor o nedjelji, katkada i onaj koji pokušava oblikovati »pastoral nedjelje«. Kršćanski identitet nedjelje ne iscrplju-je se ni kroz proširenje teme u smjeru odvajanja »vremena za druge«, za obitelj, za potrebne… Slaveći nedjelju kao »prvi dan«, dan kojim je započeo »novi svi-jet«, kršćanin se, počivajući, otvara Božjemu djelovanju. Ustežući se od svoga rada, kršćanin se prepušta Božjemu djelu stvaranja/spasenja, odjelotvorenoga i očitovanoga u snazi okuplje-ne zajednice i u snazi euharistije. Zato nedjeljna okrje-pa (pod vidom odmora) ne dolazi tek iz ljudskoga pre-

, nego prvenstveno iz Božjega spasenjskog počivanje u

potrebno kako čovjek ne bi nikada došao u iskušenje usredotočiti se samo na svoje djelo. Sveti je Benedikt mudro poučavao svoje sljedbenike da

Operi Dei ), pri čemu je nužno spomenuti

da je »Božje djelo« drugo ime za liturgiju po kojoj spasenja. Pouku

pruža i iskustvo prve Crkve: tema nedjelje kao ne-radnoga dana ili dana kad se kršćani ustežu od teških poslova pojavljuje se (kao nametnutost društva) tek u četvrtome stoljeću; do tada je prvenstvena briga kršćana oko nedjelje bila usmjerena na »euharistijski susret zajedni-ce s Kristom« i na »život dosljedan euhari-

Nadvladavši smrt Krist obnavlja svijet i usavršuje djelo stvaranja.(Bible moralisée,oko 1220.)

NAŠA TEMA

8


stiji«. I danas se pokazuje kako nedjeljni počinak koji ne bi bio otvaranje Božje-mu djelu, može biti protivan kršćanskoj nedjelji jednako kao i svojevoljni (teški) rad nedjeljom.

Suvremene poteškoće s identitetom nedjelje dolaze, između ostaloga, tako-đer iz zaborava ili nijekanja Božjega djela stvaranja, što čovjekovu misao prati kroz čitavi novi vijek. Niječući početak svega u Bogu i tražeći u »prirodi« ishod i razvojni put svega, čovjek želi potisnuti i zanijekati svoj »osjećaj stvorenosti«, tj. ovisnosti o Drugome. Niječući stvaranje, on sebe proglašava jedinim ‘stvara-teljem’ i ravnateljem svijeta i života. Govor o nedjelji kao »Danu Gospodnjem«, danu »počinka u Bogu« ili danu »Božjega stvarateljsko-spasenjskog djela«, bi-va doživljen kao ugroza čovjekove slobode i samodostatnosti. Sve to pokazuje da su pitanja nedjelje prije svega teološke i ontološke prirode, a ne samo kul-turološke ili sociološke. Nedjelja nas, stoga, kao »prvi dan« – u tjednu i u sve-ukupnome odnosu prema vremenu i prema životu – čini »odnosnima« prema Drugomu, prema Stvoritelju. Nedjelja nas čuva »u dostojanstvu stvorenja«, što je preduvjet vjere, i oblikuje nas »u dostojanstvu otkupljenika«, što je vrhunac vjerničkoga zajedništva s Bogom. Tako nedjelja daje prepoznati Krista u iskon-skom djelu stvaranja, a Stvoritelja u Kristovu djelu otkupljenja. Krist je, doista, »Prvorođenac svakoga stvorenja« i »Prvorođenac od mrtvih« (Kol 1,15.18).

Vodeći se ritmom liturgijskoga vremena lako je zapaziti da kršćanski tjedan započinje nedjeljom, »prvim danom«, dakle Božjim djelom koje, slaveći Boga, pretpostavljamo svakomu našem djelovanju i činjenju. Živimo iz i od »Dana Gospodnjeg«, predani njegovu naumu i poslanju koje nam je udijelio u zajed-nici ljudi. Kršćanin je pozvan ne samo »dostojno« slaviti Dan Gospodnji, nego i »živjeti dostojno Dana Gospodnjeg«.

Kada je Međunarodna organizacija za standardizaciju (ISO) donijela pre-poruku (R2015 iz 1971.) da u novome ustroju kalendara tjedan započinje pone-djeljkom, a završava nedjeljom, nedjelja je i ‘službeno’ postala week-end. (Pre-poruka je stupila na snagu god. 1976., a potvrđena je i odlukom 8601 iz 1988.). Kao što je u 4. stoljeću »šabatizacija« nedjelje zasjenila njezin kršćanski iden-titet, tako današnja »vikendizacija« otima nedjelji njezinu ishodišnu i »stvara-teljsku« dimenziju u odnosu na tjedan i cjelokupnost vremena. Unatoč odred-nicama kalendara, kršćanin živi nedjelju kao »prvi dan« – ne pretpostavljajući ništa Božjem djelu stvaranja i njegovu djelu otkupljenja. Zato nas nedjelja či-ni uvijek novim ljudima.

Osmi dan – dan koji nema zalazaNa razmišljanja o nedjelji kao »prvome danu« iz kojega, po spomenu na Kristo-vo vazmeno djelo, izvire snaga »novoga stvaranja«, nadograđuje se slika nedje-lje kao »osmoga dana«. Taj nazivak proizlazi iz kršćanskoga »računanja« koje dan Gospodnji smješta u suodnos s »budućim vijekom«, s vječnošću. U poza-dini je zacijelo Ivanov opis susreta Uskrsloga s jedanaestoricom: »Nakon osam dana bijahu njegovi učenici opet unutra, a s njima i Toma. Vrata bijahu zatvo-rena, a Isus dođe, stade u sredinu i reče: ‘Mir vama!’« (Iv 20,26). Kristovo uskr-snuće kršćani doživljavaju kao dar vječnoga života, pa i nedjelja kojom proslav-ljaju taj dar biva interpretirana i življena kao anticipacija vječnosti. Nazivajući nedjelju »osmim danom« žele pokazati da kozmički slijed danâ i tjedno raču-

9

44živo vreloživo vrelo4živo vrelo44živo vrelo420112011420114420114nanje ustupaju mjesto vječnosti, koja ‘ritmizira’ i oblikuje život kršćana u vre-menu koje preostaje. Cikličnost vremena ustupa mjesto spasenjskoj linearnosti koja svijet vodi prema punini, pripravljenoj u vječnosti. Osmi dan nije, naime, jednostavni povratak na prvi dan, nego »novi« prvi dan, čime se naznačuje rast kroz vrijeme i približavanje Danu Kristova drugoga dolaska.

Simbolizam »osmoga dana« bit će rabljen i u raspravi o značenjskoj i sa-držajnoj novosti nedjelje u odnosu na starozavjetnu subotu. Subota je »sedmi dan« kojim se ispunja mjera ljudskoga savršenstva i odmora, a nedjelja u svje-tlu »osmoga dana« uvodi u zbilju onoga života i ‘vremena’ koje čovjek sam se-bi ne može darovati. Nedjelja je, stoga, »neprestani navještaj života bez kraja« (Dies Domini, 26). Iščekivanu vječnost sveti Augustin naziva mirom koji vječ-no traje, »mirom bez večeri« (pax sine vespera), pa nedjelja, koja nosi iskustvo vječnosti, biva slavljena kao dan bez večeri (dies sine vespera; usp. Ispovijesti, XIII, 50.51). Osmi dan proizlazi iz sedmoga, iz Božjega počinka u čovjeku ko-ji je kruna stvorenja. Osmi dan, nadalje, rekonstruira sedmi dan koji je dovrše-tak stvaranja; tako je osmi dan vrijeme kad se usavršuje nesavršenost stvorenja i svekoliko stvorenje usmjerava k horizontu Božje punine i savršenstva.

Dar vječnosti, koji izvire iz Kristova uskrsnuća, kršćani ne žive samo nedjelj-nim spomenom i otvaranjem »vječnome šabatu«. Prvi sakrament kršćanskoga srastanja s Uskrslim, krštenje, neodvojiv je od simbolizma broja osam. Antič-ki baptisteriji u kojima je kršćanin bio uranjan »u Krista umrlog i uskrslog« bi-li su često u tlorisu oktogonalno oblikovani da bi u kupoli prerasli u svod koji je oslikavao obećanu ‘puninu’, pa redoviti ikonografski ‘program’ kupole nad bap-tisterijem jest Nebeska crkva, koja već uživa puninu vječnosti. Mogu se susre-sti i kršćanski grobovi (mauzoleji) koji su čuvali takvu formu jer je smrt konač-ni »prag vječnosti«.

Zajednička nedjeljna vjeroispovijest – kojom okupljena zajednica obnavlja krsnu vjeru – završava ‘člankom’: »(vjerujem) u život budućega vijeka« (vitam venturi sæculi). Stoga je kršćanin pozvan u svemu što čini očitovati vjeru u dar budućega vijeka. Euharistijsko slavlje, zajedništvo Crkve, karitativna usmjere-nost kršćana, zajedništvo obitelji, molitva i odmor – smješteni u »osmi dan« – postaju svjedočanstvo kršćanske otvorenosti vječnosti, ali i prediskustvo to-ga Dara. Živjeti dostojno Nedjelje, znači živjeti dostojno vječnosti koja nam je u Kristu pripravljena. Nedjelja je uistinu »dan vjere« (Dies Domini, 29), jer se u okupljenoj zajednici, Crkvi, vjera prima, slavi, provjerava i utvrđuje. Apostol Toma, »osam dana nakon uskrsnuća«, u zajednici apostola koji ispovijedaju vjeru u uskrsnuće nadvladava iskušenje sumnje (Iv 20,26-29). Teško je, sto-ga, zamisliti življenje vjere bez iskustva nedjelje u zajednici vjernika. Nedjelja je dan Duha, obećanoga dara koji će zajednicu učenika u svijetu »uvoditi u svu istinu« i čuvati je do dana Gospodinova ponovnoga dolaska.

Nedjelja i citra s osam žicaGlazbena oktava, u kojoj osmi ton ima uvijek dvostruko višu frekvenciju od prvoga, može nam poslužiti za otkrivanje kršćanske nedjelje u simbolizmu »osmoga dana«. Interval oktave nije povratak na početak, nego suzvučje no-vosti s početkom. Kršćanska nedjelja, slavljena kao osmi dan, dan uskrsnuća i vječnosti, u suzvučju je s prvim danom, danom stvaranja. Nedjelja zato dovo-

Svemir sav je obnovljen,čovječanstvo spašeno;slava tebi, Kriste Bože,Kralju slave vječite.

NAŠA TEMA

10


di u ‘spasenjski’ sklad početak i dovršetak svijeta. Po slavlju Kristova djela otkupljenja ona daruje čo-vjeku iskonsko dostojanstvo koje je imao u počet-ku pred Bogom, ali ga kruni i novošću koja je plod uskrsnuća i koja ga uvodi u Božju vječnost.

Psalam 6, prema izvornomu starozavjetnom tekstu, u podnaslovu nosi glazbenu naznaku za njegovu uporabu u bogoštovlju: »Zborovođi. Uz žičano glazbalo. U oktavi.« Prema Talmudu, citra koja se rabila u hramskom bogoslužju imala je se-dam žica; ona pak koja će se rabiti u nebu, u nebe-skoj liturgiji, imat će deset žica, dok će ona koja je vlastita mesijanskim vremenima imati osam žica,

zvana šemînît (oktava). Prema židovskome numeričkom simbolizmu, citra (ili harfa) sa sedam žica veže se uz stvoreni svijet, osmožična uz Mesijin dolazak, a ona s deset žica uz budući svijet. Tako stvaranje, otkupljenje i punina proslave u Bogu dobivaju vlastiti glazbeno-molitveni izričaj.

I uz Psalam 12 – u kojemu čitamo proročke riječi mesijanskoga ispunjenja: »Sada ću ustati, govori Jahve, i spasenje donijeti onom tko ga želi« – nalazimo naznaku da se pjeva »u oktavi«, tj. uz citru s osam žica. Sličnu potvrdu za takvo glazbalo nalazimo i u opisu prijenosa Kovčega saveza u Jeruzalem, pri čemu su svirači svirali na »harfama s visokim zvucima«, a leviti »na citrama u osminskoj pratnji« (1Ljet 15,20-21). Citra s osam žica vlastita je, dakle, vremenu Gospodino-va pohoda, u mesijansko ili eshatološko vrijeme, koje je za kršćane već nastupilo.

Kršćanski oktavni ritam tjedna, u kojemu je nedjelja ujedno i prvi i osmi dan, unosi u vrijeme Crkve radost mesijanskoga vremena. Pa i onda kad je to vrijeme praćeno nevoljama, progonstvima i iskušenjima, eshatološkost vreme-na nije zanijekana. Nedjelja, dan otvaranja Kristovu spasenjskom djelu, unosi u tegobnu zbilju svijeta preobrazbenu radost Kristova pohoda. Zato Psalam 6 – premda kao prvi u nizu »pokorničkih psalama« govori o bolesti i nevolji u ko-joj se molitelj nalazi – kroz preobrazbeni zvuk osmožične citre (koja je glazbe-na slika otkupljenja) naviješta izbavljenje iz nevolja te daje pouzdanje u blizinu Gospodina koji je čuo plač nevoljnika (usp. r. 7).

Hrvatska zbirka crkvenih himana i popjevaka, s prvim izdanjem iz god. 1701., nosi znakoviti naslov Cithara octochorda, »Osmožična citra«. Naslov, zacijelo, nije izveden iz činjenice da je zbirka strukturirana u osam dijelova, ne-go iz tradicije liturgijskoga pjevanja »zajednice otkupljenih«, kojoj je, prema starozavjetnom nadahnuću, vlastita citra s osam žica. Nedjeljna liturgija Cr-kve, proslavljajući Gospodinov dan, zvan »osmim danom«, suzvučjem božan-ske oktave iskazuje hvalu njegovu djelu stvaranja i djelu otkupljenja te se ra-duje njegovu dolasku. Nedjelja je citra eshatološkoga vremena Crkve. Njezine su »žice«: zajedništvo vjernika, radost zbog Gospodinova djela spasenja, eu-haristijska preobraženost Kristom, slušanje njegove riječi, nada u blizinu nje-gova dolaska, posvjedočena ljubav prema potrebitima, otvorenost Duhu živo-tvornom i »sveti počinak« u kojemu se povjeravamo Božjemu djelu i naumu spasenja. Iz suzvučja tih žica prolama se radosni poklik, pun vjere i pouzdanja: Dođi, Gospodine Isuse.

Nedjelja,Gospodnji dan,združuje Crkvu

s uskrslim Gospodinom.(detalj oltara, katedrala u Seu

d’Urgellu, Španjolska, 12. st.)

11


BNedjelja – dan Crkve i obitelji

Ivan Šaško

Blagdanski nedjeljni ritam duboko je ukorijenjen u kulturu Za-pada, ali se to isto ne može reći i za raznolikost motivacija ko-je se nalaze u temelju nedjelje kao ‘prapočetnoga blagdana’

kršćanstva, kada se vjernici okupljaju kako bi slavili spomen muke, smrti i uskrsnuća Isusa Krista. Sadašnje poteškoće s kojima se susre-će život Crkve i društva u odnosu na nedjeljnu zbilju ovise o mnoš-tvu razloga. Treba ih ponajprije tražiti u dubokim i brzim društve-nim promjenama koje su obilježile zadnje stoljeće.

To nije samo pitanje promjena, nošenih industrijalizacijom i promjenom odnosa prema sakralnoj vrijednosti stvorenoga, pre-ma značenju vremena i prostora; to nije niti samo pitanje vezano uz fenomene sekularizacije i sekularizma te guranja religioznosti u područje privatnosti. No, istina je da su sadržaj i značenje nedje-lje pomalo ispražnjeni od izvornoga vjerskog značenja i zamijenjeni zbiljskim sklanjanjem u privatnost doživljaja i pobožnosti ili sudje-lovanjem na novim društvenim obredima iz područja športa, puč-kih slavlja, turističkih aktivnosti i sl. Prije tridesetak godina, u valu tzv. postmodernizma, ponovno se pojavljuju fenomeni sakralnosti, ali sinkretističke naravi, povezujući prirodnu religioznost, kozmič-ke sile i razne religijske obredne izražaje i, sukladno tomu, slaveći prirodu, svemir, životnost. Razumljivo je da se kršćansko poimanje nedjelje u tome može lako razvodniti.

Želeći istaknuti obilježja kršćanske nedjelje, na prvome se mje-stu nalazi otajstvo Kristova vazma, osobito njegova uskrsnuća. Na-dalje, nedjelja je zajedničko slavlje i to ne samo pod vidikom obred-nosti okupljene zajednice, nego u punoj širini ljudskoga iskustva. Ona nadilazi okvire bogoslužnoga okupljanja i ulazi u sve prostore življenja svakidašnjice, kako pojedinaca tako i društva. Dakle, ne-djelja je dan čovjeka, ali je poglavito dan Crkve.

Apostolsko pismo pape Ivana Pavla II. Dan Gospodnji, pred-stavljajući nedjelju kao dan Crkve, u središte stavlja euharistijsko okupljanje i nabraja prepoznatljivosti toga dana: prisutnost Uskr-snuloga, euharistijsku zajednicu, hodočasnički narod, dan nade, stol Riječi, stol Kristova tijela i krvi, vazmenu gozbu i bratski susret, otvarajući tematiku poslanja koje polazi od nedjeljne euharistije.

Crkvi je najdublja

vlastitost nedjeljno

euharistijsko slavlje koje

se ne može promatrati

samo kao (crkvena)

zapovijed. Naime, pojmu

zapovijedi nužno treba

dodati pojmove: potrebe,

ljubavi, oduševljenja,

pripadnosti, radosti,

slavlja, zajedništva…, koje

– nažalost – prerijetko

čujemo u raspravama i

razmišljanjima o nedjelji.

Nedjelja je ozračje Krista,

koje obuhvaća zemaljski

život i u njega unosi

izvorni kriterij, nepripadan

zemaljskomu.

