18. DANI FRANE PETRIĆA 18th DAYS OF FRANE PETRIĆ 18. … · 2014-06-22 · 18. Dani Frane Petrića održavaju se pod pokroviteljstvom Ministarstva znanosti, obrazovanja i športa

18. DANI FRANE PETRIĆA18th DAYS OF FRANE PETRIĆ

18. FRANE-PETRIĆ-TAGE18. GIORNI DI FRANCESCO PATRIZI

GLAVNA TEMA: Filozofija i medijiMAIN THEME: Philosophy and Media

HAUPTTHEMA: Philosophie und MedienTEMA PRINCIPALE: Filosofia e media

Cres, Hrvatska, 20.–23. rujna 2009.Cres, Croatia, September 20–23, 2009

Cres, Kroatien, 20.–23. September 2009Cherso, Croazia, 20–23 settembre 2009

STALNA TEMA: Petrić i renesansne filozofske tradicijeREGULAR ANNUAL THEME: Petrić and Renaissance Philosophical Traditions

STÄNDIGES THEMA: Petrić und die philosophischen Traditionen der RenaissanceTEMA FISSO: Patrizi e tradizioni filosofiche rinascimentali

HRVATSKO FILOZOFSKO DRUŠTVOCROATIAN PHILOSOPHICAL SOCIETY

KROATISCHE PHILOSOPHISCHE GESELLSCHAFTASSOCIAZIONE CROATA DI FILOSOFIA

Cres, Hrvatska, 23.–26. rujna 2009.Cres, Croatia, September 23–26, 2009

Cres, Kroatien, 23.–26. September 2009Cherso, Croazia, 23–26 settembre 2009

18. Dani Frane Petrića održavaju se pod pokroviteljstvomMinistarstva znanosti, obrazovanja i športa

i Ministarstva kulture Republike Hrvatske

The patrons of the 18th Days of Frane Petrić arethe Ministry of Science, Education and Sports

and Ministry of Culture of the Republic of Croatia

SADRŽAJ / CONTENTS

Organizacijski odbor i programski odbori / Organization Committee and Programme Committees. . . . . 7

Uvod / Introduction . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 9● HRVOJE JURIĆ, SEAD ALIĆ, Filozofija i mediji /

Philosophy and Media . . . . . . . . . . . . . . . . 11● IVICA MARTINOVIĆ, Petrić i renesansne filozofske tradicije /

Petrić and Renaissance Philosophical Traditions . . . . . . 17

Program / Programme . . . . . . . . . . . . . . . . . . 21● Simpozij Filozofija i mediji /

Philosophy and Media Symposium . . . . . . . . . . . 23● Simpozij Petrić i renesansne filozofske tradicije /

Petrić and Renaissance Philosophical Traditions Symposium . 37

Sažeci izlaganja / Paper abstracts . . . . . . . . . . . . . 43● Simpozij Filozofija i mediji /


Petrić and Renaissance Philosophical Traditions Symposium . 149

Adresar izlagača / Addresses of the speakers . . . . . . . . . 197● Simpozij Filozofija i mediji /


Petrić and Renaissance Philosophical Traditions Symposium . 207Sponzori 18. Dana Frane Petrića / Sponsors of the 18th Days of Frane Petrić . . . . . . . . . . 211Kronologija Dana Frane Petrića 1992.–2009. / Chronology of the Days of Frane Petrić 1992–2009 . . . . . . 215

7

Organizacijski odbor Dana Frane Petrića /Organization Committee of the Days of Frane Petrić

Pavo Barišić (Zagreb/Split), predsjednik/President, Ivana Zagorac (Zagreb), glavna tajnica/Chief Secretary, Mira Matijević (Zagreb), poslovna tajnica/Business Secretary, Ivan Bekavac Basić (Zagreb), Paul Richard Blum (Budapest/Baltimore), Igor Čatić (Zagreb), Ante Čović (Zagreb), Jasminka Ćus-Rukonić (Cres), Ljiljana Filipas (Cres), Nada Gosić (Rijeka), Mislav Ježić (Zagreb), Hrvoje Jurić (Zagreb), Kristijan Jurjako (Cres), Gottfried Küenzlen (München), Mislav Kukoč (Split), Ivica Martinović (Zagreb), Gaetano Negovetić (Cres), Sergio Negovetić (Cres), Tomáš Nejeschleba (Olomouc), Mirko Parat (Cres), Snježana Paušek-Baždar (Zagreb), Ante Pažanin (Zagreb), Tomislav Petković (Zagreb), Milan Polić (Medulin/Zagreb), Eugene E. Ryan (Greenville), Walter Salković (Cres), Ljerka Schiffler (Zagreb), Nikola Skledar (Zagreb), Nikola Stanković (Zagreb), Igor Škamperle (Ljubljana), Nivio Toich (Cres), Cesare Vasoli (Firenze), Lino Veljak (Zagreb), Dževad Zečić (Zenica)

Programski odbor simpozija Filozofija i mediji /Programme Committee of the Philosophy and Media Symposium

Hrvoje Jurić (Zagreb), predsjednik/President, Sead Alić (Zagreb), potpredsjednik/Vice-President, Livia Pavletić (Zagreb), tajnica/Secretary, Jasna Burić (Zagreb), Igor Čatić (Zagreb), Blanka Jergović (Zagreb), Marijan Krivak (Zagreb/Osijek), Milan Polić (Medulin/Zagreb), Divna Vuksanović (Beograd), Ivana Zagorac (Zagreb), Nada Zgrabljić Rotar (Zadar)

Programski odbor simpozija Petrić i renesansne filozofske tradicije /Programme Committee of the Petrić and Renaissance Philosophical

Traditions Symposium

Ivica Martinović (Zagreb), predsjednik/President, Bruno Ćurko (Zagreb), tajnik/Secretary, Davor Balić (Osijek), Snježana Paušek-Baždar (Zagreb)

18. DANI FRANE PETRIĆAUvod

18th DAYS OF FRANE PETRIĆIntroduction

11

FILOZOFIJA I MEDIJI

Hrvoje JurićPredsjednik Programskog odbora

simpozija Filozofija i mediji

Sead AlićPotpredsjednik Programskog odbora

simpozija Filozofija i mediji

U današnje je vrijeme moć medija, tiskovnih i elektroničkih, poras-la do te mjere da mediji više nisu sporedan društveni fenomen, a niti obični pratitelji društvenih zbivanja, nego važan čimbenik u usmjeravanju, pa i kreiranju društvenih procesa. To se odnosi kako na »klasične« medije (novine, radio i televizija), tako i na Internet, kao novi medij koji može predstavljati paradigmatski primjer za ovu novu situaciju. Tome treba pribrojiti i druga sredstva informiranja i komuniciranja, »stara« i »nova«, koja ulaze u pojam medija. Uzme li se, kao jedno od mogućih polazišta analize, konstatacija o današnjem društvu kao »društvu spektakla«, gotovo je svejedno naglašava li se pritom onaj element koji današnje društvo obilježava kao društvo zabave (entertainment) ili onaj koji ga obilježava kao informacijsko društvo (tzv. infotainment), jer je jasno da je upravo uloga medija postala glavni motor (pre)oblikovanja svijeta života. Pritom se, pak, ne radi samo o pitanju suodnosa medija i društvenih gibanja, nego i o pitanju same konstitucije čovjeka, koja se pod utjecajem medija mijenja i u cjelini i u pojedinim svojim sastavnicama. Filozofija, koja svoje vrijeme želi obuhvatiti mislima, ne može danas ignorirati aktualne utjecaje suvremenih medija na ljudske živote, pa i na suvremenu filozofijsku misao. Pokazuju to i djela suvremenih filozofa, koja su često, bar jednim svojim dijelom (nerijetko i najvažnijim), okrenuta pitanju medijskih posredovanja.

Izlazeći u sumrak, Minervina je sova zatekla enorman utjecaj mass medija na suvremenog građanina. Na djelu su procesi pretvaranja javnosti u masu, građanina u gledatelja, a gledatelja u pasivnog radnika kojega medijske korporacije prodaju jedna drugoj zajedno sa svojim produkcijskim kućama, odnosno emisijama, tj. medijima.

12

Većina aktualnih društvenih procesa o kojima se danas intenzivno raspravlja – primjerice, globalizacija – ne može se razumjeti bez analize i razumijevanja napretka medija i komunikacije. Neke pak od bolesti suvremene globalizacije imaju svoje izvore u prirodi medija i tehnologija koje su ih omogućile. Demokracija i kultura danas se ne mogu promišljati bez razumijevanja medijskog konteksta u kojeg su uronjene.

I Sokrat i Platon su u svoje vrijeme propitivali medije. Njihova razmišljanja o odnosu pjesništva i misli, umjetnicima kao medijima muza, te rad na ustanovljenju logosa na mjestu mita – predstavljaju svojevrsno traganje za medijem kroz kojega se možemo približiti Istini kao takvoj. U ovom kontekstu, i promišljanja Tome Akvinskog o iskustvu čovjeka kao slike Božje ili Augustinovo promišljanje ljubavi kao medija približavanja Bogu mogu se nazvati filozofijskomedijskim istraživanjima.

Na potrebu istraživanja medijskih predrasuda i pristranosti u suvremenom komuniciranju upozorio nas je Harold Innis. Marshall McLuhan je cjelokupno napredovanje ljudske kulture i civilizacije promatrao kao djelo nastalo u suradnji i/ili suprostavljanju media vortexu. Walter J. Ong se bavio razlikama ljudske osjetilnosti čovjeka tribalnog društva od čovjeka kulture pisma izrasle na tehnologiji tiska. Još je Walter Benjamin upozoravao da se umjetničkom djelu događa nešto bitno s pojavom tehničke reproduktibilnosti. Theodor Adorno i Max Horkheimer razvili su poznatu kritiku kulturne industrije. Guy Debord otvara pitanja »društva spektakla«, Günther Anders pitanja matrica, Jean Baudrillard razvija pitanja virtualnog, Regis Debray ustanovljuje mediologiju kao novu interdisciplinarnu znanost, a i mnogi drugi autori svojim tezama slažu mozaik misli o medijima kao bitnom čimbeniku suvremenosti.

No, nije samo u pitanju naše vrijeme. Pitanja medija – postupak simboliziranja (govor, zvuk, slika), komunikacijski kod (jezik društva) i nosač podataka (kamen, papir, CD) i uređaj za difuziju (rukopisna, tiskana, elektronička, digitalna sredstva) – bacaju novo svjetlo na oblikovanje i prijenos filozofijske misli kroz stoljeća. Odnos usmenog i pismenog, pisma i slike, geometrije i filozofijskih aksioma, sintetičkih sudova a priori i spoznaje kao sjećanja, odnos slikarske perspektive i suvremenih trodimenzionalnih iskustava, te konačno razumijevanje simbola kojima se pokušavamo približiti svijetu – u svojim temeljima imaju ponovno postavljanje pitanja mogućnosti i oblika spoznaje kao takve.

13

Zbog svega toga, tema »Filozofija i mediji« je tema koju nalažu vrijeme, nova iskustva, biblioteka djela koja promišljaju tu temu, te odgovornost filozofije prema zbilji koju sve rjeđe oblikuje filozofijska misao, a sve češće zakonitost medija koji isključivo emitira sadržaje koji mu odgovaraju.

Iz ove teme proizlaze mogućnosti usporedbe različitih teorija medija, mediologije i filozofije medija. Sam pojam ‘medija’ javlja se u simpozijskim izlaganjima u različitim kontekstima i različito određen. Različiti pristupi različito određuju društvenu ulogu medija. Interdisciplinarno se promišlja pitanje medijskog zavođenja i manipuliranja, pitanje oglašivačkih tehnika i njihovog utjecaja na svakodnevicu, pitanje ideologije vijesti i oglašavanja, itd. Važno mjesto zauzimaju rasprave o jeziku i diskursu, odnosu jezika i mita, te odnosu jezika modernizma i postmodernizma u kontekstu nastupajućeg medijalizma. Tema »Filozofija i mediji« uključuje također, feminističke i postfeminističke prigovore medijskim posredovanjima, kritiku kulturnog imperijalizma, detektiranje medijske uloge u imperijalističkom nastupanju američkih i multinacionalnih korporacija, pitanja hiperrealiteta, simulacije, McDonaldizacije, Disneylandizacije… Tu su i pitanja otpora i promišljanje načina suprotstavljanja neprihvatljivim tendencijama, taktika i strategija borbe protiv medijskog imperijalističkog porobljavanja naše svakodnevice. Naposljetku, ne zaobilazi se ni prepoznavanje pozitivnih mogućnosti koje donose novi mediji, korišteni od strane educiranih pojedinaca i grupa. U tom kontekstu, multimedija se pojavljuje kao sve prisutnija nova dimenzija mišljenja, sve neophodnija za plastičniji i uspješniji prijenos stavova od predavača prema recipijentu.

14

PHILOSOPHY AND MEDIA

Hrvoje JurićPresident of the Programme Committee

of the Philosophy and Media Symposium

Sead AlićVice-President of the Programme Committee

of the Philosophy and Media Symposium

The power of conventional and electronic media has nowadays increased to the extent that they no longer figure as secondary social phenomena nor do they merely retrace social ongoings, but on the contrary play an important role in not only directing but also creating social processes. This refers to both “conventional” media (the newspaper, the radio and television) and the Internet, the latter of which is a paradigmatic example of the newly arisen situation. Some other “new” and “old” means of informing and communicating should however also be included in the definition of the concept. If we base our analysis on the view of contemporary society as “the society of the spectacle”, it becomes almost irrelevant whether emphasis is put on the entertainment or the infotainment element of the society today, because it has become clear that precisely the role of the media is the main instigator of the (re)creation process of Living. The question thereby posed is not only of the mutual relationship between the media and social ongoings, but also of the very constitution of man, who changes under the influence of the media both as a whole and in his/her constituent parts. Philosophy, which aims to ponder on the time it is in, cannot ignore recent influences of up-to-date media on both human lives and contemporary philosophical thought. This is also demonstrated by the writings of contemporary philosophers, which at least in part (not rarely in the most important part) tackle the issue of media(tion).

Flying at dusk, Minerva’s owl came upon the enormous influence of the mass media on a contemporary citizen. Some among the operating processes thereby are turning the public into the mass, the citizen into the viewer/spectator, and the spectator into the passive worker sold among media corporations together with production companies i.e. broadcast i.e. the media.

15

The majority of the widely discussed contemporaneous social pro-cesses – such as globalization for instance – cannot be understood without analysing and understanding the development of the media and communications. Also, some illnesses of globalization have their sources in the nature of media and technologies that enabled their coming into being. Democracy and culture cannot be scrutinized today without taking the media context they are immersed in into consideration.

Both Socrates and Plato studied the media in their time. Their reflections on the relationship between poetry and thought, on artists as the media(tors) of the muses as well as on identifying the logos in place of myths – all present a kind of search for the medium via which we could approach the Truth as such. In this context, also the considerations of St. Thomas Aquinas about man as God’s image or St. Augustine’s ponderation on love as the medium of approaching God can be seen as instances of the research on the trace of philosophy of media.

Harold Innis warned us about the need to conduct research on pre-judices and bias in contemporary communications. Marshall McLuhan saw the entire advancement of human culture and civilization as the result of the cooperation with and/or opposition to media vortex. Walter J. Ong dealt with the differences in human sensory perception between the man of tribal society and the man of the literate culture based on the technology of print. Walter Benjamin warned about some important changes happening to the work of art at the time of technical reprodu-cibility. Theodor Adorno and Max Horkheimer developed a well-known criticism of cultural industry. Guy Debord opened the questions of “the society of the spectacle”, Günther Anders the questions of matrices, Jean Baudrillard of the virtual, Regis Debray established mediology as a new interdisciplinary discipline, and many other authors contributed with their writings and ideas to the mosaic of thoughts on the contemporary importance of the media factor.

However, this issue does not concern only contemporaneity. The media issue – involving the symbolizing process (speech, sound, image), communication code (language of the society), the data carrier (stone, paper, CD), and the diffusion device (manuscripts, printed, electronic or digital means) – sheds a new light on the formation and transmission of philosophical thought throughout centuries. The relationship

16

between the oral and the written, geometry and philosophical axioms, synthetic a priori propositions and cognition as memory, and between pictorial (two dimensional) and contemporary three dimensional experiences, as well as the final understanding of the symbols we use in an attempt to get closer to the world – all share a basic fundamental question: the question about the possibility and form of cognition as such.

Due to the above stated reasons, the topic “Philosophy and the Media” is called upon by the very time we live in, by our new set of experiences, a bibliography of works dealing with the topic, and by the responsibility of philosophy towards the reality ever less frequently determined by philosophical thought and ever more often by the rationale of the media, which only broadcast what agrees with them.

This topic provides possibilities of comparing the media, medio-logy and the philosophy of media. The very notion of “media” appears in Symposium’s presentations in various contexts and determinations. Different approaches define the social role of the media in different ways. An interdisciplinary approach is taken when considering the issues of media seduction and manipulation, advertising strategies and their influence on the everyday life, the issue of ideology behind the news and advertisements etc. Important place is taken by the debates on language and discourse, the relationship between language and myth as well as between the language of modernism and postmodernism in the context of coming medialism. Some of the questions opened up within the topic “Philosophy and the Media” are feminist and post feminist objections to media presentations, the critique of cultural imperialism, the detection of the role of the media in the presentation of multinational corporations, hyperreality, simulation, McDonaldization, Disneylandization… In addition to that, there are also issues of resistance, fight against the unacceptable tendencies, development of strategies and tactics to cope with media imperialism and its enslavement of the everyday. Finally, recognizing positive opportunities enabled by new media, employed by the educated, is not disregarded. Accordingly, multimedia appears to be ever more present dimension of thinking, necessary for a more plastic and more successful transmission of attitudes from the sender to the recipient.

17

PETRIĆ I RENESANSNE FILOZOFSKE TRADICIJE

Ivica MartinovićPredsjednik Programskog odbora

simpozija Petrić i renesansne filozofske tradicije

Frane Petrić (1529–1597), znameniti hrvatski renesansni polihistor, pisao je od prve godine studija filozofije na Sveučilištu u Padovi pa gotovo do posljednjeg daha. Ostavio nam je pozamašnu biblioteku tiskanih radova, a uz nju rukopise rasute po raznim arhivima, pa je tako do stanovite mjere dokumentirao razvoj svoje misli: od snažnih utjecaja različitih filozofskih tradicija i ocjene aristotelovske baštine do izvornih uvida u poetici, metafizici i prirodnoj filozofiji. I danas proučavatelji renesansne epohe stoje pred evolucijom Petrićevih koncepcija kao pred velikim i trajnim istraživačkim zadatkom.

Međunarodni simpozij Petrić i renesansne filozofske tradicije u sklopu 18. Dana Frane Petrića želi poslužiti istraživačima da izlože rezultate svojih istraživanja i doprinesu točnijoj prosudbi o ulozi i značenju Petrićeve misli u renesansnom kontekstu, napose u totalitetu renesansnih filozofskih tradicija. Petrićevu mnogodimenzionalnom djelu primjerene su ove stalne istraživačke teme:0. život, rukopisi i tiskana djela Frane Petrića; 1. obilježja, dometi i značenje njegovih izvornih uvida;2. raznorodni izvori Petrićeve misli;3. poredbene prosudbe Petrićevih stajališta i rješenja;4. recepcija Petrićeva djela, kako ona raznolika među suvremenicima,

tako i kasnija koja odjekuje stoljećima;5. Petrićev doprinos različitim filozofskim disciplinama, primjerice pri-

rodnoj filozofiji, metafizici, estetici, političkoj filozofiji;6. Petrićev doprinos egzaktnim znanostima, osobito geometriji, geofi

zici i astronomiji;7. Petrićevi prinosi mnogim drugim umijećima, primjerice glazbi, me

dicini, tehnici;8. Petrićeva književna djela;9. Petrićev doprinos prevođenju, izdavaštvu i traduktologiji;

18

10. Petrićevo razumijevanje povijesti i povijesne znanosti;11. Petrićev odnos prema latinskom i grčkom jeziku;12. sve renesansne filozofske tradicije u svojim dvostoljetnim mijena

ma 1400.–1600. (na tragu Platona, Aristotela, Hermesa, Zoroastra, stoe, humanističkih nadahnuća, itd.)

Time, dakako, nije iscrpljen krug tema koje se mogu prijaviti za izlaganje na simpoziju Petrić i renesansne filozofske tradicije.

PETRIĆ AND RENAISSANCE PHILOSOPHICAL TRADITIONS

Ivica MartinovićPresident of the Programme Committee

of the Petrić and Renaissance Philosophical Traditions Symposium

Frane Petrić (Franciscus Patricius, 1529–1597), a renown Croatian Renaissance polyhistor, wrote from the first days of his philosophical studies at the Padua University until the very end. His voluminous scientific legacy includes an impressive collection of published works, together with an array of manuscripts scattered in different archives. Well-documented, we are able to follow the development of his thought, from the strong influence of diverse philosophical traditions and evaluation of Aristotelian heritage to the original insights in poetics, metaphysics, and natural philosophy. Today’s researchers of the Renaissance are equally challenged by the evolution of Petrić’s concepts.

The international symposium Petrić and Renaissance Philosophical Traditions, held within the 18th Days of Frane Petrić, aims to help the scholars submit their results and contribute to a more accurate assessment of the role and significance of Petrić’s thought in the Renaissance context and in the overall framework of the philosophical tradi

19

tions. Petrić’s multidimensional work features the following ongoing research themes: 0. life, manuscripts and printed works of Frane Petrić; 1. nature, results, and significance of Petrić’s original insights; 2. diverse sources of Petrić’s thought; 3. comparative assessment of Petrić’s views and solutions; 4. reception of Petrić’s work, from that of his contemporaries to the

current one; 5. Petrić’s contributions to different philosophical disciplines, as, for

instance, to natural philosophy, metaphysics, aesthetics, political philosophy;

6. Petrić’s contributions to the exact sciences, particularly to geometry, geophysics, and astronomy;

7. Petrić’s contributions to other fields, for instance, music, medicine, engineering;

8. Petrić’s literary work; 9. Petrić’s contributions to translating, publishing, and traductology;10. Petrić’s approach to history and historical sciences;11. Petrić’s relation to Latin and Greek;12. all Renaissance philosophical traditions.

This, however, does not exhaust the choice of themes which can be submitted at the symposium Petrić and Renaissance Philosophical Traditions.

18. DANI FRANE PETRIĆAProgram

18th DAYS OF FRANE PETRIĆProgramme

23

SimpozijFILOZOFIJA I MEDIJI

SymposiumPHILOSOPHY AND MEDIA

PETAK, 18. rujna 2009. / FRIDAY, September 18, 2009

19:00 Javno predavanje, CresSEAD ALIĆ, potpredsjednik Programskog odbora simpozija Filozofija i mediji: »Mediji – od zavođenja do manipuliranja«

Public lecture, CresSEAD ALIĆ, Vice-President of the Programme Committee of the Philosophy and Media Symposium: “Media – from Seduction to Manipulation”

NEDJELJA, 20. rujna 2009. / SUNDAY, September 20, 2009

Dolazak i smještaj sudionika u hotel »Kimen« u Cresu / Arrival and accommodation of participants at “Kimen” Hotel, Cres

20:00 Večera / Dinner

21:00 Predstavljanje knjiga i projekata /Presentation of books and projects

■ Predstavljanje Medijskog sveučilišta u Splitu / Presentation of Media University Split

24

■ Predstavljanje zbornika Teorija relativnosti i filozofija, ur. Tomislav Petković, Hrvatsko filozofsko društvo, Zagreb 2009. /Presentation of Teorija relativnosti i filozofija (Theory of Relativity and Philosophy), edited by Tomislav Petković, Hrvatsko filozofsko društvo, Zagreb 2009

Predstavljač / Presenter: Tomislav Petković

■ Predstavljanje zbornika Filozofija Mediterana, ur. Mislav Kukoč, Hrvatsko filozofsko društvo, Zagreb 2009. /Presentation of Filozofija Mediterana (Philosophy of Mediterranean), edited by Mislav Kukoč, Hrvatsko filozofsko društvo, Zagreb 2009

Predstavljač / Presenter: Mislav Kukoč

■ Predstavljanje hrvatskog izdanja knjige Razumijevanje medija Marshalla McLuhana, Golden marketing – Tehnička knjiga, Zagreb 2008. /Presentation of Croatian edition of Understanding Media by Marshall McLuhan, Golden marketing – Tehnička knjiga, Zagreb 2008

Predstavljač / Presenter: Livia Pavletić

■ Predstavljanje knjige Mediji – od zavođenja do manipuliranja Seada Alića, AGM, Zagreb 2009. /Presentation of Mediji – od zavođenja do manipuliranja (Media – from Seduction to Manipulation) by Sead Alić, AGM, Zagreb 2009

Predstavljač / Presenter: Lino Veljak

■ Predstavljanje knjige Filozofija medija: ontologija, estetika, kritika Divne Vuksanović, Čigoja štampa, Beograd 2007. /Presentation of Filozofija medija: ontologija, estetika, kritika (Philosophy of Media: Ontology, Aesthetics, Criticism) by Divna Vuksanović, Čigoja štampa, Beograd 2007

Predstavljač / Presenter: Dragan Ćalović

25

PONEDJELJAK, 21. rujna 2009. / MONDAY, September 21, 2009

9:00–9:30 Otvaranje skupa i pozdravne riječi / Opening ceremony and greetings

PLENARNA PREDAVANJA ::: PLENARY LECTURES

Predsjedava / Chairperson: PAVO BARIŠIĆ

9:30–10:00 SEAD ALIĆ (Croatia/Hrvatska): Philosophy and the Media in the Philosophy of the Media / Filozofija i mediji u filozofiji medija

10:00–10:30 GOTTFRIED KÜENZLEN (Deutschland/Njemačka): Medien als Kulturmacht. Einige Anmerkungen und Perspektiven / Mediji kao moć kulture. Nekoliko napomena i perspektiva

10:30–11:00 Pauza / Break

Sekcija A (Hrvatski) ::: Section A (Croatian)

Predsjedava / Chairperson: IVANA ZAGORAC

11:00–11:15 BLANKA JERGOVIĆ (Hrvatska/Croatia): Filozofija, znanost i mediji / Philosophy, Science and the Media

11:15–11:30 IGOR ČATIĆ, MAJA RUJNIĆ-SOKELE (Hrvatska/Croatia): I mediji moraju učiti / The Media Must Learn Too

11:30–11:45 TOMISLAV KRZNAR (Hrvatska/Croatia): Znanstveno dokazano! O uporabi i zlorabi znanosti u medijima / Scientifically Proven! On the Use and Abuse of Science in the Media

11:45–12:00 IFIGENIJA RAČIĆ (Hrvatska/Croatia): Medijska slika filozofije: 9. Svjetski bioetički kongres u Rijeci / Media Image of Philosophy: 9th World Congress of Bioethics in Rijeka

12:00–12:30 Rasprava / Discussion

26

Sekcija B (Njemački) ::: Section B (German)

Predsjedava / Chairperson: GOTTFRIED KÜENZLEN

11:00–11:15 KARL SIEREK (Deutschland/Njemačka): Bildanimismus / Animizam slike

11:15–11:30 ANA OFAK (Deutschland/Njemačka): Bild und Medium. Theo-retische Fundstücke einer genealogischen Entdeckungsreise / Slika i medij. Teoretski nalazi jednoga genealoškog istraživanja

11:30–11:45 NENAD MALOVIĆ (Kroatien/Hrvatska): Symbole vs. Begriffe / Simboli vs. pojmovi

11:45–12:00 GORDANA ŠKORIĆ (Kroatien/Hrvatska): Subjekt und Medium in der Kunst / Subjekt i medij u umjetnosti


Sekcija C (Hrvatski) ::: Section C (Croatian)

Predsjedava / Chairperson: MARIJAN KRIVAK

11:00–11:15 MARKO ĐORĐEVIĆ (Srbija/Serbia): Stvarnost i medijsko oblikovanje stvarnosti / The Reality and the Media-Shaped Reality

11:15–11:30 ARAFAT MUFTAH MAAYOUF (Srbija/Serbia): Zamjena identiteta u doba globalizacije / The Switch of Identity in Age of Globalization

11:30–11:45 ANKICA ČAKARDIĆ (Hrvatska/Croatia): Komunikativna praksa svakodnevlja / Communicative Practice of Everyday Life

11:45–12:00 LIVIA PAVLETIĆ (Hrvatska/Croatia): Informacija vs. Komunikacija vs. Transmisija (Mediološka misao R. Debraya) / Information vs. Communication vs. Transmission (A Mediological Thought of R. Debray)


13:00 Ručak / Lunch

14:00 Obilazak grada Cresa uz stručno vodstvo / A sightseeing tour of the Town of Cres with professional guide

27

Sekcija A (Engleski i hrvatski) ::: Section A (English and Croatian)

Predsjedava / Chairperson: BRUNO ĆURKO

16:00–16:15 IVANA ZAGORAC (Croatia/Hrvatska): “Because You Are Worth It!” Boredom in a Media Overloaded Society / “Jer Vi to zaslužujete!” Dosada u medijima preopterećenom društvu

16:15–16:30 KATARINA PEOVIĆ VUKOVIĆ (Croatia/Hrvatska): To Be Lifestreamed. Subjectivity, Politics, and Literacy of Digital-Network Media / Biti lifestreaman. Subjektivnost, politika i pismenost digitalno-mrežnih medija

16:30–16:45 VERENA SCHUH (Germany/Njemačka): Reflections on Web 2.0 / Refleksije o Webu 2.0



Predsjedava / Chairperson: BLANKA JERGOVIĆ

18:00–18:15 JASNA BURIĆ (Hrvatska/Croatia): Djeca i mladi kao konzumenti masovnih medija / Children and the Youth as Mass Media Consumers

18:15–18:30 BLAŽENKA POLJAK (Hrvatska/Croatia): Mediji kao čimbenik u kreiranju slobodnog vremena mladih / Media as a Factor of Creating Youth’s Free Time

18:30–18:45 SANDRA CITKOVIĆ (Hrvatska/Croatia): Tko sam zapravo ja? Konstruiranje identiteta online / Who Am I Actually? Constructing Identity On-line

18:45–19:00 BRUNO ĆURKO (Hrvatska/Croatia): Kritičko mišljenje kao odgovor na manipulaciju medija / Critical Thinking as a Response to Media Manipulation


28

Sekcija B (Hrvatski) ::: Section B (Croatian)

Predsjedava / Chairperson: SEAD ALIĆ

16:00–16:15 ŽARKO PAIĆ (Hrvatska/Croatia): Slikovni zaokret i filozofija medija / Image Turn and Media Philosophy

16:15–16:30 SNJEŽAN HASNAŠ (Hrvatska/Croatia): Identiteti, vizualnosti, vizualnost identiteta i identiteti vizualnosti / Identities, Visualities, Visuality of Identities and Identities of Visualities

16:30–16:45 MARIJAN KRIVAK (Hrvatska/Croatia): Za svijet nakon (protiv!) medija / For the World After (Against!) the Media

16:45–17:00 BORIS POSTNIKOV (Hrvatska/Croatia): Kulturne diverzije: strategije medijskog otpora / Culture Jamming: The Media Resistance Strategies



Predsjedava / Chairperson: GORDANA ŠKORIĆ

18:00–18:15 NADA ZGRABLJIĆ ROTAR (Hrvatska/Croatia): Transformacije – Radio od McLuhanovog »bubnja plemena« do Interneta / Transformations – Radio from McLuhan’s “tribal drum” to the Internet

18:15–18:30 STANKO CRNOBRNJA (Crna Gora/Montenegro): Mediji, znanost i umjetnost u XX. vijeku: transformacije u estetici / The Media, Science and Art in the 20th Century: Transformations in Aesthetics

18:30–18:45 VLATKO ILIĆ (Srbija/Serbia): Kako pišemo Umjetnost? Problemi ne-čitkosti umjetničkog djelovanja u epohi novih medija / How Do We Write Art? Problems of Art Un-readability in the Era of New Media

18:45–19:00 RENATA RELJA, DINO RUDIĆ (Hrvatska/Croatia): Novi mediji i dostupnost glazbe: socio-etičke dileme / New Media and the Availability of Music: Socio-Ethical Dilemmas


29

IZLAGANJA STUDENATA ::: STUDENTS’ PRESENTATIONS Sekcija C (Hrvatski) ::: Section C (Croatian)

Predsjedava / Chairperson: DAFNE VIDANEC

16:00–16:15 DAVORIN ĆUTI (Hrvatska/Croatia): Medij kao takav ili čovjekovo djelo? / Medium as Such or a Human Construction?

