Univerzitet Crne Gore Pravni fakultet Crne Gore Katedra za pravnu istoriju

Seminarski rad iz rimskog prava

TTeemmaa:: PPoolloožžaajj žžeennee uu rriimmsskkoomm pprraavvuu

Student: A. H.

Podgorica, 23. oktobra 2003.

SSaaddrržžaajj

1. Uvod Kratak osvrt na žene u Rimu uopšteno. Približavanje vremena i situacije vezano za njihov položaj, te naznačavanje bitnih karakteristika i preduslova (i uslova) za način života.

2. Uxorium vitium aut tollendum aut ferendum 2.1 Maturiora sunt vota mulierum quam virorum. 2.2 Femina cum senuit, retinet connubia partu, uxorisque decus matris reverentia

pensat. 2.3 Defendi uxores aviris, non viros ab uxoribus, aequm est.

3. Rob nema volje; žena je ima, ali je ta volja nemoćna; dijete ima volju ali

nepotpunu. (Aristotel) 3.1 Uporedni pregled. 3.2 Rimska žena - dio procesa, kao i Kafkin junak, samo radi procesa. 4. Zaključak Sumiranje iznijetog kroz kratak pregled iznijetih činjenica

11.. UUvvoodd

„Za vreme svog detinjstva žena zavisi od svoga oca; u svojoj mladosti od svog muža; po smrti muža od svojih sinova;

ako nema sinova od bliskih srodnika svog muža; uopšte žena nikada ne može da upravlja sama sobom.”

(Zakon Manu, V, 147, 148)1

Prije početka istraživanja nametnulo se pitanje u kom pravcu treba ići pri elaboraciji teme položaja žena u rimskom pravu: a. žena kao ravnopravno ili neravnopravno tretirani član bračne, društvene i pravne zajednice, ili b. pokušaj da se vratimo u ono vrijeme i sa onog aspekta, kako kulturološkog, tako i ekonomskog

i civilizacijskog, i razmotriomo sve faktore koji su uslovljavali određeni način života i ženu u njemu.

Kako ravnopravnost najčešće vodi polemikama bez kraja, kako zbog argumenata tako i zbog nejasno definisanog pojma ravnopravnosti i jednakosti, elaboracija će ostati na drugom navedenom pokušaju. Brojni primjeri iz istorije (Brut, Avgust, Klaudije, Justinijan, ... ) ukazuju na malo drugačije stanje od onog kako se na prvi pogled čini: žena iako je „žena građanin drugog reda” ima itekakav uticaj na svog muža.

„Položaj žene je određen čudnim običajima: one su istovremeno podređene i zaštićene, slabe i moćne, suviše prezrene i suviše poštovane ... Slabost žena, kao i slabost robova, potiče iz njihovog

zakonskog položaja, njihova snaga traži nadoknadu u sitnim stvarima, gde je njihova moć bezgranična. Retko sam video kuću u kojoj žene nisu gospodarile, a često sam viđao da u kućama

gospodari i nastojnik, kuvar ili oslobođeni rob.”2 Iz navednog citata se jasno uočava paradoksalna situacija – upravo kakav je i bio položaj žena. I pored toga što za žene nije bilo mjesta u politici i javnom životu, bile su izuzetno cijenjene i poštovane i od strane svojih muževa i drugih članova zajednice. Žena je imala svoj jasno, nekad manje nekad više, određen položaj i zaduženja. U državi koja je bila ratnička, imperatorska, nerealno je bilo za očekivati da žena može biti nešto više od matrone i žene u sjenci koja je počinjena najprije pater familiasu, a kasnije i mužu. Nepravedno i jednostrano bi bilo reći da su žene tretirane kao stvari u Rimu, za razliku od grčkih žena koje jesu imale takav položaj. Kako je kompletan sistem i Rim bio kompleksan, i jednostavno rečeno institucija za sebe, tako su i žene bile upravo to isto. Robovlasnički uređeno društvo, moral, patrijarhalno društvo, nemoć žene najprije u fizičkom smislu i brojni drugi razlozi uticali su na položaj žena u Rimu.