NAŠA TEMA

12


Nedjeljno slavlje kao potreba i radostIz prethodno istaknutoga vidljivo je da nije mo-guće prikladno definirati vlastiti duh kršćanske nedjelje polazeći i zadržavajući se samo na juri-dičkome planu (poštivanje crkvene stege), ili sa-mo na etičkome (moralna obveza javnoga bogo-štovlja), ili na sociološkome i antropološkome pojmu slavlja.

Specifičnost obilježja nedjelje kao kršćan-skoga slavlja upućuje na tri zbilje koje su nu-tarnje povezane. Nedjelja upućuje na: 1. Gos-podinovo uskrsnuće; 2. okupljanje kršćanske zajednice; 3. euharistijsko slavlje. Nedjelja je ‘definirana’ otajstvom, a i sama jest otajstvo. Crkvi je, dakle, najdublja vlastitost nedjeljno euharistijsko slavlje koje se ne može promatra-ti samo kao (crkvena) zapovijed. Naime, pojmu zapovijedi nužno treba dodati pojmove: po-trebe, ljubavi, oduševljenja, pripadnosti, ra-dosti, slavlja, zajedništva…, koje – nažalost – prerije tko čujemo u raspravama i razmišlja-njima o nedjelji. Zapovijed ima smisla samo u kontekstu iskustva (kušanja) vrijednosti nedje-lje, pri čemu se ne misli na odmor kao novo po-lazište proizvodnoga ciklusa, jer svrha nedjelj-noga počinka ne nalazi se u samome počinku.

Nedjelja kao dan euharistijske zajednice jest spomen i živo sudjelovanje u svemu što je Bog učinio za nas, od Stvaranja do dara Krista i Du-ha, te nade koja je u nama. Dan euharistije je i dan zajednice, dan Riječi i molitve, međuljud-skoga dijeljenja dobara i sućuti, preduhitraj no-voga svijeta i konačnoga oslobađanja od bilo koje vrste ropstva. Nedjelja je ozračje koje obu-hvaća zemaljski život i u njega unosi izvorni kri-terij, nepripadan zemaljskomu.

Obilježja slavljenja u susretu s nedjeljomJedna od poteškoća suvremenosti jest naruše-na ili izgubljena dimenzija slavljenja. Pritom ne gubimo iz vida povijesnu konstantu da, ka-da neko slavlje doživljava svoj zalazak ili iskriv-ljenja, nastaju druga slavlja. Time se ujedno potvrđuje da je čovjek ‘biće koje slavi’ (homo fe-stivus), biće koje ne samo radi i razmišlja, nego i pjeva, pleše, moli, odmara se… U širini svoga postojanja čovjek je slavitelj. No, slavlje zahtije-

va svoju dinamiku, koja je u suvremenosti na-rušena. U složenome društvu pluralističkoga profila puno je toga što se želi objediniti ime-nom ‘slavlja’, unoseći zbunjenost i nesigurnost. Istinska slavlja građena su na temelju prihvaća-nih vrijednosti, vjerovanja, utemeljujućih doga-đaja. Istinsko slavlje govori o svjetonazoru, na-činu življenja i naravi zajednice koja slavi. Tako se iz nedjeljnoga euharistijskoga slavlja, kao da-na Crkve, iščitavaju naglasci koji su odlučujući za život kršćanske obitelji. Slavlje otkriva ponaj-prije dimenziju zajedništva; ono je društvena stvarnost, po kojoj se vide nosive ustrojbene sa-stavnice identiteta skupine kojoj se pripada.

Drugo obilježje nedjeljnoga slavlja jest ve-zanost uz nosive događaje prošlosti, koja zadi-re i utječe na sadašnjost i usmjerava prema bu-dućemu. Slavlje razlikuje običnost i neobičnost, snažna iskustva od manje znakovitih. Ono je i sjećanje i prisutnost, čuvar predaje koja ukor-jenjuje i stvarateljska snaga koja oslobađa. Slavlje je susretište tradicionalnoga, poznato-ga i maštovito iznenađujućega. Na istome tra-gu primjećujemo da slavlje združuje ozbiljnost i veselje; ono je uvijek svođenje na bitno i pretje-rivanje. Tako postaje i prepoznavanje i zahval-nost, i navještaj i prihvaćanje života kao dara; i svijest o zarobljenosti i oslobođenost od sve-ga što sputava.

U susretu s kršćanskom nedjeljom slavlje se očituje kao spomen(čin) velikih Božjih djela, radi čovjeka. Ne radi se o zaustavljenome raz-matranju, nego o ostvarivanju, o sakramental-nome sudjelovanju u kojemu spomen postaje činom, živeći samo vrijeme sadašnjosti.

Uskrsnapreobrazba svijeta.

(Đ. Seder,crkva Uznesenja bl.Dj. Marije, Kreševo)

13


Kršćansko je slavlje Crkve predokus čovje-kove budućnosti. Crkva je hodočasnica kojoj je u ostvarenosti simboličkoga govora dano vidjeti eshatološko ispunjenje. Živeći spomen i sigur-nu nadu, Crkva u slavlju nedjelje prihvaća po-ziv (i obvezu) na moralno življenje u skladu sa slavljem.

Crkva i obitelj u nedjeljiKao dan uskrsnuća nedjelja je otajstvo žive pri-sutnosti Uskrsnuloga. Crkva je rođena iz otaj-stva nedjelje, što znači da je Crkva rođena iz do-gađaja zajednice pozvanih, jer otajstvo nije dano na raspolaganje pojedincima, nego se objavlju-je i poziva nas da mu budemo dionicima po da-ru Duha kao kršteni, potvrđeni, hranjeni euha-ristijom. Euharistija je očitovanje Crkve, kako mjesne tako i sveopće (one »širom svijeta«). Ni-šta nije tako životno za izgradnju Crkve kao ne-djeljna euharistija, povlašteno mjesto jedinstva. »U njoj kršćanske obitelji žive jedan od najbo-ljih izražaja svoga identiteta i svoje ‘službe’ ‘kuć-nih Crkava’, kada roditelji sa svojom djecom su-djeluju za istim stolom Riječi i Kruha života.« (Dan Gospodnji, 36)

Kada se govori o obitelji, redovito se to čini polazeći od socioloških datosti i pritom se lako osloniti na podatke o nepovoljnim statističkim trendovima i fenomenima, naročito o rastava-ma brakova, te kratkim putem proglašavati kr-šćanski brak neodrživim i besmislenim, a obi-telj pokušati relativizirati u okvirima ljudskih dogovora. Ali mi znamo da svi problemi takve naravi, gledano sociološki, imaju puno dublje uzroke, počevši od sebičnosti, od onoga što nas

udaljava jedne od drugih. Takav individualizam odražava se ne samo na obitelj, nego na sve se-gmente društva koje se pokušava graditi na kul-turi sukoba, a ne na kulturi zajedništva.

Zbog toga je nedjeljno slavlje izravno očito-vanje stvarnoga stanja, ali i pokazatelj puta no-voga. Gubitak spremnosti i osjetljivosti za sla-vljenje temelja postojanja ima duboko religijsko značenje jer vjernik smješta svoj život unutar ši-rega povijesnoga i kozmičkoga konteksta. To či-ni nedjelja. Čovjeku se objavljuje da je pozvan živjeti kao dionik veće cjeline. Obredi sa svojim izražajima vežu čovjeka uz tu povijest i smješta-ju ga između rajskoga vrta i Božjega kraljevstva, dajući mu prošlost i budućnost.

Nedjelja je Crkvi njezin prostor slavljenja u vremenu kada se istinsko slavlje zamjenjuje su-rogatima, zamjenama u životnim prazninama našega doba. Vjerodostojno slavlje pokreće cje-lovitost zajedničkih sjećanja i kolektivnih nada-nja koja životu daju smisao. Nedjelja u odnosu prema obitelji nije stvaranje ‘korisnoga’ pro-stora za odbacivanje tereta svakidašnjice, ili za pogodovanje povlačenju u anonimnost. Svako društvo koje je htjelo oslabiti snagu kršćanske prisutnosti u društvu, pokušalo je – grubljim ili suptilnijim sredstvima – oslabiti snagu nedjelj-ne euharistije. Euharistija je ponajprije zajed-ničko slavlje – i to ne samo na razini obrednosti, nego u širini ljudskosti. Polazište joj je zajednica ljubavi, na čemu počiva i obitelj.

Osim toga, nismo slijepi da ne bismo vidje-li teškoće s kojima se suočava obitelj u suvreme-nome društvenom ritmu koji je jednako rođen iz polazištâ koja imaju druge utjecaje. Ali, euha-

NAŠA TEMA

14


ristija za kršćanske obitelji ostaje temeljno isku-stvo jer pred snagom sebičnosti supružnici (sa svojom djecom i rodbinom) koji slave Dan Gos-podnji i sudjeluju na nedjeljnoj euharistiji napa-jaju se na božanskome izvoru, uče opraštati, pri-hvaćati, dijeliti s drugima, obraćati se u svjetlu Božje riječi te nastavljaju u svome obiteljskom domu ljepotu zajedničkoga stola iste ljubavi.

što rađa nezanimanjem za opće dobro i za prili-ke tzv. infrahumanosti, misleći pritom na bole-sne, stare, siromašne, isključene… Kultura koja nema čvrste okosnice svoga identiteta, umjesto da računa s povijesnom mudrošću, lakše pro-miče i priklanja se bijegu u beznakovitost zaba-ve. Ako tomu dodamo gospodarsko-društvene proturječnosti i razlike, nije teško postati svje-stan stanovite izgubljenosti zajednice. Osjeća-mo da je materijalizam nosiva matrica, koja te-meljnu brigu svakidašnjice vidi u ovozemaljskoj sigurnosti. Osim toga, a mislim da o tome pre-malo vodimo računa, kultura je traženje smisla života prepustila, gotovo delegirala, ‘tržnici’, lo-gici tržišta, koje stvara uvijek nove potrebe, hra-neći područje želja koje se ne može pokriti logi-kom gospodarstva.

Ma koliko zvučalo patetično, nije teško utvr-diti i provjeriti da ljudi umiru zbog nedostatka ljubavi, blizine, ljepote. Euharistija je otajstvo ljubavi koje nam objavljuje da je život dar te ona čovjeka odgaja u svjetlu lomljenja kruha i pro-lijevanja krvi, prinošenja života za druge. No, kao kršćani se ponašamo poput proroka Jone – bježeći od Gospodina i od zadaće da to otaj-stvo otkrivamo drugima. Euharistija ne promi-če duhovnost odvojenosti, duhovnost osobne pobožnosti koja ne vidi druge. Čak ni oni koji ži-ve u kontemplativnim redovima u sebi ne nose logiku bijega, nego privrženosti.

Euharistija poziva da euharistijski boravi-mo u svijetu s odgovornošću Križa i ljepotom Uskrsnuća. Euharistija u Ivanovu evanđelju postaje pranjem nogu. U euharistije se obliku-jemo za takav način življenja, obilježen prihva-ćanjem, spremnošću prihvatiti trpljenja, davati se drugima, bez obzira što o tome mislili drugi.

Crkva živi svoj ‘danas’, ispresijecan mno-štvom osjećaja (od oduševljenja mladih do ra-zočaranosti odraslih; od aktivnoga sudjelova-nja do nepovjerenja i uzmaka); zatim teološkim idejama, duhovnim iskustvima, pastoralnim smjerovima, kritikama na račun Crkve… Sve nam to ne smije odvratiti pogled od otajstva eu-haristije.

Premda slavimo euharistiju, ne zaboravimo da ona oblikuje nas, Crkvu. Taj stari izrijek cr-

domu ljepotu zajedničkoga stola iste ljubavi. proturječnosti i razlike, nije teško postati svje-stan stanovite izgubljenosti zajednice. Osjeća-mo da je materijalizam nosiva matrica, koja te-meljnu brigu svakidašnjice vidi u ovozemaljskoj sigurnosti. Osim toga, a mislim da o tome pre-malo vodimo računa, kultura je traženje smisla života prepustila, gotovo delegirala, ‘tržnici’, lo-gici tržišta, koje stvara uvijek nove potrebe, hra-neći područje želja koje se ne može pokriti logi-kom gospodarstva.

diti i provjeriti da ljudi umiru zbog nedostatka ljubavi, blizine, ljepote. Euharistija je otajstvo ljubavi koje nam objavljuje da je život dar te ona čovjeka odgaja u svjetlu lomljenja kruha i pro-lijevanja krvi, prinošenja života za druge. No, kao kršćani se ponašamo poput proroka Jone – bježeći od Gospodina i od zadaće da to otaj-stvo otkrivamo drugima. Euharistija ne promi-

Iz euharistije dolazi poziv da slavimo du-hovno bogoslužje (Rim 12,1), tj. da Bogu i dru-gima prinosimo svoja tijela, kao simbol cjelo-kupne naše ljudskosti, u njezinom cjelovitomu rasponu tjelesnosti, danju i noću, u mladosti i starosti, u bolesti i zdravlju, u uspjesima i neu-spjesima, u oduševljenju i potištenosti. I mnogi – često i nesvjesno – žive to duhovno bogosluž-je kada žive u poštenju i nesebičnosti, u strplje-nju i pouzdanju da je Bog početak i završetak našega života. Konačni smisao i razlog nalazi se u Kristovu vazmu i njegovoj pobjedi nad smrću. U svjetlu toga dara moguće je živjeti mudrost (nekima ludost) križa.

Crkva, euharistija, obiteljNaša mjesta življenja, bila veća ili manja, če-sto predstavljaju slab i nemiran identitet, zbog teškoća življenja, zbog narušenosti ambijenta, zbog umora i neuključenosti u društveni život,

Ikonografija radosti Susreta s Uskrslim.(detalj sa zagrebačke katedrale)

15


Liturgijski kalendar

30 S Sedmi dan Vazmene osmine Dj 4,13-21; Ps 118,1.14-21; Mk 16,9-15

SVIBANJ 1 N DRUGA VAZMENA NEDJELJA 2 P Sv. Atanazije, biskup i crkveni naučitelj, spomendan

od dana: Dj 4,23-31; Ps 2,1-9; Iv 3,1-8 3 U SV. FILIP I JAKOV, apostoli, blagdan

vl.: 1Kor 15,1-8; Ps 19,2-5; Iv 14,6-14 4 S Svagdan: Dj 5,17-26; Ps 34,2-9; Iv 3,16-21 5 Č Svagdan: Dj 5,27-32; Ps 34,2.9.17-20; Iv 3,31-36 6 P Svagdan: Dj 5,34-42; Ps 27,1.4.13-14; Iv 6,1-15 7 S Svagdan: Dj 6,1-7; Ps 33,1-2.4-5.18-19; Iv 6,16-21 8 N TREĆA VAZMENA NEDJELJA 9 P Svagdan: Dj 6,8-15; Ps 119,23-24.26-27.29-30;

Iv 6,22-29 10 U Svagdan; ili: Bl. Ivan Merz

Dj 7,51-8,1a; Ps 31,3c-4.6.7b.8a.17.21ab; Iv 6,30-35 11 S Svagdan: Dj 8,1b-8; Ps 66,1-3a.4-7a; Iv 6,35-40 12 Č Sv. Leopold Mandić, prezbiter, spomendan

od dana: Dj 8,26-40; Ps 66,8-9.16-17.20; Iv 6,44-51 13 P Svagdan; ili: Bl. Djevica Marija Fatimska

Dj 9,1-20; Ps 117,1-2; Iv 6,52-59 14 S SV. MATIJA, apostol, blagdan

vl.: Dj 1,15-17,20-26; Ps 113,1-8; Iv 15,9-17

TRAVANJ 17 N NEDJELJA MUKE GOSPODNJE. CVJETNICA

U procesiji s grančicama: Mt 21,1-11; 18 P Svagdan: Iz 42,1-7; Ps 27,1-3.13-14; Iv 12,1-11 19 U Svagdan: Iz 49,1-6; Ps 71,1-6b.15ab.17;

Iv 13,21-33.36-38 20 S Svagdan: Iz 50,4-9a; Ps 69,8-10.21bc-22.31.33-34;

Mt 26,14-25 21 Č ČETVRTAK VEČERE GOSPODNJE 22 P PETAK MUKE GOSPODNJE 23 S VELIKA SUBOTA. Vazmeno bdjenje

SZ: Post 1,1–2,2 (ili 1,1.26-31a); Post 22,1-18 (ili 22, 1-2. 9a.10-13.15-18); Izl 14,15–15,1a; Iz 54,5-14; Iz 55,1-11; Bar 3,9-15.32–4,4; Ez 36,16-17a.18-28; NZ: Rim 6,3-11; Ps 118,1-2.16ab-17.22-23; Mt 28,1-10

24 N NEDJELJA USKRSNUĆA GOSPODINOVA 25 P Drugi dan Vazmene osmine

Dj 2,14.22-32; Ps 16,1-2a.5.7-8.11; Mt 28,8-15 26 U Treći dan Vazmene osmine

Dj 2,36-41; Ps 33,4-5.18-20.22; Iv 20,11-18 27 S Četvrti dan Vazmene osmine

Dj 3,1-10; Ps 105,1-4.6-9; Lk 24,13-35 28 Č Peti dan Vazmene osmine

Dj 3,11-26; Ps 8,2a.5-9; Lk 24,35-48 29 P Šesti dan Vazmene osmine

Dj 4,1-12; Ps 118,1-2.4.22-24.25-27a; Iv 21,1-14

kvenih otaca, združen s našom vjerom, potvr-đuje istinu da naše ulaženje u zajedništvo s Kri-stom znači da nismo više samo mi, nego smo tijelo-Crkva. Tu leži duboka istina: ne možemo biti kršćani, a da ne slavimo euharistiju, jer eu-haristije nema bez Crkve. Zbog toga su floskule, koje mogu biti zavodljive, u svojoj biti promaše-ne: biti duboko uz Krista, u odvojenosti od za-jednice vjere, samo je iluzija koja u svome dnu nije vjerodostojna i nije dosljedna u izvođenju zaključaka.