16:15–16:30 IVO GOVORKO (Hrvatska/Croatia): Metamorfoza realnosti – teološko-filozofska kritika suvremenih medija / Metamorphosis of Reality – A Theological and Philosophical Review of Modern Media

16:30–16:45 IVAN JURIĆ (Hrvatska/Croatia): Mediji i etika: uspostava korelacije pojmova / Media and Ethics: Founding the Correlation between the Terms

16:45–17:00 DOROTEA MILAS (Hrvatska/Kroatien): Etički konflikti u odnosima s javnošću / Ethische Konflikte in der Öffentlichkeitsarbeit

17:00–17:15 BOJAN BASRAK (Hrvatska/Croatia): Etički pogled na intelektualno vlasništvo u digitalnom svijetu / An Ethical View on Intellectual Property in the Digital World



UTORAK, 22. rujna 2009. / TUESDAY, September 22, 2009

PLENARNO PREDAVANJE ::: PLENARY LECTURE

Predsjedava / Chairperson: TOMISLAV PETKOVIĆ

9:00–9:30 ARTO MUTANEN (Finland/Finska): Science, Communication, and the Media: Philosophical Reflections / Znanost, komunikacija i mediji: filozofske refleksije


30

Sekcija A (Engleski i hrvatski) ::: Section A (English and Croatian)

Predsjedava / Chairperson: DIVNA VUKSANOVIĆ

10:00–10:15 MISLAV KUKOČ (Croatia/Hrvatska): Media, Sovereignty and Globalization / Mediji, suverenitet i globalizacija

10:15–10:30 ATTILA PATÓ (Czech Republic/Češka): Two Concepts of Media / Dva koncepta medija

10:30–10:45 TOMAS KAČERAUSKAS (Lithuania/Litva): Historical Images in the Mediated Culture / Historijske slike u posredovanoj kulturi

10:45–11:00 BÉLA MESTER (Hungary/Mađarska): Censorship as a Typographical Chimera / Cenzura kao tipografska himera



Predsjedava / Chairperson: HAJRUDIN HROMADŽIĆ

12:00–12:15 LINO VELJAK (Hrvatska/Kroatien): Medij ideologije / Das Medium der Ideologie

12:15–12:30 MIRKO JAKIĆ (Hrvatska/Croatia): Uloga medija u sunovratu svih filozofijski utemeljenih vrijednosti / The Role of the Media in the Decay of All Philosophical Values

12:30–12:45 SLOBODAN SADŽAKOV (Srbija/Serbia): Medijska (re)pro-dukcija moralnog / Media (Re)production of Morality

12:45–13:00 MATKO MEŠTROVIĆ (Hrvatska/Croatia): Planetarno građanstvo – Između načela Svjetskog socijalnog foruma i zbiljskog razumijevanja Grundrisse: Važnost medijske strategije / A Planetary Citizenship – In between the Principles of the World Social Forum and an Actual Understanding of the Grundrisse: Relevance of Media Strategy


31


Predsjedava / Chairperson: ANKICA ČAKARDIĆ

10:00–10:15 BORIS GUNJEVIĆ (Hrvatska/Croatia): Ontologija ili duhovne vježbe. Glazba kao medij u Augustinovom djelu De Musica / Ontology or Spiritual Exercise. Music as a Medium in Augustine’s De Musica

10:15–10:30 ĆIRIL ČOH (Hrvatska/Croatia): Tankoćutnije od jezika / Beyond the Sensibility of Language

10:30–10:45 MIROSLAV HUZJAK (Hrvatska/Croatia): Stvarnost kao jezična iluzija / The Reality as Language Illusion

10:45–11:00 MARICA VERNAZZA (Hrvatska/Croatia): Historiografija kroz medije / Historiography through Media



Predsjedava / Chairperson: LIVIA PAVLETIĆ

12:00–12:15 FABIO LEONE (Hrvatska/Croatia): Ikona: medij ili dekoracija? / Icon: Medium or Decoration?

12:15–12:30 ANGELINA MILOSAVLJEVIĆ-AULT (Srbija/Serbia): Ima li nam spasa bez Domestosa? Docere i persuasio: Strašni sud u potrošačkom društvu / Is There Salvation Beyond Domestos? Docere and Persuasio: The Last Judgment in Consumer Society

12:30–12:45 KORANA SIMONOVIĆ (Hrvatska/Croatia): Reklame i emocije / Advertising and Emotions

12:45–13:00 IVAN DODLEK (Hrvatska/Kroatien): Dosada i medijski spektakl / Langweile und Medienschauspiel


32

Sekcija C (Hrvatski i engleski) ::: Section C (Croatian and English)

Predsjedava / Chairperson: IGOR ČATIĆ

10:00–10:15 KRUNOSLAV NIKODEM (Hrvatska/Croatia): Cyber kultura i informacijsko društvo / Cyber Culture and Information Society

10:15–10:30 IVANA GREGURIC (Hrvatska/Croatia): Bestjelesni čovjek u virtualnom prostoru / The Unsubstantial Man in the Virtual Space

10:30–10:45 DAMIR KUKIĆ (Bosna i Hercegovina/Bosnia and Herzegovina): Život u videosferi / Life in the Video-sphere

10:45–11:00 BORIS KOZJAK (Hrvatska/Croatia): Kockanje i Internet / Gambling and the Internet



Predsjedava / Chairperson: ATTILA PATÓ

12:00–12:15 DAFNE VIDANEC (Croatia/Hrvatska): Understanding of Narrative in Media / Razumijevanje narativnoga u medijima

12:15–12:30 SAŠA MILIĆ (Serbia/Srbija): The Role of Objects in Film Trans-parency / Uloga objekata u filmskoj transparentnosti

12:30–12:45 ERIKA PRIJATELJ (Slovenia/Slovenija): How Are the Image of God and Ideas about Religion Influenced by the Media? / Kako mediji utječu na predodžbu Boga i ideje o religiji?

12:45–13:00 MARIJA TODOROVSKA (Macedonia/Makedonija): The Joint Efforts of the Theoretical Realm of Philosophy of Religion and of the Media in Solving Inter-Religious and Intra-Religious Issues / Zajednički napori teoretskog područja filozofije religije i medija u rješavanju interreligioznih i intrareligioznih pitanja



14:00 Sastanak Organizacijskog odbora Dana Frane Petrića / Meeting of the Organization Committee of the Days of Frane Petrić

33

16:00 Izlet / Excursion


21:00 Projekcija filma McLuhan’s Wake (McLuhanovo buđenje), 94', redatelj: Kevin McMahon /Movie presentation: McLuhan’s Wake, 94', directed by Kevin McMahon

SRIJEDA, 23. rujna 2009. / WEDNESDAY, September 23, 2009

Sekcija A (Hrvatski i engleski) ::: Section A (Croatian and English)

Predsjedava / Chairperson: JASNA BURIĆ

9:00–9:15 STJEPAN MALOVIĆ (Hrvatska/Croatia): Činjenice nisu važne, a stavovi su nametnuti / The Facts Are Not Relevant and Opinions Are Imposed

9:15–9:30 ANTE GAVRANOVIĆ (Hrvatska/Croatia): Društveni dijalog i etika / Social Dialogue and Ethics

9:30–9:45 RADE VELJANOVSKI (Srbija/Serbia): Demokratizacija medija, nove tehnologije i vjerodostojnost informacija / Democratization of Media Field, New Technologies and Veracity of Information

9:45–10:00 VLADIMIR BAROVIĆ (Srbija/Serbia): Medijska etika i izvještavanje u kriznim situacijama / Media Ethics and Reporting in Crises


10:30–10:45 Pauza /Break

Predsjedava / Chairperson: MISLAV KUKOČ

10:45–11:00 MICHAEL GEORGE (Canada/Kanada): Conscioussness, Media and Possibilities / Svijest, mediji i mogućnosti

11:00–11:15 JANEZ VODIČAR (Slovenia/Slovenija): Media as a Support and an Obstacle at Developing Social Skills / Mediji kao potpora i prepreka razvoju društvenih vještina

34

11:15–11:30 STANKO GERJOLJ (Slovenia/Slovenija): Violent Computer Games and Education / Nasilne računalne igre i obrazovanje

11:30–11:45 TOMISLAV PETKOVIĆ (Croatia/Hrvatska): Understanding and Popularization of the Great Experiments of a New Physics in the Mass Media / Poimanje i popularizacija velikih pokusa nove fizike u medijima




Predsjedava / Chairperson: NENAD MALOVIĆ

9:00–9:15 MARIO REBAC (Hrvatska/Croatia): Kineska, budistička i zapadna misao – drama susreta / Chinese, Buddhist and Western Thought – Dramatic Encounters

9:15–9:30 KREŠIMIR CEROVAC (Hrvatska/Croatia): Mediji i Katolička crk-va / The Media and the Catholic Church

9:30–9:45 JOSIP ŠIMIĆ (Hrvatska/Croatia): Etika i etičnost u medijima prema učenju Katoličke crkve / Ethics and the Ethical in the Media According to Teaching of the Catholic Church


Sekcija C (Hrvatski) ::: Section C (Croatian)

Predsjedava / Chairperson: ĆIRIL ČOH

9:00–9:15 FULVIO ŠURAN (Hrvatska/Croatia): Masovni mediji i suvremeni čovjek / The Mass Media and the Contemporary Man

9:15–9:30 NENAD VERTOVŠEK (Hrvatska/Croatia): Noam Chomsky, medijske manipulacije i javnost kao »zbunjeno stado« / Noam Chomsky, the Media Manipulations and Public as “Confused Bevy”

35

9:30–9:45 ZORAN JEVTOVIĆ, DRAGAN ĆALOVIĆ (Srbija/Serbia): Kriza demokracije u globalnom mediapolisu / Democracy Crisis in Global Media-Polis

9:45–10:00 HRVOJE JURIĆ (Hrvatska/Croatia): Whitmanovo proročanstvo. O moći, svemoći i nemoći medija / Whitman’s Prophecy. On Potency, Omnipotence, and Impotence of the Media


PLENARNA PREDAVANJA ::: PLENARY LECTURES

Predsjedava / Chairperson: HRVOJE JURIĆ

12:30–13:00 HAJRUDIN HROMADŽIĆ (Croatia/Hrvatska): Media, Spectacle Society and Celebrity Culture / Mediji, društvo spektakla i celebrity kultura

13:00–13:30 DIVNA VUKSANOVIĆ (Serbia/Srbija): Media, Knowledge, Re-volution? / Mediji, znanje, revolucija?

13:30–14:00 Završna rasprava i zatvaranje simpozija / Closing discussion and closing of the Symposium


15:00 Polazak organiziranog autobusa za Zagreb / Departure of organized bus to Zagreb

37

16. simpozijPETRIĆ I RENESANSNE

FILOZOFSKE TRADICIJE

16th SymposiumPETRIĆ AND RENAISSANCE

PHILOSOPHICAL TRADITIONS

SRIJEDA, 23. rujna 2009. / WEDNESDAY, September 23, 2009

Dolazak i smještaj sudionika u hotel »Kimen« u Cresu / Arrival and accommodation of participants at “Kimen” Hotel, Cres

19.30 Večera / Dinner

ČETVRTAK, 24. rujna 2009. / THURSDAY, September 24, 2009

9.00–9.30 Otvaranje skupa i pozdravne riječi / Opening ceremony and greetings

Predsjedavaju / Chairpersons: IVICA MARTINOVIĆ & BRUNO ĆURKO

9.30–10.15 Uvodno predavanje / Introductory lecture

MIHAELA GIRARDI-KARŠULIN (Zagreb), Jesu li Petrićeve Discussiones peripateticae povijest filozofije? / Are Petrić’s Discussiones peripateticae history of philosophy?

10.15–10.45 Odmor / Break

38

10.45–11.15 Iz riznice Petrićevih Discussiones peripateticae / From the treasure of Petrić’s Discussiones peripateticae

Predsjedava / Chairperson: FULVIO ŠURAN

LUKA BORŠIĆ (Zagreb), Prilog istraživanju Petrićeva razumijevanja glazbe i njegova utjecaja na muzičku teoriju i praksu njegova doba / A contribution to Petrić’s conception of music and his influence on contemporary musical theory and practice

KREŠIMIR ČVRLJAK (Zagreb), Sokrat u Petrićevim Discussiones peripateticae / Socrates in Petrić’s Discussiones peripateticae


11.30–12.00 Propitivanje Petrićeve Pampsihije / Questioning Petrić’s Pampsychia

Predsjedava / Chairperson: MATJAŽ VESEL

TOMÁŠ NEJESCHLEBA (Olomouc), Frane Petrić and the immortality debate / Frane Petrić i raspra o besmrtnosti duše

ESTELLA PETRIĆ-BAJLO (Zadar), David Skrbina on Frane Petrić and pan-psychism in contemporary science and philosophy / David Skrbina o Frani Petriću i panpsihizmu u suvremenoj znanosti i filozofiji

12.00–12.30 Petrić i Oracula Chaldaica / Petrić and Chaldaean Oracles

Predsjedava / Chairperson: IGOR ŠKAMPERLE

ERNA BANIĆ-PAJNIĆ (Zagreb), Uloga Zoroastru pripisanih Kaldejskih pro-roštava u filozofiji Frane Petrića / The role of Chaldaean Oracles attributed to Zoroaster in the philosophy of Frane Petrić

IVAN KAPEC (Zagreb), Ishodište Petrićeva pojma vatre iz pete knjige Pancosmije / The source of Petrić’s notion of fire from the fifth book of his Pancosmia

12.30–13.15 Rasprava / Discussion

13.15 Ručak / Lunch

39

16.00 Razgledavanje grada Cresa / Sightseeing tour of the Town of Cres Stručno vodstvo / Professional tour guide


PETAK, 25. rujna 2009. / FRIDAY, September 25, 2009

9.00–10.00 Hrvatska sastavnica renesansne filozofije / Croatian component of the Renaissance philosophy

Predsjedava / Chairperson: SNJEŽANA PAUŠEK-BAŽDAR

DAVOR BALIĆ (Osijek), Marko Marulić o filozofiji i filozofima u svom Evanđelistaru / Marko Marulić on philosophy and philosophers in his Evangelistarium

RELJA SEFEROVIĆ (Dubrovnik), O retoričkoj kulturi u Dubrovniku Petrićeva vremena / On rhetoric culture in Dubrovnik in the age of Frane Petrić

IVANA SKUHALA KARASMAN (Zagreb), Značenje kabale u renesansnoj filozofiji na primjeru djela Giulija Camilla Delminija / The significance of Kabbalah in Renaissance philosophy as demonstrated through the work of Giulio Camillo Delminio

VESNA TUDJINA (Zagreb), Retractationes Marka Antuna de Dominisa / Retractationes by Marko Antun de Dominis


10.30–11.00 Hrvatski renesansni filozofi u digitalnom svijetu / Croatian Renaissance philosophers in the digital world

Predsjedava / Chairperson: TOMÁŠ NEJESCHLEBA

BRUNO ĆURKO (Zagreb), Prisutnost Jurja Dragišića u digitalnom svijetu / Juraj Dragišić in the digital world

ANKICA VALENTA & BRANKO HANŽEK (Zagreb), Dostupnost Petrićevih djela i djela o Petriću pretraživih putem online kataloga u hrvatskim i europ

40

skim knjižnicama / Accessibility of Petrić’s works and works about Petrić via online catalogue search in Croatian and European libraries


11.20–11.35 Jedan pristup alkemiji prije renesanse / An approach to alchemy before the Renaissance

Predsjedava / Chairperson: ERNA BANIĆ-PAJNIĆ

SNJEŽANA PAUŠEK-BAŽDAR (Zagreb), Albert Veliki i alkemija / Albert the Great and alchemy

11.35–12.50 Rasprava / Discussion


19.00 »Kad bi me portretirao neki slikar«: okrugli stol uz Petrićeva gledišta o slikarskom umijeću / »If I were portrayed by a paintner«: round table on Petrić’s views of the art of painting

Sudjeluju / Participants: Branko Vujanović, Stjepan Špoljarić, Ivica Martinović


SUBOTA, 26. rujna 2009. / SATURDAY, September 26, 2009

9.00–9.30 Promišljanje mira i sukoba u renesansnoj filozofiji / Reflexions on peace and conflict in the Renaissance philosophy

Predsjedava / Chairperson: HEDA FESTINI

IGOR ŠKAMPERLE (Ljubljana), Dialogo De pace seu concordantia fidei di Nicola Cusano / Dijalog De pace seu concordantia fidei Nikole Kuzanskoga

FULVIO ŠURAN (Pula), Il duello nel Rinascimento / Dvoboj u razdoblju renesanse


41

10.00–11.00 Obzor Petrićevih filozofskih interesa / Horizon of Petrić’s philosophical interests

Predsjedava / Chairperson: VESNA TUDJINA

PERSIDA LAZAREVIĆ DI GIACOMO (Pescara), Dvostruko Sretan grad Frane Petrića / Twice Happy Town of Frane Petrić

STJEPAN ŠPOLJARIĆ (Zagreb), Petrićevih Deset dijaloga o povijesti u prijevodu Thomasa Blundevilla / Petrić’s Ten Dialogues on history translated by Thomas Blundeville

HEDA FESTINI (Rijeka), Frane Petrić i Acastos, nastavak I / Frane Petrić e Acastos, la continuazione I

MATJAŽ VESEL (Ljubljana), Frane Petrić i astronomija / Frane Petrić and astronomy


11.20–12.00 Zaključno predavanje / Closing lecture

Predsjedava / Chairperson: MIHAELA GIRARDIKARŠULIN

IVICA MARTINOVIĆ (Zagreb), Od Charlesa Schmitta do Jamesa Hankinsa: promjene u prikazu Petrićeve filozofije u engleskim sveučilišnim udžbenicima i priručnicima (1988.–2007.) / From Charles Schmitt to James Hankins: Changes in the evaluation of Petrić’s philosophy in English university textbooks and handbooks (1988–2007)


12.20–13.00 Završna rasprava i zatvaranje skupa / Closing discussion and closing of the Symposium

Predsjedavaju / Chairpersons: IVICA MARTINOVIĆ & BRUNO ĆURKO


Odlazak sudionika / Departure of participants

18. DANI FRANE PETRIĆASažeci izlaganja

18th DAYS OF FRANE PETRIĆPaper abstracts

45

Međunarodni simpozijFILOZOFIJA I MEDIJI

International SymposiumPHILOSOPHY AND MEDIA

SEAD ALIĆCentre for Philosophy of Media and Mediological Research, Zagreb, Croatia / Centar za filozofiju medija i mediološka istraživanja, Zagreb, Hrvatska

PHILOSOPHY AND THE MEDIA IN THE PHILOSOPHY OF THE MEDIA

The theoretical position dealing with the significance of the mediator in the cognition process partially enters the area of epistemology. By both striving to reach the essence of what is thought about and eliminating everything that belongs to the mediator in the cognition process, this position is also in part a kind of “expanded hermeneutics”. Finally, by studying the advancement of the knowledge on the mediation of knowledge itself and the advancement of the experience within the context of the medium of mediation, this position is also a kind of phenomenology.

The philosophy of the media encompasses the theoretical, the practical and the poetical, but strives not to be determined by the image, grammar, concept, context, performance, performance psychology, or technology – it rather wants to simultaneously preserve and overcome all these things within itself.

The conveyance of knowledge is not merely a matter of words. Posterior to the linguistic and the iconic turn, we came to realize that it was actually the media turn that lied at the heart of it.

46

This presentation focuses primarily on the need to reconsider the notion of the media more deeply. Accordingly, it is suggested that meaning of the concept be broadened (based on McLuhan). This kind of approach aims to point to the notions of the media, mediation, and the mediator as the key to understanding each philosophical, theological, artistic as well as scientific approach.

To sum up, this paper aims to show the determination of the philosophical thought by the medium throughout history. The basic assumption is thereby that the contemporary philosophy of the media expresses and contains nearly all the efforts of all the philosophical approaches and that, to a certain extent, most of the contemporary philosophical efforts at their bottom basically question the issues of the mediation of the media, opinion, knowledge and philosophy per se.

FILOZOFIJA I MEDIJI U FILOZOFIJI MEDIJA

Mišljenje koje ukazuje na značenje posrednika u procesu spoznaje jednim svojim dijelom ulazi u područje gnoseologije. Probijajući se do biti promišljanoga, te odstranjujući ono što pripada posrednicima u procesu spoznaje, ovo je mišljenje dijelom i svojevrsna »proširena hermeneutika«. Proučavajući napredovanje spoznaje o posredovanosti same spoznaje, te napredovanje iskustva u kontekstu medija posredovanja, ovo je mišljenje i svojevrsna fenomenologija.

Sabirući u sebi teorijsko, praktičko i poetičko, filozofija medija želi biti mišljenje koje nije određeno slikom, gramatikom, pojmom, kontekstom, performanceom, psihologijom nastupa, tehnologijom – ali sve to želi imati u sebi sačuvano i nadvladano.

Transmisija znanja više nije samo stvar riječi. Nakon linguistic tourna i iconic turna, sve smo bliže shvaćanju da je i jednom i drugom obratu u osnovi bio media turn.

Prije ostaloga, ovaj rad želi ukazati na nužnost dubljeg promišljanja pojma medij. U skladu s tim rad sugerira i proširenje značenja ovog pojma (na tragu McLuhanovih stavova). Pristup je to koji želi pokazati da je upravo ono medijsko/medijalno/medijacijsko – ključ razumijevanja svakog filozofijskog, teološkog, umjetničkog, pa i znanstvenog pristupa.

47

Ovaj rad želi pokazati medijsku određenost filozofijskog mišljenja, kako kroz povijest tako i u suvremenosti. Osnovna teza teksta je da se upravo u filozofiji medija sabiru napori suvremenih filozofijskih pristupa, te da, manje ili više osviješteno, većina suvremenih filozofijskih napora u osnovi problematizira pitanja medijskih posredovanja mišljenja, znanja, filozofije kao takve.

VLADIMIR BAROVIĆFilozofski fakultet, Univerzitet u Novom Sadu, Srbija /Faculty of Philosophy, University of Novi Sad, Serbia

MEDIJSKA ETIKA I IZVJEŠTAVANJE U KRIZNIM SITUACIJAMA

U radu se konstatira da sveopća komercijalizacija elektronskih i tiskanih medija dovodi do beskompromisne borbe za tržište u kojoj se krše mnoge etičke norme. To dolazi do izražaja u svim područjima medijskog rada, ali ekstremni su slučajevi posebno uočljivi u kriznim situacijama, koje često spuštaju prag etički prihvatljivih fotografija, snimaka i pratećeg teksta koji se emitiraju u medijima. U radu, na osnovi analize medijskih sadržaja, raspravljamo je li potrebno u postojeće etičke kodekse unijeti nove norme koje bi sankcionirale ekstremne primjere kršenja etike. Na kraju uspostavljamo relaciju između potrebe za većom nakladom/gledanošću i očuvanja digniteta suvremenog moralnog subjekta čija je egzistencija ugrožena u bespoštednoj medijskoj komercijalizaciji.

MEDIA ETHICS AND REPORTING IN CRISES

This paper remarks that the large-scale commercialism of electronic and printed media leads to uncompromising struggle for market, in which many of ethical codes are being violated. Such a situation arises in all fields of work in media, but particularly extreme cases are noticeable in crises which often lower the ethical criteria of acceptable photographs,

48

recordings and the follow-up texts that are being released in media. In this paper, based on analysis of contents in media, we discuss whether it is necessary to include new normative in present ethical codes, which would sanction the extreme examples of ethics violation. In the end, we accomplish connection between the need for bigger popularity/circulation and cherishing the dignity of contemporary moral subject whose existence is jeopardized in ruthless media commercialism.

BOJAN BASRAKFilozofski fakultet, Sveučilište u Zagrebu, Hrvatska (student) /Faculty of Humanities and Social Sciences, University of Zagreb, Croatia (student)

ETIČKI POGLED NA INTELEKTUALNO VLASNIŠTVO U DIGITALNOM SVIJETU

Veliki broj ljudi svakodnevno koristi zaštićene sadržaje na neovlašten način, bilo korištenjem ilegalnih kopija ili njihovim stvaranjem i distribucijom. Nonšalantnost u toj svakidašnjoj praksi, nedostatak refleksije o moralnim aspektima kršenja zakona o autorskim pravima, a pogotovo njegova proširenost i rutiniziranost čine taj problem još relevantnijim i zanimljivijim za proučavanje.

Neovlašteno kopiranje sadržaja tema je rasprava i borbi još od doba kada su izumljeni tiskarski strojevi. Sljedeći stupanj potaknut je tehnologijama koje su omogućile jeftino i nenadgledano kopiranje sadržaja širokim masama. Ovdje mislim na foto-kopirke, printere, nekada magnetne vrpce, a danas optičke medije. Kulminaciju fenomena doživljavamo upravo danas, kada je sve više sadržaja kojime se služimo digitalno i kada je tehnologija svela cijenu kopiranja i razmjenjivanja gotovo na nulu, te omogućila umreženo razmjenjivanje podataka ogromnom broju ljudi. Je li lakoća s kojom se barata digitalnim sadržajem učinila moralni prekršaj manje očitim ili je tek sada apsurdnost zakona o intelektualnom vlasništvu izašla na vidjelo? U ovome radu namjeravam istražiti moralne aspekte ove prakse i etičke temelje pripadajućih zakona.

49

AN ETHICAL VIEW ON INTELLECTUAL PROPERTY IN THE DIGITAL WORLD

A great number of people use protected content in an illegal manner on a daily basis, whether by using unauthorized copies, or by their creation and distribution. The nonchalance in such practices, lack of reflection on the moral aspects of breaking the intellectual property law, and especially the magnitude and established routine of those phenomena make it even more relevant and interesting as a subject of study.

Unauthorized copying of protected content has been stirring up debates since the dawn of the printing press. The problem rose to a much higher level with the introduction of technologies that enabled cheap and unsupervised copying facilities to the mass market. I refer to devices such as photo-copying machines, printers, formerly magnetic tapes, and nowadays optical discs. We are witnessing the culmination of the phenomena in our present time when almost all of our content has migrated to the digital domain, and the copy generating and distributing costs have dropped so low that they are hardly a factor any more. All of which have enabled content sharing networks with a vast number of participants. Has the ease of handling digital content made a moral offence less obvious, or have the absurdities of IP laws just now been unmasked? In this paper I intend to investigate the moral implications of copyright, and other IP law, infringement, and the ethical foundations of those laws.

JASNA BURIĆOdjel komunikologije, Sveučilište u Dubrovniku & Hrvatska radiotelevizija, Zagreb, Hrvatska /Department of Communicology, University of Dubrovnik & Croatian Radiotelevision, Zagreb, Croatia

DJECA I MLADI KAO KONZUMENTI MASOVNIH MEDIJAEtika i tržišne manipulacije potrebama mladih

Tržište masovnih medija velikim svojim dijelom okrenuto je djeci i mladima. Sadržaji koji se nude mladima u masovnim medijima,

50

nadilaze, u negativnome smislu, nekoć obrazovne i poticajne školske primjere edukativnih programa ili časopisa za djecu. U medijskome prostoru prevladavaju sadržaji koji vrijeđaju dostojanstvo mlade osobe, manipuliraju njihovim potrebama, te potiču mlade na izbor lišen svake vrijednosti, gdje je sve relativno i ništa nije sigurno. Autorica propituje trendove u modernim medijima lišenima svake odgovornosti, obligacija i sankcija. Pokušava definirati značajke medija 21. stoljeća, u kojima je čovjek-konzument zatočenik medijske moći i utjecaja, te traga za istinskim etičkim obzirom i smislom u medijima koji neće preskočiti čovjeka i njegove potrebe.

CHILDREN AND THE YOUTH AS MASS MEDIA CONSUMERS

Ethics and Children-and-Youth-Related Commercial Manipulation

The mass media market is significantly directed towards children and young people. What mass media offer to young people nowadays has long surpassed, in an unfortunately negative way, educationally stimulating content of both the educational program and the magazines for children. Mass media are dominated by activities insulting the dignity of young people, manipulating their needs, and encouraging young people to deprive their every single choice of values, whereby everything becomes relative and uncertain. The paper looks into modern media trends that are deprived of any responsibility, obligations and sanctions, and attempts to define the media in the 21st century, in which man-consumer is a captive of media power and influence, thereby searching for respect and ethics in the media.

51

KREŠIMIR CEROVACHrvatski katolički radio, Zagreb, Hrvatska /Croatian Catholic Radio, Zagreb, Croatia

MEDIJI I KATOLIČKA CRKVA

Aktualno stanje u odnosu između medija i Katoličke Crkve pokazuje da mediji, ako ne unaprijede svoje temeljno razumijevanje katoličke vjere i prakse, riskiraju marginalizaciju Crkve te da njen glas u društvu bude zamijenjen s politikom, sa skupom vjerovanja u istom ruhu, ali s manje savjesti. Masmediji ubrzano postaju ne samo jedan pogled u društvenoj kulturi, već kroz svoju rastuću svudašnjost preko kultura postaju prethodnica nove međunarodne kulture čija mreža dodiruje i utječe gotovo na svaki kulturni sustav. Masmediji su sami po sebi snažno ideološki obojeni: njihove su poruke snažno centralizirane, duboko su bezlične i bez mogućnosti za povratno reagiranje i sudjelovanje korisnika tih poruka.

Medijsko pokrivanje religije nije temeljeno na borbi protiv vjere, već ide u prilog prosvjetiteljske racionalnosti. Naša kultura je, prigrlivši znanstvenu racionalnost kao konačno mjerilo svekolike stvarnosti, vjeru gurnula u kutak sporednosti. Kršćanska se poruka čini neskladnom, nestvarnom i prijevarnom. Mediji, dakako, nisu obvezatni vjerovati u katolički nauk, ali su obvezni shvatiti, poštovati i potanko prikazati kako Crkva samu sebe shvaća te kako i zašto nešto naučava. Neprijateljstvo prema načelima Katoličke Crkve iskazano u medijima nije odraz javnog mišljenja već mišljenja novinara.

Na kraju se navode neka razmišljanja o tome što bi sa svoje strane Crkva trebala učiniti u sučeljavanju s masmedijima.

THE MEDIA AND THE CATHOLIC CHURCH

The current relationship between the media and the Catholic Church shows that, unless the media improve their basic understanding of Catholic beliefs and practices, they risk marginalizing the Church and replacing its voice in society with politics, a set of beliefs in the same vestment, that however appeal to conscience to a much smaller degree.

52

Mass media are rapidly becoming not just an aspect within the social culture, but also, through their cross-cultural ubiquity, the precursor of a new international culture whose web influences almost every cultural system. Mass media themselves are strongly ideological: their messages are highly centralized, impersonal and denying the users the opportunity to give feedback or participate.

Media coverage of religion is not biased against religious faith; it is biased in favour of the Enlightenment rationality. Our culture’s embrace of the scientific rationality as the ultimate measure of all reality has pushed religious faith over the brink of irrelevancy, thereby making Christian message sound as jarring, unrealistic, and fraudulent. The media, naturally, are by no means obliged to pursue Catholic teaching, but are obliged to respect and accurately account for how the Church understands itself and its teaching. The hostility toward the principles of Catholic faith is not a reflection of public opinion but of journalists’ opinion.

The paper ends with some reflections on what the Church could do to face the current massmediapresented situation.