1 K. Tomaševski, Položaj žene u rimskom pravu, Pravnik, Zagreb, VII, 6- 7, 1973; str. 72. 2 M. Juresenar, Hadrijanovi memoari, Markovćev prevod, Beograd, 1965. str. 108.

22.. UUxxoorriiuumm vviittiiuumm aauutt ttoolllleenndduumm aauutt ffeerreenndduumm33

2.1. Maturiora sunt vota mulierum quam virorum.4 Život žene uopšte

Već je rečeno da je žena bila u specifičnom položaju. Takva situacija i splet okolnosti u kojima se razvijala rimska imperija nam ne daju za pravo da tvrdokorno tvrdimo da su žene bile potčinjene muškarcima, ali ni da zatvaramo oči kako ne bi vidjeli jasne dokaze da žena nije bila ravopravna sa muškarcem, da nije bila tretirana kao građanin i da je bila lišena određenih sloboda. Sigurno je da ih ne možemo porediti sa grčkim ženama za razliku od kojih su bile u boljem položaju. Opet, ne mogu se ni porediti sa egipatskim ženama koje su bile znatno drugačije u smislu ostvarivanja svojih prava i mogućnosti u samom društvu i pravu. O ovim paralelama će kasnije biti više riječi. Žena, koja je praktično doživotno bila filiae familias loco, nije mogla upravljati kancelarijom, glasati niti biti advokat ili sudija. Tokom Republike, mogla je naslijediti ne više od 1000 sestercija. Pored toga, nije joj bilo zabranjeno posjedovanje bogatstva ili svojine. Kada je muž tražio načina da izbjegne poreze, bankrot i suđenje prebacivao je imovinu na ženino ime. Tada je društveni značaj žene dobijao na snazi, dok se njeno bogatstvo značajno uvećavalo. „… manja fizička snaga ženu (je) dovela do podređenog položaja, a ekonomska zavisnost

– koja je putem zakona od strane muškaraca provođena i osveštavana od najstarijih vremena – ju je u podređenom položaju prema muškarcu održala do danas.”5

Rimske žene, iako neimenovane u pravu, nijesu bile potpuno bez moći. Usljed nužne veće nametljivosti muškaraca, ženama je preostajao šarm, snažniji od ma kojeg zakona. Otuda i ranija tvrdnja da se o položaju žena u Rimu ne smije suditi jednostrano, kroz njihove pravne nemogućnosti. Od vremena Julija Cezara, žene su izvojevale mnogo sloboda i živjele znatno manje ograničene živote. Mnoge žene iz viših staleža su postale moćne zahvaljujući sopstvenom bogatstvu. Uporedo sa tim, postajale su uticajne kroz brak ili preljubničke veze. Rimske žene su bile vestalke, kada je u pitanju državna religija. U kućama su bile „počasne dame” – mea domina. Većina žena je radila jako malo, ili ni malo. Fizički poslovi u kući su se ograničavali na tkanje. Tkanje je bilo smatrano za savršen način iskazivanja vrline koju žena mora posjedovati. Takođe, nadzirala je kućne poslove i robove. Neke su čak nadgledale i obrazovanje svoje djece.

3 Prevod: Ženinu manu treba ili ukloniti ili podnositi. 4 Prevod: Žene prije steknu duhovnu zrelost nego muškarci. 5 K. Tomaševski, cit. djelo, str. 70. (citirano: A. Božić, Položaj žene u privatnom pravu kroz istoriju do danas, Beograd, 1939, str. 213.)

