ISAAC J . CANALES

Koinonia Teološko značenje riječi koinonia u Novom zavjetu.

Osam prijedloga kako jasno i djelotvorno izreći svoju poruku.

T. RAY RACHELS

Pojasni svoju poruku 18

03

DALE GALLOWAY

Prijelaz na male grupeS malim grupama, vaša se crkva može preusmjeriti prema služenju, pojačanoj evangelizaciji i temeljitijem učeništvu.

06

G. HENRY WELLS

Poučavanje “javno i po kućama” Male grupe su povezane dijeljenjem i brigom kroz molitvu i podršku.

13

WILLIAM P. FARLEY

D. Rowland i veliko probuđenje Vatreni propovjednik iz Walesa.

21

DAVID LIM

Imati kućne grupe ili ne?Male grupe nam pomažu zadržati obiteljski duh unatoč popunjenom nedjeljnom rasporedu gdje ljudi nemaju mnogo vremena za druženje.

10

ANTHONY D. PALMA

Ispunjeni Duhom Drugi dio: Slijed u odnosu na krštenje u Duhu.

15

2 D u h o v n o V r e l o2 D u h o v n o V r e l o

| | |

|

| |

|

| |

| |

Crkva i kućne grupe

Povijest kućnih crkava

Podrijetlo kućnih crkava nalazimo u

praktičnom životu Prve crkve. Naime,

iz Djela apostolskih jasno je da je Prva

crkva imala svoj javni i svoj intimni

život. Javni život odvijao se na javnim

mjestima. Najpoznatije okupljalište

duhovno zainteresiranih ljudi bio je

Salomonov trijem u jeruzalemskom

hramu zbog čega su učenici, prema

Isusovom uzoru, dolazili na to mjesto i

naviještali Radosnu vijest. “Svi su bivali

zajedno u Salomonovu trijemu.” (Dj

5,12b). Ali to nije bilo jedino mjesto gdje

se crkva okupljala. “Kao što su svaki

dan postojano - kao po dogovoru - bili u

hramu, tako su po kućama lomili kruh i

zajedno uzimali hranu vesela i priprosta

srca.” (Dj 5,12b). Crkva se rodila u gornjoj

sobi “gdje su redovito boravili.” (Dj 1,13).

Javni život crkve sastojao se u njezinoj

primarnoj zadaći - evangelizaciji.

Učenici su se okupljali kao gradska

crkva na javnom mjestu gdje su odvažno

propovijedali Radosnu vijest na način

dostupan svim građanima. Na takvim

mjestima, ispred hrama, po trgovima i

ulicama događala su se ozdravljenja i

čudesa i svi su bili izloženi djelovanju

Kraljevstva Božjeg. Crkva je bila ohrabrena

jer je vidjela snagu jedinstva i proboj.

Proučavamo li detaljno Pismo, vidjet

ćemo da se intimni život crkve odvijao

u kućama. Pod intimnim životom crkve

mislim na zajedničku molitvu, lomljenje

kruha, utvrđivanje zajednice kroz pouku i

proroštvo, zajedništvo u kojem se njeguju

prijateljski odnosi među vjernicima i stvara

ozračje duhovne obitelji. Ovo je gotovo

nemoguće postići u “Salomonovom

trijemu”, na trgu, u sportskoj dvorani ili

pred Katedralom.

Kako je Radosna vijest putovala, tako se

primjenjivalo isto načelo. Evangelizacija

se odvijala kod sinagoge, u amfiteatru, u

grčkim školama, na trgovima… Crkve su

se uspostavljale u kućama. Kroz povijest

ova strategija mijenjala je ruho, ali je

preživljavala. Danas smo svjedoci različitih

crkvenih modela koji naglašavaju javni

ili intimni život crkve. Jasno je da na

crkveni model utječe snažno i kulturna i

civilizacijska pozadina, kao i raspoloženje

prema evanđelju u nekoj zemlji. Ekstremni

primjeri su, s jedne strane američke

MEGA-CRKVE sa šoping centrima koje

zadovoljavaju sve društvene potrebe svojih

članova na jednom mjestu i, s druge strane

ilegalne mreže kućnih crkava u Kini.

Kućne ckrve

Ali što je uopće kućna crkva? Jasno je da

sam naziv kućna crkva znači crkva koja

se nalazi u kući. Budući da svi znamo što

je kuća, teži zadatak je definirati crkvu.

Crkva je zajednica vjernika, pozvanih iz

svijeta da budu dio Božjeg kraljevstva.

Lokalna crkva je zajednica vjernika s

nekog područja koja se redovito okuplja

na istom mjestu. Iako je sve što je

gore navedeno poznato evanđeoskim

kršćanima, postoji dosta zbrke po ovom

pitanju. Zbog toga je možda važno

pojasniti što nije kućna crkva.

Dvije bake koje mole mogu imati atomsku

snagu. Poznato je da su na nekim mjestima

dvije bake molile i izbilo je probuđenje.

Takav molitveni savez dviju baka ima moć

pokrenuti ruku Svemogućeg i donijeti

spasenje i proubuđenje čitavom području.

Ipak, dvije bake koje mole nisu lokalna

ckva. Ovdje se pogrešno primjenjuje tekst

o Isusovom prisustvu na mjestu gdje su

dvoje složni u molitvi. Taj tekst govori o

snazi zajedničke molitve, a ne o uspostavi

lokalne crkve. Tek kada u mjestu gdje

su bake molile nastane zajednica koja se

redovito okuplja, naviješta mještanima

evanđelje, zajedno moli, slavi, lomi kruh

i uzajamno se pomaže, uspostavljena je

lokalna crkva.

Sliku ovoga imamo u pashalnom

okupljanju Izraelaca. “Ako je obitelj

premalena da ga potroši (janje) neka se

ona priključi svome susjedu, najbližoj kući,

prema broju osoba.” (Izl 12,4) Ukoliko je

obitelj u jednoj kući premala da pojede

janje (barem 10-ak ljudi), trebala se za

pashalnu večeru pridružiti najbližoj obitelji

i s njima blagovati pashalnu večeru.

Tako je i s crkvom, za malu grupu koja

nema snagu samostalne duhovne obitelji,

najzdravije je priključiti se najbližoj

postojećoj lokalnoj crkvi.

Kućna grupa nije kućna crkva. Kućna

grupa je grupa vjernika kojoj za crkvu

nedostaje starješina i kompletan duhovni

život zajednice. Ukoliko je kućna grupa

nesamostalna i vezana za lokalnu crkvu,

ona je dio lokalne crkve (njezina stanica),

ali ne i crkva. Ukoliko je samostalna,

ima jasno prepoznato i postavljeno

vodstvo te živi puninu života i poslanja

crkve (molitva, slavljenje, evangelizacija,

poučavanje, zajedništvo, lomljenje kruha,

financije…), tada to više nije kućna grupa,

nego kućna crkva.

Svrha kućnih crkava

Svrha kućnih crkava nije različita forma

sastajanja. Kućne crkve su naziv koji

Kućne crkve

Riječ uredništva

Kućne crkve su naziv koji nagovješta da u takvoj podjeli postoje i druge vrste crkava. Ipak, nismo još čuli za crkvene crkve (hramske crkve), crkve u poslovnim prostorima ili neke slične. Zbog toga kućne crkve nisu kategorija koju određuje samo prostor, već specifična duhovna dinamika koja se u njima zbiva.

Nastavak na str. 24 ►

L j e t o 2 0 0 8 3

KoinoniaI S A A C J . C A N A L E S

Značenje grčke riječi koinonia, koju znamo kao zajedništvo,teško je precizno objasniti u bilo kojem tekstu.1 U Svetom

pismu može biti prevedena na mnogo različitih načina. Apostol Pavao je volio koristiti riječ koinonia i druge srodne riječi i one se često pojavljuju u njegovim poslanicama. On je koristio riječ kao dio svoga razumijevanja evanđelja, odražavajući svoju i židovsku i grčku kulturnu pozadinu.

ZNAČENJE RIJEČI KOINONIARazličiti prijevodi Biblije pomažu nam razumjeti kako je Pavao koristio tu riječ pišući Ranoj crkvi. Nisu baš daleko od razumijevanja prisnog zajedništva ili bliskog partnerstva s uobičajenim naglaskom na odnose.2

Josef Hainz podržava tumačenje da koinonia znači odnos kao “onaj tko ima nešto zajedničko s nekim drugim”3, te dodaje kako ta riječ također podrazumijeva sudjelovanja i bliske povezanosti.4 Riječ može značiti zajedništvo5, a povezana je i s idejom komunikacije, dijeljenja i darežljivosti (usp. Rim 15,26; 2 Kor 9,13; Heb 13,16).6

Imenični oblik upućuje na sudionika ili partnera.7 Taj koncept bivanja partnerom – dijeljenja nečeg zajedničkog – posebno je zanimljiv s poslovnog stajališta. Glagol koinonein znači imati udio (usp. Rim 15,27; 1 Tim 5,22; Heb 2,14), dati dio, ili dijeliti s drugima (Rim 12,13). Složeni glagol sunkoinonein-može značiti dijeliti zajedno s, komunicirati s (Fil 4,14), imati zajedništvo s (Ef 5,11), ili biti dionici u (Otk 18,4). Odnosni smisao sunkoinoneinčini se da podrazumijeva davanje dijeljenjem i dijeljenje držanjem nečeg za-jedničkim.Koinonia, dakle, označava snažan odnos ukorijenjen

u sudioništvu koje netko ima s drugim – duboko sudjelovanje, zajedništvo prepoznatljivo po dijeljenju nečeg za-jedničkog u grupi.

DIJELJENJE U TROJSTVUKoinonia također upućuje na sudioništvo između Oca, Sina i Svetoga Duha. Spoznaja Sina povezuje nas u zajedništvu (1 Kor 1,9). Suradništvo u propovijedanju evanđelja, primjerice, pokazuje pozitivne

rezultate i učinke Kristove krvi u zajedništvu s Kristom i drugima (1 Kor 10,18). To znači udio u patnjama, smrti i uskrsnuću prihvaćenom u Kristu, te udio u zajedništvu koje ima Otac sa Sinom i Duhom (1 Iv 1,3.6.7).Po definiciji koinonia upućuje na odnos poznat kao bliska povezanost, duboka veza, snažno zajedništvo, sudioništvo koje pruža i prima prisnost u Kristu.Pomna analiza načina kako je Pavao

koristio tu riječ i srodne izraze pokazuje da joj je u svojim poslanicama davao središnje mjesto. Tražio je riječ u grčkom jezičnom blagu koja ne bi samo snažno prenosila uvid koji je imao u kršćanski život, već na čijem bi korijenu (koin) mogao nadograđivati kako bi izrazio novo lingvističko značenje. Tu je sekularnu riječ na mnoge načine prisvojio, koristeći ju kao sredstvo objave. Koinonia više ne znači bilo kakvo partnerstvo, bilo kakvo zajedništvo, bilo koje druženje ili bilo kakva veza. Pavao ju je koristio na novi kršćanski način. Ta riječ se ne odnosi samo na stvari poput udruženja, bratstva, kluba, tvrtke ili zajednice. Nije nužno paralelna riječi ekklesia(mjesna zajednica), već se odnosi na mnogo manju grupu.8

Zapravo, Pavlova uporaba riječi koinonia nema izrazito značenje, a ipak je potpuno i sveobuhvatno kadgod se riječ pojavljuje ukazujući na grupu: “gdje god su dvoje ili troje zajedno”. Vjerojatno je izabrao ri-ječ koinonia, zato što se prvenstveno odnosi na prisno zajedništvo s Kristom na osnovu vjere: “zajedništvo njegova Sina” (1 Kor 1,9). Ne može se podrazumijevati izvan odnosa s Kristom.

KOINONIA KAO SVEZA KRŠĆANSKE VJEREGovoreći na nešto osobniji način o zajedničkoj vezi koju

Koinonia, dakle, označava snažan odnos

ukorijenjen u sudioništvu koje netko

ima s drugim – duboko sudjelovanje,

zajedništvo prepoznatljivo po dijeljenju

nečeg zajedničkog u grupi.

4 D u h o v n o V r e l o

Crkva i kućne grupe

vjernici imaju u Kristu, Pavao je pisao o desnici “u znak zajedništva” (Gal 2,9) koju mu je pružila jeruzalemska crkva. Jasno je da ovaj izraz nadilazi puku formalnost o uobičajenom uzajamnom sporazumijevanju kršćana - u ovome slučaju Jakova, Ivana, Barnabe, Petra i Pavla – oni su bili zajedno povezani (kao što čelik prianja uz čelik) po Kristu. Riječ Koinonia koristila se za ovo uobičajeno povezivanje. Bilo je to više od rukovanja; to je bilo priznavanje nedjeljive povezanosti u Kristu i podrazumijevalo je integrirajuću moć njihove nove misijske grupe.U tom novom kršćanskom smislu, koinonia nije bila neki vid mističnog bratstva ili preobrazbe osobe u boga.9 Značila je duboko sudjelovanje – potpuno sudjelovanje vjernika u Kristovu tijelu i krvi (1 Kor 10,16). Povezivala je vjernike s uzvišenim Gospodinom, a to se sjedinjenje dogodilo izravnim djelovanjem sa-moga Boga. Prema Pavlovu tumačenju, to je sudjelovanje uključivalo vjernika u smrt, ukop, uskrsnuće i slavu Gospodina Isusa Krista. To je zajedničko iskustvo držalo vjerničku grupu zajedno. No ta koinonia (sudjelovanje) nije poništila identitet ili osobnost vjernika. Primjerice, jedna mala čelična ploča može se povezati s drugom još čvršćom čeličnom gredom. Božje izravno djelovanje rezultiralo je novim i jačim odnosom između vjernika i Boga na osnovu vjere u Krista i oproštenja grijeha. Pavao je jasno naglasio sudjelovanje u ovom novom odnosu koristeći riječ koinonia.

KOINONIA MOŽE ZNAČITI TRPLJENJETo zajedništvo nije se sastojalo samo od zadovoljstva ili ugode. Filipljanima 3,10 pokazuje da je sudjelovanje u njegovim patnjama, kao što je slučaj s učenicima, dio Kristova trpljenja. Pravi apostol imao je udio, bio je povezan i imao je odgovarajuće partnerstvo s jednom ili više osoba s obzirom na to trpljenje u Kristu: takozvanu jedinstvenu apostolsku koinoniu. To partnerstvo u patnjama obilježavalo je istinskog apostola (usp. Rim 16,7).

Pavlovo evanđelje nije dopuštalo individualizam. Jedan od problema korintske crkve bio je taj što su bili individualisti (usp. 1 Kor 1,12 i nadalje). Nisu bili ujedinjeno tijelo. Koristili su svoje darove individualistički i Pavao ih opominje zbog toga (1 Kor 12,27 i nadalje). Darovi se nisu posjedovali pojedinačno, već su se u Kristu dijelili s drugima.Pavao nije bio individualist niti po-

drazumijeva individualizam kod uporabe koinonie. Bio je vrlo praktičan kod uporabe tog izraza i uvijek mu je davao kristološko, zajedničarsko, organsko značenje. Taj se koncept nije koristio za osobu koja je imala udio s Kristom, već uvijek za osobu koja je imala udio s Kristom u odnosu s drugima.

