1

2011-01-24

VICEPOSTULATURA

Postupak mu čeništva »Fra Leo Petrovi ć i 65 subra će« Kard. Stepinca 14, 88220 Široki Brijeg tel.: (039) 700-325; faks: (039) 700-326 mostar@pobijeni.info; www.pobijeni.info

From: "Vicepostulatura, Široki Brijeg" <mostar@pobijeni.info>

NOVI BROJ, 6., STOPAMA POBIJENIH, GLASILA ISTINE Široki Brijeg, 23. siječnja 2011. (Gojko Jelić / Vicepostulatura) – Sa zakašnjenjem od više desetljeća nastavlja se izlazak istine na vidjelo o pobijenim hercegovačkim franjevcima. To svjetlo neumorno donosi Stopama pobijenih, glasilo vicepostulature postupka mučeništva »Fra Leo Petrović i 65 subraće«. Pred nama je njegov 6. broj. Glavni urednik i vicepostulator fra Miljenko Stojić u Uvodniku naglašava: »Zadaća je društvenih vlasti da u rasvjetljavanje mraka, što nam ga je ostavilo komunističko vrijeme, krene odlučnijim korakom. Na žalost, to se ne dogaña. Naprotiv, neki se odlučnije vraćaju u taj mrak. I dok mi još tražimo kosti razbacane po raznim masovnim grobnicama, dotle društvene vlasti okreću svoju glavu kao da se ništa ne dogaña. Na stranu svjesni pojedinci koji čine sve što je u njihovoj moći da bi se stvari pokrenule s mrtve točke. Jedna od stvari koje su u zadnje vrijeme pokrenute, upravo zahvaljujući svjesnosti, jesu povjerenstva za ureñivanje i obilježavanje grobišta iz Drugog svjetskog rata i poraća na području općina Široki Brijeg, Ljubuški, Neum i Posušje. Vicepostulatura ima čast da je bila njihov idejni začetnik i da prema svojim mogućnostima pridonosi njihovom uspješnom radu. Uz Božju pomoć dovršit ćemo započeti posao i onda zadovoljno odahnuti jer smo učinili što smo mogli. Od svakoga od nas zaista se ne traži ništa drugo.« Fra Ante Marić piše o posljednjim ratnim danima na Širokom Brijegu zaključujući kako komunistima ništa nije bilo sveto. »Crkveni oltari obeščašćeni, kipovi iznakaženi, malom Gospinom kipu pilane su ruke. Narod Širokog Brijega priča da su se nakon ulaska partizana u samostan dogañale čudne stvari.« Tko je žena u bijelom koja je potjerala partizane iz širokobriješke crkve pročitajte, dakle, u tekstu pod naslovom: Komunističko obeščašćenje crkve na Širokom Brijegu.

2

Glasilo donosi i dva odlomka iz knjige fra Jerke Karačića Uspomene iz doba mučeništva koja uskoro izlazi iz tiska u izdanju Vicepostulature. Sljedeći redci su uistinu potresni: Pužući izmeñu pojedinih zatvorenika, dopustio sam, na zamolbu, da oni stavljaju svoje usne na moje uho, onda ja svoje usne na njihovo uho – tako da je izišlo da je to bila noć ispovijedanja; mnogima sam tako podijelio odrješenje – ispovjedio ih. Nedugo nakon toga većina je od njih ubijena. O devet dana iskapanja masovne grobnice Tomića njiva u Ljubuškom piše fra Miljenko Stojić u obliku dnevnika. Tijekom komunizma milicija je revno privodila one koji bi se usudili pohoditi to mjesto i barem se kratko na njemu zadržati. Meñutim, njegovim padom puk je sve dogañaje nastojao otrgnuti od zaborava. O njima se počelo javno govoriti i zahvaljujući poglavito franjevcima iz samostana na Humcu na mjestu masovne grobnice podignut je željezni križ s natpisom. Dnevnik donosi svaku podrobnost iz ovih devet dana koje su sudionici i svi oni koji su posjećivali mjesto iskapanja doživjeli kao novi susret sa žrtvama. Svjedoci i rodbina pobijenih iznosili su dragocjene podrobnosti iz vremena stradanja, tako da je sve to bila svojevrsna devetnica, ljubavlju izrečena za ove mučenički ubijene nevine ljude, meñu kojima je najvjerojatnije i nekoliko franjevaca. Koliko samo teških ljudskih sudbina... Što sve kriju posmrtni ostatci ubijenih, pokazat će daljnja stručna analiza, a potresni dnevnički zapisi slažući svjedočenja i zatečene posmrtne ostatke daju mozaik strašnih vremena. »Oko 9.30 kraj tijela br. 18, koje je bilo omotano pelerinom za koju zaključismo da je mogla biti iznad habita nekog fratra, pronašli smo i ostatke franjevačke krunice kao i dijelove habita, različite od pelerine. Ubrzo pronañosmo i dijelove moćnika koji je dotični imao uz sebe. Je li to fra Paško Martinac, fra Martin Sopta ili neki drugi ubijeni franjevac za kojeg nismo ni pretpostavljali da bi mogao biti ovdje? DNK analiza kazat će nam o kome je točno riječ. Tada će biti skinuta i žica oko njegovih šaka koja se, krvnički stegnuta, zajedno s habitom prilijepila uz kost.« Dnevnik završava riječima: »Hvala ubijenima što su nam dopustili dirati im u mir ispod gomile smeća koju su komunisti ciljano dopustili da se stvara na tom mjestu. Čim proñu svi potrebni postupci, dostojno ćemo ubijene pokopati da u miru Božjem počivaju do Sudnjega dana.« Dr. Ante Čuvalo donosi svoj pogled na iskapanje grobišta na Tomića njivi. »Moralo bi svima biti jasno da ovdje nije riječ o traženju osvete i o nečijem zatvaranju i progonu nego o želji da se sazna povijesna istina, da naši mrtvi ne ostanu prešućeni, da ih se pokopa na dostojanstven način i da im se oda dužno poštovanje. Ako se to napravi, bit će lakše djeci i rodbini pobijenih. Bit će mirniji i oni koji su doprinijeli i sudjelovali u ovim zločinima. Traži se samo da istina već jednom ugleda svjetlo dana, a istina oslobaña. Oslobaña sve!« Damir Šimić opisuje okolnosti partizanskih napada na Široki Brijeg i njihov zločin nad hercegovačkim franjevcima. Autor donosi kakav je bio stav hercegovačkih franjevaca prema politici. »Iz širokobriješke franjevačke gimnazije je 1943. zbog članstva u ustaškom pokretu, bio izbačen i Benedikt Benko Penavić. Dakle, Crkva u svojim redovima nije uopće dopuštala pripadnost bilo kojem pokretu, nego je samo poticala domoljublje.« Zašto zločin? »Onog trenutka kad je visokim oficirima OZNE, putem izvješća koja su dobivali s terena, postalo vidljivo da ne će moći osigurati otvorenu franjevačku potporu partizanskom pokretu i Titovoj KPJ, očito je u samom partijskom vrhu donesena politička odluka da franjevci moraju dijeliti sudbinu poraženih ratnih protivnika i drugih političkih i klasnih neistomišljenika. Takva politička odluka nije mogla biti donesena ni na razini korpusnih ni divizijskih štabova, oblasnih ili okružnih komiteta KPJ u Hercegovini ili Dalmaciji, a niti u područnim uredima OZNE. Odluku o masovnim fizičkim likvidacijama političkih neistomišljenika mogao je donijeti isključivo Josip Broz Tito.« Dr. fra Robert Jolić predstavlja lik fra Mariofila Sivrića. »Prije nego što su partizani došli, stari svećenici su mu govorili da bježi jer je mlad i može se izvući. Meñutim, fra Mariofil je rekao: "Ja ne ću od svoga naroda", te je tri dana nakon masakra pokopavao mrtve svećenike, a kasnije su partizani došli, odveli ga iz samostana iz Širokog Brijega i ubili. Trenutno je teško reći gdje je točno ubijen i pokopan. Prema svjedočenjima to bi moglo biti u novootkrivenoj masovnoj grobnici u Dubravi u Knešpolju. DNK analiza na koju se čeka odgovorit će na to pitanje.«

3

Fra Slavko Soldo, bivši hercegovački provincijal i jedan od najzaslužnijih za pokretanje sadašnje brige o pobijenim hercegovačkim franjevcima u razgovoru za glasilo svjedoči: »Pojedinosti o stradanju fratara prvi sam put čuo pred ulazak u novicijat. Sada već pokojni, fra Blago Karačić nam je držao duhovne vježbe koncem lipnja 1967. u Slanom. U predvečerje smo se izvezli samostanskom barkom na sredinu slanskog zaljeva. Bila je bonaca. Spustili smo sidro i izmolili krunicu. Potom nam je fra Blago imao nešto važno kazati o našoj Provinciji. Govorio nam je o stradanjima kroz koja je Provincija prošla zajedno s narodom i fratrima. Pričao je s osjećajima i proživljeno na način kako to samo on može i zna. Osjetio sam da ti trenutci imaju veliko značenje. Možda su na mene ostavili dublji dojam nego sam čin oblačenja redovničkog odijela koji je uslijedio za nekoliko dana.« Veličanstveno, krv mučenika sjeme je novih zvanja! Dr. fra Miljenko Šteko, razlažući teološku potku kulta svetaca, govori kako se on razvijao kroz povijest. Puk je uvijek igrao i igra jednu od glavnih uloga. Nemoguće je biti svetac ako takvim nisi priznat, a Crkva je tu da to službeno ispituje i objavljuje. Zaključimo da zbog svega toga ovi postupci ovako dugo traju. No, to nije ni bitno, bitno je iznijeti istinu na vidjelo jednoga dana. I ovoga puta glasilo Stopama pobijenih u svojim redovitim rubrikama donosi bogatstvo informacija i tako, pišući o našoj krvavoj prošlosti, postaje sve neophodnijim pomagalom u našem putovanju kroz danas i sutra. A urednik u svome Uvodniku zaključi: Svojim djelovanjem rasvijetlimo mrak oko sebe. Usudimo se misliti i bit će nam jasno što i kako trebamo učiniti. Glasilo Stopama pobijenih je zacijelo glas istine. Kako doći do njega, najlakše se može saznati preko portala www.pobijeni.info.

2011-02-01 NA ŠIROKOM BRIJEGU PO ČINJU 1. DANI POBIJENIH HERCEGOVAČKIH FRANJEVACA Široki Brijeg, 1. veljače 2011. (Vicepostulatura) – Komunisti su u Drugom svjetskom ratu i poraću ubili 66 hercegovačkih franjevaca. Prvi je ubijen oko 24. svibnja 1942., drugi 31. listopada 1944., a svi ostali su pobijeni od siječnja do kolovoza 1945. Hercegovačka franjevačka provincija, preko vicepostulature postupka mučeništva »Fra Leo Petrović i 65 subraće«, nastoji da jednoga dana postanu mučenicima, odnosno blaženima i svetima. Iz samostanske zajednice na Širokom Brijegu komunisti su ubili najviše članova, čak 30, te još 4 na njegovom području. Posebno je odjeknulo ubojstvo 12 fratara na Širokom Brijegu 7. veljače 1945. koje su kasnije i zapalili u ratnom skloništu u samostanskom vrtu. Taj dogañaj ušao je i u ono glasovito Pastirsko pismo hrvatskih biskupa iz rujna 1945. Danas u samostanskoj crkvi počivaju posmrtni ostatci njih 22. Sve ovo bio je dovoljan razlog da je od samog početka Široki Brijeg držan središnjim žrtvoslovnim mjestom Hercegovačke franjevačke provincije. Puk je, pak, o svemu izrekao svoj sud nazvavši pobijene franjevce »Širokobriški mučenici«. Ove će godine u sklopu obilježavanja obljetnice pobijenih hercegovačkih franjevaca i vjernog puka Božjeg biti održani 1. Dani pobijenih hercegovačkih franjevaca. Program počinje 4. veljače sv. misom zadušnicom u 18.00 koju predvodi fra Vine Ledušić. Nakon nje Krešimir Šego će predstaviti dosadašnje brojeve glasila Vicepostulature Stopama

4

pobijenih. Sutradan, 5. veljače, sv. misa zadušnica, koju predvodi fra Stipe Biško, takoñer je u 18.00. Prigodan program nakon nje sastojat će se od predstavljanja knjige Prikrivena grobišta. O njoj će govoriti dr. sc. Mile Lasić i don Anto Jelić. I za treću večer, 6. veljače, predviñena je sv. misa zadušnica u 18.00, koju predvodi fra Sretan Ćurčić. Prigodan program nakon nje sastojat će se od predstavljanja knjige dr. sc. fra Častimira Majića U nebo zagledani. O njoj će govoriti dr. sc. fra Robert Jolić. Sam dan obljetnice, 7. veljače, ima nešto drukčiji program. Franjevci i svećenici u 16.00 u procesiji će poći na molitvu pred ratnim skloništem koju će predvoditi gvardijan širokobriješkog samostana fra Sretan Ćurčić. Po završetku molitve procesija ide u samostansku crkvu gdje će biti održana molitva na grobnici pobijenih franjevaca i sv. misa zadušnica koju će predvoditi provincijal Hercegovačkih franjevaca dr. sc. fra Ivan Sesar. Ovo je ujedno i duhovna obnova za širokobriješki kraj i sve one kojima je na srcu ubojstvo hercegovačkih franjevaca i vjernog Božjeg puka. Zbog toga će prvog dana naglasak biti stavljen na pučkoškolce, drugog na odrasle te trećeg na mladež.

2011-02-01 1. DANI POBIJENIH HERCEGOVAČKIH FRANJEVACA, 1. dan Široki Brijeg, 5. veljače 2011. (Gojko Jelić / Vicepostulatura) – Sinoć su, 4. veljače, u sklopu obilježavanja 66. obljetnice pobijenih hercegovačkih franjevaca i vjernog puka Božjeg na Širokom Brijegu započeli 1. Dani pobijenih hercegovačkih franjevaca. Sv. misu zadušnicu predvodio je fra Vine Ledušić uz sumisništvo fra Dane Karačića i fra Nikole Rosančića. Dojmljiv je bio ulazak u prepunu crkvu procesije s koncelebrantima i s 40-ak ministranata. Fra Vine je u propovijedi upravo stavio naglasak na pučkoškolce sjećajući se svoga djetinjstva koje je bilo obilježeno velom šutnje o ljudima koji su nestali tijekom Drugog svjetskog rata. Iako su stariji morali kriti istinu o partizanskim zločinima, djeca su na svoj način pokazivala da znaju tko su ubojice njihovih nestalih tako što su iz svojih knjiga – bukvara kidali stranice sa slikom druga Tita. Pozvao je ministrante i sve mlade da budu čistih ruku i srca, jer i današnje vrijeme nosi bezbroj opasnosti. Mladi trebaju znati istinu o svjedocima vjere te su pozvani biti nositelji mira i praštanja, kao i molitelji za nevine žrtve, pa čak i za same zločince. Poslije sv. mise, koju su svojim pjevanjem uljepšali pripadnici malog širokobriješkog zbora »Gospini slavuji«, nastavljen je program predstavljanjem glasila Vicepostulature postupka mučeništva »Fra Leo Petrović i 65 subraće« – Stopama pobijenih. Predstavljač je bio ugledni hrvatski književnik gosp. Krešimir Šego koji je naglasio kako urednik glasila fra Miljenko Stojić dosljedno slijedi ureñivačku koncepciju kroz svih šest dosadašnjih brojeva. Glasilo nije običan list neke vicepostulature, nego svojevrsna spomen-knjiga ispunjena dokumentima, fotografijama i svjedočenjima. Ono pomaže u skidanju prašine s desetljećima čuvanih tajni i tako doprinosi slaganju mozaika dogañaja iz krvavih dana divljanja partizanskih zločinaca. Gosp. Šego je istaknuo i neke posebno zanimljive tekstove čiji su autori vrsni istraživači franjevačke prošlosti fra Robert Jolić, fra Ante Marić, fra Andrija Nikić i brojni drugi... Vicepostulatura preko svog glasila potiče istraživanje masovnih grobišta slijedeći izjave svjedoka dogañaja, kako onih sa strane žrtvi tako i samih zločinaca kojima je proradio glas savjesti.