U našemu suobličavanju euharistijskomu otajstvu (što je djelo Duha Svetoga i naše vjere) važno je uočiti i aktualnost koju nosi sa sobom euharistijsko slavlje uskrsnuća i klanjanja. Ona nas uči ponajprije zaustaviti se u kulturi koja

nas ubrzava do besmisla. Ona nas uči ponovno vrjednovati stav poniznosti, zahvalnosti i pro-mjene motrišta. Nasuprot ideologije samostal-nih, samodostatnih, samoostvarenih, postoji govor solidarnosti s poljuljanima i palima. Eu-haristija nas uči odložiti govorenje, argumen-tiranje, buku koja je oko nas i prigrliti šutnju, ugrađivati je u svoj život. To nije bijeg od riječi, nego najsnažnija riječ kojoj dopuštamo da pro-govori u nama i koja se očituje prema drugima. Konačno, euharistija uči da postoji životno sre-dište pridržano samo Bogu.

Obitelj promatrana u prizmi nedjelje popri-ma izgled darovanosti i radosti, otajstva života koji pred križem ispovijeda ljepotu i divljenje, poznatost i iznenađenje.

OTAJSTVO I ZBILJAOTAJSTVO I ZBILJA

16

Prijedlozi za pjevanje

17. travnja 2011.

Nedjelja Muke Gospodnje. Cvjetnica

Početak slavlja: 468 Hosana Davidovu SinuOphod: 469 Židovska su djeca 470 ili 471 Himan Kristu Kralju Ulazna (kada nema ophoda): 472 Kad je ono GospodinOtpj. ps.: 474 Bože mojPrije evanđelja: 475 Krist postade poslušanPrinosna: 492 Svaka dušaPričesna: 479 O Spase roda ljudskogaZavršna: 463 Sretnih li vas ili: 856 O Isuse, daj da pjevam

Zborna molitvaSvemogući vječni Bože, poslušan tvojoj volji naš je Spasitelj uzeo tijelo, ponizio sama sebe i podnio sramotu križa. Daj da slijedimo uzor njegova poniženja, s njime zajedno trpimo i postignemo slavu uskrsnuća. Po Gospodinu.

Darovna molitvaGospodine, smiluj nam sepo muci svoga Sina.Djelima to ne zaslužujemo,ali se uzdamo u tvoje milosrđe i jedinstvenu žrtvu Isusa Krista. Koji s tobom.

Prvo čitanje Iz 50,4-7Lica svojeg ne zaklonih od pogrda,ali znam da se neću postidjeti.

Čitanje knjige proroka IzaijeGospodin Bog dade mi jezik vješt da znam riječju krijepiti umorne. Svako jutro on mi uho budi da ga slušam kao učenici. Gospodin Bog uho mi otvori: ja se ne protivih niti uzmicah. Leđa podmetnuh onima što me udarahu, a obraze onima što mi bradu čupahu, i lica svojeg ne zaklonih od pogrda ni od pljuvanja. Gospodin Bog mi pomaže, zato se neću smesti. Zato učinih svoj obraz ko kremen i znam da se neću postidjeti.Riječ Gospodnja.

Otpjevni psalam Ps 22,8-9.17-20.23-24Pripjev: Bože moj, Bože moj,

zašto si me ostavio?Svi koji me vide, podruguju se meni,razvlače usne, mašu glavom:»Uzdao se u Gospodina, neka ga sad izbavi,neka ga spasi ako mu omilje!«

Opkolio me čopor pasa,rulje me zločinačke okružile.Probodoše mi ruke i noge,sve kosti svoje prebrojiti mogu.

Razdijeliše među se haljine mojei za odjeću moju baciše kocku.Ali ti, Gospodine, daleko mi ne budi;snago moja, pohiti mi u pomoć!

A sada, braći ću svojoj navješćivati ime tvoje,hvalit ću te usred zbora.»Koji se bojite Gospodina, hvalite njega!Svi od roda Jakovljeva, slavite njega!Svi potomci Izraelovi, njega se bojte!«

Drugo čitanje Fil 2,6-11Čitanje Poslanicesvetoga Pavla apostola FilipljanimaKrist Isus, trajni lik Božji, nije se kao plijena držao svoje jednakosti s Bogom, nego sam sebe »oplijeni« uzevši lik sluge, postavši ljudima sličan; obličjem čovjeku nalik, ponizi sam sebe, poslušan do smrti, smrti na križu. Zato Bog njega preuzvisi i darova mu ime, ime nad svakim imenom, da se na ime Isusovo prigne svako koljeno nebesnikâ, zemnikâ i podzemnikâ. I svaki će jezik priznati: »Isus Krist jest Gospodin!« – na slavu Boga Oca.Riječ Gospodnja.

Popričesna molitva Po ovoj pričesti, smjerno te, Gospodine, molimo:Ti si nam smrću svoga Sina dao da se nadamo životuu koji vjerujemo. Daj da njegovim uskrsnućemstignemo cilju zemaljskogputovanja. Po Kristu.

Kod blagoslova grančica Mt 21,1-11Blagoslovljen Onaj koji dolazi u ime Gospodnje!

17

Braćo i sestre, združeni u molitvi i nadahnuti Isusovim pouzdanjem u Oca,obratimo se Ocu nebeskom proseći mudrost razumijevanjai snagu prihvaćanja njegove volje. Molimo zajedno: Usliši nas, Bože.

Bože, tvoj je Sin na današnji dan svečano ušao u grad Jeruzalem da ondje dovrši 1. tvoj naum spasenja: daj svojoj Crkvi da vjerno hodi putem evanđeljate jednom prispije k vratima nebeskoga Jeruzalema, molimo te.Bože, tvoj je Sin na današnji dan bio slavljen kao kralj i osloboditelj svoga naroda: 2. daruj svojim vjernima dar evanđeoske mudrosti da se ne dadu zavesti slavom svijeta te da vjerno nasljeduju Kristov put koji vodi u slavu neba, molimo te.Bože, tvoj je Sin radi našega spasenja ostao poslušan tvojoj volji sve do smrti na križu: 3. pomozi nam razumjeti tvoju volju i onda kad na svome putu susretnemo križ i trpljenje, molimo te.Bože, tvoj je Sin darežljivo oprostio svima koji su ga na smrt osudili: 4. oprosti nam naše krivnje i daruj snagu opraštanja svima zbog kojih trpimo, molimo te.Bože, ti si svoga Sina, koji je sišao u iskustvo smrti, uskrisio od mrtvih: 5. svjetlom uskrsnuća obasjaj i našu preminulu braću i sestre, molimo te.

Oče nebeski, tvoj se Sin predao u smrt radi našega spasenja i učinio nas dostojnima tvoga smilovanja. Primi naše molitve i daj nam životom nasljedovati ljubav i predanje tvoga Sina. Koji živi i kraljuje u vijeke vjekova.

Molitva vjernika

Pjesma prije evanđelja Fil 2,8-9Krist postade poslušan do smrti, smrti na križu. Zato ga Bog preuzvisi i darova mu ime, ime nad svakim imenom.

Evanđelje Mt 26,14 – 27,66Muka Gospodina našega Isusa Kristapo Mateju

Cjeloviti tekst Evanđelja na www.hilp.hr

Blagoslovljen Onaj koji dolazi u ime Gospodnje!(Kristova Pasha, Samostan sv. Katarine, Sinaj, 12. st.)


18

Nedjelja Muke Gospodnje

izvor života. Ono što će uslijediti nakon tri da-na ozdravit će čovjekovu slobodu, osloboditi je od zavodljivosti pobune i preobraziti je u radost opredjeljenja za Darivatelja života.

Slušajući navještaj Gospodinove muke mo-žemo pomisliti kako Isus nakon propovijeda-nja Božjega kraljevstva posustaje i predaje se ljudima. Čini se na trenutak da u tom predanju pobjeđuju ljudi, oni koji mu se protive. Među-tim, gledajući na te događaje očima vjere, shva-ćamo da se Isus ne predaje ljudima nego Ocu. I Juda, i Herod i Pilat, i ono mnoštvo koje traži njegovu smrt, stoje u drugom planu. U prvom je planu neprekidno Isus koji se predaje volji Očevoj i njegovu naumu spasenja. Više govori njegova šutnja nego njihove optužbe. U ljudi-ma koji mu se protive i u križu koji mu dosuđu-ju Isus prepoznaje put do Oca jer volja se Očeva ispunja ovdje na zemlji, među ljudima i po lju-dima s kojima živimo. Isus ne odgađa Očev na-um spasenja. Zato spremno ulazi u Jeruzalem, znajući da je slava kojom je dočekan varka koja je zavela ljude. Dopušta da bude prevaren i laž-no slavljen. I to je dio Muke koju podnosi. Nije se dao zavesti slavom koja bi vodila na put koji ide mimo Božjega nauma spasenja.

Evanđelist Matej u opisu Muke višekratno naglašava da se sve zbiva »da se ispune Pisma«.

Svećenički glavari i farizeji, nakon Isusova ukopa, pobojavši se riječi u kojima je bio na-vijestio da će za tri dana uskrsnuti, odoše

onamo »osigurati grob: zapečate kamen i posta-ve stražu«. Zapečaćenim grobom i stražom htjeli su zaključiti priču o još jednome pobunjeniku i još jednoj smrti koju su dosudili. Nakon Pilata i oni htjedoše oprati ruke od zločina koji je počinjen. I ovoga puta sve je izgledalo kao i kod svakoga zla djela. Zlo se doima nadmoćnim nad dobrom; opet je trebala biti ugušena svaka nada da male-ni i siromašni mogu ičim nauditi velikima i moć-nima. Sve je trebalo ostati u grobnoj tišini, prepu-šteno zaboravu. Povijest ionako pišu pobjednici. Očitovano je to kroz bezbroj primjera u ljudskoj povijesti, u mnogim nacionalnim i osobnim po-vijestima. I sami smo mnogo puta ostali pod osu-dom sumnje, laži i nepravde, nemoćni usprotiviti se zlu. No, istovremeno priznajemo, da smo i sa-mi znali »zapečatiti zlo« koje smo htjeli ostaviti iza sebe, prepustiti ga »lijeku vremena« i zabora-va, ne obazirući se na rane i trpljenje drugih. Ipak, istina uvijek nađe put do svjetla. Ona nas iznena-di kad joj se najmanje nadamo i kad mislimo da je ugašena u tami zaborava.

Bog u rukama ljudske slobodeIstina o Isusovoj smrti odabrala je put do svje-tla na jedinstveni način. Bila je to ipak drukčija smrt. Drukčija, ne po nepravdi osude i straho-ti umiranja, nego po istini da je u smrt predan onaj koji je Izvor života. On, postavši čovjekom, htio je u svemu biti jednak ljudima, u svemu osim u grijehu. To, »u svemu« pokazalo je svo-ju krajnju granicu u smrti i počivanju u grobu. U svom naumu spasenja i u ljubavi prema čo-vjeku, Bog dopušta čovjeku slobodu do krajnjih granica – sve do pobune protiv samoga Boga, do pobune koja kulminira u smrti njegova Si-na. To je krajnji doseg čovjekove slobode, ko-ja je došla pred zid ljudskih mogućnosti. Ono što će uslijediti nakon tri dana, očitovat će Bož-ju pobjedu nad smrću, i u njoj pobjedu nad ap-surdom slobode koja ne priznaje Boga koji je

Prihvatiti ili izabrati križ?

Po njegovoj smrti križ postade Drvom Života.

19


Odjeci RiječiPoslušan do smrti uz: Fil 2,6-11Riječ je o himnu iz tridesetih godina prvoga stoljeća. Za Krista se kaže: »ponizi sam sebe, poslušan do smrti, smrti na križu«. Izričaj koji nas zaokuplja je »smrt na križu«. Križ je bio sredstvo smrti, izvršenja smrtne kazne. Kažnjavanje raspinjanjem u helenistički je svijet došlo iz Medije i Perzije. U novozavjetno doba ono je dio rimskoga prava i nije nikada bilo načinom židovskog kažnjava-nja. Himan govori o smrti Isusa Krista (usp. Fil 2,5.11). Isus je bio »trajni lik Božji» ali se nije »kao plijena držao svoje jednakosti s Bogom«. I baš se naglašava da je postao »ljudima sličan«. Uzeo je lik sluge. »Opljena« i poniženje samoga sebe pokazuju Isusa po-slušnog do smrtnoga časa. I ne govori se samo o smrti, nego se želi baš naglasiti križ kao mjesto i sredstvo smrti, čime se izraža-va sva ‘sablazan’ i ‘ludost’ takvoga umiranja u ono vrijeme (usp. Gal 5,11; 1Kor 1,23).

Mario Cifrak

Zrnj

e

I Judina izdaja, i uhićenje, i Petrovo nijekanje, i smrt – sve se zbiva kako je unaprijed prorokova-no. Čak i sâm hrabri učenike: »Sin Čovječji odlazi kako je o njemu pisano.« Psalam 22, koji odzva-nja današnjim navještajem Božje riječi, sažimlje sva proroštva o Isusu: izrugivanje, poniženje, predavanje nepravednom sudu, mučenje, razodi-jevanje i trganje njegovih haljina, razapinjanje – cijela Muka sažeta je u tri psalamske strofe. Ipak taj psalam, s istom proročkom snagom, završava pobjednom radošću: »A sada, braći ću svojoj na-vješćivati ime tvoje, hvalit ću te usred zbora. Svi koji se bojite Gospodina, hvalite njega!«

Ponizi sam sebe…Kristovo trpljenje očituje snagu Božjega čo-vjekoljublja. Premda je kao Bog mogao izbje-ći svako trpljenje i obuzdati rušilačku snagu čo-vjekove slobode, on se u posluhu Ocu predaje toj rušilačkoj slobodi. Ponizi sam sebe, posta-de poslušan do smrti… i zato ga Bog preuzvisi. Nije ga Otac ponizio, niti ga je lišio jednakosti sa sobom. Krist odabire put poniženja kroz svu apsurdnost ljudske slobode, sâm želi biti poslu-šan do smrti. Zato ga je Bog uzvisio i proslavio – onda kad je iscrpljena sva ljudska sloboda i kad Isusu nije ostalo nikakvoga prostora za po-sluh. Ostade poslušan do kraja, do smrti.

Ponizi sam sebe. To je najvjernija slika vje-re i posluha Bogu. Znademo Gospodinu kao žr-tvu prikazivati svoja poniženja, ona iskustva kad nas drugi ponize ili uvrijede. U takvim isku-stvima u nama se najprije rađa otpor, ali nakon spoznaje vlastite nemoći taj se otpor u nama utišava te ga kao vjernici uspijevamo preobra-ziti u dar Gospodinu, u žrtvu za njega. Možda znademo pred Gospodinom biti i ponosni što možemo nešto za njega pretrpjeti. Međutim, to je 'prisilno' poniženje, poniženje koje ne dolazi iz nas, iz našega slobodnoga opredjeljenja, nego iz nemogućnosti izbora.

Nadahnjujući se Kristovim poniženjem i spremnošću da izabere križ i smrt, danas se pi-tamo: Koliko smo spremni sami se poniziti da bi se u nama proslavio Bog? Znademo prihva-titi križ, osobito kad nemamo drugoga izbora, a Krist nas poziva da umijemo izabrati križ on-da kada imamo mogućnost i drugoga izbora. To je Kristov put, put poniženja i odreknuća, radi imena Božjega – da bi se Bog mogao pro-slaviti u nama. Put vjerničke zrelosti vodi nas od otpora do predanja, od nevoljne spremnosti da prihvatimo križ do radosne spremnosti da izaberemo križ. Tim opredjeljenjem očitujemo snagu svoga predanja i otvaramo vrata Božjoj proslavi nad našim križem i nad našom smrću.

Ante Crnčević

U Maslinskome vrtu susrećemo Isusa u molitvi i Isusa u odlučnosti. Na početku riječ priznanja: »Duša

mi je nasmrt žalosna.« Na kraju, nakon molitve predanja u volju

Očevu, riječ odlučnosti: »Ustanite, hajdemo. Evo, približio se moj

izdajica!« Molitva preobražava strah u sigurnost. Zajedništvo

s Ocem preobražava molitvu za izbavljenje u molitvu predanja.

To su vrhunci molitve.


20

21. travnja 2011.

Misa Večere Gospodnje. Veliki četvrtakZborna molitvaBože, slavimo presvetu večeru kad je tvoj Jedinorođenac, spreman da pođe u smrt predao Crkvi žrtvu novog Saveza i gozbu svoje ljubavi. Daj da iz tog otajstva crpemo ljubav i život. Po Gospodinu.

Darovna molitvaGospodine, kad god se slavi spomen ove žrtve, izvršuje se djelo našeg otkupljenja: zato daj da dostojno slavimo ta otajstva. Po Kristu.

Prvo čitanje Izl 12,1-8.11-14Čitanje Knjige IzlaskaU one dane Gospodin reče Mojsiju i Aronu u zemlji egipatskoj: »Ovaj mjesec neka vam bude početak mjesecima; neka vam bude prvi mjesec u godini. Ovo objavite svoj za-jednici izraelskoj i recite: Desetog dana ovo-ga mjeseca neka svatko po porodici priba-vi jedno živinče. Tako, jedno na kuću. Ako je porodica premalena da ga potroši, neka se ona priključi svome susjedu, naj bližoj ku-ći, prema broju osoba. Podijelite živinče pre-ma tome koliko koja osoba može pojesti. Ži-vinče neka bude bez mane, od jedne godine i muško. Možete izabrati bilo janje bilo ko-zle. Čuvajte ga do četrnaestoga dana ovo-ga mjeseca. A onda neka ga sva izraelska zajednica zakolje između dva sutona. Neka uzmu krvi i poškrope oba dovratnika i nad-vratnik kuće u kojoj se bude blagovalo. Me-so, pečeno na vatri, neka se pojede te iste noći s beskvasnim kruhom i gorkim zeljem. A ovako ga blagujte: opasanih bokova, s obućom na nogama i sa štapom u ruci. Jedite ga žurno: to je pasha Gospodnja. Jer te ću noći ja proći egipatskom zemljom i pobiti sve prvorođence u zemlji egipatskoj, i čovjeka i životinju. Ja, Gospodin, kaznit ću i sva egipatska božanstva. Krv neka bude znak na kućama u kojima vi budete. Gdje god spazim krv, prijeći ću vas; tako ćete izbjeći pokolju zatornomu kad se oborim na zemlju egipatsku. Taj dan neka vam bude spomendan. Slavite ga u čast Gospodinu po trajnoj uredbi od ko ljena do koljena.«Riječ Gospodnja.