STAROZAVJETNA POZADINA KOINONIEKoinonia je jedini grčki izraz koji je Pavao mogao koristiti kako bi izrazio svoje židovsko razumijevanje hebrejske

riječi hesed (milosrđe), koja može stajati u pozadini koinonie. Svi različiti prijevodi koinonie i njezinih srodnih riječi ukazuju na prisan odnos. U ovom slučaju prisnost je usredotočena na Krista. Sporedna veza ljudskog zajedništva u koinonii poduprta je tim usredotočenjem na Krista. Ipak, u pozadini tog odnosa može biti koncept primarnog odnosa Židova s Bogom ili Izraela u savezu s Bogom. Iza odnosnog smisla koinonie vjerojatno

se podrazumijeva savez. Bog je sklopio savez sa svojim narodom. Bio je to dogovor sklopljen krvnom žrtvom između dva partnera. Vjernost je bila ključ tog saveznog partnerstva, kao što su starozavjetni proroci prikazivali. Nažalost, nevjerni je Izrael prekršio savezne dogovore (Am 5; Mih 3). Izrael je postao partner koji je prekršio savez. No, slava heseda, Božjeg zavjetnog milosrđa, čudesna je na-doknada duga od strane vjernog partnera Jahve. Partner koji je prekršio savez nije mogao podmiriti savezne obveze. Hesed je dug, koji je dužnik na sebe natovario, platio radi održavanja odnosa (koinonia). Židovska zamisao o hesedu(saveznom milosrđu), koja je vrlo vjerojatno utjecala na Pavlov izbor riječi koinonia, odražava važnost koju Bog pridaje odnosu koji ima sa svojom djecom. No sam hesed ne može uz opisivanje vrijednosti odnosa obuhvatiti i njegovu punu narav: U Kristu dug je podmiren, a pravednost je uračunata bez ikakvih zasluga (usp. Rim 4,3.5). Na potpuno prazan račun prebačeno je dovoljno sredstava. Kristova pravednost obnavlja prekršeni savez na

novu razinu odnosa. Ta koinonia s Bogom u Kristu sada je središte obnovljenog saveznog partnerstva. Koinonia koju vjernici imaju zajedno u Kristu postiže se kreativnom intervencijom samoga Boga u kontekstu pouzdane stvarnosti.10

KOINONIA KAO POSLOVNI IZRAZVidjeli smo da koinonia može značiti veza, zajednica, zajedništvo, prisan odnos, sudjelovanje, dijeljenje, društvo, partner ili onaj koji dijeli.11

Pavao i njegovi partneri u izradi šatora,

Božje izravno djelovanje rezultiralo

je novim i jačim odnosom između

vjernika i Boga na osnovu vjere u Krista

i oproštenja grijeha. Pavao je jasno

naglasio sudjelovanje u ovom novom

odnosu koristeći riječ koinonia.

L j e t o 2 0 0 8 5

Akvila i Priscila, bili su naviknuti na poslovnu terminologiju i znali su što znače izrazi kredit, račun, saldokonto, itd..12 Ne bi bilo iznenađujuće da je Pavao koristio izraz koinonia za izražavanje duboke duhovne istine budući da je ionako bila dio njegova komercijalnog rječnika kao poslovni, ekonomski, financijski i skupniizraz. Novozavjetni kontekst podupire Pavlovu uporabu riječi koinonia kao komercijalni izraz. Luka je koristio riječ koinonoi govoreći o Jakovu i Ivanu kao Šimunovim poslovnim partnerima (Lk 5,10). Pavao ne samo da je dao posebno duhovno značenje riječi koinonia, već je koristio i druge poslovne riječi kako bi izrazio značenje spasenja. On koristi poslovne riječi kako bi izrazio podmirivanje našega duga na račun pravednosti – inače prekoračeni račun podmiren Božjom milosti u Kristu. Zamijetite kako je Pavao upozorio Filemona, poslovnog čovjeka, da to njemu uračuna ako mu je što ukrao Onezim, vjernik koji je prije bio rob. Kao jedan poslovni čovjek drugome Pavao u biti kaže: “Stavi to na moj račun”. Je li moguće da su Pavao i Filemon bili poslovni partneri ili suradnici? Istu riječ (koinonon) koju Luka koristi za partnere Jakova, Ivana i Šimuna, Pavao koristi za sebe i Filemona (Flm 17). Još je zanimljivije pojavljivanje dvaju komercijalnih, poslovnih izraza jedan pored drugoga u Filemonu: koinonon, poslovni suradnik ili partner (redak 17) i elloga, uračunaj to meni (redak 18). Kao poslovni čovjek Pavao bira riječi iz svoga poslovnog svijeta kako bi izrazio dublju, duhovnu istinu.Koinonon (poslovni partner) možda ukazuje na ekonomsku povezanost u uobičajenom poslovanju, a možda

također govori i o njihovoj povezanosti u Kristu. Možda Pavao uzima u obzir bliskost i prisnost njegova odnosa s Filemonom kako bi podmirio štetu koju je načinio rob Onezim, dajući na taj način prošireno značenje riječi koinonon. Možda su Filemon i Pavao bili bliski u svom poslovanju, a sada su još bliskiji u povezanosti u Kristu. Pavao se

poziva na svoju prisnost u korist novog partnerstva kojega on, Filemon i Onezim sada imaju u Kristu. Što nam to govori o koinonii? Možda je nekada, kad ljudi nisu bili toliko svadljivi kao danas, riječ partner bila važnija od ičega drugog, a možda je uz nju išla desnica “u znak zajedništva”. Desnica koinonie možda je podrazumijevala više od jednostavnog i ne samo bratskog, rukovanja. Vjerojatno je ozbiljno rukovanje radi prisnog i bliskog partnerstva u poslu bilo istovrijedno kao i današnji legalni ugovor. Tako je koinonia donijela u odnose produbljujući smisao bliskosti, vjernosti i prisnosti u poslovnom partnerstvu. Zato je Pavao najvjerojatnije izabrao taj izraz kako bi izrazio bliskost u Kristu.

ALELUJA, ISUS JE MOJ!Partnerstvo u Kristu može se shvatiti

na tri načina: 1) dijeljenje zajedničkih resursa; 2) zajedničko vlasništvo resursa; 3) oprezno i odgovorno upravljanje glavnim resursom. Poslovna pozadina ideje o koinonii može također dati dodatno značenje stvarnosti kršćanskog zajedništva u malim grupama.U posebno određenom smislu može se reći da grupa “posjeduje” Krista. No to

se ne treba shvatiti kao da je Krist potrošna roba. Niti pak taj noviji radikalan smisao “posjedovanja” Krista smije biti shvaćen na način koji umanjuje njegovo sinovstvo, božanskost ili gospodstvo nad nama. Naprotiv, u ovom dodanom stajalištu o zajedništvu u Kristu imamo drugu sliku u razumijevanju evanđelja, uz sliku posvajanja u obitelj. On nas posjeduje. I na vrlo stvaran, podređeni način, i mi posjedujemo njega. Na posljetku, ovakvo razumijevanje zajedništva pomaže nam u isticanju

naglaska koji pada na koncept grupe kao uskog partnerstva.13 To je posebno partnerstvo onih koji “posjeduju” Krista, ne kao robu već kao središnji resurs njihova duhovnog opstanka. Prema tome, grupa će se uporno boriti protiv moći grijeha i individualizma kako bi zadržala Krista u središtu.Pavlova poslovna pozadina daje ovoj novoj koinonii u Kristu dodatno značenje. Zajedništvo u malim grupama prihvaća tu dodatnu i odgovarajuću dimenziju bliskih suradnika koji imaju udio s Kristom, kojega “posjeduju” na vrlo osobit način. Takva grupa može reći: “Aleluja, Isus je moj”!

Isaac J. Canales

je pastor Mission Ebenezer Family Church,

Carson, California, i docent na New Testament

Theological Seminary, Pasadena, California.

1 Uobičajenu ideju da koinonia ukazuje na ono što vrijedi za sve ili je svima zajedničko “proširio je grčki kreativni genij na sve vrste zajedničkih poduhvata: pravnih, društvenih, građanskih, seksualnih i vjerskih”. Vidi Josef Hainz, Koinonia, “Kirch” als Gemienschat bei Paulus (Regensburg: Verlag Friedrich Pustet, 1982), 186. Pavlova ga genijalnost proširuje još više. 2 Primjerice, u Filipljanima 1,5 koinonia je prevedena kao “vaše zajedništvo” u KJV, RSV; “vaše partnerstvo” u NASB; “vaša dobrohotna suradnja” u Amplified Bible; i “viste sudjelovali” u Jewish New Testament. Na hrvatski je riječ koinonia prevedena kao “vašeg udjela” (Duda-Fućak i Rupčić) te “vi postadoste zajedničari” (Šarić). 3 Ibid., 163.4 Ibid.5 BAGD, A Greek-English Lexicon of the New Testament (Chicago: University Press, 1979), 438-439.6 S. Zodhiates, ur., The Hebrew-Greek Key Study Bible, KJV (Chattanooga, Tenn.: AMG

Publishers, 1991), 1472.7 W. E. Vine, The Expanded Vine’s Expository Dictionary of New Testament Words (Minneapolis, Minn.: Bethany House Publishers, 1984), 420.8 Iako moramo uzeti u obzir Hainzov prijedlog da “koinonia ima posebnu crkvenu dimenziju”, 193. 9 J. Schattenmann, “Fellowship”, u The New International Dictionary of New Testament Theology, vol. 1, ur. Colin Brown (Grand Rapids, Mich.: Zondervan Publishing House, 1975), 643.10 Ibid. 11 BAGD, 439 i dalje.12 Ibid., 477.13 C. M. Laymon, ur., The Interpreter’s One-Volume Commentary of the Bible (Nashville, Tenn.: Abingdon Press, 1971), 732. Koristio sam izraz “posao evanđelja” u članku kako bih istaknuo svoju ideju.

Bilješke

6 D u h o v n o V r e l o

Crkva i kućne grupeCrrkvvvvvvk aaa aaa iiii kućne grupe

6 D u h o v n o V r e l o

Xxxx

xxx

xxx

Prijelaz na male grupeD A L E G A L L O W A Y

Časopis Christianity Today to naziva “Preokret pomoću malih grupa”. Sociolog s Princetona Robert Wuthnow

to opisuje kao “tihu revoluciju” koja se događa diljem Sjeverne Amerike. Stručnjaci za crkvenu obnovu obično povezuju određeni oblik živosti malih grupa s probuđenjima i duhovno probojnim crkvama koje proučavaju.

Današnji je pokret malih grupa već utjecao na mnoge crkve u društvu. Stare i nove, velike i male zajednice imaju živahne male grupe. Njihov je rašireni utjecaj zabilježen svugdje: od istraživanja javnog mišljenja anketom Gallupova instituta do prodajnih trendova u mjesnim kršćanskim knjižarama. Trideset godina promatram kako crkve doživljavaju čudo dramatične životne promjene koja se događa kada Duh Sveti djeluje kroz evangelizacijski usmjerene, brižljive male grupe. Vidio sam kako je Portland (Oregon) bio dosegnut za Krista, gdje je skupina od oko petsto obučenih pastira laika u New Hope Community Church pružilo djelotvornu skrb za više od 5000 ljudi. Ovaj povratak na model novozavjetne zajednice po-kazao se u mnogim različitim oblicima – od grupa koje su slučajno uspostavljene do grupa koje su nastavile okupljanje nakon sastanaka Promise Keepersa. Nije važno kako nazivate te “društvene srodne jedinice”, kako ih je opisao Peter Wagner, no važno je da vaša crkva doživljava mnoge njihove dobrobiti. Znate li kako pomoći

vašoj crkvi sudjelovati u onome što Bog čini? Doživljava li vaša crkva pozitivnu preobrazbu koja se može dogoditi dok se uzajamno služenje zbiva u tijelu Isusa Krista?Služenje u malim grupama nije opcija ako želimo ljude zbrinjavati, odgajati

i opremati za službu. Ako slijedite navedene pozitivne promjene u crkvi bit ćete zadivljeni onime što će Bog učiniti. Tih četrnaest načela prokušano je i potvrđeno – često s uzbudljivim

rezultatima – u stotinama karizmatskih i pentekostnih crkava.

1. PODIJELITE SVOJU VIZIJU S KLJUČNIM VOÐAMA Zašto želite uvesti svoje ljude u ozračje malih grupa? Što se nadate da će Bog

učiniti? Koje potrebe u vašoj crkvi i društvu mogu biti ispunjene redovitim sastajanjem šest do deset ljudi? Kako prenijeti svoju viziju malih grupa? Provodite vrijeme sa svojim vođama. Iznesite im svoje snove pričama koje govorite s propovjedaonice, knjigama koje citirate, prijedlozima za seminare koje bi trebali pohađati, temama koje odabirete za sastanke odbora i pojedinačne razgovore. Dijeljenjem svoje vizije, za nju ćete pridobiti svoje najutjecajnije ljude. Oni će postati, kao što crkveni savjetnik Lyle Schaller kaže, “vaši saveznici u provođenju planirane promjene”.

2. POŠTUJTE SVOJU CRKVENU POVIJEST I TRADICIJEKoju ulogu su male grupe odigrale u oblikovanju zajednice u kojoj trenutno služite? Možda ćete otkriti da su molitveni sastanci na izdvojenom mjestu ili neki drugi oblik malih grupa u prošlosti odigrali značajnu ulogu. Ako je tako usporedite

ono kako je bilo onda i kako je sada. Možete povesti u budućnost gradeći na prošlosti. Najvjerojatnije ćete morati slijediti model rasta drveća. Godovi na drveću

Služenje u malim grupama

nije opcija ako želimo ljude

zbrinjavati, odgajati i opremati

za službu. Ako slijedite

navedene pozitivne promjene u

crkvi bit ćete zadivljeni onime

što će Bog učiniti.

L j e t o 2 0 0 8 7

pokazuju da se najsvježiji rast uvijek događa najbliže vanjskoj kori. To sam načelo naučio tijekom pastoralnog rada u nešto tradicionalnijoj crkvi u Kanzasu. U početku nisam mogao zainteresirati članstvo za male grupe, zato jer su navikli na molitveni sastanak tijekom tjedna. Zato sam otišao u grad i s nekoliko poslovnih ljudi započeo evangelizacijsko biblijsko proučavanje. Nekoliko ljudi je povjerovalo u Krista, a neki od njih počeli su dolaziti u crkvu. Sljedeća skupina vođa proizašla je iz pridošlica. Njihove su mreže poznanstava otvorile vrata još većem rastu – grupa za rad sa susjedima, grupa za rad sa ženama, grupa za bračne parove te druge grupe usmjerene na specifične potrebe i dobneuzraste. Ostavio sam članove te tradicionalne crkve na pravome mjestu, omotavši ih novim rastom, baš kao što i drvo raste. Da bi doveli nove ljude u crkvu, slijedite analogiju rasta drveta: počnite od rubova. Ti su ljudi ionako najmanje povezani. Njihovo uključivanje ne traži mnogo promjena, možda malo do-datnog posla, što je utiranje novog puta.

3. NAPRAVITE POPIS GRUPA, SREDSTAVA I MOGUĆNOSTI KOJE IMATEIma li vaša crkva skupinu žena koje se redovito sastaju za molitvu? Tim pokrovitelja mladih koji se sastaju radi druženja i planiranja? Skupinu za socijalnu skrb? Pokušajte poboljšati te grupe ili iz njih stvorite nove. Započnite s novim grupama tek kada imate vođe za njih. Mnogi možda neće

biti snažni učitelji, no mogu biti snažni pomoćnici. Izgrađujte vođe, a oni će izgrađivati službe. Neka vam ne bude cilj ozračje pre-davaonice u čijem bi središtu bilo prenošenje informacija. Male grupe moraju biti usredotočene na odnose da bi mogle biti najdjelotvornije.

4. RADITE SA SVOJIM LJUDIMA TAMO GDJE JESU Ljudi se okupljaju u malim grupama prema zajedničkim područjima, zajedničkim interesima ili zajedničkim potrebama. Djelotvorni pastori znaju kako pronaći i promicati te poveznice.