Jednakost polova se mogla uočiti u kući: žena je bila počastvovana i sjedjela do muža za stolom. Iako su za vrijeme Republike i siromašnije žene počele svoju „borbu”, ona se više ogledala u društvenoj prepoznatljivosti i afirmaciji nego li u poslovnoj. Većina njih je nastavila rad u kući ili polju, rad sa supružnikom na polju, ognjištu ili u ambaru. Uopšteno govoreći, i pored toga što je rimsko pravo malo garantovalo ženama kroz pisana prava, materfamilia, je bila voljena i poštovana od strane muža i potomaka. Porodica je bila snažna zajednica i trajna snaga Rima. A žena je bila njen stub. Istraživanja su dovela do zaključka da je položaj žena iz nižih klasa, slobodnih žena, robova i siromašnih bio znatno drugačiji od onog koji su uživale žene iz viših staleža. Ipak, znatno manje se zna o ovim ženama koje su vodile radnje, bile dadilje, radnice, domaće tkalje, vješte zanatlije. Pored toga, mnogo žena se bavilo prostitucijom. Od žene se očekivalo da bude neprimjetna. Bila je slobodna u granicama ograničenja propisanog zakonom, od strane pater familiasa ili muža. Dobacivanje na ulici, „mačija serenada”, bilo je kažnjavano zakonom jer se time ugrožavao ugled žene. Zavisnost je bila očigledna jer je žena gotovo uvijek imala tutora, iako je, u suštini, ona sama mogla izvšiti pritisak na njega i sprovesti svoju volju.

2.2. FFeemmiinnaa ccuumm sseennuuiitt,, rreettiinneett ccoonnnnuubbiiaa ppaarrttuu,, uuxxoorriissqquuee ddeeccuuss mmaattrriiss rreevveerreennttiiaa ppeennssaatt..66

ŽŽ ee nn aa uu bb rr aa kk uu ii pp oo rr oo dd ii cc ii ,, nn jj ee nn ee dd uu žž nn oo ss tt ii ii oo bb aa vv ee zz ee

Coemptio – simbolična kupovina žene kao stvari koja dolazi pod vlast muža.

Confarreatio – brak koji je bio namjenjen samo višim slojevima karakterističnog religijskog obreda.

Usus – ukoliko muškarac i žene žive zajedno godinu dana smatraju se vjenčanim. Ako žena tri noći za redom prenoći van kuće, do „braka” ne dolazi.

Concubinat – zajednica koja nije zakonom priznata.

U manus braku žena ima položaj sličan položaju kćerke u prodici – filiae locus. Žena slijedi domicil svog muža. Dok je neudata, svome imenu dodaje ime oca, a nakon udaje ime muža. Muž ima pravo da ženu kazni za počinjene delikte, čak i smrtnom kaznom. Recimo, pored preljube, žena je za pijenje vina kažnjavana istom kaznom. Paterfamilias muža je vlasnik imovine. Sve što žena naslijedi pripada mužu, tj. njegovom paterfamiliasu.

Vrste braka D. 23. 2. 1: Brak je veza između muža i žene i zajednica celokupnog života, sjedinjenje po božanskom i ljudskom pravu.7 Brak bez manusa karakteriše osamostaljenje žena, te ukidanje tutorstva. Jedna od važnijih promjena je ona koja se tiče

imovine. Naime, žena zadržava i status i imovinu koju je imala prije sklapanja braka. Vlast koju muž ima nad ženom je znatno manja. Nejednako tretiranje preljube – muž može podići tužbu (actio popularis).

6 Prevod: Kada žena počne stariti, održava brak rađanjem i ljepotu supruge nadoknađuje ugledom majke. 7 Tekstovi iz rimskog prava, Jelena Obradović – Obrad Stanojević, Beograd, 2003, str. 152.

Razvod

Sve što žena ima pretpostavlja se da je dobila od muža. Iako su razvodi bili rijetki u starom Rimu, kasnije je su učestali. Repudium je razvod protjerivanjem žene. Protjerivanje može biti i bez razloga. Razvod se sprovodi formom suprotnom od vjenčanja. Takođe, smrt nekog od supružnika ili gubitak statusa slobodnog čovjeka bili su razlozi prekida braka. Žena je dužna da provede 10 mjeseci u žalosti nakon smrti muža (kasnije godinu dana). Razlog je bilo izbjegavanje turbatio sanguinis. Nakon stupanja hrišćanstva u život i pravo Rima, znatno teže je bilo pokrenuti postupak za razvod. Pored toga, jako važan faktor jesu „krivci”. Od Justinijana razvod se može tražiti: kada oba supružnika to traže sporazumno, jednostranim raskidom bez krivice (impotencija muža ili sterilnost žene) ili jednostranim raskidom zbog krivice (posebno pobrojani razlozi za muža i ženu; lista zabranjenog je bila znatno duža za žene). Pravo na poklon propter nuptias i povraćaj miraza žena gubi ukoliko je kriva za razvod. Muž će u istom slučaju biti kažnjen novčano do ¼ njegove imovine.