Otpjevni psalam Ps 116,12-13.15-18Pripjev: Čaša blagoslovna

zajedništvo je krvi Kristove!Što da uzvratim Gospodinuza sve što mi je učinio?Uzet ću čašu spasenjai zazvati ime Gospodnje.

Dragocjena je u očima Gospodnjimsmrt pobožnika njegovih.Gospodine, tvoj sam sluga, sin službenice tvoje:ti si razriješio okove moje.

Tebi ću prinijeti žrtve zahvalne,zazvat ću ime Gospodnje.Izvršit ću Gospodinu zavjete svojepred svim pukom njegovim.

Drugo čitanje 1Kor 11,23-26Čitanje Prve poslanicesvetoga Pavla apostola KorinćanimaBraćo: Ja od Gospodina primih što vama predadoh: Gospodin Isus one noći kad bijaše predan uze kruh, zahvalivši razlomii reče: »Ovo je tijelo moje – za vas. Ovo činite meni na spomen.« Tako i čašu po večeri govoreći: »Ova čaša novi je Savez u mojoj krvi. Ovo činite kad god pijete, meni na spomen.« Doista, kad god jedete ovaj kruh i pijete čašu, smrt Gospodnju navješćujete dok on ne dođe.Riječ Gospodnja.

Pjesma prije evanđelja Iv 13,34Zapovijed vam novu dajem, govori Gospodin, ljubite jedni druge, kao što sam ja ljubio vas.

Popričesna molitva Svemogući Bože, ovdje nas na zemlji krijepiš večerom svoga Sina: daj nam uživati na njegovoj vječnoj gozbi. Po Kristu.

21


Okupljeni u snazi Kristove ljubavi i obdareni darom novoga poslanja,uputimo Ocu nebeskome svoje molitve:

Čuvaj nas, Gospodine, u ljubavi svojoj.

Svojoj Crkvi, koja te slavi u otajstvu 1. euharistije, pomozi da bude sakrament zajedništva među ljudima i očiti znak tvoje prisutnosti u svijetu, molimo te.

Svojoj Crkvi, Gospodine, darovao si dar 2. svećeništva: papu našega Benedikta, sve biskupe i svećenike obnovi u svetosti života i u služenju na koje si ih pozvao, molimo te.

Svima nama, Gospodine, daruj svjetlo 3. Duha Svetoga da spoznamo što si nam u Kristu učinio te budemo ustrajni darivatelji darovane ljubavi, molimo te.

Operi nas, Gospodine, od svakoga otpora4. pred tvojom ljubavlju; oslobodi nas od robovanja svijetu i ovome životu te budemo u potpunosti slobodni za tebe, molimo te.

Tvoj je Sin pouzdanjem u tebe i predanjem 5. u tvoju volju pobijedio moć svijeta. Nadahni nas da kroz posluh tvojoj volji preobražavamo svijet u kojem živimo, molimo te.

Usliši, nebeski Oče, naše smjerne molitve. Ne dopusti da iskušenja svijeta i grijeha rasprše snagu ljubavi što nam je sada daruješ. Po Kristu Gospodinu našemu.

Ulazna: 503 Mi treba da se hvalimo Otpj. ps.: 504 Čaša blagoslovnaPrije evanđelja: 505 Zapovijed vam novu dajemPranje nogu: 506 Neka u vama ostanuPrinosna: 508 Gdje je ljubav, prijateljstvoPričesna: 247 Uzmite, jedite ili: 243 Sakramentu veličajnomPrijenos Svetotajstva: 264-271 Usta moja uzdižite

Evanđelje Iv 13,1-15Čitanje svetog Evanđeljapo Ivanu Bijaše pred blagdan Pashe. Isus je znao da je došao njegov čas da prijeđe s ovoga svijeta Ocu, budući da je ljubio svoje, one u svijetu, do kraja ih je ljubio. I za večerom je đavao već bio ubacio u srce Judi Šimuna Iškariotskoga da ga izda. A Isus je znao da mu je Otac sve predao u ruke i da je od Boga izišao te da k Bogu ide pa usta od večere, odloži haljine, uze ubrus i opasa se. Nalije zatim vodu u praonik i počne učenicima prati noge i otirati ih ubrusom kojim je bio opasan. Dođe tako do Šimuna Petra. A on će mu: »Gospodine! Zar ti da meni pereš noge?« Odgovori mu Isus: »Što ja činim, ti sada ne znaš, ali shvatit ćeš poslije.« Reče mu Petar: »Nećeš mi prati nogu nikada!« Isus mu odvrati: »Ako te ne operem, nećeš imati dijela sa mnom.« Nato će mu Šimun Petar: »Gospodine, onda ne samo noge, nego i ruke i glavu!« Kaže mu Isus: »Tko je okupan, ne treba drugo da opere nego noge – – i sav je čist! I vi ste čisti, ali ne svi!« Jer znao je tko će ga izdati. Stoga je i rekao: »Niste svi čisti.« Kad im dakle opra noge, uze svoje haljine, opet sjede i reče im: »Razumijete li što sam vam učinio? Vi me zovete Učiteljem i Gospodinom. Pravo velite jer to i jesam! Ako dakle ja – Gospodin i Učitelj – vama oprah noge, treba da i vi jedni drugima perete noge. Primjer sam vam dao da i vi činite kao što ja vama učinih.«Riječ Gospodnja.


Molitva vjernika

Primjer sam vam dao…(Mariano Zela, Pro civitate museum,

Assisi, 1950.)


22

Euharistija – srce Crkve

Euharistija je sakrament ljubavi. Stoga je ona vrhunac i izvor ne samo liturgijskog života Crkve, nego je i vrhunac i izvor ži-

vota same Crkve. Ono što Crkva jest, što sla-vi, što živi i naučava, očituje se u euharistiji. U slavlju euharistije istovremeno se očituju i sve teškoće Crkve. Dovoljno je doći u neku crkvu za vrijeme slavlja euharistije da bi se stekao uvid u istinu o zajednici koja slavi, o njezinim brigama, poteškoćama, o njezinim slabostima, ali i o snazi kojom i od koje ona živi.

Euharistija – ključ razumijevanja CrkveZanimljivo je uočiti da u prvome tisućljeću krš-ćanstva, zapravo sve do četrnaestoga stoljeća, nema sustavne teološke misli o Crkvi. Do tada nije postojao sustavni teološki traktat eklezio-logije. Nije bilo potrebe za njim iz razloga što je cjelokupna otačka teologija, kao i teologi-ja skolastike, svoje promišljanje o Crkvi vezala uz promišljanje o tri sakramenta – sakramentu krštenja, sakramentu euharistije i sakramen-tu svetoga reda. Ova su tri sakramenta tvorila okosnicu za razumijevanje Crkve – njezinog is-hodišta, njezinog oblikovanja i njezinog posla-nja. Među njima posebno je mjesto zauzimala euharistija. Sakramentalna ekleziologija jasno je govorila da je Crkva zajednica koja se oku-plja oko euharistijskog stola kao zajednica lju-bavi, jednakoga dostojanstva pod vodstvom biskupa, ali sva ispunjena Kristom i prema nje-mu okrenuta.

Misa Večere Gospodnje

Odakle takvo razumijevanje Crkve? Ono svoje korijene ima u evanđelju. Jedan od oslo-naca takvoga shvaćanja Crkve nalazi se u od-lomku Ivanova evanđelja koje čitamo u večeraš-njem slavlju spomena ustanovljenja euharistije i svećeničkog reda, spomena kojim ulazimo u slavlje Vazmenoga trodnevlja. U večerašnjem slavlju vidimo Isusa kako slavi Večeru, koja je u cjelini prožeta njegovom ljubavlju prema uče-nicima, ljubavlju koja svjedoči o ljubavi Boga prema čovjeku. U činu zajedničkog blagovanja i činu pranja nogu otkriva se Isusova forma lju-bavi, forma služenja drugima. U tom činu otkri-va se istovremeno i smisao euharistije i smisao Crkve, kao i smisao sakramenta reda. Pranje nogu predstavlja egzistencijalno ostvarenje i uzbiljenje euharistije, koja je »sakrament lju-bavi«, sakrament koji oblikuje Crkvu kao zajed-nicu ljubavi i služenja. U tom primjeru ljubavi stoji temeljna zapovijed, temeljni nauk, može-mo slobodno reći, prva dogma Crkve: »Primjer sam vam dao da i vi činite kao što ja vama uči-nih.« (Iv 13,15)

Euharistija – slika Crkve koja služi Krist koji postaje slugom svojih učenika, zapra-vo slugom sviju, želi da i Crkva isto tako bude Crkva služiteljica, Crkva koja služi. Ona to može biti jedino ako istinski bude »euharistijska Cr-kva« jer euharistija je čini dionicom temeljno-ga Kristovog poslanja koje ne trpi logiku indivi-dualizma, egoizma i duha podjele, svega onoga

Relje

f iz sj

. Ital

ije, 1

2. st

.

23


Odjeci Riječi

Saginjući se pred učenicimai perući im noge Isus postupa

kao Sluga – kad je vidio da je »došao njegov čas«. Čas

istinskoga služenja o kojemu ovisi spas njegovih učenika.

Zato Petru, koji se protivi takvome služenju, ne kaže »Ako ne budeš prao noge drugima…«,

nego »Ako te ne operem, nećeš imati dijela sa mnom.«

Dopustiti Bogu da nas zahvati svojim ‘služenjem’, najveći je

doseg povjerenja u njega.

…za vas uz: 1Kor 11,23-26Pavao u Prvoj poslanici Korinćanima razvija teološko značenje Posljednje večere na temelju tradicije. Kristovo tijelo je kao kruh bilo »za vas«. Isusova smrt se vidi kao sebedarje u smrti »umje-sto« i »na korist« drugih, tako da mogu biti spašeni od grijeha i s grijehom povezane kazne. Pavao bi rekao da mogu biti »opravdani«. Čaša je protumačena kao »novi Savez u krvi« Kri-stovoj. Na starozavjetnoj pozadini Izl 24,8 i Jr 31,31 to označava Isusovu smrt kao žrtvu koja uvodi novi savez između Boga i čovjeka. Odatle se rađa novi narod Božji. Stavljanje izvještaja o ustanovljenju euharistije između »Gospodin Isus one noći kad bijaše predan uze kruh…« (1Kor 11,23) i »Doista, kad god jedete ovaj kruh i pijete čašu, smrt Gospodnju navješćujete dok on ne dođe« (1Kor 11,26) nužno upućuje na trenutak Isusove smrti koji se posadašnjuje.

Mario Cifrak

što je negiranje euharistijskog duha. Stoga je, podsjeća nas papa Benedikt XVI., euharistija slavlje s Kristom i s Crkvom, a ne slavlje s ne-kom grupom ili u nekoj grupi koji gleda samo svoj vlastiti interes. Logika euharistije logika je usmjerenosti na središte, na Krista, ali je i logi-ka neuvjetovane otvorenosti spram svih, čak i spram neprijatelja. I te je večeri Isus blagovao s Judom, govoreći svojim učenicima da »nisu svi čisti«. Nečistoća o kojoj Isus govori nije pr-venstveno ritualna ili moralna. To je nečistoća u odnosu na zapovijed ljubavi i služenja. »Biti nečist« znači biti nesposoban ljubiti, izdati lju-bav i izaći iz ljubavi, onako kako je to učinio Ju-da, ali i kako je u prvi mah učinio i Petar negi-rajući Isusovu ljubav. Isus nas poučava u čemu je prava čistoća: on ostaje vjeran u ljubavi i on-da kada je suočen s izdajom ljubavi. Ta je vjer-nost snaga i izvor Petrova obraćenja. Za razli-ku od Jude, Petar vidi da se može vratiti ljubavi koja ga nikada nije izdala i ostavila.

Zato je slavlje euharistije prvenstveno sla-vlje Kristove ljubavi za nas, spomen ljubavi koja se za nas žrtvovala i dala raspeti na križ,

polažući svu svoju nadu jedino u Očeve ruke. Euharistija je slavlje jedinstva i znak novoga saveza. Zato ne smije voditi k podjelama, ne-go k jedinstvu Crkve, Kristova tijela. Ona ima snagu učiti nas služenju i međusobnoj ljubavi. Ima snagu pokazati nam naše nečistoće kako bi nas očistila i osposobila za život s Kristom i život u zajednici. Istinsko slavljenje euharistije mora nas dovesti do središta u kojemu susre-ćemo Krista koji nam dolazi u susret i koji se prigiba kako bi nas naučio poniznosti i poka-zao nam da je »prigibanje u poniznosti« jedini istinski put življenja Crkve. U slici večerašnjeg slavlja vidimo što je Crkva, ali jednako vidimo i kada Crkva nije istinski vjerna poslanju koje joj je Krist dao. Čak i kada bismo se htjeli zavara-ti, kada bismo htjeli zatvoriti oči pred proble-mima i poteškoćama, ili kada bismo htjeli neku drugu ili drukčiju Crkvu, večerašnje nas slavlje vraća na početak i u središte. Početak i središte koje nam omogućuje da se i mi okupljamo, sla-vimo i budemo Crkva – u poniznosti, u služe-nju, u ljubavi prema braći i sestrama, u ljubavi koja ostaje vjerna i onda kada biva izdana.

Željko Tanjić

Zrnj

e


24

22. travnja 2011.

Petak Muke GospodnjeUvodna molitvaSpomeni se, Gospodine, velikih djela svoga milosrđa; spomeni se vazmenog otajstva, što ga je Krist, Sin tvoj, započeo, kad je za nas prolio krv: štiti nas vazda i posvećuj. Po Kristu.

Molitva nad narodomTvoj narod, Gospodine, slavio je smrt tvoga Sina u nadi uskrsnuća s njime. Molimo te, blagoslovi ga i daj mu oproštenje i utjehu, učvrsti vjeru u vječno otkupljenje. Po Kristu.

Prvo čitanje Iz 52,13 – 53,12Za naše je grijehe on proboden.

Čitanje Knjige proroka IzaijeGle, uspjet će sluga moj, uzvisit će se, podignuti i uzdići veoma! Kao što se mnogi nad njim užasnuše – tako mu je lice neljudski bilo iznakaženo te obličjem više nije naličio na čovjeka – tako će on mnoge zadiviti narode i kraljevi će pred njim stisnuti usta videć ono o čemu im nitko nije govorio, shvaćajuć ono o čemu nikad čuli nisu: »Tko da povjeruje u ono što čusmo, kome li se otkri ruka Gospodnja?« Izrastao je pred njim poput izdanka, poput korijena iz zemlje osušene. Ne bijaše na njem ljepote ni sjaja da bismo se u nj zagledali, ni izgleda da bi nam se svidio. Prezren bijaše, od ljudi odbačen, čovjek boli, vičan patnjama, od kog svatko lice otklanja, prezren bijaše, obescijenjen.

On slabosti naše ponije, naše boli uze na se, a mi ga držasmo udarenim, od Boga pogođenim, poniženim. Za naše je grijehe on proboden, za opačine naše satrt. Na njega pade kazna radi našeg mira, njegovom se modricom izliječismo. Poput stada svi smo mi lutali, svatko je svojim okrenuo putem. A Gospodin je svalio na nj bezakonje nas sviju. Zlostavljahu ga, a on se pokori i usta svojih ne otvori. Ko janje na klanje odvedoše ga, ko ovca, nijema pred onima što strigu, usta svojih ne otvori. Iz pritvora je i sa suda otet; tko se brine za njegovu sudbinu? Da, iz zemlje je živih uklonjen, za grijehe naroda svog na smrt izbijen.Ukop mu dadoše među zločincima, a grob mu bî s bogatima, premda ne počini nepravde nit mu usta laži izustiše. Al Gospodinu se svidje pritisnuti ga bolima. Žrtvuje li život svoj ko naknadnicu, vidjet će potomstvo, produžiti sebi dane i Gospodnja će se volja po njemu ispuniti. Zbog patnja duše svoje vidjet će svjetlost i nasititi se spoznajom njezinom. Sluga moj pravedni opravdat će mnoge i krivicu njihovu na sebe uzeti.Zato ću mu mnoštvo dati u baštinui s mogućnicima plijen će dijeliti jer sâm se predao na smrt i među zlikovce bio ubrojen, a on grijehe mnogih ponese na sebi i zauze se za zločince.Riječ Gospodnja.

Prijedlozi za pjevanjeOtpj. ps.: 510 ili 511 Oče, u ruke tvojePrije evanđelja: 475 Krist postade poslušanPokazivanje Križa: 512 ili 513 Dođite, poklonimo seKlanjanje Križu: 515 Puče moj ili: 516 Usta moja opjevajte ili: 481 Častimo te Pričesna: 135.3 Bog je tako ljubio svijet ili: 245 Moj Isuse

Popričesna molitvaSvemogući vječni Bože! Ti si nas obnovio velikim djelom svoga milosrđa: blaženom smrću i uskrsnućem Isusa Krista. Čuvaj u nama njegove plodove i primanjem toga otajstva daj nam snage dati vjerno služimo. Po Kristu.

25


Molitva nad narodomTvoj narod, Gospodine, slavio je smrt tvoga Sina u nadi uskrsnuća s njime. Molimo te, blagoslovi ga i daj mu oproštenje i utjehu, učvrsti vjeru u vječno otkupljenje. Po Kristu.