Nedavno sam razgovarao s pastorom koji je dovoljno poznavao svoje članove da je mogao kreirati grupe za njih. Njegovi su mladi ljudi trebali grupu za druženje, a stariji su se bojali da ne budu prisiljeni “dijeliti”. On je pažljivo primio za ruku svoje članove udovce i udovice te im jednostavno rekao: “Idi i nađi prijatelja”. Sada kad su se udovice

i udovci sprijateljili, njihova je grupa za njih najvažniji sat u tjednu.

5. PLANIRAJTE ŠTO ŽELITE ZA PET GODINA POSTIĆI SVOJOM SLUŽBOM U MALIM GRUPAMA Koji će postotak crkve biti uključen u neku grupu? Koliko će pridošlica svake godine privući iz društva vaša mreža malih grupa? Koliko ćete vođa trebati sljedećih šest mjeseci? Koliko pomoćnih vođa? Kakav ćete utjecaj imati na one koji ne dolaze redovito u crkvu?U molitvi postavite ciljeve koji zahtijevaju iskorak u vjeri i mogu biti ostvareni jedino Božjom intervencijom.

6. PODIJELITE SVOJ GLAVNI PLAN NA OSTVARIVE KORAKE Što jasnije vidite kako stići odavde do ondje, to spremniji ćete biti voditi svoje ljude. U New Hope Community Church postojano smo govorili o dosezanju za Krista tisuće ljudi koji ne idu u crkvu u Portlandu. Naša je vizija bila poticajna no nedovoljno specifična da bi ljudi mogli reći,“Ja to mogu učiniti”. Začudit ćete se koliko vaša crkva može postići kroz nekoliko izvedivih, dodatnih koraka.

7. ZAPIŠITE ŠTO PLANIRATE ČINITI SLIJEDEĆA TRI MJESECA

Budite određeni. Koje korake možete poduzeti da biste došli do sljedeće razine s malim grupama u vašoj crkvi? Pokušajte bilo koju od ovih mogućnosti: • Propovijedajte o novozavjetnim zapo-vijedima o međusobnim odnosima. • Povedite svoje suradnike u proučavanje kršćanske zajednice.• Povedite svoje najutjecajnije suradnike

Ima li vaša crkva skupinu

žena koje se redovito sastaju

za molitvu? Tim pokrovitelja

mladih koji se sastaju radi

druženja i planiranja?

Skupinu za socijalnu skrb?

Pokušajte poboljšati te grupe

ili iz njih stvorite nove.

Deset načina kako male grupe mogu biti korisne 1. Otkrivanje duhovnih darova i službe Duha Svetoga (Djela apostolska 19,1-7).

2. Razvijanje vodstva (Djela apostolska 18,1-8.18.19.24-26; 1 Korinćanima 16,19).

3. Djelotvorna skrb u zajednici (Djela apostolska 1,46.47; 20,20).

4. Ispunjavanje posebnih potreba (Matej 26,36-46).

5. Zahvaljivanje, slavljenje, štovanje i molitva (Djela apostolska 2,46.47; 12,12).

6. Evangelizacija (Djela apostolska 2,47; 18,7.8).

7. Duhovni rast (Djela apostolska 19,4-11; 20,17-35).

8. Brojčani rast i manji otpad (Djela apostolska 5,13.14; 6,7).

9. Poslušnost odlomcima Biblije koji govore “jedni o drugima” (Rimljanima 12,10; 1 Korinćanima 12,25; Galaćanima 6,2; Efežanima

4,32; 1 Solunjanima 5,11; Hebrejima 10,24; Jakov 5,16; 1 Petrova 4,10; 1 Ivanova 4,11).

10. Promicanje zajedništva i produbljivanje odnosa (Djela apostolska 4,32; 20,36-38).

Priređeno iz knjige Jeffreya Arnolda The Big Book on Small Groups. Priredio Bob Stone, glavni pastor Hillcrest Chapel, Bellingham, Washington. Korišteno s

dopuštenjem.

8 D u h o v n o V r e l o

na konferenciju o malim grupama. • Uključite svjedočanstva u crkvenu brošuru o životima ljudi koji su bili dotaknuti kroz male grupe. 8. ŠIRITE SE NENAMETLJIVO Nemojte planirati sve ukinuti. Umjesto toga, dodajte više mogućnosti. Izbjegavajte izraz: “Prestat ćemo s…”. Bolje je reći: “Imat ćemo dodatnu mogućnost za služenje”. Nakon prisustvovanja na jednom od mojih seminara “20/20 Vision” jedan pastor iz Kalifornije odlučio je vratiti se kući i krenuti s novim grupama za uzajamnu brižljivu skrb. U međuvremenu je podržavao i poticao postojeće grupe zatvorenih biblijskih proučavanja. Pozvao je ljude koji su dolazili na grupe za biblijsko proučavanje da prijeđu u grupe za uzajamnu brižljivu skrb i skoro je pola njih prešlo. Ostali su imali slobodu izabrati. Planirao je da će biti potrebno nekoliko godina da bi se ugasila postojeća rutina. Kasnije mi je rekao da su za postupno prelaženje na novo usmjerenje bile potrebne tri godine.

9. POČNITE S JEDNOM ILI VIŠE GRUPA KOJE ĆE BITI UZOROvo je možda najvažnije od četrnaest tranzicijskih načela. Pomogao sam stotinama crkava različitih veličina po-krenuti rad u malim grupama započinjanjem s grupom koja bi bila uzor. Preporučam jednu grupu kao uzor na svakih sto ljudi u zajednici. Nakon četiri ili pet mjeseci rasporedite članove grupe koja je bila uzor u grupe sljedećeg naraštaja. Javno to objavite tek nakon što ste započeli s drugim krugom djelovanja u grupama. Jedan me je pastor iz Kanade čija je crkva imala dvadeset posjetitelja upitao: “Mogu li i ja imati male grupe”? Potaknuo sam ga da sam započne s dvije grupe i počne s obučavanjem vođa za male grupe. Nakon petnaest mjeseci izvijestio me je da ima šest grupa i ukupno šezdeset ljudi.

10. UZMITE SI DOVOLJNO VREMENA ZA POSTUPNE PROMJENE Čuo sam za pastora koji je tijekom prvih nekoliko mjeseci služenja u jednoj crkvi na Aljasci premjestio klavir na mjesto određeno za harmonij. Članovi su ukazali na to da se komemorativna pločica na

klaviru u čast djedu Mosesu, koji je izgleda bio u srodstvu sa svima u crkvi, ne vidi dobro. Tražili su da vrati klavir na staro mjesto, no on je to odbio. Došlo je do napetosti i on je otišao u drugu crkvu. Poslije pet godina vratio se kako bi

obavio jedno vjenčanje. Primijetio je da je klavir odmah pored harmonija. “Kako si postigao da to ljudi učine?”, upitao je. “Nisu oni”, odgovorio je novi pastor. “Svakih tjedan dana tijekom pet godina pomicao sam ga za oko dva centimetra.”Ovaj je vođa shvatio kako uvesti promjene. Učinite ono što možete s onim što imate tamo gdje jeste.

11. IZGRAÐUJTE FLEKSIBILNOST U SUSTAVU MALIH GRUPANačelo fleksibilnosti predstavlja glavnurazliku između crkava u američkim zemljama i crkvama u istočnim i afričkim zemljama. Ako potičete raznolikost - u raznovrsnosti ponuđenih grupa, vremenu sastajanja, lokacijama, čak i u opcijama oko skrbi za djecu – imat ćete mnogo više grupa.

12. S LJUBAVLJU UVODITE LJUDE U ŽIVOT CRKVE PO GRUPAMA Jedna od mojih najdražih priča uključuje hendikepiranog dječaka koji je u trgovini srušio policu s cipelama. Upravitelj je galamio na njega, zahtijevajući da

popravi nered. Dječak se nije ni pomaknuo. Tada se njegova starija sestra spustila na pod i počela sklanjati cipele. Ubrzo joj se dječak pridružio. Kad su sve cipele bile vraćene na mjesto, ona je pogledala u upravitelja i rekla: “Gospodine, trebate ga ljubavlju navesti da to učini”. Jednako tako, nemojte vi određivati tko će ići u koju grupu. Naprotiv, pomozite im da se povežu. Predložite im da pokušaju s nekom od grupa. Pokažite im primjer vlastite radosti zbog pripadanja određenoj grupi.

13. IZGRADITE VODSTVO PREDANO SLUŽENJU U MALIM GRUPAMA Imajte u cilju postizanje da svi vaši pomoćnici budu usredotočeni na razvoj vodstva. Tijekom vremena postupno izgrađujte svoje pomoćnike da postanu ljudi koji će razvijati svoje službe pomoću malih grupa. Crkva New Hope Community imala je 1984. godine pedeset grupa. Umalo sam učinio veliku pogrešku. Počeo sam tražiti pastora koji bi vodio naše grupe. Da sam doveo takvu

osobu, naš bi se život u grupama pretvorio u još jednu službu. Umjesto toga, poučio sam svoje pomoćnike za rad u grupama. Kao posljedica toga briga o ljudima i evangelizacija nastavljale su se i razvijale.

14. DAJTE PRIORITET MOLITVI I OSOBI DUHA SVETOGA Prema Ralphu Neighbouru devetnaest od dvadeset najvećih crkava u svijetu rade sustavom malih grupa – bilo da su kućne grupe ili grupe za poučavanje odraslih u crkvi – sa snažnim naglaskom na molitvi i Duhu Svetome. Uspjeh crkava u Koreji nije slučajan. To je daleko više od organizacijskog sustava; uključuje namjernu ovisnost o Duhu Svetomu i davanje prioriteta molitvi.

Imajte za cilj postizanje

toga da svi vaši pomoćnici

budu usredotočeni na razvoj

vodstva. Tijekom vremena

postupno izgrađujte svoje

pomoćnike da postanu ljudi

koji će razvijati svoje službe

pomoću malih grupa.

Crkva i kućne grupe

L j e t o 2 0 0 8 9

Devet ključnih stvari za zdrave male grupeGarth Icenogle

Male grupe trebaju solidan temelj i osnovu za mjerenje potencijala i uspjeha njihova zajedničkog življenja. Tih je

devet karakteristika od presudne važnosti za trajno zdravlje dugoročnih kršćanskih grupa. Kratkoročne grupe mogu

cvasti i tek s nekoliko ovih vodilja. No da bi se izgradile čvrste dugovječne grupe morate obratiti pozornost na sve

ove dimenzije. Zdrava grupa ima:

1. Jasnu svrhu/zavjet. Svaka grupa mora imati usredotočen razlog postojanja.

2. Dobar početak. Ako neka grupa nema pozitivan početak, najvjerojatnije neće opstati.

3. Korisnoga vođu. Zdrave grupe vode korisni i brižljivi vođe.

4. Snažne komunikacijske uzore. Dobra ljudska komunikacija ne dolazi sama od sebe.

5. Vrijedan biblijski sadržaj vjere. Proučavanje Biblije je primarni nastavni plan za male grupe.

6. Rastuće pouzdanje i skrb. Grupa u kojoj nema skrbi i povjerenja uskoro umire.

7. Usredotočenost na Isusa Krista. Kršćanske grupe moraju imati u središtu proučavanja uzor, življenje, primjere,

svrhu i karakter Isusa Krista.

8. Zadatak, službu ili poslanje. Dugoročne grupe trebaju imati kršćansku misiju koja ih nadilazi.

9. Pozitivno donošenje odluka. Zdrave grupe ne ovise samo o odlučnim vođama koji donose sve odluke. Naprotiv,

zajednički donose odluke.

Priređeno iz Ministry Advantage (May/June 1996), 1; objavljeno u: Fuller Theological Seminary, Division of Continuing and Extended Education, 135

N. Oakland Avenue, Pasadena, CA 91182. Copyright 1996. Korišteno s dopuštenjem.

Sada barem naša crkva

ima kućnu grupu.

SAŽETAK Jednom sam čuo misionara E. Stanleya Jonesa kako kaže: “U maloj grupi svatko postaje učitelj i svatko biva poučavan”. Usudio bih se dodati kako je današnje načelo za zdrave crkvene grupe čak i snažnije: U maloj grupi svatko postaje skrbnik i za svakoga se skrbi. Čak i manje crkve mogu nadići mentalitet

male grupe započevši više manjih grupa. Veće crkve mogu uvelike povećati svoju razinu skrbljenja započevši sustav malih grupa. Male crkve mogu pomoći bilo kojoj crkvi izaći iz sputanosti koja nastaje zbog ograničenosti vremenom i prostorom. U koje doba možete okupiti sve ljude? Ne možete. S malim grupama, vaša se crkva može preusmjeriti prema

služenju, pojačanoj evangelizaciji i te-meljitijem učeništvu. Svećenstvo vjernika postaje najveća stvarnost u maloj grupi.

Dr. Dale Galloway

je dekan Beeson International Center for Biblical

Preaching and Church leadership, Asbury Theo-

logical Seminary, Wilmore, Kentucky.

10 D u h o v n o V r e l o

Male kućne grupe ili ne?Male kuuććne grupe ili ne?D A V I D L I M

Male grupe nam pomažu za-držati obiteljski duh unatoč prepunjenom nedjeljnom rasporedu gdje ljudi nema-

ju mnogo vremena za druženje.

Svi smo čuli za velike korejske crkve koje se temelje na sustavu malih grupa. Ipak, mnoge se crkve dvoume oko toga trebaju li se podijeliti u male grupe ili ne. Neki se pitaju je li to biblijski odgovor za crkveni rast. Drugi kažu da, budući da je Pavao upotrijebio analogiju o tijelu, prirodno zdrave male grupe pridonijet će crkvenom rastu. Moje je stajalište da je služenje u malim grupama biblijska metoda koja može pomoći crkvi da raste, no sama je metoda samo sredstvo. Crkva Grace Assembly of God posljednjih je sedam godina ubrzano rasla i bez kućnih grupa ne bismo mogli biti djelotvorni. Kućne grupe nam pomažu razvijati službe u kontekstu doma. Ljudi se sastaju u kućnim grupama kako bi raspravljali o praktičnoj primjeni nedjeljne poruke u življenju, omogućujući nam na taj način voditi zajednicu u određenim smjerovima. Pomoćni pastori ne mogu ići u korak s dolaskom novih ljudi u našu crkvu. Stoga se svaki pastor usredotočuje na određene grupe, umjesto da pokušava upoznati svakoga. U kontekstu malih grupa ljudi dobivaju ispunjenje svoje potrebe za zajedništvom. Kućne grupe nam pomažu zadržati obiteljski duh unatoč prepunjenom nedjeljnom rasporedu gdje ljudi nemaju mnogo vremena za druženje. Ne računajući nedjeljno proučavanje za odrasle ili različite službe, pedeset posto naše zajednice uključeno je u kućne grupe. (Neki su se toliko blisko povezali da kao obitelji odlaze i na zajedničke odmore.)

Kućne grupe nazivamo Agape grupama. Novi ljudi doživljavaju kućne grupe kao još jedan način “povezivanja” s crkvom. Većina naših grupa organizirana je teritorijalno, ovisno o tome gdje ljudi žive u Singapuru. Neke su sastavljene prema posebnom interesu ili službi, druge prema posebnim jezičnim potrebama, a ostale se zasnivaju na prirodnom prijateljstvu. Istraživanja su pokazala da je većina singapurskih crkava rasla zbog snažnog vodstva i evangelizacije u obitelji te

poslovne povezanosti. Kućne grupe su pripomogle u povezivanju ljudi unutar većeg crkvenog tijela.