Djeca

D. 2. 4. 5: (Majka) je uvek tačno određana, čak i onda kad je začela van braka; otac je onaj na koga ukazuje vjenčanje. 8 Ženska djeca su bila isto tretirana kao i muška – ali su bila pod patria protestasom paterfamiliasa. Ženska djeca su isključivana iz nasljeđa opštom klauzulom, dok su sinovi morali poimence biti isključeni. Kada je u pitanju brak sine manu, majka se nije smatrala srodnikom svoje djece. Takođe, ukoliko dođe do razvoda, nije imala prava na djecu.

8 Tekstovi iz rimskog prava, Jelena Obradović – Obrad Stanojević, Beograd, 2003, str. 151.

Miraz

D. 23. 3. 17. pr: U upravljanju miraznim dobrim muž treba da odgovara kako za dolus tako i za kulpu, jer je miraz primio u svoju korist; ali on odgovara i za pažnju koju inače pokazuje u upravljanju svojim stvarima. 9 D. 23. 3. 7: Pravičnost nalaže da plodove na dobrima koja sačinjavaju miraz treba da ima muž, jer on snosi teret izdržavanja bračne zajednice, pa je pravično da on i ubira plodove. 10 C. 5, 12, 14: Majka nije dužna da za ćerku da miraz, izuzev ako postoji važan i opravdan razlog ili razlog koji je posebno utvrđen zakonom. A otac nije ovlašćen da nešto da iz imovine svoje žene protiv njene volje. 11 Iako je na početku miraz ulaskom žene u brak pripadao mužu, kasnije su donijete zakonske odredbe koje su omogućavale

povrćaj miraza uz izvjesnu kamatu vezanu za period korištenja ženinih dobara od strane muža. Žena ima pravo hipoteke na

muževljevu imovinu.

Po kasnije uvedenom pravilu, muž je trebalo da ženi da poklon (obećanje određene sume novca). To je zapravo bila garancija i obezbjeđenje u slučaju razvoda. Justinijan, pak, propisuje isto samo ukoliko je muž dobio miraz i njegov „poklon” treba biti srazmjeran dobijenom mirazu.

9 Tekstovi iz rimskog prava, Jelena Obradović – Obrad Stanojević, Beograd, 2003, str. 153. 10 Isto. 11 Isto.

Rimski zakon i pravo su bili velikodušniji prema ženama od grčkog, kada su u pitanju žene. Od III v. n. e, rimske žene su se mogle udati za koga su htjele i imale su slobodu da sa sobom ponesu sve svoje lično vlasništvo, čak i da zadrže isto nakon vjenčanja. Stvarni uticaj žena i majki je varirao od jednog domaćinstva do drugog, a rimskoj istoriji ne nedostaje jakih i uticajnih žena. Pravno gledano, njihova prava su bila svedena na svega nekoliko, i uvijek su bile pod vlašću oca ili muža. Život je bio liberalniji, tolerantniji i slobodniji do prodora hrišćanstva. Žene su bile ravnopravnije i počastvovanije prije prodora hrišćanske poruke, nego nakon ustaljenja Crkve i njenog uticaja i „muške” vladavine. Žena je vlasništvo muža i u potpunosti podređena njegovoj naklonosti. Mogao ju je kazniti kako je htio (uključujući i ubistvo, pa i prodavanje kao robinje). Rani brak je smatran pravilom, naročito za žene. Djevojke su mogle biti udane sa 12 godina, a najčešće su bile vjerene sa 7. Zbog nametnutog ranog odlučivanja, upravo je pater familias donosio odluku o pomenutom. Mogućnost odbijanja je gotovo bila isključena. Na dan stupanja u brak, djevojka je svoju garderobu i igračke prilagala porodičnom božanstvu. Pristupajući muževljevom domu, ona i dalje ostaje u vlasti svog pater familiasa. U rimskim domaćinstvima, djeca su odgajana u većini slučajeva od strane domaćih robova koju su bili odgovorni za njihovo prvo (rano) obrazovanje. Otac je bio tutor sinovima, dok se za žensku djecu smatralo bezvrijednim obrazovati ih. U odnosu na kćerke, sinovi su više željeni. Jedno od starijih prava propisuje da očevi moraju podizati sve sinove i samo najstariju ćerku. Djevojke nijesu imale svoja imena već su dobijale ženski oblik očevog prvog imena praćene posesivnim genitivnom. Odmah po rođenju dijete je polagano ocu pred noge i ukoliko bi ga uzeo u ruke značilo bi da je njegovo i član porodice. U suprotnom, dijete je ostavljano na ulici da umre ili bi ka uzeo neko od prodavaca robova. U trenutku začeća djeca u regularnom braku dobijaju status oca, a rođenjem status majke. Rimljanke su mogle da se parniče i traže razvod. Žena je mogla takođe za sebe tražiti saputnika ili ljubavnika a da za to ne bude kažnjena sve dok to nije „suviše javno” ili „suviše dugo”. Ukoliko se iz toga izrodi dijete (vanbračno), nije se postavljalo pitanje njegovog priznavanja od strane zakona kao takvog. Baš suprotno, „nagrađivano” je od strane države koja je ubrajala poreze od onih koji su birali život celibata.

