103
Adams Daglas ŢIVOT VASELJENA I SVE OSTALO Prevod: Jakšić Zoran Adams Douglas LIFE UNIVERSE AND EVERYTHING, 1982. Serija "Galaktiĉki autostoperi" (3) POLARIS 1992. 1. Uobiĉajeni jutarnji pratilac Artura Denta prilikom buĊenja, kad god bi se setio gde se nalazi, bio je krik strave. Nije to bilo zato što je pećina bila hladna, niti zbog toga što je bila vlaţna i smrdljiva. Stvar je bila u tome što se pećina nalazila usred Ajzlingtona, a on je znao da nijedan autobus neće naići ovuda još dva miliona godina. Vreme je najgore mesto, da se tako izrazimo, u kome se ĉovek moţe izgubiti. Artur Dent mogao je to da potvrdi, jer bio je svojski izgubljen i u prostoru i u vremenu. Kada si izgubljen u prostoru bar imaš ĉime da se zanimaš. Bio je izgubljen na preistorijskoj planeti Zemlji, što je bilo posledica sloţenog spleta okolnosti koji je doveo do toga da je naizmeniĉno vreĊan i poniţavan u raznim oblastima Galaksije koje su bile bizarnije od svega o ĉemu je ikada i sanjao; ţivot mu je sada, doduše, postao vrlo, vrlo, vrlo miran, ali on se još osećao nervozno. Niko ga nije napao već pet godina. Jedva da je ikoga video otkako su se on i Prefekt razišli pre ĉetiri godine i tokom sveg tog vremena niko ga nije uvredio. Osim jedan jedini put. Desilo se to jedne prolećne veĉeri pre otprilike dve godine. Upravo se vraćao u svoju pećinu, nešto posle sumraka, kada je postao svestan svetlosti koja je tajanstveno blistala kroz oblake. Okrenuo se i upiljio, a u srce mu se iznenada probila nada. Spas. Nemogući san brodolomnika - brod. I dok je gledao, dok je zurio zaĉuĊeno i oduševljeno, dugaĉki, srebrnasti brod spustio se kroz blagi veĉernji vazduh, tiho, bez šuma, a dugaĉke noge izvukle su mu se u glatkom baletu tehnologije. Blago je dodirnuo tle, a ono malo brujanja koje je stvarao namah je išĉezlo, kao da ga je progutao veĉernji muk. Same od sebe, iz njega su izbile stepenice. Svetlost je pokuljala napolje. Obrisi neke visoke prilike pojavili su se u vratima. Prilika siĊe niz stepenice i stade pred Artura. "Ti si krele, Dente", rekla je. Delovao je vanzemaljski, vrlo vanzemaljski. Bio je visok na neobiĉan, vanzemaljski naĉin, imao je neobiĉnu, vanzemaljski spljoštenu glavu, neobiĉne, sitne i uske vanzemaljske oĉi, neobiĉno nabranu vanzemaljsku odoru sa tipiĉno vanzemaljskim okovratnikom i bledu, sivozelenu vanzemaljsku koţu koja je imala onaj meki sjaj koji većina sivozelenih rasa postiţe samo uz izuzetan trud i mnogo skupocenog sapuna. Artur ustuknu pred njim. Ovaj ga je netremice gledao. Arturov prvobitni osećaj nade i uzbuĊenja u trenutku je prerastao u zaprepašćenje, a sve moguće misli borile su se da doĊu do njegovih glasnih ţica. "Štt...?" rekao je. "A... al... lu... uh..." dodao je.

3. Život, Vaseljena i Sve Ostalo

Embed Size (px)

Citation preview

  • Adams Daglas

    IVOT VASELJENA I SVE OSTALO Prevod: Jaki Zoran

    Adams Douglas LIFE UNIVERSE AND EVERYTHING, 1982.

    Serija

    "Galaktiki autostoperi" (3)

    POLARIS 1992. 1.

    Uobiajeni jutarnji pratilac Artura Denta prilikom buenja, kad god

    bi se setio gde se nalazi, bio je krik strave.

    Nije to bilo zato to je peina bila hladna, niti zbog toga to je

    bila vlana i smrdljiva. Stvar je bila u tome to se peina nalazila

    usred Ajzlingtona, a on je znao da nijedan autobus nee naii ovuda jo

    dva miliona godina.

    Vreme je najgore mesto, da se tako izrazimo, u kome se ovek moe

    izgubiti. Artur Dent mogao je to da potvrdi, jer bio je svojski izgubljen

    i u prostoru i u vremenu. Kada si izgubljen u prostoru bar ima ime da

    se zanima.

    Bio je izgubljen na preistorijskoj planeti Zemlji, to je bilo

    posledica sloenog spleta okolnosti koji je doveo do toga da je

    naizmenino vrean i poniavan u raznim oblastima Galaksije koje su bile

    bizarnije od svega o emu je ikada i sanjao; ivot mu je sada, dodue,

    postao vrlo, vrlo, vrlo miran, ali on se jo oseao nervozno.

    Niko ga nije napao ve pet godina.

    Jedva da je ikoga video otkako su se on i Prefekt razili pre

    etiri godine i tokom sveg tog vremena niko ga nije uvredio.

    Osim jedan jedini put.

    Desilo se to jedne prolene veeri pre otprilike dve godine.

    Upravo se vraao u svoju peinu, neto posle sumraka, kada je

    postao svestan svetlosti koja je tajanstveno blistala kroz oblake.

    Okrenuo se i upiljio, a u srce mu se iznenada probila nada. Spas.

    Nemogui san brodolomnika - brod.

    I dok je gledao, dok je zurio zaueno i oduevljeno, dugaki,

    srebrnasti brod spustio se kroz blagi veernji vazduh, tiho, bez uma, a

    dugake noge izvukle su mu se u glatkom baletu tehnologije.

    Blago je dodirnuo tle, a ono malo brujanja koje je stvarao namah je

    iezlo, kao da ga je progutao veernji muk.

    Same od sebe, iz njega su izbile stepenice.

    Svetlost je pokuljala napolje.

    Obrisi neke visoke prilike pojavili su se u vratima. Prilika sie

    niz stepenice i stade pred Artura.

    "Ti si krele, Dente", rekla je.

    Delovao je vanzemaljski, vrlo vanzemaljski. Bio je visok na

    neobian, vanzemaljski nain, imao je neobinu, vanzemaljski spljotenu

    glavu, neobine, sitne i uske vanzemaljske oi, neobino nabranu

    vanzemaljsku odoru sa tipino vanzemaljskim okovratnikom i bledu,

    sivozelenu vanzemaljsku kou koja je imala onaj meki sjaj koji veina

    sivozelenih rasa postie samo uz izuzetan trud i mnogo skupocenog sapuna.

    Artur ustuknu pred njim.

    Ovaj ga je netremice gledao.

    Arturov prvobitni oseaj nade i uzbuenja u trenutku je prerastao u

    zaprepaenje, a sve mogue misli borile su se da dou do njegovih

    glasnih ica.

    "tt...?" rekao je.

    "A... al... lu... uh..." dodao je.

  • "D... da... a... ko?" uspeo je konano da kae, a potom je utonuo u

    grozniavu tiinu. Oseao je posledice toga to nije progovorio ni re ni

    sa kim Bog zna koliko dugo.

    Vanzemaljski stvor nakratko se namrtio i pogledao neto to je

    drao u tankoj, izduenoj ruci, a to je liilo na neku vrstu belenice.

    "Artur Dent?" upitao je.

    Artur je bespomono klimnuo.

    "Artur Filip Dent?" produio je tuinac glasom nalik na kevtanje.

    "E... e... da... e... e..." potvrdio je Artur.

    "Ti si krele", ponovio je tuinac, "pravi pravcati tupadija."

    "E..."

    Stvorenje je klimnulo za svoj raun, potom pribeleilo neto u

    belenicu na tipino vanzemaljski nain i ustro se okrenulo ka brodu.

    "E..." isputao je oajniki Artur, "e..."

    "Ma nemoj ti meni", zarea tuinac. Popeo se uz stepenice, proao

    kroz ulaz i nestao u brodu. Otvor se zatvorio. Iz njega je stalo da

    dopire duboko, treperavo brujanje.

    "E, hej!" dreknuo je Artur i bespomono potrao ka njemu.

    "ekaj malo!" viknuo je. "Ma, ta hoe? ta? ekaj malo!"

    Brod se podigao kao da mu je teina nestala poput ogrtaa to

    sklizne na tlo i nakratko zalebdeo u vazduhu. Onda je na neobian nain

    odjezdio prema veernjem nebu. Jurnuo je kroz oblake i nakratko ih

    osvetlio, a potom ga vie nije bilo i Artur je ostao sam na ogromnom,

    pustom prostranstvu da bespomono izvodi ples nesuvislih pokreta.

    "Ma, ta hoe?" vritao je. "ta je bilo? ta? Ej, ta? Vrati se i

    reci!"

    Skakao je i poigravao sve dok noge nisu stale da mu klecaju; isto

    tako, urlao je sve dok nije promukao.

    Nije bilo odgovora. Nije bilo nikoga da ga uje, nikoga da mu

    odgovori.

    Tuinski brod ve je grmeo prema gornjoj granici atmosfere, na putu

    prema uasnoj praznini koja razdvaja ono malo stvari to postoje u

    Vaseljeni.

    Njegov putnik, vanzemaljac negovanog tena, zavalio se u svoje

    samotno sedite. Ime mu je bilo Vovbager Beskonano Produeni. On je bio

    stvor sa odreenom ivotnom svrhom. Ne ba najuzvienijom svrhom, to je i

    sam priznavao, ali ipak je posredi bila svrha koja mu je davala bar

    kakav-takav podstrek.

    Vovbager Beskonano Produeni bio je - zapravo, jo jeste - jedan

    od izuzetno malobrojnih besmrtnih stvorova u Vaseljeni.

    Veina onih koji se raaju besmrtni nagonski znaju kako da iziu

    nakraj sa tim, ali Vovbager nije bio jedan od njih. Besmrtnost mu je

    nametnuta nesrenim sluajem u koji su bili ukljueni poludeli

    akcelerator estica, mlena uina i dva gumena kaia. Tane pojedinosti

    nesrenog sluaja nisu bitne, jer do sada nikome nije polo za rukom da

    uspostavi istovetne okolnosti pod kojima se on odigrao, a mnogi su

    zavrili tako to su od sebe napravili budale, ili su poginuli, ili

    oboje, dok su pokuavali da ponove stvar.

    Vovbager je sklopio oi sa tmurnim i umornim izrazom lica, pustio

    lagani dez na brodskom stereu i poeo da razmilja o tome koliko bi mu

    bilo lake da sve prebrodi samo da nije nedeljnih popodneva.

    U poetku je bilo divno: uivao je, iveo opasno, rizikovao,

    zaraivao na dugoronim ulaganjima i, uopte, nadivljavao sve i svakoga.

  • Na kraju su dola nedeljna popodneva koja nije mogao da podnese,

    ona uasna ravnodunost koja poinje da se prikada oko 2:55, kada zna da

    si obavio sva negovanja i kupanja koja vredi obaviti u jednom danu, kada,

    ma koliko paljivo proitao lanak o revolucionarno novoj tehnici

    potkresivanja ograde, shvata da ipak nikako nee uspeti da je razume

    ili primeni, i dok, konano, posmatra kako kazaljke sata nemilosrdno

    mile ka etvrtom asu, a ti neumitno ulazi u dugo, mrano predveerje

    due.

    I tako su stvari za njega poele da blede. Veseli osmesi koje je

    imao na pogrebima drugih ljudi stali su da nestaju. Poeo je da mrzi

    Vaseljenu u celini, a sve one koji ive u njoj pojedinano.

    Bila je to taka na kojoj se zaela njegova ivotna svrha, stvar

    koja e ga podsticati i to, koliko je video, zauvek. Posredi je bilo

    sledee:

    Uvredie Vaseljenu.

    To jest, uvredie svakoga ko ivi u njoj. Pojedinano, lino,

    jednog po jednog i to (to je stvarno vrsto reio) azbunim redom.

    Kada bi se ljudi pobunili, kao to su to ponekad inili, tvrdei da

    plan ne samo da je potpuno iaen ve je, zapravo, potpuno nemogu zbog

    broja ljudi koji su se od iskona raali i umirali, on bi ih samo odmerio

    ledenim pogledom i rekao: "ovek ima pravo da mata, zar ne?"

    I tako je poeo. Opremio je jedan svemirski brod, sagraen da traje

    izuzetno dugo, kompjuterom koji je bio sposoban da obrauje sve podatke

    potrebne za ulaenje u trag itavoj populaciji poznate Vaseljene i da

    izrauna sve jezivo zapetljane putanje koje su bile potrebne za to.

    Brod mu je trenutno presecao orbite unutranjih planeta zvezdanog

    sistema Sol i pripremao se da se, zaobiavi Sunce, katapultira u

    meuzvezdani prostor.

    "Kompjuteru", rekao je on.

    "Tu sam", odvratio je kompjuter.

    "Kuda sada?"

    "Upravo raunam."