PODRUČJA DJELOTVORNOSTI KUĆNE GRUPE Smatramo da kućne grupe pomažu u zajedništvu, službama i darovima (poučavanju, gostoljubivosti, evange-lizaciji i drugim duhovnim darovima), rastu i vodstvu. Je li vaša crkva već

snažna u tim područjima? Hoće li vaš sadašnji pristup i dalje biti djelotvoran tijekom rasta vaše crkve? Ako je vaš odgovor potvrdan, onda vam možda u ovom trenutku kućne grupe nisu potrebne. Ako vaša crkva nije djelotvorna u ovim područjima, jeste li spremni platiti cijenu da bi ih ojačali?Zajedništvo. Potreba za odnosima u malim grupama očigledna je u Bibliji. Čak je i Isusovih dvanaest učenika prirodno bilo podijeljeno u tri grupe. Crkve su se sastajale po kućama, stoga su

bile moguće neformalnost, interakcija i praktična pri-mjena. Pavao je uvijek bio okružen posebnim ljudima za prihvaćanje, ohrabrenje i služenje. Snažno zajedništvo ključno je za snažnu crkvu. Crkva je mjesto gdje članovi međusobno utječu jedni na druge. Zajednički se živi. Ljudi se osjećaju vrijednima i rastu u ozračju ozdravljujuće, interaktivne zajednice. Kršćani u malim grupama smatraju se odgo-vornima jedni drugima u pogledu službe, skrbi i učeništva. Pridošlice odmah upoznaju nove ljude koji ih zatim predstavljaju drugim prijateljima u crkvi. Crkva prihvaća i brine za nove vjernike. Zajedništvo je snažno. Iz prave koinonia, vjernici crpe snagu za suočavanje sa svojim problemima, služenje

Bogu i provođenje njegove vizije u svojim životima. Smanjuje se njihova ovisnost o pastoru budući da se pravo služenje i zajedništvo odvijaju unutar njihove grupe. Službe i darovi. Kad ljudi brinu za druge raste motivacija, a službe se ukorjenjuju. Darovi Duha lako se mogu prakticirati u malim, osobnim i neslužbenim ozračjima. Ako su pastori obučili svoje

Moje je stajalište da je služenje u

malim grupama biblijska metoda koja

može pomoći crkvi da raste, no sama je

metoda samo sredstvo.

Crkva i kućne grupe

L j e t o 2 0 0 8 11

vođe da budu osjetljivi na Duha, vođe grupa mogu poticati prakticiranje darova u kontekstu malih grupa. Vjernici se kao pojedinci osjećaju važnima i odgovorni su u prakticiranju svojih darova. Ne mogu iznositi neosnovane izjave ili nepromišljena proroštva koja se nikad ne ispunjavaju budući da znaju kako se prisutni na grupi redovito sastaju. Neki domaćini prakticiraju dar gostoljubivosti. Drugi uče kako poučavati i voditi grupne rasprave. Neslužbeno uzajamno djelovanje i služba darova Duha snažni su u nenametljivu ozračju kućnih grupa. Prakticiraju li se darovi evangelizacije u vašoj crkvi? Privlačite li kao pastor svojim služenjem ljude k Bogu? Kućne grupe ne postaju evangelizacijske ako nisu u kontekstu evangelizacijske crkve. Puko dijeljenje u kućne grupe neće automatski izgraditi zajedništvo, vodstvo ili evangelizaciju. Rast. Crkvena organizacija je najveća prepreka crkvenom rastu. Njezina struktura često ne dopušta pastoru moliti, promišljati ili stvarati važne kontakte za jačanje ključnih vođa te prenositi viziju. Zbog naše crkvene strukture koja se zasniva na kućnim grupama, kao glavni pastor slobodan sam zauzeti vodeću ulogu umjesto uloge pukog održavanja ili upravljanja, budući da se veći dio pružanja skrbi odvija u kućnim grupama. U nekim se crkvama laici osjećaju zanemarenima budući da pastor nema dovoljno vremena za svakoga člana. Je li vaša crkva strukturirana tako da glavni pastor može delegirati vodstvo laicima koji zatim mogu poučavati druge?Kad crkva poraste iznad sedamdeset pet ljudi, pastoru postaje teško razvijati službe ako on ili ona vode sve službe. Crkva može rasti samo do mjere do koje zajednica koristi svoje darove. Crkva će trebati povećati broj pomoćnika i laičkih vođa koji će moći preuzeti teret. Mnoge crkve ne mogu porasti iznad stotinu posjetitelja, zato jer njihove strukture ne mogu podnijeti veći rast. Ako želite da crkva raste, vaše pastoralne sposobnosti moraju se povećati; moraju se obučiti novi vođe, slavljenje mora biti osnaženo; kvaliteta propovijedanja mora porasti, a organizacija mora od obiteljskog funkcioniranja prerasti

u djelotvorniju strukturu. Usmjerenje. Koje je poslanje vaše crkve? Zašto vas je Bog pozvao za pastora? Crkve bez od Boga dane vizije imat će mrtve kućne grupe. Mnoge crkve imaju samo opću viziju – dosegnuti svakoga. Vjeruju kako su vjerne Bogu i nadaju se da će svi doći čuti Božju riječ. Izdvojite se i sa svojim vođama čekajte

na Gospodina. Čujte od njega prije nego što nastavite sa svojim programima. Služba malih grupa je sredstvo koje se mora uklopiti u crkvenu sveopću viziju, a ne samo novo sredstvo koje bi moglo funkcionirati. Nemojte imati male grupe samo radi imanja malih grupa. Potpuno shvatite zašto želite krenuti s programom malih grupa. Ako ste glavni pastor, jeste li spremni uložiti vrijeme i energiju u promicanje kućnih grupa kao sastavni dio sveopćeg pristupa vaše crkve? Ako ne, kućne će grupe biti nedjelotvorne. Kada odlučite započeti s malim grupama, morate i odlučiti hoće li male grupe služiti prvenstveno za zajedništvo, biblijsko proučavanje ili za pokretanje crkve u određenom smjeru. Održavanje djelotvorne službe rada u malim grupama zahtijeva energiju i predanost.

Crkva mora cijeniti ono što kućne grupe mogu postići. Neki pastori smatraju da su kućne grupe korisne za poučavanje novih kršćana ili kao terapijske grupe za bivše ovisnike, razvedene itd.. Crkva Grace Assembly of God koristi kućne grupe za ponovno razmatranje nedjeljnih poruka – za vođenje zajednice prema praktičnoj primjeni Božjih istina.

Cijena. Budite spremni platiti cijenu za službu u malim grupama. Male grupe zahtijevaju posvećenost i podržavanje. One će obično zahtijevati još jednu večer u tjednu od vaših ionako prezaposlenih ljudi u zajednici. Ako započnete s malim grupama, doći će do neposredne napetosti između obiteljski nastrojenog programa i službe u malim grupama. Zato crkve smatraju da se ne može biti istovremeno crkva sa službom u malim grupama i programski usmjerena crkva. Zbog slo-žene naravi naše crkve mi nastavljamo s oboje. Gdje možete naći dovoljno vođa i radnika? Trenutno omjer između radnika i posjetitelja na službi je jedan prema tri. Pazimo da ne uključimo svaku moguću ideju u svoj program. Ne želimo preopteretili svoje ljude. Biramo programe koji su važni i djelotvorni. Uvjereni smo da su male grupe neophodne za našu crkvu i platit ćemo cijenu za nastavak te važne službe.

ZAKLJUČAK Odlučili se za male grupe ili

ne, nemate izbora kada se radi o razvoju pravog zajedništva, štovanja, službe Duha Svetoga i restrukturiranja vaše crkve da bi dosegli živote za Krista. Ako se vrši na odgovarajući način, služba u malim grupama je divno sredstvo koje odgovara biblijskoj slici i ispunjava biblijske zapovijedi o kojima se raspravlja u ovome članku. Male grupe mogu pomoći vašoj crkvi suočiti se s budućnošću. Stvarna su pitanja: Koliko je vaša crkva djelotvorna u ispunjavanju biblijskih imperativa? Nudi li vaša sadašnja organizacijska struktura potencijal za ispunjavanje vizije vaše crkve? Ako ne, što ćete učiniti oko toga?

Dr. David Lim

glavni je pastor crkve Grace Assembly of God u

Singapuru.

Č

Kućne grupe nam pomažu razvijati

službe u kontekstu doma. Ljudi se

sastaju u kućnim grupama kako bi

raspravljali o praktičnoj primjeni

nedjeljne poruke u življenju,

omogućujući nam na taj način voditi

zajednicu u određenim smjerovima.

12 D u h o v n o V r e l o

Crkva i kućne grupe

Poučavanje “javno i po kućama”G . H E N R Y W E L L S

S vremena na vrijeme pitaju me ljudi: “Čemu pripisujete uspjeh i rast vaše crkve?” Moj je odgovor: “Propovijedamo

Krista; vjerujemo da je Bi-blija Božja autoritativna Riječ; započeli smo s malim grupama prije nego što je to postalo neophodno”.

MODEL RANE CRKVE Djela apostolska nam daju biblijski model za crkvu: “…nego sam javno i po kućama učio” (Dj 20,20; usp. Dj 2,45; 5,42). Članovi rane crkve sastajali su se u hramu radi štovanja i poticanja, no također su se sastajali i po kućama kako bi nastavili navješćivati evanđelje i imati zajedništvo. To je svrha malih grupa. Model rane crkve uključuje djelovanje velikih i malih grupa. U velikoj, rastućoj crkvi, male grupe postaju važne zato da ljudi mogu razvijati odnose koji su im potrebni za rast u Kristu. Trebamo imati na umu da su male grupe samo dio crkve. One ne nadomještaju zajedničko štovanje cjelokupne za-jednice. Međutim, u malim grupama ljudi postavljaju pitanja, proučavaju Pismo u prijateljskom, ugodnom ozračju te pomažu jedni drugima u primjenjivanju Božje riječi djelima. Istina postaje značajnija kad se kršćani sastaju zajedno i istražuju Božju riječ kako bi silom Duha Svetoga otkrili njezinu primjenu u svojim životima. Na taj način crkva funkcionira svakim danom,

a ne samo nedjeljom. Otkrivamo kako sudionici razvijaju osjećaj za zajednicu s drugima u crkvi, posebice kada se biblijske upute dijele u kontekstu odnosa.

Naglasak je na praktičnom svakodnevnom življenju biblijskih načela. Male grupe su povezane dijeljenjem i brigom kroz molitvu i podršku. Pavao nas potiče

ispuniti Kristov zakon noseći “terete jedni drugih” (Gal 6,2). Razvijanjem pouzdanja i prijateljstva ljudi počinju izražavati svoje stvarne osjećaje. Kad se to dogodi, ostali mogu lakše nositi s njima njihove terete. Srca posjetitelja bivaju ojačana i njihovi životi promijenjeni kad pronađu podršku i poticaj u svom svakodnevnom rastu u Kristu. POMORCI Tijekom 1950-ih osnivač naše crkve Eugene Nelson započeo je program za bračne parove nazvan Pomorci. Koristeći pomorske izraze do dvanaest parova pridružilo se nekom od brodova koji su se sastajali u različitim domovima svakog mjeseca. Svaki je brod imao bračni par za pokrovitelja i novoizabranoga “kapetana” svake godine. Ostatak parova zauzelo je različite položaje vodstva na brodu. Brodovi su se udruživali kako bi tvorili flotu,a neki od tih časnika bili su izabrani u vodstvo mornarice. Ti su brodovi sudionicima postali šire obitelji. Najstariji je brod Pomoraca ove godine proslavio svoju 43. obljetnicu. Kako jedni parovi dolaze i odlaze, drugi parovi se “priključuju” i popunjavaju prazna mjesta i svake se godine oformljuje najmanje jedan brod s novim pokroviteljem. Sada imamo 34 djelatna broda koji su uključeni u život crkve. Svi brodovi imaju Krista za svoga kapetana i nose teret –predanost služenju crkvi.

S vremena na vrijeme pitaju

me ljudi: “Čemu pripisujete

uspjeh i rast vaše crkve?”

Moj je odgovor: “Propo-

vijedamo Krista; vjerujemo da

je Biblija Božja autoritativna

Riječ; započeli smo s malim

grupama prije nego što je to

postalo neophodno”.

L j e t o 2 0 0 8 13

CRKVENE ZAVJETNE GRUPE Male grupe za druženje i služenje u našoj crkvi započele su 1980. kada je još jednom pastor Nelson vidio potrebu očuvanja bliske povezanosti članova naše crkve. Podijelio je područje Sacramenta (grad u Kaliforniji, op. prev.) na okružja ili crkvene općine, s petnaest članova u svakoj jedinici (domu). Članovi crkve u svakoj crkvenoj općini bili su pozvani dva puta mjesečno prisustvovati kućnim sastancima pod vodstvom obučenih crkvenih vođa. Kada su grupe za druženje i služenje započele, uz vjeru u Krista i članstvo u crkvi, susjedstvo je bilo ujedinjujući čimbenik koji je spajao ljude zajedno. Pretpostavka je bila da će ljudi nadići razlike u dobi ili bračnom statusu i naći se zajedno u nečijem domu, po mogućnosti na pješačkoj udaljenosti jedni od drugih. Uz biblijski poticaj da najprije dosegnemo svoj “Jeruzalem” (Dj 1,8), energetska kriza u ranim 1980-tima poslužila je kao dodatni stimulans za koncept susjedstva. Program je 1992. preimenovan u Crkvene zavjetne grupe, a velik je naglasak stavljen na razvoj osjećaja zavjeta zajedništva u svakoj grupi. Obratili smo posebnu pozornost na osnivanje evangelizacijskih grupa s ljudima koji imaju zajedničke interese. Zatim smo odlučili promijeniti koncept dosezanja susjedstva u razvoj službi za ispunjavanje potreba pojedinih grupa ljudi kao što su razvedeni, mladi ljudi, umirovljenici i ovisnici. Rezultat? Ljudi u tim grupama pokazali su dojmljiv rast u vjeri. Povrh toga pokazali su da će ostaviti svoje susjedstvo i putovati kako bi se pridružili grupama koje ispunjavaju njihove specifične potrebe.

NAPREDOVANJE CRKVENIH PROGRAMA Da bismo razumjeli dokle smo stigli s našim crkvenim programima danas, pogledajmo što smo već imali. Od 1970. američke su crkve napredovale kroz najmanje šest glavnih crkvenih programa. 1. Koinonia. Tijekom ranih 70-ih, riječ koinonia koristila se skoro u svakoj crkvi. Ljudi su se sastajali zajedno, pjevali uz

pratnju gitara i dobro se osjećali. Spontana radost zahvaćala je mnoge crkve. 2. Osobna evangelizacija. Crkve su zatim stavile svoj naglasak na osobnu evangelizaciju. Bill Bright je predvodio kampanjama “Here’s Life America” i “I Found It”. Crkve su održavanjem evangelizacijskih sastanaka prihvatile tehnike Eksplozija evangelizacije (Evangelism Explosion) i Četiri duhovna zakona.

3. Služba autobusima. Crkve su zatim odlučno počele autobusima prevoziti djecu u crkvu. Posjedovanje velikog broja autobusa bilo je dokaz predanosti Velikom poslanju. 4. Propovijedanje. Nakon službe autobusima, crkva je prigrlila pro-povijedanje. Laici su slušali velike

radijske i televizijske propovjednike. Očekivali su da njihovi pastori pro-povijedaju jednako dobro kao i oni koje su čuli tijekom tjedna. To je stavilo pritisak na pastore diljem zemlje da postanu bolji propovjednici. 5. Male grupe. Sljedeća je faza imala u središtu male grupe. Korejski su pastori izgradili ogromne crkve koristeći model malih grupa. Služba u malim grupama postala je bitan dio crkve. Ljudi su se

sastajali po domovima kako bi jedni drugima pomagali u primjenjivanju Božje riječi. 6. Crkve usredotočene na ljude. Sada smo u fazi usre-dotočenja na ljude. Slavljenje, glazba, drama i primjena Pisma u stvarnom životu mijenjaju tradicionalno ozra-čje pjevanja himni i biblijskog izlaganja.