2.3. Defendi uxores aviris, non viros ab uxoribus, aequm est.12 Žena u pravnom sistemu Rima Iako je žena smatrana građaninom Rima, za položaj se mogla izboriti samo uz muža. Kao ni robovi, ni žene nijesu mogle da nose svoje ime. Samo su muškarci bili nosioci ovoga ličnog obilježja, koji ih je i razlikovao kao rimske građane.

Opšte pravilo je bilo da je žena po mnogim odredbama rimskog prava u lošijem položaju od muškarca. Dalje, žena je bila isključena iz svih javnih poslova. Nije mogla biti staratelj djeci i rođacima, osim u kasnijem rimskom pravu. Žene su smatrane nedovoljno sposobnim za poziv svjedoka u bilo kojoj oblasti pravne nauke. Na žene je gledano kao na drugorazredne, slično kao na robove ili kriminalce kojima nije dozovoljeno da budu svjedoci.

Žene nijesu mogle započeti nijedan posao u sudnici a da nijesu zastupljene od strane muškarca. Žene nijesu mogle predstavljati sebe u pravnim poslovima zbog slabosti svog pola, kao i zbog neznanja kada su u pitanju stvari koje se tiču javnog života. Zakon je nametao tutora koji će pazizi ženu, bilo da je mlada ili stara. Gaj se čak poziva na lakoću uma – propter animi levitatem. Za razliku od grčkih žena, od rimskih se nije očekivalo da dok je muž odsutan budu usamljene u kući. Žena nije mogla tražiti nasljeđe u muževljevoj imovini, i pri pozivanju na nasljedstvo bila je među posljednjima. Kada je usvajanje u pitanju, žena je izuzetno ograničena: može usvojiti ako je izgubila svoje dijete pa da se utješi. I pored manjih popuštanja u pravu i promjena koje su više štitile žene u rimskoj Imperiji u III i IV vijeku, inferiorni status žena je i dalje ostajao kao takav.

12 Prevod: Pravedno je zaštiti žene od muževa, a ne muževe od žena.

33.. RRoobb nneemmaa vvoolljjee;; žžeennaa jjee iimmaa,, aallii jjee ttaa vvoolljjaa nneemmooććnnaa;; ddiijjeettee iimmaa vvoolljjuu aallii nneeppoottppuunnuu.. ((AArriissttootteell)) 2255

3.1. Uporedni pregled

Egipat Babilon Grčka Rim 26 Danas

Žene su bile pravno i poslovno sposobne, kao i muškaraci.

Žene su bile potpuno pravno i poslovno sposobne.

Osim hetera, žene nijesu imale nikakav uticaj niti ulogu u javnom životu.