5

Stopama pobijenih doista ide stopama mučenika i treba postati nezaobilazno štivo u svakoj obitelji.

2011-02-06 1. DANI POBIJENIH HERCEGOVAČKIH FRANJEVACA, 2. dan Široki Brijeg, 6. veljače 2011. (Gojko Jelić / Vicepostulatura) – Druga večer, 5. veljače, u sklopu 1. Dana pobijenih hercegovačkih franjevaca započela je sv. misom zadušnicom za pobijene hercegovačke franjevce i puk Božji koju je predvodio širokobriješki župnik fra Stipe Biško uz suslavlje više svećenika meñu kojima je bio i don Anto Jelić, svećenik Vrhbosanske nadbiskupije. Misna čitanja i molitvu vjernika pročitali su članovi FSR-a, koji već godinama, izmeñu ostaloga, s ljubavlju kite grob pobijenih fratara, mole se za njih i zahvaljuju Bogu na njihovoj žrtvi. Fra Stipe je u propovijedi posebno naglasio: Nismo se ovdje sabrali plakati nego biti ponosni što su naša braća i sestre ugradili svoj život u našu budućnost, ne samo u budućnost naroda nego u budućnost kraljevstva Božjega i vjere na ovoj zemlji. Ne ćemo mi preteći sud Crkve niti donositi odluku, ali je za nas veliko i plemenito ono što je njih ponukalo da dadnu svoj život. Imamo to pravo priznati i kazati. Imamo pravo na to biti ponosni i moliti Gospodina da nam pomogne da u tome ustrajemo. Poslije svete mise nastavljen je program predstavljanjem knjige »Prikrita grobišta« U knjizi su objavljeni radovi 11 autora na 436 stranica, te evidentirano 581 masovno grobište. Kao uvod u predstavljanje prikazan je potresni dokumentarni film, autora Jože Dežmana, o masovnoj grobnici u nekadašnjem rudniku ugljena blizu sela Huda Jama (u prijevodu: grozna jama) kod Laškoga u Sloveniji. Jama je desetljećima bila blokirana 5,5 metara debelim zidom, ali je stravična istina o poslijeratnim partizanskim zločinima ipak izišla na vidjelo. Predstavljači knjige bili su dr. sc. Mile Lasić, član širokobriješkog Povjerenstva za obilježavanje i ureñenje grobišta iz Drugog svjetskog rata i poraća i don Anto Jelić, predsjednik Hrvatskog katoličkog dobrotvornog društva, jedan od najboljih poznavatelja bleiburške tragedije i predvodnik, već niz godina, hodočašća od Zagreba do Bleiburga. Izdavač i nakladnik knjige je Hrvatsko katoličko dobrotvorno društvo iz Sarajeva. Knjiga, tiskana na 436 stranica, ustvari je stručno izvješće Komisije Republike Slovenije za rješavanje pitanja skrivenih grobišta. Fotografsko-ilustrativni dio sadrži tabelarne prikaze masovnih grobnica, s posebno naznačenim masovnim grobištima s hrvatskim žrtvama. U 122 masovne grobnice pronañene su hrvatske žrtve, a u 17 grobnica nalaze se Hrvati sa žrtvama iz drugih naroda. U Hudoj jami pronañeni su posmrtni ostatci preko 700 ubijenih Hrvata. Meñutim, to nije konačan broj, jer još postoji 7 neiskopanih grobnica. Dr. Lasić je iznio svijetle primjere nekih općina koje su počele istraživati masovna grobišta, a političare pozvao da donesu odgovarajuće zakone koji bi sustavno riješili ovaj problem koristeći iskustva iz Slovenije. Don Anto Jelić je naglasio da je najveći zločin šutjeti o Bleiburgu i pozvao sve političare, hrvatske udruge i povjesničare da se najozbiljnije počnu baviti ovim problemom. Sama partizanska vlast je priznala da je 1945. – 1951. likvidirala 568.000 narodnih neprijatelja, a kroz logore je prošlo 3.777.776 zarobljenika. Rekao je takoñer da je mnogo Hercegovaca

6

svoje kosti ostavilo na križnim putovima, ali je Hercegovac svoj prkos znao kazati i u gangi: »Maribore da si malo bliže, ja bi rodijacim okitio križe!« Naša je obveza pronaći mjesta svih stradanja i stradalima odati ljudsku i kršćansku počast. To je najmanje što za njih možemo učiniti.

2011-02-07 3. DAN 1. DANA POBIJENIH HERCEGOVA ČKIH FRANJEVACA Široki Brijeg, 7. veljače 2011. (Gojko Jelić / Vicepostulatura) – U predvečerje 66. obljetnice ubojstva 66 hercegovačkih franjevaca, 6. veljače, sv. misu zadušnicu predvodio je širokobriješki gvardijan fra Sretan Ćurčić u suslavlju s fra Danom Karačićem i dr. fra Andrijom Nikićem. Misno slavlje su svojim pjevanjem i čitanjem misnih tekstova animirali širokobriješki framaši koji su na ovoj nedjeljnoj svetoj misi ispunili do kraju širokobriješku crkvu. Gvardijan je u propovijedi naglasio: Ovih dana se na poseban način sjećamo i molimo za nevino poubijane fratre koji su prolili svoju krv samo zato što su nosili habit. Taj habit je bio i ostao svjetlo našem čovjeku. Svjetlo povjerenja, utjehe i pomoći. Fratar s habitom je bio i ostao svjetlo i u turskim i u komunističkim režimima. Mnogi su mi naši branitelji posvjedočili, u ovom posljednjem Domovinskom ratu, kada bi se fratar pojavio u rovu kao da bi donio sa sobom jednu snagu i nadu. Znamo da je komunistički režim poubijao 66 fratara, uglavnom na koncu rata i u poraću. Većina njih se mogla spasiti. Mogli su pogaziti Isusa i svoj habit i biti spašeni. Ali ne! Oni su vjerovali u Isusa Krista koji je iznad smrti i ovoga zemaljskoga života. Vjerovali su da će ih Isus spasiti i privući u stanove vječne ljubavi. Oni danas pred nama stoje kao svjetlo i putokazi. Oni nam govore da se u životu isplati imati neprolazne ideale zbog kojih ako treba mogu i trpjeti i umrijeti. Ja sam danas, nakon 66 godina od njihove smrti, ponosan što sam fratar. Prigodan program u sklopu 1. Dana pobijenih hercegovačkih franjevaca nastavljen je predstavljanjem knjige dr. sc. fra Častimira Majića U nebo zagledani. O njoj je govorio dr. sc. fra Robert Jolić. Knjiga je tiskana u nakladi Vicepostulature postupka mučeništva »Fra Leo Petrović i 65 subraće« i »Alfe« iz Zagreba. Fra Častimir donosi podatke o svakom ubijenom, ali i svoje sjećanje na svakoga od njih, jer ih je osobno poznavao. Tako saznajemo i brojne dosada nepoznate podrobnosti o naravi svakog pojedinog franjevca, njegove vrline i način života. Autor donosi i svoja teološka, filozofska, nacionalna i pjesnička razmatranja o smrti i zločinu koja sretno uklapa u pojedinačne životopise. Predstavljač je s divljenjem istaknuo tu svježinu misli za osobu od 98 godina života koja i danas s nevjerojatnom upornošću prati američki i hrvatski tisak, pravi bilješke i iščitava stare knjige i dokumente. Dr. fra Robert Jolić je, uz pohvalu nakladniku, knjigu iskreno preporučio široj javnosti kao svjedočanstvo vremena, terora i straha, ali i vjere u Božju providnost i odlučnost da se ustraje do kraja. Autor na kraju knjige zapisa: Široki Brijeg, Mostarski Gradac, Mostar, Kočerin, Čitluk, Meñugorje, Ljubuški, Zagvozd, Macelj... kao i ostala stratišta fratara, postali su lančani mostovi koji nas spajaju u veliku kršćansku obitelj. A širokobriješka spomen-grobnica u crkvi Uznesenja BDM postala je hodočasničko mjesto koje okuplja tisuće katoličkih vjernika koji pred njom slave Boga i u svojim molitvama traže njihov zagovor na nebesima. Iznad ove grobnice i nepoznatih grobišta odzvanjaju Kristove riječi: Nitko nema veće ljubavi od ove: položiti vlastiti život za svoje prijatelje.

7

Obilježavanje 66. obljetnice komunističkog ubojstva 66 hercegovačkih franjevaca počinje danas na Širokom Brijegu u 16.00. Najprije se moli molitva ispred ratnog skloništa gdje je ubijeno i spaljeno 12 fratara, nakon toga procesija ide u crkvu, slijedi molitva na grobu gdje su pokopana 22 ubijena fratra i započinje sv. misa zadušnica koju predvodi provincijal hercegovačkih franjevaca dr.sc.fra Ivan Sesar.

2011-02-08 OBILJEŽENA 66. OBLJETNICA KOMUNISTI ČKOG UBOJSTVA 66 HERCEGOVA ČKIH FRANJEVACA Široki Brijeg, 8. veljače 2011. (Gojko Jelić / Vicepostulatura) – Još jedna veljača na Širokom Brijegu obilježena je molitvom za pobijene hercegovačke franjevce i vjerni Božji puk. Partizanski zločinci su u svome krvavom naumu mislili da na Široki Brijeg, poslije onog krvavog sedmog dana u veljači 1945., ne će više kročiti nijedna stopa. Meñutim, s vjerom i nadom u Boga Hercegovačka franjevačka provincija liječila je svoje rane, a krv mučenika rañala je novim redovničkim i svećeničkim zvanjima. Narod je molio i izmolio nova zvanja i s fratrima obnovio Široki Brijeg čuvajući uspomene na nevino pobijenu braću fratre. I u godinama kada se to nije smjelo s ponosom je o njima govorio, molio se za njih i utjecao se njihovom zagovoru. Od samostana do ratnog skloništa i ovog 7. veljače krenula je kolona od 66 svećenika, skupina novaka i ministranata stazom kuda je prije 66 godina prošlo 12 čuvara franjevačkog samostana. Molitva gvardijana i pjesma Frame ujedinila je brojni vjernički puk u jednoj misli – da se ovakvi zločini više nikada ne ponove. Procesija zatim ulazi u crkvu prepunu vjernog puka, a na grobovima 22-ojice fratara slijedi čitanje njihovih imena. Koliko su podijelili sakramenata krštenja, koliko su ljudi ispovjedili i pričestili, vjenčali i duhovno poučavali samo Bog zna. Koliko su sjemena Božje riječi posijali, a ploda nisu dočekali? Plodovi njihovog redovničkog i svećeničkog poziva i mučeničke smrti vidljivi su danas. Svetu misu predstavio je hercegovački provincijal dr. fra Ivan Sesar koji je na početku istaknuo riječi blaženog Alojzija Stepinca: »Kada vam sve oduzmu, ostat će vam dvije ruke, sklopite ih na molitvu i tada ćete biti najjači.« Provincijal je u propovijedi istaknuo: I ovo naše okupljanje izraz je dubokog poštovanja i zahvalnosti pred onima koji su nesebičnim i neustrašivim življenjem zapaljenu baklju milosti Božje predali nama u ruke. Zahvaljujući njihovom svjedočanstvu hrabrosti i vjere dobro znam odakle dolazim, ali s puno nade i strepnje htio bih znati kamo ja i moj narod danas idemo. Naša nas povijest obvezuje da tu baklju vjere i pripadnosti svome narodu čuvamo, rasplamsavamo i upaljenu predamo budućim pokoljenjima. Sjećanje na naše ubijene fratre, koji su svojim životom posvjedočili ljubav prema Bogu i svom narodu, potiče nas da i mi vršimo Gospodinovu zapovijed ljubavi. Svaki je od ovih 66 ubijenih fratara, kojih se danas spominjemo, na jedinstven način dao kršćanskoj nadi lice Bogu posvećujući svoj život i odgovarajući na potrebe vremena u kojemu su živjeli. Braćo i sestre, kako ne bismo upali u napast da želimo postići slavu zbog onoga što su drugi učinili trebamo se zapitati nad našim životom, prihvaćajući otvorena i raspoložena srca primjer što su nam ga naša pokojna braća ostavila. Samo tako ćemo moći iskreno opjevati njihovu slavu. U ovom trenutku, u kojem sa zahvalnošću promatramo prošlost, usmjeravajući oči u budućnost prema kojoj nas Duh potiče i vodi pozvani smo sa zahvalnošću prihvatiti svoju povijest, s odgovornošću sadašnjost i s nadom budućnost.