KOJI CRKVENI PROGRAM JE NAJBOLJI?Problem nekih crkava i pastora je to što nikada ne žele učiniti zaokret. Nikada neće koristiti nove ideje, zato jer su to uvijek “činili na ovaj način”. Još uvijek pokušavaju popuniti autobuse, a “rute” su se promijenile. Znači li to da trebamo činiti ono što svi drugi čine? Ne. Crkve moraju procijeniti tko su i koji vid službe je djelotvoran za njih, te zatim provjeriti je li njihova služba u skladu s Pismom. Naša je crkva nedavno započela partnerstvo s Western Seminary kako bi ponudila besplatan tečaj pod naslovom Stvaranje zdrave obitelji. Sudionici su bili pozvani pridružiti se maloj grupi da bi tijekom 13 tjedana proučavali knjigu Roberta McGeea Search For Significance. Više od polovice onih koji su pohađali tečaj pridružilo se jednoj od 15 malih grupa. Povrijeđeni ljudi, i kršćani i nekršćani, okreću se crkvi

kako bi našli odgovore za svoje probleme i iscjeljenje svojih povreda. Zbližili smo se kao crkva kroz službu u malim grupama.

Dr. G. Henry Wells

je pastor Fair Oaks Presbyterian Church, Fair

Oaks, California.

Razvijanjem pouzdanja i

prijateljstva ljudi počinju

izražavati svoje stvarne

osjećaje. Kad se to dogodi,

ostali mogu lakše nositi s njima

njihove terete. Srca posjetitelja

bivaju ojačana i njihovi životi

promijenjeni kad pronađu

podršku i poticaj u svom

svakodnevnom rastu u Kristu.

14 D u h o v n o V r e l o

Crkva i kućne grupe

Ovaj članak obrađuje pitanje slijeda u odnosu na krštenje u Duhu Svetome. Postoji li za vjernika jasno i prepoznatljivo

iskustvo Duha koje se razlikuje od njegova rada na obnavljanju? Teza koja je ovdje iznesena je dvostruka: 1) Novi zavjet uči postojanje, mogućnost i poželjnost takvoga iskustva za sve kršćane. 2) Ovo je iskustvo logički i teološki odvojeno od iskustva obraćenja, iako se može dogoditi ili odmah nakon obraćenja ili poslije određenog vremenskog razdoblja. Fokus ovoga članka bit će na činjenicitakvoga iskustva.

U biblijskim je studijama načelno da se za svako određeno područje teologije moraju prvenstveno proučiti biblijski odlomci koji sveobuhvatno objašnjavaju zadanu temu. Luka, posebice u Djelima apostolskim, obrađuje temu o krštenju u Duhu više od bilo kojeg biblijskog pisca. Njegov ugled preciznoga povjesničara bio je neupitan, prema tome, događaji koje on bilježi moraju se smatrati stvarnima. Nadalje, on je i teolog koji koristi povijest kako bi prenio teološku istinu. A njegovo je pisanje bilo nadahnuto od Duha Svetoga. Prema tome, ono što Luka kaže i naučava mora se smjestiti uz druge biblijske spise i ne smije se smatrati proturječnim njima. Biblijski pisci nadopunjavaju – a ne proturječe – jedan drugoga. Najprikladnije je odrediti što određeni pisac ili pismo kaže i zatim staviti to u suodnos s drugim dijelovima Pisma.

NARATIVNI PRIMJERI U DJELIMADjela apostolska nisu samo objektivno bilježenje povijesti Rane crkve. Mnogi sadržaji u toj knjizi imaju teološku svrhu – pokazati širenje evanđelja diljem sredozemnog svijeta po djelovanju Duha Svetoga (1,8). Dvije teme, evangelizacija

i osposobljavanje od strane Duha, toliko su isprepletene da ih se ne može razumjeti odvojene jednu od druge. Luka je zacijelo bio svjestan drugih aspekata djelovanja

Duha; njegova bliska suradnja s Pavlom sigurno bi mu omogućila uvid u njegove misli o Duhu Svetomu. No u Djelima apostolskim Luka se odlučuje usredotočiti na dinamički, neki kažu karizmatski, aspekt službe Duha Svetoga. Prvi slučaj kada su učenici doživjeli

silu Duha dogodio se na dan Pedesetnice, kao što je zabilježeno u Djelima apostolskim 2,1-4. Kasnije Luka dodaje još četiri druga slučaja u kojima su obraćenici imali početna iskustva u Duhu, jednaka onima koja su doživjeli učenici na dan Pedesetnice.1 Bilo bi poučno ponovno pogledati i proučiti tih pet slučajeva, nakon čega ćemo izvući pouke i zaključke.2

DAN PEDESETNICE (Dj 2,1-4)Dolazak Duha Svetoga na učenike koji su čekali na dan Pedesetnice bio je bez presedana. U jednom vrlo važnom smislu, bio je jedinstven, jednokratan događaj kojeg je navijestio prorok Joel (2,28-29), a darovao uzneseni Isus (Dj 2,33). Audiovizualni fenomen vjetra i vatre podsjeća na davanje Zakona na gori Sinaj (Izl 19,18; Pnz 5,4) i druga starozavjetna posebna očitovanja (teofanije) Božje prisutnosti (2 Sam 22,16; Job 37,10; Ez 13,13). Vjetar je obilježje Duha Svetoga (Ez 37,9: Iv 3,8); doista, hebrejska riječ ruah znači

oboje, i vjetar i duh, kao i usporedna grčka riječ pneuma. Riječ pnoē (koja je upotrijebljena u Dj 2,2) oblik je iste grčke riječi. Vatra se također povezuje s Duhom

Ispunjeni DuhomIspunjeni DuhomD R . A N T H O N Y D . P A L M A

Drugi dio: Slijed u odnosu na krštenje u Duhu

Povijesno značenje dana Pedesetnice

ne može se prenaglasiti. Neki ga

smatraju rođendanom Crkve, drugi

nadopunom davanja Zakona, i prema

tome, uspostavljanjem novoga saveza.

L j e t o 2 0 0 8 15

Svetim u Starome zavjetu (Suci 15,14), u obećanju da će Isus krstiti u Duhu Svetome i vatri (Mt 3,11; Lk 3,16) te u identificiranju “sedam baklji” sa SvetimDuhom (Otk 4,5). Zamijetite spominjanje Duha Svetoga vezano uz Zaharijino viđenje o sedam svjetiljaka (Zah 4,2-6). Povijesno značenje dana Pedesetnice ne može se prenaglasiti. Neki ga smatraju rođendanom Crkve, drugi nadopunom davanja Zakona, i prema tome, uspostavljanjem novoga saveza. Nas u ovome članku zanima osobno značenje dana Pedesetnice za učenike na koje je Duh sišao.Je li iskustvo Pedesetnice koje su učenici doživjeli slijedilo nakon njihova obraćenja? Da su ti učenici umrli prije izlića Duha, bi li otišli Gospodinu? Odgovor je očit. U jednoj prilici Isus je rekao sedamdesetorici: “radujte se što su vam imena zapisana na nebesima” (Lk 10,20).3 No jesu li Isusovi sljedbenici prije dana Pedesetnice doživjeli obnovu u novozavjetnom smislu tog izraza?Pentekostalci često ističu Iv 20,22 kao točku u vremenu kad su doživjeli obnovljenje. Isus “dahne u njih i kaže im: ‘Primite Duha Svetoga’“! Smatra se dakle, da su oni bili ispunjeni Duhom nakon sedam tjedana. Po mom sudu, upitno je treba li događaj zapisan u Iv 20,19-23 podrazumijevati kao nanovorođenje. Treba istaknuti sljedeće: 1. Neuobičajeni glagol dahnuti (emphysaō) po-javljuje se samo na ovome mjestu u Novome zavjetu, no nalazi se u Septuaginti vezano uz stvaranje čovjeka: “Jahve, Bog, napravi čovjeka od prahazemaljskog i u nosnice mu udahne dahživota” (Post 2,7). Neki tvrde da kao što je Bog udahnuo život Adamu tako je Isusov dah dao duhovni život toj desetorici apostola. Iako postoji doslovna paralela između ta dva odlomka, to ne može potkrijepiti stajalište da su učenici bili nanovorođeni baš tada. Novozavjetni pisci često koriste skoro nesvjesno starozavjetni jezik.2. Alternativni prijevod bio bi: “On udahnu i reče im, ‘primite Duha Svetoga’” (autorov prijevod).3. Samo je deset ljudi nanovorođeno u toj

prigodi. Kada su onda nanovorođeni svi ostali vjernici?4. Kontekst ne ukazuje da se tada išta dogodilo učenicima. Isusov je dah bio predviđanje onoga što se trebalo dogoditi na dan Pedesetnice. Fenomen “šum sneba, kao kad se digne silan vjetar” (Dj 2,2) najvjerojatnije ih je podsjetio na Isusovo udahnuće otprije sedam tjedana.5. Neposredni kontekst, i prije i poslije, povezuje Isusov govor sa služenjem, a

ne sa spasenjem: “Kao što mene poslaOtac i ja šaljem vas” (Iv 20,21). “Kojimaotpustite grijehe, otpuštaju im se; kojimazadržite, zadržani su im” (23. redak). Ovo je slično Isusovoj kasnijoj tvrdnji: “Negoprimit ćete snagu Duha Svetoga koji ćesići na vas i bit ćete mi svjedoci” (Dj 1,8). 6. Pentekostalci bi trebali biti oprezni u pokušaju dokazivanja koncepta o slijeduna osnovi Iv 20,22. Moje alternativno mišljenje je da se od nas ne traži točno određivanje trenutka u kojemu su Isusovi učenici doživjeli novorođenje u novozavjetnom smislu. Moguće je, s obzirom na jedinstvenu povijesnu situaciju toga vremena, da je silazak Duha Svetoga na dan Pedesetnice

uključivao njegovo djelo obnovljenja, simbolično izraženo vjetrom (Iv 3,8) koje je prethodilo iskustvu ispunjenja Duhom.4

Pitanje ostaje, međutim, zašto je postojao vremenski period od deset dana između Isusova uznesenja i silaska Duha Svetoga. Isus je dao uputu učenicima “Ostanite u gradu dok se ne obučete u Silu odozgor”(Lk 24,49). Najprikladnije objašnjenje je da je blagdan Pedesetnice imao tipološko

značenje koje se ispunilo na dan Pedesetnice, kao što je blagdan Pashe bio ispunjen u Isusovoj smrti. I Isusova smrt i silazak Duha bili su božanski određeni kako bi se podudarali sa starozavjetnim blagdanima koji su ih nagoviještali. Blagdan Pedesetnice bio je žetveno slavlje na kojemu su se prvine žetve prinosile Gospodinu. U Dj 2 slavi se žetva 3000 osoba koje su ušle u Kraljevstvo Božje. Vrijedno je zamijetiti da su hodočasnici okupljeni u Jeruzalemu najvjerojatnije bili iz svih dijelova Rimskoga Carstva.

SAMARIJSKA PEDESETNICA (Dj 8,14-20) Ako moramo potražiti samo jedan slučaj koji pri-kazuje doktrinu o slijedu, nijedan nije mjerodavniji od iskustva samarijskih obraćenika. Taj je odlomak za pentekostalce od svih naj-jasniji, a za nepentekostalce najneugodniji.5

Uzmite u obzir moja zapažanja i komentare.1. Filipova je poruka Sa-marijancima bila jasna. Navijestio im je Krista (Dj 8,5); propovijedao je radosnu

vijest o kraljevstvu Božjem i o Imenu Isusa Krista (12. redak). 2. Filipova je služba bila potvrđena: “Mnoštvo je jednodušno prihvaćalo štoje Filip govorio slušajući ga i gledajućiznamenja koja je činio” (6. redak), što je uključivalo istjerivanja demona i ozdravljenja. 3. Samarijanci koji su vjerovali bili su kršteni. Bilo bi nezamislivo da bi ih Filip krstio ili im dopustio da budu kršteni da nisu bili istinski obraćeni. 4. Apostoli u Jeruzalemu čuli su da je Samarija “prigrlila riječ Božju” (14. redak). Taj je izraz istovjetan izrazu ‘biti obraćen’ (Lk 8,13; Dj 2,41; 11,1; 17,11.12; 1 Sol 1,6; 2,13; Jak 1,21).

Najprikladnije objašnjenje je da je

blagdan Pedesetnice imao tipološko

značenje koje se ispunilo na dan

Pedesetnice, kao što je blagdan Pashe

bio ispunjen u Isusovoj smrti. I Isusova

smrt i silazak Duha bili su božanski

određeni kako bi se podudarali sa

starozavjetnim blagdanima koji su ih

nagoviještali.

Crkva i kućne grupe

16 D u h o v n o V r e l o

5. Potvrda od strane jeruzalemskog vodstva bila je doista poželjna, gotovo neophodna, ako se uzme u obzir dugotrajno neprijateljstvo između Židova i Samarijanaca. Ovaj slučaj pokazuje da ni obraćenje ni krštenje ne nose za sobom primanje Duha u smislu u kojemu Luka upotrebljava taj izraz. 6. Pismo nigdje ne uči niti podrazumijeva da se spasenje prima polaganjem ruku (Dj 8,17). Međutim, Djela apostolska pokazuju da se iskustvo Duha poslije obraćenja ponekad prima polaganjem ruku (9,17; 19,6). 7. To iskustvo Duha od strane Samarijanaca nije bila ona unutarnja promjena koja dolazi kod obraćenja. Imalo je vanjski, vidljiv aspekt. Kao što F. F. Bruce, istaknuti novozavjetničar, komentira: “Primanje Duha Svetoga u Djelima apostolskim povezano je s očitovanjem određenog duhovnog dara”.6

Samarijansko neobično i prepoznatljivo iskustvo Duha ubrzo nakon njihova obraćenja i krštenja snažan je argument u prilog doktrine o slijedu.

SAVAO IZ TARSA (Dj 9,17) Savla je tri dana poslije obraćenja posjetio Ananija, koji je položio ruke na njega i rekao: “Savle, brate! Gospodin, Isus koji ti se ukaza na putu kojim si išao, posla me da progledaš i napuniš se Duha Svetoga.” Moja opažanja uključuju: 1. Ananija nije pozvao Pavla na obraćenje, već mu je rekao da se krsti, što bi simboliziralo očišćenje Pavlovih grijeha (Dj 22,16). 2. Ananija je položio ruke na Savla kako bi bio ispunjen Duhom, a ne za spasenje. Prikaz ispunjenja Duhom pojavljuje se u Djelima apostolskim najprije u 2,4. Pismo nigdje ne koristi izričaj ispunjenje Duhom kao sinonim za biti spašen. 3. Postojao je vremenski razmak od tri dana između Savlova obraćenja i njegova ispunjenja Duhom. 4. Pojedinac, a ne grupa, biva ispu-njen Duhom. Oni koji naglašavaju otkupiteljsko-povijesni pristup, često se usredotočuju samo na grupe, za koje kažu da su reprezentativne, te kojima je Bog na poseban način darivao Duha kad ih je pripojio Crkvi.

KORNELIJE I NJEGOV DOM (Dj 10,44-48)Zanimljiva priča o Korneliju dosiže svoj vrhunac izlićem Duha na njegov dom.