    Vovbager je na trenutak gledao fantastinu draguljarnicu noi,

    milijarde siunih, dijamantskih svetova koji su zapraili svetlou

    bezgraninu tamu. Svaki od njih, svaki pojedinano, nalazio se je na

    njegovom putu. Veinu od njih posetie milionima puta.

    Zamislio je na trenutak svoju predvienu putanju kako povezuje sve

    punktove na nebu kao u deijoj zagonetki sa numerisanim takama. Nadao se

    da sa nekog mesta u Vaseljeni, sa koga se sve to lepo vidi ona ini slova

    jedne vrlo, vrlo prostake rei.

    Kompjuter je nemelodino zapitao da bi pokazao da je zavrio

    proraun.

    "Folfanga", rekao je pitavo.

    "etvrti svet sistema Folfanga", produio je. Ponovo je zapitao.

    "Procena trajanja puta: tri nedelje", produio je potom. Opet je

    zapitao.

    "Tamo treba da sretnemo malenog pua-golaa", zapitao je, "roda A-

    Rt-Urf-il-Ipdenu."

    "Verujem", dodao je posle krae stanke tokom koje je pitao, "da si

    odluio da ga nazove klipanom bez imalo mozga."

    Vovbager je zagroktao. Trenutak ili dva posmatrao je velianstveni

    prizor postanja kroz prozor.

    "Mislim da u otii da odremam", kazao je, a potom dodao: "Kroz

    koje programske mree emo proi u sledeih nekoliko sati?

  • Kompjuter je zapitao.

    "Kosmovid, Mislopiks i Domamozak", rekao je pitavo.

    "Ima li nekih filmova koje nisam gledao ve po trideset hiljada

    puta?"

    "Ne."

    "Uh."

    "Daje se 'Angst u svemiru'. Gledao si ga samo trideset tri hiljade

    pet stotina sedamnaest puta."

    "Probudi me za drugu rolnu."

    Kompjuter je zapitao.

    "Prijatno spavanje", rekao je.

    Brod je jurio kroz no.

    U meuvremenu, na Zemlji je poeo pljusak, a Artur Dent je sedeo u

    peini, provodei jednu od najgorih veeri u itavom ivotu, dok je

    razmiljao ta je sve mogao da kae vanzemaljcu i dok je ubijao muve koje

    su takoe provodile jednu od najgorih veeri u ivotu.

    Sledeeg dana napravio je sebi vreu od zeje koe, jer je smatrao

    da bi mogla da bude korisna za uvanje stvari.

    2.

    Ovo jutro, dve godine kasnije, bilo je slasno i mirisavo kada je

    iziao iz peine koju e nazivati domom sve dok ne bude mogao da smisli

    neki bolji naziv za nju ili dok ne bude naao bolju peinu.

    Iako ga je grlo bolelo od uobiajenog jutarnjeg krika strave,

    iznenada je bio neverovatno dobro raspoloen. vrsto je obmotao oko sebe

    otrcano odelo i nasmeio se blistavom jutru. Vazduh je bio ist i

    mirisan, povetarac je lagano klizio kroz visoku travu oko njegove peine,

    ptice su cvrkutale za svoj gro, leptirovi su draesno leprali unaokolo

    i itava priroda kao da se urotila da bude to prijatnija.

    Ali nije se Artur oseao tako veselo zbog svih tih pastoralnih

    radosti. Upravo je doao na izvrsnu zamisao o tome kako da izie nakraj

    sa uasnom, usamljenikom izdvojenou, morama, neuspesima u svim

    pokuajima uzgajanja biljaka i potpunoj zaludnosti i besmislenosti

    njegovog ivota ovde na preistorijskoj Zemlji: reio je, naime, da

    poludi.

    Ponovo se nasmeio i odgrizao zalogaj mesa sa zeje noice koja mu

    je preostala od veere. Sreno je vakao nekoliko trenutka, a onda je

    odluio da formalno obznani svoju odluku.

    Uspravio se i stao da posmatra bregove i polja sveta. Da bi dao

    teine svojim reima, gurnuo je zeju kost u bradu. Rairio je ruke.

    "Poludeu!" izjavio je.

    "Dobra ideja", rekao je Ford Prefekt i siao sa stene na kojoj je

    sedeo.

    Arturov mozak napravi salto. Donja vilica mu je radila sklekove.

    "I ja sam neko vreme bio lud.", rekao je Ford. "To mi je

    bezgranino pomoglo."

    Arturove oi su pravile kolutove.

    "Zna..." rekao je Ford.

    "Gde si bio?" prekinuo ga je Artur, poto mu je glava zavrila

    gimnastike vebe.

    "Ovde i onde", rekao je Ford, "po okolini." Nasmeio se na nain

    koji je sasvim ispravno ocenio kao nepodnoljiv. "Naprosto sam jedno

  • vreme pustio mozak na ispau. Raunao sam da e ga svet pozvati nazad

    ukoliko me se ueli. To je i uinio."

    Iz torbice koja je sada bila izuzetno otrcana i oteena izvukao je

    sub-eta senz-o-matik. "Ili bar", kazao je, "mislim da jeste. Ovo se malo

    oglasilo." Protresao ga je. "Ukoliko je bila lana uzbuna, poludeu",

    rekao je, "ponovo."

    Artur zavrte glavom i sede. Podigao je pogled.

    "Mislio sam da si mrtav..." kazao je samo.

    "I ja sam to mislio neko vreme", rekao je Ford, "a onda sam odluio

    da nekoliko nedelja budem limun. Sve vreme sam se zabavljao tako to sam

    uskako u din i tonik i iskakao iz njega."

    Artur je proistio grlo, a onda je to ponovo uinio. "Gde", upitao

    je, "si..."

    "Naao din i tonik?" dopuni ga Ford veselo. "Pronaao sam malo

    jezero koje je mislilo da je din i tonik, pa sam uskako i iskakao. Ili

    bar ja verujem da je mislilo da je din i tonik.

    A moda sam", dodao je sa osmehom koji bi naterao normalnog oveka

    da vritei odjuri u umu, "sve to samo zamiljao."

    ekao je na Arturovu reakciju, ali Artur se nije upecao.

    "Produi", rekao je ravnim glasom.

    "Glavni smisao svega toga", kazao je Ford, "jeste da nema smisla

    naterati sebe da poludi samo da bi izbegao ludilo. Bolje ti je da se

    preda odmah i sauva normalnost za kasnije."

    "A ti si sada ponovo normalan, je li?" pitao je Artur. "Pitam to

    samo da znam."

    "Iao sam u Afriku", rekao je Ford.

    "Da?"

    "Da."

    "Kako je bilo?"

    "A ovo je tvoja peina, je li?" upitao je Ford.

    "Ovaj, jeste", rekao je Artur. Oseao se vrlo neobino. Posle

    gotove etiri godine potpune izdvojenosti bio je toliko zadovoljan i

    prepun olakanja to vidi Forda da mu je gotovo dolo da se rasplae. sa

    druge strane, Ford je bio osoba koja je skoro odmah poela da mu ide na

    ivce.

    "Ba je divna", rekao je Ford za Arturovu peinu. "Mora da je

    mrzi."

    Artur se nije potrudio da mu odgovori.

    "Afrika je bila veoma zanimljiva", rekao je Ford. "Tamo sam se

    ponaao veoma udno."

    Zamiljeno je gledao u daljinu.

    "Neko vreme bio sam svirep prema ivotinjama", rekao je sanjalaki.

    "Ali to mi je bio", dodao je, "samo hobi."

    "Ah, je li?", rekao je Artur paljivo.

    "Da", uveravao ga je Ford. "Ne elim da te uznemiravam

    pojedinostima, jer bi te one..."

    "ta?"

    "Uznemirile. Ali moda e te zanimati da sam svojeruno odgovoran

    za evoluirani oblik ivotinje koja je u kasnijim stoleima postala

    poznata kao irafa. I uz to sam i pokuao da nauim da letim. Veruje li

    mi?"

    "Ispriaj mi", kazao je Artur.

    "Ispriau ti kasnije. Samo bih pomenuo da 'Vodi' kae..."

    "Vo...?"

  • "'Vodi'. 'Autostoperski vodi kroz Galaksiju'. Sea li se?"

    "Da. Seam se da sam ga bacio u reku."

    "Jesi", kazao je Ford, "ali ja sam ga upecao odatle."

    "Nisi mi to rekao."

    "Nisam eleo da ga ponovo baci."

    "Poteno", priznao je Artur. "On kae?"

    "ta?"

    "'Vodi' kae?"

    "'Vodi' kae da postoji vetina letenja", rekao je Ford, "ili,

    tanije reeno, tos. tos je u tome da naui kako da se baci na zemlju

    i promai." Slabo se nasmeio. Pokazao je na kolena svojih pantalona i

    podigao ruke da bi se videli laktovi. Bili su pohabani i iscepani.

    "Do sad se nisam ba najbolje snaao", rekao je. Ispruio je ruku.

    "Drago mi je to te opet vidim, Arture", dodao je.

    Artur zavrte glavom u iznenadnom naletu oseanja i zbunjenosti.

    "Nisam nikoga video godinama", rekao je, "nikoga. Jedva da se seam

    kako se govori. Stalno zaboravljam rei. Ali vebam, razume. Vebam se

    tako to priam... tako to priam... kako se zovu one stvari za koje

    ljudi misle da si lud ako razgovara sa njima? Kao Dord Trei?"

    "Kraljevi?" predloio je Ford.

    "Ne, ne", rekao je Artur, "one stvari sa kojima je razgovarao. Boga

    mu, ima ih na sve strane. Lino sam zasadio na stotine. Sva su se

    osuila. Drvee! Vebao sam tako to sam razgovarao sa drveem. ta je?"

    Fordova ruka jo je bila ispruena. Artur ju je gledao zbunjenim

    pogledom.

    "Rukuj se", zahtevao je Ford.

    Artur je to uinio, najpre sa oklevanjem, kao da treba da uhvati

    ribu. Onda ju je vrsto stegao obema akama u neodoljivom naletu

    olakanja. Tresao ju je i tresao.

    Posle izvesnog vremena Ford je naao za shodno da izvue ruku.

    Zajedno su se popeli na vrh oblinje stene i stali da posmatraju prizor

    pod sobom.

    "ta se dogodilo sa Golgafrinanima?" upitao je Ford.

    Artur slee ramenima.

    "Veina nije uspela da preivi zimu pre tri godine", rekao je, "a

    nekolicina koja je ostala rekla je da im je potreban odmor i otplovila na

    splavu. Istorija kae da mora da su preiveli..."

    "Ha", ree Ford, "pazi, pazi." Podboio se i osvrnuo unaokolo po

    praznom svetu. Iznenada je zadobio izgled energinosti i svrhovitosti.

    "Idemo", rekao je uzbueno, uzdrhtavi od poleta.

    "Kuda? Kako?" upitao je Artur.

    "Ne znam", kazao je Ford, "ali oseam da je doao pravi trenutak.

    Neto e se dogoditi. Polazimo."

    Spustio je glas do apata.

    "Otkrio sam", rekao je, "poremeaj u pranju."

    ivahno se zagledao u daljinu i delovao kao da bi strano voleo da

    u tom trenutku vetar dramatino zavijori njegovom kosom, ali vetar se

    zavitlavao sa liem po okolini.

    Artur ga je zamolio da ponovi to ta je upravo rekao, jer nije

    sasvim razumeo ta je hteo da kae. Ford je ponovio.

    "U pranju?"

    "Pranju, naplavini prostorvremena", rekao je Ford i, kada je vetar

    nakratko dunuo preko njega u tom trenutku, iskezio zube prema njemu.

    Artur je klimnuo i potom proistio grlo.

  • "Govorimo li", paljivo je pitao, "o nekoj vrsti vogonskog

    superautomata za rublje, ili o emu?"

    "Govorimo o viru koji se javio", uzvratio je Ford, "u kontinuumu

    prostorvremena."

    "Ah, pa to tako ne kae!" klimnuo je Artur. "Izvesni Vir se,

    znai, pojavio..." Gurnuo je ruku u depove odela i znalaki se zagledao

    u daljinu.

    "Molim?" upitao je Ford.

    "Ovaj", rekao je Artur, "a ko je taj gospodin Vir?"

    Ford ga gnevno prostreli oima.

    "Hoe li da me slua?" zareao je.

    "Sluao sam te", uzvratio je Artur, "ali nisam siguran da je mnogo

    vredelo."

    Ford ga je uhvatio za revere ogrtaa i poeo da mu govori polako,

    razgovetno i strpljivo, kao da razgovara sa nekim iz odeljenja za

    telefonsku pretplatu.

    "Izgleda..." rekao je, "da su se pojavili..." kazao je, "vorovi

    nestabilnosti..." rekao je, "u tkanju..." kazao je.

    Artur je budalasto spustio pogled na materijal svog kunog ogrtaa

    tamo gde ga je Ford drao. Ford produi pre nego to je Arturu polo za

    rukom da pretvori svoj budalasti pogled u budalastu primedbu.

    "...u tkanju prostorvremena", rekao je.

    "Ah, to", rekao je Artur.

    "Da, to", potvrdio je Ford.

    Stajali su, usamljeni, na brdu preistorijske Zemlje i odluno

    gledali jedan drugoga u lice.

    "A ta je ono preduzelo sa tim u vezi?" upitao je Artur.