8

Neka nam Gospodin pomogne da i mi svoje poslanje smjelo svjedočimo i promičemo svjesni da ni vrijeme ni mjesto ni političke niti bilo kakve druge okolnosti nisu presudne za ostvarenje svetosti, već život utemeljen na Evanñelju Isusa Krista. Na kraju sv. mise okupljenom se puku obratio vicepostulator postupka mučeništva »Fra Leo Petrović i 65 subraće« fra Miljenko Stojić iznijevši iscrpne podatke o bogatom radu Vicepostulature u prošloj godini. Zahvalio je svima koji doprinose uspješnom radu Vicepostulature i sve pozvao na daljnju suradnju i potporu kako bi ovaj postupak, uz Božju pomoć, bio uspješno priveden svome kraju. Širokobriješki gvardijan fra Sretan Ćurčić izrekao je riječi zahvale provincijalu i svim svećenicima koji su u velikom broju sudjelovali u slavljenju sv. mise te svima koji su ovih dana molitvom ispunjali širokobriješku crkvu, sudjelovali u programu 1. Dana pobijenih hercegovačkih franjevaca, a posebno je pozdravio obitelji pobijenih fratara te članove splitske podružnice Udruge Hrvatske Domovinske Vojske 1941. – 1945. Zahvalio je i Vicepostulaturi na njezinom zauzetom radu. Gvardijan je na kraju obećao da će s braćom fratrima čuvati mjesto ubojstva i pokopa naše braće, a sav puk pozvao na molitvu da ih Crkva uzdigne na čast Oltara. Obljetnica ubojstva hercegovačkih franjevaca svečano je obilježena i u samostanu hercegovačkih franjevaca u Zagrebu u Dubravi. Na poziv gvardijana fra Draženka Tomića sv. misu, uz sumisništvo 16 svećenika, predvodio je gospićko senjski biskup dr. Mile Bogović. Oko 700 vjernika ispunilo je samostansku crkvu. Biskup Bogović, započinjući propovijed riječima »Molimo se za njih, ali molimo se i njima!« istaknuo je kako hercegovački franjevci na čelu s Vicepostulaturom »Fra Leo Petrović i 65 subraće« spadaju meñu najzauzetije zajednice u radu na beatifikaciji svojih mučenika. Podsjetio je na nedavno izrečenu misao na otvaranju Dana pobijenih hercegovačkih franjevaca: »Nismo se ovdje sastali plakati, nego se radovati što su se naša braća ugradila u našu budućnost i budućnost našega naroda.« Nakon toga je nastavio: »Naše okupljanje je važno da prevladamo sve ono negativno što se govorilo o našim velikanima, kako bismo vedrije išli u budućnost, nasljedujući ih.« U nastavku propovijedi biskup se upitao koji su uzori ovom svijetu, jesu li to sveci koji su se odlikovali sebedarjem ili pak neki drugi. Sveci su oni koji u svojoj ljubavi grle cijeli svijet poput Krista, a oni koji su k tome iz ljubavi dali život za druge nazivaju se mučenici. Upravo će oni naći svoje mjesto u svehrvatskom projektu Crkve hrvatskih mučenika na Udbini. Nakon sv. mise u prepunoj samostanskoj dvorani prikazana su dva filma: prvi o dogañanjima na Širokom Brijegu 1945. i drugi o iskapanju zemnih ostataka žrtava Drugog svjetskog rata u Knešpolju uz tumačenje fra Marina Karačića i fra Gorana Azinovića. Oni su okupljenima predstavili aktivnosti Vicepostulature »Fra Leo Petrović i 65 subraće«. Novi broj časopisa »Stopama pobijenih«, šesti po redu, predstavio je fra Ante Bekavac. Suorganizator susreta Zavičajna zajednica Široki Brijeg priredila je prigodni domjenak.

2011-02-13

Obilježena 66-a obljetnica četničko-partizanskog ubojstva 66-orice hercegovačkih fratara

»Kada vam sve oduzmu, ostat će vam dvije ruke,

sklopite ih na molitvu i tada ćete biti najjači.«

Volim Široki Brijeg, koji mi, ma gdje god da otiñem (u Bleiburg, Macelj, ili pak Zagvozd!), uvijek biva široko prostrt u srcu.

Jer, poput anñela raširenih krila širokobriješka crkva Uznesenja Blažene Djevice Marije vazda me dočika i ispraća na odlasku. Zapravo sami Široki Brijeg (sa spomenutom crkvom!) bdije nada mnom, ali i u meni. I, ma koliko god se trudio, zapravo nikada to nisam ni pokušao, jer prilazim mu ko Mučeniku, on korača sa mnom i u meni (i valja priznati!) spada u povijest moje

9

bolesti. I kad bih htio nikako ga preboljet ne mogu, jer mi unosi nemir u srcu i sveopći kaos u duši pa uvijek (kad mu doñem u pohode!) moram posegnut za jednom tabletom za umirenje: Normabelom od 5 ili pak 10 mg.

U ponedjeljak, dne 8. veljače A.D. ponovno 'osvanuh' na Širokom Brijegu okupanom suncem, a nekoć, prije 66 godina, isti bje okupan krvlju – krvlju Mučenika, poradi čega najviše trebamo biti 'zahvalni' hrvatsko-srpskim četnicima (čitaj-partizanima, našim dičnim 'osloboditeljima'!) s petokrakom zvijezdom na čelu.

Široki Brijeg je tijekom II. svjetskog rata bio posve nevažno vojno uporište, ali je u duhovnom smislu bio rasadnik, zapravo bedem hrvatstva i samo srce Hercegovine (iz ovdašnje franjevačke gimnazije izniknuli su znameniti Sinovi našega naroda!, op.p.), zbog čega ga je, po suludom boljševičkom naumu, (i) trebalo, kako oni to vole reći, konačno 'likvidirati'.

Ondašnje povampirene,tj. krvožedne četničko-partizanske odmetničke horde, koje su sudjelovale u likvidaciji franjevačkog samostana na Širokom Brijegu, po završetku II. svjetskog rata, govorahu kako su (zamislite!) tamošnji fratri na njih prosipali vrelo ulje, što je žalosno i nadasve tragično-smiješno, jer svatko onaj tko je bio u ratu dobro zna da se nenaoružan čovjek sklanja od vojnika s ubojitim oružjem (puškom). Jer… prolijevati vrelo ulje po napadajućoj vojsci može samo lud čovjek, a i kad bi to odgovaralo istini onda su spomenute odmetničke horde zapravo i bili nikakva vojska!

Čitam: »Komunisti su u Drugom svjetskom ratu i poraću ubili 66 hercegovačkih franjevaca. Prvi je

ubijen oko 24. svibnja 1942., drugi 31. listopada 1944., a svi ostali su pobijeni od siječnja do kolovoza 1945.

Iz samostanske zajednice na Širokom Brijegu komunisti su ubili najviše članova, čak 30, te još 4 na njegovom području. Posebno je odjeknulo ubojstvo 12 fratara na Širokom Brijegu 7. veljače 1945. koje su kasnije i zapalili u ratnom skloništu u samostanskom vrtu. Taj dogañaj ušao je i u ono glasovito Pastirsko pismo hrvatskih biskupa iz rujna 1945. Danas u samostanskoj crkvi počivaju posmrtni ostatci njih 22. Sve ovo bio je dovoljan razlog da je od samog početka Široki Brijeg držan središnjim žrtvoslovnim mjestom Hercegovačke franjevačke provincije. Puk je, pak, o svemu izrekao svoj sud nazvavši pobijene franjevce »Širokobriški mučenici«.

Ove će godine u sklopu obilježavanja obljetnice pobijenih hercegovačkih franjevaca i vjernog puka Božjeg biti održani 1. Dani pobijenih hercegovačkih franjevaca. Ubijeni pod znakom zvijezde petokrake.

Da se ne zaboravi«. (v. http://www.kriz-zivota.com/forum/hrvatski/katolicka_crkva...). Navedenog nadnevka (7.veljače!) na Širokom Brijegu, točnije iz same (ranjene) crkve

Uznesenja Blažene Djevice Marije, krenula je (u 16.00 sati) procesija u kojoj je bilo, kako kažu, 66 svećenika (meni se učinilo da ih je bilo mnogo više!), sa skupinom novaka i ministranata stazom do obližnjeg ratnog protuzrakoplovnog skloništa u kojemu je točno prije 66 godina svoj ovozemaljski put skončalo (metkom u potiljak!) 12 širokobrijeških franjevaca - Mučenika.

Molitva širokobriješkog gvardijana fra Sretana Ćurčića učvrstila je mnogobrojni vjernički, tj. Božji puk u jednoj mu/nam nakani da se ovakvi zločini više nikada ne ponove te da se širokobriješki Mučenici još više štuju na dobrobit cjelokupnog raspršenog (danas nažalost razjedinjenog, op.p.) hrvatskog naroda u BiH, RH, ali i diljem cijelog svijeta.

Potom je procesija krenula prema crkvi prepunoj vjernog Božjeg puka do groba 22 fratra, nakon čega je, na početku sv. Mise zadušnice, uslijedilo čitanje njihovih imena, ali i imena ina 44 ubijena hercegovačka fratra (»Koliko su podijelili sakramenata krštenja, koliko su ljudi ispovjedili i pričestili, vjenčali i duhovno poučavali samo Bog zna. Koliko su sjemena Božje riječi posijali, a ploda nisu dočekali? Plodovi njihovog redovničkog i svećeničkog poziva i mučeničke smrti vidljivi su danas«).

Ubojstvo bilo kog Božjeg stvora jest zločin, a ubojstvo pak samo jednog svećenika je zločin

iznad svih zločina, jer svećenicu nisu (kako to netko možda zamišlja i/ili pak misli) tek obični ljudi, oni su zapravo ovozemaljski svetci – posvećeni ljudi. Jer čim je netko zareñen (posvećen!) za svećenika, po naravi stvari jest svet, ali na zemlji! A hoće li isti, nakon svoje tjelesne smrti, postati

10

svetac (i) na nebu to, dakako, ne ovisi o Svetom Otcu, već o svećenikovu ovozemaljskom poslanju (svetačkom životu!),tj. u krajnjem slučaju – njegovu mučeništvu i trpljenju za Krista, da bi na zemlji (zbog svojih zasluga pred Bogom) od puka u vijeke bio štovan!

Zato svećenici i imaju mnogobrojne (od Boga im date!) moći, što običnom puku nimalo nije pojmiljivo, a o komunistima bolje i ne govoriti. Oni su izmet ljudskog roda, a njihov 'vjeroučitelj' je Sotona, jer kako jednom rekoh: Čovjek bez vjere jest biće bez duše!

Nu, i njih, osim što ih treba žaliti, valja shvatiti i razumjeti, jer: SVE ZLOČINE KOMUNISTI SU POČINILI IZ MRŽNJE PREMA BOGU, A SVATKO ONAJ TKO NE VOLI ILI PAK NE (PO)ŠTUJE BOGA PO NARAVI STVARI NE MOŽE VOLJETI NI ČOVJEKA!

U tome leži 'opravdanje' za sva komunistička zvjerstva počinjena na ovim prostorima, pa tako i za ova na Širokom Brijegu (koji je skupa s Daksom!) bio krvava uvertira najveće (nakon Krbavske bitke) hrvatske narodne tragedije dobro nam zvane kao Bleiburg i Križni put hrvatskoga naroda u svibnju A.D. 1945.

Eto, tako nekako sam ja otprilike razmišljao prije početka sv. Euharistije, koju je predslavio (u suslavlju s širokobriješkimg gvardijanom fra Sretanom Ćurčićem i fra Miljenkom Stojićem - vicepostulatorom »Fra Leo Petrović i 65 subraće« i inom braćom svećenicima) hercegovački provincijal mnp. o. dr. fra Ivan Sesar, izrekavši na u uvodu u sv. misno slavlje znamenite riječi bl. Alojzija Stepinca: »Kada vam sve oduzmu, ostat će vam dvije ruke, sklopite ih na molitvu i tada ćete biti najjači.«

PROPOVIJED O. PROVINCIJALA

»Srcem prepunim sjećanja ojačani nadom i vjerom u Božju pravednost došli smo i ove

godine na ovaj Brijeg Široki kako bismo se u svojim molitvama o šezdesetšestoj obljetnici prisjetili 66 nevino ubijenih fratara naše franjevačke Zajednice ovdje u Hercegovini. S istom mjerom poštovanja danas se prisjećamo i svih drugih nevinih žrtava našeg naroda.

Tko će, braćo i sestre, izreći djela Gospodnja u životu i smrti onih koje je Bog izabrao da slijede njegova Sina, darujući mu se potpuno, u ljubavi, pa po cijenu i vlastitog života? Svaki je život bogatstvo i svaki ima svoju ljepotu. Koliko li tek bogatstvo i ljepotu sadrži jedan Bogu darovan život?

Danas, kada se sjećamo naših ubijenih fratara i drugih nevinih žrtava želja mi je da nam oni budu uvijek iznova poticaj za konkretno življenje Evanñelja. Svaki je od njih na jedinstven način i ustrajno, svojim životom pokušao očitovati nešto od one ljubavi koja je Kristu donijela smrt na križu, a čovječanstvu spasenje.

U teškim vremenskim okolnostima, Kristom poneseni naši pokojni fratri su proslavili Boga predano mu služeći u svome narodu. Tako su za sobom ostavili svijetli trag i svjedočanstvo dobrotom ispunjenoga, Bogu posvećenoga života.

I ovo naše okupljanje izraz je dubokog poštovanja i zahvalnosti pred onima koji su nesebičnim i neustrašivim življenjem zapaljenu baklju milosti Božje predali nama u ruke. Zahvaljujući njihovom svjedočanstvu hrabrosti i vjere dobro znam odakle dolazim, ali s puno nade i strepnje htio bih znati kamo ja i moj narod danas idemo.

Naša nas povijest obvezuje da tu baklju vjere i pripadnosti svome narodu čuvamo, rasplamsavamo i upaljenu predamo budućim pokoljenjima. Sjećanje na naše ubijene fratre, koji su svojim životom posvjedočili ljubav prema Bogu i svom narodu, potiče nas da i mi vršimo Gospodinovu zapovijed ljubavi. Svaki je od ovih 66 ubijenih fratara kojih se danas spominjemo na jedinstven način dao kršćanskoj nadi lice, Bogu posvećujući svoj život i odgovarajući na potrebe vremena u kojemu su živjeli.

Braćo i sestre, kako ne bismo upali u napast da želimo postići slavu zbog onoga što su drugi učinili (usp. OP 6, 3) trebamo se zapitati nad našim životom, prihvaćajući otvorena i raspoložena srca primjer što su nam ga naša pokojna braća ostavila. Samo tako ćemo moći iskreno opjevati njihove slave. U ovom trenutku, u kojem sa zahvalnošću promatramo prošlost, usmjeravajući oči u budućnost prema kojoj nas Duh potiče i vodi (usp. Vita Consecrata 110) pozvani smo sa zahvalnošću prihvatiti svoju povijest, s odgovornošću sadašnjost i s nadom budućnost.

11

Kršćanski živjeti znači nadati se, nikada posustati, niti predati se beznañu. Nadati se znači svoju sigurnost položiti u onoga koji je obećao i u obećanjima ostao vjeran. Tu nadu živjeli su i svjedočili i naša braća, i to često poput Abrahama u nadi "protiv svake nade". Koja ih je snaga, braćo i sestre, držala u tim, ne baš lakim trenutcima njihova života? Snaga nade, ili bolje rečeno snaga "Krista Isusa nade naše" (1 Tim 1,1).

Cijela naša Provincija živjela je tu nadu od prvih dana svoga osnutka i dolaska u naše krajeve, cijelo to vrijeme naši su pratitelji bili vjera u Boga, čekanje i nada.

Braćo i sestre, i od nas danas traži se da snagom sjećanja sudjelujemo u svakome danu i svakom dogañaju svoje prošlosti, isto se tako od nas traži da se snagom nade pripremamo na svaki pojedini dan svoje budućnosti. To je ono kulturološko sjećanje jednoga naroda koji se sjeća, koji ima dogañaja iz svoje povijesti a koji se nikako ne mogu niti smiju zaboraviti. To sjećanje prenosi ne samo činjenice, nego smisao. To sjećanje stvara zajednicu i zajedništvo. Samo prošlost od značenja se pamti, samo podsjećana prošlost postaje značajnom.