Prije Petrova posjeta Kornelije nije bio kršćanin; bio je poganin koji je napustio poganstvo i prihvatio židovstvo do te mjere da je bio bogobojazan. U trenutku kad je Petar govorio o Isusu: “Za nj svjedočesvi proroci: da tko god u nj vjeruje, poimenu njegovu prima oproštenje grijeha” (43. redak), Kornelije i njegov dom očigledno odgovaraju vjerom. Čini se da su istovremeno doživjeli posebno izliće Duha jednako onome koje su doživjeli učenici na Pedesetnici, kao što je Petar kasnije rekao vodstvu u Jeruzalemu (11,17; 15,8.9). Terminologija koju Luka koristi kako bi opisao njihovo iskustvo u Duhu ne koristi se nigdje drugdje u Djelima apostolskim da bi se opisalo nečije obraćenje: “siđeDuh Sveti” (10,44), “dar Duha Svetoga” (10,45; 11,17), “izlio na” (10,45), “kršteni Duhom Svetim” (11,16). Ovi se izrazi izmjenjuju izrazima poput “ispunjeni Duhom Svetim”, koji se može povezati s Pedesetnicom i Savlom (2,4; 9,17) i “primili Duha Svetoga” koji nalazimo u izvješću o Samariji (8,15.17.19). Osim

toga, događaj u Samariji govori o tome kako je Duh Sveti “sišao” na vjernike (8,16) i da je to iskustvo “dar” (8,20) – dvije dodatne terminološke veze s događajem u Cezareji. Iskustvo Duha koje su doživjeli novi vjernici u Cezareji paralelno je iskustvu njihovih prethodnika u Jeruzalemu, Damasku i Samariji. No za razliku od iskustava Samarijanaca i Savla, njegovo je pojavljivanje bilo praktički istodobno s njihovim iskustvom spasenja.

EFEŽANI (Dj 19,1-7)Dva važna i uzajamno povezana pitanja neophodna su za pravilno razumijevanje ovoga odlomka: 1) Kada je Pavao susreo

učenike u Efezu, jesu li bili Kristovi učenici ili učenici Ivana Krstitelja? 2) Što je Pavao podrazumijevao kad ih je upitao: “Jeste li primili Duha Svetoga”? Moramo se podsjetiti da je Luka, pišući pod nadahnućem Duha, zapisao točno bit Pavlova pitanja. Kad je Pavao došao u Efez, našao je “neke učenike”. Riječ učenik (grčki: mathētēs) pojavljuje se 30 puta u Djelima apostolskim. I prije i poslije ovog odlomka, znači Kristov učenik.7

Nema razloga zašto bi Luka odstupio od svoje postojane primjene te riječi. Neki tvrde da njegova uporaba riječi neki/određeni (grčka neodređena zamjenica) podrazumijeva da nisu bili Isusovi učenici. No Luka koristi istu riječ u jednini kada govori o Ananiji i Timoteju, nazivajući svakoga od njih “neki učenik” (9,10; 16,1). Najjednostavnije objašnjenje njegove uporabe riječi “neki” nalazi se u Djelima apostolskim 19,7 gdje kaže da je bilo u svemu “oko dvanaestak muževa”; Luka nije bio siguran koliko ih je točno bilo.

Situacija tih ljudi može se usporediti s Apolonovom (18,24-28) koji je već bio vjernik “upućen u PutGospodnji pa je vatrene dušegovorio i naučavao pomno oIsusu, premda je znao samo zaIvanovo krštenje” (25. redak). Priscila i Akvila “uzeše gak sebi i pomnije mu izložišePut Božji” (26. redak). Bio je kršćanin kojemu je bilo potrebno daljnje upućivanje; tako je bilo i s Efežanima.Značajna rasprava podiže se oko Pavlova pitanja: “Jeste li primili Duha Svetoga kad ste povjerovali?” (Dj 19,2). Neki prijevodi imaju “budući” ili “nakon” umjesto

“kad”. Precizan prijevod koji umanjuje teološke predrasude je: “Jeste li primili Duha Svetoga kad ste povjerovali?” (autorov prijevod). Izraz “primili Duha Svetoga” nalazi se u Djelima apostolskim u izvještajima o Samariji i Cezareji (8,15.17.19; 10,47; vidi i 2,38). Prema tome, Pavao pita Efežane jesu li doživjeli iskustvo Duha koje se može usporediti s iskustvom vjernika iz Cezareje i Samarije. Pavao nije igrao teološku igru riječi s tim ljudima. On priznaje kako su oni doista povjerovali. Mnogo je napisano o stanju tih dvaju glagolskih oblika u Pavlovu pitanju, te treba li s gramatičkog stajališta primanje Duha shvatiti kao nešto što

Često se smatra da se Lukino

prikazivanje Duha Svetoga, posebice

kada je riječ o ispunjenju Duhom,

razlikuje od onoga u Pavlovim

poslanicama. Slučaj Efežana, međutim,

pokazuje da je Pavao, baš kao i Luka,

vjerovao u iskustvo Duha za vjernike

koje se razlikuje od djelovanja Duha

kod spasenja.

L j e t o 2 0 0 8 17

se događa u trenutku kad čovjek povjeruje ili, alternativno, u vrijeme nakon što je povjerovao.8

Kontekst pribavlja naj-bolji odgovor. Iskustvo Duha o kojemu Pavao propitkuje zabilježeno je u 6. retku. U ovom slučaju to se dogodilo polaganjem njegovih ru-ku i bilo je popraćeno vanjskim očitovanjima sličnim onima koje su drugi vjernici već doživjeli (2,4; 10,46). Iskustvo zapisano u 19,6 nije bilo istodobno s njihovim spasenjem. Čak i ako je netko uvjeren kako je Pavao svojim pitanjem bio rezerviran prema pravovaljanosti njihova spasenja, ostaje činjenica da je to iskustvo Duha uslijedilo nakon njihova krštenja u ime Gospodina Isusa te da mu je prethodilo polaganje ruku. Često se smatra da se Lukino prikazivanje Duha Svetoga, posebice kada je riječ o ispunjenju Duhom, razlikuje od onoga u Pavlovim poslanicama. Slučaj Efežana, međutim, pokazuje da je Pavao, baš kao i Luka, vjerovao u iskustvo Duha za vjernike koje se razlikuje od djelovanja Duha kod spasenja. Značajno je da se ovaj slučaj dogodio više od dvadeset godina nakon dana Pedesetnice. Između ostalog, naučava da je pentekostno iskustvo još uvijek bilo na raspolaganju vjernicima koji su i vremenski i zemljopisno udaljeni.

ZAKLJUČAKIskustvo krštenja Duhom nakon obra-ćenja djelo je Duha koje se razlikuje od obnovljenja. Ne podrazumijeva da je spasenje proces koji se odvija u dvije faze. U tri od pet slučaja (Samarija, Damask, Efez) ljudi koji su imali prepoznatljivo iskustvo Duha već su bili vjernici. U Cezareji je to iskustvo bilo praktički istodobno sa spasavajućom vjerom Kornelija i njegova doma. U Jeruzalemu

su primatelji već vjerovali u Krista, iako je teško odrediti (je li uopće neophodno) s apsolutnom preciznošću vremensku točku kada su bili nanovorođeni u novozavjetnom smislu. Za to se iskustvo koristi različita terminologija: “kršteni u Duhu Svetome”, “primili Duha Svetoga”, “ispunjeni Duhom” “silazak Duha”. To je iskustvo zabilježeno za grupe (Jeruzalem, Samarija, Cezareja, Efez) kao i za pojedince (Damask). Polaganje ruku spominje se u tri slučaja (Samarija, Damask, Efez) – od strane apostola u dva slučaja (Samarija, Efez), te jedan slučaj od osobe koja nije apostol (Damask). U tri slučaja postojao je jasan vremenski razmak između obraćenja i krštenja u Duhu (Samarija, Damask, Efez). Vrijeme čekanja na izliće u Jeruzalemu bilo je neophodno radi ispunjavanja

tipološkog značenja dana Pedesetnice. U slučaju Cezareje, nije bilo vremenskog razmaka. To iskustvo poslije obraćenja nazvano je darom (2,38; 8,20; 10,45; 11,17). Prema tome, ne može se zaraditi, niti pak je nagrada za ili obilježje vjernosti.To je dar, no ne-prikladno je nazi-vati ga “drugo djelo milosti”. Takav rje-čnik podrazumijeva

da vjernik ne može imati iskustvo Božje milosti između početne vjere u Krista i početnog ispunjenja Duhom. Ipak, svaki ikad primljeni blagoslov dolazi od Gospodina kao rezultat njegove milosti. Prepoznatljivo djelo Duha koje dolazi poslije obraćenja ne isključuje druga iskustva Duha, koja mogu prethoditi ili uslijediti poslije njega.9

Iz ovoga induktivnog proučavanja pro-izišao je model koji ističe stvarnost prepoznatljivog djelovanja Duha poslije obraćenja u vjernikovu življenju, koje ponekad nazivamo krštenjem u Duhu Svetome.

Dr. Anthony D. Palma,

dugogodišnji edukator pri Assemblies of God,

živi u Springfieldu, Missouri.

1 U 2,1-4; 8,14-20; 9,17; 10,44-48; 19,1-7.2 Ponekad će se radi lakšeg izražavanja koristiti sljedeći zajednički nazivi za događaje u pojedinim poglavljima: Jeruzalem ili Pedesetnica (2. poglavlje); Samarija (8. poglavlje); Damask ili Pavao (9. poglavlje); Cezareja (10. poglavlje); Efez (19. poglavlje). 3 Citati iz Biblije, ako nije navedeno drukčije, iz Duda-Fućakova su prijevoda Novoga zavjeta u izdanju Kršćanske sadašnjosti.4 Na mjestu je popratno istraživanje značenja vatre. Početna točka je razmatranje vatre u Pismu kao elementa koji pročišćava i posvećuje.5 Odgovorni pentekostalci naučavaju da Duh Sveti ispunjava osobu kod obraćenja (Rim 8,9; 1 Kor 6,19) te da se iskustvo krštenja u Duhu razlikuje od ispunjenja Duhom. 6 F. F. Bruce, The Acts of the Apostles: The Greek Text With Introduction and Commentary, 2nd ed. (Grand Rapids: Eerdmans, 1952), 187. Vidi prvi dio ove serije

(časopis Enrichment, ljeto 98) gdje se raspravljalo o razlici između Ezekielova i Joelova proroštva s obzirom na obećanoga Duha Svetoga. 7 Jedina je iznimka 9,25 gdje su “učenici” određeni pomoću riječi “njegovi”, što znači da su bili Pavlovi učenici.8 Rasprava o pitanjima o grčkoj gramatici, iako je neophodna, ne može biti obuhvaćena u ovome članku. Ista gramatička konstrukcija pojavljuje se dva puta više u ovome izvještaju i u oba slučaja ukazuje na postupak koji slijedi, ne koji je popratan, akciju participa. Ljudi su bili kršteni u Isusovo ime nakon što su čuli, ne u trenutku kad su čuli (5. redak). Duh je sišao na njih nakon što je Pavao položio ruke na njih, ne nužno u trenutku kad su ih njegove ruke dotaknule (6. redak). 9 Četvrti dio ovih serija obuhvatit će šire aspekte terminologije biti “ispunjen Duhom” i “pun Duha Svetoga”.

Bilješke

18 D u h o v n o V r e l o

Crkva i kućne grupe

Pomičući prepreke koje sprečavaju crkvu od pro-nalaženja prave poruke za nju, možete ohrabriti i

podići ljude. Evanđelje nije poruka koja samo konfrontira ljude, već je ono i iscjeljujuća i privlačna vijest. Previše je važno da izbjegavamo besmislene i neodgovorne načine govora u svojim zajednicama. Nije mudro, zamračujući svojim go-vorom, ponašanjem i metodama koje zastiru pravu poruku, komplicirati nečiju potragu za Božjim kraljevstvom. Na pri-mjer dijete zbunjujuće objašnjava svojoj baki pra-vila bejzbola: „Imaš dva tima, jednog u terenu, drugi izvan. Svaki igrač koji se nalazi u igralištu ide van, i kad je vani, onda se vraća unutra, a drugi ulazi unutra sve dok ne izađe. Kad tri igrača iziđu van, onaj tim koji je vani ulazi unutra, a oni koji su bili unutra idu van i pokušavaju izbaciti van one koji su sad unutra. Kad su oba tima bili i vani i na terenu devet puta, utakmica je gotova.“ Samuel Taylor Coleridge je kazao: „Savjet je poput snijega; što nježnije pada, dulje

se zadržava i dublje tone u misli.“ Ja imam osam prijedloga kojima želim pomoći voditeljima crkve da svoju kristocentričnu poruku učine

privlačnijom i usmjerenom ljudima. Neka budu poput snijega koji nježno pada.

1. UMJERENOST JE PRIVLAČNIJA OD NAPUHIVANJAPostizanje i održavanje ravnoteže u prikladnom odijevanju, govoru i po-našanju za ljude u službi ne bi trebalo predstavljati poteškoću. Vjernici

to iskreno cijene. Nakon doba religioznog blještavila i glamura, klima je povoljna da se crkva sa svojom službom zajednici predstavi u

umjerenijem izdanju. Velika poruka našeg Gospoda je najugodnija kada ju kažu ponizni, skromni gla-sovi. Oduzeti evanđelju cjelovitost na način da neprikladni ekscesi stvore nepotrebno odbacivanje od svijeta koji je već dovoljno ciničan – svijeta koji želi i spreman je vjerovati, ali biva odbijen životnim stilovima koji produciraju nebiblijski raskorak s onim što Krist očekuje od svoje crkve.

2. JEZGROVITOST SE BOLJE PAMTI OD PRETJERIVANJAAko je „jezgrovitost duša dosjetljivosti“, tada je

svakako vrijedna našeg spomena. Najteža pojedinačna prepreka za javne govornike je ta da prenesu svoju poruku u par riječi. Oni koji uspiju postaju omiljeni. Ne pretjerujte s obavijestima. Ljudi vjerojatno već znaju kakav je raspored događanja. Dragocjene minute prolaze, a vi još niste ni počeli propovijed. Kada ja u svojoj propovijedi imam neku važnu

Previše je važno da

izbjegavamo besmislene i

neodgovorne načine govora

u svojim zajednicama. Nije

mudro, zamračujući svojim

govorom, ponašanjem i

metodama koje zastiru

pravu poruku, komplicirati

nečiju potragu za Božjim

kraljevstvom.

Pojasni svoju porukuT . R A Y R A C H E L S

L j e t o 2 0 0 8 19

poantu, želim se na njoj zadržati tri gladne godine. Pustite ljude na miru. Nemojte izazivati njihovu dobru volju svojom neosjetljivošću za vrijeme. Većina ljudi je dovoljno duhovno osjetljivo da zna kada Duh djeluje, a tada vrijeme postaje nevažno. Također znaju i kada je vrijeme da se propovijed završi. Ako znate da ste spremili dugu poruku i potrebno vam je dodatno vrijeme, skratite nešto drugo kako bi uštedjeli vrijeme koje vam je potrebno. Ako poruku ne privedete kraju na pogodnom mjestu, izgledat će kao da ste ispali iz tračnica.