    "Pa ono je razvilo", kazao je Ford, "te vorove nestabilnosti."

    "Je li?" rekao je Artur, ije su oi na trenutak prestale da

    poigravaju.

    "Jeste", kazao je Ford, uz slian stepen one nepokretnosti.

    "Dobro", rekao je Artur.

    "Shvatio si?" upitao je Ford.

    "Ne", uzvratio je Artur.

    Nastala je stanka.

    "Nevolja sa ovim razgovorom", kazao je Artur poto mu se na lice

    tiho prikrao zamiljeni pogled kao u planinara koji pokuava da izie

    nakraj sa naroito nezgodnim vrhom, "jeste u tome to se veoma razlikuje

    od veine koje sam imao u poslednje vreme. Koje sam, kao to ve rekoh,

    uglavnom vodio sa drveem. Nisu bili ni nalik ovom. Osim moda nekih

    razgovora sa brestovima, kada mi se deavalo da se poprilino zaglibim."

    "Arture", rekao je Ford.

    "Da? Molim?" upitao je Artur.

    "Samo veruj u ono to ti budem rekao i sve e se lepo, lepo

    srediti."

    "Ah, zar? Nisam siguran da verujem u to."

    Sedeli su i prebirali po mislima.

    Ford je izvadio svoj sub-eta senz-o-matik. Isputao je blago

    zujanje, a siuna svetiljka na njemu slabano je svetlucala.

    "Ispraznile se baterije?" upitao je Artur.

    "Ne", rekao je Ford, "u tkanju prostorvremena pojavio se pokretni

    poremeaj, kovitlac, vor nestabilnosti, a nalazi se negde u naoj

    blizini."

    "Gde?"

  • Ford je lagano okretao ureaj u malo nepravilnom polukrugu.

    Iznenada je svetlost blesnula.

    "Tamo!" rekao je Ford i ispruio ruku. "Tamo iza one sofe!"

    Artur pogleda. Na njegovo zaprepaenje, nasred polja ispred njega

    nalazila se pliana esterfildska sofa na cvetie. Um mu se razlono

    pobunio protiv njenog postojanja. Pronicljiva pitanja stadoe da mu se

    obrazuju u umu.

    "Odakle", upitao je, "sofa nasred polja?"

    "Kazao sam ti!" dreknuo je Ford i skoio na noge. "Kovitlaci u

    kontinuumu prostorvremena!"

    "A ovo je njihova sofa, je li?" pitao je Artur, upinjui se da se

    uspravi na noge; uz put se ponadao, mada ne previe optimistiki, da e

    mu se vratiti normalno rasuivanje.

    "Arture!" dreknuo je Ford, "ta sofa nalazi se ovde zbog

    prostorvremenske nestabilnosti u ije sam postojanje pokuavao da uverim

    tvoj nesumnjivo omekali mozak. Sprana je iz kontinuuma, to je naplavina

    prostorvremena, ali uopte nije vano ta je: moramo je uloviti, to nam

    je jedini nain da odemo odavde!"

    urno se sasuljao niz kamenitu padinu i pojurio preko polja.

    "Da je ulovimo?" promrmljao je Artur, a onda se zbunjeno namrtio

    kada je video kako se esterfildska sofa lenjo njie i plovi iznad trave.

    Uz uzvik neoekivanog oduevljenja jurnuo je sa stene i bacio se u

    grozniavu poteru za Fordom Prefektom i besmislenim komadom nametaja.

    Divlje su trali kroz travu, bacali se, smejali, dovikivali jedan

    drugom savete kako da presretnu stvar u ovom ili onom smeru. Sunce je

    sneno bacalo svetlost na ustalasanu travu, a malene poljske zveri

    sklanjale su im se sa puta.

    Artur je bio srean. Bilo mu je strano drago to se dan najzad

    jednom razvijao potpuno u skladu sa njegovim planom. Pre samo dvadeset

    minuta odluio je da poludi, a sada je ve jurio esterfildsku sofu preko

    poljane preistorijske Zemlje.

    Sofa se njihala tamo i ovamo, delujui istovremeno stameno poput

    drvea pored koga je promicala i nesutastveno poput talasavog sna dok je

    kao avet promicala pravo kroz druga stabla.

    Ford i Artur haotino su grabili za njom, ali ona je vrdala i

    skakutala kao da sledi neku svoju sloenu matematiku topografiju, to je

    upravo i inila. Jo su jurili za njom, jo je plesala i okretala se, a

    onda je iznenada zastala i nagla se kao da je naila na uzdignuti deo

    eksponencijalnog dijagrama i oni se naoe tik uz nju. Uz uzvik i teko

    dahtanje bacili su se na sofu, sunce je zatreptalo i nestalo, osetili su

    kako propadaju kroz vrtoglavu prazninu i ve narednog trena neoekivano

    su se pojavili na sreditu terena Gospodarskog Igralita Kriketa u Sent

    Dons Vudu, u Londonu, pred kraj poslednjeg mea protiv Australijanaca

    godine 198-, u trenutku kada je Engleskoj trebalo jo samo dvadeset osam

    krugova da pobedi.

    3.

    Vane injenice iz galaktike istorije. Broj jedan:

    (Reprodukovano iz Siderikog dnevnog podsetnika popularne

    galaktike istorije.)

  • Nono nebo nad planetom Krikit najnezanimljiviji je prizor u

    itavoj Vaseljeni.

    4.

    Na Gospodarskom igralitu bio je lep i prijatan dan kada su Ford i

    Artur naslepo izleteli iz prostorvremenske anomalije i prilino grubo

    bupnuli o negovani travnjak.

    Pljesak gomile bio je zadivljujui. Nije, dodue, bio namenjen

    njima, ali oni su se nagonski ipak naklonili, to je bila prava srea,

    jer je mala, crvena loptica zbog koje je gomila zapljeskala prozvidala

    na svega nekoliko milimetara od Arturove glave. U gledalitu se jedan

    ovek onesvestio.

    Bacili su se na zemlju koja se, naizgled, avolski vrtela oko njih.

    "ta to bi?" prosikta Artur.

    "Neto crveno", prosikta Ford u odgovor.

    "Kakvo je ovo mesto?"

    "Ovaj, neto zeleno."

    "Oblici", promrmljao je Artur, "potrebni su mi oblici."

    Pljesak gomile iznenada je bio zamenjen uzvicima zaprepaenja i

    izrazima zbunjenosti stotina ljudi koji nisu mogli da se odlue da li da

    veruju u ono to su upravo videli ili ne.

    "Da li je to vaa sofa?" upitao je glas.

    "ta to bi?" proaptao je Ford.

    Artur podie pogled.

    "Neto plavo", rekao je.

    "Oblik?" pitao je Ford.

    Artur ponovo pogleda.

    "Ima", prosiktao je Fordu, ije su se obrve divlje namrtile,

    "oblik policajca."

    Ostali su u tom poloaju nekoliko trenutaka, duboko namrteni.

    Plava stvar koja je imala oblik policajca potapala je obojicu po

    ramenima.

    "Hajde, vas dvojica", rekao je oblik, "pokret."

    Ove rei kao da su naelektrisale Artura. Skoio je na noge i uputio

    niz zaprepaenih pogleda panorami koja ga je okruivala i koja se

    iznenada pretvorila u neto zastraujue prepoznatljivo i obino.

    "Odakle vam ovo?" jeknuo je prema obliku policajca.

    "ta ste rekli?" upitao je oblik zbunjeno.

    "Ovo je Gospodarsko igralite kriketa, zar ne?" zareao je Artur.

    "Odakle vam, gde ste ga nali? ini mi se", dodao je i pokrio oi rukama,

    "da bi mi bilo pametnije da se smirim." Naglo je unuo pored Forda.

    "To je policajac", rekao je. "ta emo sada?"

    Ford slee ramenima. "ta bi ti?"

    "Hteo bih", rekao je Artur, "da mi kae da sam sanjao sve to mi

    se deavalo u poslednjih pet godina."

    Ford ponovo slee ramenima i poslua ga.

    "Sanjao si sve to ti se deavalo u poslednjih pet godina", rekao

    je.

    Artur se podie na noge.

    "Sve je u redu, pozornie", rekao je. "Sanjao sam sve to mi se

    deavalo u poslednjih pet godina. Pitajte njega", dodao je i pokazao na

    Forda, "i on je bio u tome." Kada je to rekao, odetao je do ruba terena,

  • istei prainu sa svog kunog ogrtaa. Onda je spazio u ta je obuen i

    zaustavio se. Upiljio se u ograta. A onda se okrenuo i pojurio prema

    policajcu.

    "A odakle mi onda ova odea?" poe da zavija.

    Sruio se i ostao da lei na travi, tresui se.

    Ford zavrte glavom.

    "Poslednjih dva miliona godina teko su mu pali", rekao je

    policajcu; zajedno su poloili Artura na sofu i izneli ga sa terena, pri

    emu ih je samo na trenutak omeo iznenadni nestanak sofe.

    Reakcije publike na sve to bile su mnogobrojne i raznovrsne. Mnogi

    od prisutnih nisu mogli da podnesu da sve to posmatraju, pa su umesto da

    gledaju svojim oima sluali prenos na radiju.

    "Pa, Brajane, ovo je zanimljiv incident", rekao je jedan radio-

    komentator drugome. "Ne verujem da je na terenu za igru bilo misterioznih

    materijalizacija jo od... oh... jo od... ne verujem da ih je, zapravo,

    ikada bilo, zar ne? Ja se ne seam."

    "Edbaston 1932?"

    "Ah, a ta se tada desilo...?"

    "Pa, Pitere, mislim da je Kanter zapreio put Vilkoksu koji je

    stizao iz pravca paviljona, kada je iznenada jedan od gledalaca istrao

    pravo na teren."

    Nastala je pauza dok je prvi komentator razmiljao o ovome.

    "Da... aaa..." rekao je, "da, ali u tome nije bilo nieg naroito

    tajanstvenog, je li tako? Taj gledalac se, zapravo, nije materijalizovao,

    zar ne? Samo je istrao."

    "To je istina, ali tvrdio je da je video neto kako se

    materijalizuje na terenu."

    "Ah, je li."

    "Da. Aligatora, ako sam dobro shvatio."

    "A ta se posle desilo sa ovekom?"

    "Pa, ini mi se da se neko ponudio da ga odvede i da mu kupi ruak,

    ali je on objasnio da je ve dobro jeo i tako je stvar zaboravljena i

    Votvikajr je produio da bi na kraju pobedio za tri viketa."

    "Znai, ne ba mnogo nalik na ovaj sadanji dogaaj. Za sve one

    meu vama koji su se upravo ukljuili, moda e vas zanimati da to znate,

    ovaj... dva oveka, dva tipa u prilino otrcanoj odei i jedna sofa -

    esterfildska, ako se ne varam?"

    "Da, esterfildska."

    "Upravo su se materijalizovali ovde, usred Gospodarskog igralita

    kriketa. Ali ne ini mi se da su mislili da nanesu ikakvo zlo - zapravo,

    vladali su se prilino mirno i..."

    "Dopusti mi da te naas prekinem, Pitere, kako bih objavio da je

    dotina sofa upravo nestala."

    "Tako, dakle. Pa, to je jedna tajna manje. Ipak, re je o stvari

    koju svakako vredi zabeleiti, utoliko vie to se dogaa ba u ovom

    dramatinom trenutku igre, kada je Engleskoj potrebno samo dvadeset

    etiri kruga da pobedi. Dva tipa naputaju teren u pratnji jednog

    policajca i ini mi se da se sve sreuje, a igra e se uskoro nastaviti."

    "A sada, gospodine", rekao je policajac kada su se probili kroz

    radoznalu gomilu i poloili Arturovo nepomino telo na ebe, "moda biste

    mogli da mi kaete ko ste, odakle ste i ta znai ta mala predstava koju

    ste izveli."

    Ford se na trenutak zagledao u zemlju kao da se priprema za neto,

    a onda se ispravio i uputio prema policajcu pogled koji ga je pogodio

  • punom silinom svakog ina est svetlosnih godina rastojanja izmeu Zemlje

    i Fordovog doma u blizini Betelgeza.

    "Dobro", rekao je Ford vrlo mirno, "rei u vam."

    "Da, pa, to zapravo nee biti neophodno", odvratio je policajac

    urno. "Samo nemojte da se ponovo dogodi, ta god to bilo." Policajac se

    potom okrenuo i poao u potragu za nekim ko nije sa Betelgeza. Na sreu,

    okolina je bila puna takvih.

    Svest je prilazila Arturovom telu sa oklevanjem i kao sa velikog

    rastojanja. U njemu se vie puta dosta gadno provela. Lagano, nemirno,

    ula je i smestila se u uobiajeni poloaj.

    Artur sede.

    "Gde sam?" upitao je.

    "Gospodarsko igralite kriketa", rekao je Ford.

    "Odlino", rekao je Artur, a njegova svest ponovo izlete na kratak

    odmor. Telo mu se mlitavo skljoka na travu.

    Deset minuta kasnije, nagnuto nad oljicom aja u atoru za

    osveenje, njegovo iscrpljeno lice ponovo je poelo da poprima boju.

    "Kako se osea?" pitao je Ford.