Dragi vjernici, prolaziti putem nade često znači prolaziti putem križa, kroz trpljenja. No kršćanin i u takvim trenucima ostaje vjeran, poput naših pokojni fratara koji su naviještali, slavili i služili Evanñelju nade. Oni su naviještali Evanñelje nade i svjedočili ga svojim životom sve do prolijevanja krvi, jer su bili sigurni da ne mogu živjeti bez Krista, jer su bili spremni umrijeti za njega u uvjerenju da je Isus Gospodin i Spasitelj čovjeka i da samo u njemu čovjek nalazi puninu pravoga života. Oni su slavili Evanñelje nade, jer je predanje njihova života bilo najradikalnije i najsnažnije očitovanje one žrtve žive, svete i Bogu ugodne, koja je pravo duhovno bogoštovlje, izvor, duša i vrhunac svakoga kršćanskoga slavlja. Konačno, oni su služili Evanñelju nade, jer su svojom smrću očitovali da poslušnost evanñeoskome zakonu raña moralni život i društveni suživot koji časti i promiče dostojanstvo i slobodu svake osobe. I to je pjesnik prekrasno izrazio:

O, ne govori da nema spasa I da si srušen od paćenja svog; Što je noć crnja - Sve jasnije zvijezde, Što je bol dublja – sve bliži je Bog! (Majkov)

Braćo i sestre, i ovo naše okupljanje i ova sveta euharistijska žrtva neka bude pouka i poruka

nama danas. Neka primjeri hrabrog i nesebičnog življenja naših pokojnih fratara i svih drugih nevinih žrtava koji su slijedili Krista i po život opasnim vremenima privuku sve nas potpunijem predanju na putu Isusa Krista. Želio bih da nam večeras progovore životi naših pokojnih fratara, da u njima doista otkrijemo primjere hrabrosti i odvažnosti.

Dragi vjernici, o 66. obljetnici mučeničke smrti naših fratara kao i svih nevino pogubljenih civila neka nam njihovi svijetli životni primjeri budu razlog nade u vremenima koji za nadom vape. Upravo u njima otkrivamo nadu koja, jer je utjelovljena u konkretnim ljudskim životima, jest nada koja privlači a ne obmanjuje, nada koja potiče a ne zavarava, nada koja je božanska jer uzdiže čovjeka i otvara put u budućnost.

Neka nam Gospodin pomogne da i mi svoje poslanje smjelo svjedočimo i promičemo svjesni da ni vrijeme ni mjesto ni političke niti bilo kakve druge okolnosti nisu presudne za ostvarenje svetosti, već život utemeljen na Evanñelju Isusa Krista.

U korijenu moga i tvoga kršćanskoga života jest osoba Isusa Krista i Evanñelje. Samo Krist i Evanñelje mogu pružiti dosljednost i istinu našem životu i poslanju. Naš Bog je Bog nade i obećanja. Amen.«

Pri samom kraju sv. Mise nazočnom Božjem puku obratio se fra Miljenko Stojić (inače

vrstan pjesnik, kritik i književnik!,op.p) - vicepostulator postupka mučeništva »Fra Leo Petrović i 65 subraće«, predstavivši iscrpni Vicepostulatorni rad u minuloj godini.

VICEPOSTULATOROV GOVOR

12

»Draga braćo i sestre, prijatelji naše pobijene braće! I ove smo godine zajedno ovdje na ovom mjestu koje je s pravom postalo simbolom mučeništva hercegovačkih franjevaca u Drugom svjetskom ratu i poraću. Prepoznali su to i ondašnji hrvatski biskupi pa su ubojstvo i spaljivanje 12 franjevaca iz širokobriješke zajednice uvrstili u ono glasovito Pastirsko pismo iz rujna 1945. Njihova žrtva, žrtva svih ostalih pobijenih franjevaca i vjernog puka Božjeg nije otišla u zaborav nego je svijetlila i svijetli u našoj svijesti i u našem puku. Vicepostulatura postupka mučeništva »Fra Leo Petrović i 65 subraće« tijekom cijele godine nastavila je raditi na otkrivanju istine o tim teškim danima. Mnogi su joj u tome na različite načine pomogli i ja im sada svima zahvaljujem. Ispitivanje i pronalaženje još živućih svjedoka izgleda da se polako bliži kraju. Naravno, voljeli bismo da ih ima još, jer je njihovo svjedočenje jedan od bitnih elemenata da Crkva jednoga dana našu pobijenu braću proglasi blaženima i svetima. Mjesni biskup ustrojio je crkveni sud koji ih ispituje i neka je hvala svima onima koji na tome rade. Nastavili smo i redovno izdavati glasilo Vicepostulature "Stopama pobijenih". Izlazi dva puta godišnje, u siječnju i u srpnju. Mislim da možemo reći da je već poprimilo svoj prepoznatljivi okvir i postalo nezaobilaznim sredstvom u proučavanju ne samo naše pobijene braće već i prostora i vremena u kojem su ubijeni. Zbog toga je lakše doći do suradnika pa će zacijelo u budućnosti glasilo biti još bolje. Čitajmo ga i širimo da bismo tako došli do još skrivenih komadića istine. Već je, naime, poticalo i potiče na svjedočenje one koji iz raznih razloga to nisu mislili učiniti. Kroz ovo vrijeme počeli smo i s izdavanjem knjiga. Prva je bila "Ubijena gimnazija" od Joze Tomaševića-Koške, a druga, koja je izišla ovih dana, "U nebo zagledani" od fra Častimira Majića. To je hercegovački franjevac koji živi u Chicagu i ima punih 97. godina. U svojoj 95. godini počeo je pisati članke o pobijenim hercegovačkim franjevcima, a sve ih je poznavao, i tako nam darovao izvrsnu, svjedočku knjigu. Nju i mnogo toga drugoga možete nabaviti nakon sv. mise. U pripremi i u tisku je još nekoliko knjiga o čemu ćete biti obaviješteni. Jedna od bitnih stvari koja je napravljena ove godine svakako je iskapanje na Širokom Brijegu u Knešpolju te u Ljubuškom na Tomića njivi. Vicepostulatura je to učinila zajedno s povjerenstvima za obilježavanje i ureñivanje grobišta iz Drugog svjetskog rata i poraća u tim općinama koje je imala čast idejno potaknuti. Hvala svima koji su sudjelovali i sudjeluju u njihovom radu, kao i u radu onih u općinama Neum i Posušje koja su takoñer započela radom. Još neke općine namjeravaju isto učiniti. U Dubravi u Knešpolju pronašli smo 28 tijela meñu kojima bi, prema svjedočenjima, trebao biti i 1 franjevac. Na Tomića njivi takoñer smo pronašli 28 tijela i prema vanjskim znakovima, ostatcima tkanine koja neodoljivo podsjeća na habit i ostatcima franjevačke krunice, predmnijevamo da su tu pokopana i najmanje dvojica franjevaca. Posmrtne ostatke prebacili smo na Medicinski fakultet u Mostaru i o kome se točno radi znat ćemo nakon DNK analize. Budući da je veoma skupa, jedan pokušaj na jednom tijelu stoji preko 4.000 kn, povjerenstva su objavila žiro-račune na koje svoje priloge mogu doznačiti svi oni koji su u mogućnosti i žele pomoći da se identificiraju svi pobijeni u spomenutim masovnim grobnicama i u drugima koje čekaju na otkopavanje. Važan dogañaj zacijelo je bio i premještanje Vicepostulature s Humca ovdje na Široki Brijeg što se dogodilo 10. studenoga prošle godine. Hvala gvardijanu fra Sretanu Ćurčiću i svim ostalim fratrima u širokobriješkom samostanu koji su u skučenosti ipak pronašli prostora za nju. Sada se Vicepostulatura, zajedno s braćom iz samostana i čitave Provincije, može više posvetiti čuvanju, razvoju i izgrañivanju ovog središnjeg žrtvoslovnog mjesta naše Provincije nadovezujući se tako na sve ono dobro što su u tom pogledu fratri ovdje učinili. Bilo bi potrebno još stvoriti prostore za spomen izložbu koja bi bila trajan znak što se dogodilo i zbog čega se dogodilo. Kao logičan nastavak žrtvoslovnih mjesta to bi svakako bila zgrada sjemeništa u nastavku samostana. Komunisti su je oduzeli franjevcima i pozivam društvene vlasti da učine sve što je u njihovoj moći da tu zgradu što prije vrate njezinom pravom vlasniku. Priredili smo ove godine po prvi put i Dane pobijenih hercegovačkih franjevaca koji su počeli 4. veljače. Sastojali su se od sv. mise zadušnice i prigodnog programa. Hvala svima koji su u svemu tome sudjelovali.

13

Ministarstvo obrazovanja, znanosti, kulture i športa Županije Zapadno-hercegovačke, na čelu s ministrom Mariom Bušićem, u prigodi obljetnice koju obilježavamo izdalo je naputak pučkim i srednjim školama u županiji da tih dana održe sat povijesti. Najljepša hvala. Ovo je samo nekoliko točaka iz rada Vicepostulature kroz proteklo vrijeme. Mnogo širi prikaz i sve drugo najlakše je pronaći na portalu pobijeni.info. Tamo su i podatci kako možete doći u doticaj s nama. Uvijek nam je drago kad ne samo kao pojedinci nego i kao skupina doñete na naš i vaš Široki Brijeg. Tada se osjeća da smo zajedno na jednom te istom zadatku: rasvijetliti mučeništvo naše pobijene braće i puka Božjeg te iz svoje nutrine ukloniti prljave naslage prošlih vremena i početi živjeti kao slobodni ljudi. Ako slučajno znate kakav podatak koji bi nam bio koristan, podijelite ga s nama, kao i vijest o udijeljenim milostima ili čak ozdravljenjima na zagovor naše pobijene braće. Ne razbijajmo si glavu time kad će biti službeno priznati mučenicima, nego zdušno na tome radimo. Hvala Vam još jedanput na dolasku«.

Nakon vicepostulatora Stojića riječ je uzeo širokobriješki gvardijan fra Sretan Ćurčić izrekavši riječi zahvale mnp. o. provincijalu, kao i subraći svećenicima koji su u tako velikom broju došli suslaviti sv. Misu, kao i svima onima koji su prethodnih dana (pa tako i taj dan!) svojim molitvama ispunili širokobriješku crkvu Uznesenja BDM sudjelujući u programu "1. Dana pobijenih hercegovačkih franjevaca". Otac gvardijan je na posebit način pozdravio obitelji pobijenih fratara – Mučenika, kao i nazočne članove splitske podružnice Udruge Hrvatske Domovinske Vojske 1941. – 1945.

Zahvalivši se Vicepostulaturi na njenom nadasve predanom radu o. gvardijan je na kraju obećao kako će sa širokobriješko braćom fratrima čuvati svetu uspomenu (kao i samo mjesto ubojstva i pokopa!) naše nevino umorene mučeničke braće, a potom je pozvao na molitvu sav Božji puk da ih Crkva čim prije uzdigne na čast Oltara. Nakon govora mnp. otaca, gvardijana i vicepostulatora, red bi bio i da se potpisnik ovih redaka toplo zahvali na svečanom dočeku i pozivu na (pre)bogati domjenak: ponajprije našem domaćinu – fra Vendelinu Karačiću, gvardijanu fra Sretana Ćurčiću, vicepostulatoru fra Miljenku Stojiću i svim ovdašnjim (širokobriješkim), kao i svim hercegovačkim fratrima. Ugledni hrvatski povjestničar fra Martin Planinić upotpunio je naš boravak na Širokom Brijegu. Nu, valja priznati… Takav doček i toliku ljubaznost (fra Vendelin nas je stalno posluživao i podario nam 50-ak dvanaestolisnih kalendara, a fra Miljenko mi je za popudbinu natovario brdo knjiga!) nikada i nigdje u svom životu još nisam doživio, pa čak ni kod mojih splitskih fratara s kojima sam svaki dan!

Malo je reći (kao da ništa nisam rekao!): dragi moji fra Vendeline, fra Miljenko i fra Sretane: Hvala Vam i Bog vas sve blagoslovio!

Po zagovoru širokobrijeških Mučenika spomenite se gdjekad i mene grješna u svojim molitvama!

Petar VULIĆ

FRANJEVCI SAMOSTANSKE OBITELJI NA ŠIROKOM BRIJEGU UBIJENI OD JUGOSLAVENSKIH PARTIZANA – KOMUNISTA 194 5.

O. Marko Barbarić (1865. – 1945.) Klobuk O. Jozo Bencun (1869. – 1945.) Meñugorje O. Stanko Kraljević (1871. – 1945.) Mokro O. Ivo Slišković (1877. – 1945.) Mokro O. Bonifacije Majić (1883. – 1945.) Vitina O. Augustin Zubac (1890. – 1945.) Čitluk O. Krešimir Pandžić (1892. – 1945.) Drinovci O. Fra Radoslav Vukšić (1894. – 1945.) Studenci O. Krsto Kraljević (1895. – 1945.) Grljevići O. Arkanñeo Nuić (1896. – 1945.) Drinovci

14

O. Fabijan Paponja (1897. – 1945.) Lipno O. Marko Dragičević (1902. – 1945.) Meñugorje O. Andrija Jelčić (1904. – 1945.) Stubica O. Dobroslav Šimović (1907. – 1945.) Hamzići O. Leonard Rupčić (1907. – 1945.) Hardomilje O. Bruno Adamčik (1908. – 1945.) Konjic O. Tadija Kožul (1909. – 1945.) Turčinovići O. Borislav Pandžić (1910. – 1945.) Drinovci O. Nenad Pehar (1910. – 1945.) Stubica O. Roland Zlopaša (1912. – 1945.) Posušje O. Mariofil Sivrić (1913. – 1945.) Meñugorje O. Žarko Leventić (1919. – 1945.) Drinovci Fra Fabijan Kordić (1890. – 1945.) Grljevići Fra Melhior Prlić (1912. – 1945.) Sovići Fra Viktor Kosir (1924. – 1945.) Uzarići Fra Miljenko Ivanković (1924. – 1945.) Tubolja Fra Stjepan Majić (1925. – 1945.) Vitina Fra Ludovik Radoš (1925. – 1945.) Blažuj-Duvno Fra Kornelije Sušac (1925. – 1945.) Cerno Fra Rudo Jurić (1925. 1945.) Radešine

»Bog ih je stavio na kušnju i našao da su ga dostojni. Primio ih kao žrtvu paljenicu. Za malo muke zadobiše dobra velika.«

2011-07-13

IZIŠLO GLASILO STOPAMA POBIJENIH, 7

Široki Brijeg, 13. srpnja 2011. (Gojko Jelić / Vicepostulatura) – »Isus Krist je davno govorio o osloboditeljskoj ulozi istine i taj je govor mijenjao i mijenja ljudsku povijest. Sebi ne umišljamo posebne uloge i posebne dosege, ali da ćemo uvijek tražiti istinu, tražit ćemo je.« Ovim riječima vicepostulator i glavni urednik glasila »Stopama pobijenih« fra Miljenko Stojić započinje svoj Uvodnik i tako nastavlja hvalevrijedno traganje za istinom o pobijenim hercegovačkim franjevcima i o povijesnim okolnostima u kojima se to dogodilo.

U rubrici Iz ljetopisa saznajemo o dogañajima u posljednjih pola godine počevši od obilježavanja 66. obljetnice komunističkog ubojstva 66 hercegovačkih franjevaca diljem domovine pa do predstavljanja rada Vicepostulature kroz to vrijeme.