Otpjevni psalam Ps 31,2.6.12-13.15-17.25

Pripjev: Oče, u ruke tvojepredajem duh svoj!

Tebi se, Gospodine, utječem,o da se ne postidim nikada:u svojoj me pravdi izbavi!U tvoje ruke predajem duh svoj:otkupi me, Gospodine, Bože vjerni.

Dušmanima svojim ruglo postadoh,susjedima podsmijeh, a znancima strašilo;koji me vide vani, bježe od mene.Nestalo me ko mrtvaca iz sjećanja ljudi,postadoh ko razbijena posuda.

A ja se, Gospodine, u tebe uzdam;govorim: Ti si Bog moj!U tvojoj je ruci sudbina moja:istrgni me iz ruke dušmanai onih koji me progone!

Rasvijetli lice nad slugom svojim,po svojoj me dobroti spasi.Budite hrabri i jaka srca,svi koji se u Gospodina uzdate!

Tvome se Križu, Gospodine,klanjamo i slavimo Pobjedu tvoju.(Misal iz Weingartena, 1216., Pierpont Morgan Library, New York)

Drugo čitanje Heb 4,14-16; 5,7-9Naviknu slušati, te svima koji ga slušaju posta začetnik spasenja.

Čitanje Poslanice HebrejimaBraćo: Imajući velikoga Velikog svećenika koji prodrije kroz nebesa – Isusa, Sina Božjega – čvrsto se držimo vjere. Ta nemamo takva velikog svećenika koji ne bi mogao biti supatnik u našim slabostima, nego poput nas iskušavana svime, osim grijehom. Pristupajmo dakle smjelo prijestolju milosti da primimo milosrđe i milost nađemo za pomoć u pravi čas! Ta Krist je u dane svoga zemaljskog života sa silnim vapajem i suzama prikazivao molitve i prošnje Onomu koji ga je mogao spasiti od smrti. I bî uslišan zbog svoje predanosti: premda je Sin, iz onoga što prepati, naviknu slušati i, postigavši savršenstvo, posta svima koji ga slušaju začetnik vječnoga spasenja.Riječ Gospodnja.

Pjesma prije evanđelja Fil 2,8-9Krist postade poslušan do smrti, smrti na križu. Zato ga Bog preuzvisi i darova mu ime, ime nad svakim imenom.

Evanđelje Iv 18,1 – 19,42Muka Gospodina našega Isusa Krista po Ivanu

Cjeloviti tekst Evanđelja na www.hilp.hr


26

Put od čovjeka do BogaPut koji je zbog grijeha udaljio čovjeka od Boga valjalo je prijeći u drugom smjeru. Učinio je to Bogočovjek Isus Krist. Rodio se na čudesan na-čin kako bi uklonio prokletstvo čovječanstva da se »u mukama rađa«. Prihvaćajući ga u vlastitu egzistenciju ponio je breme koje je čovjek dobio bivajući protjeran iz raja zemaljskog. Svojom je poslušnošću nadvladao neposlušnost prvih lju-di. Živeći u čistoći uklonio je biblijsko proklet-stvo da ljude »požuda tjera« jedno prema dru-gome. Na koncu, kad je svojim životom ispravio sve što je smetalo ponovnoj uspostavi odno-sa između Boga i ljudi, ostala je još samo smrt kao posljednja preprjeka i najsnažnija posljedi-ca grijeha. Danas se odvija borba sa smrću.

U Kristovu trpljenju sažeta je muka čitavo-ga čovječanstva. Trpljenje Isusa iz Nazareta ra-đanje je Boga u ljudskoj patnji. Svaki njegov ko-rak na križnom putu, osim bremenitosti bolima, prepun je simbolike. Vrt u kojemu je uhićen sli-ka je vrta edenskog iz kojega je čovjek protjeran. Osamljenost u molitvi odgovara otuđenju koje je nastupilo nakon grijeha. U Isusovu krvavom znoju osmišljen je teret znoja u kojemu je čovjek prisiljen boriti se za život. Svečano proglašenje »Evo čovjeka« vratilo je dostojanstvo svakoj po-niženoj osobi. Spremnošću na prihvaćanje osu-de nadvladano je Adamovo i Evino prebaciva-nje krivnje na drugoga. Drveni je križ sav onaj teret koji čovječanstvo nosi od prvoga grijeha, a smrt je morala biti pobijeđena na drvetu budu-ći da je s njega došla u raju zemaljskom. Padovi pod križem odgovaraju svakom padu ljudi. Dra-govoljno se pokazao slabim kako bi nas poučio da je patnja uvijek u sebi zla pa je potreban Bog da bi je pobijedio kako nas ne bi porazila. Susre-ti s onima koji mu pomažu poručuju nam da se u svojim bolima i teškoćama ne zatvorimo za dru-ge, da u izobličenom licu odbačenih od zajedni-ce znamo prepoznati njegov lik te da svatko od nas može pomoći nositi križ čovječanstva. Svla-čenje odjeće simbolizira izloženost za spas svake osobe i ispravlja onaj stid koji je čovjek osjetio

U Velikom tjednu obilježavamo najveća otajstva naše vjere. Započeli smo ga spo-menom na Kristov veličanstveni ulazak

u Jeruzalem. Nebrojeno mnoštvo glasova sta-palo se u jedno kličući: »Blagoslovljen koji dola-zi u ime Gospodnje!« Jučer smo slavili Isusovo blagovanje Pashe, kada je ustanovio euharistiju i oprao noge učenicima te nam tako ostavio znak svoje ljubavi i primjer poniznosti. Danas se sje-ćamo tužnijih događaja. Klicanje mnoštva pre-raslo je u urlike mase. Iz istih grla koja su slavila radost, prijateljstvo i sreću, danas odjekuju kri-ci mržnje koji naviještaju smrt i propast. Jedna-kim žarom viču »Hosana« i »Raspni ga«. Svje-sni smo ljudske prevrtljivosti i sposobnosti da jedni drugima budemo blagoslov i prokletstvo, da činimo dobro ali i zlo, pa nas događaj u Jeru-zalemu ne iznenađuje. No, ostajemo zatečeni či-njenicom da Bog prihvaća takvo ponašanje pre-ma sebi. Upravo u tome je veličina ovoga dana i zato je ovo spomen na nerazumljiv i nezamisliv događaj. Iako nam je bliži od uskrsnuća, ipak je ovaj događaj na određeni način čak čudesniji od samog uskrsnuća. Lakše je razmjeti da Sin Bož-ji ustane od mrtvih, vraćajući se tamo otkud je i došao, nego da Bog umre. Danas se upravo toga sjećamo: Bog je umro kako bi čovjek živio!

Smrt za život svijeta

Petak Muke Gospodnje

Detalj vratnica iz katedrale sv. Zenona u Veroni, 1138.

27


Odjeci Riječi

nakon grijeha. Ujedno nas potiče na svlačenje vlastitog egoizma i odijevanje ljubavlju kako bi-smo se ogoljeli svega što je nedostojno čovjeka kao slike Božje. Pribijanje na križ osobito je bol-no, ali i spasonosno. Bio je potreban most izme-đu neba i zemlje, Boga i čovjeka. Ljudi su sve po-kušali, ali nisu uspjeli. Stoga je sami Bog načinio most, a ljudi su mu dali oblik križa.

Odsada, svaki put kad se pitamo gdje je naš Bog dok se zlo i patnja ukorjenjuju u svijet, od-govor se nalazi u križu. Nakon Golgote Bog ima zgrčeno lice čovjeka patnika. Umirući u vapa-ju i patnji, u Isusu je Bog osjetio smrt. Došav-ši do dna naše egzistencije otvorio nam je pro-laz k sebi. Nakon toga, u zbunjujućoj tajni naše smrti prisutan je sami Bog pa mu možemo po-put Isusa predati dušu puni povjerenja. Spasi-telj je morao iskusiti i tamu groba. Svi mi ćuti-mo onaj grobni kamen koji zatvara naše nade, uništava vjeru i razara ljubav. Kristovim pola-ganjem u grob svi grobovi postaju mjesta klija-nja novoga života.

Slavlje unatoč tuziMuka kroz koju je Isus prošao, daje drukčiju obojenost današnjoj liturgiji. Pjevamo bez prat-nje orgulja. Crkva nije okićena i osvijetljena svi-jećama. Ušli smo i jednako tako iz nje izlazimo

bez pjesme, blagoslova i zvuka zvona. No, una-toč sveprisutnoj tuzi, mi nismo grupa pesimista ili ljudi bez nade koji stoje nad svojim mrtvim uzorom i učiteljem, žaleći što njegova misija ni-je uspjela. Naprotiv, mi zahvaljujemo Bogu ko-ji nam je na taj način iskazao svoju ljubav. Zna-mo da tuga nema konačnu riječ. Već se nazire radosna pjesma uskrsnuća. Prorok Izaija objaš-njava: »Za naše je grijehe on proboden, za opa-čine naše satrt. Na njega pade kazna radi našeg mira, njegovom se modricom izliječismo«. Sve-ti Pavao poziva: »Pristupajmo, dakle, s pouzda-njem Prijestolju milosti, da primimo milosrđe i milost nađemo za pomoć u pravi čas« jer »ne-mamo takva Velikog svećenika koji ne bi mogao biti supatnik u našim slabostima, nego poput nas iskušavana svime, osim grijehom«. Upravo zato danas Bogu upućujemo molitve za Crkvu, za kršćane koji nisu katolici, za sve koji drukčije vjeruju, one koji ne vjeruju, odgovorne u druš-tvu i za sve ljude svijeta kako bi živjeli one vrjed-note koje je Isus naučavao, za koje je živio i za koje je umro kako bi svijetom zavladao mir. Po njegovoj smrti naše vrijeme postalo je dijelom vječnosti, a nama je darovano sjeme vječnosti sijati u ovom vremenu krijepeći se njegovim ti-jelom koje je danas za nas predano.

Slavko Slišković

Krist – Veliki svećenik uz: Heb 4,14-16; 5,7-9Retku 5,6: »po onome što ipak drugdje veli: Zauvijek ti si sve-ćenik po redu Melkisedekovu« prethodi citat Ps 2,7 (Heb 5,5). Bog je dao Kristu slavu svećeništva. Želio je zapravo istaći da je Krist odbio proslaviti samoga sebe. Smisao je da je Bog imeno-vao Krista velikim svećenikom po riječi Pisma: »Ti si svećenik«. I tu tvrdnju preuzima u 5,10: »proglašen od Boga Velikim sveće-nikom po redu Melkisedekovu«. Govor o svećeništvu ima u tran-sformaciji Kristova čovještva (Heb 5,9: postigavši savršenstvo) temelj koji treba. Zahvaljujući ovoj transformaciji koja ga je »usavršila« Krist je postao Veliki svećenik i stoga se može govo-riti o njemu kao takvom (usp. Heb 2,17). Ovdje ipak treba voditi računa o dvome: prvo da je riječ o svećeniku zauvijek i drugo da je proglašen od Boga velikim svećenikom. No ni Melkisedek ni Isus ne ulaze u legitimnu svećeničku aronovsku lozu.

Mario Cifrak

Zrnj

e

Nikodem povija Isusovo tijelo u »povoje s miorisima« i polaže ga

»u novi grob«. Rabi miomirise u obilju: oko »sto libara smirne i aloja«.

Obiljem miomirisa evanđelist u opis unosi sliku zaručničke ložnice,

spremne za Zaručnika. Ne govori o zatvaranju groba. Opis smrti prerasta

u opis božanskih zaruka. Isus je Zaručnik koji u »ljubavi do smrti«

ljubi nevjernu zaručnicu, Božji narod. Smrt je potvrda

njegove vjerne ljubavi.


28

24. travnja 2011.

Nedjelja Uskrsnuća GospodinovaUlazna pjesma Doista, uskrsnu Gospodin. Njemu slava i vlast u vijeke vjekova.

Lk 24, 34

Zborna molitvaBože, ti si danas po svojem Jedinorođencu pobijedio smrt i nama otvorio pristup vječnom životu. Zato slavimo blagdan njegova uskrsnuća: obnovi nas, molimo, svojim Duhom,i daj da i mi uskrsnemo u svjetlo života. Po Gospodinu.

Darovna molitvaPrimi, Gospodine,dar što ga na dan Vazma radosni prinosimo za žrtvu, kojom se tvoja Crkva nanovo rađa i hrani. Po Kristu.

Prvo čitanje Dj 10,34a. 37 - 43S njime smo zajedno jeli i pilipošto uskrsnu od mrtvih.

Čitanje Djela apostolskih

U one dane: Prozbori Petar i reče:»Vi znate što se događalo po svoj Judeji, počevši od Galileje, nakon krštenja koje je propovijedao Ivan: kako Isusa iz Nazareta Bog pomaza Duhom Svetim i snagom, njega koji je, jer Bog bijaše s njime, prošao zemljom čineći dobro i ozdravljajući sve kojima bijaše ovladao đavao. Mi smo svjedoci svega što on učiniu zemlji judejskoj i Jeruzalemu.I njega smakoše, objesivši ga na drvo!Bog ga uskrisi treći dan i dade muda se očituje – ne svemu narodu,nego svjedocima od Boga predodređenima – nama koji smo s njime zajedno jeli i pili pošto uskrsnu od mrtvih. On nam i naloži propovijedati narodu i svjedočiti: Ovo je onaj kojega Bog postavi sucem živih i mrtvih! Za nj svjedoče svi proroci: da tko god u nj vjeruje, po imenu njegovu prima oproštenje grijeha.«Riječ Gospodnja.

Otpjevni psalam Ps 118,1-2. 16-17. 22-23Pripjev: Ovo je dan što ga učini Gospodin,

kličimo i radujmo se njemu.Zahvaljujte Gospodinu jer je dobar,jer je vječna ljubav njegova!Neka rekne dom Izraelov:»Vječna je ljubav njegova!«

Gospodnja se uzdignu desnica,Gospodnja se proslavi desnica!Ne, umrijeti neću, nego živjetii kazivati djela Gospodnja.

Kamen koji odbaciše graditeljipostade kamen zaglavni.Gospodnje je to djelo:kakvo čudo u očima našim!

Drugo čitanje Kol 3,1-4Tražite što je gore, gdje Krist sjedi.

Čitanje Poslanice svetoga Pavla apostola KološanimaBraćo:Ako ste suuskrsli s Kristom, tražite što je gore, gdje Krist sjedi zdesna Bogu! Za onim gore težite, ne za zemaljskim! Ta umrijeste i život je vaš skriven s Kristom u Bogu! Kad se pojavi Krist, život vaš, tada ćete se i vi s njime pojaviti u slavi.Riječ Gospodnja.

Pjesma prije evanđelja 1Kor 5,7b-8aŽrtvovan je Krist, Pasha naša!Zato svetkujmo u Gospodinu!

29


Pričesna pjesmaŽrtvovana je Pasha naša, Krist: zato svetkujmo s beskvasnim kruhom čistoće i istine, aleluja.

1Kor 5, 7-8

Popričesna molitva Bože, obnovio si svoju Crkvu vazmenimotajstvima: štiti je trajno svojom dobrotom i privedi k slavi uskrsnuća. Po Kristu.

Evanđelje Iv 20,1-9Čitanje svetog Evanđelja po IvanuPrvog dana u tjednu rano ujutro,još za mraka, dođe Marija Magdalena na grob i opazi da je kamen s groba dignut. Otrči stoga i dođe k Šimunu Petru i drugom učeniku, kojega je Isus ljubio, pa im reče: »Uzeše Gospodina iz groba i ne znamo gdje ga staviše.«Uputiše se onda Petar i onaj drugi učenik i dođoše na grob. Trčahu obojica zajedno, ali onaj drugi učenik prestignu Petra i stiže prvi na grob. Sagne se i opazi povoje gdje leže, ali ne uđe. Uto dođe i Šimun Petar koji je išao za njim i uđe u grob. Ugleda povoje gdje leže i ubrus koji bijaše na glavi Isusovoj, ali nije bio uz povoje, nego napose svijen na jednome mjestu.Tada uđe i onaj drugi učenik koji prvi stiže na grob i vidje i povjerova. Jer oni još ne upoznaše Pisma da Isus treba da ustane od mrtvih.Riječ Gospodnja.

Molitva vjernika

Bogu Ocu Svemogućemu, koji je svoga Sina od mrtvih uskrisio, a nama darovao novi život, utecimo se iskrenom prošnjom, zajedno moleći:Bože, izvore života, usliši nas.

Pomozi svojoj Crkvi da, obnovljena vazmenim 1. slavljem, naviješta svijetu radost uskrsnućate svim ljudima donosi nadu u novi život, molimo te.Probudi u svim ljudima zahvalnost za dar 2. života i nadahni ih da u tome daru prepoznaju ljubav kojom ih neprestano ljubiš, molimo te.Okrijepi snagom Duha Svetoga svoje vjernike 3. da vjerno i zdušno žive ljubav kojom nas je Krist ljubio, te tako izgrađuju novi svijet, molimo te.Sve nas koji smo po krštenju umrli starome 4. životu prati svojom milošću da vjerno hodimo u svjetlu Krista Uskrsloga te jednom budemo dostojni vječne slave s njim, molimo te.Sve umiruće obdari čvrstom nadom u 5. uskrsnuće, a preminulu braću i sestre obasjaj svjetlom vječnoga života, molimo te.

Vjekovječni Bože, ti si svoga Sina iz smrti i tame groba podigao u vječni život. Daj nam vjerno nasljedovati put evanđelja te iz dana u dan uranjamo u novost života koju nam je darovao svojim uskrsnućem. Koji živi i kraljuje u vijeke vjekova.

Ulazna: 525.1 ili 526.1 Doista uskrsnu GospodinOtpj. ps.: antifona 531 Ovo je dantekst psalma: 522 ili 528 Zahvaljujte Posljednica: 538 Žrtvi uskrsniciPrinosna: 555 Gospodin slavno uskrsnuPričesna: 542.1 Žrtvovan je Krist ili: 544-545 Na gozbu Kralja JaganjcaZavršna: 561-562 Kraljice neba

Svojim silaskom u smrt, on je svim smrtnicima udahnuo dar novoga života i izveo ih u vječnost.