    "Opet sam kod kue", rekao je Artur hrapavim glasom. Zatvorio je

    oi i pohlepno udisao paru aja kao da je re - pa, to se Artura ticalo,

    kao da je re o aju, a o njemu je i bila re.

    "Kod kue sam", ponovio je, "kod kue. Ovo je Engleska, dananje

    vreme, nona mora je prola." Otvorio je oi i smireno se nasmeio. "Tu

    sam gde pripadam", rekao je apatom punim oseanja.

    "Mislim da bi trebalo da ti kaem dve stvari", rekao je Ford i

    bacio na sto ispred njega primerak 'Gardijana'.

    "Kod kue sam", uzvratio je Artur.

    "Da", rekao je Ford. "Prva stvar je", rekao je i pokazao na datum u

    gornjem uglu lista, "da e Zemlja biti unitena kroz dva dana."

    "Kod kue sam", ponovio je Artur, "aj", kazao je, "kriket", dodao

    je sa uivanjem, "pokoeni travnjaci, drvene klupe, bela pamuna odela,

    limenke piva..."

    Lagano je skretao panju na novine. Oborio je glavu na jednu stranu

    i malo se namrtio.

    "Ovo sam ve negde video", rekao je. Oi su mu polako dolutale do

    datuma po kome je Ford tapkao prstom. Lice mu se na sekundu ili dve

    sledilo, a onda je poelo da ponavlja onaj tos sa polaganim raspadanjem

    koji ledeni bregovi ine u prolee na tako spektakularan nain.

    "A druga stvar", rekao je Ford, "izgleda da ima kost u bradi."

    Odgurnuo je svoju oljicu sa ajem.

    Pored atora za osveenje sunce je obasjavalo zadovoljnu gomilu.

    Obasjavalo je bele eire i crvena lica. Obasjavalo je sladolede i topilo

    ih. Obasjavalo je suze male dece iji su se sladoledi istopili i pali sa

    tapia na zemlju. Obasjavalo je drvee, odraavalo se na izmahnutim

    batovima za kriket, svetlucalo je na neobinom objektu koji je bio

    parkiran iza zatitnih ekrana i koga izgleda niko nije primeivao.

    Smeilo se Fordu i Arturu kada su, mirkajui, izili iz atora za

    osveenje i stali da posmatraju prizor oko sebe.

    Artur se tresao.

    "Moda bi", rekao je, "trebalo..."

    "Ne", ree Ford otro.

    "ta?" upitao je Artur.

    "Nemoj pokuavati da pozove sebe kod kue."

    "Otkud si znao...?"

  • Ford slee ramenima.

    "Ali zato da ne?" upitao je Artur.

    "Ljudi koji razgovaraju preko telefona sami sa sobom", rekao je

    Ford, "nikada ne naue nita korisno."

    "Ali..."

    "Gledaj", rekao je Ford. Podigao je zamiljenu telefonsku slualicu

    i okrenuo zamiljeni brojanik.

    "Halo?" upitao je u zamiljeni mikrofon. "Da li je to Artur Dent?

    Ah, alo, da. Ovde Artur Dent. Nemoj da prekida vezu."

    Razoarano je pogledao zamiljenu slualicu.

    "Prekinuo je vezu", rekao je, slegao ramenima i paljivo vratio

    zamiljenu slualicu na zamiljeni telefon.

    "Nije mi ovo prva temporalna anomalija", dodao je.

    Jo smrknutiji izraz zamenio je smrknuti izraz na licu Artura

    Denta.

    "Znai, nismo se sklonili pre kie u bezbednost doma", kazao je.

    "Ne bi se ak moglo rei", odvratio je Ford, "ni da smo stigli kui

    sa pljuska i da se upravo briemo."

    Utakmica u kriketu se nastavila. Baca se pribliio viketu ubrzanim

    korakom, preao u lagano tranje, a onda pojurio. Iznenada je eksplodirao

    u oblak ruku i nogu, iz koga izlete loptica. Udara zamahnu i jednim

    udarcem posla je preko zatitnih paravana. Fordove oi sledile su putanju

    loptice i na trenutak zastale. On se ukruti. Ponovo je preao pogledom

    put koji je preletela loptica i oi mu ponovo zaigrae.

    "Pa ovo nije moj pekir", rekao je Artur, koji je kopao po svojoj

    torbi od zeije koe.

    "Psst", rekao je Ford. Izbeio je oi u usredsreenosti.

    "Bio je to golgafrinamski pekir za dogiranje", produio je

    Artur. "Plav sa utim zvezdicama. Ovo nije taj."

    "Psst", rekao je Ford ponovo. Pokrio je jedno oko i pomno gledao na

    drugo.

    "Ovaj je ruiast", kazao je Artur. "Da nije tvoj, je li?"

    "Voleo bih da malo umukne oko tog tvog pekira", rekao je Ford.

    "Pa u tome i jeste stvar: pekir uopte nije moj", bio je uporan

    Artur. "Upravo to i pokuavam da..."

    "A ja bih voleo da umukne oko tog pekira", produio je Ford

    glasom nalik na duboko reanje, "i to smesta."

    "U redu", ree Artur i poe da ga gura nazad u primitivno skrpljenu

    torbicu od zeije koe. "Shvatam da to moda nije bitno sa kosmike take

    gledanja; ipak, stvar je neobina, sloie se. Ruiasti pekir iz ista

    mira umesto plavog sa utim zvezdicama."

    Ford je poeo da se ponaa prilino udno, ili, tanije reeno,

    nije poeo da se ponaa udno, nego je poeo da se ponaa na nain koji

    je bio udnovato razliit od ostalih udnovatih naina na koji se inae

    ponaao. A radio je sledee. Ne obraajui panju na zbunjene poglede

    publike koja ga je okruivala, okupljena oko igralita, otro je mahao

    rukama ispred svog lica, zaklanjao se iza nekih ljudi, iskakako iza

    drugih, posle ega se zaustavio i puno treptao. Trenutak ili dva potom

    stao je da koraa napred lagano i pritajeno, sa zbunjenim izrazom velike

    usredsreenosti, poput leoparda koji nije siguran da li je to upravo

    ugledao polupraznu limenku hrane za make na pola milje daljine, sa druge

    strane vrele i pranjave zaravni.

    "A i ovo nije moja torba", dodao je Artur iznenada.

  • Fordova panja bila je razbijena. Gnevno se okrenuo ka Arturu.

    "Sada nisam govorio o svom pekiru", kazao je Artur. "Sloili smo

    se da nije moj. Re je o tome da torbica u koju sam gurnuo pekir koji

    nije moj takoe nije moja, iako joj je izuzetno slina. Ja lino mislim

    da je to stvarno udno, naroito zbog toga to je re o torbici koju sam

    svojeruno napravio na preistorijskoj Zemlji. A ni ovo nisu moji

    kamenii", dodao je i izvadio iz torbe nekoliko pljosnatih, sivih

    oblutaka. "Ja sam pravio zbirku zanimljivog kamenja, a ovo kamenje

    oigledno je vrlo nezanimljivo."

    Urlik oduevljenja proe kroz publiku i prigui Fordov odgovor na

    tu tvrdnju, kakav god da je bio. Lopta za kriket, koja je izazvala tu

    reakciju, pade sa neba i glatko ulete pravo u Arturovu tajanstvenu

    torbicu od zeje koe.

    "Rekao bih da je i ovo vrlo neobian dogaaj", primetio je Artur,

    bre-bolje zatvorio torbu i poeo da se pretvara da trai lopticu na

    zemlji.

    "Mislim da nije ovde", rekao je grupi deaka koji su se smesta

    sjatili oko njega da bi mu pomogli u potrazi. "Verovatno se negde

    otkotrljala. Po svoj prilici tamo preko." Pokazao je neodreeno u pravcu

    u kome je eleo da se izgube. Jedan od deaka upitno ga je gledao.

    "Je li sa tobom sve u redu?" upitao je deak.

    "Nije", rekao je Artur.

    "Zato onda nosi kost u bradi?" upitao je deak.

    "Uvebavam je da joj se svidi svuda gde je gurnem." Artur je bio

    silno zadovoljan sobom to je to rekao. Bila je to, pomislio je, ba ona

    vrsta stvari kakve zabavljaju i podstiu mladi um.

    "Oh", rekao je deak, iskrivio glavu na jednu stranu i poeo da

    razmilja o tome. "Kako se zove?"

    "Dent", kazao je Artur, "Artur Dent."

    "Ti si krele, Dente", rekao je deak. "Pravi pravcati tupadija."

    Deak ga zaobie pogledom i zagleda se u neto drugo da bi mu pokazao da

    mu se uopte ne uri da se udalji, a onda je odetao, akajui nos.

    Iznenada, Artur se setio da e Zemlja kroz dva dana biti ponovo unitena

    i bar jednom nije mu se uinilo da je to ba toliko loe. Igra se

    nastavila sa novom lopticom, sunce je nastavilo da sija, a Ford je

    nastavio da skae, trese glavom i mirka.

    "Neto ti je palo na pamet, zar ne?" upitao je Artur.

    "ini mi se", rekao je Ford onom bojom glasa za koju je Artur do

    sada nauio da prethodi neem do krajnosti nerazumljivom, "da se tamo,

    preko, nalazi jedan T. P."

    Pokazao je rukom. Neobino, ali pravac u kome je pokazao nije se

    slagao sa pravcem u kome je gledao. Artur pogleda u jednom pravcu, prema

    zatitnim panoima, pa u drugom, prema terenu za igru. Klimnuo je, slegao

    ramenima. Ponovo je slegao ramenima.

    "ta to?" upitao je.

    "T. P."

    "T...?"

    "T. P."

    "A ta je to?"

    "Tu Problem", rekao je Ford.

    "Ah, dobro", rekao je Artur i opustio se. Pojma nije imao o emu je

    re, ali bar je delovalo kao da je stvar time okonana. Ali nije bila.

    "Tamo, preko", rekao je Ford, i ponovo pokazao prema zatitnim

    panoima, pa pogledao prema terenu.

  • "Gde?" upitao je Artur.

    "Tamo!" uzvratio je Ford.

    "Vidim", rekao je Artur, iako nita nije video.

    "Zaista?" upitao je Ford.

    "ta?" upitao je Artur.

    "Vidi li", strpljivo je rekao Ford, "onaj T. P.?"

    "Uinilo mi se da si rekao da je re o tuem problemu."

    "Tako je."

    Artur je lagano klimnuo, paljivo i sa izrazom ogromne gluposti.

    "I elim da znam", rekao je Ford, "da li ga stvarno vidi."

    "Stvarno?"

    "Da!"

    "Kako", rekao je Artur, "tano izgleda?"

    "Pa, otkud ja znam, budalo", dreknuo je Ford. "Ako ga vidi, ti mi

    to reci."

    Artur oseti ono muno, prigueno dumbaranje odmah uz slepoonice

    koje je bilo zatitni znak mnogih njegovih razgovora sa Fordom. Mozak mu

    se tresao kao preplaeno tene u tenari. Ford ga uze za ruku.

    "T. P.", rekao je "predstavlja neto to ne moemo da vidimo, ili

    ne vidimo, ili nam na mozak ne doputa da vidimo, jer mislimo da je re

    o tuem problemu. To znai T. P. Tu problem. Mozak ga naprosto

    izostavlja iz svega; kao neku vrstu slepe take. Ukoliko gleda pravo

    prema njemu, nee ga videti, izuzev ako ne bude tano znao o emu je

    re. Jedina prilika ti je da ga krajikom oka ulovi u magnovenju."

    "Ah", rekao je Artur, "znai zato..."

    "Da", uzvratio je Ford, koji je znao ta Artur namerava da kae.

    "...si skakao gore i..."

    "Da."

    "...dole i mirkao ..."

    "Da."

    "...i..."

    "Mislim da si shvatio smisao."

    "Vidim ga", kazao je Artur. "Re je o svemirskom brodu."

    Jedan trenutak Artur je bio zaprepaen reakcijom koju je ovo

    izazvalo. Dolo je do prave erupcije oduevljenja meu publikom i ljudi

    su najednom, iz svih pravaca, trali i urlali, uzvikivali i saplitali se

    jedni o druge u optoj graji i meteu. Zapanjeno se zateturao unazad i

    bojaljivo se obazro. Onda se ponovo obazro, jo zapanjeniji.

    "Uzbudljivo, zar ne?" rekla je jedna utvara. Utvara je poigravala

    pred Arturovim oima, iako je verovatnije bilo da su Arturove oi

    poigravale pred utvarom. Isto su tako poigravala i njegova usta.

    "V...v...v...v..." rekoe njegova usta.

    "ini mi se da je tvoj tim upravo pobedio", rekla je utvara.

    "V...v...v...v..." ponovio je Artur i podvukao svaki glas koji je

    ispustio gurkanjem Fordovih lea. Ford je ustreptalo posmatrao gungulu.

    "Ti se Englez, zar ne?" rekla je utvara.

    "V...v...v...v...da", uzvratio je Artur.

    "Pa, kao to ve rekoh, tvoj tim je upravo pobedio. Dobio je

    utakmicu. To znai da e zadrati Pepeo. Mora da ti je strano drago.