Rubrika Podsjetnik donosi »Upute mnogopošt. Ocima Provincijalima Hrvatskih franj. Provincija« koje su donesene u Rimu početkom Drugog svjetskog rata. Fra Krešimir Pandžić, provincijal, upozorava braću »na mogućnost zaraznog utjecaja duha ovog svijeta posebno u opojnim danima novostečene državne nezavisnosti«, te nastavlja u svome pismu: »Poznato je, da se nijesmo ogriješili o krv ili imovinu tuñu. Strahote zabluda i orgije strasti oko nas nijesu nam pomutile čistoću vjere i spoznaje, da su pred Bogom svi ljudi, bez razlike vjere i imena, braća. Mnogi izmeñu nas, s pohvalom ističem, spasavali su živote, otirali suze, ublaživali bijedu i zalagali se za uklanjanje bezakonja. Sotonska zloba i ljudska ludost neće nas razumjeti. Dosta nam je svijest, da će nas za to Bog nagraditi i da nismo iznevjerili duhovnu baštinu sv. Franje.« Provincijal hercegovačkih franjevaca fra Leo Petrović u Mostaru u kolovozu 1943. svoj poštovanoj braći u provinciji piše: »Budućnost je naša u Božjim rukama. Njegova providnost ravna udesom svemira, svjetova i pojedinaca. O sudbini čovječanstva razbijaju glave najveći umovi svijeta, ali je konačna odluka u

15

rukama vječnog Neimara, Stvoritelja svega vidljivog i nevidljivog. Naše je da radimo i da se usrdno molimo za milosrñe i pomoć. Pobožno molenje našega Breviara i drugih naših privatnih pobožnosti jest mjerilo duhovnog života.«, te posebno naglašava: »Stoga u sporazumu s otcima provincije najstrože pod prijetnjom kaznenih sankcija zabranjujemo svima i svakome u javnosti i uobće pred vanjskim osobama davati izjave o prilikama u Domovini i javno kritikovati rad naših vlasti, prognosticirati budućnost u svietu i kod nas, te iznositi svoje mišljenje o svjetskim problemima i dogañajima.« Navedeni dokumenti govore koliko se pozornosti posvećivalo odnosu prema vlasti u tim vremenima. Oni koji su nam krojili povijest kroz »svoju istinu« drukčije su nam govorili.

Fra Ante Marić piše kako je mostarska franjevačka knjižnica očuvala mnoge tajne o patnjama i mučeništvu hercegovačkih franjevaca. S temeljitom obnovom knjižnice započelo se 2005. i tada su pronañeni razni, dobro skriveni predmeti koji su pripadali ubijenim hercegovačkim franjevcima. Tako su pronañene različite knjige s njihovim potpisom i nadnevkom kad su ih nabavili. Tu je i pribor za sv. misu kojim su se služili fra Smiljan Zvonar i ostali slaveći sv. misu u tamnici, te plahta s krvavom mrljom fra Andrije Topića, ubijenog na Kočerinu.

U rubrici Povijesne okolnosti fra Mladen Barbarić svjedoči o pokolju njemačkih ranjenika smještenih u samostanu časnih Školskih sestara franjevaka na Lištici.

Skup održan na zagrebačkom Trgu (još uvijek) maršala Tita u svibnju 2011. podsjetio je na krvavi svibanj 1945. Prosvjedu protiv naziva trga datog po visokorangiranom svjetskom zločincu pridružio se i fra Miljenko Stojić mudrim i argumentiranim govorom.

U novoj rubrici Povjerenstva glasilo donosi pregled rada povjerenstava za obilježavanje i ureñivanje grobišta Drugog svjetskog rata i poraća u Širokom Brijegu, Ljubuškom, Neumu, Posušju i Busovači. Vicepostulatura postupka mučeništva »Fra Leo Petrović i 65 subraće je inače njihov idejni začetnik.

Dr. fra Andrija Nikić u rubrici Stratišta donosi svjedočenje fra J. D., ñaka širokobriješke Franjevačke klasične gimnazije, kako je odluka o rušenju Širokog Brijega donesena u komunističkom skrovištu na Biokovu.

Damir Šimić istražuje je li Josip Broz Tito osobno zapovjedio masovne likvidacije političkih neistomišljenika? Autor dokumentirano tvrdi da je Tito osobno zapovijedao završnim partizanskim napadima na Široki Brijeg i Mostar.

Ante Mijatović istražuje zbog čega se fra Bogomir Zlopaša silno zamjerio Juri Galiću, nekadašnjem komunističkom voñi i ilegalcu u zapadnoj Hercegovini.

Dr. fra Andrija Nikić donosi i svjedočenje o susretu šibenskog biskupa Josipa Arnerića s oficirom J. V., koji se 1945. nalazio na Širokom Brijegu. Svjedok je izjavio: »Crkva je obeščašćena. Ušao sam u crkvu. Tamo su konje uvodili, kipove lupali, razbacivali sve što su rukom dohvatili. Meni se smrklo pred očima i smutilo u duši. Kad sam progledao odlučio sam spasiti bar štogod od tog modernog vandalizma. Dao mi je jedan križ – nastavio je biskup Arnerić. "Ovaj križić (veličine dlana) uzeo sam iz širokobriješke crkve, uzeo sam ga i sakrio da ga ne bi partizani obeščastili. Dajem ga Vama."«

Drugi tekst u rubrici Glas o mučeništvu donosi svjedočenje fra Zlatka Sivrića koji je s dr. fra Andrijom Nikićem razgovarao u rujnu 1971. o njegovim uspomenama na borbe oko Širokog Brijega. Fra Zlatko na šest stranica svoga svjedočenja donosi potresne podrobnosti o stradanju fratara u Hercegovini. »Dana 19. ožujka 1945. na Širokom Brijegu se skupilo svijeta. Tog dana mlañarija se već vratila iz mobilizacije, a bilo je tu i ljudi.

16

Možda su se i dogovorili, ali oni su tada došli do skloništa, koje je bilo obično zatvoreno s nekoliko stijena. Tada su mladići odvalili te stijene. Pogledali su i vidjeli da se unutra nalaze naslagana tjelesa i zapaljena, jedino po neki dio tijela je ostao netaknut. Doletjela je tu milicija s Lištice. Nisu mogli ništa učiniti. Svijet se zgrnuo, bilo je plača, uzvikivanja, zaziva, molitve ... Milicija je telefonirala u Mostar i iz Mostara je stigao jedan odred vojske. Vojska je zatrpala ulaz. Tako zatrpan je ostao sve do sada. Tu je bila prisutna majka + fra Branka Šuška. Pričala mi je da je kad je ulazila prepoznala nogu fra Arkanñela Nuića po papuči. Sve ostalo mu je izgorjelo. Kad sam to slušao plakao sam kao dijete...«

Dr. fra Robert Jolić u rubrici Pobijeni donosi životopis okrutno ubijenog kočerinskog župnika fra Valentina Zovke. O ubojstvu njega i njegova sestrića fra Andrije Topića prvorazredno je svjedočanstvo ostalo sačuvano u dopisu šefa Ozne za Kočerin, istočnohercegovačkog Srbina i donedavnog četnika Danila Pecelja koji je najizravnije bio umiješan u smrt navedene dvojice franjevaca. Partizani su čak nastojali prekriti tragove optužujući za njihovu smrt ustaše, što im, dakako, nitko nije povjerovao.

Krešimir Šego je razgovarao s fra Častimirom Majićem, autorom knjige U nebo zagledani koji i u svojoj 98. godini života svježim duhom prati zbivanja oko sebe. Fra Častimir je sve ubijene fratre o kojima piše u svojoj knjizi osobno poznavao, s njima se često susretao i zajednički dijelio životnu sudbinu na Širokom Brijegu i u Mostaru. Na kraju zanimljivog razgovora fra Častimir poručuje da se nada da ćemo pobijene hercegovačke franjevce uskoro štovati na našim oltarima.

VIJEST ŠIROKI BRIJEG: STOPAMA POBIJENIH – 3. SIMPOZIJ

Široki Brijeg, 29. rujna 2010. (Vicepostulatura) – U samostanu Hercegovačke franjevačke provincije na Širokom Brijegu u nedjelju, 2. listopada, bit će održan 3. simpozij pod nazivom Stopama pobijenih. Osvjetljavanje je to komunističkog ubojstva 66 hercegovačkih franjevaca te povijesnih okolnosti u kojima se sve dogodilo. Program počinje u 11.00. Najprije slijedi sv. misa koju će predvoditi dr. fra Robert Jolić, glavni urednik Naših ognjišta. Nakon sv. mise, takoñer u crkvi, bit će održana sljedeća predavanja. Dr. Branimir Lukšić, pravnik i sveučilišni profesor te negdašnji župan, govorit će o Hrvatskom križnom putu i britanskoj ulozi u njemu. Dr. Ivo Lučić, docent na Filozofskom institutu u Mostaru te znanstveni suradnik Hrvatskog instituta za povijest, govorit će o Pronalaženju posmrtnih ostataka ubijenih u Drugom svjetskom ratu i poraću te doprinosu Vicepostulature postupka mučeništva »Fra Leo Petrović i 65 subraće«. Vice Nižić, pročelnik Povjerenstva za ureñivanje i obilježavanje grobišta iz Drugog svjetskog rata i poraća na području općine Ljubuški govorit će o radu do sada ustrojenih povjerenstava u BiH: Široki Brijeg, Ljubuški, Neum, Posušje i Busovača. Svojom nazočnošću simpoziju i širenjem predavanja koja će biti održana doprinesimo širenju i pronalasku istine o minulim dogañajima.

2011-10-03 ŠIROKI BRIJEG: ODRŽAN 3. SIMPOZIJ STOPAMA POBIJENIH

Nedjelja, 02. listopada 2011. | čitanja: 45Široki Brijeg, 2. listopada 2011. (Marijana Bošnjak / Vicepostulatura) – Vicepostulatura postupka mučeništva »Fra Leo Petrović i 65 subraće«, na čelu s vicepostulatorom fra Miljenkom Stojićem, danas je na Širokom Brijegu priredila 3. simpozij »Stopama pobijenih«. Svrha simpozija je istraživati ubojstvo 66 hercegovačkih franjevaca tijekom i u poraću Drugog svjetskog rata da bi jednoga dana

17

mogli biti proglašeni blaženima i svetima. Istražujući njihovu smrt nezaobilazno je istraživanje i smrti ostaloga vjernog puka koje je u to vrijeme snašla slična sudbina. I ove godine program je započeo svetom misom u 11.00. Misu je predstavio dr. fra Robert Jolić, glavni urednik Naših ognjišta, a suslavili su fra Miljenko Stojić, vicepostulator, te fra Sretan Ćurčić, širokobriješki gvardijan. U svome nagovoru dr. fra Robert Jolić se zahvalio fra Miljenku Stojiću na njegovom trudu oko istraživanja života i okolnosti smrti naših franjevaca, a u svojoj propovijedi je istaknuo kako se ne trebamo s mržnjom sjećati onih koji su ubijali nevine već sjećati se onih, kako naših franjevaca tako i ostaloga puka, koji su položili svoj život za vjeru i za opstanak svoga naroda. Fra Robert je spomenuo i blagopokojnoga papu Ivana Pavla II. koji je takoñer osjetio snažnu potrebu današnjih kršćana za primjerima običnih ljudi koji su polagali svoje živote za vjeru. Osvrnuo se i na nedavno dogañanje u Udbini, posvećenje crkve Hrvatskih mučenika, kojem je nazočio kardinal Josip Bozanić. On je tom prilikom izmeñu ostaloga rekao da će se »na Udbini u središtu Hrvatske simbolički skupiti svi spomeni na stratišta hrvatskih ljudi, da bi bili prisutniji našemu duhovnomu zrenju i razmatranju Kristova križa.« Po završetku misnog slavlja nastavio se program simpozija izlaganjima prof. dr. sc. Branimira Lukšića, prof. dr. sc. Ive Lučića te gosp. Vice Nižića. Najprije je fra Miljenko Stojić pozdravio sve prisutne i zahvalio se na odazivu na ovakav jedan dogañaj. Nakon toga je pozvao prof. dr. sc. Branimira Lukšića koji je imao izlaganje na temu Hrvatski križni put i britanska uloga u njemu. On se tu osvrnuo na strašne dogañaje koji su pratili one nedužne ljude, igrom slučaja, zatečene u monstruoznom kažnjavanju bez suñenja. Brojke koje su ovdje iznesene bile su šokantne i na izrazima lica se moglo primijetiti zgražanje i nevjerica. Ipak, kad čujete kako je »Prema britanskom vojnom arhivu kod Bleiburga na jugoslavensko-austrijskoj granici bilo 200.000 hrvatskih vojnika i oko 500.000 civila koji su tamo došli predati se britanskim postrojbama, no Britanci su ih na vjeroloman način izručili Titovim komunistima koji su velik broj njih, prema riječima engleskog povjesničara Nikolaja Tolstoja, poubijali u uvjetima bezobzirnog divljaštva«, teško da će netko ostati ravnodušan. Iza ovoga izlaganja uslijedilo je izlaganje prof. dr. sc. Ive Lučića na temu Pronalaženje posmrtnih ostataka ubijenih u Drugom svjetskom ratu i poraću te doprinos Vicepostulature postupka mučeništva »Fra Leo Petrović i 65 subraće«. I ovdje se susrećemo s brojkama koje su poražavajuće za opstanak hrvatskoga naroda na našim prostorima i samim tim mora se nešto raditi na pronalasku tih, još uvijek nebrojenih, žrtava. A kad uzmemo za činjenicu da je Komunistička partija to ubijanje pravdala popravljanjem naroda, kao što jedno izvješće govori, ne smijemo ostaviti sve nerazjašnjeno i zemljom skriveno. Prof. dr. sc. Ivo Lučić osvrnuo se i na sve one masovne grobnice koje su u zadnjih nešto više od godinu dana otkrivene i koje jasno pokazuju kako se radilo o nasilnoj smrti koja je snašla te ljude, krive samo što su bili Hrvati i što nisu htjeli napustiti svoga Boga. Treće izlaganje koje se moglo čuti na ovom simpoziju jest izlaganje gosp. Vice Nižića. On se osvrnuo na Rad Povjerenstava za ureñivanje i obilježavanje grobišta iz Drugog

18

svjetskog rata i poraća na području općina Široki Brijeg, Ljubuški, Neum, Posušje i Busovača. Ovdje smo slušali kako pet povjerenstava, a to su povjerenstva u pet općina, radi i funkcionira. Dobili smo presjek svih projekata koji su se radili i koji tek slijede, a na kraju je gospodin Nižić iskoristio priliku kako bi pozvao »i ostale općine da pokrenu proceduru u općinskim vijećima o ustrojavanju povjerenstava za istraživanje grobišta na području svojih općina, jer svima nam je znano da je na kraju i nakon Drugog svjetskog rata počinjen stravičan zločin nad hrvatskim narodom.« Svi smo bili ugodno iznenañeni kad nam je fra Miljenko rekao kako je meñu nama i biskup dr. Mile Bogović. Inače, on je gospićko-senjski biskup i crkveni povjesničar. Naravno, fra Miljenko ga je zamolio da nam se obrati što je on i učinio rekavši kako je došao vidjeti kojim sve to tokom ide i kako bi čuo nešto poticajno što bi se moglo i u Hrvatskoj primijeniti. Pohvalio je osnivanje povjerenstava po općinama i izrazio nadu da se nešto slično pokrene i u Hrvatskoj. Mi, s ove strane granice, iskreno se nadamo da će to biti i moguće. Nije skrivao činjenicu da bilo što, što se naziva hrvatsko, a još pritom i kršćansko, nailazi na otpor. Ali, nadodao je, da unatoč tome treba nastaviti raditi.