SANDRA CITKOVIĆFilozofski fakultet, Sveučilište u Zagrebu, Hrvatska /Faculty of Humanities and Social Sciences, University of Zagreb, Croatia

TKO SAM ZAPRAVO JA? – KONSTRUIRANJE IDENTITETA ON-LINE

Adolescent Internet najčešće koristi kao socijalni medij – za druženje, izražavanje vlastitog mišljenja, dijeljenje fotografija i video-zapisa; općenito, za predstavljanje samoga sebe. Za razliku od tradicionalnih medija (novine, radio, televizija), u kojima su sadržaji jednosmjerno usmjereni prema korisniku/potrošaču i njihov je mogući utjecaj također jednosmjeran, Internet nove generacije (web 2.0), nudi korisniku da bude »proizvođač«, da kreira individualne sadržaje u javnom prostoru.

Adolescent online sadržaje stvara na osnovu vlastitog iskustva iz stvarnog života te vrijednosti i normi kulture u kojoj živi. Njegova re

53

prezentacija je presjek osobnih ambicija i socijalnih zahtjeva, onoga što on sam želi biti i onoga što drugi žele da on bude. Internet mu pruža neograničenu pokusnu okolinu za eksperimentiranje s vlastitim identitetom u potrazi za razumijevanjem kako se uklapa u svijet oko sebe.

WHO AM I ACTUALLY? – CONSTRUCTING IDENTITY ONLINE

Adolescent usually uses Internet as a social media – for socializing, expressing his own opinion, photo and video sharing – generally, for representation of himself.

Contrary to traditional media (newspapers, radio, television) in which contents are directed in one-way, from a producer to a user/consumer, and their possible influence is also one-way oriented, new generation of Internet (web 2.0) offers a user to be a producer, to create individual content in a public space.

Adolescent creates on-line contents reflecting upon his experience in real life together with values and norms of a culture he lives in. His representation is an intersection of personal ambitions and social demands, between the one he wants to be and the one he thinks others want him to be. Internet offers him unlimited experimental environment to try self-identity in order to understand how he fits in the world that surrounds him.

STANKO CRNOBRNJAFakultet dramskih umjetnosti, Cetinje, Univerzitet Crne Gore /Faculty of Dramatic Arts, Cetinje, University of Montenegro

MEDIJI, ZNANOST I UMJETNOST U XX. VIJEKU: TRANSFORMACIJE U ESTETICI

Pojavu svakog novog vizualnog medija, od fotografije, početkom XIX. vijeka, do virtualne stvarnosti, krajem XX. vijeka, prate konstatacije da nove tehnologije predstavljaju realnost na sasvim novi način. Po

54

nekom nepisanom pravilu, sve nove tehnologije medijskog predstavljanja stvarnosti opisuju se sljedećim »inovativnim« posebnostima:

– nova predstavljanja stvarnosti, posredovana novim medijima, radikalno su drukčija od predstava koje omogućavaju prethodni, stariji mediji;

– nove tehnologije su superiorne u odnosu na stare tehnologije;– nove tehnologije omogućavaju direktniji pristup stvarnosti nego

stare tehnologije.Po ovim pravilima objašnjava se i pomake koje su sve djelatnosti

zasnovane na stvaranju i obradi pokretnih slika (kinematografija, televizija, video) doživjele tijekom osamdesetih i devedesetih godina XX. vijeka, a to je upravo približavanje djelovanju zasnovanom na kompjutorskoj tehnologiji, koja je, sasvim autentično, sa sobom donijela i potpuno nove procese stvaranja i obrade pokretnih slika. Tako se, pojavom novih, digitalnih medijskih tehnologija, javljaju i nova, drukčija shvaćanja o medijskom predstavljanju stvarnosti.

Osnovno u novim shvaćanjima digitalnih medija jest odbacivanje teorija koje medijski razvoj vide kao linearnu progresiju ka što točnijoj i autentičnijoj predstavi stvarnosti. Nova promišljanja medijski razvoj vide kao niz različitih »estetika«, odnosno različitih tehnika predstavljanja stvarnosti, pri čemu nove tehnologije ne samo što stvaraju sasvim nove »estetike« (poetike), već istovremeno aktiviraju i one estetske impulse koji su bili prisutni u prethodnim etapama razvoja.

THE MEDIA, SCIENCE AND ART IN THE 20th CENTURY: TRANSFORMATIONS IN AESTHETICS

The appearance of every new visual medium, from photography at the beginning of the 19th century to virtual reality at the end of the 20th century, brings with it the proclamation that the new technology represents reality in an entirely new way. According to an unwritten rule, it is believed that all new media technologies of reality representation depict reality by using the following “innovative” features:

– new reality representations, by means of the new media, are radically different from representations provided by the previous, older media;

55

– new technologies are superior to old ones;– new technologies enable a more direct (less mediated) access to

reality than the old ones.This rule is also used to explain the shift that happened in all the

motion-picture media (film, video, television) in the last two decades of the 20th Century: the shift towards image production based on digital, computer-based technologies which enable a new way of image generation and image processing. Naturally, then, the appearance of the new digital media technologies has brought new theoretical understandings of how the new media represent reality.

Basic to these new understandings of digital media is the rejection of the theories which see media development as a linear progression towards an ever more accurate and ever more authentic representation of reality. New theories see media development as a multitude of different notions of aesthetics, or different techniques of reality representation, whereby the new technologies not only create entirely new “aesthetics” (poetics) but also engage and enliven those aesthetic impulses which were present in previous stages of development.

ANKICA ČAKARDIĆFilozofski fakultet, Sveučilište u Rijeci, Hrvatska /Faculty of Philosophy, University of Rijeka, Croatia

KOMUNIKATIVNA PRAKSA SVAKODNEVLJA

Za postojeće prisilne strukturne (i funkcionalne) elemente koji reproduciraju trenutnu paradigmu modernih kapitalističkih društava – moć ili, još konkretnije, novac – Habermas predlaže drugi medij. Jezikom kao temeljnim medijem međusobnoga razumijevanja bitno oblikujemo kolektivnu volju u procesu komunikacijske interakcije i stvaramo svakodnevlje svijeta života.

Komunikativna se svakodnevna praksa ustanovljuje komunikativnim djelovanjem u koje se ugrađuje raslojavanje diskursa i djelovanja. U Habermasovoj teoriji komunikativnoga djelovanja i definiranja

56

pretpostavki intersubjektivne, racionalno-argumentacijski utemeljene jezične komunikacije, koja intendira konsenzualno sporazumijevanje u javnom socio-kulturnom prostoru modernih društava, medij jezika predstavlja ključno mjesto.

Ispitat ćemo tek neke feminističke, poststrukturalističke i postmodernističke prigovore pretpostavci koncepta racionalne komunikacije.

COMMUNICATIVE PRACTICE OF EVERYDAY LIFE

Habermas has suggested that the existing forcible structural (and functional) elements that reproduce present paradigm of modern capitalist societies – of power or, more concretely, money – be replaced. Even more essentially, we form collective will by using language, as the fundamental medium of mutual understanding, in interactive com-munication process and thereby create the everydayness of lifeworld.

Everyday communication practice gets to be established by communicative action, marked by the ramifying distinction between discourse and action. The medium of language holds a central position in both Habermas’s theory of communicative action and in his attempts to define the preconditions of intersubjective, rationally based language communication that aims to arrive at consensual understanding in the public socio-cultural space of modern societies.

The paper will look into some feminist, poststructuralist and post-modern objections that relate to the concept of communicative action.

IGOR ČATIĆ, MAJA RUJNIĆ-SOKELEFakultet strojarstva i brodogradnje, Sveučilište u Zagrebu, Hrvatska /Faculty of Mechanical Engineering and Naval Architecture, University of Zagreb, Croatia

I MEDIJI MORAJU UČITI

Nedvojbeno je da mediji odlučujuće utječu na život i rad suvremenog čovjeka. Nažalost, oni koji rade u medijima nedovoljno su obrazovani i pripremljeni za uravnoteženo prenošenje bitnih informa

57

cija za stvaranje stavova, odnosno nameću pogrešne stavove. Osobito s područja tehnike. Tu nekvalificiranost medija razmotrit će se na tri primjera. Ljudi za hranu, odjeću i obuću rabe uzgojine, ono što se postiglo u polju njihovim znanjem i voljom, ali uz utrošak energije i opterećenje okoliša. Usprkos tome, mediji to proglašavaju proizvodima prirode. Mediji su proglasili plastične, preciznije polietilenske, vrećice glavnim ekološkim problemom. Radi se o 1,5 kg tog korisnog otpada godišnje, koji pridonosi efektu stakleničkih plinova s 0,04%. Međutim zašto se ne traži zabrana elektrotehničkih i elektroničkih uređaja, koji u Hrvatskoj proizvode 6 do 10 kg otpada godišnje, od čega je barem 10% onog koji potpada pod režim gospodarenja opasnim otpadom? Mediji nameću potrebu proširenja uporabe GMO-a, čime se postaje ovisnikom o tuđem patentu i njegovoj volji da proda sjeme ili ne i to uz visoku cijenu. Temeljno je pitanje kako promijeniti ovo stanje.

THE MEDIA MUST LEARN TOO

The life and work of contemporary man are indisputably under a decisive influence of the media. Unfortunately though, the people employed in media-related fields are neither adequately educated nor prepared to convey relevant information for the formation of attitudes, i.e. they contribute to the formation of wrong attitudes. This particularly applies to the field of engineering. The lack of skill and training in the media will be considered on three examples in this paper. Firstly, people put their knowledge and work to use in land cultivation in order to harvest crops that they further on use in the production of food, clothing and footwear, but they thereby consume energy and pose a threat to the environment. Despite this fact, the media proclaim the mentioned crops to be the products and gifts of nature. Secondly, the media have spread the belief that plastic, more precisely polyethylene bags, to be more precise, are the main ecological problem, even though they produce 1.5 kg of reusable waste pro year and increase the greenhouse gas effect by 0.04%. It however remains unclear why electrical engineering and electronic devices, which produce 6 to 10 kg of waste pro year, at least 10% of which falls within the auspices of hazardous waste management, are not banned and shown as environmentally dangerous by

58

the media. And finally, the media promote the need to spread the use of genetically modified organisms, which increases the dependence on somebody else’s patent and will to sell the seed, and to sell it at a high price. Therefore, the basic concern in this paper is how this state of affairs could be changed.

ĆIRIL ČOHPrva gimnazija, Varaždin, Hrvatska /First High School, Varaždin, Croatia

TANKOĆUTNIJE OD JEZIKA

»Sve što postoji u onom drugom je drugačije nego u sebi« (Kuzanski). Ljudski svijet je posredovani svijet, te može biti posve odvojen od onoga što je svijet u sebi, a što se danas naziva neposrednošću, životom, autentičnom egzistencijom. Racionalnost, simboličko mišljenje, jezik povezuju nas s realnošću, ali prepušteni sebi samima zarobljavaju bes-konačnu različitost stvarnosti i supstituiraju bogatstvo života hiperrealnošću (Baudrillard, Zerzan).

Izgubljeni smo u simbolima jer nam nedostaje, kaže Kuzanski, tankoćutnost za razlikovanje simbola od onoga što oni simboliziraju. Kant to proširuje na razlikovanje svijeta za nas od svijeta po sebi, upozoravajući da je naše iskustvo svijeta određeno naočalama kroz koje ga gledamo. Kuzanski nam nudi naočale koje omogućuju spomenutu tankoćutnost. Uspoređuje ih sa dragocjenim kamenom berilom kroz koji postaje vidljivo ono što je inače nevidljivo. To je medij tankoćutniji od jezika. Za Platona, njegovo poznavanje bijaše uvjet da se uđe u Akademiju.

BEYOND THE SENSIBILITY OF LANGUAGE

“Whatever exists, exists otherwise in something else than it exist in itself.” (Nicolaus Cusanus). The world of man is a mediated indirect world and it can exist completely separate from what the world in itself is, the latter being referred to today as immediacy, Life, authentic existence. Rationality, symbolic thought, and language connect us to

59

the reality, but when they are left to themselves they reduce otherwise infinite variety within the reality and substitute the richness of life with hyperreality (Baudrillard, Zerzan).

We are lost in the world of symbols, according to Cusanus, because we lack the sensibility to differentiate the symbol from the signified symbolized. Kant extends this to the opposition between the world-for-us and the world-per-se, thereby pointing out that our experience of the world is determined by the spectacles through which we see it. Cusanus on the other hand offers the spectacles that enable us to achieve the before mentioned sensibility, comparing them to the semi precious stone beryl, which enables otherwise invisible objects to become visible if looked at through the stone. The concerned medium is thus more sensible than language. Plato made the cognition of this medium a prerequisite for entry into his Academy.

BRUNO ĆURKOInstitut za filozofiju, Zagreb, Hrvatska /Institute of Philosophy, Zagreb, Croatia

KRITIČKO MIŠLJENJE KAO ODGOVOR NA MANIPULACIJU MEDIJA

Masmediji su sigurno funkcionalni za društvo, ali isto tako postoji utemeljena zabrinutost da tzv. »zabavni program« negativno utječe na djecu, te je potencijalno štetan za razvoj njihovih vjerovanja, vrijednos-ti, ali i ponašanja. Armstrong i Greenberg u svom članku »Background television as an inhibitor of cognitive processing« tvrde kako se redovito gledanje televizije povezuje s nižim obrazovnim postignućima, jer djeca su zamijenila domaći rad i učenje s gledanjem televizije. Ako se ljudi previše oslanjaju na masovne medije u interpretaciji vijesti, oni mogu izgubiti svoje kritičke sposobnosti u procjenjivanju informacija koje dolaze do njih (Perse, 2008). Suvremeni obrazovni programi dijelom zanemaruju razvoj mišljenja, napose kritičkog, tako da programi koji u sebi sadržavaju »učenje za kritičko mišljenje« imaju važnu ulogu u kritičkom promišljanju medijskih sadržaja. Jedini »alat« koji imamo

60

nasuprot negativnom utjecaju medija jest kritičko mišljenje, točnije pokušaj razvitka kritičkog mišljenja od najranije dobi. Kritičkim promišljanjem informacija koje nude mediji dijete se može »naučiti« ili »uvježbati« za odupiranje medijskoj manipulaciji. U programu Mala filozofija (hrvatska inačica »filozofije za djecu«) jedna od nastavnih tema su i mediji. U izlaganju ću iznijeti reakcije djece između 9 i 11 godina na medije i njihovo promišljanje o laži medija.

CRITICAL THINKING AS A RESPONSE TO MEDIA MANIPULATION

Mass media are most certainly functional for society, but there are reasonable concerns that the so-called ‘entertainment programs’ might have a negative effect on children, and could be potentially harmful for the development of their beliefs, values, and behavior. Armstrong and Greenberg claim in their article “Background television as an inhibitor of cognitive processing” that regular TV watching may be connected with lower educational achievements, because children have replaced domestic work and learning with watching television. “If people rely too heavily on mass media’s interpretation of news, they may lose their own critical abilities to evaluate information on their own” (Perse, 2008). Modern educational programs are partly ignoring the development of thinking, especially critical thinking, so that programs which themselves aim at developing critical thinking have an important role in the critical thinking of media content. The only “tool” that we have against the negative influence of the media is critical thinking, or more accurately, an attempt to develop critical opinion from the earliest age. By critically reflecting the information offered by the media, the child can “learn” or “practice” to resist media manipulation. A teaching unit within the programme Pettit philosophy (the Croatian version of “Philosophy for Children”) is also dedicated to the media influence. This paper will bring some reactions on media of children aged 9–11 and will discuss children’s attitudes concerning media manipulation.

61

DAVORIN ĆUTIFilozofski fakultet, Sveučilište J. J. Strossmayera u Osijeku, Hrvatska (student) /Faculty of Philosophy, J. J. Strossmayera University of Osijek, Croatia (student)

MEDIJ KAO TAKAV ILI ČOVJEKOVO DJELO?

U ovome radu pokušat ću promisliti o utjecaju medija na čovjekovu misao kao takvu, sada, u povijesti i budućnosti. Može li se medij promišljati filozofijski ili sam medij dekonstruira misao kao takvu? Otkrivanjem »novog« ljudskog u medijima ne otkrivamo ništa novo o ljudskome već dobivamo iskrivljenu sliku referenta koji je prikazan kroz samu sliku medija. Upravo zbog ove iskrivljenosti – ili, bolje rečeno, perverzije – ono ljudsko prestaje biti odveć ljudsko i postaje ono što bismo mogli misliti kao medijsko, odveć medijsko. U takvome prostoru misao svodimo na jedan bit informacije te ona postaje dio binarnog sustava informacija.

MEDIUM AS SUCH OR A HUMAN CONSTRUCTION?

In this work I will reflect on the impact of media on human thought as such here and now, in history and the future. Can medium be thought through philosophically or does medium deconstruct thought as such? Discovering the “new” human in the media we do not reveal anything about the human, but as results we get a distorted picture of the referent, which is reflected in the media. Precisely because of this distortion, or better said perversion, that human ceases to be all too human, and becomes what we may think of as media, all too media. In such a space thought boils down to one bit of information so it becomes a part of the binary systems of information.

62

IVAN DODLEKZagreb, Hrvatska /Zagreb, Kroatien

DOSADA I MEDIJSKI SPEKTAKL

Višeznačnost pojma dosade je u 20. stoljeću svedena na dosadu kao dojam praznine i zamora, izazvan jednoličnim i beznačajnim poslom. Zbog te praznine i zamora pojedinac više nije u stanju obuhvatiti cjelinu koja bi mu dala kvalitativno ispunjenje praznine. Medijski spektakl u društvu spektakla nastoji kroz industriju zabave, mode i slavnih osoba dati kvantitativno ispunjenje praznine, koje kroz prevladavajući utjecaj slike vodi prema općoj fragmentaciji i parcijalnom pristupu stvarnosti.

Uz pristup pojmu dosade kroz razne kontekste, istražit će se i razine medijskog porobljavanja naše svakodnevice kroz medijski spektakl kao neprikladan odgovor na dosadu. Naglasit će se svijet medijskog spektakla kao nerealni svijet koji izbjegava stvarnost i svoj proizvod nudi samo kao kvantitetu, čime kvaliteta i vrijednosti dolaze u drugi plan.

LANGWEILE UND MEDIENSCHAUSPIEL

Die Mehrdeutigkeit des Begriffs Langweile wurde im 20. Jahrhundert auf die Langweile als einen Eindruck der Leere und der Ermüdung herabgeführt, hervorgerufen durch monotone und bedeutungslose Arbeit. Wegen dieser Leere und der Ermüdung ist das Individuum nicht mehr in der Lage, eine Ganzheit zu umfassen, die ihm eine qualitative Erfüllung dieser Leere gäbe. Das Medienschauspiel in der Gesellschaft der Schauspiele versucht, durch Vergnügungs- und Modeindustrie sowie durch Berühmtheiten eine quantitative Erfüllung der Leere zu geben, die durch den überwiegenden Einfluss des Bildes zu einer allgemeinen Fragmentierung und zu einem partiellen Zugang zur Wirklichkeit führt.

Neben dem Zugang zum Begriff der Langweile durch verschiedene Kontexte werden auch die Niveaus der medialen Gefangennahme unseres Alltags durch Medienschauspiel als eine ungeeignete Antwort auf die Langweile untersucht. Die Welt des Medienschauspiels wird her

63

vorgehoben als eine irreale Welt, die Wirklichkeit vermeidet und ihr Produkt nur als Quantität anbietet, wodurch die Qualität und die Werte in den zweiten Plan verdrängt werden.

MARKO ĐORĐEVIĆPedagoški fakultet u Jagodini, Univerzitet u Kragujevcu, Srbija /Faculty of Pedagogics, University of Kragujevac, Serbia

STVARNOST I MEDIJSKO OBLIKOVANJE STVARNOSTI

Odnos stvarnosti i načina njenog prikazivanja u vremenu sveopće dominacije medija masovnog komuniciranja, aktualizira danas, više nego ikad, brojna pitanja i zahtijeva njihovu teorijsko-kritičku eksplikaciju. U ovom tekstu se usmjerava pažnja k istraživanju recepcije i utjecaja medijskih tekstova na publiku kroz ispitivanje prijema medijskih poruka i praćenje složenih efekata komunikacije. Nastojali smo uočiti vidove i mehanizme medijskog prikazivanja stvarnosti i sagledati koliki je utjecaj suvremenih medija masovnog komuniciranja na svojstva subjektivnog mišljenja. Mediji, posredujući u prikazivanju stvarnosti uvođenjem novih komunikativnih modela i selektivno nudeći određene sadržaje i predstave, stvarnost interpretiraju u skladu sa svojim mjerilima, bilo da su ona ideološka ili komercijalna, i tako stvaraju svoju verziju koja se publici plasira kao reprezentativna. Sve to podrazumijeva i postojanje pojedinih kulturnih obrazaca koji sudjeluju u oblikovanju identiteta, u skladu s ponuđenim značenjima medijskih matrica.

THE REALITY AND THE MEDIASHAPED REALITY

The relation between reality and its representation in times of global domination of mass media communication demands now more than ever a theoretical-critical explication. In this paper the reception and the influence of the media on various audiences is examined by looking into media messages and their complex communication effects. The paper also aims at observing the aspects and mechanisms of media representations as well as the influence of contemporary mass media commu

64

nications on the formation of personal attitudes. The media offer an interpretation of reality in accordance with their standards, both ideo-logical and commercial ones, as they mediate reality representations by introducing new communication models and by selectively offering very specific contents, which results in the creation of a particular vision of reality placed before audiences as the representative one. This also implies the existence of particular cultural patterns, which take part in the identity formation in accordance with the meanings offered by the media matrices.

ANTE GAVRANOVIĆBinoza Press, Zagreb, Hrvatska /Binoza Press, Zagreb, Croatia

DRUŠTVENI DIJALOG I ETIKA

Mediji kao glavni promotori gospodarskih, ali i kulturnih, pa time i ukupnih humanističkih vrijednosti moraju se trajno uključivati u procese suradnje na tom plemenitom zadatku. Takva suradnja daje novinaru dodatnu legitimaciju aktivnog pobornika i borca za očuvanje demokracije i ljudskog dostojanstva, ali i promocije stvarnih nacionalnih i međunarodnih vrijednosti. Pitanje je samo koliko suvremeno novinarstvo, okrenuto prije svega komercijalizaciji ukupnog života, senzacionalizmu i stvaranju pogrešnih mjerila društvene vrijednosti, prihvaća ili ne prihvaća takvu svoju ulogu.

SOCIAL DIALOGUE AND ETHICS

The media are among the most important promoters of economic, but also cultural and humanistic values. This imbues the journalist with further legitimacy to actively fight for democracy protection and human dignity, but also for the promotion of the actual national and international values. The question however remains whether current journalism, dedicated excessively to the promotion of commercial view of life, sen

65

sationalism and the formation of faulty social values, can live up to this noble role. Dialogue seems to be the best way to improve the situation, but is unfortunately absent. The question this paper attempts to answer is why this is so.

MICHAEL GEORGEReligious Studies Department, St. Thomas University, Fredericton, New Brunswick, Canada /Odjel za religijske studije, Sveučilište sv. Tome, Fredericton, New Brunswick, Kanada

CONSCIOUSNESS, MEDIA AND POSSIBILITIES

The advent and dominance of electronic media has changed the nature of most forms of communication. Accordingly, values and traditio-nal behaviours have been likewise affected. These relational patterns that constitute society as such are not only matters of substance, but of form. Utilizing the last (posthumous) text of Marshall McLuhan, Laws of Media, I propose to examine the nature of the shift(s) in consciousness that electronic media have created. In particular, I propose to examine the nature of critical intelligence, and the attendant effects that can be studied in the field of education. The notion of “environment”, put forward by McLuhan, is of interest in this study. His heuristic tetrad suggests the nature of such a notion. Ultimately, I would like to argue that matters of historical fact must be adequately identified and comprehended before issues of value and human projects can be constructively addressed. Possibility emerges as a critical issue in both comprehension and projection.

SVIJEST, MEDIJI I MOGUĆNOSTI

Pojava i dominacija elektronskih medija promijenila je narav većine oblika komunikacije. Shodno tome, zahvaćene su i vrijednosti te tradicionalni oblici ponašanja. Ti relacijski obrasci koji konstituiraju društvo kao takvo nisu samo problemi sadržaja nego i forme. Služeći

66

se posljednjim (posthumnim) tekstom Marshalla McLuhana, Laws of Media (Zakoni medija), predlažem preispitivanje naravi promjene(a) u svijesti koju su stvorili elektronski mediji. Posebice predlažem preispitivanje naravi kritičkog poimanja i pratećih učinaka koji se mogu proučavati u području obrazovanja. Predmet interesa ove studije jest pojam »okružja«, koji je postavio McLuhan. Njegova heuristička tetrada ukazuje na narav takvog pojma. Konačno, želio bih argumentirati da se pitanja povijesne činjenice moraju odgovarajuće identificirati i razumijeti prije konstruktivnog pristupanja pitanjima o vrijednosti i ljudskim projektima. Mogućnost se pojavljuje kao kritičko pitanje i u sposobnosti shvaćanja i u projekciji.

STANKO GERJOLJFaculty of Theology, University of Ljubljana, Slovenia /Teološki fakultet, Sveučilište u Ljubljani, Slovenija

VIOLENT COMPUTER GAMES AND EDUCATION

There are many video games that contain explicit violence on the market today. Although these are “only” games, their influence on the behaviour of children and adolescents cannot be denied.

Identifying with individual computer-game “heroes” in children and adolescents can lead to the development of deep empathy based in the context of hostility. Many “heroes” and “enemies” are designed in a way that enables a player with only little imagination to relate game experience with the real world. It should be noted that both the addiction to playing and empathic identification with videogame “heroes” might end up with “I don’t know what I am doing” situation.

Discouraging children and adolescents from using these media is only one educational method. A far greater challenge is to offer children and adolescent the opportunity to solve their problems and conflicts outside of the violent computer logic. Taking into consideration that computer violence causes certain biological processes in the human body, it becomes clear that the challenge cannot be faced by mere

67

“words”, but that the methods therapeutically targeting body, soul, and spirit should be discovered.

NASILNE RAČUNALNE IGRE I OBRAZOVANJE

Na tržištu je prisutan veliki broj videoigara koje sadrže nasilje. Iako su to »samo« igre, njihov se utjecaj na ponašanje djece i adolescenata ne može zanijekati.

Poistovjećivanje s »junacima« računalnih igara kod djece i adolescenata može potaknuti razvoj duboke empatije smještene u kontekst neprijateljstva. Mnoštvo »junaka« i »neprijatelja« dizajnirano je tako da i igrač s malo mašte može pronaći dodirne točke sa stvarnim svijetom. Potrebno je primijetiti da i ovisnost o igranju i empatično poistovjećivanje s »junacima« iz videoigara može završiti u situaciji »ne znam što činim«.

Odvraćanje djece i adolescenata od korištenja takvih medija samo je jedna od metoda u obrazovanju. Znatno veći izazov je ponuditi djeci i adolescentima mogućnost rješavanja njihovih problema i sukoba izvan nasilne računalne logike. Ako znamo da računalno nasilje uzrokuje određene biološke procese u ljudskome tijelu, onda postaje jasnim da se navedenom izazovu ne možemo suprotstaviti samo »riječima«, već da trebamo pristupiti otkivanju metoda koje će se terapeutski usmjeriti prema tijelu, duši i duhu.

IVO GOVORKOKatolički bogoslovni fakultet, Sveučilište u Zagrebu, Hrvatska (student) /Catholic Faculty of Theology, University of Zagreb, Croatia (student)

METAMORFOZA REALNOSTI – TEOLOŠKO-FILOZOFSKA KRITIKA SUVREMENIH MEDIJA

U prilogu će se obrađivati i analizirati negativni utjecaji medija na suvremeno društvo, polazeći od određenih teološko-filozofskih pretpostavki koje su uglavnom antropološke naravi. Glavna nakana je upozoriti na deformaciju u pogledu na stvarnost, koja je duboko potpomo

68

gnuta medijima. Ustvrdivši racionalno ophođenje s uvjerenjima koja su se iznjedrila iz tih pretpostavki, kritičkom metodom će se upozoriti na negativne učinke medija na pojedinca i društvo. Sve će pretpostavke od kojih će se polaziti biti implicitne. Teološka pretpostavka, iz koje proizlaze druge, uključuje prvenstveno vjerovanje u osobnog Boga, te je, uzimajući u obzir navedeno, posve lako uočiti da suvremeni mediji trenutno nisu u mogućnosti pružiti ni kvalitativno ni kvantitativno zadovoljavajuće informacije. S druge strane, filozofsko-antropološke pretpostavke će se uglavnom vezivati na pojmove kao što su etika, sloboda mišljenja, smisao, ontološko ustrojstvo čovjeka i sl.

METAMORPHOSIS OF REALITY – A THEOLOGICAL AND PHILOSOPHICAL REVIEW

OF MODERN MEDIA

In this article the author will analyze the negative influences of the media on society, by considering certain theological and philosophical hypotheses mainly anthropological by nature. The main thought is to point out the deformation of overall understanding of reality which is deeply backed up by media. After constituting a rational attitude towards the beliefs which came out from previously mentioned hypotheses, by using a critical method, the author will point out the negative influence of media on the society and the individual. All hypotheses will be implicit. The theological postulate, from which all others are developed, involves the belief in a personal God and, having that in mind, it is easy to realize that the modern media don’t have the capacity to provide “theologically satisfying” information. On the other hand, philosophically-anthropological postulates will mainly be based on terms like: ethics, freedom of opinion, purpose, ontological constitution of man, and alike.

69

IVANA GREGURICZagreb, Hrvatska /Zagreb, Croatia

BESTJELESNI ČOVJEK U VIRTUALNOM PROSTORU

Nove digitalne tehnologije, u obliku medija, uvijek najavljuju »post-humanu« budućnost u kojoj su granice između čovječnosti, tehnologije i prirode postale neizvjesnije nego ikad. Time je i naše pitanje o smislenosti bitka i biti čovjeka urgentno i suvremeno antropološko pitanje.

Je li vjekovna težnja za bestjelesnim postojanjem i besmrtnom dušom ponukala čovjeka da napusti udobnu okolinu stvarnog svijeta i uroni u zavodljiv prostor medija, nastojat ćemo odgovoriti u ovom radu.

THE UNSUBSTANTIAL MAN IN THE VIRTUAL SPACE

New digital technologies, usually applied in the media, always announce a “post-human” future, in which the boundaries between humanity, technology and nature become as uncertain as ever. The question about the meaning of the being and the essence of man has thus became an urgent question of modern anthropology.

This paper will try to give answer to whether a century-long yearning for unsubstantial existence and immortal soul has led humanity to abandon the comfortable environment of the real world and dive into the seductive area of the media.

BORIS GUNJEVIĆTeološki fakultet »Matija Vlačić Ilirik«, Zagreb, Hrvatska /Matthias Flacius Illyricus Faculty of Theology, Zagreb, Croatia

ONTOLOGIJA ILI DUHOVNE VJEŽBEGlazba kao medij u Augustinovom djelu De Musica

Najutjecajniji filozofi dvadesetog stoljeća »ponovno su otkrili« tekstove Aurelija Augustina. Dovoljno je spomenuti neka imena: Martin He

70

idegger, Henry de Lubac, Paul Ricœur, Jacques Derrida, Jean-François Lyotard, John Caputo, Charles Taylor i John Milbank doprinijeli su razvoju suvremenog augustinizma. Moja je namjera da iščitam i protumačim »najdosadnije« Augustinovo djelo De Musica. Pokušao bih odgovoriti na dva pitanja. Da li je Augustin u tom tekstu konstruirao jednu specifičnu ontologiju koja je potpuno zanemarena unutar njegovog golemog filozofsko-teološkog opusa? Ili je u pitanju ranokršćansko (teološko-filozofsko) tumačenje klasičnih slobodnih umijeća (trivium i quadrivium) u formi dijaloga između učitelja i učenika. U pozadini Augustinovog istraživanja o teoriji glazbe čuje se eho Platonove tvrdnje: »Jer treba se čuvati i ne stvarati novu vrstu glazbe držeći, da je to pogibao za sve. Naime nigdje se ne mijenjaju zakoni glazbe a da se ne bi mijenjali najveći državni zakoni, kako veli Damon, a ja mu vjerujem.« Stoga je izrazito važno ponovno protumačiti Augustinovo razumijevanje glazbe kao medija.