    Moram da priznam da mi se kriket prilino svia, iako ne bih voleo da to

    dozna iko izvan ove planete. Oh, Boe, nikako."

    Utvarni ovek uputio mu je neto to je moglo liiti na obesni

    osmeh, ali bilo je teko rei, jer sunce se nalazilo pravo iza njega,

  • stvarajui mu zaslepljujui oreol oko glave i osvetljavajui mu srebrnu

    kosu i bradu na nain koji je bio zastraujui, dramatian i koga je bilo

    vrlo teko povezati sa obesnim osmesima.

    "A opet", rekao je, "sve e se to zavriti za dva dana, zar ne?

    Iako, kao to ve rekoh kada smo se poslednji put sreli, zbog toga mi je

    bilo veoma ao. A opet, ta e biti, bie."

    Artur je pokuavao da govori, ali se brzo predao u toj

    neravnopravnoj borbi. Ponovo je gurnuo Forda.

    "Mislio sam da se dogodilo neto uasno", rekao je Ford, "ali to je

    samo kraj utakmice. Treba da idemo odavde. Oh, zdravo, Slartibartfaste,

    ta radi ovde?"

    "Oh, dokoliim, dokoliim", odvratio je starac zbunjeno.

    "To je tvoj brod? Da li bi nas odbacio nekuda?"

    "Strpljenja, strpljenja", posavetovao ga je starac.

    "U redu", rekao je Ford, "re je samo o tome da e ova planeta

    uskoro biti unitena."

    "Znam", kazao je Slartibartfast.

    "Ah, dobro, hteo sam samo to da pomenem", rekao je Ford.

    "Pomenuo si."

    "Pa, ukoliko smatra da stvarno treba da se mota oko terena za

    kriket u ovom trenutku..."

    "Smatram."

    "Na kraju krajeva, to je tvoj brod."

    "Jeste."

    "Valjda." Ford se potom otro okrenuo.

    "Zdravo, Slartibartfaste", rekao je Artur najzad.

    "Zdravo, Zemljanine", odvratio je Slartibartfast.

    "Na kraju krajeva", kazao je Ford, "samo jednom se umire."

    Starac nije obraao pranju na Fordove poslovice, ve je

    ljubopitljivo posmatrao teren, sa izrazom u oima koji kao da nije imao

    nikakve veze sa onim to se tamo deavalo. A deavalo se to da su se

    ljudi okupljali u velikom krugu oko sredita terena. ta je Slartibartfst

    u tome video, to je samo on znao.

    Ford je neto pevuio. Bila je to samo jedna nota koju je

    neprekidno ponavljao. Nadao se da e ga neko upitati ta to pevui, ali

    niko to nije uinio. Da ga je iko upitao, odgovorio bi da ponavlja prvi

    stih pesme Noela Kauarda 'Lud dan za ljubav'. Na to bi mu skrenuli panju

    da peva samo jednu notu, na ta bi on odvratio da iz razloga koje smatra

    oiglednim izostavlja 'dan za ljubav'. Ba mu je bilo krivo to ga niko

    nije pitao.

    "Re je naprosto o tome", eksplodirao je najzad, "da, ukoliko ne

    budemo uskoro krenuli, moglo bi se desiti da se ponovo naemo usred

    haosa. A nita me ne ini neraspoloenijim od unitavanja naseljenih

    planeta. Osim, moda, da se naem na takvoj planeti u trenutku dok joj se

    to deava. Ili", dodao je vanim glasom, "da se motam oko terena za

    kriket."

    "Strpljenja", rekao je Slartibartfast ponovo, "pred nama su velike

    stvari."

    "To si rekao i kada smo se poslednji put sreli", primetio je Artur.

    "I bile su velike", kazao je Slartibartfast.

    "To je istina", priznao je Artur.

    Ali inilo se da je pred njima samo neka vrsta sveanosti. Bila je

    vie organizovana radi televizije nego zarad prisutnih gledalaca i zbog

    toga je jedino to su uspevali da razaznaju od nje sa mesta na kome su

  • stajali bilo ono to su uli sa oblinjeg radija. Ford je bio estoko

    nezainteresovan.

    Naroguio se kada je uo da e Pepeo upravo biti uruen kapitenu

    engleske ekipe tamo na terenu, zapenio kada je reeno da je sve to bilo

    zbog toga to su pobedili po n-ti put, zareao od ljutnje na informaciju

    da je Pepeo predstavljao ostatke stompa, jednog od tri stubia viketa, a

    kada je, dalje, od njega zatraeno da se suoi sa injenicom da je stomp

    o kome je re bio spaljen u Melburnu, u Australiji, 1882, da oznai 'smrt

    engleskog kriketa', okrenuo se prema Slartibartfastu, duboko udahnuo, ali

    nije uspeo da mu ita kae, jer starac vie nije bio tu. Grabio je prema

    terenu sa uasnom odlunou u dranju; njegova kosa, brada i odora

    vijorili su se za njim i on je izgledao kao to bi izgledao Mojsije da je

    Sinaj bio negovani travnjak umesto, kao to se ee predstavlja,

    zadimljena, arobna planina.

    "Rekao je da ga saekamo kod broda", kazao je Artur.

    "Ma, ta to matora budala radi, zarkam li ga?" prasnuo je Ford.

    "Dolazi do broda kroz dva minuta", odvratio je Artur uz sleganje

    ramena koje je ukazivalo na potpuno odsustvo misli. Oni pooe prema

    njemu. Do uiju im dopree udni zvuci. Pokuali su da ne sluaju, ali

    nisu mogli da ne primete kako Slartibartfast odluno trai da mu predaju

    srebrnu urnu u kojoj se nalazi Pepeo, jer je re, kako je kazao, o

    stvari, 'od ivotnog znaaja za prolu, sadanju i buduu bezbednost

    Galaksije', to je prouzrokovalo divlju razdraganost. Odluili su se da

    ne obraaju panju na to.

    Na ono to se desilo potom nisu mogli da ne obrate panju. Uz zvuk

    koji je podseao na pokli sto hiljada ljudi koji uglas izgovaraju 'vup',

    elini, beli svemirski brod kao da se ni iz ega obrazovao u vazduhu

    neposredno iznad terena za kriket, a potom je neizmerno zlokobno ostao tu

    da lebdi uz lagano brujanje.

    Izvesno vreme nije radio nita, kao da oekuje da svi odu svojim

    poslom i da ne obraaju panju na njegovo lebdenje na tom mestu.

    A onda je uinio neto neverovatno. Ili, tanije, otvorio se i

    pustio iz sebe jedanaest neverovatnih stvari.

    Bili su to roboti, beli roboti.

    Najneverovatnija stvar u vezi sa njima bila je ta da su bili sasvim

    prigodno obueni. Ne samo da su bili beli, ve su i nosili neto to je

    podsealo na batove za kriket; i ne samo to: takoe su drali neto to

    su, izgleda, bile loptice za kriket, pa su ak imali i bele, rebraste

    titnike na cevanicama. Ovi poslednji bili su naroito neverovatni zbog

    toga to su, kako se inilo, sadrali mlazne motore koji su omoguavali

    ovim neobino opremljenim robotima da dolete sa svog svemirskog broda

    koji je poivao povrh svega i da ponu da ubijaju ljude, to su upravo i

    inili.

    "Hej", kazao je Artur, "izgleda da se neto deava."

    "Brzo na brod", odvratio je Ford. "Ne elim nita da znam, elim

    samo da stignemo na brod." Poeo je da tri. "Ne elim da znam, ne elim

    da vidim, ne elim da ujem", urlao je dok je trao. "Ovo nije moja

    planeta, nisam ja traio da se naem na njoj, neu da se meam, vadite me

    odavde i vodite na neku urku sa ljudima sa kojima bih mogao da imam

    neto zajedniko!"

    Dim i plamenovi uzdizali su se sa terena.

    "Pa, izgleda da su se natprirodne sile udruile danas na ovom

    mestu", veselo je brbljao radio za svoj raun.

  • "Ono to mi je potrebno", vikao je Ford kao da eli da razjasni

    prethodne primedbe, "jeste jako pie i dobro drutvo." Nastavio je da

    tri i zastao samo na trenutak da bi zgrabio Artura za miicu i povukao

    ga za sobom. Artur se latio svoje standardne uloge za krizne trenutke,

    koja se sastojala u tome da stoji razjapljenih usta i da puta sve to se

    deava da ga zapljusne.

    "Igraju kriket", mrmljao je Artur, teturajui se za Fordom, "tako

    mi Boga, igraju kriket. Ne znam zato to rade, ali rade upravo to. Ne

    samo da ubijaju ljude, nego ih i oponaaju", vikao je. "Forde, oni nas

    oponaaju!"

    Bilo bi teko ne poverovati u to bez mnogo veeg znanja o

    galaktikoj istoriji od onog to je Artur do sada uspeo da stekne tokom

    svojih putovanja po Galaksiji. Sablasne, ali ubilake prilike koje su se

    nazirale unutar gustih oblaka dima kao da su izvodile nizove bizarnih

    parodija udaranja batom, ija je glavna razlika u odnosu na stvarne

    leala u tome to je svaka loptica eksplodirala kada bi dodirnula tle.

    Ve prva takva loptica razbila je Arturov poetni utisak da je itava

    stvar samo reklamna predstava australijskih proizvoaa margarina.

    A tada, isto onako naglo kao i to je i poelo, sve je bilo gotovo.

    Jedanaest belih robota uspinjalo se kroz uskipele oblake u zbijenoj

    formaciji i, uz nekoliko poslednjih blesaka plamena, ulo u unutranjost

    svog belog svemirskog broda koji se uzdizao iznad svega i koji je, uz

    zvuk kao kad sto hiljada ljudi grune 'fup', iznenada nestao u vazduhu iz

    koga se prethodno pojavio.

    Na trenutak je vladala jeziva, zgranuta tiina, a tada se iz

    uskovitlanog dima pojavila bleda Slartibartfastova prilika koja je, i

    pored odsustva planine, jo vie podseala na Mojsija, jer je sada bar

    koraao po usplamtelom i zadimljenom negovanom travnjaku.

    Divlje se obazirao, sve dok nije ugledao urne prilike Artura Denta

    i Forda Prefekta koje su se probijale kroz prestravljenu gomilu, potpuno

    zaokupljenu jurnjavom u suprotnom smeru. Gomila je oigledno razmiljala

    kako je neobian ispao ovaj dan i pojma nije imala ta da uini.

    Slartibartfast je divlje mahao prema Fordu i Arturu i neto im

    dovikivao, dok su se sve troje pribliavali njegovom brodu, koji je i

    dalje stajao iza zatitnih paravana i koga gomila to je bezglavo jurila

    okolo i dalje nije primeivala, zaokupljena sopstvenim problemima.

    "Uzeli su klja flja flja!" vikao je Slartibartfast svojim tankim,

    drhtavim glasom.

    "ta kae?" prodahta Ford dok se probijao napred.

    Artur zavrte glavom.

    "Uzeli su...ovo ili ono", rekao je.

    "Lja su flja flja!" doviknuo je Slartibartfast ponovo.

    Ford i Artur zavrtee glavama jedan prema drugom.

    "Zvui hitno", rekao je Artur. Zastao je i viknuo: "ta?"

    "Lja su flja peo!" kriknuo je Slartibartfast, i dalje im maui.

    "Kae", rekao je Artur, "da su uzeli Pepeo. Ili bar mislim da to

    kae." Nastavili su da tre.

    "ta su uzeli?" upitao je Ford.

    "Pepeo", rekao je Artur kratko. "Spaljene ostatke jednog od tri

    tapa viketa. To je trofej. Oegledno su..." nakratko je ostao bez daha,

    "...doli po to ...i odneli ga." Lagano je zavrteo glavom, kao da

    pokuava da natera mukanjem svoj mozak da se lepe namesti u lobanji.

    "udno da je to eleo da nam kae", zareao je Ford.

    "udno da su po to doli."

  • "udan brod."

    Stigli su do njega. Druga najudnija stvar u vezi sa brodom bilo je

    polje Tueg Problema. Sada su jasno videli brod naprosto zato to su

    znali da je tu. Ali bilo je sasvim oigledno da to vie niko nije znao.

    To nije bilo zbog toga to je bio nevidljiv ili bilo ta drugo

    hipernemogue poput toga. Tehnologija potrebna da se ita uini

    nevidljivim toliko je bezgranino sloena, da je u devet stotina

    devedeset devet milijardi devet stotina devedeset devet miliona devet

    stotina devedeset devet hiljada devet stotina devedeset devet sluajeva

    od bilion znatno jednostavnije i delotvornije jednostavno ukloniti tu

    stvar i raditi bez nje. Ultrapoznati natarobnjak Efrafaks od Vuga jednom

    se opkladio u ivot da, ako mu se da godinu dana, moe da uini ogromnu

    megaplaninu Magramal potpuno nevidljivu.

    Poto je najvei deo godina proveo zezajui se sa dinovskim

    svetlavinama i refrakto-nulifikatorima i spektro-baj-pas-o-maticama,

    shvatio je, kada mu je preostalo jo samo devet sati, da nee uspeti.