(Nikola iz Verduna, detalj oltara u opatiji Klosterneuburg, Austrija, 1181.)


30

muku, dragi vjernici, u okretanju svoga života prema toj uznemirujućoj novosti. Danas u du-hu valja potrčati jer Uskrs je puno dalje od obo-jenih jaja, od zvonâ i folklora, i puno bliže od pitanja o dokazima o uskrsnuću. Veliki izazov, strašan izazov Boga, prepuštena u ruke čovjeka, dobiven je. Krist je pobijedio smrt. Sada je na nama živjeti uskrsnuće, na nama je izazov vjere pred svime što svjedoči o smrti.

Neobična nenametljivostOni koji su došli do groba zapravo nisu vidje-li ništa osim neprisutnosti. Zato neki i govore o nedostatku dokaza. No, baš je taj nedostatak ‘dokaza’ najveći dokaz. Čitajući evanđeoska iz-vješća ne ćemo naći velike i pobjedničke Isusove riječi, kakve nalazimo u pobjedama ljudi. Ako bi netko htio izmisliti pripovijest o uskrsnuću, za-cijelo je ne bi sročio kako to piše u evanđeljima. Bila bi to nedvojbeno slika Isusa koji slavi po-bjedu, uspjeh, snagu, spektakularnost i postaje popularan. To uostalom pokazuju slike koje do-čaravaju uskrsnuće u kasnijim stoljećima.

Ali, uskrsnuće nema nikakvu oznaku osve-te, niti želi biti pokazivanje moći. Isus se ne nameće. Susrećemo ga blizu groba; zastao je, gotovo neprimjetan i neprepoznatljiv. Taj ne-dostatak potvrđivanja i opravdavanja zadivlju-je i potiče na razmišljanje, štoviše – na promje-nu životnih usmjerenosti. Dok kao ljudi volimo zanos svemoćnosti, Gospodinu je draža poni-znost i u trenutcima njegove pobjede. I to je po-uka svim kršćanima koji sanjaju Crkvu koja bi ponizila neprijatelje, utjerivala Božje zapovije-di, pokazala moć i silu nad moćnima ovoga svi-jeta. Blaga svjetlost uskrsnuća nije spojiva sa zaslijepljenošću koju često zazivamo, možda baš zbog očitih nepravdi i prodavačâ neistine o čovjeku. Ta blaga svjetlost lomi sve laži protiv Boga, čovjeka i Crkve.

Svjedok uskrsnuća ne probija uši drugima, ne viče, ali osjeća dužnost da svoju radost priopći i da ju vikne srcem, kako to čini Marija Magdale-na. Najprije govori zbunjena: Uzeše Gospodina,

OTAJSTVO I ZBILJAOTAJSTVO I ZBILJA Nedjelja Uskrsnuća Gospodinova

Jedan zapisan opis Jutra: Apostoli Petar

i Ivan trče u tišini grada koji je još uvi-jek pomalo snen. Trgovci slažu svoju robu kako bi je pro-davali nakon dana odmora, nakon ša-bata. Sunce se po-malja, a svjetlo la-gano zapljuskuje žućkaste zidine Je-

ruzalema. Kroz uske ulice, gazeći po pločniku koji je nedavno obnovio Herod, ubrzana daha, dvojica izlaze iz grada. Trče pokraj okomitih greda koje, poput osušenih stabala uprtih prema nebu, čeka-ju nove osuđenike. Zgrušana krv crvenilom pre-kriva tamno drvo. Trče, ponestaje im daha, dok se tunika isprepliće i smeta. Petar, stariji od Iva-na usporava, a zatim se obojica spuštaju s druge strane staroga kamenoloma. Rimski su straža-ri nestali, a grob Josipa iz Arimateje nema na se-bi teškoga kamena koji je bio na ulazu. Ivan če-ka, osjeća pojačan puls u žilama; oklijeva. Misli na zbunjeno lice Marije Magdalene koja ih je probu-dila desetak minuta prije toga i govorila o Isusu. Dolazi i Petar. Ivan ga znakovito gleda, a zatim, pognuvši glave, ulaze. Ništa. Ništa, osim povoja i ubrusa. Isusa nema…

Sve je započelo tim trkom. Prazan grob, kao posljednji dramatični dar učenika, bogatoga Arimatejca Josipa, koji nije uspio od smrti spa-siti svoga Učitelja, ostao je prazan. Prazan grob – nijemi svjedok uskrsnuća. Zadivljujuće. Kad život oljuštimo od tolikih nepotrebnosti i površ-nosti, dočeka nas u istini svoje jednostavnosti. Čini se da se sva naša vjera temelji na neprisut-nosti jednoga tijela. Bogočovjek obješen, nai-zgled poražen i ponižen, položen na hladan ka-men više nije u rukama smrti.

U pedeset dana koji su pred nama susretat ćemo vjeru apostolâ, ali i njihovu muku, našu

Dan bogoljudske su-vremenosti

31


Marija Magdalena svojim dolaskom na grob i nenalaskom

Isusa, pokazuje gdje se Uskrsloga može pronaći. Zacijelo ne u

grobu, u prostorima smrti, nego u prostorima života – u ljudima.

Odlazi učenicima, onima koji su se nadali, iščekivali njegovu proslavu. U zajedništvu vjere strah i sumnja

bivaju prevladani. Zato se Uskrsloga doživljava u zajednici vjernika. Ondje gdje su dvojica ili trojica

sabrana u njegovo ime…

Zrnj

e Odjeci Riječi

a zatim blago svjedoči: Vidjela sam Gospodina. Ono što govori jest svjetlo i sjaj njenih očiju, is-punjenost srca. Jer Uskrs nije istina koju treba poznavati, nego događaj koji treba živjeti.

Stol u vrtu ŽivogaKako, dakle, biti svjedokom Krista uskrsloga; kako govoriti o uskrsnuću? Sa strepnjom, po-put čovjeka koji čuva otajstvo neizrecive lje-pote; prisutnošću ispunjenom udivljenošću, a osobito ljubavlju, jer Uskrs jest življena ljubav, tkana od poniznih i hrabrih gesta u korist sla-bih i neobranjenih, to jest povlaštenih mjesta malenosti na kojima se objavljuje Božja slava.

Današnje je slavlje darovani prostor u koje-mu smo Božji suvremenici. Danas je dan koji go-vori da nas Bog ne ispušta iz svojih ruku. Krist nas je oslobodio do mjere svoje sveprisutnosti. I kada bismo htjeli pobjeći, on nam govori da je to od danas nemoguće i svaki takav pokušaj bio bi samorazoran. Zato mi dolaze na pamet rije-či psalmista koje kažu: »Kamo da idem od du-ha tvojega, i kamo da od tvoga lica pobjegnem? Ako se na nebo popnem ondje si, ako u Podze-mlje legnem, i ondje si… Reknem li: ‘Nek me ba-rem tmine zakriju, i nek me noć umjesto svjetla

okruži!’ ni tmina tebi ne će biti tamna: noć sjaji kao dan i tama kao svjetlost.« (Ps 139,7-11)

Krist svojim uskrsnućem ispunja ovu staro-zavjetnu molitvu. U neprobojnu tamu smrti on je posijao svjetlo života. On na vratima smrti, tamo kamo te nitko ne može pratiti i kamo ni-šta, osim sebe, ne možeš ponijeti, čeka da bi te poveo za ruku u puninu života s Bogom. Za one koji su kršteni i koji vjeruju u Krista te po toj vjeri nastoje živjeti, smrt više nije istinska gra-nica, jer je za nas živjeti Krist, ili kako sveti Pa-vao na drugome mjestu veli: »Ne živim više ja, nego Krist u meni.« Uistinu, braćo i sestre, živi-mo li ili umiremo Gospodinovi smo. To je istina Uskrsa, to je proslava kršćanske radosti koju ni-kakve vanjske okolnosti ne mogu oduzeti.

Naš Uskrs nije u čuvanju praznoga groba, nego u pristupu i raspoloženju koji vidimo kod žena, svjedokinja najradosnijega događaja čo-vjeka – pripovijedati o istini okončane smrti, spominjati se onoga što su apostoli načas zabo-ravili: da je Krist živ. Dan za kršćane više ne pro-lazi i niti jedno jutro nije više nalik smrti, jer u vrtu koji je trebao biti spomen smrti postoji ru-ka koja vodi i desnica koja drži sva naša umira-nja. Uđimo i sjednimo za stol u vrtu Živoga.

Ivan Šaško

Suukopani i suuskrsli uz: Kol 3,1-4Pisac Poslanice Kološanima upozorava kršćane da su »suuskr-sli s Kristom« (Kol 3,1). Sâm izraz »suuskrsnuti« (grč. synegei-ro) nalazi se samo u dvije srodne poslanice, Efežanima (2,6) i Kološanima (2,12; 3,1). Prema Poslanici Efežanima, vjernici su, zbog Božje »velike ljubavi«, uskrišeni zajedno s Kristom i posa-đeni »na nebesima u Kristu Isusu« (2,4-6). Poslanica Kološani-ma podsjeća da su vjernici u krštenju »suukopani« s Kristom i skupa s njime »suuskrsli po vjeri u snagu Boga koji ga uskri-si od mrtvih« (2,12). Riječ je o otajstvenom sjedinjenju vjerni-ka s Kristom koje se već dogodilo. Glagol synegeiro uvijek je u prošlom vremenu, pa su oni već suuskrsli s Kristom. Time se ove dvije poslanice, svojom »ostvarenom eshatologijom« razli-kuju od Poslanice Rimljanima, u kojoj je nebeska proslava kr-šćana označena kao ono što pripada budućnosti (usp. 6,3-11; 8,11.17-18).

Darko Tepert


32

1. svibnja 2011.

Druga vazmena nedjeljaUlazna pjesma Kao novorođenčad žudite za duhovnim, nepatvorenim mlijekom, da po njemu uzrasteteu spasenje, aleluja.

1Pt 2, 2

Zborna molitvaBože vječnog milosrđa, ti svake godine vazmenim slavljem užižeš vjeru svog svetog naroda. Umnoži u nama milost, da sve dublje shvaćamo što je krst koji nas je oprao; što je duh koji nas je nanovo rodio; što je krv koja nas je otkupila. Po Gospodinu.

Prvo čitanje Dj 2,42-47Čitanje Djela apostolskihBraća bijahu postojana u nauku apostolskom, u zajedništvu, lomljenju kruha i molitvama. Strahopoštovanje obuzimaše svaku dušu: apostoli su činili mnoga čudesa i znamenja. Svi koji prigrliše vjeru bijahu združeni i sve im bijaše zajedničko. Sva bi imanja i dobra prodali i porazdijelili svima kako bi tko trebao. Svaki bi dan jednodušno i postojano hrlili u Hram, u kućama bi lomili kruh te u radosti i prostodušnosti srca zajednički uzimali hranu hvaleći Boga i uživajući naklonost svega naroda. Gospodin je pak danomice zajednici pridru živao spasenike.Riječ Gospodnja.

Otpjevni psalam Ps 118,2-4. 13-15. 22-24Pripjev: Zahvaljujte Gospodinu jer je dobar,

jer je vječna ljubav njegova.Neka rekne dom Izraelov:»Vječna je ljubav njegova!«Neka rekne dom Aronov:»Vječna je ljubav njegova!«Svi koji se Gospodina boje neka reknu:»Vječna je ljubav njegova!«

Gurahu me, gurahu da me obore,ali mi Gospodin pomože.Gospodin je moja snaga i pjesma,on mi je spasitelj.Čuj! Radost i spasenjeodzvanja šatorima pravednika:Gospodnja se proslavi desnica!

Drugo čitanje 1Pt 1,3-9Čitanje Prve poslanice svetoga Petra apostolaBlagoslovljen Bog i Otac Gospodinanašega Isusa Krista koji nas po velikom milosrđu svojemu uskrsnućem Isusa Krista od mrtvih nanovo rodi za životnu nadu, za baštinu neraspadljivu, neokaljanu i neuvelu, pohranjenu na nebesima za vas, vas koje snaga Božja po vjeri čuva za spasenje, spremno da se objavi u posljednje vrijeme. Zbog toga se radujte, makar se sada možda trebalo malo i žalostiti zbog različitih kušnja: da prokušanost vaše vjere – dragocjenija od propadljivog zlata, koje se ipak u vatri kuša – stekne hvalu, slavu i čast o objavljenju Isusa Krista. Njega vi ljubite iako ga ne vidjeste; u njega, iako ga još ne gledate, vjerujete te klikćete od radosti neizrecive i proslavljene što postigoste svrhu svoje vjere: spasenje duša.Riječ Gospodnja.

Pjesma prije evanđelja Iv 20, 29Jer si me vidio, Toma, povjerovao si, govori Gospodin: blaženi koji ne vidješe, a vjeruju.


Darovna molitvaPrimi, molimo, Gospodine, prinos svojih vjernika. Oni su se priznanjem vjere i krštenjem nanovo rodili: daj da postignu vječno blaženstvo. Po Kristu.

Ulazna: 558 Pobjedni dan slavimoOtpj. ps.: 527 Zahvaljujte GospodinuPrinosna: 238 Dan GospodnjiPričesna: 542.2 Prinesi rukuZavršna: XIX Radujte se, kršćani

33


Evanđelje Iv 20, 19-31Čitanje svetog Evanđelja po IvanuKad bî uvečer onoga istog dana, prvog u tjednu, dok su učenici u strahu od Židova bili zatvorili vrata, dođe Isus, stane u sredinu i reče im: »Mir vama!« To rekavši, pokaza im svoje ruke i bok. I obradovaše se učenici vidjevši Gospodina. Isus im stoga ponovno reče: »Mir vama! Kao što mene posla Otac i ja šaljem vas.« To rekavši, dahne u njih i kaže im: »Primite Duha Svetoga. Kojima otpustite grijehe, otpuštaju im se; kojima zadržite, zadržani su im.« Ali Toma zvani Blizanac, jedan od dvanaestorice, ne bijaše s njima kad dođe Isus. Govorili su mu dakle drugi učenici: »Vidjeli smo Gospodina!« On im odvrati: »Ako ne vidim na njegovim rukama biljeg čavala i ne stavim svoj prst u mjesto čavala, ako ne stavim svoju ruku u njegov bok, neću vjerovati.« I nakon osam dana bijahu njegovi učenici opet unutra, a s njima i Toma. Vrata bijahu zatvorena, a Isus dođe, stade u sredinu i reče: »Mir vama!« Zatim će Tomi: »Prinesi prst ovamo i pogledaj mi ruke! Prinesi ruku i stavi je u moj bok i ne budi nevjeran nego vjeran.« Odgovori mu Toma: »Gospodin moj i Bog moj!« Reče mu Isus: »Budući da si me vidio, povjerovao si. Blaženi koji ne vidješe, a vjeruju!« Isus je pred svojim učenicima učinio i mnoga druga znamenja koja nisu zapisana u ovoj knjizi. A ova su zapisana da vjerujete: Isus je Krist, Sin Božji, i da vjerujući imate život u imenu njegovu.Riječ Gospodnja.

Pričesna pjesmaPrinesi ruku i opipaj gdje bijahu čavli, i ne budi nevjeran nego vjeran, aleluja.

Usp. Iv 20, 27

Popričesna molitva Svemogući Bože, daj da pričest vazmenog otajstva trajno djeluje u našoj duši. Po Kristu.

Molitva vjernikaOkupljeni u ovaj dan, kojim proslavljamo Kristovo uskrsnuće, pouzdanom se molitvom utecimo nebeskome Ocu proseći dar čiste i sigurne vjere. Molimo zajedno: Okrijepi nam vjeru, Gospodine!

Za Crkvu, zajednicu tvojih vjernika:1. rasvijetli je svjetlom Duha Svetoga da uvijek umije prepoznati Kristovu prisutnost i vjerno živjeti novost koju nam je on po uskrsnuću darovao, molimo te.Za pastire Crkve, papu Benedikta, biskupe2. i sve svećenike: čuvaj ih u vjernosti poslanju koje si im udijelio, i budi im svjetlo u njihovoj službi naviještanja, molimo te.Za sve tvoje vjernike: potiči ih da u zajedništvu 3. nedjeljne euharistije obnavljaju dar vjere te budu odgovorni članovi tvoje Crkve, molimo te.Za Crkvu u našoj Domovini: budi nam bliz da po 4. pripravi za milosni pohod pape Benedikta budemo pouzdani svjedoci tvoje ljubavi te pružamo kršćansko lice ovome društvu, molimo te.Za nas ovdje sabrane: pomozi nam da osobnom 5. i obiteljskom molitvom čuvamo zajedništvo s tobom i tako nadvladavamo svaki grijeh, molimo te.

Svemogući Bože, ti si u svome Sinu nadvladao moć smrti i nama darovao novi život. Prati naš životni hod svjetlom svoga Duha da trenutci sumnje i životnih iskušenja ne nadjačaju vjeru i pouzdanje u tebe. To te molimo po Kristu Gospodinu našemu.

Dođe Isus, stane među njih i kaza: »Mir vama!«(Biblia pauperum, 1450-55., Museum Meermanno

Westreenianum, Den Haag)


34

znati. Strah nije dobar drug očima. Oči u stra-hu krivo vide. Uz to, Uskrsloga je lako zamije-niti za duha, za neko biće odvojeno od tijela. To što se Uskrsli predstavlja svojim ranama na ti-jelu vjerojatno je najvažnija lekcija o uskrsnuću. Nije uskrsnuo duh ili duša. I nije uskrsnuće neki netjelesni ostatak satkan od pamćenja, iskustva i svjetla. Uskrsli je isti kao i ubijeni. Isti i drukči-ji. Tijelo pokazuje i jedno i drugo.