ONTOLOGY OR SPIRITUAL EXERCISEMusic as a Medium in Augustine’s De Musica

The most influential philosophers of the twentieth century, let it suffice to mention Martin Heidegger, Henry de Lubac, Paul Ricœur, Jacques Derrida, Jean-François Lyotard, John Caputo, Charles Taylor, and John Milbank, rediscovered St. Augustine’ texts. They have all contributed to the development of contemporary Augustinianism. My intention in this paper is to re-read and reinterpret the “most boring” of Augustine’s books, De Musica. I will try to answer two important questions. Firstly, did Augustine develop a specific ontology that is entirely neglected within his great philosophical-theological opus? And secondly, is his text an early Christian interpretation of classical liberal arts (trivium and quadrivium) in the form of a dialogue between teacher and disciple? The background of Augustine’s research on the theory of music echoes the following Plato’s warning: “… any musical innovation is full of danger to the whole State, and ought to be prohibited. So Damon tells me, and I can quite believe him; – he says that when modes of music change, the fundamental laws of the State always change with them.” It is for that reason alone very important to reconsider and once again interpret Augustine’s understanding of music as a medium.

71

SNJEŽAN HASNAŠZagreb, Hrvatska /Zagreb, Croatia

IDENTITETI, VIZUALNOSTI, VIZUALNOST IDENTITETA I IDENTITETI VIZUALNOSTI

U odnos između općeg i pojedinačnog, u tu staru filozofsku opreku (ne nužno i oprečnost), mediji kao suvremena i povijesna pojava kao da su unijeli razdor. No, kao povijesni i društveni fenomen, mediji se u posljednjih stotinjak godina podvrgavaju kritici koja postupno sve više uvažava ipak nešto više od njihove moći, među ostalim, moć artikuliranja koja ipak nadilazi samu ekspresiju i utječe na identitete. Ta se moć, u ne baš neutralnom smislu, izražava sredstvima protežiranja ljudskih moći, a posljedica toga su daljnje relacije koje neosporno utječu na društvo i individuu. Prodor medija u domenu ljudskih odnosa, poslova i duhovnih tendencija stoga je nemjerljiv i moglo bi se reći, naprosto vidljiv. Propitati koliko je to vidljivo doista moguće kao naprosto vidljivo, te mu posvetiti pozornost koja isključuje svaki smisao vidljivoga koji bi se jednostavno mogao opisati kao smisao mjerljiv »golim okom«, ono je što iziskuje pozornost nezaobilaznog pitanja. Vizualnost u novije doba skreće pozornost na sebe ne samo time što intenzivira pitanje specifične vrijednosti ljudske sposobnosti vida već i svojom moći da utječe na moć konstituiranja subjektivnosti i društvenosti. Očito je, dakle, da se upravo posredstvom medija zahvaća i biva zahvaćeno mrežama odnosa jednoga speculum mundi koji identitet podvrgava transformacijama. Važnost vidljivoga koje nadilazi medije i postaje procesom koji utječe na povijesnost je tema koja će se u ovom radu razvijati uz pomoć djela autora kao što su G. Debord, W. Mitchell, M. Merleau-Ponty, F. Jameson i drugi.

IDENTITIES, VISUALITIES, VISUALITY OF IDENTITIES AND IDENTITIES OF VISUALITIES

In the relationship between general and particular, in that old philosophical opposition (not necessarily a contrariety, too), the media as a

72

historical and contemporary phenomenon seems to be introducing disunion. But, as a historical and social phenomenon, during the last hundred years media have been subjected to criticism which, gradually, increasingly appreciates something more than their power, among others, the ability of articulation which transcends expression itself and affects identities. That ability, not exactly in a neutral sense, is expressed by means of extending human powers, and the consequence of that are subsequent relations which indisputably affect the society and the individual. The breach of media into the domain of human relations, affairs and spiritual tendencies is therefore immeasurable and, it could be said, is simply visible. To question how much this visible is indeed possible as simply visible, and to give it attention which excludes every sense of the visible, which could be easily described as a sense measurable with the “naked eye”, is what requires the attention of an unavoidable question. Visuality in the modern era is drawing attention to itself not only by intensifying the question of specific value of human capacity to see but it also does so with its ability to affect the power of constituting subjectivity and sociability. It is obvious, then, that exactly through media, all captures and is being captured through webs of relationship in one speculum mundi that puts identity through transformation. Importance of the visible which transcends media and becomes a process that affects historicity is a subject which will be taken up and developed through works of authors such as G. Debord, W. Mitchell, M. Merlau-Ponty, F. Jameson and others.

HAJRUDIN HROMADŽIĆFaculty of Humanities and Social Sciences, University of Zagreb & Faculty of Philosophy, University of Rijeka, Croatia /Filozofski fakultet, Sveučilište u Zagrebu & Filozofski fakultet, Sveučilište u Rijeci, Hrvatska

MEDIA, SPECTACLE SOCIETY AND CELEBRITY CULTURE

The aim of my presentation is to show the historical role of mass media in the production of spectacle society and its recent version – the

73

socalled celebrity culture, which characterizes late postmodern society. The introductory part is thereby dedicated to classical Frankfurt School theses that mass media influence the production of mass culture, as well as to the concept of spectacle society by Guy Debord. The central part of the paper deals with media-supported spectacularization of contemporary society. Two concepts, the so-called infotainment and infomercial, are thereby of crucial importance for understanding the context of contemporary spectacle society. The paper tries to discover the reasons and interests behind specific media constructions of the world.

MEDIJI, DRUŠTVO SPEKTAKLA I CELEBRITY KULTURA

Izlaganje će ponuditi prikaz povijesne uloge masovnih medija u produkciji društva spektakla i njezinoj recentnijoj inačici, tzv. celebrity kulturi, koja u sve većoj mjeri određuje i karakterizira suvremeno društvo kasne postmoderne. Uvodni će dio nakratko obuhvatiti klasične teze Frankfurtske škole kritičke teorije društva, posvećene utjecajima masovnih medija u produkciji masovne kulture, kao i Debordov koncept društva spektakla, kako bi se potom pristupilo centralnom dijelu izlaganja – medijski potpomognutoj spektakularizaciji suvremenog društva. Kroz prikaz dvaju temeljnih koncepata, nužnih za razumijevanje prethodno opisanog konteksta, tzv. infotainment i infomercial, pokušat će se odgovoriti na pitanje što su razlozi i koji su interesi u pozadini takvog medijski konstruiranog svijeta.

MIROSLAV HUZJAKUčiteljski fakultet, Sveučilište u Zagrebu, Hrvatska /Faculty of Teacher Education, University of Zagreb, Croatia

STVARNOST KAO JEZIČNA ILUZIJA

Ogledalo nam uzvraća obrnutom slikom koja nam se čini toliko stvarnom. U filmu Svemogući Bruce pojavljuje se telefonski broj Boga. Taj broj je u stvarnosti mnoštvo ljudi nazivalo jer je dotični broj bio funkcionalan. Nakon epizode serije Prijatelji gdje Rachel rađa u bolni

74

ci, žene su diljem Amerike pokušavale otkriti u kojoj se bolnici to odvijalo (inače je snimano u studiju) kako bi i one tamo rodile. U serijama slušamo umjetni smijeh, tzv. canned laughter (konzervirani smijeh).

Semiologija opisuje kolanje znakova koji utječu na strukturiranje ljudskog ponašanja. Publika očekuje neposrednu istovjetnost označitelja i neke određene stvarnosti. Baudrillard govori o hiperrealnosti u kojoj se briše razlika između stvarnosti kakva jest i kakva bi trebala biti; simulacija se poistovjećuje sa zbiljom. Barthes pronalazi »rječnike stvarnosti« u časopisima u opisima pored fotografija proizvoda.

Benjamin ukazuje na reprodukciju umjetničkog djela koja stvara ravnodušnost. Warhol repliciranjem lica označava smrt originala, a Duchamp svojim readymadeovima umjetničko djelo pretvara u označitelja. Wölfflin zaključuje da oblici gledanja imaju svoju vlastitu razvojnu povijest.

THE REALITY AS LANGUAGE ILLUSION

The mirror reflects a reverse picture which seems real to us. Bruce Almighty is a movie in which God’s telephone number appears. Having watched the movie, many people dialled that number. After the Friends episode in which Rachel gives birth in a hospital, women all across America tried to discover which hospital exactly that was (even though it was studio filmed), because they wanted to give birth there as well. In sitcoms we hear artificial laughter, also known as “canned laughter”.

Semiology deals with the circulation of signs which influence the structure of human behaviour. Audiences establish the relationship of identity between a signifier and a certain reality. Baudrillard talks about hyperreality, which is marked by the lack of difference between reality that is and the reality that should be, whereby simulation is identified with reality. Barthes finds “reality’s dictionaries” in magazines in labels of products photographs.

Benjamin indicates that the reproduction of art makes people indifferent. Warhol indicates thee death of the original by duplicating faces, and Duchamp turns a piece of art into a signifier by means of his readymades. Wölfflin concludes that every form of looking has its own developmental history.

75

VLATKO ILIĆFakultet dramskih umetnosti, Univerzitet umetnosti u Beogradu, Srbija /Faculty of Dramatic Arts, University of Arts in Belgrade, Serbia

KAKO PIŠEMO UMJETNOST?Problemi ne-čitkosti umjetničkog djelovanja u epohi novih medija

U suvremenom decentraliziranom društvu mnoštva »novi mediji« operiraju kao indeksni nomadski termin kojim ukazujemo na mnogostruke i različite prakse konstruiranja, izvođenja i konstituiranja procedura suvremenog življenja, odnosno scenu njegovog ispisivanja. Uvođenjem termina ‘novo-medijsko pismo’ nastojim identificirati dominantne mehanizme održavanja hegemonije novih medija: mitifikaciju i naturalizaciju, prevođenje i uključivanje, kontrolu i nadziranje itd.

Pitanje opstanka (o opstanku) umjetničkog djelovanja danas tako postaje pitanje (o) ne-čitkosti umjetnosti, a mjesta njenog (ne)intencionalnog opiranja protokolima novo-medijskog pisma svojevrsna prilika za problematiziranje, pre-ispitivanje i dalje potencijalno subverzivno djelovanje u kontekstu trenutnog tehnološki visoko-razvijenog društva i njegovih imperativa. Je li moguće temeljnim re-definiranjem pojma umjetnosti konstituirati platformu koja će omogućiti konstantno kritičko djelovanje?

HOW DO WE WRITE ART?Problems of Art Un-readability in the Era of New Media

In the contemporary decentralized society of multitude ‘new media’ operates as an index nomadic term which points at numerous and various practices of constructing, performing, and constituting of procedures of contemporary living, that is, its scene of writing. Through introducing the term ‘new-media writing’ my attempt is to identify dominant mechanisms of maintaining hegemony of new media: mythification and naturalization, translation and inclusion, control and regulation, etc. The questions concerning the survival of art practices today are thus becoming the questions of art un-readability. While the places of its (un)intentional resistance to the protocols of new-media writing ex

76

pose are becoming a unique chance to problematize, re-question, and further on, potentially act subversively in the context of present technologically highly developed society and its imperatives. Is it possible to constitute, through thoroughly re-defining the notion of art, a platform that will enable constant critical action?

MIRKO JAKIĆFilozofski fakultet, Sveučilište u Splitu, Hrvatska /Faculty of Philosophy, University of Split, Croatia

ULOGA MEDIJA U SUNOVRATU SVIH FILOZOFIJSKI UTEMELJENIH VRIJEDNOSTI

Mediji kao najmoćniji izvor informacija odlučujuće djeluju na sve filozofijski zasnovane vrijednosti u društvima određene civilizacijske razine. Filozofijske vrijednosti su zasnovane u okvirima ontologijskih, epistemologijskih, etičkih i aksiologijskih postavki. Ontologijski vid zasnivanja postavlja čovjeka u poseban status misaonog i kreativnog bića. Epistemologijski vid ističe ljudsku potrebu za istraživanjem istine. Etički vid određuje odnos prema drugim ljudskim bićima. Uloga medija u sunovratu svih vrijednosti razmatra se u odnosu na ove vidove filozofijski zasnovanih vrijednosti. S posebnim obzirom na sunovrat aksiologijskih (sustav vrijednosti) određenja u hrvatskom društvu.

THE ROLE OF THE MEDIA IN THE DECAY OF ALL PHILOSOPHICAL VALUES

The media, being the most powerful source of information, exert a crucial influence on the philosophically based values in communities that have reached a certain level of civilization. Philosophical values are formed within the frameworks of ontological, epistemological, ethical and axiological settings. The ontological aspect gives man a special status of a contemplative and creative being; the epistemological high-lights the human need for truth exploration; and the ethical determines the relationship to other human beings. This paper looks into the role

77

that the media have played in the decay of philosophical values along these three lines, with a special focus on the decay of the axiological system of values in the Croatian society.

BLANKA JERGOVIĆHrvatski studiji, Sveučilište u Zagrebu & Hrvatska radiotelevizija, Zagreb, Hrvatska /Croatian Studies, University of Zagreb & Croatian Radiotelevision, Zagreb, Croatia

FILOZOFIJA, ZNANOST I MEDIJI

U kompleksnom ispreplitanju znanosti i javnosti već je Oton Kučera vidio važnu ulogu filozofije »koja savjesno računa sa napretkom prirodne znanosti« kojoj »stadosmo na prag« s novim razumijevanjem prirodnih procesa i pojava (Kučera, 1886.). Budući da su mediji u približavanju znanstvenih informacija javnosti nesumnjivo najučinkovitiji, ovdje ću prikazati rezultate recentnih europskih i američkih anketa o informiranosti javnosti o znanosti, o stavovima javnosti prema znanosti i očekivanju javnosti od znanosti. Ukratko ću se osvrnuti na utjecaj medija s obzirom na sadržaj i na neke od modela komuniciranja znanosti te opisati vrste i osobine publike za znanost u javnosti. Naime, korelacija znanja i pozitivnih stavova postoji do određenog stupnja informiranosti i dosadašnje su studije pokazale da kod donošenja odluka ili zauzimanja stava prema osjetljivim ili rizičnim pitanjima veliku ulogu imaju vjerovanja. Više nego informiranost ili znanje. Moj zaključak je da filozofija može pomoći upravo u tim najslabijim točkama javnoga razumijevanja i prihvaćanja znanosti.

PHILOSOPHY, SCIENCE AND THE MEDIA

It was as early as in the second half of the 19th century that Oton Kučera saw the important role of philosophy “that conscientiously counts on the progress of (natural) sciences” and that way stands on the threshold of the new understanding of the world in the complex interrela

78

tionships between science and the public (Kučera, 1886). Because the media are most effective in bringing scientific information closer to the public, this short presentation will compare the results obtained from the recent European and American surveys dealing with the knowledge about, expectations from and attitudes towards science. Also, the paper will discuss possible influences of the media on the content and certain models of science communication, as well as the types and characteristics of the audiences. Many important studies have shown that the correlation between knowledge and positive attitudes exists only to a certain point and that beliefs have an important role in both the creation of attitudes and decision-making processes when risk is involved. The conclusion is that philosophy can help improve the science-media-public relationship.

ZORAN JEVTOVIĆFakultet za kulturu i medije, Megatrend univerzitet, Beograd & Filozofski fakultet, Univerzitet u Nišu, Srbija /Faculty of Culture and Media, Megatrend University, Belgrade & Faculty of Philosophy, University of Niš, Serbia

DRAGAN ĆALOVIĆFakultet za kulturu i medije, Megatrend univerzitet, Beograd & Filološki fakultet, Univerzitet u Beogradu, Srbija /Faculty of Culture and Media, Megatrend University, Belgrade & Faculty of Philology, University of Belgrade, Serbia

KRIZA DEMOKRACIJE U GLOBALNOM MEDIAPOLISU

Ako je u antičkom polisu Platona brinulo to što se građani samodovoljno oslanjaju na vlastita uvjerenja o vrlinama, ne tragajući za znanjem, današnjeg žitelja globalnog pseudopolisa opčinjavaju simulirane informacije, slike i uvjerenja koja nezamislivim bujanjem kreiraju društvenu svijest. U sjenci masmedijskih špilja uočavaju se obrisi trans-formirane demokracije, koja je sve izloženija silovitim naletima megakorporativnih interesa, dominantnih geopolitičkih utjecaja, kulturnog determinizma i redefiniranog vjerskog fundamentalizma. Usamljenom

79

pojedincu na Agori sve je teže formirati i sačuvati vlastito mišljenje, ideje i vrijednosti, jer nabusita, osiona i konfekcijski uniformirana armija tehnološki perfektnih komunikacijskih alatki, proizvodeći zaglušujući huk bajke o ravnopravnosti, miru i multikulturalizmu, prikriva sve češće sukobe kultura i civilizacija. Programski tipiziranom društvu kao da nedostaje potreba za unutrašnjim kritičkim preispitivanjem, jer živeći uslijed plime dolazećih i odlazećih komunikacijskih poruka spinuje se vizija novog poretka. Infoprostor je pokriven globalnom mrežom informacija i podataka, dok čin razmjene simboličkih sadržaja od čovjeka preuzimaju mašine! Umjesto renesanse ideja nudi se renesansa tehnologija, koju vješti upravljači globalnim kormilom koriste za usmjeravanje Svjetske barke ka hridima nečega što bi se moglo nazvati pseudopolisom. Sloboda izražavanja medija je kisik otvorenog, javnog komuniciranja, stup demokratskih građevina, ali problem je u činjenici što čuvari informacijskih kapija i dalje stražare, ovoga puta pred cyberprostorima. Historija je pokazala da se u sličnim procesima uvijek znaju imena gubitnika, dok se za onim drugima uvijek duže traga i o njima se manje zna.

DEMOCRACY CRISIS IN GLOBAL MEDIAPOLIS

If Plato was upset that people leaned on their own convictions about virtues, without seeking knowledge, present resident of global pseudo-polis is obsessed by simulated information, pictures and convictions, which create social consciousness with their hyper-production. In shadow of mass-media’s caves, contours of transformed democracy can be seen. This democracy is more and more exposed to the interests of mega-corporations, dominant geopolitical influence, cultural determinism, and redefined fundamentalism. Under such circumstances, to some lonely individual, “in Athena’s Agora”, is even more difficult to form and keep his or her own opinion, ideas and values, because irascible, overbearing, and uniformed “army” of technologically perfect communication tools, making the deafening roar of the fairy tale about equality, peace, and multiculturalism, cover up the more and more frequent conflicts of cultures and civilizations. It seems that programmatic uniformed society miss the need for inner critical analysis, due to living in the middle of high tide of arriving and leaving messages, spins vision of

80

new order. Info-space is covered by global network of information and facts, the process of symbolic exchange is taken of humans by machi-nes. Instead of renaissance of ideas, a renaissance of technology is offered, which skilled “helmsmen” use to direct the “world arc” to rocks of something we can call pseudo-polis. Freedom of speech in media is the air of open, public communication, the pillar of democratic structures, but problem is that watchmen of “information-gates” still standing guard, but this time in front of cyber spaces. History shows that in such process names of losers are always known, while others are always less known and we seek for them much longer.

HRVOJE JURIĆFilozofski fakultet, Sveučilište u Zagrebu, Hrvatska /Faculty of Humanities and Social Sciences, University of Zagreb, Croatia

WHITMANOVO PROROČANSTVOO moći, svemoći i nemoći medija

Ishodište ovog izlaganja je pjesma »Mediji« (»Mediums«) Walta Whitmana, objavljena prvi put 1860. godine, u trećem izdanju njegove knjige Vlati trave (Leaves of Grass). Whitman – američki pjesnik, novinar, politički aktivist i mislitelj kojega se s pravom svrstava u red američkih mislitelja kao što su Thomas Paine, Ralph Waldo Emerson i Henry David Thoreau – u ovoj pjesmi, u njemu svojstvenu emfatičkom tonu, govori o budućnosti medijâ. No, nije samo futurska forma njegove pjesme ono zbog čega je možemo označiti kao proročanstvo, nego također (i prvenstveno) njezin sadržaj. Naime, onome o čemu je Whitman pisao polovicom 19. stoljeća mi početkom 21. stoljeća svjedočimo. Stoga će Whitmanovo proročanstvo, razmotreno u kontekstu njegova pjesničkog djela i njegove implicitne etike i političke filozofije, biti podloga za promišljanje putova i stranputica u razvoju modernih medija: njihove moći i svemoći, osobito u vezi s pitanjima tehnologije, politike i ekonomije, kao i njihove nemoći s obzirom na ozbiljenje konkretnog humanizma i globalne demokracije, pri čemu nam Whitman opet može biti dobar sugovornik.

81

WHITMAN’S PROPHECYOn Potency, Omnipotence, and Impotence of the Media

The starting point of this presentation is Walt Whitman’s poem “Mediums”, first published in 1860 in the third edition of his Leaves of Grass. Whitman – an American poet, journalist, political activist and thinker who is rightly aligned with American thinkers like Thomas Paine, Ralph Waldo Emerson and Henry David Thoreau – speaks in the poem, in his peculiar emphatic tone, about the future of the media. The poem can be seen as a prophecy not only because of its future form, but also, and primarily so, because of its content. Namely, we are now at the beginning of the 21st Century the witnesses of what Whitman was writing about in the mid 19th Century. Whitman’s prophecy, considered in the context of both his poetic work and its implied ethics and political philosophy, will thus serve as the foundation for re-thinking the paths and by-paths of the modern media development, i.e. the potency and omnipotence of the media, especially in connection with the issues of technology, politics, and economy, as well as their impotence concerning the realization of humanism and global democracy, whereby Whitman can once again figure as a good interlocutor.

IVAN JURIĆFilozofski fakultet, Sveučilište u Zagrebu, Hrvatska (student) /Faculty of Humanities and Social Sciences, University of Zagreb, Croatia (student)

MEDIJI I ETIKA: USPOSTAVA KORELACIJE POJMOVA

Utjecaj medija na današnje društvo poprima nekontrolirane razmjere. Mediji se razvijaju i nadrastaju ulogu kurira, zauzimajući mjesto proizvođača samih informacija. Na taj način negiraju vlastitu bit, krše osnovna ljudska prava, zanemaruju društvenu odgovornost i stvaraju iluzornu sliku života i svijeta. Uz to krše čak i državne zakone ili utječu na njihovo formiranje i izmjene u svrhu još lakše manipulacije. U tako

82

nezdravim uvjetima razvoja društvo prerasta u moralno, intelektualno i duhovno hendikepiranu masu podložnu kontroli i usmjeravanju od strane vlasnika određenih medija. U ovom radu za primjer je uzeta televizija kao još uvijek najrasprostranjeniji medij i najočitiji prikaz ovog činjeničnog stanja.

MEDIA AND ETHICS: FOUNDING THE CORRELATION BETWEEN THE TERMS

Influence of the media on today’s society becomes more and more uncontrolled. Media are developing and outgrowing their courier’s role, becoming the producer of information itself. In that way, they deny their own essence, violate basic human rights, neglect social responsibility and create an illusive picture of life and world. Besides this, media also violate state laws or they influence their forming and modification in order to manipulate easier. In such an ill condition of development, society becomes a morally, intellectually and spiritually handicapped mass subjected to the control and guidance by the owners of particular media. In this presentation we choose the example of television as a most widespread medium and most apparent depiction of the above mentioned state of facts.

TOMAS KAČERAUSKASDepartment of Philosophy and Political Theory, Vilnius Gediminas Technical University, Lithuania /Odjel za filozofiju i političku teoriju, Tehničko sveučilište »Gedimin« u Vilniusu, Litva

HISTORICAL IMAGES IN THE MEDIATED CULTURE

We tend to see the media as one whole comprised of mass-information that is inseparable from the contemporary culture. However, the media-culture tandem is very important as developed cultures contain advanced mechanisms for the production of political images. The role of history in culture mediation is thereby a crucial issue. On the one

83

hand, history is also to be evaluated as culture and its own images mediate a certain attitude towards the past, automatically influencing our future culture creation. In this sense, historical images are the media that participate in the establishment of our attitudes, but are at the same time themselves influenced by our mediated culture.

HISTORIJSKE SLIKE U POSREDOVANOJ KULTURI

Medije razumijevamo kao cjelinu masovnih informacija koja je neodvojiva od suvremene kulture. Tandem medija i kulture vrlo je značajan jer razvijene kulture sadrže napredne mehanizme za proizvodnju političkih slika. Uloga povijesti u posredovanoj kulturi tako se postavlja kao ključno pitanje. S jedne strane, povijest također treba procjenjivati kao kulturu, a njene slike posreduju određeni stav prema prošlosti pri čemu ti stavovi utječu na naše buduće stvaranje kulture. U tome smislu historijske slike su mediji koji sudjeluju u uobličavanju naših stavova, no istovremeno su i same pod utjecajem naše posredovane kulture.

BORIS KOZJAKHrvatska lutrija, Zagreb, Hrvatska /Croatian Lottery, Zagreb, Croatia

KOCKANJE I INTERNET

Masovni mediji imaju izuzetno važnu ulogu u modernom društvu. Nazivamo ih medijima komunikacije, a među njih ubrajamo – novine, časopise, televiziju, Internet, radio, filmove, video, CD, mobilni telefon i dr. Iako svaki od navedenih medija ima određeni utjecaj na priređivanje kockanja, jedan od njih postaje dominantan. To je Internet.

Tijekom posljednjih nekoliko godina svjedoci smo, naime, sve većih mogućnosti kockanja putem Interneta. Internetsko kockanje predstavlja novi i drugačiji vid kockanja i veoma brzo postaje opće prihvaćeno unutar kockarske industrije. Iz udobnosti kućne atmosfere ili, pak, s radnog mjesta, moguće je kockati se 24 sata na dan.

84

Kockanje na Internetu možda je privlačnije od prethodnih ne-tehnoloških oblika kockanja zbog dostupnosti, anonimnosti i interaktivnosti. Istodobno, međutim, javlja se strahovanje da bi internetsko kockanje bez razvijanja društveno odgovornog pristupa moglo izazvati čitav niz negativnih posljedica.

Autor u radu analizira pozitivne i negativne posljedice utjecaja Interneta, ali i drugih medija na kockanje u nas i u svijetu.

GAMBLING AND THE INTERNET

Mass media play an extremely important role in modern society. We call them communication media, and among them are: newspapers, magazines, television, Internet, radio, movies, video, CDs, mobile phones, etc. Even though each of the mentioned media has a certain effect on provision of gambling, one of them is becoming dominant. It is the Internet.

During the course of the last few years we have been witnessing an increase in various ways to get involved in gambling through the Internet. Internet gambling is a new and different form of gambling which is becoming more and more accepted in the gambling industry. It is possible to gamble 24 hours a day from the comfort of one’s home or workplace.

Internet gambling may be more attractive than its non-technological predecessors due to its availability, anonymity, and interactivity. However, there is at the same time a rising fear that Internet gambling, without development of a socially responsible approach, might cause an entire series of negative side-effects.

In his work, the author analyzes both positive and negative influences of the Internet, as well as other media, on gambling here and in the world.

85

MARIJAN KRIVAKFilozofski fakultet, Sveučilište J. J. Strossmayera u Osijeku, Hrvatska /Faculty of Philosophy, J. J. Strossmayer University of Osijek, Croatia

ZA SVIJET NAKON (PROTIV!) MEDIJA

Ono što nam donosi suvremena praksa medijacije, kao i ono što se obično nazivlje »medijskom teorijom«, odvaja se od tradicionalne kulture tekstualnosti, pa onda i svih namrijetih tekovina prijenosa znanja.

Pojmovno je to suženje medija na uređaje za elektronsku i digitalnu procesualizaciju verbalnih, slikovnih i zvučnih informacija. McLuhanovske vruće medije novina i tiska odmijenili su, ponajprije, hladni mediji televizije i filma, te naposljetku još hladniji – računalo, te »najhladniji od svih hladnih zvijeri«, medij mobilne telefonije!

Stoga će se i moje izlaganje usmjeriti u pravcu koji ide protiv medija. No, da bi se moglo kritički govoriti o medijima u njihovoj manipulativnoj ulozi, potrebno je najprije dobro znati služiti se – medijima! Osim toga, težnja je da se ovo služenje uzme kao političko oružje/oruđe. Tek će se tada moći reći da se postideološka ideologija sveprisutne dominacije kulture dekonstruira. »Svijet nakon medija« (Agentur BILWET) bitno je politički slogan koji vodi namjeru izlaganja.

FOR THE WORLD AFTER (AGAINST!) THE MEDIA

Contemporary practice of mediation and the “media theory” work towards an epochal break with traditional culture of textuality and with all inherited ways of knowledge transmission.

This represents conceptual narrowing of the media to mere devices for electronic and digital processing of verbal, visual and sonic information. McLuhan’s hot media of print and papers were replaced, at the beginning, by cold media of TV and movies, and finally, by even cooler medium, the computer, and “the coolest of all cold beasts” – the mobile phone!

That is why my presentation will be directed against the media. But, for critical discourse on media and its manipulative role to arise, it is a necessary precondition to know how to use the very same media

86

properly! This preconditioning loop is often used as a political weapon/toolkit. Only then will we be able to say that post-ideological ideology of the predominating culture is deconstructed. “The world after media” (Agentur BILWET) is in fact a political leading motive of this presentation.

TOMISLAV KRZNARVeleučilište u Karlovcu, Hrvatska /Polytechnic of Karlovac, Croatia

ZNANSTVENO DOKAZANO!O uporabi i zlorabi znanosti u medijima

Vrijeme u kojem živimo nezamislivo je bez brzog i učinkovitog prenošenja informacija. Riječ je o bitnom određenju naših životnih potreba, pa su u tom pogledu mediji jedan od središnjih elemenata našeg življenja. S druge strane, mediji utječu na komercijalizaciju življenja, čineći neke događaje i pojave poželjnijima od drugih. Krilatica »znanstveno dokazano« može se sagledavati dvojako: kao uporište u djelovanju koje nastoji tragati za racionalnom sigurnošću ili kao marketinški trik koji ima za cilj povećanje prodaje, a time i povećanje profita. Ovo izlaganje ide u smjeru analize važnosti znanosti u životu suvremenog čovjeka. Nažalost, smjer prikaza nagovještava i znanost kao mehanizam manipulacije, a ne oslobođenja. Nastoji se doprijeti do odgovora što je znanost danas zapravo. Ukoliko krenemo putem rasvjetljavanja učinaka rezultata znanosti, mehanizama provođenja znanstvenih istraživanja ili modela njihova financiranja, možemo dospjeti do zaključka kako je u znanosti počesto puta riječ o komercijalizaciji pojedinačnih interesa. Čini se da je taj proces nezamisliv bez uloge suvremenih medija. U tom pogledu »znanstveno dokazano« je samo dio reklame bez realnog odnosa s istinom.

87

SCIENTIFICALLY PROVEN!On the Use and Abuse of Science in the Media

The time we live in would be unimaginable without quick and efficient transfer of information, which therefore comprises the essence of our living needs and makes the media one of the central elements of our lives. On the other hand, the media influence the commercialization of living by making some things or events more desirable than others. A slogan-like syntagm “scientificaly proven” can be seen in two ways: as either a search for rational certainty or a marketing strategy which aims at achieving higher profit. This paper questions the dimensions of the importance of science in the lives of modern humans. Unfortunately, science is too frequently exposed as rather a mechanism of manipulation than liberation. This can be proven by analysing social impacts of science, mechanisms of doing scientific research and financing models. This paper tries to show that science can be seen as a force commercializing particular interest, in which it needs the power of the media. “Scientifically proven” slogan is therefore only a part of the marketing process, without any necessary connection with the truth.