    I tako su on, njegovi prijatelji, prijatelji njegovih prijatelja i

    prijatelji prijatelja njegovih prijatelja i prijatelji prijatelja

    prijatelja njegovih prijatelja, kao i neki njihovi ne ba najbolji

    prijatelji koji su sluajno bili vlasnici velike kompanije za

    meuzvezdani kamionski saobraaj, zapoeli neto to je sada opte

    poznato kao najtei noni rad u istoriji, iz koga je proisteklo to da se,

    naravno, idueg dana Magramal vie nije mogao videti. Efrafaks je,

    meutim, ipak izgubio opkladu - pa, dakle, i ivot - samo zbog toga to

    je neki pedantni lan porote koja je o tome odluivala primetio (a) da

    se,kada ide po oblasti u kojoj bi Magramal trebalo da se nalazi, ne

    saplie niti udara nosom u bilo ta i (b) na nebu se nalazi jedan mesec

    vika, koji vrlo sumnjivo izgleda.

    Polje Tueg Problema mnogo je jednostavnije i delotvornije;

    tavie, mogue ga je pokretati preko stotinu godina obinom baterijicom.

    To je zbog toga to se oslanja o prirodnu naviku ljudi da ne vide ono to

    ne ele, ne oekuju ili ne mogu da objasne. Da je Efrafaks obojio planinu

    u ruiasto i podigao oko nje jeftino i jednostavno polje Tueg Problema,

    ljudi bi prolazili pored planine, zaobilazili je, ak i prelazili preko

    nje, a da jednostavno ni ne primete da je tamo.

    Tano je to bilo posredi kod Slartibartfastovog broda. Nije,

    dodue, bio ruiast, ali i da jeste, bio bi to najmanji od njegovih

    vizuelnih problema, tako da su ga ljudi ipak prenebregavali kao od ale.

    Najneobinije od svega bilo je to da je samo delimino liio na

    svemisrki brod sa stabilizatorima, raketnim motorima, sigurnosnim

    otvorima i tako dalje, a mnogo vie je podseao na mali italijanski

    bistro.

    Ford i Artur posmatrali su ga sa zaprepaenjem i duboko povreenim

    oseanjem za lepo.

    "Da, znam", rekao je Slartibartfast, koji im je urno priao tog

    trenutka, zadihan i uzbuen, "ali postoji razlog. Hodite, moramo poi.

    Drevna nona mora ponovo dolazi. Svi mi suoavamo se sa sudbinom. Moramo

    smesta poi."

    "Nadam se negde gde je sunano", primetio je Ford.

    Ford i Artur sledili su Slartibartfasta u brod, ali toliko ih je

    zbunio prizor koji su videli unutra da su ostali potpuno nesvesni onoga

    to se sledee desilo napolju.

  • Svemirski brod, jo jedan, ali ovoga puta vitak i srebrnast,

    skliznuo je sa neba na teren, tiho, bez uma, a dugake noge izvukle su

    mu se u glatkom baletu tehnologije.

    Blago je sleteo. Iz njega izbie kratke stepenice. Jedna visoka,

    sivozelena prilika ustro je kroila napolje i pribliila se maloj

    skupini ljudi koji su se okupili oko sredita terena, pokuavajui da

    pomognu rtvama nedavnog bizarnog pokolja. Odgurnula je ljude u stranu sa

    mirnim, dostojanstvenim autoritetom i prila jednom oveku koji se valjao

    u beznadnoj lokvi krvi, oigledno izvan dohvata bilo kakve zemaljske

    medicine; jadnik je dahtao i krkljao svoje poslednje trenutke. Prilika

    kleknu pored njega.

    "Artur Filip Deodat?" upitala je prilika.

    ovek slabano klimnu, sa izrazom prestravljene zbunjenosti u

    oima.

    "Ti si bezvredno, ugojeno nitavilo", proaptalo je stvorenje.

    "Mislio sam da to treba da sazna pre nego to odapne."

    5.

    Vane injenice iz galaktike istorije. Broj dva:

    (Reprodukovano iz Siderikog dnevnog podsetnika popularne

    galaktike istorije.)

    Od poetka Galaksije, ogromne civilizacije nastajale su i

    nestajale, nastajale i nestajale, nastajale i nestajale toliko esto da

    je veoma primamljivo na osnovu toga izvesti zakljuak kako ivot u

    Galaksiji mora biti:

    a) neto slino morskoj bolesti - svemirska bolest, vremenska

    bolest, istorijska bolest, ili ve tako neto - i

    b) glup.

    6.

    Arturu se uinilo da se itavo nebo iznenada podiglo, razmaklo se i

    pustilo ih da prou.

    Imao je utisak da atomi njegovog mozga i atomi kosmosa struje jedni

    kroz druge.

    Izgledalo mu je da su ga poneli vetrovi Vaseljene, a ti vetrovi

    bili su on sam.

    Uobrazio je da je on jedna od misli Vaseljene, a da je Vaseljena

    njegova misao.

    Ljudima na Gospodarskom igralitu kriketa uinilo se da se to

    ponovo jedan od restorania iz severnog Londona pojavio i nestao, kao

    to se esto deavalo, a to je, zapravo, bio Tu Problem.

    "ta se desilo?" proaptao je Artur sa ogromnim strahopotovanjem.

    "Uzleteli smo", rekao je Slartibastfast.

    Artur je leao na leaju za ubrzanje i prestravljeno utao. Nije

    bio siguran da li je to to osea vrtoglavica ili religija.

  • "Stvarica solidno fura", rekao je Ford u bezuspenom pokuaju da

    umanji stepen u kome je bio oduevljen onim to je Slartibartfastov brod

    upravo uinio. "teta to ima takvu dekoraciju."

    Trenutak ili dva starac nita nije odgovorio. Gledao je u

    instrumente sa izrazom nekoga ko pokuava da pretvori napamet stepene

    Farenhajta u Celzijusove dok mu kua gori. Onda mu se elo razvedrilo i

    on se na trenutak zagledao u iroki, panoramski ekran pred sobom, koji je

    prikazivao bezgraninu sloenost zvezda koje su poput srebrnih niti

    promicale pored broda. Usne su mu se pokretale kao da pokuava neto da

    kae. Iznenada, oi mu panino skoie nazad na instrumente, ali mu se

    odmah potom izraz promenio u lagano mrtenje. Vratio je pogled na ekrane.

    Opipao je sopstveni puls. Namrgoeni izraz na trenutak mu se pojaao, a

    onda se opustio.

    "Greka je pokuavati da shvati maine", rekao je. "Samo donose

    brige. ta si rekao?"

    "Dekoracija", rekao je Ford, "teta to je takva."

    "Duboko u temeljnom srcu uma Vaseljene", rekao je Slartibartfast,

    "postoji razlog za to."

    Ford se otro obazre oko sebe. Oigledno je smatrao da je takav

    pogled na stvari previe optimistiki.

    Unutranjost palube letelice bila je tamnozelena, tamnocrvena,

    tamnosmea, previe uzana i prigueno osvetljena. Neobjanjivo, slinost

    sa malim italijanskim bistroom nije prestala na ulazu. Mrlje svetlosti

    padale su na cvee u saksijama, keramike ukrase i sve mogue vrste

    neodreenih stvarica napravljenih od bakra.

    Boce opletene rafijom pretei su vrebale po senkama.

    Instrumenti koji su vezivali Slartibartfastovu panju kao da su

    bili ugraeni u dno boca postavljenih u beton.

    Ford je ispruio ruku i dodirnuo ih.

    Lani beton. Plastika. Lane boce u lanom betonu.

    Temeljno srce uma Vaseljene moe da se nosi, pomislio je on za svoj

    raun. Ovo je glupost. A opet, nije se moglo porei da je brod tako jurio

    da je u odnosu na njega 'Zlatno srce' podsealo na elektrina deja

    kolica.

    Siao je sa leaja. Oistio je prainu sa rukava. Pogledao je

    Artura, koji je tiho pevuio za svoj raun. Pogledao je na ekran i nije

    prepoznao nita. Pogledao je Slartibartfasta.

    "Dokle smo stigli do ovog trenutka?" upitao je.

    "Oko..." rekao je Slartibartfast, "oko dve treine puta preko

    galaktikog diska, onako po gruboj proceni. Da, priblino dve treine,

    ini mi se."

    "udna je to stvar", rekao je Artur tiho, "da to ovek bre i

    dalje putuje kroz Vaseljenu, to njegov poloaj u veoj meri deluje

    nesutastveno, a i ispunjava ga duboko... ili, bolje reeno, osea se

    ispranjeno od svega..."

    "Da, vrlo udno", rekao je Ford. "Kuda idemo?"

    "Idemo", odvratio je Slartibartfast, "da se suoimo sa drevnim

    komarom Vaseljene."

    "A gde e odbaciti nas?"

    "Bie mi potrebna vaa pomo."

    "Teko. uj, postoje neka zabavna mesta na koja bi nas mogao

    odvesti. Upravo pokuavam da smislim neto gde moemo da se nalijemo i da

    sluamo malo gadne muzike. ekaj samo da pogledam." Iskopao je svoj

    primerak 'Autostoperskog vodia kroz Galaksiju' i poeo da pretrauje one

  • delove iji su naslovi pre svega bili povezani sa seksom, drogama i

    rokenrolom.

    "Prokletstvo je uskrslo iz maglutina vremena", rekao je

    Slartibartfast.

    "I ja mislim", rekao je Ford. "Hej", uzviknuo je kada je sluajno

    naiao na jedan od naslova, "Ekscentrika Galumbita, jesi li je ikad sreo?

    Kurva sa tri sise sa Erotikona est. Neki ljudi govore da joj erogene

    zone poinju jedno etiri milje pre stvarnog tela. Ja se ne slaem:

    mislim da poinju jo na pet."

    "Prokletstvo", rekao je Slartibartfast, "koje e obuhvatiti

    Galaksiju plamenom i unitenjem i moda dovesti Vaseljenu do preranog

    okonanja. Ozbiljno, narode", dodao je.

    "Zvui gadno", odvratio je Ford. "Ako budem imao sree, biu toliko

    pijan da neu to ni da primetim. Evo", rekao je i zabio prst u ekran

    'Vodia', "ovo je stvarno opako mesto i mislim da bi trebalo da ga

    posetimo. ta ti misli, Arture? Prestani da mrmlja mantre i pazi ovamo.

    Proputa izuzetno znaajne stvari."

    Artur se podie sa kreveta i zavrte glavom.

    "Kuda emo?"

    "Da se suoimo sa drevnim ko..."

    "Tako je, tako je", prekinuo ga je Ford. "Arture, idemo malo da se

    zabavljamo po Galaksiji. Moe li da ukopa tu zamisao?"

    "Zbog ega je Slartibartfast toliko uznemiren?" upitao je Artur.

    "Ni zbog ega", rekao je Ford.

    "Zbog sudbine", odvratio je Slartibartfast. "Doite", dodao je

    glasom koji je iznenada zazvuao zapovedniki, "mnogo je toga to vam

    moram pokazati i ispriati."

    Priao je zavojitim, zelenim stepenicama od kovanog gvoa koje su

    iz ko zna kog razloga bile smetene nasred palube i poeo da se penje.

    Artur ga je namrteno sledio.

    Ford je neraspoloeno gurnuo 'Vodi' natrag u torbicu.

    "Moj doktor kae da imam bolesnu lezdu za graanske dunosti i

    uroeni nedostatak vrstine karaktera", promrmljao je za svoj raun, "i

    da sam zato osloboen od spasavanja svih moguih Vaseljena."

    Ali ipak je nevoljno poao stepenicama iza njih.

    Ono to su zatekli gore bilo je ba glupavo, ili je bar tako

    izgledalo, i Ford je zavrteo glavom, gurnuo lice u ake i naleteo na

    saksiju sa cveem, razbivi je o zid.

    "Sredinja kompjuterska oblast", rekao je Slartibartfast kao da se

    nita nije desilo. "Ovde se obavljaju svi prorauni koji se na bilo koji

    nain tiu broda. Da, znam na ta lii, ali zapravo je re o sloenoj

    etvorodimenzionoj topografskoj mapi niza izuzetno zapetljanih

    matematikih funkcija."

    "Lii na dobru alu", primetio je Artur.

    "Znam na ta lii", rekao je Slartibartfast i uao. Artur je na

    trenutak nejasno naslutio ta bi to moglo da znai, ali je odbio da

    poveruje. Vaseljena ne moe da dejstvuje na taj nain, mislio je, nikako

    ne moe. To bi, pomislio je za svoj raun, bilo besmisleno kao...

    besmisleno kao... ali prekinuo je da razmilja u tom pravcu. Veina

    besmislenih stvari koje je uspevao da smisli ve se dogodila.

    A ovo je bila jedna od njih.

    Bio je to ogroman stakleni kavez, ili sanduk - zapravo itava soba.

    U njoj se nalazio sto - i to dugaak. Oko njega je bilo desetak

    stolica od savijenog drveta, a prekrivao ga je stolnjak - zamrljani

  • crveno-beli stolnjak na kockice, sa mestiminim progoretinama od

    pikavaca, iji su poloaji, svakako, bili precizno matematiki

    proraunati.

    Na stolnjaku se nalazilo desetak polupojedenih italijanskih

    specijaliteta, okruenih naetim pariima hleba i poluispijenim aama

    vina, a roboti su se mlitavo i tromo sluili svime time.