Nakon susreta koji je promijenio temelj-no raspoloženje učenika Isus im ponovo govo-ri: Mir vama! Ponavljanje nije suvišno. Najprije su učenici uvedeni u mir, a potom su poslani isti mir nositi drugima. Ono što je Isus dao njima, oni su poslani davati drugima. Susret s Uskr-slim dogodio se u zatvorenom prostoru. No, sa-da se treba otvoriti. Tko je susreo Uskrsloga ne ostaje zatvoren s njime. Izlazi i otvara se drugi-ma. Ovdje postaje jasno kako vjera otvara. Po sebi učenici se zatvaraju u strahu. Da nije do-šao Uskrsli, njihovo bi se zatvaranje nastavilo. On ih oslobađa straha i šalje. Poslani su u istoj sili kojom je Uskrsli propovijedao. U sili Duha Svetoga. U silu koja povezuje Oca i Sina sada su uvedeni i učenici. Oni će ići drugima i donositi im mir koji dolazi od Uskrsloga. Sami su ga pri-mili i mogu ga dijeliti drugima.

U susretu s drugima oni će odrješivati ili za-državati grijehe. Vjerojatno nema važnijega za-datka kojega Isusovi učenici čine u njegovo ime od otpuštanja grijeha. Čovjeka ništa ne može ta-ko sputati i zarobiti kao zlo u koje upadne i osje-ćaj krivnje koji to prati. I nema važnijeg za čo-vjeka od toga da mu netko skine okove. Kao što je Isus svojim učenicima došao kroz zatvorena vrata, donio mir i oslobođenje od straha, tako su i učenici poslani to činiti drugima.

Susret s TomomS učenicima, osim Jude, nije ni Toma. Juda je otišao iz dvorane nakon pranja nogu. Nije se vi-še vratio u nju. Nestao je u mraku. Toma nije u dvorani kad Isus prvi put dolazi k svojima na-kon uskrsnuća. No, bit će tjedan dana kasnije. Kada se susretne s učenicima, sve što će mu oni reći bit će da su vidjeli Gospodina. Kao da sve drugo nestaje. I njihov strah, i zatvorena vrata,

Prvi je dan u tjednu. Nedjelja. Upravo je prošla subota. Isus je do kraja poštivao Za-kon. Mirovao je u subotu. U grobu. Uskr-

snuo je nakon što je završio subotnji počinak. Za to vrijeme njegovi su se učenici zatvorili. Bili su ispunjeni strahom. Njima subota nije donijela ni mir ni radost počinka. Isus dolazi u njihovu sredinu. To je bio prvi nedjeljni susret učenika s Uskrslim. Od tada pa nadalje u središtu svih ne-djeljnih susreta učenika bit će Uskrsli. Ubijeni i živi tvori njihovo središte. Ne neka ideja, prin-cip, pravilo, moralni zakon, dogovor, plan, i slič-no. On je središte. Uskrsli Gospodin.

Isus dolazi s mirom. Učenici su u strahu, a strah je uvijek i nemir. Njegov mir uklanja nemir i strah. Isusova je prisutnost vezana uz dolazak mira i nestanak straha. Ovo će se iskustvo Isuso-va dolaska u zatvoreni prostor prestrašenih lju-di ponavljati uvijek iznova. Zapravo, ovaj je tekst mjerodavan za iskustvo susreta s Uskrslim. Ta-mo gdje je strah zatvorio pristup, dolazi Uskr-sli, donosi mir i uklanja strah. Zajednica nastaje kada Uskrsli u njezino središte unese mir i oslo-bođenje od straha. To su obilježja iskustva su-sreta s Gospodinom. Što čini mir i kako se mije-njaju prestrašeni ljudi, vidljivo je na radosti koja je obuzela učenike kada su ugledali Gospodina. Radost je obilježje nedjeljnoga susreta.

Isus se, nakon pozdrava mira, predstavlja. Nije samorazumljivo da će ga učenici prepo-

Susret s Uskrslim

Druga vazmena nedjeljaLu

ca Si

gnor

elli,

Bazil

ika u

Lore

tu, k

raj 1

5. st

.

35

44živo vreloživo vrelo4živo vrelo44živo vrelo420112011420114420114i mir, i radost, i poslanje da otpuštaju grijehe, i sila Duha. U prvi plan dolazi samo da su vidje-li Gospodina. Toma traži više. Nije mu dovoljno da mu drugi svjedoče o Uskrslomu. Hoće sam opipati njegovo tijelo. Toma intuitivno osjeća da je Uskrsli isti s ubijenim samo ako nije ne-stalo tijela. I Toma je u pravu. Identitet se Uskr-sloga ne može prepoznati bez tijela.

Toma je s ostalima cijeli tjedan. Tjedan da-na traje njegova nevjera. Iznenađuje kako ni-je ni odbačen niti stavljen pod pritisak grupe. S njima je, ali bez temeljnog iskustva s Uskrslim. I oni ga podnose. Ima pravo biti s njima.

Nakon tjedan dana opet je prvi dan u tjednu. Nedjelja. Opet su vrata zatvorena i opet dolazi Uskrsli. I opet ih pozdravlja na isti način. No, na-kon toga, Ivan opisuje samo susret Uskrsloga i Tome. Svi drugi kao da nestaju sa scene. Uskr-sli se obraća Tomi i poziva ga da učini ono što je sam htio. Toma, međutim, ne će prinijeti ni prst u rane njegovih ruku niti svoju ruku u nje-gov probodeni bok. Umjesto toga prestat će biti nevjeran i postat će vjeran. Toma se odriče sve-ga što je sam htio i prihvaća sve što mu Gospo-din kaže. U susretu s Uskrslim nestaje svega što je on htio i planirao, a na to mjesto dolazi ono što Gospodin hoće od njega. Ni Tomi tako dodir ti-jela ne će biti oslonac vjere premda je prije isku-stva mislio da ne će moći vjerovati bez toga.

Ivan ovim podsjeća na razliku očekivanja i is-punjenja. Tko se nije susreo s Uskrslim, ima po-trebu unaprijed se osigurati od mogućih obmana. Lako sumnja u tuđa svjedočanstva. Bez susreta je sasvim razumljivo da netko ne vjeruje i smišlja kako izbjeći obmanu. Time se, međutim, otva-ra slobodni prostor za osobni susret s Uskrslim. Učenici se oslobađaju pritiska da svojim svjedo-čanstvom obraćaju druge. Oni će svjedočiti, ali tek susret s Uskrslim daje potvrdu njihovu svje-dočanstvu. Iskustvo susreta najprije poruši uvje-te koje je čovjek postavio prije iskustva. Poruši ih tako da ih učini suvišnima. Potom svjedočanstva drugih stavi u svjetlo istine. Kad se susreo s Uskr-slim, Toma više ne misli na svoje uvjete. Prepo-znaje Gospodina. Gospodin moj i Bog moj! Vr-hunac vjere koju nitko od učenika nije izrekao kao on! Tko je dugo čekao iskustvo susreta, po-nekad govori jasnije i dublje od drugih.

Svakako, Tomina nevjera i vjera, a najvi-še prijelaz iz nevjere u vjeru, mnogima je naj-bliži način svjedočenja. Euharistijski susret u čijoj sredini stoji Uskrsli, lako nekomu tko je nalik Tomi daje prostor i vrijeme za osobni su-sret. Zajednica se vjernika prepoznaje nadasve po onome što se s njezinim članovima događa u susretu s Uskrslim »prvoga dana u tjednu«. I, naravno, po njezinom odnosu prema onima bez osobnog susreta s Uskrslim.

Ante Vučković

Nanovo rođeni uz: 1Pt 1,3-9U ovom blagoslovu Bog je bitno označen kao »Otac Gospodina našega Isusa Krista«. Kršćanin Boga prepoznaje, razumije i prihvaća po iskustvu Isusa Krista, a to iskustvo označeno je Božjim milosrđem koje je vjernike uskrsnućem Kristovim »nanovo rodilo na životnu na-du.« To se dogodilo »riječju Boga koji živi i ostaje« (2,23). Božja je ri-ječ prikazana kao izvorište života, kao sredstvo našega preporođenja. Po njoj, njome poučeni, kršćani mogu djelovati po Božjoj volji (usp. 1,22-25), a u njoj za takvo djelovanje nalaze i snagu (usp. 1Kor 1,18; 1Sol 2,13; Heb 4,12). Životna nada buduća su dobra života vječnoga, namijenjena svima koji su se vjerom predali snazi Božjoj, a ostvaru-ju se u »posljednjem vremenu« (1,5), to jest u razdoblju nakon Isusova uskrs nuća. Imajući tu dragocjenu nadu pred očima kršćanin se doista može radovati, bez obzira na prolazne nevolje, trpljenja i progonstva.

Darko Tepert

Zrnj

e

»Blaženi koji ne vidješe a vjeruju!« Ne vidjeti, a vjerovati, plod je

povjerenja u njegovu riječ. Zato je i rekao: »Ovce moje slušaju glas

moj i idu za mnom.« Poznaju ga po njegovoj riječi. Čuti njegovu riječi, znači »vidjeti ga«. Riječ je »znak«

za onoga tko vjeruje. U pouskrsnoj zajednici, Crkvi, slušanje prethodi

gledanju. Slušanje je temelj vjere i »gledanja«.

Odjeci Riječi


36

8. svibnja 2011.

Treća vazmena nedjeljaZborna molitvaBože, nek se tvoj narod vazda raduješto si mu obnovio mladost duha.Vratio si mu dostojanstvo svojih sinovai kćeri: utvrdi ga u nadi da će uskrsnuti. Po Gospodinu.

Prvo čitanje Dj 2, 14.22-33Čitanje Djela apostolskihNa dan Pedesetnice ustade Petar zajedno s jedanaestoricom, podiže glas i prozbori: »Židovi i svi što boravite u Jeruzalemu, ovo znajte i riječi mi poslušajte: Isusa Nazarećanina, čovjeka kojega Bog pred vama potvrdi silnim djelima, čudesima i znamenjima koja, kao što znate, po njemu učini među vama – njega, predana po odlučenu naumu i promislu Božjem, po rukama bezakonika razapeste i pogubiste. Ali Bog ga uskrisi oslobodivši ga grozote smrti jer ne bijaše moguće da ona njime ovlada. David doista za nj kaže: ’Gospodin mi je svagda pred očima jer mi je zdesna da ne posrnem. Stog mi se raduje srce i kliče jezik, pa i tijelo mi spokojno počiva. Jer mi nećeš ostaviti dušu u podzemlju ni dati da pravednik tvoj truleži ugleda. Pokazat ćeš mi stazu života, ispuniti me radošću lica svoga.’ Braćo, dopustite da vam otvoreno kažem: praotac je David umro, pokopan je i eno mu među nama groba sve do današnjeg dana. Ali kako je bio prorok i znao da mu se zakletvom zakle Bog plod utrobe njegove posaditi na prijestolje njegovo, unaprijed je vidio i navijestio uskrsnuće Kristovo: Nije ostavljen u podzemlju niti mu tijelo truleži ugleda. Toga Isusa uskrisi Bog! Svi smo mi tomu svjedoci. Desnicom dakle Božjom uzvišen, primio je od Oca obećanje, Duha Svetoga, i izlio ga kako i sami gledate i slušate.«Riječ Gospodnja.

Otpjevni psalam Ps 16, 1-2a.5.7-11Pripjev: Pokaži mi, Gospodine, stazu života!Čuvaj me, Bože, jer se tebi utječem.Gospodinu rekoh: »Ti si moj gospodar.«Gospodin mi je baština i čaša:ti u ruci držiš moju sudbinu.

Blagoslivljam Gospodina koji me svjetujete me i noću srce opominje.Gospodin mi je svagda pred očimajer mi je zdesna da ne posrnem.

Stog mi se raduje srce i kliče duša,pa i tijelo mi spokojno počiva.Jer mi nećeš ostavit dušu u podzemljuni dati da pravednik tvoj truleži ugleda.

Drugo čitanje 1Pt 1,17-21Čitanje Prve poslanicesvetoga Petra apostolaLjubljeni: Ako Ocem nazivate njega koji nepristrano svakoga po djelu sudi, vrijeme svoga proputovanja proživite u bogobojaznosti. Ta znate da od svog ispraznog načina života, što vam ga oci namriješe, niste otkupljeni nečim raspadljivim, srebrom ili zlatom, nego dragocjenom krvlju Krista, Jaganjca nevina i bez mane. On bijaše doduše predviđen prije postanka svijeta, ali se očitova na kraju vremenâ radi vas koji po njemu vjerujete u Boga koji ga uskrisi od mrtvih te mu dade slavu da vjera vaša i nada bude u Bogu.Riječ Gospodnja.

Pjesma prije evanđelja usp. Lk 24,32Gospodine Isuse, otkrij nam Pisma; ražari nam srce dok nam govoriš!

Prijedlozi za pjevanjeUlazna: 108 Kliči Bogu; ili: Na nebu zora rudi (XXI)Otpj. ps.: antifona 96 Pokaži mi, Gospodine tekst psalma: 89 ili 90 Čuvaj me, BožePrinosna: 553 Uskrsnu Isus doistaPričesna: 542.3 Prepoznaše učeniciZavršna: 561-562 Kraljice neba; ili: Isus usta slavni (853)

37


Evanđelje Lk 24,13-35Čitanje svetog Evanđelja po LukiOnog istog dana – prvog u tjednu – dvojica Isusovih učenika putovala su u selo koje se zove Emaus, udaljeno od Jeruzalema šezde-set stadija. Razgovarahu međusobno o sve-mu što se dogodilo. I dok su tako razgova-rali i raspravljali, približi im se Isus i pođe s njima. Ali prepoznati ga – bijaše uskraće-no njihovim očima. On ih upita: »Što to pu-tem pretresate među sobom?« Oni se snuž-deni zaustave te mu jedan od njih, imenom Kleofa, odgovori: »Zar si ti jedini stranac u Je-ruzalemu te ne znaš što se u njemu dogodilo ovih dana?« A on će: »Što to?« Odgovore mu: »Pa ono s Isusom Nazarećaninom, koji bijaše prorok – silan na djelu i na riječi pred Bogom i svim narodom: kako su ga g lavari sveće-nički i vijećnici naši predali da bude osuđen na smrt te ga razapeli. A mi se nadasmo da je on onaj koji ima otkupiti Izraela. Ali osim svega toga ovo je već treći dan što se to do-godilo. A zbuniše nas i žene neke od naših: u praskozorje bijahu na grobu, ali nisu naš-le njegova tijela pa dođoše te rekoše da su im se ukazali anđeli koji su rekli da je on živ. Odoše nato i neki naši na grob i nađoše ka-ko žene rekoše, ali njega ne vidješe.« A on će im: »O bezumni i srca spora da vjerujete što god su proroci navijestili! Nije li trebalo da Krist sve to pretrpi te uđe u svoju slavu?« Počevši tada od Mojsija i svih proroka, protu-mači im što u svim Pismima ima o njemu. Uto se približe selu kamo su išli, a on kao da htje-de dalje. No oni navaljivahu: »Ostani s nama jer zamalo će večer i dan je na izmaku!« I uni-đe da ostane s njima. Dok bijaše s njima za stolom, uze kruh, izreče blagoslov, razlomi te im davaše. Uto im se otvore oči te ga prepo-znaše, a on im iščeznu s očiju. Tada rekoše jedan drugome: »Nije li gorjelo srce u nama dok nam je putem govorio, dok nam je otkri-vao Pisma?« U isti se čas digoše i vratiše u Jeruzalem. Nađoše okupljenu jedanaestoricu i one koji bijahu s njima. Oni im rekoše: »Doista uskrsnu Gospodin i ukaza se Šimunu!« Nato oni pripovjede ono s puta i kako ga prepoznaše u lomljenju kruha.Riječ Gospodnja.

Molitva vjernika

Braćo i sestre, Krist je svojim uskrsnućem obnovio naš život i otvorio nam put vječnoga spasenja. Njemu, koji nam je po otajstvu Crkve trajno bliz, kličimo zajedno: Ostani s nama, Gospodine!

Za Crkvu koja je na putu kroz svijet: 1. obnovi je u vjeri kako bi svi ljudi mogli na njezinu licu prepoznati radost susreta s tobom, Uskrslim, molimo te.Za pastire i učitelje tvoga svetog naroda:2. pomozi im da u zajednici vjernika trajno potiču radosnu nadu u tvoj konačni dolazak, molimo te.Za kršćane koji se udaljiše s tvoga puta:3. otvori im oči vjere i ražari srca da prepoznaju tvoju blizinu i osjete snagu tvoje ljubavi, molimo te.Za našu Domovinu koja se pripravlja za 4. pohod pape Benedikta: daj da po životnom svjedočenju vjere, po zajedništvu Crkve i po kršćanskoj odgovornosti za svijet budemo zauzeti u obnovi društva, molimo te.Za nas okupljene na ovaj sveti susret:5. da se po ovom blagovanju tvoje riječi i tvoga tijela obnovimo u vjeri te i sami budemo kruh koji se lomi za život svijeta, molimo te.

Gospodine Isuse Kriste, molimo tvoju blagost: rasvijetli tamu našega životnog lutanja i povedi nas putem spasenja. Koji živiš i kraljuješ u vijeke vjekova.

O bezumni i srca tvrda...(Andreas Felger, Kapela Kliničkog centra

u Heidenheimu, Njemačka)


38

postoje stvari koje su tako skrivene da mo-gu biti objavljene samo u skrivenosti. Posto-je, kako kaže sama Terezija, ‘stvari koje gube svoj miris, čim se izlože zraku, postoje mi-sli duše koje se ne mogu zaodjenuti riječima ovoga svijeta, a da ne izgube svoj tajanstveni nebeski smisao’.«

Kristova elegancija i silovitost ljubaviOpis odnosa Male Terezije i Isusa vodi nas današnjem evanđelju o učenicima na putu u Emaus. Za nas su važne sljedeće rečeni-ce: »Uto se približe selu kamo su išli, a on kao da htjede dalje.« Isus se ovdje pred-stavlja kao »veliki zavodnik«. Koje li samo božanske elegancije u odnosu s čovjekom! Kako li je Bog u Isusu nenametljiv, nježan, a opet tako žudljiv za čovjekom, za njego-vim zajedništvom! Kao da htjede dalje –– u tim je jednostavnim riječima zbijen sav Božji odnos s čovjekom, sva drama, muka i tragedija toga odnosa, ali i njegova lje-pota, divota i dubina. Kao da htjede dalje.