GOTTFRIED KÜENZLENInstitut für Theologie und Ethik, Universität der Bundeswehr München, Neubiberg, Deutschland /Institut za teologiju i etiku, Sveučilište Bundeswehra u Münchenu, Neubiberg, Njemačka

MEDIEN ALS KULTURMACHTEinige Anmerkungen und Perspektiven

Der Vortrag geht von der Einsicht aus: Die umwälzende technologische Evolutionsdynamik moderner Gesellschaften verändert nicht nur die äußeren menschlichen Daseinsverhältnisse, sie verändern den Menschen selbst. Die kulturprägende, den Menschen bis in seine Innenlagen bestimmende Umformungskraft der wissenschaftlich-technologischen Umwälzungen zeigt sich in besonderer Weise am Beispiel der neuen

88

Medien: Sie sind Kulturmächte, nicht nur, weil sie als „säkulare Kanzeln” ständig Lebensbotschaften und Daseinsdeutungen transportieren und vermitteln, sondern weil sie selbst „Wirklichkeit” konstruieren.

Insbesondere ist nach der Kulturbedeutung der elektronischen Medien im Prozess der kulturellen Globalisierung zu fragen: die globale Kopräsenz aller Kulturen, in die wir gegenwärtig gestellt sind, ist vorrangig das Ergebnis des weltumspannenden Siegeszuges der elektronischen Medien, woran sich auch die heutigen Träume von der Einen Welt heften.

Schließlich ist nach den Konsequenzen für die Lebensführung des Einzelnen zu fragen, die sich etwa durch die Omnipräsenz des Internet unabdingbar aufdrängen. Hier werden alte, fast vergessene Tugenden neue Aktualität gewinnen: Urteilskraft und persönliche Askese.

MEDIJI KAO MOĆ KULTURENekoliko napomena i perspektiva

Predavanje polazi od sljedećeg uvida: prevratnička tehnološka dinamika evolucije modernih društava ne mijenja samo izvanjske odnose ljudskoga opstanka, nego i čovjeka samoga. Preobražajna snaga ovih znanstveno-tehnoloških prevrata, koja čovjeka određuje do njegovih unutrašnjih slojeva, na poseban se način pokazuje na primjeru novih medija: oni predstavljaju moći kulture, i to ne samo zato što kao »sekularne propovjedaonice« stalno transportiraju i posreduju životne poruke i tumačenja ljudskoga opstanka, nego i zato što sami konstruiraju »stvarnost«.

Naročito treba propitati kulturno značenje elektroničkih medija u procesu kulturne globalizacije: globalna su-prisutnost svih kultura, u kojoj se danas nalazimo, prvenstveno je rezultat globalnog pobjedničkog pohoda elektroničkih medija, na što su prikačeni i današnji snovi o Jednome Svijetu.

Konačno, treba se zapitati o posljedicama za život pojedinca, koje se neotklonjivo nameću kroz sveprisutnost Interneta. Ovdje će iznova postati aktualne stare, gotovo zaboravljene vrline: rasudna snaga i osobna askeza.

89

DAMIR KUKIĆPedagoški fakultet, Univerzitet u Zenici, Bosna i Hercegovina /Faculty of Pedagogics, University of Zenica, Bosnia and Herzegovina

ŽIVOT U VIDEOSFERI

Superbrzi masovni mediji su u (post)moderni postali veoma bitan faktor. Efekti njihovog djelovanja mogu se identificirati u različitim područjima: politici, ekonomiji, kulturi, obrazovanju; proces globalizacije ne može se zamisliti bez prisustva masovnih medija čije su funkcije promijenile naše poimanje vremena i prostora. Elektronski mediji su utjecali na kreiranje suvremenih pristupa i u obrazovnom sustavu, a uspostava nove paradigme otvorila je pitanja o modelu života u socijalnom konstruktu nazvanom videosfera. U toj sferi virtualno i stvarno postaju neodvojivi, a klasične funkcije masovnih medija se transformiraju u nove trendove. Videosfera posjeduje svoje karakteristike i poseban način promišljanja vremena, mitova za identificiranje i paradigme privlačenja. To za posljedicu ima i drugačiji odnos prema pojmovima kao što su image ili persuazija, ali i prema tradicionalnim modelima predstavljanja mladih/starih osoba, odnosno ženskih likova u medijskim sadržajima.

LIFE IN THE VIDEOSPHERE

Extremely rapid mass media of today have become a significant factor in postmodernism. Their effects may be identified in various fields, such as politics, economy, culture, and education. The globalisation process cannot be conceived without the presence of mass media, which have changed our perception of time and space. Electronic media have also influenced the creation of modern approaches in the education system, and the new paradigm has raised issues concerning the model of life style in the social construct called the video-sphere. The virtual and the actual are inseparable in that sphere, while typical mass media functions get to be transformed. Video-sphere has its own characteristics and its special perceptions of time, identification myths and attraction paradigm. Consequently, there is a different attitude both

90

towards the notions of image and persuasion, and towards traditional representation models of young/old distinction as well as female characters in the media.

MISLAV KUKOČFaculty of Philosophy, University of Split, Croatia /Filozofski fakultet, Sveučilište u Splitu, Hrvatska

MEDIA, SOVEREIGNTY AND GLOBALIZATION

In the first stage of its recent history neo-liberal policy of economic globalization, with global mass media as its significant instrument, has encouraged democratization of the state, i.e. its popular sovereignty. On the other hand, the territorialist state-centric nature of traditional liberal democracy becomes inadequate in contemporary world where numerous and significant social relations are supraterritorial. Post-sovereign governance induced by globalization has proved to be decidedly less democratic than national governance in a sovereign state. Globalization however becomes antithetical to the state sovereignty, associating the new world order with low-intensity democracy where a narrow élite holds control. In that sense globalization irreversibly shrinks democratic space of the sovereign state and renders political participation irrelevant. Forces of globalization, such as supra-national institutions and communities with transborder mutual relations, global financial markets together with global media have constrained sovereignty of the state, which cannot secure with its territorial mechanisms democratic governance of supraterritorial phenomena such as global communications and global economy.

In the second stage of the globalized processes of transition from the territorialistic governance of the sovereign nation state to the supraterritorial global society the global media have significant role as well. Global communications have grown in the first instance as a lucrative form of supraterritorial capitalism. Printed and particularly electronic mass media in that context become primarily a source of demagogic manipulation which anaesthetizes human critical self-consciousness

91

with vain self-indulgent entertainment. They prepare accordingly transition of sovereignty from democratic citizenship to anonymous élite of the global power centers.

MEDIJI, SUVERENITET I GLOBALIZACIJA

U prvoj fazi svoje recentne povijesti globalni masovni mediji, kao važan instrument neoliberalne politike ekonomske globalizacije, potaknuli su diljem svijeta proces demokratizacije države, samim tim i uspostavu suvereniteta naroda. Na drugoj strani, teritorijalistička državo-centrična narav tradicionalne liberalne demokracije postaje neadekvat-na u uvjetima globalizacije u kojoj su prevladavajući društveni odnosi nadteritorijalne naravi. A postsuverenistička vladavina koju promovira globalizacija izrazito je manje demokratska nego vlast u suverenoj nacionalnoj državi. Globalizacija se, u tome smislu, suprotstavlja suverenitetu države, nepovratno sužujući njezin demokratski prostor, promičući novi svjetski poredak s demokracijom smanjenog intenziteta u kojemu socijalne elite preuzimaju vlast čineći političku participaciju irelevantnom. Snage globalizacije: nadnacionalne institucije i zajednice s prekograničnim odnosima, globalna financijska i robna tržišta s globalnim medijima kao svojim instrumentima, ograničuju suverenitet države koja više ne može osigurati putem svojih teritorijalnih mehanizama demokratski nadzor nadteritorijalnih fenomena kao što su globalne komunikacije i globalno gospodarstvo.

U drugoj fazi globalizacijskog procesa prijelaza iz teritorijalističke vladavine suverene nacionalne države u nadteritorijalno globalno društvo globalni mediji također imaju odlučujuću ulogu. Globalne komunikacije i mediji izrastaju prvenstveno kao lukrativna forma nadteritorijalnog i nadnacionalnog kapitalizma. Tiskani, a pogotovo elektronski masovni mediji u tome kontekstu nadaju se prije svega kao izvor demagoške manipulacije kojom nameću sadržaje isprazne zabave za anesteziranje kritičke samosvijesti građana, te na taj način pripravljaju prenošenje suvereniteta s demokratskog građanstva na anonimne elite globalizacijskih središta moći.

92

FABIO LEONEVaraždin, Hrvatska /Varaždin, Croatia

IKONA: MEDIJ ILI DEKORACIJA?

U hebrejskoj i grčko-rimskoj kulturi sveto (sakralno) ima značenje nečeg odvojenog, čovjeku sasvim drugog. Svetost (sakralnost) se ne poima u sferi moralnog, nego kao kvaliteta koju dobiva onaj koji dolazi u kontakt s Bogom.

Ako koncept sakralnog (svetog) implicira dimenziju drugačijeg, onda je potrebno razmisliti o sredstvima koja religija može koristiti da bi dovela vjernika u komunikaciju s božanskim. Liturgijska komunikacija, kao svaki medij, koristi se pisanim tekstom, zvukom i slikom. Ali pisani tekst (riječ) ima primat.

Krećući od ove postavke, uzevši u obzir tekstove Pavela Florenskog i Leonida Uspenskog, autor analizira funkciju medija tradicionalne umjetnosti ikona, koja, pravilno shvaćena i predstavljena, postaje instrument koji omogućuje pristup božanskom.

ICON: MEDIUM OR DECORATION?

Holy (sacred) in Hebrew and Greek-Roman culture means detached, or rather, removed from man. Holiness, or sacredness, conceptually isn’t within the scope of morality, but it is a quality attributed to one in contact with God.

If the concept of the sacred (the holy) implies detachment, it is necessary to think about the means available to religion in bringing the believer to communicate with the divine. Liturgical communication, similar to any other medium, uses the written word, sound and picture, whereby the written word (the Word) holds the biggest importance among the three.

Taking this into consideration, together with texts by Pavel Florensky and Leonid Uspensky, the author analyses the function of traditional iconic art – which, appropriately understood and presented, can become the instrument for approaching the divine.

93

ARAFAT MUFTAH MAAYOUFFakultet dramskih umetnosti, Univerzitet umetnosti u Beogradu, Srbija /Faculty of Dramatic Arts, University of Arts in Belgrade, Serbia

ZAMJENA IDENTITETA U DOBA GLOBALIZACIJE

Živimo u »jednom svijetu«, u kojem naši postupci imaju posljedice za druge, a svjetski problemi imaju posljedice za nas same. Utvrđeno je da globalizacija mijenja izgled svijeta koji znamo i način na koji mi gledamo svijet. Brze promjene i rizici također traže od medija da im se prilagode. Običaji, navike, tradicije i moda (kao mediji), te pravila i obrasci ponašanja mijenjaju se pred našim očima. U prošlosti se identitet mijenjao vrlo sporo, a danas se mijenja brzo, u skladu sa situacijama. Ljudska stvarnost (ljudsko djelovanje) stoji pred moralnim zahtjevima.

THE SWITCH OF IDENTITY IN AGE OF GLOBALIZATION

We live in “a world” in which our acts have consequences on others, and the world problems have impact on us. It has been determined that globalization changes our view of the world which we know and see, as well as our point of view of the world. Swift changes and risks also demand that the media adapt to them. Customs, habits, traditions and fashion (as media), also the rules and patterns of behaviour, are changing before our very eyes. In the past, the identity was changing very slowly and these days it is changing fast in accordance with the situation of the time. Human reality (human action) stands under moral obligations.

94

NENAD MALOVIĆKatholisch-Theologische Fakultät, Universität Zagreb, Kroatien /Katolički bogoslovni fakultet, Sveučilište u Zagrebu, Hrvatska

SYMBOLE VS. BEGRIFFE

Ist der Begriff oder das Symbol das besser geeignete Medium für die Annäherung an die Wahrheit? Im Vortrag wird die Frage der (Un)Angemessenheit der propositionalen Sprache für die Artikulierung der menschlichen Existenzerfahrung behandelt. Anlehnend an die Argumentation des Philosophen, Theologen und Politikwissenschaftlers Eric Voegelin wird versucht, auf die Konsequenzen der epistemologischen Subjekt-Objekt-Dichotomie und auf die diachronische Inhaltsunbeständigkeit von Ideen und Begriffen hinzuweisen. Demgegenüber können die Existenzsymbole, wie wir sie in der Religion und der Philosophie vorfinden, nicht als einfache Beschreibung des “erkannten” Objekts, sondern als Ausdruck der ursprünglichen philosophischen und spiritu-ellen Erfahrung charakterisiert werden.

SIMBOLI VS. POJMOVI

Je li primjereniji medij za približavanje Istini pojam ili simbol? Izlaganje se bavi pitanjem (ne)primjerenosti propozicionalnog jezika za artikuliranje iskustva ljudske egzistencije. Naslanjajući se na argumentaciju filozofa, teologa i politologa Erica Voegelina nastoji se upozoriti na posljedice epistemološke dihotomije subjekta i objekta, te na dijakronijsku sadržajnu nepostojanost ideja i pojmova. Egzistencijalni simboli kakve nalazimo u religiji i filozofiji nisu, nasuprot tome, jednostavan opis »spoznatog« objekta, nego izričaj izvornog filozofskog i duhovnog iskustva.

95

STJEPAN MALOVIĆOdjel komunikologije, Sveučilište u Dubrovniku, Hrvatska /Department of Communicology, University of Dubrovnik, Croatia

ČINJENICE NISU VAŽNE, A STAVOVI SU NAMETNUTI

Jedan od temeljnih postulata suvremenog novinarstva glasi: »Činjenice su svete, a stavovi su slobodni«. Nažalost, pod utjecajem općeg, globalnog trenda tabloidizacije medija i sve prisutnijeg senzacio-nalizma, neki temeljni postulati, pa i ovaj, zanemareni su. Hrvatsko novinarstvo pod snažnim utjecajem vlasnika, koji su većinom globalne medijske korporacije, otišlo je korak dalje i u potpunosti se zanemaruju profesionalni standardi, pa možemo kazati da u nas vrijedi parafraza onog postulata: »Činjenice nisu važne, a stavovi su nametnuti«.

Zbog čega je važno poštovati činjenice u novinarstvu? Suvremeni mediji vrve raznim izvorima, a za mnoge je teško utvrditi jesu li vjerodostojne. Činjenično točne informacije očekujemo u profesionalno uređenim masovnim medijima. Na temelju takvih činjenica saznajemo što se zbiva i stvaramo svoju sliku svijeta. No, kada novinari ne poštuju činjenice, kada se čak i hvale kako činjenice nisu važne, kao što to čini recimo Denis Kuljiš, i kada urednici više ne inzistiraju na provjeri podataka, tada dobivamo posve iskrivljenu sliku svijeta. Počinje bezazleno, pa se u glavnom naslovu Slobodne Dalmacije kaže da je »Dokazano: odvezli se u smrt zbog sredstava protiv korova«. Prvi podnaslov, tik ispod ogromnog naslova kaže: »Službene potvrde još nema, ali na testiranju protupožarne smjese…« U tekstu pak piše da je to »smjesa protiv požara i zapaljenja pragova«. Irelevantno? Na prvi pogled da, ali na temelju ovakvog nepoštovanja činjenica gubi se vjerodostojnost teksta, gubi se povjerenje u medije i novinara, pa se i svi ostali podaci počinju sumnjičavo percipirati.

Ovakve, naoko bezazlene pogreške postaju krucijalne kada se netočno piše o ključnim osobama u javnom životu, pa analiza nekog političkog događaja vrvi netočnostima. Stvari postaju ozbiljne kada se netočne činjenice objavljuju o ključnim mjerama Vlade, koje bitno utječu na naš život.

96

Rezultat netočnog informiranja vidljiv je i u anketama o povjerenju u hrvatske medije. Još uvijek oko 20% građana najviše povjerenja ima u informaciju koju dobiju od svojih prijatelja i znanaca. To znači da više vjeruju nekome tko prenosi informaciju iz druge ruke, ali je osoba od povjerenja, negoli novinaru koji izvještava sa lica mjesta, ali nije vjerodostojan.

Novinari koji ne poštuju činjenice skloni su i svoje stavove donositi na temelju poluinformacija, netočnih podataka ili pak to rade na temelju nečijeg naloga. Krug nevjerodostojnog novinarstva time se zatvara. Činjenično netočni podaci pretvaraju se u netočne stavove, ali utjecaj na javno mnijenje se multiplicira, pa je javnost izložena svjesnim ili nesvjesnim manipulacijama. Rezultat je vidljiv u hrvatskim masovnim medijima: prevladavaju netočnosti i poluistine, a javnost gubi povjerenje u vjerodostojnost medija i novinara. Time se gubi osnovna funkcija informiranja: točno, istinito, pošteno, uravnoteženo i nepristrano izvještavanje.

THE FACTS ARE NOT RELEVANT AND OPINIONS ARE IMPOSED

One of the fundamental postulates of modern journalism states: “Facts are sacred and opinions are free”. Unfortunately, under the influence of a general, global trend of tabloidization of media and rising sensationalism, a fundamental approach, like this one, is being ignored. Croatian journalism, under the strong influence of the owners, who are mostly global media corporations, has taken a step further and is completely ignoring professional standards, so we can say that our postulate has changed to the “The facts are not important and opinions are imposed”.

Why is it important to respect the facts in journalism? Modern media abound in various sources, and, for many of them, it is difficult to find out whether they are credible or not. We expect to see correct factual information in professionally made mass media. On grounds of these facts we know what is going on and we create our image of the world. However, when journalists do not respect the facts, and even praise the idea that facts are not important, as Denis Kuljiš does, when

97

editors no longer insist on verified data, then we are about to get a completely distorted image of the world. It starts innocently. For instance, the daily newspaper Slobodna Dalmacija published on its cover the main headline: “Proven: drove themselves into death because of a weed killer”. But then, under the headline, a subtitle was written: “No official confirmation yet, but by testing the fire extinguisher foam…” On page 3 they printed: “fire extinguisher foam and ignition thresholds”. Irre-levant? At first glance, yes, but on the basis of disrespect for the fact, the text loses its credibility, resulting in lost credibility of the media and journalists, so that all the data are then to be doubted.

Such, apparently small, errors become crucial when one incorrectly writes about key people in the public life, and the analysis of political events becomes utterly false. All becomes even more serious when media are publishing incorrect facts about the key measures by the Government that significantly affect our lives.

The result of false information can also be seen in surveys on credi-bility of the Croatian media. Around 20% of the population still has the highest confidence in the information received from their friends and acquaintances. This means that people are more prone to believing someone who transmits second hand information, but is a person of trust, than to the journalist who reports from on the scene, but is not credible.

Journalists who do not respect the facts are inclined to make their opinions based on false information, incorrect data, or to work under someone’s orders. The circle of non-credibility of journalism is thereby closed. Incorrect information in facts is turning itself into false opinions by which the impact on the public opinion is being multiplied, so the public is exposed to all kinds of intentional and unintentional manipulations. The result is visible in Croatian mass media: prevalence of inaccuracies and half-truths, and the lost confidence of the public in the credibility of the media and journalists. Thereby, the basic function of informing people is lost: accurate, truthful, fair, balanced and objective reporting.

98

BÉLA MESTERInstitute for Philosophical Research, Hungarian Academy of Sciences, Budapest, Hungary /Institut za filozofska istraživanja, Mađarska akademija znanosti, Budimpešta, Mađarska

CENSORSHIP AS A TYPOGRAPHICAL CHIMERA

My lecture offers an analysis of the idea of the censorship in the tradition of the European political thought from the point of view of the media theory. Our traditional concept of censorship is deeply rooted in the typographical experiences of the European culture, and this typographic image is an ancient problem of our culture. My paper offers a historical instance, John Milton’s Areopagitica, where Milton wrote his reflections on the mediatised substance of censorship; his rhetoric is based on the relationships between several forms of the oral, typographic and bi-medial communications. (“What lectures the bagpipe and the reb-beck read” – he said, painting these rural instruments playing the role of a professor in a reading room.) The consequences of the typographic essence of our thinking nowadays, amongst the products of the new media, will be analyzed at the very end of my lecture.

CENZURA KAO TIPOGRAFSKA HIMERA

Moje predavanje nudi analizu ideje cenzure u tradiciji europske političke misli sa stajališta teorije medija. Naš tradicionalni koncept cenzure duboko je ukorijenjen u tipografska iskustva europske kulture i ta je tipografska predodžba prastari problem naše kulture. Moje izlaganje nudi povijesni primjer, Aeropagitiku Johna Miltona, u kojoj je Milton pisao o svojim razmišljanjima o medijatiziranom sadržaju cenzure; njegova se retorika zasniva na odnosima između nekoliko oblika usmenih, tipografskih i bimedijalnih komunikacija. (»Ono što poučavaju gajde i rebek oglašava« – rekao je, oslikavajući te ruralne instrumente kao da igraju ulogu profesora u čitaonici.) Posljedice tipografske bîti našega današnjeg mišljenja, među proizvodima novih medija, analizirat ću na samome kraju svoga predavanja.

99

MATKO MEŠTROVIĆEkonomski institut, Zagreb, Hrvatska /Institute of Economics, Zagreb, Croatia

PLANETARNO GRAĐANSTVO – IZMEĐU NAČELA SVJETSKOG SOCIJALNOG FORUMA I

ZBILJSKOG RAZUMIJEVANJA GRUNDRISSE: VAŽNOST MEDIJSKE STRATEGIJE

Svjetski socijalni forum je proces koji sudjelujuće organizacije i pokrete ohrabruje da svoje djelovanje na lokalnoj i nacionalnoj razini, te težnju za aktivnim sudjelovanjem u međunarodnom kontekstu postavljaju kao pitanje planetarnog građanstva.

Grundrisse sadrže analize i uvide koje Marxovo tretiranje kapitalizma vode daleko iznad devetnaestog stoljeća, u eru društva gdje proizvodnja više ne zahtijeva masovni rad. Nove informacijske i komunikacijske tehnologije povećavaju produktivnost upravo time što omogućuju nove oblike suradnje. Ali se taj opći um više ne ograničava na vrijeme/prostor tvornice. Nego zahvaća život općenito.

U »natjecanju za opći um« suvremeni se proletarijat bori da ga ostvari ne prema privatizirajućoj, prisvajajućoj logici kapitala, nego na načine koji su duboko demokratski i kolektivni, dakle istinski »opći«.

A PLANETARY CITIZENSHIP – IN BETWEEN THE PRINCIPLES OF THE WORLD SOCIAL

FORUM AND AN ACTUAL UNDERSTANDING OF THE GRUNDRISSE: RELEVANCE OF MEDIA STRATEGY

The World Social Forum is a process that encourages its participant organizations and movements to situate their actions, from local to national level, and their search for active participation in international contexts as issues of planetary citizenship.

The Grundrisse contain analyses and insights that take Marx’s treatment of capitalism far beyond the nineteenth century, into the era of a society where production no longer requires mass labour. New informa

100

tion and communications technologies increase productivity primarily by enabling new forms of cooperation. But this general intellect is no longer confined to the time/space of the factory. Rather, it invests life in general.

In the “contest for the general intellect”, the contemporary proletariat fights to actualise it, not according to the privatising, appropriative logic of capital, but in ways that are deeply democratic and collective, and hence truly “general”.

DOROTEA MILASFilozofski fakultet Družbe Isusove, Zagreb, Hrvatska (studentica) /Philosophische Fakultät der Gesellschaft Jesu, Zagreb, Kroatien (Studentin)

ETIČKI KONFLIKTI U ODNOSIMA S JAVNOŠĆU

Odnosi s javnošću, kao proces upravljanja komuniciranjem organizacije s njezinom javnošću, vrlo su važan element medijskog društva, a svrha im je postizanje međusobnog razumijevanja i njegovanja ugleda. Posljednja dva desetljeća u Hrvatskoj odnosi s javnošću postaju sve značajniji, kako u političkoj, javnoj komunikaciji, tako i u korporativnoj. Komunikacijski se proces u značajnoj mjeri obnaša posredstvom masovnih medija. U raspravama o praksi odnosa s javnošću pojavljuju se sasvim konkretne nedoumice, tj. etički konflikti. Uz zahtjev za plasiranje istinite informacije, etički sukob nastaje u svjesnom otkrivanju samo dijela istine neke činjenice, koji nužno proizvodi pogrešnu interpretaciju. Posvećenost istini vjerojatno je najstariji i najcjenjeniji etički princip civilizacije. Unatoč čestom iskušenju za korištenjem laži i obmana, ideja istine, kao pozitivne vrijednosti, duboko je usađena u filozofiju morala i prava. Povreda etičkih djelovanja u odnosima s medijima, tj. u odnosima s novinarima, trgovanje je medijskim prostorom, koje predstavlja teški oblik povrede filozofije morala. Profesionalne strukovne udruge odnosa s javnošću u Americi i Europi etici daju ključnu ulogu u komunikacijama i teže tzv. »etički čistom PR-u«. Moralno je rasuđivanje sistematski pristup donošenju etičkih odluka, kojem je

101

Aristotel dao veliki doprinos svojom filozofijom morala, često nazivanom i etikom vrlina.

ETHISCHE KONFLIKTE IN DER ÖFFENTLICHKEITSARBEIT

Die Öffentlichkeitsarbeit als ein Managementprozess der Kommunikation einer Organisation mit deren Öffentlichkeit ist ein wichtiges Element der Mediengesellschaft – zum Zwecke der Erreichung eines gegenseitigen Verständnisses und der Pflege von Reputation. In Kroatien wird in den letzten zwei Jahrzehnten die Öffentlichkeitsarbeit immer bedeutender, sowohl in der politischen, öffentlichen, als auch in der Unternehmenskommunikation. Der Kommunikationsprozess verläuft in bedeutendem Maße über die Massenmedien. In den Diskussionen über die Praxis der Öffentlichkeitsarbeit entstehen überaus konkrete Dilemmas bzw. ethische Konflikte. Parallel zur Forderung nach der Verbreitung von wahrheitsgetreuen Informationen entsteht der ethische Konflikt im Falle einer bewussten Veröffentlichung der Halbwahrheit über eine bestimmte Tatsache, die schlussfolgernd eine falsche Interpretation hervorruft. Das Sichwidmen der Wahrheit ist wohl das älteste und meistgeschätzte ethische Prinzip einer Zivilisation. Die Wahrheits-idee als positive Idee ist ungeachtet der häufigen Versuchung, Lüge und Täuschung zu verwenden, tief in der Moral- und Rechtsphilosophie verwurzelt. Ein Verstoß gegen das ethische Handeln in den Beziehungen zu den Medien bzw. den Journalisten bedeutet den Handel mit dem Medienraum, welcher eine schwere Form der Verletzung der Moralphilosophie darstellt. Professionelle Berufsverbände der Öffentlichkeitsarbeit in Amerika und Europa schreiben der Ethik eine Schlüsselstellung in der Kommunikation zu und bestreben die sog. „ethisch reinen PR”. Das moralische Urteilsvermögen ist ein systematischer Zugang zum Treffen von ethischen Entscheidungen, wofür Aristoteles mit seiner Moralphilosophie, die häufig auch Tugendethik genannt wird, einen großen Beitrag geleistet hat.

102

SAŠA MILIĆAcademy of Fine Arts, Belgrade, Serbia /Akademija lepih umetnosti, Beograd, Srbija

THE ROLE OF OBJECTS IN FILM TRANSPARENCY

This paper deals with the problem of how viewers interpret feature films. It explains the role of mental models called situation models in interpreting diegetic worlds of fiction. By using P. F. Strawson’s belief that persons and material objects occupy a central position among logical subjects when we think about our world, and associating the knowledge of diegetic worlds of fiction with the knowledge of reality, we propose that two can be compared and thus offer a better understanding of the role of extended networks of objects in viewing film narratives. Recog-nizing sight gags as particularly complex narrative figure, the paper describes the doubling of situation models by viewers interpreting specific sight gags. A result of this doubling is the incongruity registered by the viewer, who thus gains an analytical opening into the structure and functioning of individual situation models.

ULOGA OBJEKATA U FILMSKOJ TRANSPARENTNOSTI

Ovaj rad se bavi time kako gledatelji interpretiraju igrane filmove. On objašnjava ulogu mentalnih modela, koji se zovu situacijski modeli, u interpretaciji dijegetičkog svijeta fikcije. Koristeći P. F. Strawsonovo vjerovanje da osobe i materijalni objekti imaju centralno mjesto među logičkim subjektima kada razmišljamo o našem svijetu, te povezujući znanje o dijegetičkim svjetovima sa znanjem stvarnosti, mi izvodimo zaključak da se ovo dvoje može uspješno usporediti i da se tako može ponuditi bolje razumijevanje uloge produženih mreža raznih objekata kod promatranja filmskih narativa. Shvaćajući vizualne gegove kao posebno kompleksne narativne figure, rad opisuje dupliranje situacijskih modela kod gledatelja koji interpretiraju određene vizualne gegove. Rezultat ovog dupliranja je nehomogenost koju registrira gledatelj koji tako otvara analitički put u strukturu i funkcioniranje individualnih situacijskih modela.

103

ANGELINA MILOSAVLJEVIĆ-AULTAkademija lepih umetnosti, Beograd, Srbija /Academy of Fine Arts, Belgrade, Serbia

IMA LI NAM SPASA BEZ DOMESTOSA?Docere i persuasio: Strašni sud u potrošačkom društvu

Rad za temu ima strategije medijske manipulacije, odnosno kreira-nja naše (potrošačke) svakodnevice, kao jedne od imanentnih uloga medija. Likovne umjetnosti su tijekom historije predstavljale moćnog promotora vladajućih ideologija. Jezik reklama, poput jezika likovne predstave, odražava norme ponašanja u suvremenom društvu i koristi retoričke pojmove docere i persuasio, pri čemu se sve jasnije služi tradicionalnom ikonografijom Strašnog suda. Radi se, zapravo, o promjeni paradigme. Dok je Strašni sud tradicionalno izazivao jezu u onima koji se nisu mogli podičiti kršćanskim vrlinama koje su, uzgred, podrazumijevale život pun odricanja, danas je stvar obrnuta. Ukoliko ste dobar potrošač te ste skloni (vrlini) proždrljivosti, nema patnje i vaš uspjeh na putu ka krajnjoj sreći je osiguran. U radu bih usporedila ikonografiju Strašnog suda s ikonografijom reklama za sredstva za održavanje higijene doma, poput paradigmatičnog Domestosa.

IS THERE SALVATION BEYOND DOMESTOS?

Docere and Persuasio: The Last Judgment in Consumer Society

This paper deals with strategies of media manipulation, that is, with shaping of our everyday (consumer) lives, as one of their immanent social roles. Historically, the visual arts represented the most powerful promoter of ideologies. The language of commercials reflects the norms for conduct in contemporary consumer society and it exploits the rhetorical concepts of docere and persuasio, while using the traditional iconography of the Last Judgment. In effect, this is all about a paradigm change. While the Last Judgement traditionally gave shivers to those who could not boast adherence to Christian virtues, which understood life as virtuous restraint, today we witness a reversal of the paradigm.

104

If one is a good consumer, prone to (the virtue of) gluttony, one suffers not and the success on the road to eternal bliss is secured. In this paper, I would like to compare the traditional iconography of the Last Judgment with iconography of the commercials for home cleaners, such as paradigmatic toilet bowl cleaner Domestos.

ARTO MUTANENLappeenranta University of Technology, Finland /Tehnološko sveučilište u Lappeenranti, Finska

SCIENCE, COMMUNICATION, AND THE MEDIA: PHILOSOPHICAL REFLECTIONS

According to Popper, the demarcation problem is one of the central problems of the philosophy of science. Regardless of whether we agree with Popper or not, the demarcation problem does not seem to pose real problems in actual scientific research: researchers just do the work – they do research and publish it. However, this is not the whole story. Conducting research is intentional in the sense that the researcher has the intention to learn something. Publishing is yet another intentional activity in which the researcher intends to communicate his or her results to an audience. Basically, the idea is that the audience is comprised of colleagues in the field. For this reason, communication problems get to be solved implicitly. However, the most fundamental problems, like the notions of the same field of science, the media, or communication, are not analyzed. The analysis of such notions shows that the media are not innocent in communication between colleagues for instance, but are a part of the communication that influences the content of communication and our understanding of the borderlines of the fields of science. The whole problematic is closely connected to the basic problems of the philosophy of science.