    Sve je bilo u potpunosti vetako. Muterije-robote posluivali su

    robotski kelneri, robotski barmeni i robotski ef sale. Nametaj je bio

    vetaki, stolnjak vetaki, a svako pojedinano jelo oigledno je imalo

    sve mehanike karakteristike, recimo, pollo sorpresa, a da, zapravo, nije

    to bilo.

    I svi su zajedno uestvovali u toj malenoj igri - sloenoj rutini u

    kojoj je dolazilo do rukovanja menijima, raunima, novanicama, ekovnim

    knjiicama, kreditnim karticama, runim satovima, olovkama i salvetima -

    koja kao da se stalno nalazila na rubu nasilja, ali, zapravo, nije nikuda

    napredovala.

    Slartibartfast je urno uleteo unutra, a onda se inilo se upustio

    u sasvim zaludno i dokono eretanje sa efom sale, dok jedan od robota-

    muterija nije polako skliznuo pod sto, izjavivi uz put ta bi da uradi

    nekom momku preko neke devojke.

    Slartibartfast zauze mesto koje je ispranjeno na taj nain i

    bistrim oima pogleda jelovnik. inilo se kao da se ritam rutine oko

    stola nekako neprimetno ubrzava. Raspravljanje je postalo sve glasnije,

    gosti su pokuavali da dokau jedni drugima neto na salvetima. Sve ee

    su mahali jedni prema drugima i pokuavali da paljivije zagledaju tue

    porcije piletine. Ruka kelnera poela je da se kree po bloku za raune

    bre nego to bi to mogla ljudska ruka, a potom bre nego to je to

    ljudsko oko moglo da sledi. Ritam se postojano ubrzavao. Uskoro, kao da

    je itavu grupu obuzelo neobino i trajno dobro raspoloenje, a svega

    nekoliko sekundi kasnije izgledalo je kao da je iznenada postignuta opta

    saglasnost. Nova vibracija razlegla se brodom,

    a Slartibartfast je iziao iz staklene prostorije.

    "Bistromatika je", rekao je "najmonije orue za vrenje prorauna,

    koje je poznato paranauci. Doite u sobu informacionih opsena."

    Proao je pored njih i poveo ih, zbunjene, sa sobom.

    7.

    Bistromatiki pogon divna je nova metoda prelaenja ogromnih

    meuzvezdanih rastojanja bez opasnog zavitlavanja sa iniocima

    neverovatnoe.

    Sama bistromatika, zapravo, predstavlja revolucionarno nov nain

    razumevanja ponaanja brojeva. Ba kao to je Ajntajn primetio da

    prostor nije apsolutan, ve da zavisi od kretanja posmatraa u njemu i da

    vreme nije apsolutno ve da zavisi od kretanja posmatraa u njemu, tako

    je danas poznato da brojevi nisu apsolutni, ve da zavise od kretanja

    posmatraa po restoranima.

    Prvi neapsolutni broj jeste broj ljudi za koje su rezervisani

    stolovi. On e se menjati zavisno od prva tri telefonska poziva upuena

    restoranu, a potom nee biti ni u kakvom vidljivom odnosu sa brojem ljudi

    koji e se zaista pojaviti ili sa brojem ljudi koji e im se pridruiti

    posle predstave /utakmice/urke/zabave, ili sa brojem ljudi koji e otii

    kada vide ko se tu jo pojavio.

  • Drugi neapsolutni broj jeste dato vreme dolaska, za koje je sada

    poznato da predstavlja jednu od onih najbizarnijih zamisli u matematici,

    recipriversekskluzon, broj ije se postojanje moe odrediti kao veliina

    koja je sve drugo samo ne ona sama. Drugim reima, dato vreme dolaska

    predstavlja onaj trenutak kada je izvesno da nee stii niko od gostiju.

    Recipriversekskluzoni sada igraju vanu ulogu u mnogim granama

    matematike, ukljuujui statistiku i raunovodstvo, a i obrazuju neke

    osnovne jednaine koje se koriste u proraunavanju polja Tueg Problema.

    Trei, i najtajanstveniji, deo neapsolutnog svega lei u odnosu

    broja stavki na raunu, cene svake stavke, broja ljudi za stolom i onoga

    za ta su spremni da plate (broj ljudi koji su doneli sa sobom makar malo

    novca predstavlja samo sporednu veliinu u ovom polju.)

    Zauujua neslaganja koja su iskrsavala u toj taki stoleima su

    ostala neistraena iz jednostavnog razloga to ih niko nije uzimao za

    ozbiljno. Tu i tamo, pripisivana su takvim stvarima kao to su

    pristojnost, bezobrazluk, zloba, razmetljivost, zamor, raspoloenje ili

    suvie pozno doba noi i potpuno zaboravljanje sledeeg jutra. Nikada

    nisu testirane u laboratorijama - ili bar ne u laboratorijama koje dre

    do svog ugleda.

    I tako je prava istina postala jasna tek sa razvojem depnih

    kompjutera, a evo o emu je re:

    Brojevi napisani na restoranskim raunima unutar restorana ne

    podleu istim matematikim zakonima kao brojevi napisani na bilo kome

    drugom paretu hartije u bilo kome drugom delu Vaseljene.

    Ova jednostavna tvrdnja okirala je nauni svet. Izazvala je pravu

    revoluciju. Toliko je potonjih kongresa matematiara drano po izvrsnim

    restoranima da su mnogi od najbriljantnijih umova celog pokolenja

    poumirali od gojaznosti i sranih bolesti, ime su matematike nauke

    unazaene za mnogo godina.

    Ali, lagano su posledice ove zamisli poinjale da bivaju sve

    jasnije shvaene. Na poetku, sve je delovalo besmisleno, aavo, previe

    nalik na ono za ta bi ovek sa ulice rekao 'oh, ma nemoj mi rei'. Onda

    su izmiljene fraze kao to je 'okvir interaktivne subjektivnosti', tako

    da su svi mogli da se smire i uhvate ukotac sa tim.

    Malenoj grupi svetenika, koji su se bavili obilaenjem najveih

    instituta za ovakva istraivanja i pevanjem udnih napeva o tome da je

    Vaseljena samo proizvod sopstvene mate, na kraju je data dozvola za

    bavljenje pozoritem na ulici, pa su otili.

    8.

    "Vidi, u svemirskom putovanju", rekao je Slartibartfast dok se

    igrao nekim instrumentima u sobi informacionih opsena, "u svemirskom

    putovanju..."

    Zastao je i obazro se.

    Soba informacionih opsena donosi dobrodolo oputanje posle

    vizuelnih uasa sredinje kompjuterske oblasti. U njoj nije bilo niega.

    Nikakvih informacija, nikakvih opsena, jedino oni sami, beli zidovi i

    nekoliko malih ureaja koji su delovali kao da treba da budu ukljueni u

    neto to Slartibartfast nije mogao da nae.

    "Da?" upitao je Artur. Uspeo je da primeti Slartibartfastovu

    hitnju, ali nije znao ta bi sa time.

    "Da, ta?" upitao je starac.

  • "Rekao si...?"

    Slartibartfast ga otro pogleda.

    "Brojevi su", kazao je, "uasni." Nastavio je potragu.

    Artur je mudro klimnuo za svoj raun. Posle izvesnog vremena

    shvatio je da ga to nikuda nee odvesti i odluio da ipak upita: "ta?"

    "U svemirskom putovanju", ponovio je Slartibartfast, "svi brojevi

    su uasni."

    Artur je ponovo klimnuo i okrenuo se Fordu za pomo, ali Ford je

    uvebavao namrgoenost i u tome je bio prilino dobar.

    "Samo sam eleo", rekao je Slartibartfast sa uzdahom, "da ti

    utedim trud, da ne mora da me pita zbog ega se svi brodski prorauni

    obavljaju u kelnerskom bloku za raune."

    Artur se namrtio.

    "Zato se", rekao je, "svi brodski prorauni obavljaju na kel..."

    Zastao je.

    Slartibartfast je uzvratio: "Zato to su u svemirskom putovanju svi

    brojevi uasni."

    I sam je shvatio da nije bio ba najjasniji.

    "uj", rekao je, "na kelnerskom bloku brojevi igraju. Mora da si se

    ve susreo sa tom pojavom."

    "Pa..."

    "Na kelnerskom bloku", rekao je Slartibartfast, "stvarno i

    nestvarno sudaraju se na tako temeljnoj ravni da jedno postaje drugo i

    sve je mogue, unutar odreenih parametara."

    "Kakvih parametara?"

    "To je nemogue rei", kazao je Slartibartfast. "Posredi je jedan

    od njih. udno ali istinito. Ili bar ja mislim da je udno", dodao je,

    "ali uverio sam se da je istinito."

    U tom trenutku opazio je rupu u zidu za kojom je tragao i gurnuo u

    nju ureaj koji je drao.

    "Nemojte se uplaiti", rekao je, a njegovim sopstvenim licem

    iznenada je preao izraz straha, "to je..."

    Nisu uli ta je rekao, jer u istom trenutku brod je iezao oko

    njih, a iz dubine noi koja ih je okruivala prema njima se pokrenula

    meuzvezdana ratna krstarica veliine omanjeg midlendskog industrijskog

    grada, dok su joj zvezdani laseri blistali.

    Utvarna oluja zaslepljujue svetlosti prosekla je tminu i otkinula

    poprilian komad planete koja se nalazila pravo iza njihovih lea.

    Razjapili su usta, iskolaili oi i nisu mogli ak ni da vrite.

    9.

    Drugi svet, drugi dan, drugo svitanje.

    Tanano iverje svetlosti praskozorja tiho se pojavilo.

    Nekoliko milijardi biliona tona usijanih vodoninih jezgara u

    eksploziji lagano se podiglo iznad obzorja i uspelo da izgleda sitno,

    hladno i pomalo tmurno.

    U svakom svitanju postoji trenutak kada svetlost lebdi, a svaka

    arolija postaje mogua. Samo Postanje zadrava dah.

    Taj trenutak minuo je na Skornelusu Zeta kao i obino, bez ikakvih

    nepredvienih dogaaja.

  • Magla je grlila povrinu movara. Movarno drvee u njoj delovalo

    je sivo, visoka trska jedva se nazirala. Poivala je nepomino, kao dah

    zadran u grudima.

    Nita se nije kretalo.

    Tiina.

    Sunce se slabano borilo protiv magle, pokuavalo da doda malo

    topline ovde, udeli malo svetlosti onde, ali bilo je jasno da ga i danas

    oekuje uobiajeno dugo tegljenje preko neba.

    Nita se nije kretalo.

    I ponovo, tiina.

    Nita se nije kretalo.

    Tiina.

    Nita se nije kretalo.

    Vrlo esto na Skornelusu Zeta itavi dani prolaze na takav nain,

    a ovo je oigledno bio jedan od njih.

    etrnaest asova kasnije sunce je beznadno poelo da tone za

    suprotno obzorje sa oseanjem potpuno uludo utroenih napora.

    A nekoliko asova kasnije ponovo se pojavilo, isturilo ramena i

    opet krenulo preko neba.

    Ali ovog puta neto se deavalo. Madrac je upravo sreo robota.

    "Zdravo, robote", rekao je madrac.

    "Pih", rekao je robot i produio da radi to i do tada, to jest da

    vrlo polako koraa po vrlo malom krugu.

    "Jesi li srean?" upitao je madrac.

    Robot je stao i zagledao se u madrac. Ovaj mu je upitno uzvraao

    pogled. Bio je to oigledno vrlo glup madrac. Posmatrao ga je irom

    otvorenih oiju.

    Posle neega to je proraunato na deset decimala kao tano ona

    duina pauze koja e najbolje izraziti opti prezir prema svemu to se

    tie madraca, robot je nastavio da koraa po malenim krugovima.

    "Mogli bismo da razgovaramo", rekao je madrac. "Da li bi ti se to

    dopalo?"

    Bio je to veliki madrac, i to verovatno vrlo visokog kvaliteta. U

    dananje vreme zapravo se veoma malo stvari proizvodi vetaki, jer u

    Vaseljeni koja je beskonano velika kao, na primer, ova u kojoj ivimo,

    veina stvari koje se mogu zamisliti, kao i mnogo onih koje ne mogu,

    rastu na nekom mestu. Nedavno je otkrivena uma u kojoj veina stabala

    kao plod donosi rafcigere. ivotni ciklus rafcigerskog ploda vrlo je

    zanimljiv. Kada se ubere, potrebna mu je mrana i pranjava ladica u

    kojoj moe da lei neuznemiravan godinama. Onda se jedne noi iznenada

    otvara, odbacuje spoljanji sloj koji se mrvi u prainu i prelazi u

    potpuno neprepoznatljiv, mali, metalni predmet sa iljcima na oba kraja,

    nekom vrstom uzdune brazde i svojevrsnom rupom za zavrtanj. Ko god naie

    na ovaj predmet, bacie ga. Niko ne zna ta bi on trebalo da mu omogui,

    ali Priroda, u svojoj bezgraninoj mudrosti, verovatno radi na tome da se

    i ovome pronae neka korisna svrha.