2011-12-14 STRANKA HRVATSKOG ZAJEDNIŠTVA PRIOPĆENJE ZA JAVNOST DOSTAVLJAMO HRVATSKOJ JAVNOSTI TEKST prof. dr. fra Andrije Niki ća KOJI JE DOSTAVIO STRANCI HRVATSKOG ZAJEDNIŠTVA POD NASLOVOM: POVIJEST NASRTAJA PRAVOSLAVNE CRKVE NA KATOLIKE U BOSNI I HERCEGOVINI

Povijest nasrtaja Pravoslavne crkve na katolike u Bosni i Hercegovini

Na temelju arhivskih podataka što sam ih pronašao u crkvenim i civilnim pismohranama na području Bosne i Hercegovine, te Hrvatske i grada Rima došao sam do podataka: da je prvi do sada poznati dokument kojim sultan zaštićuje katolike od pravoslavnih crkveno dostojanstvenika datiran u Carigradu 17. kolovoza 1498. godine. Tom dokumentu prethodila je terenska akcija pravoslavnih crkveno dostojanstvenika da podvrgnu katolike pod svoju jurisdikciju. Nakon toga je uslijedila zamolba s popratnim darovima. Umilostivljen vidljivim znakovima odanosti sultan je odobrio pisanje traženog fermana kako bi Pravoslavna crkva podvrgla katolike i u Bosni i Hercegovini pod svoju jurisdikciju.1[1][1] Prije izdavanja tog dokumenta prethodila je zamolba, a prije molbe plan da Pravoslavna crkva proširi svoju jurisdikciju na sve katolike na području osmanske okupacijske vlasti. Ili obratno, od plana i ideje o širenju pravoslavlja, odnosno Srbije i Srpske pravoslavne crkve išlo se preko molbe, dobivanja fermana na akciju. Tekstovi u sultanovim dokumentima su slični. Iako gotovo svaki od tih dokumenata ima posebne povode i adresante, ipak njihov bitni dio je gotovo nepromjenljiv.

1. Sadržaj traženog fermana Sadržaj prvog fermana o podjarmljivanju katolika pod jurisdikciju Srpske pravoslavne crkve i ubiranje odgovarajućih poreza nije mi poznat. Meñutim, poznat mi je njegov sadržaj iz 1693. godine. Uz neznatne izmjene, po svoj prilici, sadržaj starijeg fermana mogao bi glasiti kao i ovaj mlañi. To potvrñuje ferman iz 1693. koji pripada manastiru u Dužima (Hercegovina). Evo što, uz ispuštanje imena sultana i patrijarhe, stoji u tom fermanu: "…Hercegovački, mostarski, gabeoski, doljanski itd. kadije, Bog vas višim znanjem podario.

19

Sa ovim veličanstvenim pismom koje će Vam prispjeti stavlja Vam se do znanja da je … (taj i taj patrijarha i metropolita) mome veličanstvu s tužbom se obratio, u kojoj se pritužuje kako u istim kotarima stanujući: Latini (katolici), Madžari, Šokci, Gardijani, Lužani, Arnauti i ostali kristijanski narodi i svećenici, koji su od pamtivijeka državne daće u njemu spadajuće milostinje, skupštine i za vjenčanja Mitropolitu upućivali, sada se tomu protive i plaćanju ustručavaju govoreći: 'mi tebi ne damo, mi ćemo papi i Rimu plaćati i dati', te ujedno zamolio, da bi se koga bi se u smislu postojećih zakona postupati imalo. Usljed koje zamolbe, nalažem Vam da u istim kotarima stanujući Latini (katolici), Mañari, Šokci, Arnauti i ostali drugi krstijanski narod moraju godišnje dažbe daće i Patriki i Mitropolitu i spadajuće milostinje i za vjenčanja i sve ostale male i goleme pristojbine Mitropolitu uplaćivati i po običaju i ustanovljenom zakonu davati, ako bi se koji od svećenika tomu protivio i opirao imade Mitropolit po svojem običaju njega urediti, pokoriti se da mu tkogod tomu na put stane…"2[2][2] Nisam uspio pronaći čime je tužitelj dokazao da su latini (katolici) "od pamtivijeka državne daće u njemu spadajuće milostinje, skupštine (vjerojatno redovinu?) i za vjenčanje (takse) Mitropoliji i manastiru spadajuće pristojbine mitropolitu upućivali…" a "sada se tomu protive…" Patrijarha, želeći dobiti svoju naklonost, naglašava nepovjerenje Porte prema katolicima koji su povezani tajnim kanalima s papom i planiraju organizirati rat protiv osvajača. Meñutim, na temelju tužbe sultan daje meritorno rješenje. Nareñuje da se pristojbe i takse godišnje isplaćuju patrijarhi i metropolitima. Za izvršitelja naredbe, prema znanju pokrajinskih kadija kojima slijedi posebna nagrada, sultan ovdje ovlašćuje mitropolite – tužitelje. Konačno, dobivanje dokumenata s navedenim odredbama stajalo je dosta mita i "potplaćivanja". Sve se to isplatilo jer su tužitelji bili sigurni da će to stostruko naplatiti na terenu. U pozadini navedenog stoje svjedočanstva pravoslavnih povjesničara koji ističu da je njihova Crkva priznala Osmanlijama vlast, prihvatila kompromis i sklopila neki pakt, a vjerojatno dobila u prilog i koji sultanov dokument.3[3][3] Već od samog početka osmanskog vladanja, ističu i srpski povjesničari, njihova se Crkva proglasila "caput nationis" i preko svojih crkvenih predstavnika vršila zadaću ne samo da štiti pripadnike srpskog naroda gdje god se oni nalazili nego i da katolike pridruži svojoj zajednici. Nadalje, pravoslavno svećenstvo koristi svaki neuspjeh katoličke vojske pa čak i njihov uspjeh u daljem zaustavljanju osmanskog nadiranja, da na osvojenom području podjarmi katolike pod svoju jurisdikciju. Postojanje "pakta izmeñu Pravoslavne crkve i Osmanlija" potvrñuje mučenje franjevaca i rušenje franjevačkih samostana s jedne, a doseljavanje pravoslavaca i osnivanje njihovih manastira s druge strane.4[4][4] Konkretno, u Hercegovini se od starih sedam franjevačkih samostana na području zapadne (Novi, Ljubuški, Imotski, Bišće, Mostar, Konjic, Duvno, a vjerojatno još u Čerinu i na Policama) i bar četiri na području istočen Hercegovine, tijekom XVI. stoljeća ruše i posljednji, a osnivaju novi pravoslavni manastiri. Čini se da su se poznate naredbe i propisi – Kanuni i kanun-name za bosanski, hercegovčaki, zvornički, kliški, crnogorski i skadarski sandžak iz 1516… i slijedećih godina o zabrani popravljnja i podizanja ne samo samostana nego i križeva odnosile samo na franjevce, a ne i na pravoslavne.5[5][5] Neće biti iznenañenje kad se sazna da su neki pravoslavni crkveni dostojanstvenici umiješani u akciju franjevačkih stradanja Bosne Srebrene tijekom četiri stoljeća turske uprave.6[6][6] Nadalje, iz izloženoga je vidljivo da Porta ima posebnu taktiku i odnose prema pravoslavnima, a posebnu prema katolicima još od početka svog okupacijskog upravljanja na Balkanu. Brojni su izvori tijekom narednih stoljeća za navedene akcije. Na temelju pronañenih dokumenata upada u oči grupiranje tih dokumenata uz vojne akcije, bez obzira na uspjehe i poraze. Tako onaj prvi poznati slučaj slijedi nakon bitke na Krbavskom polju (1493.), drugi nakon tursko-mletačkog rata (1499.-1502.) a treći nakon 1509. u vrijeme trajanja

20

ugarsko-turskog primirja, a onaj iz 1514. nakon uspjelog pohoda Petra Berislavića u Dubici, slijedeći pokušaji kao da su pratili uspjehe ratova izmeñu hrvatskih banova i Turaka. Za pedeset godina (1498.-1548.) Porta je izdala jedanaest dokumenata kako bi zaštitila katolike i franjevce Bosne Srebrene od ponavljanih nasrtaja Pravoslavne crkve. U carigradskim pismohranama, kao i pismohranama Pravoslavne crkve, otkrit će se po svoj prilici najraniji dokumenti što ih je njihova Crkva dobila da bi ozakonila i dobila blagonaklonost Porte u svojim akcijama na podjarmljivanju i stavljanju katolika pod njihovu jurisdikciju.7[7][7]

2. Zaštićivanje katolika Prvi dosada poznati dokument kojim sultan zaštićuje katolike od nasrtaja pravoslavnih crkvenih dostojanstvenika datiran je 17. kolovoza 1498. godine. Ferman u cijelosti glasi: "On – Bog (u turgi) Bajazit sin Mehmed-hanov, vazda pobjedonosan! Ponosu kadija i sudaca, majdanima šerijata i odredaba, kadijama Novog brda i Srebrenice – da bi im vrline trajne bile! Kada stigne uzvišeni carski biljeg, primite na znanje da su sada stanovnici Novog Brda i Srebrenice poslali na moju Portu svoga čovjeka koji je ovako izvijestio: "Do sada patrijarsi i mitropoliti nisu običavali da se miješaju (u prava) naših svećenika (franjevaca). 'Do sada su, meñutim, došli, pobirati svoj prinos i vršili nasilja i nepravdu. To (tako) ranije nije bilo. Dalje je izvijestio ovako: 'Njihova vjera i vjerski obredi ne vrijede meñu nama'. Sada nareñujem da ove slučajeve kako treba ispitate i izvidite pa nastojte da i od sada bude onako kako je prije bilo i da nikako ne postupite drukčije, a ako su protivno običaju pobirali njihove prinose, preduzmite da se odmah natrag vrati, one koji se budu protivili i opirali ukorite, one pak koji ne poslušaju popišite i ovamo dostavite, i nakon što pregledate ovaj carski ferman, ostavite ga u rukama stanovnika Srebrenice. Vi pak oslonite se na uzvišeni znak". 8[8][8] Upada u oči da je prvi poznati protest protiv akcije Pravoslavne crkve potekao iz Srebrenice. Srebrenica je, izmeñu ostalog, utisnula takav pečat franjevačkoj zajednici na Balkanu da je njihova zajednica dobila – a djelomično još i danas nosi . ime Bosna Srebrena. Tu je dugo vremena bilo sjedište uprave iste provincije, a franjevci koji su, nakon dobivene Ahdname, 9[9][9] jedini ostali meñu katoličkim pučanstvom pod Turcima, nastavili svoju pastirsku službu ne samo pastoriziranja katolika nego su bili kulturni i gospodarski djelatnici, te njihovi čuvari i zagovornici. Čini se da je potrebno upozoriti da je izdavanju tog fermana prethodila terenska akcija pravoslavnih crkvenih visokih dostojanstvenika da podvrgnu katolike pod svoju jurisdikciju. Prije te akcije dobiven je odgovarajući sultanov dokument. Prije izdavanja tog dokumenta prethodila je molba, a prije molbe plan da Pravoslavna crkva proširi svoju jurisdikciju na sve podanike dokle god se proširi osmanska vlast. Ili obrnuto, od plana, preko molbe, dobivanja fermana na akciju. To potvrñuje ferman što se čuvao u pravoslavnom manastiru u Dužima. Nasuprot izjavama pravoslavaca da je katolička i pravoslavna vjera ista, u fermanu je zapisana tvrdnja katoličke strane. Da je osmanska vlast shvatila plan pravoslavlja, proizlazi iz naredbe: "da ove slučajeve kako treba ispitate i izvidite..…" Tako crkvenim vlastima jedne i druge vjeroispovijedi Porta priznaje pravo da pobiru prinose vjernika po starom običajnom pravu, ali pravo odlučivanja u konkretnom slučaju zadržava za sebe. Iza te prakse možda se krije plan Osmanlija da se u svojim osvajačkim ciljevima drže dvoličnog odnosa s podanicima i da uz pomoć pravoslavaca pridobije njihove snage za dalje osvajanje, a isto tako da u planu prema osvajanju katolika, dajući im slobodu vjeroispovijesti, ne uznemiri i digne katolički Zapad ujedinjen protiv Osmanlija koji su nadirali. Nadalje, moguće je da su se Osmanlije htjele poslužiti pravoslavcima da bi islamizirali katolike. Potrebno je upozoriti da se u fermanu ne dokazuje da su katolici "od pamtivjeka državne daće u njemu spadajuće milostinje i (takse) za vjenčanje mitropoliti i manastiru upućivali. A poznato je kako se "sad tome protive". Meñutim, patrijarha naglašava nepovjerenje Porte prema katolicima koji su, navodno, povezani tajnim kanalima s papom i 'planiraju' organizirati rat protiv osvajača. U

21

fermanu se daje meritorno rješenje. Nareñuje se da se pristojbe i takse godišnje isplaćuju patrijarhu i mitropolitima. Za izvršitelje naredbe, prema znanju kadija, sultan ovlašćuje mitropolite – tužitelje. Dobivanje ovakvih dokumenata stajalo je dosta mita i potplaćivanja. Isplatilo se, jer su tužitelji bili sigurni da će to stostruko naplatili od podjarmljenih katolika. Sultanova zaštita katolika u Srebrenici i Novom Brdu skrenula je, čini se, pravoslavne crkvenodostojanstvenike na Bosnu Srebrenu, odnosno Bosnu i Hercegovinu. Koncem lipnja 1504. uslijedio je novi ferman o sporu franjevaca s pravoslavcima u Hercegovini. Za pedeset godina (1498.-1548.) Porta je izdala jedanaest dokumenata kojim se zaštićuju katolici i franjevci od nasrtaja Pravoslavne crkve. Po svoj prilici tako toliko fermana je izdano i crkvenim dostojanstvenicima Pravoslavne crkve. Sve se to moralo skupo plaćati, ali za franjevce ništa nije bilo preskupo jer se radilo o biti ili ne biti na svom teritoriju i sa svojom vjerom.