105

ZNANOST, KOMUNIKACIJA I MEDIJI: FILOZOFSKE REFLEKSIJE

Prema Popperu, problem razgraničenja jedan je do središnjih problema filozofije znanosti. Neovisno o tome slažemo li se s Popperom ili ne, u konkretnom znanstveno-istraživačkom radu problem razgraničenja ne čini se stvarnim problemom: istraživači samo rade posao – obave istraživanje i objave ga. Međutim, to nije cijela priča. Napraviti istraživanje intencionalni je zadatak u smislu da istraživač namjerava nešto naučiti. Objavljivanje je pak druga intencionalna aktivnost u kojoj istražitelj/ica namjerava prenijeti svoje (njegove ili njezine) rezultate nekom slušateljstvu. U osnovi toga je zamisao da je slušateljstvo sastavljeno od kolega iz istog područja zbog čega se problemi komunikacije implicitno rješavaju. Međutim, najfundamentalniji problemi, kao što su poimanje istoga znanstvenog područja, poimanje medija ili poimanje komunikacije, nisu analizirani. Analiza takvih poimanja pokazuje da mediji nisu tek nevini posrednici namijenjeni, primjerice, komunikaciji između kolega, već su dio komunikacije koji utječe na njen sadržaj, kao i na naše razumijevanje granica znanstvenih područja. Cijela je problematika tijesno povezana s osnovnim problemima u filozofiji znanosti.

KRUNOSLAV NIKODEMFilozofski fakultet, Sveučilište u Zagrebu, Hrvatska /Faculty of Humanities and Social Sciences, University of Zagreb, Croatia

CYBER KULTURA I INFORMACIJSKO DRUŠTVOMogućnosti i prijepori života u medijskom okolišu

Rad analizira koncepcije cyber kulture i informacijskog društva koje nastaju pod utjecajem sve veće prisutnosti medija u svim područjima osobnog i društvenog života. Polazeći od Websterovih određenja informacijskog društva, Luhmannovog društva kao autopoetičnog sustava, Habermasove koncepcije javne sfere i Castellsovog umreženog društva, u radu se razmatraju mogućnosti i prijepori ljudskog života u izrazito medijskom okolišu. U tom smislu, analizira se i cyber kultu

106

ra kao dio suvremenog sociokulturnog stanja koje označava susretanje kibernetičkog i kulturnog. Pritom se koristi Silverova podjela na tri razdoblja proučavanja cyber kulture. Posebice se naglašavaju novi odnosi prema koncepcijama vremena i tijela koji narušavaju postojeće načine konstituiranja identiteta i zajednica. Mogućnosti cyber kulture i informacijskog društva analiziraju se u skladu s Levyevom tezom o »univerzalnosti bez totaliteta«, a prijepori u skladu s Marcuseovom tezom o »proizvodnji jednodimenzionalne misli«.

CYBER CULTURE AND INFORMATION SOCIETYPotentialities and Controversies of Life in the Media Environment

This paper analyzes conceptions of cyber culture and information society which are rising through media’s emerging influence in all fields of personal and social life. Potentialities and controversies of human life in the media environment are analyzed starting with Webster’s definitions of information society, Luhmann’s definition of society as an “auto-poetic system”, Habermas’s conception of “public sphere” and Castells’ well-known notion of “network society”. Cyber culture is analyzed as a part of a contemporary socio-cultural condition, which represents the connection of cybernetic and cultural. Silver’s division into three periods of the cyber culture study is used in that analysis. New relations toward conceptions of time and body, which are interrupting existing ways of identity and community constitution, are especially emphasized. Potentialities of cyber culture and information society are analyzed in accordance with Levy’s thesis about “universality without totality”, and controversies are analyzed in accordance with Marcuse’s thesis about “production of one-dimensional thought”.

107

ANA OFAKFakultät Medien, Bauhaus-Universität Weimar, Deutschland /Medijski fakultet, Sveučilište Bauhaus, Weimar, Njemačka

BILD UND MEDIUMTheoretische Fundstücke einer genealogischen Entdeckungsreise

Der Vortrag wird einige theoretischen Fundstücke vorstellen, die eine andere Sicht auf das Verhältnis von Bild und Medium erlauben sollen. Die Frage, was die Medientheorie nicht nur von Medien, sondern Bildern gelernt hat, soll eine Genealogie erstreckt über Aristoteles’ Begriff des Diaphanen, Fritz Heiders trübem und klarem Medium, Heideggers Weltbild bis hin zu Friedrich Kittlers errechnetem und berechnetem Bild beantworten helfen.

SLIKA I MEDIJTeoretski nalazi jednoga genealoškog istraživanja

Izlaganje će predstaviti nekoliko teoretskih nalaza koji dozvoljavaju drugačiji pogled na odnos između slike i medija. Njegov cilj je odgovor na pitanje što je teorija medija naučila ne samo od medija nego i od slika. Odgovor će biti ponuđen kroz otvaranje jedne genealogije od Aristotelovog pojma diaphanes, preko mutnoga i jasnoga medija Fritza Heidera i Heideggerove slike svijeta do izračunatih i preračunatih slika Friedricha Kittlera.

ŽARKO PAIĆTekstilno-tehnološki fakultet, Sveučilište u Zagrebu, Hrvatska /Faculty of Textile Technology, University of Zagreb, Croatia

SLIKOVNI ZAOKRET I FILOZOFIJA MEDIJA

Slikovni zaokret u suvremenom mišljenju spram vizualne konstrukcije kulture velik je izazov za novo konstituiranje humanističkih znanosti našega digitalnoga doba. Znanost o slici (Bildwissenschaft) i vi

108

zualni studiji (Visual Studies) pokušavaju reinterpretirati odnos između slike i teksta na temelju dekonstrukcije vladavine jezika u zapadnjačkoj povijesti. Ključno pitanje za budućnost razmatranja odnosa vizualnosti i svijeta kao sklopa znakova jest: može li uopće filozofija medija biti kritičkom epistemologijom svijeta koji se konstituira putem medijalno određene digitalne slike?

IMAGE TURN AND MEDIA PHILOSOPHY

Image turn in contemporary thinking concerning visual construction of culture is a big challenge for new constitution of the humanities of our digital age. Image Science (Bildwissenschaft) and Visual Studies try to establish a reinterpretation of the relationship between image and text on the ground of deconstruction of the language domination in Western history. The key question to the future of consideration of the mutual relations of visuality and world as a constellation of signs is: Can the media philosophy be the critical epistemology of the world which is constituted by a medially determined digital picture?

ATTILA PATÓFaculty of Pharmacy, Charles University Prague, Czech Republic /Farmaceutski fakultet, Karlovo sveučilište u Pragu, Češka

TWO CONCEPTS OF MEDIA

The brief presentation is to outline an argument concerning a difference of two possible perspectives on media, based on its relation to concept of public space. The difference, in fact a hypothesis based on the understanding of politics by Hannah Arendt, regards two possible perspectives whereby media is perceived first as a means toward some other ends, which could easily be means for other ends again, and media as an end in itself. The first approach is the way media is usually understood, revealed in its instrumental character, as a communicative means between certain agents. In the second approach media is considered in its original etymological context, as medium – referring to its

109

being between some agents. Exactly the character of in-between-ness of the sphere of media will enter the focus of our analyses. Here we may discern one of the relevant moments, e.g. visibility that relate the metaphors used in the context of media and public space, to the politics of recognition, as discussed by Charles Taylor, Will Kymlicka and others.

DVA KONCEPTA MEDIJA

Kratko izlaganje će ocrtati argument koji se tiče razlike između dviju mogućih perspektiva o medijima, zasnovanim na njihovom odnosu prema konceptu javnog prostora. Ta se razlika, zapravo hipoteza temeljena na razumijevanju politike Hanne Arendt, tiče dviju mogućih perspektiva pomoću kojih se mediji ponajprije percipiraju kao sredstva usmjerena prema nekim drugim svrhama, a koja lako mogu biti ponovno sredstva za neke druge svrhe, i mediji kao svrha po sebi. Prvi se pristup odnosi na način kako se mediji uobičajeno shvaćaju, razotkriveni u svom instrumentalnom karakteru, kao komunikacijska sredstva između određenih činitelja. U drugom se pristupu mediji razmatraju u svome izvornom etimološkom kontekstu, kao medij – koji upućuje na svoje bivanje između nekih činitelja. Upravo će karakter po-sred-nosti sfere medija ući u žarište naših analiza. Ovdje možemo razabrati jedan od važnih momenata, primjerice, vidljivost koja povezuje metafore rabljene u kontekstu medija i javnog prostora, s politikama priznavanja, onako kako su o njima raspravljali Charles Taylor, Will Kymlicka i drugi.

LIVIA PAVLETIĆCentar za filozofiju medija i mediološka istraživanja, Zagreb, Hrvatska /Centre for Philosophy of Media and Mediological Research, Zagreb, Croatia

INFORMACIJA VS. KOMUNIKACIJA VS. TRANSMISIJA (MEDIOLOŠKA MISAO R. DEBRAYA)

Gledajući medije u cjelini, u svojoj pastiš-strukturi oni objedinjuju čitav niz proturječnih procesa. Je li moguća elektronska agora kao najdemokratičniji izum i koji je odnos između informacije, komunika

110

cije i transmisije kao temeljnih pojmova R. Debraya? Kako medijska komunikacija apsorbira temeljne filozofske pojmove poput slobode, pravednosti i vremena? Medijska komunikacija sadrži i neke utopijske elemente, a sama medijacija je sudjelovanje u stvaranju onoga u čemu se posreduje, realizira kod. Komunikacija vs. Transmisija: riječ je o temeljnom prijeporu prenošenja znanja i iskustva kroz povijest. U tom kontekstu posebno me interesira pitanje umjetničkog iskustva, umjetničke komunikacije u sadašnjosti i kroz povijest te odnos institucionalnih odredbi i stega prema umjetničkom nervu.

INFORMATION VS. COMMUNICATION VS. TRANSMISSION (A MEDIOLOGICAL THOUGHT OF R. DEBRAY)

When observing the media as a whole, its pastiche-structure joins the entire line of contradictory processes. Is electronic agora, as the most democratic invention, possible and what is the relation between information, communication and transmission as the basic concepts of R. Debray? How does media communication absorb the basic philoso-phical concepts such as liberty, fairness and time? Media communication also contains some utopian elements and mediation itself participates in the creation of which it mediates, it realizes the code. Communication vs. Transmission deals with the basic controversy of transmission of knowledge and experience throughout history. With regard to that context, I am particularly interested in the question of artistic experience, artistic communication in the present and throughout history and the relation of institutional regulations and the discipline towards the artistic nerve.

111

KATARINA PEOVIĆ VUKOVIĆFaculty of Philosophy, University of Rijeka, Croatia /Filozofski fakultet, Sveučilište u Rijeci, Hrvatska

TO BE LIFESTREAMEDSubjectivity, Politics, and Literacy of Digital-Network Media

The aim of this presentation is to confront different concepts of the new media sign in order to de-mythologize basic notions, and to detect real possibilities of radical (new) media politics. Today, Web 2.0 society forces us to define half-century-old new media paradigm. Understanding of contemporary economy, politics, literacy or even subjectivity is impossible without understanding of basic functioning of the paradigm. Nevertheless, new media, as digital-network paradigm, are still obscured by ideology and mythology related to terms like interactiveness, nonlinearity, virtuality, connectivity, participation, etc. Instead of the Net as topography of web pages, the presentation will accent the flexibility and distributiveness as basic notions of lifestream – a process of an endless nomadic desiring-production.

BITI LIFESTREAMANSubjektivnost, politika i pismenost digitalno-mrežnih medija

Cilj izlaganja je suprotstaviti različite koncepte novomedijskog znaka kako bi se demitologiziralo razumijevanje temeljnih novomedijskih postavki i detektiralo stvarne mogućnosti radikalne (novo)medijske politike. Danas nas društvo Weba 2.0 prisiljava da definiramo pola stoljeća staru paradigmu novih medija. Suvremenu ekonomiju, politiku, pismenost, pa i samu subjektivnost nemoguće je zamisliti bez razumijevanja osnova ove paradigme. Ipak, razumijevanje novih medija ili digitalno-mrežne paradigme je još uvijek zamagljeno ideologijom i mitologijom koja opterećuje termine poput interaktivnosti, nelinearnosti, virtualnosti, povezanosti, participacije itd. Umjesto Mreže kao topografije mrežnih stranica, izlaganje će naglasak staviti na fleksibilnost i distributivnost kao osnovne postavke lifestreama – procesa beskrajne nomadske žudeće proizvodnje.

112

TOMISLAV PETKOVIĆFaculty of Electrical Engineering and Computing, University of Zagreb, Croatia /Fakultet elektrotehnike i računarstva, Sveučilište u Zagrebu, Hrvatska

UNDERSTANDING AND POPULARIZATION OF THE GREAT EXPERIMENTS OF A NEW PHYSICS IN THE

MASS MEDIA

Great accelerator experiments in the World, which include enormous accelerator facilities for production of high energy particle beams, are an essential characteristic of the physics development in the 21st Century. By colliding the accelerating particle beams, new scientific data and insights of significance are provided for particle physics and cos-mology beyond the Standard Model (SM), or, as popularly expressed, for the theory of everything that exists. The description of the World, by means of SM-physics today, is far away from the level perfection of scientific completeness of the theory. Physics today goes toward higher energies on the Tera-scale (1 TeV=Tera electron Volt or 1012 eV), by fine tuning, into new models and theories of particle physics and cosmology. The crucial experiments were earlier performed by one, or two or three physicists. Let us recall the profound Galileo’s experiments on the universality of free fall, performed in Pisa and Padua more than 400 years ago, in mechanics, then famous public Experimenta nova (ut vocantur) Magdeburgica by O. von Guericke to make distinction between force, pressure, and vacuum of the air on phenomenological level, crucial Foucault-pendulum experiment proving rotation of the Earth with an impact of the Coriolis force, then Faraday’s and Hertz’s experiments in the 19th century as the basis for the laws of electromagnetic theory, Röntgen’s discovery of the X-rays, until magnificent and public Tesla’s experiments, in his American phase, in the fields of electromagnetism and wireless power transmission. Evolution of physics was, by modern times, solved by the paradigm of inventive and demonstrative type of experiment known as the so-called experimentum explanatum = explanatory experiment, an experiment that interprets and demonstrates, but also substantiates a phenomenon, leading also to the possible technical applica

113

tions. However, contemporary great experiments are grandiose on an international scale, in terms of the numbers of participants and countries that support them, but also because they unite the three most significant scientific approaches of our modern civilization: theory, experiment and simulation, in a way that has never been done before. Moreover, with them and for them, a fourth approach to public opinion is being developed – the path of the popularization of new scientific knowledge, experimental evidences and new laws of physics that such experiments yield, as well as the explanation of complex ideas regarding the conducted experiments. This is an essential characteristic of all accelerator experiments, from the world’s largest particle collider (LHC) at CERN, Tevatron (Fermilab, United States), DESY (Germany), to KEK (Japan). Every great experiment is necessarily accompanied by a popular scientific film, flyer or some other explanations considering various available mass media.

In this presentation, following the crucial nearing of great experiments in new physics to the public, two short scientifically-popular commentaries will be discussed. These are: a short film on new physics (so-called Hierarchy Problem) that is to be brought by the LHC at CERN (produced by the Croatian Radio and Television Station on the summer school of physics in Zuoz, Switzerland in 2008), and scientific animation by means of the graphic work of Escher Horsemen (M. S. Escher, Regular Division of the Plane III, 1957), to help an intuitive understanding of the sophisticated concept of symmetry between particles and anti-particles.

POIMANJE I POPULARIZACIJA VELIKIH POKUSA NOVE FIZIKE U MEDIJIMA

Veliki akceleratorski pokusi u svijetu, koji uključuju ogromna akceleratorska postrojenja za stvaranje snopova čestica visokih energija, temeljna su karakteristika razvoja fizike u 21. stoljeću. U sudarima snopova čestica otkrivamo nove znanstvene podatke i spoznaje za novu fiziku iznad standardnog modela (SM), kako se popularno voli reći za teoriju svega što jest. Opis svijeta SM-fizikom vrlo je udaljen od stupnja savršene znanstvene potpunosti teorije. Fizika danas korača prema

114

većim energijama na Teraskali (1 TeV=Tera elektron Volt ili 1012 eV) finim podešavanjima u nove modele i teorije fizike čestica i kozmologije. Velike su pokuse fizičari nekad izvodili pojedinačno ili na skali dvojice ili trojice fizičara! Sjetimo se pionirskih Galilejevih mjerenja u mehanici o univerzalnosti slobodnog pada prije više od 400 godina u Pisi i Padovi, javnih Experimenta nova (ut vocantur) Magdeburgica O. von Guerickea za fenomenološka poimanja sile, tlaka zraka i vakuuma, Foucaultovog pokusa koji dokazuje vrtnju Zemlje i utjecaj Coriolisove sile, Faradayevih i Hertzovih pokusa kao osnova elektromagnetske teorije u 19. stoljeću, Röntgenovog otkrića X-zraka, izumiteljskih i javnih Teslinih pokusa u američkoj fazi u polju elektromagnetizma i bežičnog prijenosa snage. Novovjekovni hod fizike resila je paradigma otkrivačkog i podučavajućeg pokusa: experimentum explanatum = razgovijetni pokus, onaj koji pokazuje i tumači, ali i dokazuje prirodnu pojavu i eventualnu tehničku primjenu. Suvremeni veliki pokusi su grandiozni na međunarodnoj skali po broju učesnika i država koje ih podržavaju, ali i po tome što ujedinjuju tri najvažnija znanstvena puta našeg doba: teoriju, pokus i simulaciju, kao nikada do sada. S njima i za njih, razvija se i tzv. četvrti put prema javnome mnijenju – put popularizacije novih znanstvenih spoznaja, očevida i novih zakonitosti fizike koje pokusi donose, kao i tumačenja složenih ideja zasnivanja i izvedbe eksperimenata. To je bitna karakteristika svih akceleratorskih pokusa, od najvećeg sudarivača čestica (LHC) u CERN-u, Tevatrona (Fermilab, SAD), DESY-a (Njemačka), do KEK-a (Japan). Svaki veliki pokus nužno prati i popularni znanstveni film, letak ili neko drugo tumačenje prema raznolikosti danas raspoloživih medija za širenje informacija.

U ovom izlaganju, na tragu krucijalnih približavanja velikih pokusa nove fizike javnosti, prikazat ćemo kratke znanstveno-popularne priloge: znanstveno-popularni film Hrvatske radiotelevizije o ljetnoj školi fizike u Zuozu (Švicarska) 2008. o očekivanoj novoj fizici (tzv. problemu hijerarhije) na LHC-u u CERN-u, te animaciju pomoću grafičke slike Escherovih konjanika za intuitivno poimanje simetrije čestica i antičestica (M. S. Escher, Regularna razdjelba u ravnini III, 1957.).

115

BLAŽENKA POLJAKZagreb, Hrvatska /Zagreb, Croatia

MEDIJI KAO ČIMBENIK U KREIRANJU SLOBODNOG VREMENA MLADIH

Mediji kao fenomen informiranja i komuniciranja postaju sve utjecajniji čimbenik kreativnog i prosocijalnog ponašanja pojedinaca i skupina. Rast i razvoj pojedinca danas je gotovo neizostavno popraćen medijskim utjecajem okoline što se odražava na ukupno ponašanje, kreativnost i komunikaciju mladih.

Utjecaj medija kao jednog od suvremenih faktora u slobodnom vremenu mladih osobito je značajan kroz pojavu njihova socijalno-interaktivnog odnosa. Današnja online generacija gubi neke oblike socijalnih komunikacija i ponašanja preuzimanjem i stvaranjem novih tehnoloških trendova što se ujedno odražava na sadržaj i strukturu slobodnog vremena mladih, kao i stilova života.

Provođenje slobodnog vremena mladih korištenjem raznovrsnih i nekontroliranih medijskih ponuda može biti destruktivno koliko i konstruktivno, te stoga predstavlja izazov za suvremenu znanost o odgoju. Sve više znanstvenih istraživanja upućuju na potrebu izgradnje novog pristupa pedagoški kompetentnih osoba u razvijanju kulture provođenja slobodnog vremena s obzirom na sve jači utjecaj medija u svakodnevnom životu.

MEDIA AS A FACTOR OF CREATING YOUTH’S FREE TIME

Media as an information and communication phenomenon are becoming a more influential factor in the creative and pro-social behavior of individuals and groups. Today, the growth and development of an individual is almost undoubtedly followed by the media influence of the environment, which reflects on the total behavior, creativity and communication of the youth.

The influence of media, as one of the modern factors in the youth’s free time, is especially important in their socially-interactive relation.

116

Today’s on-line generation is losing some of the forms of social com-munication and behavior by taking on and creating new technology trends that also reflects on the content and structure of the youth’s free time, as well as on their life style.

Spending the free time of the young by using various and uncontrolled media content can be as destructive as it is constructive, and is therefore a challenge for the modern education science. More and more scientific research points at the need for the educationally competent people to take a new approach in developing the culture of spending free time, considering the ever stronger influence of media in daily life.

BORIS POSTNIKOVZagreb, Hrvatska /Zagreb, Croatia

KULTURNE DIVERZIJE: STRATEGIJE MEDIJSKOG OTPORA

Izlaganje daje pregled raznovrsnih formi tzv. kulturnih diverzija – subverzivnog oglašavanja, varanja medija, piratskog radijskog emitiranja, preinačavanja oglasnih ploča – pokušavajući u okvirima (post)marksističke tradicije uspostaviti model teorijske artikulacije tih fenomena medijskog otpora ideološki dominantnim reprezentacijskim praksama. Kritika masovne kulture Horkheimera i Adorna, Bahtinov koncept karnevalizma, situacionistički détournement, Althusserova teorija ideologije i istraživanja britanske škole kulturalnih studija referentna su uporišta toga pokušaja. Problematiziranje suprotstavljenih pozicija ekonomskog determinizma, s jedne, i zagovaranja (relativne) autonomije kulture, s druge strane, njegov je glavni zadatak.

CULTURE JAMMING: THE MEDIA RESISTANCE STRATEGIES

This presentation provides an overview of the various forms of “culture jamming”: “subvertising”, “media hoaxing”, “pirate broadca

117

sting”, “billboard banditry” – in an attempt to establish a model within the (post)marxist tradition, one that would enable to theoretically articulate those phenomena of media resistance to representational practices of the dominant ideology. Criticism of the mass-culture by Horkheimer and Adorno, Bakhtin’s concept of carnevalism, situationists’ détournement, Althusser’s theory of ideology and inquiries of the British school of cultural studies are main references of that attempt. Its aim is to problematize confronted positions of economic determinism and (relative) cultural autonomy.

ERIKA PRIJATELJFaculty of Theology, University of Ljubljana, Slovenia /Teološki fakultet, Sveučilište u Ljubljani, Slovenija

HOW ARE THE IMAGE OF GOD AND IDEAS ABOUT RELIGION INFLUENCED BY THE MEDIA?

The study will focus on the relationship between the representations of God’s image in the Bible and on film. How is transcendence presented and what is Christology like in film production in the time that is either negligent of the religious and the transcendental or tries to reduce it to a matter of human intellect? How does Christ differ in the films by Pasolini, Zeffirelli and Gibson? Can Jesus Christ the Saviour be replaced by a popular action movie hero? The paper will deal with religion from another perspective, namely, it will try to see whether religion has truly disappeared from the public life as it is sometimes assumed. How were the ideas about God used or misused by some politicians and leaders, such as Osama bin Laden, Saddam Hussein, and George W. Bush? What to do if the media enable us to perceive how religion is made political and how politics is made religionist?

KAKO MEDIJI UTJEČU NA PREDODŽBU BOGA I IDEJE O RELIGIJI?

Ova će se studija usredotočiti na odnos između načina predočavanja Boga u Bibliji i na filmu. Kako se prikazuje transcendencija i kako

118

kristologija izgleda u filmskoj produkciji u vremenu koje se ili nemarno odnosi prema religioznom i transcendentalnom ili ga pokušava sažeti u doseg ljudskog intelekta? Kako se Krist razlikuje u filmovima koje su režirali Pasolini, Zeffirelli i Gibson? Može li se Isus Krist Spasitelj zamijeniti popularnim filmskim akcijskim junakom? Istraživanje će religiju istražiti i iz jedne druge perspektive, naime je li ona doista nestala iz javnoga života kao što se ponekad pretpostavlja. Kako ideje o Bogu upotrebljavaju ili zloupotrebljavaju neki političari ili vođe, kao što su Osama bin Laden, Saddam Hussein, George W. Bush? Što učiniti kad nam mediji omoguće da uočimo politizaciju religije i religiofikaciju politike?

IFIGENIJA RAČIĆHrvatski studiji, Sveučilište u Zagrebu, Hrvatska /Croatian Studies, University of Zagreb, Croatia

MEDIJSKA SLIKA FILOZOFIJE: 9. SVJETSKI BIOETIČKI KONGRES U RIJECI

Mnoga pitanja o primjeni i učinku novih znanstvenih i tehnoloških spoznaja u javni diskurs su uvela moralnu procjenu, a na istraživačku agendu znanstvene komunikacije stavila parafrazu »javnog angažmana s etikom«. U ovom izlaganju prikazat ću preliminarne rezultate istraživanja odnosa medija i filozofije u Hrvatskoj na primjeru 9. Svjetskog bioetičkog kongresa održanog u Rijeci od 3. do 8. rujna 2008., s glavnom temom »Izazovi međukulturne bioetike u 21. stoljeću«. Analizom uzorka hrvatskih medija ispitat će se glavne osobine medijskog praćenja Kongresa. Na osnovi dobivenih rezultata, cilj je izdvojiti temeljne probleme u odnosu medija i filozofije, ali i predložiti načine pomoću kojih bi se taj odnos mogao poboljšati.

MEDIA IMAGE OF PHILOSOPHY: 9th WORLD CONGRESS OF BIOETHICS IN RIJEKA

Many questions about the application and impact of new scientific and technological knowledge have brought in moral evaluation to

119

the public discourse as well as paraphrase of “public engagement with ethics” to the research agenda of scientific communication. The presentation will bring preliminary results of researching the relationship between the media and philosophy on the example of the 9th World Congress of Bioethics held in Rijeka from 3 to 8 September 2008 which focused on “The Challenge of Cross-Cultural Bioethics in 21st Century”. The main features of media coverage of the Congress will be examined by analysing the sample of Croatian daily newspaper. The purpose of presentation is to point out the fundamental issues in the relationship between the media and philosophy, but also to give recommendations for improvement of that relationship.

MARIO REBACZagreb, Hrvatska /Zagreb, Croatia

KINESKA, BUDISTIČKA I ZAPADNA MISAO – DRAMA SUSRETA

Kina je, potvrđujući i time svoje izvorno ime Zhongguo, Središnja Država, jedinstveno susretište triju velikih filozofskih tradicija – navlastite kineske, indijske u liku budizma od III. stoljeća te od kraja XIX. stoljeća nadalje i zapadne, u gotovo svim njenim likovima modernog doba. Masovan kulturni i uopće svjetonazorski transfer, i u slučaju budizma i kada je riječ o zapadnoj misli, poslužio je kao medij dubokih promjena u kineskoj kulturi, ali uz značajne razlike, koje se u izlaganju pokušavaju osvijetliti.

U oba slučaja import strane misli otvara kineskoj filozofiji nove obzore i mogućnost da, barem za neko vrijeme, riješi krizu u koju je zapala, i to dok je, također u oba slučaja, pridolazeća strana tradicija sama u krizi i unutarnjem previranju. Budizam, koji je ušao u Kinu miroljubivo, suočit će se nakon nekoliko stoljeća s revanšom neokonfucijanizma, čijoj je izgradnji pridonio i kojemu će odoljeti samo u specifičnom kineskom obliku chana/zena te kao sinkretička religijska sekta Čiste zemlje, dakle temeljito izmijenjen.

120

Zapadna misao, pak, isprva primljena tek kao sredstvo »jačanja nacije« suočene s imperijalističkom agresijom zapadnih sila i Japana, s vremenom će se ipak dovoljno ukorijeniti da posluži čak kao uzor za rekonstrukciju povijesti kineske filozofije, no ujedno će postati jasno da se kineska filozofija više ipak ne može »regenerirati« u svojoj izvornosti, i jedino što se može jest uspostaviti dijalog između već izmijenjene kineske te zapadne i dakako indijske filozofije, s potpunom neizvjesnošću što bi to moglo značiti za buduću kinesku i svjetsku filozofiju.

Začudo, izvan razmjerno uskog akademskog kruga sinologa, vanjski svijet je premalo svjestan sve dramatike spomenutih susreta filozofija, svjetonazora i kultura, iako doduše – prije svega preko ekonomije, politike, popularne kulture itd. – razabire da je tu riječ i o budućnosti globalne civilizacije, a na našim prostorima se ne može govoriti čak ni o elementarnoj upućenosti u prilike u suvremenoj kineskoj filozofiji. Kao dokaz vjerojatno bi bilo dovoljno zatražiti od sudionika u raspravi da nabroje trojicu značajnijih kineskih mislilaca XX. stoljeća.

CHINESE, BUDDHIST AND WESTERN THOUGHT – DRAMATIC ENCOUNTERS

Confirming its original name Zhongguo, Middle Kingdom, China is a unique meeting place of the three major philosophical traditions – proper Chinese, Indian in the form of Buddhism starting from the 3rd Century, and a Western one with almost all its modern schools and theories from the end of the 19th Century on. In both cases massive cultural and general world-view transfer turned to be a mediator of deep changes in Chinese culture itself, but there are also significant differences between the two, which the author tries to explicate.

In both cases import of the foreign thought helped Chinese philosophy to open new horizons and resolve, at least for some time, its own crisis, even though respective imported traditions were burdened with numerous problems themselves. Buddhism, which entered China peacefully, several hundred years later will be challenged by neoconfucianism, which itself benefited from Buddhist thinking, and as a result numerous Buddhist schools will be reduced to a specific Chinese invention chan/zen school and a syncretic religious Pure Land sect.

121

Western thinking however, which at first had been accepted only as a means to make China strong enough to stand against Western and Japanese imperialist encroachment, by the time took ground and was even used as a model to reconstruct the history of Chinese philosophy along the western line but it became also clear that bringing traditional Chinese thought back into life in its original forms was no more a viable option. The only way was to establish a dialogue among already trans-formed Chinese philosophy, Western philosophy and of course Indian thought, a dialogue with absolutely no guarantee of what it might imply for the future Chinese philosophy and world philosophy as well.

Strangely enough, besides quite narrow academic circle of sinologists not many people outside China realise the whole drama of those encounters of different philosophies, world-views and cultures, although there is some feeling that nothing less but the future global civilisation is at stake, induced mostly through the news on Chinese economic performance, politics, popular culture, etc. In our part of the world not even elementary knowledge of contemporary Chinese philosophy is present and as a proof it would be sufficient to ask the audience to name just three important 20th Century Chinese philosophers.

RENATA RELJAFilozofski fakultet, Sveučilište u Splitu, Hrvatska /Faculty of Philosophy, University of Split, Croatia

DINO RUDIĆFilozofski fakultet, Sveučilište u Zagrebu, Hrvatska (student) /Faculty of Philosophy, University of Split, Croatia (student)

NOVI MEDIJI I DOSTUPNOST GLAZBE: SOCIO-ETIČKE DILEME

Autori razmatraju promjene u odnosu prema dostupnosti glazbe koje se događaju u proteklih desetak godina, a koje su uvelike uvjetovane napretkom tehnologije. Novi mediji, poglavito Internet i MP3-format, radikalno su promijenili načine nabave, konzumacije i vrednovanja

122

glazbe općenito. Dok su ih korisnici objeručke prihvatili i organizirali zajednice oko tih medija te učinili svoj život praktičnijim i zabavnijim – istovremeno izrasta mnoštvo dilema u svezi naznačenog fenomena. U prvom planu su one koje s različitih aspekata, a poglavito sociološkog i etičkog, analiziraju prednosti i nedostatke ovakvog načina dolaska do glazbe. Glazbeno piratstvo, kao izravan rezultat razvoja novih tehnologija i medija, sada se sagledava i vrednuje u kontekstu nove društvene teorije umreženog društva. Autori analiziraju dani fenomen te propituju mjesto i ulogu glazbe budućnosti u odnosu na naznačene dileme.