3. INSPIRACIJA PODIŽE DUŠU BOLJE OD HLADNOG RITUALAInspirirajte ljude da u svom životu prepoznaju Božju nazočnost. Činite to na mudar način. Budite pažljivi ako nepromišljeno tražite od gostiju da ostanu dulje stajati dok članovi crkve pjevaju pjesme i himne. Kroz Pismo teče najveća sila. Riječ postaje živa kada ju Duh pomaže, a sluge prenesu njenu kvalitetu. Muzika je intenzivira. Ohrabrenja ju stavljaju na pravo mjesto. Svjedočanstva ju pojačavaju. Zajednica ju prihvaća. I kada propovjednikovo srce gori, čovjek koji je ušao da samo malo pogleda, izaći će van sa stavom „jao meni propadoh“. Unesite sveti život u hladni ritual. Probudite ljude za živu Riječ. Većina ljudi dolazi u crkvu sa svjetovnih radnih mjesta gdje se svakodnevno susreću s bezbožnim načinom razmišljanja. Ponekad propovjednici žive za-kukuljeni u čahurama. Oni govore kršćanima o drugim kršćanima i prečesto ignoriraju osnovne teme koje utječu na većinu ljudi. Nemojte se uhvatiti u to da stalno govorite o zamjerkama ili nekim idejama bez smisla. Nadahni pouzdanje u svoj duhovni integritet poistovjećujući Riječ Božju sa stvarnim potrebama zajednice. P.T Forsyth je rekao: „U biblijski svijet vječnog otkupljenja

propovjednik mora uvesti svoje ljude... za sve naraštaje on je jednako blizu i on je jednako autoritativan za svako doba, koliko god ono bilo suvremeno. Jedino propovijedanje koje je aktualno u svako doba je ono koje govori o vječnosti, koje nam je otkriveno samo u Bibliji – o vječnoj ljubavi, milosti, otkupljenju, vječnom i nepromjenjivom moralu spasonosne milosti za naše neizbrisive grijehe.“

4. LJUBAZNOST JE BOLJA NEGO HLADAN PRIJEM Većina osmjeha je počela s drugim osmjehom. Ne dozvolite da itko uđe i ode iz crkve, a da ga se nije toplo prihvatilo i prigrlilo kao prijatelja. Svaki put kada bi netko s iskrenom radosti pozdravio osobu koja je po prvi puta došla u crkvu, čak ako bi druge stvari na službi bile nešto lošije, postoji velika vjerojatnost da će ta osoba doći ponovo. U predvorju škole svoje kćerke vidio sam natpis: „Danas budi ljubazan. Nećeš izgubiti ništa više osim bijedne zabave koju donosi gunđanje.“ Svoj duh

držite u skladu sa svojim pozivom, da motivirate druge da svoj život ispune Kristom. Nakon propovijedi budite dostupni ljudima. Ljudi vas žele dotaći, osobno od vas čuti ohrabrenje i osjetiti vaš duh. Ljubite ih tako da im svojim ohrabrenjem i odobravanjem pomognete da mogu prebroditi trenutak obeshrabrenja. Nemojte se sakriti u svoj ured kada oni čitav tjedan čekaju da vas vide. Ta

to i jest vaša služba. Budite oni koji podižu duh.

5. PRIPREMANJE JE BOLJE OD BRZINEPaskal je rekao: „Zadnja stvar koju netko zna je što staviti na početak.“ Mislite na svoje propovijedanje i spremite se prije nego počnete. To neće uništiti nadahnuće. Ljudi dolaze da bi vas čuli. Nemojte ih razočarati. Mnogi dolaze nakon tjedna ispunjenog protivljenjima društva prema crkvi. Preokrenite tu percepciju tako da pripremljeni stanete za propovijedaonu. Uvijek imajte Riječ od Gospoda. Povremeno se možete provući sa slabo prepremljenom propovijedi, ali ne stalno. Niti jedna bol nije slična onoj kada pastorov mozak zablokira usred propovijedi jer preko tjedna nije bio hranjen. Suprotno tomu, visoka duhovna osjetljivost i vrhunsko propovijedanje dolazi od onih koji su umom i srcem istraživali, čitali, pisali, razmišljali, molili i pripremali se za trenutak kada će stati za propovijedaonicu. Tada ste ispunjeni i spremni. Kako je sretna

ta zajednica. Mark Twain je rekao: „Razlika između prave riječi i skoro prave riječi je poput razlike između bljeska munje i krijesnice.“ Pažljiva priprema kroz tjedan vam daje priliku da pronađete prave riječi i udarite s pravom munjom. Budite poznati kao biblijski propovjednik. Uvijek upućujte ljude na Živu Riječ. Citirajte ju. Pripovijedajte priče. Tumačite ju. Čitajte ju. Iznosite njezine istine. Pokažite kako se ona odnosi prema nekome s ulice. Ljudi će vas opet doći poslušati. Znatiželjni Atenjani su kazali

Pavlu: „O tome ćemo te poslušati drugi put.“ (Dj 17,32). “ Ako je jedini alat koji imaš čekić, tada sve što vidiš izgleda poput čavla.“ Za gradnju kuće ili popravak automobila treba ti čitava kutija s alatom. Isto vrijedi i za propovijed. Pavao je poticao Tita: „U svemu se pokaži uzorom dobrih djela: u poučavanju (i propovijedanju) – nepokvaljivost, ozbiljnost, riječ zdrava, besprigovorna da se onaj

Ponekad propovjednici žive

zakukuljeni u čahurama. Oni

govore kršćanima o drugim

kršćanima i prečesto ignoriraju

osnovne teme koje utječu

na većinu ljudi. Nemojte se

uhvatiti u to da stalno govorite

o zamjerkama ili nekim

idejama bez smisla.

20 D u h o v n o V r e l o

Crkva i kućne grupe

nasuprot postidi nemajući o nama reći ništa zlo...da u svemu budu ures nauku Spasitelja našega, Boga.“ (Tit 2,7-10) DF.

6. KONKRETAN PRIMJER GOVORI VIŠE OD APSTRAKTNE MISLIDobra priča ima veliku snagu i pojačat će ono što želite kazati. Svijetlo ulazi kroz prozore. Jeste li primjetili kada pričate neku priču kako pažnja odmah naraste – čak i neki jednostavni uvid, poput onoga koji sam nedavno čuo, o pastoru koji je govorio na temu osobne svetosti? Kratko je iznio Gandhijevu povijest i tada je citirao pitanje jednog novinara u doba kad je Gandhi bio u zatvoru: „Gospodine Gandhi, koja je vaša poruka?“ „Moj život je moja poruka“, odgovorio je reformator. Teško možete izbjeći poantu. Najdublje Isusove pouke su bile u središtu njegovih priča. Kad je želio pokazati kako izgleda Kraljevstvo nebesko, rekao je da je poput „čovjeka koji sije dobro sjeme po svojoj njivi...“, poput gorušičinog zrna...“, „kao blago skriveno u polju...“, „poput trgovca koji traži skupocjeni biser...“, kao kvasac koji žena zamješa s puno brašna...“, „ poput mreže koja se baci u jezero i uhvati mnogo raznovrsnih riba...“

Kada želite iznijeti duboku istinu, ne zaboravite otvoriti prozore. Isus to nije zaboravljao učiniti.

7. GLEDATE NA ZADATAK, A NE NA SEBEGuru za menadžment Peter Drucker je govorio grupi biznismena: „Gledajte na svoj zadatak, ne na sebe. Zadatak je bitan, vi ste samo sluge.“ Najveće pitanje s kojim se svi susrećemo tiče se dosezanja izgubljenih. Ispunjavate li svoju evangelizatorsku misiju? Koliko duša vi osobno i kao crkva želite ove godine pridobiti za Gospoda? U crkvi moramo graditi ozračje u koje će biti potpuno sigurno dovesti nespašene – mjesto gdje će se crkva prema svojim članovima odnositi prijateljski i gdje će pastor davati hrabru, dobro pripremljenu poruku iz Riječi Božje o kojoj možemo razmišljati. Jedan član crkve je pričao o tome kako je svjedočio i radio na tome da svog prijatelja napokon dovede u crkvu. Za vrijeme evangelizacijskog poziva otišao je pastoru i kazao mu: „Doveo sam svog prijatelja i mislim da je spreman prihvatiti Krista. Biste li došli do njega i pomolili se?“ Pastor se zarumenio, počeo mucati i prstom pokazao na čovjeka na suprotnom kraju crkve: „Idi po njega, on je dobar za takve stvari.“ Ovo je

ključno vrijeme za crkvu – moramo oživjeti svoj žar za dosezanjem i dobijanjem izgubljenih. Nije li naša najveća slabost danas plašljivost u evangelizaciji? Hranimo li svoje ovce da bi njihove ugojene duše koje trče za seminarima zadovoljile svoju glad za blagoslovima radije nego da u njima stvorimo discipliniran duh koji će moći nositi terete drugih ovaca? Prestanite gledati samo na sebe i prihvatite Božji poziv.

8. POZITIVAN STAV JE BOLJI OD NEGATIVNOGČlan moje crkve mi je jednom darovao poster na kojem je pisalo: „Kada ti život dade limun, napravi limunadu!“ Nemojte dozvoliti da zbog problema, kritike i padova ostanete bez budućnosti. Jedan pastor, pri rezimiranju svoja prva dva tjedna u crkvi, gdje je zatekao duhovno i financijsko rasulo, rekao mi je: „Sveće biti u redu. Nedjeljom dolazi 27 ljudi i ne može biti gore. Moćni hrast naraste iz malog žira.“ Metodistički biskup Richard Wilkie nam govori priču o kapelanu C. C. McCabeu koji je razvio dinamičnu strategiju osnivanja novih metodističkih episkopalnih crkava širom Amerike između 1868. i 1884. godine. Jednog dana je u novinama zapazio članak Roberta Ingersolla, govornika i agnostika, koji je objavio da: „crkve širom zemlje umiru; udarene su smrću.“ McCabe je na sljedećoj željezničkoj postaji skočio iz vlaka i Ingersollu žurno poslao brzojav sljedećeg sadržaja: „Dragi Roberte: Sva slava sili Isusovog imena...Svakog dana u godini gradimo više od jedne metodističke crkve, a cilj nam je dvije dnevno.“ Izaberite svoj stav: onaj od deset uhoda koji su o Kaananskoj zemlji donijeli negativan izvještaj pun straha ili onaj o dva čovjeka koja su rekla: „ Krenimo ne oklijevajući i zauzmimo je, jer je možemo nadvladati!“ (Br 13,26 – 14,9) „Tako nek reknu svi otkupljenici koje Jahve otkupi iz ruke dušmanske“ (Ps 107,2) „Sve mogu u Onome koji mi daje snagu.“ (Fil 4,13)(preveo Goran Punda)

T. Ray Rachels

je superintendant južnog kalifornijskog okruga

Assemblies of God

L j e t o 2 0 0 8 21L j e t o 2 0 0 8 21

W I L L I A M P . F A R L E Y

Mnogi o Walesu misle kao o zemlji probuđenja. Ta malena zemlja prvi je put okusila

Božju silu u Velikom buđenju 1740.-1742. Istaknuti vođa tog dijela bio je malo poznati Daniel Rowland (1713.-1790). Što je Jonathan Edwards bio Velikom buđenju u Novoj Engleskoj, Rowland je bio Walesu. Sila i pomazanje prisutni za vrijeme njegovog propovijedanja bili su u najmanju ruku izvanredni. Nakon što ga je čuo po prvi put, Howell Harris, kolega propovjednik, zabilježio je u svoj dnevnik: „Prošlu nedjelju sam prisustvovao Svetoj večeri s bratom Rowlandom, gdje sam vidio, osjetio i čuo takve stvari za koje ne znam kako bih ih uopće prenio na papir. Sila koja prebiva s njim nije uobičajena.“ 1 Harris potom pokušava opisati scenu, ali odustaje u verbalnom ogorčenju, shvaćajući koliko su riječi neadekvatne u opisu sile koju je osjetio kao Božju očitovanu prisutnost. Ta sila u Rowlandovoj službi bila je standard, nikako iznimka. Primjerice, u počecima njegove službe, za vrijeme čitanja liturgije Anglikanske crkve 2„neodoljiva sila se spustila na njegovu dušu dok je molio... ‘po tvojoj patnji i krvavom znoju, po tvom križu i muci, po tvojoj dragocjenoj smrti i ukopu, po tvom slavnom uskrsnuću i uznesenju’... Kako je izrekao te riječi, iznenadna

čudesna sila je obuzela njegovo čitavo biće, ali se nije zadržala na njemu, već se trenutačno, poput strujnog udara proširila po svim ljudima u crkvi, tako da su mnogi od njih pali na tlo iako su prije tog stajali zbijeni u masi, bez klupa.“ 3 (Toliko ljudi je htjelo slušati njegovo propovijedanje pa su uklonjene klupe kako bi više ljudi stalo unutra.) George Whitefield,jedan od najvećih propovjednika u povijesti, zabilježio je kako je pod Rowlandovom službom „često osjetio kako mu srce gori i nikada nije zaboravio prizor kako nekih deset tisuća ljudi (na otvorenom) za vrijeme Rowlandove propovijedi plače i uzvikuje ‘slava Bogu’, ‘haleluja’ i skaču od radosti.“

Trideset godina kasnije, drugi očevidac ga se sjetio i ustvrdio „On je zasigurno najveći propovjednik u Europi.“ 4 Dugo poslije Rowlandove smrti, poznati velški propovjednik, Christmas Evans, također očevidac Rowlandove službe za svoje mladosti, je napisao: „Rowland je bio zvijezda najvećeg značenja koja se pojavila u posljednjem stoljeću u Walesu i vjerojatno ovdje nije bio nitko takav još od doba apostola.“ 5 Daniel Rowland je prvenstveno bio propovjednik. Nevjerojatna duhovna sila je pratila njegovu službu. Tisuće su se obratile, a još nekoliko tisuća je Bog doveo većoj zrelosti zahvaljujući njegovom proučavanju Pisma. „Djelotvornost Rowlandove službe...do kraja njegova života je nešto toliko veliko i čudesno da je svatko tko bi za to čuo skoro ostao bez daha“6 , prisjećao bi se J. C. Ryle 1780. godine. Propovjednik iz Birminghama koji se slučajno zatekao u Walesu na mjestu gdje je Rowland održavao sastanak na otvorenom zapisao je: „Nikada nisam vidio nešto slično. Sama pojava propovjednika je toliko dojmljiva, a njegova

revnost kojom animira te njegova gorljivost se ne mogu opisati. Rowlando izraz lica je toliko izražajan, gotovo poput anđeoskog.“7 Možda više od ičeg drugog, njegove preporuke su žrtve koje bi ljudi činili kako bi ga mogli doći slušati. Mi ćemo prevaliti velike udaljenosti kako bi se našli u Božjoj prisutnosti. Čak možemo letjeti preko čitave zemlje u ugodnom, ugrijanom avionu, samo da bi poslušali nekog tko propovijeda s Božjim pomazanjem. Ali ljudi su hodali 25 do 35 kilometara, putovanje koje je trajalo dva ili tri dana preko stjenovitih velških planina, čak i zimi, kako bi slušali silne Rowlandove propovjedi. „U tim bi prilikama ljudi išli u grupama, baš poput Židova koji su hodočastili u jeruzalemski hram za blagdana i vraćali bi se pjevajući himne i psalme, ne mareći za umor,“ navodi Ryle.8 Takve napore ne bi moglo objasniti ništa osim Božje prisutnosti koja se tamo očitovala. I sve to od čovjeka koji nije išao na fakultet – u to doba su gotovo svi propovjednici diplomirali ili na Oxfordu ili Cambridgeu – i koji nikad nije imao veću poziciju od pomoćnog pastora. Tko je bio Daniel Rowland i što možemo naučiti iz njegovog života i svjedočanstva?