3. Obnova Pećke patrijaršije 1557. Kako je Pećka patrijaršija obnovljena uz pomoć, zagovorom a možda i na inicijativu obitelji Sokolović, od 1555. do 1597. grupiraju se i ubrzavaju akcije na podvrgavanju katolika pod jurisdikciju Pravoslavne crkve. Odlučujući dogañaj za uspon i budućnost Srpske pravoslavne crkve povezan je uz politički uspon, prema Su'dlandu, islamiziranog bivšeg pravoslavnog kapelana iz istočne Hercegovine, poznatog pod imenom Mehmed Sokolović. Brat se islamizirao da bi Srpska pravoslavna crkva dobila nezavisnost, a po toj nezavisnosti da bi postala jedina snaga koja će ujediniti narod. Pod nazivom srpski narod krije se za dvojicu bez ikakve sumnje, sav kršćanski puk pod osmanskom vlašću. Da uskrisi pravoslavlje Mehmed je "žrtvovao" pravoslavlje i "prigrlio" islam. Kakvi su sve planovi i dogovori postojali izmeñu velikog vezira Mehmeda i patrijarha Makarija donekle se mogu razotkriti iz dokumenata što su uslijedili i akcija koje su se zbivale na štetu katoličanstva a na korist pravoslavlja na području Bosne i Hercegovine i gotovo cijelog Balkana. Godine 1557. on sam obnavlja Pećku patrijaršiju i kad je to uspio tada na stolicu postavlja svoga brata Makarija. Tako se u rukama dvojice roñene braće nalazi duhovna i politička vlast na ovom dijelu okupiranog Balkana. Dva brata – po imenu bi se reklo jedan pravoslavac, a drugi musliman (što u duši ne mora biti) usmjeruju povijest Turskog Carstva te srpskog naroda i Crkve novim smjerom. Pod vlast Pećke patrijaršije potpadoše sve "srpske" zemlje koje su bile pod turskim zulumom. 10[10][10] Osim crkvene jurisdikcije patrijarh dobiva i sudačku vlast i to ne samo u crkvenim stvarima. Uz to Pravoslavna crkva je raspolagala ogromnim materijalnim dobrima od Pešte do ispod Skopja. Makarija je na patrijaršijskoj stolici naslijedio Antonije, a posljednjeg Gerasim – sva trojica iz plemena Sokolovića. I u tome se nastavlja tradicionalna politika Pravoslavne crkve, da u svojim rukama skupi što je moguće više vlasti, oslanjajući se po mogućnosti što jače na državnu vlast. Tako se državna vlast koja je bila u to doba u rukama velikog vezira, izjednačila s vlašću patrijarhe, a njihove rodbinske veze imale su za cilj da se pod plaštem turske vlasti proširi pravoslavlje. Slijedećih pedesetak godina susreću se, prema turskim dokumentima, dvadeset i dva ponovljena pokušaja od strane Pravoslavne crkve i isto toliko franjevačkih obrana. Na izgled bezopasne prepiske uz značajne novčane izdatke kriju iza sebe i velike štete. Kroz isti vremenski period dolazi do rušenja svih pet katoličkih samostana u Hercegovini, a djelomično i po Bosni i podizanje pravoslavnih na područjima gdje prije nisu postojali. Istočna Hercegovina polagano, ali ustrajno prelazi na pravoslavlje. Razlozi za to su: 1. uzurpiranje biskupskog sjedišta sa strane mrkanjskih biskupa, 2. nepohañanje vjernika koji su pod turskom upravom, 3. protjerivanje franjevaca koji su služili te duše već gotovo 350 godina i 4. manjak drugih svećenika.11[11][11] Stvaranje pakta izmeñu Srpske crkve i Turskog Carstva u to vrijeme imalo je okončati živost Vlaha koji su se raspršili po Balkanu i uništavati feudalne slavenske pokrajine. Državi je trebala usluga:

22

treba preteći Vlahe da ne asimiliraju ostale narod. Pravoslavna crkva je preuzela na sebe ulogu da riješi taj problem. To je ona izvela vrlo uspješno: nestadoše oni kao takvi i žive još i danas u obliku srpstva. Na koncu konca patrijarh je bio država u državi, srpska država u osmanskoj carevini. Svoju Crkvu srpski je narod takvom osjećao i smatrao. Iz te duhovne sile povremeno se razvija regionalna vlast pojedinih vladika i mitropolita što će s vremenom dovesti do "vladičanstva" Crne Gore. Kao potvrdu dobro je prisjetiti se suda Sime Milutinovića koji u svojoj knjizi ističe: "Preuzvišeni mitropolit Rufim (vjerojatno Rufim I. 1593.-1639.) iskazao je pravoslavnoj vjeri posebnu uslugu, i ujedno je znatno unaprijedio srpstvo time, što je iz rimske vjere povratio na istočno pravoslavlje plemena Kučći, Bratonožiće i Drekaloviće. Ovi su malo prije toga od svećenika iz Albanije primamljeni na prijelaz u njihovu vjeru. Oni su naime susjedi Albanaca, a i sad se još sjedinjuju s njima po ženidbi, ali po nauci i zakletvi istoga mitropolite, na pametniji način nego prije; uzimaju naime njihove žene i danas još, ali im ne daju svoje; i tako je svaka muka rimske propagande uzalud."12[12][12] Nakon obnove Pećke patrijaršije sve su učestaliji i žešći napadi pravoslavaca na katolike. Slijedećih četrdesetak godina poznato je preko četrdeset (48) dokumenata – i prema tome vjerojatno na toliko progona, koji se odnose na iste akcije, ali na različitim područjima. Samo u pismohrani franjevačkog samostana u Zaostrogu čuvaju se četiri fermana sa sličnim sadržajem. U fermanu Selima III. iz 1567. stoji: "sandžak-bezima bosanskog, kliškog, hercegovačkog i zvorničkog sandžaka i kadijama u tim sanžacima. Ranije su kadije Mostara i Skradina uputili mojoj Visokoj Porti pismo u kome su izvijestili slijedeće: 'Na šerijatski sud dolaze svećenici, koji stanuju u crkvama Ljubuški, Zaostrog, Makarska, Srebrenica i Hlevne (Livna) i ostali kršćani. pa su se potužili ovako: 'Od carskog osvojenja do ovog današnjeg dana patrijarsi, mitropoliti i episkopi grčkih i srpskih nevjernika nisu uzimali od nas poreze, niti su ni na koji način miješali se u naše crkve. Sada, meñutim suprotno ranijem postupku traže od nas poreze, i suprotno šerijatu ulaze u naše crkve i posižu za njima, te nam vrše razna nasilja. Unatoč tome što mi u rukama imamo brojne fermane, kojim se to zabranjuje, oni to nisu poslušali, nego i dalje suprotno šerijatu i ustaljenom običaju miješaju se u to'. Moj pokojni otac, da mu je laka zemlja, bio je izdao ferman ( u kome se kaže): 'Ako patrijarsi, mitropoliti i episkopi grčkih i srpskih nevjernika nisu od starine običavali, da uzimaju poreze od navedenih svećenika naroda katoličke vjere (frenk taifa), i ako nisu imali nikakvog prava, da se miješaju u njihove crkve, te ako je istina, da oni sada, suprotno šerijatu, ustaljenom običaju i fermanima, koje ovi imaju u rukama, traže od navedenih svećenika poreze, i upadaju u njihove crkve i posižu za njima, te ih na taj način zlostavljaju, to spriječi, i ne dopusti, da nitko ništa ne radi suprotno šerijatu, ustaljenom običaju i starom kanunu.' Sada je na moju Portu poslan čovjek, koji moli, da se (taj ferman) obnovi. Stoga nareñujem slijedeće: 'Kad stigne ovaj ferman, izvidite, pa ako oni posižu suprotno fermanima, koji su i ranije izdati, to zabranite, i ne dopustite, da nitko ne radi ništa, što je suprotno šerijatu i, starom ustaljenom običaju, i ranije izdatom carskom fermanu. One koji ne poslušaju, prekorite, a koji se budu suprotstavljali, zapišite i ovamo javite. Nemojte dozvoliti, da mi se ovi ponovno žale. Oslonite se na, moj časni znak…'"13[13][13] U prosincu 1575. sud mostarskog kadije opisuje nasilje mitropolite Savatina prema katolicima u zapadnoj Hercegovini. Savatin je silom utjerivao novčane pristojbe i činio nasilja. Fratri su, uz znatne novčane izdatke i tom prigodom uspjeli zaštiti katolike.14[14][14] U 17. stoljeću već poodavno započeta i uhodana praksa širenja jurisdikcije nad katoličkim pučanstvom nastavlja se. Samo prema podatcima iz arhiva Franjevačkog samostana u Fojnici sačuvani su fermani sa sličnim sadržajem iz godina: 1610., 1614., 1615., 1618.,1619., 1623., 1626., 1627., 1629., 1635., 1662., 1665., 1668., 1679. i 1689.15[15][15] Taj popis se dopunja s hatišerifima i fermanima u korist katolika a proti pravoslavnima bijahu izdani u godinama: 1604.,

23

1613., 1622., 1648., 1653., 1661., 1667., 1672., 1675., 1692., 1693., i 1697. Akcije se, češće ili rjeñe, susreće sve do 1870. godine.16[16][16] Godine 1660. makarski biskup fra Marijan Lišnjić opisuje osobne poteškoće s carigradskim patrijarhom i skupini Turaka koji su ga napadali i optuživali da priječi katolicima provoñenje fermana da carigradskom patrijarhu priječi plaćanje poreza (bradarine). I to ne samo da brani katolicima, nego i svećenicima, fratrima i biskupima, koji odbijaju da se podlože carigradskom patrijarhu i da prihvate istočnjački obred. Biskup je naveo dvanaest svjedoka poimenično. Oni su jamčili za biskupa jednako kao i za svotu novca koja se mora platiti. Uza sveto bili su batinani skupa s biskupom i svaki je od njih, nakon što je bio batinan morao platiti po 3 škude po glavi. «Kako je dobro poznato vašim Uzoritostima, piše biskup Propagandi u Rim, da nije bilo njegove rodbine i ovih dobrih kršćana, ovaj put biskup sigurno ne bi izvukao živu glavu.»17[17][17] Ovaj primjer što ga je doživio biskup koji je došao iz Makarske postavlja pitanje, kakvo li je onda bio odnos protivnika prema fratrima koji su sa svojim katolicima ovdje trajno živjeli. Osim pritisaka i potražnji od katolika u Rami, u rujnu 1673. patrijarha traži i od biskupa da prizna njegovu jurisdikciju. "Uz to javljaju tužnu vijest, stoji u dokumentu od 8. rujna 1673. da se Gabela podložila, a imotski samostan je izgubio 80.000 baiachi (jaspri) tekućeg novca", a isto toliko su izgubili i duvanjski katolici. Da se zaštite od poteškoća, koje su se ponavljale "svake godine" franjevcima su pomagali dubrovački veleposlanici u Carigradu. Iz sedamnaestoga stoljeća poznato je 29 turskih dokumenata koji brane katolike od novih nasrtaja pravoslavnih crkvenih veledostojnika. U drugoj polovici XVII. stoljeća u unutrašnjosti Crne Gore nema više ni traga katolicizmu. Bez svojih svećenika, napadani i proganjani, katolici su silom prigrlili pravoslavlje ili, što se dogodilo u manjem broju islam. Nije isključeno da je maleni dio ovih "Turaka" kasnije prešao na pravoslavlje kad im je za vrijeme mitropolita Danila 1707. ili 1709. godine ostavljen izbor izmeñu sigurno smrti ili krst.18[18][18]

4. Daljnje navale U tom stoljeću spominje se i pokušaj "unije" Pravoslavne crkve iz Hercegovine s katoličkom. Primjerice prije 7. ožujka 1661. iguman manastira Tvrdoš stigao je u Rim s pismom svoga brata mitropolite Vasilija. Priznali su jedinstvo.19[19][19] Iguman je zatražio: 1. kakav nabožni dar s odgovorom na Vasilijevo pismo 2. preporuku kršćanskim vladarima 3. novčanu pomoć za putne troškove 4. predlaže da dvojica njihovih studenata budu primljena u rimski kolegij na daljnji studij.20[20][20] Biskup Ogramić je oko 1670. godine razotkrio Propagandi namjere pravoslavnih monaha i upozorio da njihov dolazak u Rim nema za cilj izraz poslušnosti papi, nego da dobiju novčanu pomoć i darove od istog pape. Kaleže zatim prodaju Turcima pa istim Turcima govore isto što i drugim rečenim našim katolicima, to jest da im papa daje porez kao podložnik njihova patrijarha, i da još više, isti papa zapovijeda, da isto to činimo i mi ostali latini (katolici). S novcem što ga dobiju zatim idu u Carigrad i kupuju od Porte fermane protiv bijednih katolika. Oni tvrde da papini skudi (novac) više mogu, nego sav ostali novac, na primjer "da više mogu učiniti protiv istih katolika s deset papinih skudi, nego s tisuću drugih". Biskup Ogramić, konačno, je naglasio da navedena akcija ide na "veliku sablazan i štetu meñu onim pobožnim vjernicima".21[21][21] I u 18. stoljeću se uhodana praksa Pravoslavne crkve nastavlja. Budući da pravoslavnoj hijerarhiji nije uspjelo katolike potčiniti, ona je uvijek iznovice nastojala barem im naškoditi, pri čemu zloća

24

igraše svoju gadljivu ulogu. U pastirskom pismu od 17. veljače 1777. biskup fra Marko Dobretić piše: "Budući u ovoj tužnoj provinciji živimo, meñu nevjernicima i, što je još daleko gore, meñu raskolnicima koji nas pred sudovima tako kleveću da svojim napadima nadmašuju i samoga ñavla, htijući nas podjarmiti i naša svetišta uvaliti u svakovrstan jad, spremni da nas globama i pljenidbama pozivaju na odgovornost".22[22][22] Fra Filip Lastrić je naveo četiri slučaja.23[23][23] U posljednjem i sam je branio katolike i, uz ogromne novčane izdatke, uspio ih obraniti. Tragove ovoga nastojanja Grčke i Srpske crkve moguće je uvijek iznovice otkriti čak i u službenim dokumentima što ih je, kako u korist pravoslavaca tako i radi zaštite katolika, izdavala Visoka Porta.24[24][24] Tako 1779. godine hercegovački mitropolita pokušava podložiti katolike kadiluka Trebinje, Blagaj, Mostar, Ljbuški i Duvno pod jurisdikciju Pravoslavne crkve. Zahvaljujući franjevačkoj budnosti, novčanim izdatcima ali i podmićivanjem mitropolita, kao i mostarski vladika su odbijeni.25[25][25] Pravoslavci su željeli isposlovati odobrenje, koje bi im dopuštalo slaviti svoje bogoslužje u katoličkim crkvama, u njima propovijedati katoličkome puku itd. 26[26][26]