    Niko ne zna ni koja je svrha ivota madraca. To su krupna,

    dobroudna, pitoma stvorenja koja mirno i povueno ive u movarama

    Skornelusa. Mnoge od njih love, ubijaju, sue, prevoze na razna mesta i

    zatim spavaju na njima. Izgleda da nikoga od njih nije briga za to i svi

    se zovu Zem.

    "Ne bi", uzvratio je Marvin.

    "Moje ime je Zem", rekao je madrac. "Mogli bismo malo da popriamo

    o vremenu."

  • Marvin ponovo zastade u polaganom, krunom koraanju.

    "Rosa je", primetio je, "jutros pala uz naroito ogavan tresak."

    Nastavio je koraanje, kao da ga je ovaj izliv rei nadahnuo na

    zalaenje u svee vrhunce potitenosti i utuenosti. Tvrdoglavo je

    koraao. Da je imao zube, iskezio bi ih tog trenutka. Nije ih imao, pa ih

    nije ni iskezio. Samo koraanje dovoljno je govorilo.

    Madrac je flolopovao oko robota. To je stvar koju su samo ivi

    madraci iz movara u stanju da izvedu i zbog toga re nije u iroj

    upotrebi. Umilno je flolopovao, pokreui itave mase vode dok je to

    inio. Veselo je brbotao kroz vodu. Njegove plave i bele pruge

    zasvetlucae u iznenadnom, slabanom zraku sunca koji je neoekivano

    uspeo da se probije kroz maglu i mamio stvorenje da mu se okrene kako bi

    upilo to vie topline.

    Marvin je i dalje koraao.

    "ini mi se da ima neto na umu", rekao je flupno madrac.

    "Mnogo vie nego to si u stanju i da zamisli", utueno je rekao

    Marvin. "Moja sposobnost za svakovrsne umne delatnosti bezgranina je

    poput samog svemira. Izuzev, naravno, moje sposobnosti za sreu."

    Trup, trup, nastavljao je on.

    "Moju sposobnost za sreu", dodao je on, "mogao bi da ugura u

    kutiju za ibice, a da ne mora prethodno da izvadi palidrvca."

    Madrac je zaglobirao. To je zvuk koji proizvode ivi madraci iz

    movara kada su duboko dirnuti priom o neijoj linoj tragediji. Ta re,

    prema 'Ultracelokupnom maksimegalonskom reniku svih jezika uopte'

    predstavlja i glas koji isputa Gospodar Presvetli Sanvalvvag Holopski

    kada otkrije da je druge godine braka zaboravio na enin roendan. Poto

    u istoriji postoji samo jedan Gospodar Presvetli Sanvalvvag Holopski i

    nikada se nije enio, re se koristi iskljuivo u negativnom ili

    spekulativnom smislu, a sve vie jaa miljenje da 'Ultracelokupni

    maksimegalonski renik' ne vredi ak ni skupinu teretnjaka koji su

    potrebni da bi se prevezlo njihovo mikrouskladiteno izdanje. Neobino,

    renik izostavlja i re 'flupno', koja jednostvano oznaava 'na onaj

    nain kada neto uhvati flup'.

    Madrac je ponovo zaglobirao.

    "Oseam duboku utuenost u tvojim diodama", voluvnuo je madrac. (Da

    biste ustanovili znaenje glagola 'voluvnuti', kupite primerak

    'Skornelskog movargovora' u bilo kojoj knjiari to prodaje knjige iz

    neprodatih rezervi; ili, umesto toga, kupite primerak 'Ultracelokupnog

    maksimegalonskog renika', jer e onima na univerzitetu biti vrlo drago

    da ga se otarase i da time malo oslobode neka dragocena parkiralita.)

    "To me rastuuje. Trebalo bi da bude vie nalik madracima. Mi ivimo

    miran i povuen ivot u movari, gde moemo da flolopujemo i voluvamo i

    da razmiljamo o vlanosti na divno flupan nain. Neke meu nama ubijaju,

    ali svi se zovemo Zem, tako da nikada ne znamo ko je stradao i na taj

    nain odravamo globiranje na minimumu. Zato koraa u krug?"

    "Zato to mi se zaglavila noga", kazao je Marvin jednostavno.

    "ini mi se", rekao je madrac i saoseajno ga pogledao, "da je re

    o prilino bednoj nozi."

    "U pravu si", rekao je Marvin. "Zaista je bedna."

    "Vuun", rekao je madrac.

    "I ja mislim", rekao je Marvin, "a isto tako smatram da ti,

    verovatno, zamisao o robotu sa vetakom nogom deluje prilino zabavno.

    Trebalo bi da to ispria svojim prijateljima, Zemu i Zemu, kada ih

    kasnije bude sreo; smejae se, koliko ih ja znam, iako ih, naravno, ne

  • znam, osim to poznajem sve organske oblike ivota, i to mnogo bolje nego

    to bih voleo. Ha, ali moj ivot je samo kutija trulih zupanika."

    Ponovo je poeo da trupka po malenom krugu oko svoje tanune,

    eline, vetake noge koja se okretala u blatu, ali je inae, izgleda,

    bila zaglavljena.

    "Ali zbog ega stalno hoda u krug?" upitao je madrac.

    "Da bih to istakao", rekao je Marvin i produio, ponovo i ponovo.

    "Smatraj da si to uinio, dragi prijatelju", flurbnuo je madrac,

    "smatraj da si to uinio."

    "Samo jo milion godina", rekao je Marvin, "samo jo milion godina

    na brzaka. Onda u moda pokuati u suprotnom smeru. Onako za promenu,

    razume."

    Duboko u svojim oprugama madrac je oseao da robot arko eli da ga

    neko upita koliko dugo ve tako zaludno i beskorisno koraa i, tiho

    flurbnuvi, on je to i uinio.

    "Oh, samo neto malo preko milion i po koraka, samo neto malo

    preko", rekao je Marvin veselo; "pitaj me da li se ikada dosaujem,

    hajde, pitaj me."

    Madrac ga je upitao.

    Marvin nije obratio panju na pitanje, samo je nastavio da koraa

    sa jo veim arom.

    "Jednom sam odrao govor", rekao je iznenada i bez ikakve veze sa

    prethodnom temom. "Moda ti nije jasno zbog ega to pominjem, ali to je

    zato to moj mozak radi fenomenalno brzo, tako da sam ja po gruboj

    proceni trideset milijardi puta pametniji od tebe. Dopusti mi da ti dam

    jedan primer. Zamisli neki broj, bilo koji."

    "Ovaj, pet", rekao je madrac.

    "Pogreno", odvratio je Marvin. "Vidi?"

    Ovo je ostavilo izuzetan utisak na madrac i on je shvatio da se

    nalazi u prisustvu po svemu izuzetnog uma. Vilomavo je itavom duinom i

    pravio uzbuene talasie u svojoj mirnoj, algama prekrivenoj bari.

    Gupnuo je.

    "Ispriaj mi", zamolio je, "o govoru koji si odrao, jedva ekam da

    to ujem."

    "Primljen je vrlo loe", rekao je Marvin, "iz mnogobrojnih razloga.

    Odrao sam ga", dodao je i zastao da nespretno, sakato mahne rukom koja

    nije ba bila u najboljem stanju, ali je izgledala bolja od druge koja mu

    je bila beznadeno prikovana uz levi bok, "tamo preko, na otprilike milju

    odavde."

    Pokazivao je onoliko dobro koliko je mogao i oigledno se trudio da

    jasno pokae kako to ini onoliko dobro koliko moe, kroz maglu, preko

    trske, u deo movare koji je izgledao potpuno isto kao i bilo koji drugi

    deo movare.

    "Tamo", ponovio je. "Bio sam u to vreme poprilino slavna linost."

    Ushienje obuze madrac. Nikada nije uo da su na Skornelusu Zeta

    drani govori, a kamoli jo da ih je drala neka slavna linost. Voda je

    prskala na sve strane, a kroz lea mu je prolazila radosna drhtavica.

    Uinio je neto to madraci ine veoma retko. Sakupivi svako zrnce

    snage, okrenuo je svoje etvrtasto telo, podigao ga u vazduh i drhtavo ga

    drao tamo nekoliko sekundi dok je virio kroz maglu, iznad trske, prema

    onom delu movare koji je Marvin pokazivao, primetivi, bez razoaranja,

    da izgleda savreno isto kao i bilo koji drugi deo movare. No, ovaj

  • napor bio je preveliki i on se svalio nazad u baru, preplavivi Marvina

    mlazom smrdljivog blata, treseta i movarnog bilja.

    "Bio sam slavna linost", tuno je mrmljao, "nakratko, zbog svog

    udesnog, mada alosno uvredljivog bega od sudbine gotovo jednake smrti u

    srcu usijanog sunca. Na osnovu mog stanja", dodao je, "moe da zakljui

    koliko je moj beg bio za dlaku. Spasao me je trgovac starim gvoem,

    zamisli samo. Evo mene, mozga, veli... ah, nije bitno."

    Nekoliko sekundi divlje je koraao.

    "On je bio taj koji me je snabdeo ovom nogom. Odvratno, zar ne?

    Prodao me je zoolokom vrtu umova. Bio sam tamo glavni eksponat. Morao

    sam da sedim na sanduku i da ponavljam priu svog ivota, a ljudi su mi

    govorili da se razvedrim i da mislim na lepe stvari. 'Nasmei se malo,

    robotiu', dovikovali su mi, 'hajde zakikoi se bar malo'. Objasnio bih

    im da je za dovoenje osmeha na moje lice potrebno dobrih par sati rada

    kovakim ekiem, to im je silno prijalo."

    "Govor", podseao ga je madrac. "udim da ujem govor koji si

    odrao u movari."

    "Preko movare bio je sagraen most. Kiberstrukturni hipermost,

    dugaak stotinama milja, za prelazak jonskih bagija i teretnjaka preko

    movare."

    "Most", kvirulnuo je madrac, "ovde, u movari?"

    "Most", potvrdio je Marvin, "ovde, u movari. Trebalo je da

    revitalizuje ekonomiju Skorneluskog sistema. Potroili su itavu

    ekonomiju Skorneluskog sistema da bi ga sagradili. Mene su zamolili da

    ga otvorim. Jadne budale."

    Poela je blaga kia, fina vodena praina koja je klizila kroz

    maglu.

    "Stajao sam na platformi. Most se pruao stotinama milja preda mnom

    i stotinama milja iza mene."

    "Da li je blistao?" oduevljavao se madrac.

    "Blistao je."

    "Da li se velianstveno prostirao miljama?"

    "Velianstveno se prostirao miljama."

    "Da li se pruao poput srebrne niti, daleko u nevidljivu maglu?"

    "Da", rekao je Marvin, "eli li ti da saslua ovu priu?"

    "elim da ujem tvoj govor", rekao je madrac.

    "Evo ta sam kazao. Rekao sam: 'Voleo bih da kaem da je veliko

    zadovoljstvo, ast i povlastica za mene to otvaram ovaj most, ali ne

    mogu, jer su mi kola za laganje u kvaru. Mrzim vas i prezirem sve

    zajedno, a sada proglaavam ovu nesrenu kiberstrukturu otvorenom i neka

    bude najgora mogua uvreda svima onima koji ga neodgovorno preu.' Onda

    sam se ukljuio u kola za otvaranje."

    Marvin zastade, prisetivi se tog trenutka.

    Madrac je flurovao i glurao. Flolopovao je, gupao i vilomovao, a

    ovo poslednje inio je na naroito flupan nain.

    "Vuun", vurnuo je najzad, "a da li je sve izgledalo velianstveno?"

    "Uglavnom velianstveno. itav most, dugaak hiljadu milja, sruio

    se u blistavim delovima i tuno potonuo u blatite, povukavi sve za

    sobom."

    Nastala je tuna i neprijatna pauza u razgovoru, tokom koje kao da

    je sto hiljada ljudi neoekivano reklo 'vup', a iz neba je izronila grupa

    belih robota, u vojnoj formaciji nalik na maslakovo seme koje klizi niz

    vetar. Jedan siloviti trenutak kasnije svi su se nali tu, u movari,

  • odvojili Marvinovu vetaku nogu i ponovo nestali u svom brodu koji je

    uinio gromko 'fup'.

    "Jesi li video sa kakvim stvarima ja moram da se nosim?" upitao je

    Marvin razgoberovanog madraca.

    Trenutak kasnije, roboti su se iznenada ponovo pojavili za jo

    jedan silovit napad, ali ovog puta, kada su doli, madrac je bio sam u

    movari. Uplaeno i zgranuto flolopovao je po okolini. Gotovo se

    zalurglovao od straha. Uspravio se da pogleda preko trske, ali nita se

    nije moglo videti, ni robot, ni blistavi most, ni brod, samo jo trske.

    Oslukivao je, ali u vetru nije bilo nikakvog zvuka osim uobiajenih

    glasova poluludih etimologa koji su se dozivali po tmurnom blatitu.

    10.

    Telo Artura Denta se okretalo.

    Oko njega, Vaseljena se razbila u milion svetlucavih komadia, a

    svaki odlomak za sebe vrteo se nemo kroz prazninu i odraavao na svojoj

    srebrnoj povrini poneki deo plamteeg pomora vatre i unitenja.

    Onda je tmina u pozadini Vaseljene eksplod