BIOGRAFIJAJako je malo poznato o njegovoj mladosti i obraćenju. Nakon njegove smrti, Lady Huntington je sakupila sva njegova pisma i spise s ciljem da napiše njegovu biografiju, ali je umrla prije nego jemogla završiti taj posao. Ti su materijali bili izgubljeni za nadolazeće naraštaje. Daniel je rođen 1713. u Cardiganshireu

Daniel Rowland i veliko probuđenje

Nakon što ga je čuo po prvi put, Howell

Harris, kolega propovjednik, zabilježio

je u svoj dnevnik: „Prošlu nedjelju sam

prisustvovao Svetoj večeri s bratom

Rowlandom, gdje sam vidio, osjetio i

čuo takve stvari za koje ne znam kako

bih ih uopće prenio na papir. Sila koja

prebiva s njim nije uobičajena.“

22 D u h o v n o V r e l o

Crkva i kućne grupe

u Walesu. Njegov je otac tada bio seoski župnik i imao je 54 godine. Sa 20 godina Rowland je zaređen u Anglikanskoj crkvi. Ryle svjedoči da je bio: „vrlo spretan i vješt u svim sportskim igrama, te poput svakog drugog spreman da nakon završetka crkvenih obveza u nedjelju ujutro, provede ostatak dana Gospodnjeg u sportu i zabavama, pa čak i pijančevanju.“9 U to doba još nije bio obraćen. U to vrijeme njegovo propovijedanje je bilo jadan promašaj – svjedočeći da njegovi prirodni talenti ne mogu objasniti njegov kasniji izvanredni uspjeh. Dok bi on propovijedao iz sveg srca, njegova bi zajednica bivala sve manja i manja. Na koncu, iz očaja je otišao poslušati velikog evangelizatora Griffitha Jonesa.Kad je zamijetio Rowlandovu očiglednu taštinu i svjetovnost, Jones je stao usred propovijedi, uperio prst u Daniela, i pomolio se da ga Bog obrati sebi i snažno ga upotrijebi u spašavanju izgubljenih. Bog je uslišao Jonesovu molitvu. Te iste 1738. godine, kada je Rowlands imao 25 godina, njegov život i služba su doživjeli potpuni duhovni preobražaj. Ne znamo mnoge detalje, ali utjecaj na njegovu službu je bio zapanjujuć. Dok bi prije ljudi izbjegavali njegovu crkvu, sad su masovno hrlili u nju. „Crkve u kojima bi on propovijedao bile bi krcate ljudima“, piše Ryle.10 Ne samo da su crkve bile ispunjene, nego i crkvena dvorišta. Ljudi naprosto nisu mogli ući unutra. Naredne četri godine, pošto nije imao puno razumijevanje Božje ljubavi, Rowland je propovijedao legalističko evanđelje. Čak i tada ga je Bog jako upotrebljavao. Tada, te 1742. godine, na vrhuncu velikog probuđenja, primio je otkrivenje Božje ljubavi. Njegovo se propovijedanje smekšalo i njegovo djelo je dobilo dodatnu dimenziju sile. Od 1738. do 1790., naredne 52 godine, mase gladne Božje prisutnosti su slijedile Rowlanda dok je on vjerno radio po čitavom Walesu. Redovito je propovijedao u svojoj i okolnim crkvama. Za vrijeme svog života skoro 100 mladih ljudi je uveo u službu.

NJEGOVA PROGONSTVABožje pomazanje često dovodi do progonstava. Neki ljudi su često prekidali njegove govore upadicama i prijetnjama, nasilnici su ga gađali izmetom te su mu nebrojeno puta prijetili smrću. Na isti način kako je Jonathana Edwardsa izbacila njegova zajednica i Anglikanska je crkva odbacila Rowlandsa. Rowland je bio zaređeni kapelan – pomoćnik pastora – svome bratu, Johnu. Pošto je biskup strahovao od Rowlandove popularnosti i duhovne sile, oduzeli su mu njegovu vlastitu župu. Sa 50 godina, nakon 30 godina vjerne službe (još uvijek kao kapelan), Anglikanska crkva zabranila mu je propovijedanje. Crkveni službenici su mu o tome bezobrazno uručili pisanu obavijest za vrijeme nedjeljne propovijedi. Kad ju je pročitao, poslušno je zamolio zajednicu da ga isprati iz zgrade. Radije je završio svoju propovijed vani, nego da prekrši biskupsku zapovijed propovijedajući u biskupovoj zgradi. Ljudi su bili bijesni. Za Rowlanda su izgradili kapelicu, što je bilo neobično u to vrijeme, pošto je država financiralagradnju svih crkava. Tu je i dalje privlačio mase, sve do svoje smrti, 27 godina kasnije. Kad je umro 1790., čitav Wales je oplakao odlazak svog velikog duhovnog oca.

POUKE ZA DANAŠNJE BOŽJE SLUGEIz Rowlandovog života možemo izvući nekoliko pouka. Prva je potreba da ujedinimo duhovnu silu i ispravnu nauku. Rowland je bio samouk, ali je ipak bio obrazovan. U svojim propovijedima je navodio crkvene oce poput Augustina, Kalvina i ostalih. Jedan od najvećih problema danas je raskorak između sile i pravovjerja. U Rowlandovom slučaju nije bilo tako. On je prvenstveno bio čovjek Riječi, a onda onaj koji traži iskustvo. Druga lekcija koju možemo naučiti od Rowlanda je ta da ćemo patiti u onolikoj

mjeri do koje imamo Božju silu. Mnogi su bili ljubomorni na njega. Drugi ga pak nisu razumjeli. Svaki koji čezne za Božjom silom bi trebao biti načisto glede ovog načela: što je veće pomazanje, veći je i duhovni otpor koji dolazi s njim. Treće, Rowlandov život demonstrira nadmoć duhovnih

darova nad crkvenim zaređenjem. Ovdje imamo čovjeka koji nema veću titulu od pomoćnog pastora, a koji je bio vjerojatno najuspješniji duhovni vođa u povijesti Walesa. Rowlandov život dokazuje citat iz knjige Mudrih izreka: „Dar čovjeku otvara put i vodi ga pred velikaše“ (Izr 18,16). U Rowlandovom slučaju dar je bila Božja prisutnost i sila. Oni uvijek otvaraju zaključana vrata. Čezni za više Boga. Njegova moć i prisutnost će te promovirati. Ništa drugo te neće moći ispunuiti. Četvrto, Rowland nas uči važnosti propovijedanja. On nije dozvoljavao da išta stane između njega i propovjedaonice. Shvatio je da je propovijedanje bilo Isusov posao, Pavlov posao i posao apostola. Bio je uvjeren da je to „posao“ koji je stvarno bitan. Nije dozvoljavao da savjetovanje, administracija i crkveni poslovi stanu na put pripremanju propovijedi. Stalno je čitao, obogaćujući svoj um spisima Puritanaca sedamnaestog stoljeća. Čitao je ljude poput Charnocka, Baxtera, Owena, Sibbesa i Bunyana. Nadnaravno žarište njihovih spisa proželi su Rowlanda slavama vječnosti – neophodnom hranom svakog velikog propovjednika. Na koncu, naučili smo da poniznost i samoprijegor prethode duhovnoj sili. Prema Ryleu: „...on je imao duboki, stalno prisutni osjećaj vlastite grešnosti, slabosti i pokvarenosti, te stalne potrebe za Božjom milošću. Kad bi ugledao veliko mnoštvo ljudi kako mu se približavaju često bi uzviknuo: ‘O, neka bi mi se Gospod smilovao i pomogao mi, jadnom crvu, grešniku, prahu i pepelu!’ “11 Bože, podigni u današnjoj crkvi ljude poput Daniela Rowlanda!(preveo Goran Punda)

William P. Farley

Pinnacle Communications, Spokane,

Washington

Bilješke1 Eifon Evans, Daniel Rowland (Edinburgh, Scotland: Banner of Truth), str 5.2 U to doba većina Velšana su bili anglikanci. Druge denomonacije su se tek počele pojavljivati3 Evans, str 50 i 51.4 Ibid., str 1.5 Ibid., str 2.6 J. C. Ryle, Christian Leaders of the Eighteenth Century (Edinburgh, Scotland: Banner

of Truth, 1978.), str 1867 Ibid., str 205.8 Ibid., str 186.9 Ibid., str 183.10 Ibid., str 184.11 Ibid., str 211 i 212.

Neki ljudi su često prekidali njegove

govore upadicama i prijetnjama,

nasilnici su ga gađali izmetom te su mu

nebrojeno puta prijetili smrću.

L j e t o 2 0 0 8 23

Evanđeoski teološki fakultet u Osijeku upisuje novu generaciju studenata teologije suglasno postavkama Bolonjske deklaracije. Na studij se mogu upisati svi oni koji imaju završeno srednjoškolsko obrazovanje i svjedočanstvo kršćanskog iskustva.

Studirati možete redovno i izvanredno.

PRREDDIPPLOMSKKKI STTUDIJ TEOOLLOGIJE TRRAJE TRI GOODINEE.

Završetkom ovog sveučilišnog studija, student prima diplomu bakaleurata iz teologije.Posebna pogodinost: treću godinu ovog studija, pod određenim uvjetima, mogu upisati i oni kandidati koji su završili dvije godine studija teologije i stekli VŠS.

DIIPLOMSKI (MAAAGISSTARSKI) SSTTUDIJ TEOOLOGIJE TRAAJE NAREDNNE DDVIJJE GODDINE.

Završetkom ovog sveučilišnog studija student prima diplomu magistra (master)teologije. Ovaj studij se organizira iz područja biblijskih znanosti, teologije, povijesti crkve, kršćanske etike, primijenjene teologije, misiologije i evangelizacije te kršćanskog savjetovanja. Posebna pogodinost: petu godinu ovog studija, pod određenim uvjetima, mogu upisati i oni kandidati koji su završili četiri godine studija teologije i stekli VSS.

PRREDDIPPLOMSKKKI STTRUČNI STTUUDIJ RELIGIOZNE PPEDDAGOOGIJE

Traje šest semestara. Završetkom ovog studija student prima diplomu bakaleurata iz religioznepedagogije i osposobljen je za izvođenje vjerske nastave u osnovnim i srednjim školama.Posebna pogodinost: treću godinu ovog studija, pod određenim uvjetima, mogu upisati i oni kandidati koji su završili dvije godine studija teologije i stekli VŠS.

ZAA UPISS PRIJEMMNOOJ KOMISIJJI POTREBBNO PRILOOŽITTI SLLJEDEĆEE DOOKUUMENTEE::

1) Popunjen obrazac Molbe za upis2) Autobiografiju s kršćanskim svjedočanstvom3) Fotokopiju svjedodžbi o završenoj srednjoj školi, odnosno, o dosadašnjem obrazovanju4) Fotokopiju rodnog lista i osobne iskaznice (ili putovnice)5) Preporuku pastora ili kršćanskog vođe, a za diplomski (magistarski) studij i dvije akademske preporuke6) Dvije fotografije (dimenzija za Indeks, 4 x 6 cm)

NAAVEDEENE DOKKKUMMENTE DOSSTTAVITE NAA ADRESUU:

Evanđeoski teološki fakultetCvjetkova 32, PP 370HR-31103 Osijek, Hrvatska

Ostale informacije mogu se dobiti na: info@evtos.hr ili na broju: +385 (0) 91 888 0970.

24 D u h o v n o V r e l o

Knjiga Emocionalna ¨istoċa – stvar srca, autorice Hetaher Arnel Paulsen govori o tome kako fizička čistoća nije upitna za kršćane, zna se što je dobro odnosno što nije dobro činiti prije braka. Međutim, autorica knjige kaže kako je za kršćane važno za brak sačuvati i emocije (o čemu se vrlo malo, ako uopće govori u crkvi). Znači, ne isprobavati, hodati ili imati

duboka emocionalna prijateljstva, a bez obveze da se jednog dana to završi brakom. U knjizi daje brojne primjere kako stvari nekada izgledaju i kako braća i sestre bivaju povrijeđeni. Ona daje praktične ideje kako imati zdrave muško-ženske odnose, prijateljstva, a da ona ne prijeđu granicu emocionalne bliskosti.

Također, govori i o vremenu samaštva – kako ga proživjeti punim plućima, zadovoljni i ispunjavajući Božju volju za svoj život, a ne u jadu i frustraciji očekujući brak. Osim ovoga, knjiga se dotiče osjećaja, zavisti, nezadovoljstva, očekivanja, Božje svrhe za brak…

Također, postoje dijelovi namijenjeni samo muškima: govori im načine na koje žene funkcioniraju te ih time potiče na ispravno ponašanje tj. pomaže da se izbjegne ponašanje koje žene, sestre u Kristu navodi na pogrešne zaključke itd.

Knjiga je idealna za kršćane samce, mlade i starije, ali i za ljude u braku jer ima dijelova koji su namijenjeni emocionalnoj čistoći u braku (npr. ako se radi o internetskim prijateljima ili pastoralnim savjetovanjima suprotnog spola i sl.).

Izdavač: Biblioteka MaleniCijena: 50 kn (popust za veće narudžbe)Opseg/uvez: 168 stranica, meki uvezNarudžbe: 3315 236 ili na 095 8190 136

Emocionalna ̈ istoċaHetaher Arnel Paulsen

Crkva i kućne grupe

nagoviješta da u takvoj podjeli postoje i

druge vrste crkava. Ipak, nismo još čuli

za crkvene crkve (hramske crkve), crkve

u poslovnim prostorima ili neke slične.

Zbog toga kućne crkve nisu kategorija

koju određuje samo prostor, već specifična

duhovna dinamika koja se u njima zbiva.

Za intimni život crkve potrebno je

prijateljstvo, osobni odnosi, povjerenje,

ljubav, solidarnost, praktično pružanje

pomoći i briga jednih za druge. U kućnoj

crkvi uvijek je primjećena nova osoba,

vidljivo je tko je bolestan pa se može moliti

za tu osobu ili posjetiti ukoliko je izostala

sa sastanka. U kućnoj crkvi, vjernik ima

priliku imati svoju konkretnu službu i biti

važan dio obitelji. Isus je učenike nazvao

prijateljima. U kućnoj crkvi jednostavnije

je da “braća i sestre” postanu i prijatelji.

One su mobilnije, jednostavnije, manje

formalne. U velikim salama koje okupljaju

stotine ljudi nije moguće ostvariti ovaj

element života crkve. Zbog toga mnoge

velike crkve koriste koncept kućnih grupa

i time amortiziraju ovaj nedostatak. U

suprotnom vjernici postaju nezaposlena

publika, stolica ili “broj”.

Nedostatci

Kućne crkve imaju svoje nedostatke. One

su male i najčešće nisu dovoljno snažne

za utjecaj na čitav grad. Kućna crkva nije

u stanju samostalno poduzeti različite

složenije i agresivnije nastupe Kraljevstva

prema svijetu. Ukoliko se kućna crkva

zatvori za evangelizaciju, prijeti opasnost

da postane “mrtva” ili sekta. Ukoliko se

redovito ne obnavlja velika slika i svijest

o veličini Kristovog Tijela može nastupiti

obeshrabrenje.

Iskustvo

Kroz četrnaest godina djelovanja unutar

pokreta kućnih crkava, zaključujem da

postoje dva važna elementa koja vođeni

Duhom Svetim trebamo kombinirati da bi

život crkve bio zdrav. To su javni i intimni

život crkve, odnosno vizija male i velike

slike. Važno je vjernike kućnih crkava

okupljati redovito i često na zajedničke

evagelizacije i zajedničko slavljenje. Time

se ohrabruje vjernike, stvara mentalitet

Kraljevstva i svijest o pripadnosti velikom

Božjem narodu, a ne samo maloj skupini.

S druge strane, potrebno je imati i “malu”

viziju, živjeti samostalan i predan život

duhovne obitelji na lokalnoj razini i

ostvarivati pobjede na području koje nam

je povjereno. Isus je imao jedno i drugo.

Govorio je mnoštvima u Hramu ili na gori,

ali je imao i svoju ekipu iz vrta, lađice ili

gornje sobe. Svatko od nas ima potrebu

biti dio velikog naroda, ali biti i dio manje,

uigrane ekipe.

Ako neku od tih potreba ne ispunjavamo,

nismo u stanju ostvariti puninu svog

poziva i službe.

Jasmin Avdagić

starješina

Pokret kućnih crkava

Nastavak sa 2. str. ►