Žena - paterfamilias nema sva prava, i gotovo uvijek ima muškog tutora. Žene su prvobitno aetas legitima sticale sa 12 godina (muškarci sa 14).

Žene su potpuno pravno i poslovno sposobne. Sve češće pored uloge majke, uzimaju aktivnu ulogu u javnom životu.

Monogamni brak nije bio obavezan.

Jako dobro regulisan oblast porodičnog prava: da bi se žena smatrala udatom, nakon ženidbe muž joj mora precizno odrediti obaveze.

Žena se tretira kao stvar, čije je zaduženje briga o kućnim poslovima.

Tokom cijelog života je pod nečijom vlašću. Žene su bile izuzetno poštovane, pa su se nedolična ponašanja prema njima pravno sankcionisala.

Supružnici su se morali obavezati ugovorom na bračnu vjernost, iako je muž mogao da ima konkubine.

Nakon smrti muža, žena je ta koja preuzma muževljevu ulogu i obaveze.

Ženina volja nije bitna pri sklapanju braka. Ugovor sklapa ženin otac ili tutor.

Žena se tretira onako kako sama „traži”. I pored sve češćih vapaja feministkinja o neravnopravnosti polova, svaka priča o istom je izlišna. Žena je ta koja ostvaruje svoja prava, koja ima kao i muškarac.

Nejednako kažnjavanje nevjernosti – muškarac dobija tri batine, a ženi se odsjeca nos za prevaru.

Poliginija ja tolerisana. Nejednako kažnjavanje za povrede propisa o braku i porodici.

Brak je obaveza prema državi. Muž može da traži razvod kad hoće, sa ili bez razloga. Ženina sloboda kretanja je ograničena.

Nakon udaje žena prelazi pod manus muža. Sve što donosi i stiče u braku, pripada mužu. Ženine dužnosti su da slijedi muža, da mu bude vjerna i poslušna. Razvod ima drugačije konsekvence: žena gubi i miraz i dolazi do deportacije; muž gubi miraz i zabranjena mu je ponovna ženidba. Rano se javio monogamni brak.

U brak, muž i žena ulaze sopstvenom voljom. Imaju ista prava i obaveze pred zakonom. U životu, na razvedenu ženu se ne gleda kao na razvedenog muškarca.

Miraz ostaje ženino vlasništvo, ali ga ona ne može otuđiti. Muž (koji je zakonski ograničen) upravlja mirazom.

Miraz- vlasništvo žene kojim upravlja muž. On je samo njen doprinos imovinskoj osnovi i čuva se za djecu.

Žena je bila potpuno isključena iz imovinskih raspoloaganja. Neka vrsta osiguranja i odštete za izgubljeno nasljedno pravo.

Djevojke dobijaju miraz prije ulaska u brak. Obično se miraz smatra „nasljednim dijelom”, pa se ženska osoba odriče nasljedstva u korist brata.

25 K. Tomaševski, cit. djelo, str. 71. 26 Položaj žene se mijenjao tokom razvoja države i prava. Iz tog razloga, detaljniji sažetak njihovog položaja u Rimu je u odjeljenim sekcijama podrobnije definisan.

3.2.Rimska žena - dio procesa, kao i Kafkin junak, samo radi procesa

„Postoji cilj, ali puta nema;

što mi nazivamo putem, samo je oklevanje.”27 Da li je isti slučaj i sa ženama koje su imale slobodu ograničenu slobodom muškaraca? Već je rečeno da je položaj žena paradoksalan. Odgovor leži u postavljenom pitanju. Zakone su pisali muškarci i time svoju volju pretapali u iste.