Jeste li kada razmišljali o zavođenju? Možda niste razmišljali, ali ste za-sigurno sami zavodili ili vas je net-

ko drugi zavodio. Pokušajmo vidjeti što je to zavođenje, dakako zavođenje u svojemu najpozitivnijem značenju.

Indirektno i sramežljivoZavođenje je indirektno pokazivanje na-klonosti drugoj osobi. Prema drugomu se osjeća snažna naklonost, ali se to ne želi di-rektno pokazati. Znakovi su te naklonosti uglavnom vrlo jednostavni, gotovo srame-žljivi. Da, zavođenje je sramežljivo pokazi-vanje naklonosti prema drugomu. Upravo kao takvo ono je puno naboja i napetosti, a dodali bismo i elegancije. Zavođenje je ele-gantno upravo u toj napetoj indirektnosti i nježnoj sramežljivosti. Zavodnik drugo-mu ne pristupa direktno, jer je direktnost nerijetko nasilna i agresivna. U direktno-sti se nešto od drugoga nervozno »zahtije-va«, traži te se želi nešto postići »odmah«. Nezavođenje tako ne daje ni vremena ni prostora drugomu, ono guši drugoga u toj zahtjevnosti i direktnosti. Jednostavno re-čeno, nezavodnik bi se na brzinu htio uvući pod srce druge osobe. A zavodnik pristupa drugomu s velikim poštovanjem, ne na-meće se, pušta drugomu da on sam pože-li slobodno pustiti zavodnika u kućicu svo-je duše, da on sam počne ludo žudjeti za zavodnikom. Zavođenje je poput neke igre skrivača, svjesno da se najuzvišenije stva-ri, a to je odnos s drugom osobom, ne mo-gu nikako drukčije izraziti nego skriveno i neizravno.

O tomu snažno progovara Hans Urs von Balthasar opisujući odnos Male Terezije i Isusa: »Ova igra skrivanja i otkrivanja naju-zvišenija je igra koju je ljubav mogla pronaći: igra indirektnosti, koja u priopćavanju može ići mnogo dalje od neposrednoga iskaza. Jer,

Zavodnik Isus Krist

Treća vazmena nedjelja

Povedi nas, Gospodine, putem svoje Riječi…

39


Kolike li samo Božje meko-će i nježnosti u tim riječi-ma! Kolika li je samo ljubav Božja u tim riječima, kako li Bog samo poštuje čovje-kovu slobodu, računa čak s odbacivanjem i neprihvaća-njem! No, upravo tako se »uvlači« u srce dvojice uče-nika, upravo tako, u napetoj indirektnosti i nježnoj sra-mežljivosti. Iščekivao je jer zavođenje ništa »ne zahtije-va«, nego »iščekuje«, odno-sno iščekuje ove rečenice: »No oni navaljivahu: ‘Osta-ni s nama jer zamalo će ve-čer i dan je na izmaku!’« Da, čeznuo je i iščekivao da oni počnu »navaljivati«, da ga počnu gotovo prisiljavati da ostane s njima. Grčki glagol

parabiazomai (siliti, navaljivati) koristi se još samo jednom u cijelome Svetom pi-smu, i to opet u spisima evanđelista Luke:

»Pošto se pak krsti ona i njezin dom, za-moli: ‘Ako smatrate da sam vjerna Gospo-dinu, uđite u moj dom i ostanite u njemu.’ I prisili nas.« (Dj 16, 15) Radi se o ženi Li-diji koja se obratila na Pavlovu propovijed te nije mogla izdržati, a da Pavla ne zadr-ži u svojemu domu. I Lidija je bila zavede-na poput učenika na putu u Emaus. Krist je ušao nenametljivo u njezino srce, i ono bi puklo da nije poletjelo za njima, da nije počelo »navaljivati«.

Možda bi se cijelo ovo vazmeno otajstvo moglo slaviti u tomu duhu – kao jedno ve-liko događanje Božjega zavođenja i čovjeko-va navaljivanja. Kao što u Krista nije riječ o zlom zavođenju, kao što đavao čini znajući kolika je moć zavođenja (Otk 12, 9; 20, 10), tako ni »navaljivanje« učenika nije nasrta-nje na Boga, nego izričaj »silovitosti ljubavi« (violentia amoris) koja odgovara na napetu indirektnost i nježnu sramežljivost zavodni-ka Isusa Krista, na njegovu silovitost ljubavi. Dopustimo Isusu da nas zavede i odgovori-mo silovitom ljubavlju.

Ivica Raguž

Živeći u bogobojaznosti uz: 1Pt 1,17-21Sveti pisac svoje naslovnike poziva da život prožive »u bogoboja-znosti« (1,17). Grčki izvornik ovdje je mnogo izravniji i stroži, te ih poziva da to vrijeme provedu »u strahu« (grč. en fobo), što je nor-malan stav svakoga čovjeka pred Božjom veličinom, pred onim koji je »svet«. Za »proputovanje« upotrijebljena je grčka riječ paroi-kia (1,17), koja označava boravak u svojstvu stranca. Kršćani su stranci na ovom svijetu, a njihova je domovina kod Boga. Ljudski zemaljski život tek je putovanje prema pravoj domovini. Stoga nikakva blaga ovoga svijeta, niti išta što bi življenje učinilo ispraz nim, ne smije do kraja zaokupiti njihovo zanimanje. Puninu života mogu iskusiti tek ako su svjesni da su otkupljeni krvlju Kristovom. To je dio je vječnog Očevog nauma koji kao svoj cilj ima proslavu i posvećenje čovjeka. Tek po tom naumu čovjek može doista biti svet i tako se približiti Božjoj svetosti.

Darko Tepert

Zrnj

e

Dvojica učenika na putu u Emaus slika su ljudskoga odgovora na krize

u zajednici. Kad nastupe krize i iskušenja, pojedinci okreću leđa,

odlaze, traže drugi put… Isusova smrt bila je iznimna kriza za

zajednicu apostola. Dvojica odustaju. Uskrsli ih ne napušta. Ide s njima,

tumači, dovodi ih do spoznaje i ‘prepoznavanja’ Istine. Kori ih zbog

nepoučljivosti i tvrdoće srca jer razočaranje dolazi iz pouzdanja u sebe

i iz »tvrdoće srca« za njegovu riječ.

Odjeci Riječi

OTAJSTVO I ZBILJATRENUTAK

40

Pisma čitatelja

Liturgijska slavlja vazmenoga trodnev-lja valja promatrati u nedjeljivosti otajstva Kri-stove muke, smrti i uskrsnuća. Ipak potrebno je u svakomu od tih slavlja čuvati njegovu obred-nu i sadržajnu vlastitost. Da bi se naglasila izvor-nost euharistije u Misi Večere Gospodnje i u otajstvu Vazma, potrebno je da svetohranište prije početka toga slavlja bude prazno te da se vjernici na toj misi pričeste hostijama koje su posvećene na toj misi. Misa Večere Gospodnje završava obredom prijenosa Svetotajstva u do-ličnu kapelu (po mogućnosti izdvojenu iz ‘dvo-rane’ slavlja) ili drugo prikladno mjesto, s dvo-strukom svrhom: radi pričesti vjernika u liturgiji Muke Gospodnje na Veliki petak te za popudbinu bolesnicima. Liturgijske odredbe ta-kođer dodaju da se vjernike nakon mise pota-kne na klanjanje pred uzvišenim Sakramentom. Specifičnost klanjanja nakon Mise Večere Gos-podnje odlikuje se jednostavnošću, pa je odre-đeno da se Svetotajstvo pohrani u svetohranište te da se ono potom zatvori, a zabranjeno je sva-ko izlaganje Svetotajstva u pokaznici. Odredbe također zahtijevaju da se klanjanje nakon pono-ći vrši bez svečanosti (absque sollemnitate fiat), budući da u prvi plan razmatranja nastupa otaj-stvo Križa i Kristove Muke.

Liturgija i pučka pobožnost Velikoga petka nisu obilježeni otajstvom Euharistije nego otaj-stvom Križa. Pričest se toga dana dijeli samo unutar obreda Muke Gospodnje, a bolesnicima samo kao popudbina. Izlaganje Svetotajstva, euharistijsko klanjanje ili procesija s Presve-tim, ne proizlaze iz duha toga dana u čijem su središtu Kristov križ i smrt. Nakon priče-sti u obredima Muke Gospodnje preostale eu-haristijske čestice ne vraćaju se u kapelu u ko-joj su se do tada čuvale, nego se pohranjuju na neko drugo mjesto, bez daljnjega klanjanja. Po završetku obreda, vjernici su pozvani nastaviti klanjanje pred Kristovim križem, koji se može

Otajstvo Euharistije u slavljima vazmenoga trodnevljaMolimo vas za pojašnjenje o načinu uređenja mjesta za pohranjivanje Presvetoga Sakramenta u liturgiji Velikoga četvrtka te o ‘mjestu’ Svetootaj-stva u ostalim slavljima vazmenoga trodnelja.

Damir D.

»izložiti« na prikladno mjestu za osobno kla-njanje i molitvu vjernika, a to može biti i kapela u kojoj se do tada čuvalo Svetotajstvo.

Ponegdje se mjesto pohranjivanja Svetotaj-stva urešava kao Kristov grob ili ga se pak naziva ‘grobom’. U pozadini takve prakse stoji spajanje različitih liturgijskih tradicija i pučkih običa-ja. Ranosrednjovjekovni liturgijski izvori svje-doče da su se euharistijske čestice kod prijeno-sa na Veliki četvrtak nosile u kaležu, koji je po onodobnoj alegorijskoj interpretaciji bio shva-ćan kao Kristov grob. Usporedno s liturgijskim činom prijenosa i pohranjivanja Svetotajstva na Veliki četvrtak, pučka je pobožnost razvila i obi-čaj uprizorenja Kristova groba što se nadovezu-je na čašćenje Kristove smrti na križu. Tako je u Engleskoj u 10. stoljeću nastao običaj da se, na-kon klanjanje križu u liturgiji Velikoga petka, križ (ili kip Kristova tijela) umota u platno te po-loži na mjesto koje je bilo uređeno kao grob. Na-kon toga dolazi do ujedinjavanja dvaju mjesta i dviju različitih liturgijskih tradicija. Uprizorenje Kristova groba valja promatrati u značenju ko-je u slavljenju otajstva utjelovljenja pripada ja-slicama. Stoga, gdje postoji tradicija pravljenja Kristova groba, on se ne ‘uređuje’ na mjestu gdje je Svetotajstvo bilo pohranjeno nakon Mise Ve-čere Gospodnje. Prikladno mjesto za ‘Kristov grob’ valja, dakle, tražiti izvan prostora slavlja, tj. u predvorju crkve, kod ulaza, ili u nekoj od po-krajnih ‘kapela’, prikladnih za osobnu molitvu.

Slavlje vazmenoga bdjenja tvori vrhunac vaz-menoga trodnevlja. Svetohranište je na početku bdjenja prazno, a pričest se dijeli od hostija po-svećenih na misi bdjenja. Običaj pohoda ‘grobu’ na kraju vazmenoga bdjenja, s procesijom i bla-goslovom s Presvetim, razvio se iz oblikâ pučke pobožnosti (visitatio sepulchri) te ne pripada li-turgijskome slavlju jer se doima kao »obredno-pučko ponavljanje« Otajstva što ga je Crkva pro-slavila liturgijom vazmenoga bdjenja.

Zašto poklik»Riječ Gospodnja«?

Zašto poklik»Riječ Gospodnja«?

živo vreloISSN 1331-2170 – UDK 282

List izlazi 13 puta godišnje. Cijena pojedinog primjerka: 13,00 kn. Inozemstvo: 3 EUR; 5 CHF; 6 USD; 6 CAD; 7 AUDGodišnja pretplata: 169,00 kn. Inozemstvo: 39 EUR; 65 CHF; 78 USD; 78 CAD; 97.50 AUD – BiH, SRB, MNE: 30 EURZa pretplatnike s deset i više primjeraka odobravamo popust od 10%. Uplate za Hrvatsku: Privredna banka Zagreb, d.d. – 2340009-1110174994

model plaćanja: 02 – poziv na broj: upisati pretplatnički broj Uplate za inozemstvo: Privredna banka Zagreb, d.d. – 703000-012769

SWIFT: PBZGHR2X – IBAN: HR88 2340 0091 1101 7499 4

List izlazi 13 puta godišnje. Cijena pojedinog primjerka: 13,00 kn. Inozemstvo: 3 EUR; 5 CHF; 6 USD; 6 CAD; 7 AUDGodišnja pretplata: 169,00 kn. Inozemstvo: 39 EUR; 65 CHF; 78 USD; 78 CAD; 97.50 AUD – BiH, SRB, MNE: 30 EUR

živo vrelo

INFORMACIJE I NARUDŽBE:HRVATSKI INSTITUT ZA LITURGIJSKI PASTORALKaptol 26, 10000 Zagreb • tel.: +385 (0)1 3097 117 • faks: +385 (0)1 3097 118e-mail: [email protected] • www.hilp.hr

Gdje dijeliti pričest?

Tko drži dijetena krštenju?

Došašće – iščekivano vrijeme ili vrijeme iščekivanja?

ANTE CRNČEVIĆ • IVAN ŠAŠKO

Pred liturgijskim slavljemOdgovori na najčešća liturgijska pitanja

320 str. ▪ 120 knKnjiga je nastala iz tekstova, pitanja i odgovora objavljivanih u Živom vrelu. Odgovori su pisani da bismo kao vjernici u liturgijskome slavlju i po njemu bili radosni sudionici i sugovornici u Otajstvu te odgojeni za klanjanje »u duhu i istini« – cijelim životom.

www.hilp.hr

Postoje li još »pokrajnji oltari«?

Ispovijed zavrijeme mise?

Kršćansko i građansko imena krštenju?

OdgovoriOdgovoriOdgovoriOdgovoriZašto poklik OdgovoriZašto poklik»Riječ Gospodnja«?

Odgovori»Riječ Gospodnja«?

OdgovoriZašto poklik OdgovoriZašto poklik»Riječ Gospodnja«?


OdgovoriOdgovoriOdgovoriOdgovoriOdgovoriOdgovoriOdgovoriOdgovorie-mail: [email protected] • www.hilp.hrOdgovorie-mail: [email protected] • www.hilp.hrOdgovoriGdje dijeliti pričest?

OdgovoriGdje dijeliti pričest?

Došašće – iščekivano vrijeme

OdgovoriDošašće – iščekivano vrijeme

Kršćansko i građansko ime

OdgovoriKršćansko i građansko imeKršćansko i građansko ime

OdgovoriKršćansko i građansko ime

na krštenju?

Odgovorina krštenju?na krštenju?

Odgovorina krštenju?

Stajati ili sjediti kod»darovne molitve«?

Odgovori su pisani da bismo kao vjernici bili radosni sudionici i sugovornici u Otajstvu te odgojeni za klanjanje

List izlazi 13 puta godišnje. Cijena pojedinog primjerka: 13,00 kn. Inozemstvo: 3 EUR; 5 CHF; 6 USD; 6 CAD; 7 AUDGodišnja pretplata: 169,00 kn. Inozemstvo: 39 EUR; 65 CHF; 78 USD; 78 CAD; 97.50 AUD – BiH, SRB, MNE: 30 EURZa pretplatnike s deset i više primjeraka odobravamo popust od 10%. Uplate za Hrvatsku: Privredna banka Zagreb, d.d. – 2340009-1110174994

model plaćanja: 02 – poziv na broj: upisati pretplatnički broj

bili radosni sudionici i sugovornici u Otajstvu te odgojeni za klanjanje »u duhu i istini« – cijelim životom.

Odgovori su pisani da bismo kao vjernici u liturgijskome slavlju i po njemu bili radosni sudionici i sugovornici u Otajstvu te odgojeni za klanjanje

OdgovoriOdgovoriOdgovori»Riječ Gospodnja«?



OdgovoriDošašće – iščekivano vrijeme Došašće – iščekivano vrijeme




Ispovijed zaTko drži dijete

IVAN ŠAŠKO


Knjiga je nastala iz tekstova, pitanja i odgovora objavljivanih u Živom vrelu. Odgovori su pisani da bismo kao vjernici

Postoje li još »pokrajnji oltari«?

vrijeme mise?Ispovijed zavrijeme mise?Ispovijed za

OdgovoriOdgovori»Riječ Gospodnja«?








ili vrijeme iščekivanja?

Odgovoriili vrijeme iščekivanja?


Odgovori na najčešća liturgijska pitanja

Knjiga je nastala iz tekstova, pitanja i odgovora objavljivanih u Živom vrelu. Odgovori su pisani da bismo kao vjernici u liturgijskome slavlju i po njemu

IVAN ŠAŠKO


Ispovijed zavrijeme mise?Ispovijed zavrijeme mise?Ispovijed za

OdgovoriOdgovoriOdgovoriGdje dijeliti pričest?






ili vrijeme iščekivanja?

Odgovoriili vrijeme iščekivanja?ili vrijeme iščekivanja?

Odgovoriili vrijeme iščekivanja?ili vrijeme iščekivanja?

Odgovoriili vrijeme iščekivanja?


IVAN ŠAŠKO


IVAN ŠAŠKO

Pred liturgijskim slavljem

Postoje li još »pokrajnji oltari«?Postoje li još »pokrajnji oltari«?

Documents

4živo vrelo · Nedjelja Muke Gospodnje. Cvjetnica Misa Večere Gospodnje. Veliki četvrtak ... ovisnosti su o ovome spomenu te bez njega gube svoj identitet i smisao. Zato je briga