NEW MEDIA AND THE AVAILABILITY OF MUSIC: SOCIOETHICAL DILEMMAS

The authors discuss the changes referring to the availability of music, which happened in the last ten years as the result of technological progress. New media, especially the Internet and the MP3 format, have radically changed the ways of supply, consumption and validation of music in general. While users accepted and organized the community around new media and made their lives more convenient and more fun, and at the same time a lot of dilemmas have arisen dealing with this specified phenomenon. Those dilemmas about various aspects, especially the sociological and ethical review of advantages and disadvantages of such approaches to music have come to the foreground. Musical piracy, as a direct result of the development of new technologies and media, is viewed and evaluated in the context of a new social theory of a networked society. The authors analyze the phenomenon and research the setting and the role of music in the future in relation to the outlined dilemmas.

123

SLOBODAN SADŽAKOVFilozofski fakultet, Univerzitet u Novom Sadu, Srbija /Faculty of Philosophy, University of Novi Sad, Serbia

MEDIJSKA (RE)PRODUKCIJA MORALNOG

Opće je poznata i priznata činjenica o velikom utjecaju koji mediji imaju u suvremenom društvu, odnosno činjenica o značajnoj ulozi medija u formiranju javnog mnijenja u njegovim različitim modalitetima. U tom kontekstu, važno je razmotriti i ulogu medija u procesu (re)produkcije određenih moralnih nazora. U izlaganju ćemo nastojati ukazati na neke aspekte utjecaja medija u formiranju modernog moralnog karaktera, odnosno u stvaranju kriterija kojima se neko ponašanje ocjenjuje kao moralno, nemoralno ili amoralno.

MEDIA (RE)PRODUCTION OF MORALITY

Generally known and acknowledged is the fact of great influence the media have in contemporary society, that is, the fact of important role of media in forming public opinion in its various modalities. For the context is also important to consider the role of media in process of (re)producing certain morals. The attempt in this exposition is to point at some aspects of media influence in forming of moral character, that is, in forming of criteria for evaluating certain behaviour as moral, immoral or amoral.

VERENA SCHUHBochum, Germany /Bochum, Njemačka

REFLECTIONS ON WEB 2.0

Over the last twenty years the Internet has changed human communication in many ways. Yochai Benkler agitates for Web 2.0 as an adequate communication platform for a vivid exchange of information.

124

In his book The Wealth of Networks: How Social Production Transforms Markets and Freedom he claims that information is unrivalled public good which therefore cannot be privatized or sold like other goods.

Access to free information belongs to the pillars of democracy. But is the Internet or Web 2.0 in a free and open democratic space or do monopolistic positions filter information on behalf of economical or political interests and abuses? Where do both the possibilities the Internet provides and the dangers it hides lie? Is its space open? Does it help us secure the freedom of thought or does it lead to information overload?

REFLEKSIJE O WEBU 2.0

Tijekom posljednjih dvadeset godina Internet je na mnoge načine promijenio ljudsku komunikaciju. Yochai Benkler zagovara Web 2.0 kao prikladnu komunikacijsku platformu za živu razmjenu informacija. S svojoj knjizi Bogatstvo mreža: Kako društvena proizvodnja transformira tržišta i slobodu (The Wealth of Networks: How Social Production Transforms Markets and Freedom) tvrdi da je informacija nekonkurentno javno dobro koje se prema tome ne može privatizirati ili prodati kao ekonomsko ili privatno dobro.

Pristup slobodnoj informaciji ubraja se u stupove demokracije. Međutim, nalaze li se Internet ili Web 2.0 u slobodnom i otvorenom demokratskom prostoru ili pak gomilanje monopola filtrira informacije u korist ekonomskih ili političkih interesa i zlouporaba? Gdje leže mogućnosti i opasnosti Interneta? Je li njegov prostor otvoren? Pomaže li nam u osiguravanju slobode mišljenja ili pak vodi do preopterećenosti informacijama?

125

KARL SIEREKPhilosophische Fakultät, Friedrich-Schiller-Universität Jena, Deutschland /Filozofski fakultet, Sveučilište Friedricha Schillera u Jeni, Njemačka

BILDANIMISMUS

Bewegungsorgien und Bildexzesse aktueller transkultureller Medienstrategien, von denen die User gewissermaßen physisch affiziert werden, weisen Bildeigenschaften auf, die in gängigen Medien- und Filmtheorien bis heute kaum artikuliert wurden. Wie ein Schatten verfolgen sie die dominanten Repräsentationsfunktionen und erzählen von der Wirkmacht der Bilder. Nicht abbilden, sondern verändern, bis in die Fasern des Betrachterkörpers: das ist ihre Devise. Animistisch daran ist ihr Insistieren auf der Lebenskraft des Unbelebten, ihre implizite Forderung nach Aufhebung der Dichotomie von Natur und Kultur, ihre Infragestellung des vorherrschenden Ich- und Subjektbegriffs und schließlich zusammenfassend: ihre ausgeprägte Bild-Pragmatik, die auf Wirkkraft, Effektivität und Veränderungsmacht der Bilder pocht.

ANIMIZAM SLIKE

Orgije pokreta i ekscesi slike u aktualnim transkulturnim medijskim strategijama, što takoreći fizički aficiraju korisnike, ukazuju na svojstva slike, koja u dosadašnjim popularnim medijskim i filmskim teorijama jedva da su bila artikulirana. Oni poput sjene prate dominantne reprezentacijske funkcije i govore nam o djelatnoj moći slika. Ne odslikavaju nego mijenjaju, sve do srži tijela promatrača: to je njihova deviza. Ono što je animističko u tome jest njihovo insistiranje na životnoj snazi neživoga, njihov implicitni zahtjev za ukidanjem dihotomije prirode i kulture, njihovo propitivanje vladajućeg pojma jastva i subjekta te, konačno, sažeto rečeno, njihova izrazita slikovna pragmatika koja igra na kartu djelatne snage, efektivnosti i preobražajne moći slika.

126

KORANA SIMONOVIĆZagreb, Hrvatska /Zagreb, Croatia

REKLAME I EMOCIJE

Rad se bazira na ideji da treba ispitati one procese medijskog oblikovanja ponašanja koji se baziraju na manipuliranju emocijama. Unutar te ideje postavlja se problem osvjetljavanja reklamnog zavođenja preko utjecaja na emocije. Tendencija je pokazati način na koji suvremene reklamne poruke podrazumijevaju korištenje emocija kao kanala preko kojeg se ponašanje tržišno oblikuje. U tom smislu, cilj rada je ispitati način na koji mediji, preko reklame kao ključnog procesa u tržišnoj razmjeni, usmjeravaju i koriste čovjekovu emocionalnost te koje su posljedice takvog usmjeravanja. U tom smislu, propitivanjem veze između reklamnih poruka i emocionalnih stanja osvjetljava se jedan od načina društvenog upravljanja emocijama. Zaključno se daje prikaz efikasnih modela kojima reklamne poruke potiču aktera na potrošačko djelovanje, iz kojih je vidljivo manipuliranje s ciljanim emocionalnim obrascima koji se utiskuju u čovjeka.

ADVERTISING AND EMOTIONS

The basis of this paper is an idea that it is important to question those processes of behavior forming by media which have basis in emotional manipulation. Within the idea, there is the problem of enlightening the advertising manipulation through impact on emotions. The tendency is to show how contemporary advertisements use emotions as a channel for the market-based behavior. The goal is to question the ways in which media, through advertisement as a process of market exchange, use and direct human emotionality and what are the consequences of that. In that way, with examination of the relation between advertisements and emotional affairs, it is possible to enlighten one of the ways of social government of emotions. The conclusion is a portrait of effective models for consumer behavior, where the manipulation with targeted emotional patterns, imprinted on man, is visible.

127

JOSIP ŠIMIĆFilozofski fakultet Družbe Isusove, Zagreb, Hrvatska /Faculty of Philosophy of the Society of Jesus, Zagreb, Croatia

ETIKA I ETIČNOST U MEDIJIMA PREMA UČENJU KATOLIČKE CRKVE

Katolička Crkva je, počevši od II. vatikanskog sabora (dekret Inter mirifica – o sredstvima društvenog saobraćanja, 4. prosinca 1963.), više puta progovarala o medijima, u različitim dokumentima i izjavama posvećenim našoj temi.

Papinska komisija za sredstva društvenog priopćivanja objavila je 25. svibnja 1971. »Pastoralni naputak o sredstvima društvenog priopćivanja« – Communio et progressio, a 15. studenoga 1971. »Načela za ekumensku suradnju s drugim kršćanskim crkvama i zajednicama, kada su u pitanju sredstva priopćivanja« – Les modes et les formes (Critères generaux pour la collaboration oecuménique dans le secteur des communications sociales). Kongregacija za katolički odgoj objavila je 19. ožujka 1986. »Smjerokaze za izobrazbu budućih svećenika o sredstvima društvenog priopćivanja« – (Dio sommo bene) Orientamenti per la formazione dei futuri sacerdoti circa gli strumenti della comunicazione sociale. Kongregacija za nauk vjere objavila je »Naputak II. vatikanskog sabora o nekim vidovima upotrebe sredstava društvenog priopćivanja u promicanju nauka vjere« – Istruzione Il concilio Vaticano II circa alcuni asspetti dell’uso degli strumenti di comunicazione sociale nella promozione della dottrina della fede.

Za nas je najvažniji dokument koji je 4. lipnja 2000. objavilo Papinsko vijeće za sredstva društvenog priopćivanja »Etika u sredstvima društvenog priopćivanja« – Great Good (Ethics in Communications), u kojem kaže da upotreba tih sredstava može donijeti veliko dobro, ali i veliko zlo za Crkvu i društvo. Dokument sintetizira sve što je do tada rečeno o medijima iznoseći potrebu etičkog pristupa i regulacije cijele tematike. Uz Uvod i Zaključak dokument sadrži tri dijela: 1. Sredstva društvenog priopćivanja u službi ljudske osobe, 2. Sredstva društvenog priopćivanja koja štete dobru osobe i 3. Neka važna etička načela.

128

Dokument upozorava kako mediji, koji tvore široku lepezu sredstava, sadržaja i učinaka, mogu biti korisni, ali i zloupotrijebljeni. Njihova moć i utjecaj u društvu raste, a korisni su i u naviještanju Evanđelja. Crkva ih pozitivno vrednuje, ali ističe da osobe koje rade u medijima trebaju biti etične i voditi računa o moralnoj tradiciji Crkve. Oni imaju pozitivnu ulogu u gospodarskom, političkom, kulturnom, odgojnom i religioznom razvoju društva, kao i dostojanstvu i sreći ljudske osobe. No oni mogu štetiti zajednici podupirući nepoštene gospodarske sustave, izazivati podjele, podupirati ugnjetavajuće režime, šireći površnost, ne poštujući tradicionalne kulture i boreći se protiv religije. Da bi se sve to izbjeglo dokument upozorava na nužnost primjene etičkih načela u medijima, nastojeći oko dobra zajednice i pojedinaca, posebno onih najugroženijih. Crkva treba nastojati oko veće etičnosti medija.

ETHICS AND THE ETHICAL IN THE MEDIA ACCORDING TO TEACHING OF THE CATHOLIC CHURCH

The Catholic Church has repeatedly, since the Second Vatican Council (decree Inter Mirifica – on the means of social communications, December 4, 1963), spoken about media in various documents and statements related to our theme.

Pontifical Council for Social Communications published on May 25, 1971 “Pastoral Instruction on the Means of Social Communication” – Communio et Progressio”, and on November 15, 1971, “Principles (Guidelines) for Ecumenical Cooperation with Other Christian Churches and Ecclesial Communities When the Means of Communication are at Question” – Les modes et les formes (Critères generaux pour la collaboration oecuménique dans le secteur des communications sociales). Congregation for Catholic Education released on March 19, 1986 “Guide to the Training of Future Priests concerning the Instruments of Social Communications” – Dio sommo bene) Orientamenti per la formazione dei futuri sacerdoti circa gli strumenti della comunicazione sociale. Congregation for the Doctrine of the Faith published on March 30, 1992 “Instruction on Some Aspects of the Use of the Instruments of Social Communication in Promoting the Doctrine of the Faith” – Istruzione Il concilio Vaticano II circa alcuni asspetti dell’uso degli stru

129

menti di comunicazione sociale nella promozione della dottrina della fede.

The document Great Good (Ethics in Communications) published by Pontifical Council for social communications on June 4, 2000, is the most important for us. This document points out that the use of the means can bring both great good and great evil for Church as well as for society. The document summarizes all what has been said about media by that time and emphasizes the need for an ethical approach and regulation of the whole theme. In addition to Introduction and Conclusion, the document consists of three parts: 1) Social communication that serves the human person, 2) Social communication that violates the good of the person, and 3) Some relevant ethical principles.

The document warns how media, which make a broad fan of means, contents and effects, can be useful and misused. Their power and influence in society grows, and the media can be useful in announcing of the Gospel. The Church views media in a positive way, but at the same time points out that the people, who work in media, should be ethical and take into account the moral tradition of the Church. Media have a positive role in the economic, political, cultural, educational and religious development of society as well as in dignity and happiness of the person. However, media can damage the community by supporting unfair economic systems, causing divisions, patronizing repressive political systems, spreading superficiality, not respecting traditional cultures and fighting against religion. In order to avoid all that, the document warns on necessity of application of ethical principles in media, striving for the good of the community and person, especially those most threatened. The Church needs to strive for the more ethical media.

130

GORDANA ŠKORIĆPhilosophische Fakultät, Universität Zagreb, Kroatien /Filozofski fakultet, Sveučilište u Zagrebu, Hrvatska

SUBJEKT UND MEDIUM IN DER KUNST

Der Schaffungsprozess wird oft als Ausdruck des „Subjektivismus” interpretiert. Bei Heidegger wird die Neuzeit als eine Epoche der „Metaphysik der Subjektivität” aufgefasst, worauf auch das moderne Konzept der „Autorschaft” bei Barthes und Foucault folgt. Hier will man auf mögliche verschiedene Interpretationen hinweisen.

Vom Beginn des 19. Jahrhunderts wird die Kunst für prozessuales Geschehen gehalten. Das Kunstwerk ist eine Auseinandersetzung zwischen dem Subjekt und dem Medium. Der Prozess des Machens ist kein Ausdruck des Subjektivismus, der alles Bestehende auf ein selbstbewusstes Subjekt zurückführt, sondern der Einblick in die mediale Konstitution des Subjekts, das Bedürfnis nach dem „Außenmedium”, worüber die ästhetische Anthropologie im 18. Jahrhundert gesprochen hat. Das Kunstwerk ist kein Ausdruck des Subjekts mehr, sondern ein Schauplatz. Subjekt und Medium sind hier nicht als Entitäten aufgefasst, sie selbst sind prozessual verstanden. Die Grundlage der künstlerischen Praxis besteht aus der Beziehung zwischen dem Subjekt und dem Medium, obwohl es keine harmonische Verbindung ist. Wir werden uns für ein Kunstwerk interessieren, das zwischen Subjektivität und Medialität besteht.

SUBJEKT I MEDIJ U UMJETNOSTI

Proces stvaranja često je tumačen kao izraz »subjektivizma«. Kod Heideggera je novovjekovlje shvaćeno kao epoha »metafizike subjektiviteta«, nakon čega slijedi i moderni koncept »autorstva« kod Barthesa i Foucaulta. Ovdje se želi ukazati na moguća drugačija tumačenja.

Od početka 19. stoljeća umjetnost se razumije kao procesualno događanje. Umjetničko djelo je rasprava između subjekta i medija. Proces činjenja nije izraz subjektivizma što sve postojeće svodi na samosvjestan subjekt, nego uvid u medijalnu konstituciju subjekta, potreba za

131

»vanjskim medijem«, o čemu je govorila estetička antropologija 18. stoljeća. Umjetničko djelo tako više nije izraz subjekta nego poprište. Subjekt i medij tu nisu shvaćeni kao entiteti, nego su i sami razumljeni procesualno. Temelj umjetničke prakse čini odnos subjekta i medija, iako to nije harmonijsko povezivanje. Zanimat će nas umjetničko djelo koje postoji između subjektivnosti i medijalnosti.

FULVIO ŠURANSveučilište Jurja Dobrile u Puli, Hrvatska /Juraj Dobrila University of Pula, Croatia

MASOVNI MEDIJI I SUVREMENI ČOVJEK

Dominantni znanstveno-tehnološki Aparat, kao posljednja etapa progresivnog procesa razvoja fenomenologije tehnike, doveo je do velikog i neizbježnog preokreta u shvaćanju ljudskih vrijednosti. Međutim, ako je njime u početku upravljao sam čovjek, danas je gore navedeni Aparat taj koji neizbježno upravlja ne samo samim sobom već i čovjekom, koji mu je pritom postao i funkcionalno podređen. Na jednak način možemo promatrati i masovne medije, glasnogovornike takva Aparata. Iako isprva samo kao sredstva, oni su se postupno razvijali i transformirali u zasebnu realnost koja teži tome da tu istu realnost postupno u potpunosti zamijeni. Riječ je o radikalnoj promjeni ako ne i transformaciji same stvarnosti, budući da svako sredstvo suvremene kompjutorske komunikacije predstavlja samo dio one »mreže« koja, u službi »mega-aparata« u vidu »virtualnog prostora«, predstavlja zaseban svijet unutar kojega je inhibiran svaki vid slobode djelovanja, osim propisanih, a priori uvjetovanih pravila koje čovjek mora slijediti da bi nešto značio u svijetu. Preokret, uslijed kojega su sredstva postala ciljem, nedvojbeno dovodi i do antropološke promjene uzrokovane upravo masovnim medijima. Čovjek, naime, nije nešto samo po sebi dano i zbog toga njegovo bivstvovanje u svijetu ovisi i o načinu na koji upravlja stvarnošću koja ga okružuje. Transformacija stoga ne zahvaća samo masovne medije već i samoga čovjeka, i to neovisno o načinu na koji koristi sredstva i neovisno o ciljevima koje on nastoji ostvariti

132

njihovom upotrebom. Riječ je zapravo o rađanju jednog novog tipa čovjeka: tehnološkog čovjeka.

THE MASS MEDIA AND THE CONTEMPORARY MAN

The dominant scientifically-technological apparatus, as the last stage and final completion of the progressive passing of the technique phenomenology, has brought about a big and inexorable inversion of all values. From simple means in the hands of man, it has become a self-functioning apparatus which includes man as its functional subject. This matter, generalized and extended to the whole world of technique, applies also to the mass media as its spokesman. Mass media evolved from simple instruments to a separate reality of their own. It was a radical change, as each computerized mass media represents only one part of the “web” which, in the function of “mega apparatus” in form of “cyberspace”, is, in fact, a separate world within which no freedom to act exists, except from that of following its rules, as an a priori conditioning in order to be somebody in the world. This inversion of the media into aims, also, clearly brings about an anthropological transformation caused by the mass media themselves. Human beings, in fact, are not “something” granted by their being; their existence in the world also depends on the way they manipulate the surrounding reality. Not only do the mass media transform themselves, but also man himself. And this happens independently from how he uses the media or from the aims he wants to achieve while using them. In fact, we are facing the birth of a new kind of man: the technological man.

133

MARIJA TODOROVSKASkopje, Macedonia /Skopje, Makedonija

THE JOINT EFFORTS OF THE THEORETICAL REALM OF PHILOSOPHY OF RELIGION AND OF THE MEDIA

IN SOLVING INTERRELIGIOUS AND INTRARELIGIOUS ISSUES

Philosophy of religion plays an important role in the systematic, meta-theoretical, and pluri-perspectivistic exposition and solving of inter-religious issues, being significantly accessible to the general public and substantially present in the media. In the in-depth scholarly research of intra-religious issues, however, philosophy of religion does not seem as helpful.

The major constituents of its theoretical corpus – the history of the development of the notion of God, the different approaches of the theories for the existence of God, the implications of the problem of evil, the aspects of the various theodicies, etc. – should become less esoteric and more open for the public, through the media, giving the possibility for better understanding of most religious concepts and facilitating the general perception of religion, its value and influences.

ZAJEDNIČKI NAPORI TEORETSKOG PODRUČJA FILOZOFIJE RELIGIJE I MEDIJA U RJEŠAVANJU

INTERRELIGIOZNIH I INTRARELIGIOZNIH PITANJA

Filozofija religije igra važnu ulogu u sustavnom, metateorijskom i pluriperspektivnom iznošenju i rješavanju intereligioznih pitanja, budući da je prilično dostupna široj javnosti i značajno prisutna u medijima. Međutim, u temeljitom školničkom istraživanju intrareligioznih pitanja, čini se da filozofija religije nije od velike pomoći.

Glavne sastavnice njezina teoretskog korpusa – povijest razvoja pojma Boga, različiti pristupi teorijama o opstojnosti Boga, implikacije problema zla, aspekti različitih teodiceja itd. – trebaju, posredstvom medija, postati manje ezoterične i više otvorene za javnost, omogućuju

134

ći time bolje razumijevanje većine religioznih koncepata i pospješujući općenitu percepciju religije, njenu vrijednost i učinke.

LINO VELJAKFilozofski fakultet, Sveučilište u Zagrebu, Hrvatska /Philosophische Fakultät, Universität Zagreb, Kroatien

MEDIJ IDEOLOGIJE

U ovom radu definira se pojam ideologije, kao i povezanost ideologije s predrasudama i stereotipima, razmatraju se modaliteti formiranja i širenja ideologije. Analizom socijalne i povijesne funkcije ideologije (pri čemu dodatnu teškoću može činiti to što se fenomeni ideologije javljaju u najrazličitijim, prividno međusobno isključujućim, a veoma često i posve neprepoznatljivim oblikovanjima) razotkriva se mehanizam proizvodnje, reprodukcije i učvršćivanja logike ropstva, ali ujedno i mehanizam preventivnog onemogućavanja osvješćivanja ropstva. Te mehanizme ne treba svoditi na tzv. masovne medije (iako je njihova uloga veoma značajna, danas možda i presudna), već je analizu nužno proširiti i na obrazovanje, kulturu, politiku itd. Učinci ideologijom posredovana duhovnog ropstva otkrivaju se kao napredovanje nihilizma, te se otvara pitanje o nužnosti alternative nadirućem nihilizmu.

DAS MEDIUM DER IDEOLOGIE

In diesem Beitrag werden sowohl der Begriff der Ideologie als auch die Verbundenheit der Ideologie mit den Vorurteilen und Stereotypen definiert; es wird über die Modalitäten der Entstehung und Verbreitung der Ideologie nachgedacht. Durch die Analyse der gesellschaftlichen und geschichtlichen Funktion der Ideologie (wodurch eine zusätzliche Schwierigkeit die Mannigfaltigkeit der sich scheinbar gegenseitig ausschließenden und sehr oft völlig undurchsichtigen Aspekte der Phänomenologie der Ideologie darstellen kann) werden sowohl die Mechanismen der Produktion, Reproduktion und Verstärkung der Knechtschaftslogik als auch der Mechanismus der präventiven Vereitelung der Belebung

135

von Knechtschaft enthüllt. Diese Mechanismen sollten keineswegs auf die s. g. Massenmedia beschränkt werden (obwohl die Massenmedia eine sehr wichtige, heute wahrscheinlich die entscheidende Rolle spielen). Die Analyse muss auf die Ausbildung, Kultur, Politik usw. ausgebreitet werden. Die Auswirkungen dieser durch Ideologie vermittelten geistigen Knechtschaft werden als Fortschritt des Nihilismus enthüllt. Dadurch wird die Frage um die Alternative zum vordringenden Nihilismus gestellt.

RADE VELJANOVSKIFakultet političkih nauka, Univerzitet u Beogradu, Srbija /Faculty of Political Sciences, University of Belgrade, Serbia

DEMOKRATIZACIJA MEDIJA, NOVE TEHNOLOGIJE I VJERODOSTOJNOST INFORMACIJA

U sveopćoj, planetarnoj isprepletenosti komunikacijskih kanala, kao obilja, mogućnosti za razmjenu informacija, u potpunoj ostvarenosti McLuhanove vizije globalnog sela, gubi se mogućnost provjere vjerodostojnosti informacija, njihovih izvora, faktografske vrijednosti i namjera koje pojedine poruke sadrže. Demokratizacija pojedinačnih medijskih sistema i globalnih okvira komuniciranja donosi više slobode u protoku informacija i daje više prostora za osobnu inicijativu u medijskom prostoru, a razne regulatorne okvire, kao oblike kontrole, čini neupotrebljivim i besmislenim. Tako se, s jedne strane, smanjuju stege koje su uvijek ugrožavale slobodan protok informacija, mišljenja, poruka, ali s druge strane, izmiču mogućnosti pouzdanog, objektivnog, provjerljivog saznavanja novog. Na paradoksalan način demokratizacija i pogotovo korištenje novih tehnologija, koje bezgranično šire mogućnost komuniciranja, povećavaju šanse sivim zonama politike, kapitala, vojnostrateških i kriminalnih grupa da, koristeći blagodati sveopćeg raz-voja, povećaju svoj utjecaj i moć. Kako održati javnu sferu konstruktivnom i djelotvornom zonom slobodnog građanstva i kako osigurati prevagu nad mogućom i uvelike vidljivom destrukcijom, to je pitanje koje mi se čini vrijednim rasprave.

136

DEMOCRATIZATION OF MEDIA FIELD, NEW TECHNOLOGIES AND VERACITY OF INFORMATION

In the broad-ranging planetary mixture of communication channels, as a plenty of possibilities for the exchange of information and in a total realization of McLuhan’s vision of the global village, the possibility of controlling the authenticity of information, their sources and factual values, as well as intentions that some messages contain, is being lost. The democratization of individual media systems and global communicational frames brings more freedom in information flow, gives more room for personal initiative in media field and makes various regulatory frames, which stand as means of control, useless and pointless. That is how, on one hand, the restraints that have always threatened the free course of information, opinion and messages are being minimized, but, on the other hand, the opportunities for gaining reliable, objective and certifiable information are slipping away. In a paradoxical manner, the democratization and especially the usage of modern technologies, which spread the communicational possibilities to infinity, are enhancing the chances of all political, military-strategic, criminal and capital areas to increase their power and influence by using the benefits of general development. How to maintain the public sphere as a constructive and efficient area of independent citizenry and how to secure the prevalence over a possible and considerably visible destruction are the questions worthy of a discussion.

MARICA VERNAZZAOdjel za filozofiju, Sveučilište u Zadru, Hrvatska /Department of Philosophy, University of Zadar, Croatia

HISTORIOGRAFIJA KROZ MEDIJE

U dosadašnjoj historiografijskoj praksi vizualni su se prikazi koristili uglavnom samo kao dopuna pisanom diskursu, a ne kao dijelovi samostalnog diskursa. Imamo naviku koristiti slike prvenstveno kao ilustracije pisanog izričaja. Korištenje slika kao osnovnog sredstva pri-

137

kazivanja povijesti, tek uz popratne verbalne komentare, usmjerava pažnju i ističe značenje dostupno isključivo putem vizualnih prikaza. Ova vrsta prikaza u mnogim slučajevima nudi uvjerljivije svjedočanstvo događaja i atmosfere prošlosti, i sve se više smatra ravnopravnim sredstvom prikazivanja povijesti.

Može li vizualni medij (fotografija, film, televizija, digitalni prikaz) prikazati istinsku esenciju historiografije? Osnovni problem historiofotije predstavlja vjerno »postavljanje povijesti na film«, odnosno prevođenje sadržaja pisanog diskursa na slikovni. Što se gubi u ovom procesu prevođenja? Koje su specifičnosti digitalne, filmske, radio i TV naracije u odnosu na tradicionalnu historiografiju? Iako je jasno da na ekranu ne vidimo same događaje, već odabrane slike tih događaja, u sadržaju i načinu svog prikazivanja vizualna je povijest jednako kompleksna kao i ostale vrste povijesnih prikaza. Često se zaboravlja da su i pisani povijesni prikazi odabrani, režirani i producirani kao i bilo koji film. Izlaganje pokušava ukazati na prednosti i nedostatke uloge medija u historiografiji te na njihov odnos prema tradicionalnim vrstama povijesne naracije.

HISTORIOGRAPHY THROUGH MEDIA

In former practice of historiography visual images were used only as a complement to the written discourse, and not as parts of discourse in its own right. We have a habit of using images primarily as illustrations to the written text. Using images as a principal medium of presenting history, only accompanied by verbal comments, focuses attention and emphasizes a meaning obtainable only through visual displays. This sort of representation in many cases offers more persuasive testimony of historical events and atmosphere, and is increasingly considered an equal means of presenting history.

Can the visual media (photography, film, television, digital representation) represent the true essence of historiography? The fundamental problem of historiophoty is how to faithfully “put history onto film”, i.e. to convey the contents of the written discourse to the imagistic one. What gets lost in this process of translation? What are some specific

138

features of digital, film, radio and television narration in comparison to the traditional historiography? Although it is clear that on the screen we see not the events themselves, but selected images of those events, visual history is in its contents and mode of presenting equally complex as every other type of historical representation. It is often forgotten that the textual historical representations are as much selected, directed and produced as any film. This paper attempts to specify advantages and disadvantages of the role of media in historiography as well as their relationship to the traditional means of historical narration.

NENAD VERTOVŠEKSveučilište u Zadru, Hrvatska /University of Zadar, Croatia

NOAM CHOMSKY, MEDIJSKE MANIPULACIJE I JAVNOST KAO »ZBUNJENO STADO«

Noam Chomsky, kao oštar kritičar suvremenih korporacija, centara moći i manipulacije masovnih medija, stalno upozorava na proizvodnju iluzija gdje vladajući slojevi žele posjedovati ekskluzivno pravo na istinu. Kontrola misli, stavova i ponašanja, organizirana i provedena kroz medije, uz sve veće pritiske globalizacije od kraja devedesetih godina 20. stoljeća i početkom 21. stoljeća, povećava tzv. »zbunjeno stado« i javnost postupno gubi svoju kritičnost i humanističku orijentaciju. Mediji, pod sve većim utjecajem globalnih korporacija, oglašivača i interesnih lobija, preoblikuju svijest građana i potrošača, koristeći čak i mitološke i feudalne obrasce i simboliku.

Nova virtualna stvarnost pojačava osjećaje nemoći, nasilja i poslušnosti. I novi mediji također gube svoj prvobitni inovativni, kreativni i slobodarski utjecaj. Je li budućnost »diktatora nasmijanih lica« iz svjetova »novih vrlih reklama« jedina koju možemo očekivati? Industrija stvaranja misli i stavova izolira ljude, a interese i predodžbe elite pretvara u (jedini) ispravan i mogući način gledanja na svijet.

139

NOAM CHOMSKY, THE MEDIA MANIPULATIONS AND PUBLIC AS “CONFUSED BEVY”

Noam Chomsky, as a fierce critic of modern corporations, centers of power and manipulation of mass media, constantly warns of the production of illusions where the establishment wants to own the exclusive right to the truth. Control of thoughts, attitudes and behaviour, organized and carried out through mass media, with the increasing pressures of the globalization processes since the end of 1990s and at the beginning of the 21st Century, increases the so-called “confused bevy” where public gradually loses its criticism and humanistic orientation. The mass media, under stronger influence of global corporations, advertisers and interest lobbies, redesign the consciousness of citizens and consumers, using even the mythological and feudal patterns and symbolism.