Najvažnije je saznati zakone i strukturu istih koji čine ženu nedokučivom, a sami su takvi. Ženin položaj je neizvjestan. Ona je tu nešto više od „sprave za rađanje” ali nedovoljno „jednaka” da bi bila građanin prvog reda. Tadašnji položaj žene i nije toliko loš kao što se na prvi pogled čini. „Čini se da je meni kao svakom drugom čoveku dano središte kruga, da sam kao svaki drugi čovek imao

da se krećem odlučujućim poluprečnikom, pa da bih onda ocrtao lep krug. Umesto toga, ja sam se neprestano zaletao da pređem poluprečnik, ali sam uvek morao odmah da ge prekidam ... ”28

Koje su ženine mogućnosti? Samo one unaprijed određene i ograničene, kako pisanim pravom tako i običajnim. Postoji li neka veća razlika u odnosu na današnju regulativu? Djelimično, jer je žena kroz istoriju stekla više obaveza kako bi bila jednaka sa muškarcem. Na taj način je dokazivano i samo njeno postojanje i ono „nešto više od simbola plodnosti”. Ali, otkud paralela sa Kafkinim Jozefom ... Žena je bila dio jednog istorijskog procesa. Njena uloga je bila utoliko značajna jer je najčešće ona sama bila centar svega. Koliko je bilo nje u svemu tome njenom voljom je diskutabilno. Kod Kafke je jasno – ni najmanje. Stvoren je proces suđenja radi. Ko, gdje, zašto i kako bila su pitanja na koja nije bilo odgovora. Usljed toga, ostajale su polemike. A do dan danas ostaje polemika o položaju žena. Nakon upoređivanja, izodi se zaključak da je rimska žena negdje na sredini: i u svom društvu i u civilizaciji uopšte – ni tamo ni ovamo. Ali, mogućnost za crtanje kruga joj je oduzeta jer je nije bila „vrijedna”- nedostajalo je („muškog”) obrazovanja. Rekla bih i želje da crta. Ponekad su i uspjevale da svoje sudbine uzmu u sopstvene ruke, ma kako kratkog maha to bilo. I tada su pokazivale svoju snagu i umijeće. Možda taj proces i ti pokušaji sada, iz ovog ugla izgledaju kao čekanje Godoa, ali oni su to ponajmanje. Hamletovsko „biti ili ne biti” je prevagnulo na biti, i stoga je Godo dočekan. U tom smislu su žene bile dio procesa- na trenutke Kafkinog, na trenutke onog koji je propisivao pater familias. Da sve ostane u okviru paradoksalnog – žene su imale svoj proces koji se i dan danas odvija.

27 F. Kafka, Proces, Beograd, 2000. 28 Isto.

5. Zaključak Dok je bilo pravedno zaštiti žene od muževa, a ne muževe od žena, žene su prije sticale duhovnu zrelost nego muškarci. Kao što rob nema volje; žena je ima, ali je ta volja nemoćna; dijete ima volju ali nepotpunu. Na kraju ostaje da kada žena počne stariti, održava brak rađanjem i ljepotu supruge nadoknađuje ugledom majke. Već citirane sentencije same za sebe oslikavaju položaj žene i ne iziskuju neko posebno pojašnjenje. Žena je bila ograničena vlašću muškarca - pater familiasa, muža ili tutora. Ostajao je na početku pomenuti šarm, jači od ma kojeg zakona.

„Ako žena ima hrabrosti pred životom, koliko čovek ima pred smrću,

to je što ima nepokolebljivo veće samopouzdanje u svoju gipkost, nego čovek u svoju snagu.”29

LLiitteerraattuurraa::

1. Rimsko pravo, dr Obrad Stanojević, Beograd, 1994. 2. Rimsko privatno pravo, dr Dragomir Stojčević, Beograd, 1978. 3. Tekstovi iz rimskog prava, Jelena Obradović – Obrad Stanojević, Beograd, 2003. 4. K. Tomaševski, Položaj žene u rimskom pravu, Pravnik, Zagreb, VII, 6- 7, 1973, str. 70-

76. 5. Family and Famlia in Roman Law and Life, Jane F. Gardner, Oxford: Claredon Press,

1998. 6. A Dictionary of Greek and Roman Antiquities, John Murray, London, 1875. 7. Woman in the Roman World (A. D. 33 - 305), Woman as Priest, Bishop and Laity in the

Early Church to 440 A. D, Arthur Frederick Ide, Ide House, 1984. 8. Encarta Encyclopedia 2000.

29 J. Dučić, Blago cara Radovana, Beograd, 2000.