Z a k l j u č a k

Srpska država, narod i crkva bili su jedan organizam koji je od boja na Kosovu (1389.) počeo proživljavati odvojenost. Nakon boja na Kosovu južni Slaveni su osjećali da im se radi o glavi, stoga je Tvrtko poslao jači odred vojske u pomoć Srbima, a i Hrvati sa sjevera priskaču u pomoć odredom vojske. Meñutim, ta pomoć je bila uzaludna. Srpska se država raspala na državice, a one su se postepeno rastvarale i pretvarale u turske pokrajine. Padom Smedereva 1459. zamrla je nada u skoro oživljavanje i ujedinjenje države, a osvajanjem Zete 1499. i posljednji ostatak nekadašnje države doñe pod osmansku vlast. Srpski narod s vjerom i crkvenim ustrojstvom primljenim od Bizanta, rastakao se na razne strane. Kad se ima na umu da je srpski narod potpao pod osmansku vlast prije nego hrvatski narod, i u većem dijelu ostao dalje pod istom vlašću, mogli bismo pomisliti da su Osmanlije više tlačili Srbe nego Hrvate. Sudeći po povijesnim izvorima i samim dogañajima, stvari stoje drukčije. Dok su Hrvati stalno i dosljedno provodili politiku nepopustljivog otpora, dotle su Srbi vrlo rano započeli s oportunom politikom kolebanja. Prije svega pada na pamet ona njihova politika ženidbe: Olivera, kći pokojnog cara Lazara, udaje se za sultana Bajazita, a Mara, kći despota ðorña Lazarevića, udaje se za sultana Murata. Zatim slijedi politika vjernih vazala i crkvena politika koja je dobila neku naklonost, privilegije i prešla u inicijativu. Prema svjedočanstvima srpskih povjesničara njihova je Crkva priznala Osmanlijama vlast, prihvatila kompromis i sklopila neki pakt, a vjerojatno dobila u prilog i koji sultanov dokument. Pravoslavna crkva je sa svom ozbiljnošću nastojala obilno iskoristiti svoj pravno i stvarno povoljni položaj u osmanskome carstvu napadajući katoličke interese.27[27][27] Ona je trajno, posebno nakon obnove Pećke patrijaršije nastojala prisiliti katolike da im plaćaju crkvene namete. Provedbu tog pothvata omogućavali su joj sultanovi iskazi (fermani i berati), zatim turski sudovi – kao i fizička prisila osmanskog državnog aparata. Osmanska bujica vrlo brzo se razlila preko ruševina srpske države i stala nadirati kroz sve pukotine u Bosansku državu. Stanovništvo je žrtvovalo nezavisnost i slobodu. Godine 1463. pade Bosna, a 1482. i posljednji predjeli Hercegovine pod turski zulum. Crkva u Bosni i Hercegovini, napuštena od biskupa koji se već skloniše izvan njezinih granica, ostala je na franjevcima koji su uspjeli pravno – na temelju ahdname utemeljiti svoju nazočnost. Generalni pohoditelj fra Ivan de Vietri, nakon što je obišao područje koje su pastorizirali franjevci Bosne Srebrene 1708. pismeno je obavijestio Propagandu: "Neću opisivati patnje, koje su kroz navedeno vrijeme trpjeli redovnici (sv. Franje) u službi Boga i sv. vjere, jer nažalost ne bih imao

25

snage pisati, nego radije plakati i suze roniti. Ali, kao svećenik, premda nedostojan, kažem istinito da u tim krajevima nema pedlja zemlje, koji nije natopljen krvlju siromašnih fratara. Tu istinu potvrñuju ne samo ljetopisi spomenute provincije (Bosne Srebrene), nego to dokazuju oni oronuli starci, od kojih je jedan hrom zbog batina, drugi pun rana što ih je primio od Turaka, a treći čvrsto uz krevet privezan. Nju dokazuju i sami samostani, koji su bili ne samo jedanput, nego i više puta od Turaka paljeni, a s njima mnogi redovnici ranjeni…. Hoću reći samo Bog i onaj , tko je bio u ovim zemljama, zna znoj koji pada s čela redovnika sv. Franje…"28[28][28] Provincijal fra Bone Benić napisao je 1768. Propagandi slijedeće: "Mi smo u Bosni (i Hercegovini) meñu dvije vatre, koje uvijek gore: s jedne strane Turci, a s druge Grci pravoslavni. Prvi govore: Da nema fratara u našoj državi, sav bi ovaj narod bio muhamedanski; a drugi tvrde: Da nema ovdje fratara, sav bi ovaj narod, koji je danas latinski (katolički), bio grčki (pravoslavni)."29[29][29] Lastrić otvoreno kaže: "Mi u njima imamo ljuće dušmane nego li su sami Turci, jer nikada ne prestaju raditi na tome, da nas sprave pod svoju vlast"30[30][30] Bogu hvala, ni jednima ni drugima se planovi nisu ispunili ni tijekom osamnaestoga stoljeća. Nažalost, katolici su u pojedinim područjima gubili teren i crkvene objekte u korist pravoslavaca. Tako priraštaj pravoslavaca u Bosni i Hercegovini nakon turske okupacije, a posebno nakon obnove Pećke patrijaršije bijaše stalno sve više i više pospješivan. Turcima se to moglo činiti pogodnim, a ponekad oni su se ponašali i posve indiferentnim. 31[31][1] Opširnije usp. ANDRIJA NIKIĆ, Franjevci – zaštitnici naših katolika pod osmanlijskom vlašću (do 1597). Tavelić,, XXI/1981., br. 1., str. 9.-18.; ANDRIJA NIKIĆ, Specifičnost crkvenih prilika u Hercegovini u 17. st. Zbornik predavanja Znanstvenog skupa u Subotici 12.-14. VIII. 1986. Subotica, 1987., str. 19.-47. i ISTI, Franjevci u Hercegovini u doba fra Matije Divkovića (1563.-1631.). Mostar 1985. – prijevod fermana na str. 41.-45. 32[32][2] "Pisano dne 15. šabana 1104. (1693.) godine u logoru polja Bilegrada." Arhiv Hercegovine u Mostaru, Acta Turcarum, br. 2/73. Preslik u Franjevačkom arhivu u Mostaru god. 1693. 33[33][3] Tu misao preuzima Ivo Pilar pod pseudonimom: L. von Su'dland, Južnoslavensko pitanje. Izd. Matice hrvatske, 1943., od povjesničara Stanoja Stanojevića, str. 273. 34[34][4] O franjevačkim mučenicima usp.: ANDRIJA NIKIĆ, Mučenici Franjevačke provincije Bosne Srebrene izmeñu 1513. i 1613. Tavelić, 21/1981., br. 2., str. 38.-41. i ISTI, Mučenici Franjevačke provincije Bosne Srebrene izmeñu god. 1617. i 1878. Tavelić, 22/1982., br. 1., str. 9.-12. i ISTI, Hercegovački franjevački mučenici (1524.-1945.). Mostar 1992. 35[35][5] Izd. ORIJENTALNI INSTITUT, Kanuni i kanun-name za bosanski, hercegovčaki, zvornički, kliški, crnogorski i skadarski sandžak .. . Sarajevo 1957. 36[36][6] ANDRIJA NIKIĆ, Hercegovački franjevački mučenici (1524.-1945.). Mostar, 1992. 37[37][7] Očekivat je objavljivanje dokumenata s takvom tematikom iz pismohrana Pravoslavne crkve i pismohrana pojedinih sultana. 38[38][8] H. ŠABANOVIĆ, Turski dokumenti u Bosni iz druge polovine 15. stoljeća. Istorijsko-pravni zbornik, sv,.2 (1949.), str. 198. i A. NIKIĆ, Franjevci – zaštitnici naših katolika pod osmanlijskom vlašću (do 1597). Tavelić,, XXI/1981., br. 1., str. 14.-18.

26

39[39][9] Već odavno se sumnja u autentičnost glasovite Ahdname što se čuva u franjevačkom samostanu u Fojnici. Tim pitanjem posebno su se bavili povjesničari: H. Šabanović, Josip Matasović, Dominik Mandić i Vančo Boškov. Na koncu se može reći: Fojnička ahdnama je nestala vrlo rano. Najvažnije odredbe iz te ahd-name sačuvane su u jednom fermanu sultana Bajazita II, iz 1483. godine. Taj tekst fermana poslužio je kao podloga za izradu sadašnje ahd-name. Prema tome današnja Fojnička ahd-nama je falsifikat koji je nastao u XVI. stoljeću – upravo u vrijeme kada je stanje franjevaca i katolika bilo gotovo neizdrživo jer su se našli izmeñu dvije vatre – muslimana i pravoslavaca - koje trajno gore. Usp. V. BOŠKOV. Pitanje autentičnosti Fojničke Ahd-name Mehmeda II iz 1463, godine. Godišnjak Društva istoričara BiH, XXVIII-XXX/1979., str. 87.-103. 40[40][10] Prema Stanojeviću, pod Pećku patrijaršiju su potpale sve srpske zemlje, a to su: veći dio Srbije, čitava Crna Gora, Bosna i Hercegovina, Slavonija, veći dio Hrvatske i čitava južna i srednja Ugarska – sve do iznad Pešte. 41[41][11] ARHIV PROPAGANDE, Scritture originali riferite nelle Congregazioni Generali, sv. 262., ff. 189r-192v i sv. 152., f. 205rv. Primjerice biskup Andrijašević izvještava Kongregaciju De propagande fide 1627. da je u Popovu bilo "nema ni 50 godina 380 (katoličkih) kuća, i jer nisu imali svoga pastira biskupa prešli su na pravoslavlje. A od 12 (katoličkih) crkava 4 su prisvojili i zauzeli pravoslavci…" SOCG, sv. 46., f 263r. 42[42][12] ANDRIJA NIKIĆ, Franjevci – zaštitnici naših katolika…, str. 17. O prelasku na pravoslavlje pisali su KRUNOSLAV DRAGANOVIĆ, Masovni prijelazi katolika na pravoslavlje hrvatskog govornog područja u vrijeme vladavine Turaka. Mostar 1991. i Dominik Mandić, Etnička povijest Bosne i Hercegovine. Rim 1968. Na propuste kod dr. Krunoslava Draganovića upozorio je: ANDRIJA NIKIĆ, Prešućeni uzrok u knjizi 'Masovni prijelazi katolika na pravoslavlje'… Mostariensia, br. 6 (Mostar, 1997.), str. 93.-107. 43[43][13] Arhiv Franjevačkog samostana u Zaostrogu, Acta Turcarum, br. 54. Na poleñini je zapisno: "Ovo e hućum po četiri sandžaka za patriarku, za fratre i za… paša cara Selima." Noviji zapis: "Emre da frattrrio nisu podložni vladici i biskupom romskom, onostranskim". Ostala tri fermanu su arhivirani: br. 52., 62., i 63. U fermanu iz 1575. (br. 62.) poimenično se spominje Duvno, te knezovi:Pavao sin Stipanov iz sela Duvno, Nikola sin Žuje iz Vinac i Petar sin Matije iz sela Grude, zatim knezovi iz Mostarskog kadiluka. Meñu protivnicima spominje se "… kaluñer po imenu Salvatije, koji je mitropolit, ide po carevoj zemlji sa 12 konjanika i uzima od nas i od svakoga sela po 15, po 20, pa i više (do 30) groša, a mnoge od nas i na muke stavljaju… Navedeni je kaluñer objesio o konopac redovnika po imenu fra Ivan" , a nevjernici koji su uz njega… udaraju žene u trbuh kladeći se da će biti muško dijete. Oni su prisilili ženu iz sela Uzarići, u župi Blato da pobaci sina i oteli joj robu. 44[44][14] D. MANDIĆ, Acta franciscana…, Mostar, 1934., str.32.-34. 45[45][15] JOSIP MATASOVIĆ, Fojnička regesta…, br. 13., 17., 20., 22., 34., 39., 41., 44.-46., 50., 52.,te 208., 233., 238., 267., 296… KRUNOSLAV DRAGANOVIĆ, Masovni prijelazi… str. 98. Usp. ANDRIJA NIKIĆ, Prešućeni uzrok... u knjizi Masovni prijelazi katolika na pravoslavlje. Mostariensia, br. 6. (1991.), str. 93.-107. i Isti, Specifičnost crkvenih prilika u Hercegovini u 17. st. Zbornik … u Subotici 12.-14. VIII. 1986., str. 39.-43. 46[46][16] Isto, str. 99. Uz podatke iz fojničog arhiva Draganović navodi i nove izvore. 47[47][17] ARHIV PROPAGANDE, SOCG, sv. 436., ff.498r.-499v. 48[48][18] Nikić, Franjevci – zaštitnici naših katolika …, str. 18. citirano kod Draganovića, str. 54.

27

49[49][19] Arhiv Propagande, SOCG, sv. 125., ff. 330r- 353r. Tu se nalaze originali i prijevod odgovarajućih dopisa i ispovijesti vjere. Usp. ff. 344r i 345v, te Acta, sv. 29.,ff. 58r-59r. Kaluñeri iz Mileševa su odlučili izraziti poslušnost Papi (SOCG., sv. 474., f. 523rv). A kaluñeri iz Žitomislića su 1682. poslali svoga igumana da izrazi poslušnost (Acta, sv. 55., ff. 17v-18r i SOCG, sv. 492., f. 85r. 50[50][20] Arhiv Propagande, Acta, sv. 29, ff. 58r-59r; sv. 30, f. 23v. Sažetak slijedi iz zapisanih odgovora. 51[51][21] Arhiv Propagande, SOCG., sv. 459., f. 127rv. Usp. SOCG, sv. 436., ff. 188rv i 186+188r prijevod. Preporuka biskupa Primia (Prvića?) nalazi se na ff 183rv i 184rv. 52[52][22] JULIJAN JELENIĆ, Izvori za kulturnu povijest franjevaca Bosne Srebreničke. Sarajevo 1912., str. 50.-51. citirano prema Draganioviću, str. 104. 53[53][23] FILIP LASTRIĆ, Pregled povijesti Bosanske provincije. Sarajevo 1977. priredio dr. fra Andrija Zirdum. Odgovarajuće poglavlje fra Filip je naslovio: Nevolje pretrpljene zbog bezdušnosti i spletkarenja Grka, , str. 91-92. 54[54][24] Usp. A. NIKIĆ, Lastrićev opis obrane katolika od pretenzija Pravoslavne crkve, Zbornik o fra Filipu Lastriću Oćevcu u povodu 300. obljetnice roñenja, Mostar, 2000., str. 157.-178.Fojnička regesta, br. 172., 233 i 546.; DOMINIK MANDIĆ, Acta Hercegovinae… Mostar 1934., br. 209. i K. DRAGANOVIĆ, Masovni prijelazi.., str. 105. 55[55][25] Usp. ĆIRO TRUHELKA, Studije o podrijetlu (etnološka razmatranja iz BiH), Zagreb, 1941., str. 39.-40. 56[56][26] ARHIV PROPAGANDE, SC, Bosnia, sv. 2., f. 97r. 57[57][27] Posebice je zanimljivo pismo carigradskoga patrijarha Genadija II. (1454.-1457.) sinajskom monahu Maksimu, svjetovnim imenom Sofijanu (Migne, Patrologia Graeca, sv. 160., str. 304.). U tome pismu patrijarh izvješćuje "de episcopo Bosniae, qui multos ex latinae religionis hominibus ad fidem Ecclesiae Graece adducebat; de Chartzrega (Herceg Stjepan Vukčić – Kosača u Hercegovini) principe, quem ad eandem adducere idem episcopus conabatur…" Tako je već davno Pravoslavna crkva počela s promićbom meñu našim katolicima. 58[58][28] Arhiv Propagande, SC, Bosnia, sv. 5., f.2 59[59][29] Isto, sv. 6., f. 210r. To je simbolično izrazio Krunoslav Draganović riječima: "Ujaci su tada sv. misu slavili s kaležom od drveta, a ujaci su bili od zlata!" 60[60][30] Usp. D. FARLATI , Illyricum sacrum, sv. IV., str. 87.

Prof. dr. fra Andrija Niki ć