New virtual reality intensifies feelings of frustration, violence and obedience. And new media are also losing its original innovative, creative and liberal influence. Are “the smiling face dictators” from the worlds of “brave new commercials” the only future we could expect? Industry of creating thoughts and attitudes isolates people, and also transforms the interests and images of the elite to the only correct and possible perspective.

DAFNE VIDANECFaculty of Philosophy of the Society of Jesus, Zagreb, Croatia /Filozofski fakultet Družbe Isusove, Zagreb, Hrvatska

UNDERSTANDING OF NARRATIVE IN MEDIA

Charles Taylor, much known Canadian contemporary philosopher, holds a stand that people “grasp their life in narrative”. Following Taylor, we can claim that narrative is not just some new philosophical approach of understanding our life; on a contrary, narrative is way of living a life itself. But the question is: How do we live our life in the age dominated by TV, Internet, radio, etc.? Furthermore, are we aware that all glamorous audio-visual performances presented by any of

140

previously mentioned forms of media actually operate by creating and producing new kind of reality known as virtual reality, where ‘virtual’ is understood as something ideal or virtuous by itself?

Recent studies on media done by some (to us) less known theoreticians (mainly linguists) in the English speaking area tend to explain “the ways in which modes of story-telling are seamlessly transferred from one medium to another” (H. Fulton). They believe that “in the world dominated by print and electronic media, our sense of reality is increasingly structured by narrative”. In other words, films and series are telling us a story about ourselves. The author of this paper does not hold this stand, because she believes that ‘narrative’ is a term related with something more complex than ordinary story-telling. To discover what ‘narrative’ is and to understand Taylor’s claim from the beginning of this text, we need to distinct between two: (1) philosophical approach – narrative as a way of living life, and (2) semiotic approach – narrative as a story-telling. The first one belongs to philosophical anthropology and ethics, while the second is more related with the issue of narrative in the massmedia studies.

RAZUMIJEVANJE NARATIVNOGA U MEDIJIMA

Charles Taylor, glasoviti suvremeni kanadski filozof, zagovornik je mišljenja da se ljudski »život dohvaća u narativnome«. Na tragu Taylora možemo tvrditi da narativno ne podrazumijeva samo novi filozofski pristup tumačenja ljudskog života; nasuprot tome, narativno označuje življenje života kao takvog. Ali pitanje je: na koji način živimo vlastiti život u doba u kojem dominantnu ulogu imaju TV, Internet, radio itd.? Nadalje, jesmo li svjesni toga da sve te audiovizualne performanse koje proizvode ranije spomenute forme zapravo operiraju na način da kreiraju i proizvode novu vrstu stvarnosti – tzv. virtualnu stvarnost, pri čemu se ‘virtualno’ tumači, shvaća i uzima kao nešto idealno ili, bolje rečeno, vrlo po sebi?

Recentne studije o medijima, koje potpisuju kod nas manje poznati teoretičari (pretežito lingvisti) iz engleskog govornoga područja, idu za time da protumače »načine prema kojima se oblici pripovijedanja (…) prenose iz jednog medija u drugi« (H. Fulton). Ti su teoretičari

141

uvjerenja da »u svijetu u kojem dominiraju tiskani i elektronički mediji naš osjećaj stvarnosti sve više strukturira narativno«. Drukčije rečeno, filmovi i serije nam pričaju priču o nama samima. Autorica ovog uratka ne podržava to mišljenje iz razloga što vjeruje da je pojam narativnoga povezan s nečim što je puno kompleksnije u odnosu na obično pripovijedanje. Kako bismo otkrili što je u bîti narativno i kako bismo razumjeli Taylorovu tvrdnju koja stoji na početku ovoga sažetka, potrebno je razlikovati dvoje: 1.) filozofski pristup – narativno kao način življenja i 2.) semiotički pristup – narativno kao pripovijedanje. Ovo prvo spada na filozofsku antropologiju i etiku, dok se drugo više odnosi na pitanje pojma i značaja narativnoga u proučavanju mass-medija.

JANEZ VODIČARFaculty of Theology, University of Ljubljana, Slovenia /Teološki fakultet, Sveučilište u Ljubljani, Slovenija

MEDIA AS A SUPPORT AND AN OBSTACLE AT DEVELOPING SOCIAL SKILLS

Even Bandura found that children who merely saw videos of violent behavior were more prone to aggressive reactions later in life than those who have actually experienced it. Can we then say that the media has a bigger influence on learning than the children’s everyday experience in their own surroundings? Watzlawick’s constructivist thesis in communication sets, as a starting point, the world as a blank image that we shape and reshape on our own. Yet man always understands this truth within a social network, at least if we take Goleman’s research seriously. Rumors are a clear indicator of this attachment of an individual to a large communication network, when developing their own truth, view, directive to the world and themselves. When this intertwining is no longer personal, with clear and known authors, it can relieve us from fear of carefulness, hidden agendas, desire to keep our privacy. This kind of communication becomes more interesting than a fairy-tale from far, far away and therefore becomes a lot more direct and powerful. Is modern man increasingly incapable of direct social skills, thus

142

becoming socially irresponsible, even though he can be connected in a social network with people from all over the world? This question continues in researching the power that education has in preparing the youth for life, even with modern media. It is so called ‘weak thought’ in the field of relationships that could provide most help to a person who can not decide for an individual, because it is more important today to have a large quantity of social connections, then to be attached to only one person.

MEDIJI KAO POTPORA I PREPREKA RAZVOJU DRUŠTVENIH VJEŠTINA

Čak je i Bandura ustanovio kako su djeca koja su samo gledala televizijske slike nasilnoga ponašanja kasnije u životu bila sklonija agresivnim reakcijama od onih koja su ga stvarno doživjela. Možemo li mi zato reći da mediji imaju veći utjecaj na učenje od svakodnevnog iskustva djece u njihovom vlastitom okruženju? Watzlawickova konstruktivistička teza u komunikacijama postavlja, kao polazišnu točku, svijet kao praznu sliku koju mi samostalno oblikujemo i preoblikujemo. No čovjek tu istinu uvijek razumije u okviru društvene mreže, barem ako Golemanovo istraživanje shvaćamo ozbiljno. Glasine su jasni pokazatelj te vezanosti individue za širu komunikacijsku mrežu, u razvoju vlastite istine, gledišta, smjernice prema svijetu i sebi. Kada to preplitanje više nije osobno, s jasnim i poznatim autorima, ono nas može osloboditi straha od opreznosti, skrivenih namjera, želje da zadržimo našu privatnost. Ova vrsta komunikacije postaje zanimljivija od bajke iz davnih, davnih vremena te stoga postaje mnogo izravnija i moćnija. Je li moderni čovjek sve manje sposoban za izravne društvene vještine, postajući tako društveno neodgovornim, čak i ako se može povezati u društvenu mrežu s ljudima širom svijeta? To se pitanje nastavlja istražujući moć koju obrazovanje ima u pripremanju mladeži za život, čak i s modernim medijima. To je takozvana ‘slaba misao’ u polju odnosa koji mogu pružiti najviše pomoći osobi koja se ne može odlučiti za individuu, jer je danas važnije imati veću količinu društvenih veza, nego biti vezan uz samo jednu osobu.

143

DIVNA VUKSANOVIĆFaculty of Dramatic Arts, University of Arts in Belgrade, Serbia /Fakultet dramskih umetnosti, Univerzitet umetnosti u Beogradu, Srbija

MEDIA, KNOWLEDGE, REVOLUTION?

The text is dealing with a problem corpus of theoretical and practical potentials of knowledge development, in the frame of the current media culture’s action. The new perceptive/receptive paradigm, generated in the age of prevalence of the so-called optical mind over traditionally understood logos, influences not only the role change and the status of current opinion (against the world of commercial, mass entertainment, i.e. spectacle), but also principally changes its starting point, i.e. the ontological base of reality itself, by which, at the same time, the subject and methodology of many current researches are being transformed. This also has as its consequence the change directed to new understanding of revolutionary practice. Are these changes, done under the influence of current, technologically defined communications, based on surplus of IT values, only the higher level of knowledge development, its regress, or is it about the redefinition of the knowledge concept itself, and linked with previously mentioned is also the philosophy meaning, science, art, culture, also as revolution, in the environment which postulates new rules of game to “old regimes” of thinking and doing.

MEDIJI, ZNANJE, REVOLUCIJA?

Tekst tretira problemski korpus mogućnosti razvoja znanja (znanstvenog, filozofskog, umjetničkog) u kontekstu djelovanja suvremene medijske kulture. Naime, nova perceptivno/receptivna paradigma, generirana u doba prevalencije tzv. optičkog uma nad tradicionalno shvaćenim logosom, utječe ne samo na promjenu uloge i statusa suvremenog mišljenja (a u odnosu na svijet komercijalne, masovne zabave, tj. spektakla), već principijelno mijenja i njegovo polazište, odnosno ontološku osnovu same stvarnosti, čime se ujedno transformiraju i predmet i metodologija mnogih danas aktualnih istraživanja. Jesu li ove promjene, izvršene pod utjecajem suvremenih, tehnološki definiranih ko

144

munikacija, zasnovanih na višku (informatičkih) vrijednosti, samo viši stupanj razvoja znanja, njegov regres ili je pak ovdje riječ o redefiniciji samog koncepta znanja, a s ovim u vezi i pojmova filozofije, znanosti, umjetnosti i kulture u ambijentu koji postavlja nova pravila igre »starim režimima« mišljenja i djelovanja.

IVANA ZAGORACFaculty of Humanities and Social Sciences, University of Zagreb, Croatia /Filozofski fakultet, Sveučilište u Zagrebu, Hrvatska

“BECAUSE YOU ARE WORTH IT!”Boredom in a Media Overloaded Society

Kierkegaard said that boredom is the root of all evil. Bertrand Rus-sell supports that claim posing boredom as a vital problem for the moralist, since, in his words, at least half the sins of mankind are caused by the fear of it. That existentially disturbing state (Hellesnes) is today spread more than ever. This is a thought supported by numerous “social placebos” (Svendsen). Increasing number of “social placebos”, flashing and sparkling substitutes for a personal meaning, in turn reveals also increasing number of meanings needed to be covered. Discourse of media offers an insight into over-stimulation to which we are continuously exposed facing us with an interesting question: how is it possible that in a media overloaded society we can experience boredom more then ever before? Drawing from the work of philosophers, sociologists and media theoreticians, this paper offers a panoramic overview of that well-known state of mind which is continuously struggling with the worst condemption on one side, and the highest appraisal on the other. Does our modern way of living punish us with boredom, or is it a desired state which could offer greater insights into human nature and contribute to our culture? Main part of this paper is focused on this ambiguity with undeniable underlining certainty: boredom is here because we are worth it.

145

»JER VI TO ZASLUŽUJETE!«Dosada u medijima preopterećenom društvu

Kierkegaard navodi da je dosada korijen svega zla. Bertrand Rus-sell podupire tu tvrdnju smatrajući dosadu ključnim problemom za moralista budući da je, prema Russellovim riječima, najmanje pola grijeha čovječanstva uzrokovano strahom od dosade. To egzistencijalno uznemirujuće stanje (Hellesnes) danas je prisutno više nego ikada prije. Takvu tvrdnju podupire broj »društvenih placeba« (Svendsen). Povećanje broja »društvenih placeba«, privlačnih zamjena za osobna značenja, u povratnoj sprezi otkriva također povećani broj značenja koja treba zamijeniti. Diskurs o medijima nudi uvid u pre-stimulaciju kojoj smo kontinuirano izloženi i suočava nas sa zanimljivim pitanjem: kako je moguće da u medijima preopterećenom društvu možemo iskusiti dosadu više nego ikada prije? Oslanjajući se na radove filozofa, sociologa i teoretičara medija, izlaganje će ponuditi panoramski pregled tog dobro poznatoga stanja kontinuirano suočenoga s najgorom osudom, s jedne, i najvišim priznanjem, s druge strane. Kažnjava li nas dosadom naš moderan način života ili je to poželjno stanje koje može ponuditi značajne uvide u ljudsku prirodu, ali i pridonijeti kulturi općenito? Težište rada stavljeno je na tu dvojbu, s naglaskom na jednome: dosada je ovdje jer mi to zaslužujemo.

NADA ZGRABLJIĆ ROTAROdjel za turizam i komunikacijske znanosti, Sveučilište u Zadru, Hrvatska /Department of Tourism and Communication Sciences, University of Zadar, Croatia

TRANSFORMACIJE – RADIO OD McLUHANOVOG »BUBNJA PLEMENA« DO INTERNETA

Konvergencija medija donosi mnogobrojne promjene za klasične medije. Transformacija radija se nazire u različitim pravcima, a ovaj rad istražuje kako digitalizacija radijskih sadržaja mijenja društvenu funkciju toga medija. U knjizi Razumijevanje medija iz 1964. McLuhan je

146

upozorio na antropološke dimenzije radija i istaknuo njegovu ritualnu funkciju u zajednici. Radio je »bubanj plemena« u globalnom selu električne struje. Kao i bubanj plemena, tako i radio obilježava zajedništvo. Radio kao i bubanj plemena ima sposobnost u trenu »individualizam pretvoriti u kolektivizam«, može okupljati, umiriti te anticipirati ritualno vrijeme »mitskog pripovijedanja«. Neverbalna komunikacija, simboli, zvučni efekti, način uporabe riječi i način govora elementi su poruke i informacije koji formiraju zajedništvo među pripadnicima grupe slušatelja. To je kontekst ili »nadstruktura« koja je, smatra McLuhan, nužna za razumijevanje radijske komunikacije. Medijski prostor postmoderne virtualne kulture, omogućava razvoj i prilagodbu radijske komunikacije multimedijalnim mogućnostima. U kojem smjeru će se ta prilagodba razvijati? Za sada se može zaključiti da je kao primarni cilj istaknuto vrijeme – kao kategorija koja se može »zaustaviti« u konvergiranoj strukturi novog virtualnog radija. »Prostor« zajedništva, koji je tradicionalno obilježavao funkciju radija, transformiran je pri tom u potencijalne nekoherentne skupine virtualne globalne zajednice. To će zahtijevati nove koncepte radijskih programa i sadržaja.

TRANSFORMATIONS – RADIO FROM McLUHAN’S “TRIBAL DRUM” TO THE INTERNET

Convergence of the media brings many changes for the classic media. Transformation of radio is heading in different directions, and this paper explores how digitalization of radio contents changes the social function of this media. In his book Understanding Media (1964) McLuhan warned on the anthropological dimensions of radio and he pointed out its ritual function in the community. Radio is the “tribal drum” in the global village of electrical power. The radio, as well as the tribal drum, marked the community. They both have the ability to convert individualism into collectivism in a second, they can gather, calm and anticipate the ritual time of telling myth. Non-verbal communication, symbols, sound effects, ways of word use and ways of speech are elements of a message and information which form the togetherness among the listeners. It is a context or the superstructure which is, according to McLuhan, essential for understanding radio communication. Media space of

147

postmodern virtual culture enables development and adjustment of radio communication to the possibilities of multimedia. Which direction will the adjustment take? At this point we can conclude that the primary goal is time, as a category which can be stopped in a converged structure of a new virtual radio. The space of togetherness, which was traditionally the function of radio, has been transformed with this process into potential incoherent groups of virtual global community. This will create a need for the new concepts of radio programs and contents.

149





DAVOR BALIĆFilozofski fakultet, Sveučilište J. J. Strossmayera u Osijeku, Hrvatska /Faculty of Philosophy, J. J. Strossmayer University of Osijek, Croatia

MARKO MARULIĆ O FILOZOFIJI I FILOZOFIMA U SVOM EVANĐELISTARU

U svojoj moralnoteološkoj sintezi, koju je 1516. godine objavio pod neprozirnim naslovom Evangelistarium, Marko je Marulić izložio i svoje brojne stavove o filozofiji, filozofskim disciplinama, filozofskim školama i filozofima.

U trećem poglavlju treće knjige Evanđelistara istražio je Marulić temu: »Što je mudrost i gdje je valja tražiti?« (»Quid sit sapientia et ubi quaerenda«). Kada je razlikovao mudrost (sapientia) od razboritosti (prudentia), prihvatio je stoičku odredbu mudrosti: »znanje i spoznaja božanskih i ljudskih stvari« (divinarum humanarumque rerum scientia et cognitio). Svoju tvrdnju da je mudar samo onaj čije su vladanje i život u skladu s njegovim znanjem, potkrijepio je ovim razlikovanjem učenosti i mudrosti: »Ako tko izuči svu filozofiju a ne živi kako ona zahtijeva,

150

priznat ću da je učen, ali ne da je i mudar«. U svom daljnjem izlaganju o mudrosti, u sedmom poglavlju iste knjige Evanđelistara, zauzeo je i sljedeći stav: svaka disciplina, koja nije u suglasnosti s Evanđeljem, beskorisna je i čovjeka ne može učiniti mudrim, a time ni blaženim. Na svoj popis takvih disciplina Marulić je, uz pjesništvo, govorništvo i astronomiju, uvrstio i filozofiju. Iako se, tvrdi Marulić, filozofija hvali svojim bavljenjem mudrošću, i to tako što istražuje uzroke i narav stvarī, ona »ne zna pravo i istinito prosuditi što je čovjekov cilj.« Da »u nekom svom dijelu ne pomažu teologiju«, nitko ne bi trebao, misli Marulić, učiti filozofiju, pjesništvo, govorništvo i astronomiju. Od tih disciplina, preporučuje nam Marulić, treba uzeti samo ono što je prikladno za obrazovanje vjernika, dok ostalo treba odbaciti – »da ne šteti«.

Već u predgovoru Evanđelistara Marulić je nad sve znanosti uzvisio etiku, jer ona »razmatra o gojenju običajā i života« i zato jer čovjeka upućuje na načine s pomoću kojih će se odvratiti od zla i prionuti uz dobro. No, iako je o etici pisao kao »izvrsnoj vrsti poduke«, Marulić je istovremeno upozorio i na to da je ona tek dio »svjetovne i ljudske filozofije« (mundana et humana philosophia). Bilo bi lakomisleno i nerazumno, ističe Marulić, u bilo kojem pogledu usporediti filozofiju s »onim što nam je objavljeno od Boga«: »Pogriješiti su, zaista, mogli i sami filozofi, kao što su pogriješili u vrlo mnogim stvarima, jer su bili ljudi.«

Od brojnih Marulićevih stavova o filozofskim školama istaknut ću tek neke od onih koji se odnose na stoike. Premda se suglasio s njihovom odredbom mudrosti, Marulić je često kritizirao stoike. Naročito je oštar bio prema njihovu nauku o blaženstvu (beatitudo), o čem je svoje stavove iznio u šestom poglavlju »Samo Božja mudrost čini ljude blaženima« (»Quod sola Dei sapientia efficit beatos«) treće knjige Evanđelistara. Stoici nisu znali za istinsko blaženstvo, tvrdi Marulić, jer su naučavali: da je vrlina sama sebi plaćom; da životom u vrlini čovjek ostvaruje sve što mu je dovoljno; da je blaženstvo »mirovanje želja« (appetitionum quietitudo). Blaženstvo je, tvrdi Marulić, nebeska i vječna sreća koja pripada vrlini ukoliko se združi s pravom vjerom, pa ljude blaženima mogu učiniti samo Božja i kršćanska mudrost, a ne stoička filozofija, koja je »tako kruto i neljudski ograničena« jer naučava: »da bi bio blažen, mudrac se mora posve lišiti duševnih čuv

151

stava.« Stoička filozofija, poentira Marulić, ne pristaje »čovjeku, nego prije kamenu: ničemu se ne nadati, ni od čega strahovati, ni zbog čega se ne radovati, ni zbog čega se ne žalostiti.« Dakle, za potrebe svoje moralnoteološke sinteze Marulić izoštrava i svoje stavove prema etici kao filozofskoj disciplini, a njegov odnos prema stoičkoj etici u tom je smislu paradigmatičan.

MARKO MARULIĆ ON PHILOSOPHY AND PHILOSOPHERS IN HIS EVANGELISTARIUM

In his master-piece in the field of moral theology, which he published in 1516 under an untransparent title Evangelistarium, Marko Marulić also outlined many of his views of philosophy, philosophical disciplines, philosophical schools, and philosophers.

In the third chapter of the third book of Evangelistarium Marulić examines the topic: “What is wisdom and where is it to be sought?” (“Quid sit sapientia et ubi quaerenda”). In his distinction of wisdom (sapientia) from prudence (prudentia), he adopted the Stoic definition of wisdom: “knowledge and cognition of the divine and human things” (divinarum humanarumque rerum scientia et cognitio). His statement that wise is the man whose conduct and life are in harmony with his knowledge he supported with the following distinction between erudition and wisdom: “If a man absorbs entire philosophy but failes to live up to it, I shall admit that he is learned, yet not necessarily wise”. In his elaboration on wisdom in the seventh chapter of the same book of Evangelistarium, he states the following: discipline which is not in concordance with the New Testament is useless, and cannot make man wise and blessed. Besides poetry, oratory and astronomy, Marulić’s list of such disciplines also includes philosophy. Although, Marulić states, philosophy prides in its learning of wisdom by exploring the causes and nature of things, it “is unable to rightly and truly grasp the man’s goal.” If “in a certain part they did not assist theology”, no one, Marulić holds, should study philosophy, poetry, oratory or astronomy. From these discipilines, Marulić proposes, one should choose only what is appropriate for the education of the believers, while the rest should be abandoned – “to avoid corruption”.

152

In the introduction to Evagelistarium, Marulić awarded ethics the highest place among the sciences, for it “considers the cultivation of customs and life” and guides the man to seek ways by which he would avoid evil and endorse good. However, although he describes ethics as “an excellent kind of learning”, Marulić at the same time warns that it is but a part of “the worldly and human philosophy” (mundana et humana philosophia). According to Marulić, unreasoned and ill-considered would be a comparison of philosophy with “that which is revelated by God”: “Indeed, the philosophers themselves may have erred, just as they erred in great many things, for they are of human nature.”

From among Marulić’s many views on philosophical schools, I will draw attention to merely some referring to the Stoics. Although he agreed with their definition of wisdom, Marulić often criticized the Stoics. He particularly argued against their doctrine of beatitude (beatitudo), his viewes on this being outlined in the sixth chapter “Divine wisdom only makes people blessed” (“Quod sola Dei sapientia efficit beatos”) of the third book of Evangelistarium. According to Marulić, the Stoics had no knowledge of true beatitude, since they taught: virtue is itself a reward; in a life of virtue man fulfils all his needs; beatitude is quietude of appetites (appetitionum quietitudo). Further, beatitude is a heavenly and eternal happiness immanent of virtue if blended with true faith, and only God’s and Christian wisdom can make people bles-sed and not Stoic philosophy, “so rigidly and unhumanly confined” as it teaches: “to be blessed, a wise man must renounce passions of the soul.” Marulić concludes that Stoic philosophy does not befit “a man, but rather rock: hope for nothing, fear of nothing, rejoice over nothing, grieve over nothing.” Hence, for the purpose of his synthesis of moral theology, Marulić elucidates his own views of ethics as a philosophical discipline, in this light his attitude towards the Stoic moral philosophy being paradigmatic.

153

ERNA BANIĆ-PAJNIĆInstitut za filozofiju, Zagreb, Hrvatska /Institute of Philosophy, Zagreb, Croatia

ULOGA ZOROASTRU PRIPISANIH KALDEJSKIH PROROŠTAVA U FILOZOFIJI FRANE PETRIĆA

Spise poznate pod naslovom Kaldejska proroštva Petrić je na Plethonovu tragu pripisao Zoroastru i objavio ih u Dodatku svoje Nove sveopće filozofije 1591. te 1593. godine pod naslovom Zoroaster et eius CCCXX Oracula Chaldaica, eius opera e tenebris eruta et latine reddita: tu su donijeti Petrićev predgovor, grčki tekst spisa i Petrićev latinski prijevod. Spisi će zatim 1593. godine kao zasebno izdanje biti objavljeni u Hamburgu pod naslovom Magia philosophica hoc est Zoroaster et eius CCCXX Oracula chaldaica, ali bez grčkog teksta.

Poznato je da Petrić Zoroastru pripisanu filozofiju kao jednu »pobožnu filozofiju«, zajedno sa svojom vlastitom i s još tri druge pobožne filozofije, podastire papi Grguru XIV. kako bi ovaj njima zamijenio Aristotelovu »bezbožnu« filozofiju što se »posvuda predaje po školama«.

Petrić prema vlastitim riječima ulaže »ne malen trud« u prikupljanje 320 fragmenata raspršenih po djelima različitih autora poglavito novoplatonovske orijentacije, skupljajući ih u jedan cjelovit spis, koji tematski razlučuje u nekoliko podcjelina i prevodi na latinski.

Pitanje motiva tog »ne malog« Petrićeva truda uloženog u izdanje Kaldejskih proroštava najuže je povezano s pitanjem o ulozi koju u okviru njegove vlastite filozofije igraju učenja izložena u tim spisima, odnosno s pitanjem o specifičnosti njegove interpretacije, koju valja sagledati prije svega kroz usporedbu njegove interpretacije s onom Ficina, Pica i Steuca, najznačajnijih renesansnih promicatelja priscae theologiae i Zoroastra kao autora Kaldejskih proroštava. Na ta pitanja pokušat ćemo odgovoriti u ovom izlaganju.

THE ROLE OF CHALDAEAN ORACLES ATTRIBUTED TO ZOROASTER IN THE PHILOSOPHY OF FRANE PETRIĆ

Following in the footsteps of Plethon, Petrić attributed the writings known as Oracula Chaldaica to Zoroaster and published them among

154

the adiecta to Nova de universis philosophia in 1591, and in 1593 under the title Zoroaster et eius CCCXX Oracula Chaldaica, eius opera e tenebris eruta et latine reddita, containing Petrić’s foreword, the text in Greek and Petrić’s Latin translation. In 1593 the writings were published separately in Hamburg entitled Magia philosophica hoc est Zoroaster et eius CCCXX Oracula chaldaica, but without the Greek text.

There is evidence that Petrić submitted the philosophy he attributed to Zoroaster as a “pious philosophy”, together with his own and three other pious philosophies, to Pope Gregory XIV with an intention of replacing Aristotle’s “impious” philosophy “widely taught at schools”.

In his own words, Petrić embarked upon a laborious task of collecting 320 fragments embedded in the works of various authors of mainly neoplatonic orientation, compiling them into an integral work, which he thematically divided into several sections and translated into Latin.

The question of what may have motivated Petrić to undertake the publishing of the Chaldaean Oracles is most closely associated with the role the doctrines expounded in these writings played within his own philosophy–that is, with the question of his specific interpretation which should primarily be viewed through a comparison between his interpretation and that of Marsilio Ficino, Giovanni Pico, Agostino Steuco, the foremost Renaissance promotors of the ancient theology (prisca theologia) and Zoroaster as author of Oracula Chaldaica. These are the questions that will be tackled in this paper.

LUKA BORŠIĆInstitut za filozofiju, Zagreb, Hrvatska /Institute of Philosophy, Zagreb, Croatia

PRILOG ISTRAŽIVANJU PETRIĆEVA RAZUMIJEVANJA GLAZBE I NJEGOVA UTJECAJA NA MUZIČKU TEORIJU

I PRAKSU NJEGOVA DOBA

Premda Petrić nije posvetio nijedno cjelovito djelo glazbi, u svoje je doba bio cijenjen kao glazbeni teoretičar i njegov je utjecaj na kasno

155

renesansna promišljanja o glazbi bio značajan. To se zrcali ne samo u mišljenju Oddonea Zenattija, koji Petrića smatra boljim poznavaocem glazbe od najznačajnijih onodobnih glazbenih teoretičara (Zenatti navodi Galileia, Gaffurija i Valgurija), već i u činjenici da je Petrić još za života postao protagonistom dijaloga o glazbi (E. Bottrigari, Il Patricio, ovvero dei tetracordi armonici di Aristosseno, Bologna 1593) te je i utjecajan glazbeni teoretičar Giovanni Maria Artusi pisao o Petrićevu razumijevanju glazbe (La seconda parte dell’Artusi u kojem napada Bottrigarijev dijalog). Sam je Petrić o glazbi pisao relativno malo: ponajviše u La deca istoriale (6 knjiga) i u La deca disputata (1 knjiga), kao i u odlomcima u Discussiones peripateticae.

U ovom ću radu pokušati na temelju nekoliko odlomaka iz drugoga sveska Peripatetičkih rasprava objasniti Petrićevo viđenje »platonske glazbe«, tj. kako spojiti s jedne strane pitagorovsko matematičko utemeljenje glazbe i, s druge strane, razumijevanje glazbe kao dijela one poetike prema kojoj je riječ važnija od melodije i ritma.

A CONTRIBUTION TO PETRIĆ’S CONCEPTION OF MUSIC AND HIS INFLUENCE ON CONTEMPORARY MUSICAL

THEORY AND PRACTICE

Although Petrić did not write a treatise or a book exclusively dedicated to music, in his time he was appreciated as a musical theorist and his thought on music influenced late-Renaissance musical theories as evidenced in the writings of Oddone Zenatti, who considered Petrić a better connoisseur of music than many contemporary musical theorists (Zenatti quotes Galileo, Gaffuri and Valguri), but also in the fact that, during his lifetime, Petrić had become a protagonist in a dialogue on music (E. Bottrigari, Il Patricio, ovvero dei tetracordi armonici di Aristosseno, Bologna 1593). Moreover the influential musical theorist of the early 17th century, Giovanni Maria Artusi, wrote about Petrić’s understanding of music in his La seconda parte dell’Artusi, in which he attacked Bottrigari’s dialogue. Petrić himself did not write much about music: the most substantial parts one can find in his La deca istoriale and La deca disputata (of his Della poetica) and scattered throughout Discussiones peripateticae.

156

In this paper I will focus on Discussiones peripateticae as a source of Petrić’s understanding of “Platonic music”. The main problem discussed is how to connect Pythagorean-mathematical foundation of music on one side and, on the other, understanding of music as a part of the poetics according to which words are more important than music composed of melody and rhythm.

KREŠIMIR ČVRLJAKZavod za povijest hrvatske književnosti, kazališta i glazbe HAZU, Zagreb, Hrvatska /Institute of the History of Croatian Literature, Theatre and Music, Croatian Academy of Sciences and Arts, Zagreb, Croatia

SOKRAT U PETRIĆEVIM DISCUSSIONES PERIPATETICAE

Frane Petrić je krajnje visoko pozicionirao Sokrata u filozofskom životu Aristotela. Delfijski orakul i Sokratova Atena polovi su između kojih, po Petriću, valja tražiti autentičnu formaciju Filozofa. Nekim životopisnim vremenima (godina /olimpijada/ Sokratova prisilnog samoubojstva, godine /olimpijada/ Aristotelova slušanja Sokrata u Ateni) Petrić želi matematički dobiti godinu Aristotelova rođenja. Za volju toga podnijet mu je bilo vrtnju u krugu trojice nosivih izvora: Amonija Hermijina iz Aleksandrije, Diogena Laerćanina i renesansnog Guarina Guarinija Veronežanina. Od tolikih Sokratovih učenika i slušača, Petrić posebice apostrofira Kritona kao Sokratu najmilijega (»Socratis amantissimus« i »Socratis primarius amicus«).

Premda Sokrat nije ništa napisao, Petrić ga je, kako on to kaže, »iure optimo« posjeo u filozofskom pritaneju stožernih grčkih mislilaca od Talesa do Zenona iz Kitija Starijega. Po Laerćaninu, oslonom na Favorina, Pitagora se prvi poslužio definicijom, i to u matematici (»in mathematica materia«), ističe Petrić. Ali, obilnije služenje pripisuje Sokratu i njegovim razgovornicima. Tek za ovima slijede Aristotel i stoici, upozorava Petrić. Potom upozorava na mjesto u Metafizici, I, 987b gdje Aristotel upućuje na Sokratovo bavljenje ćudorednim pitanjima, a nimalo sveukupnim prirodninama u kojima je tražio ono sveopće i upra

157

vio svoje razmišljanje prema definicijama. Petriću je punu pozornost privukao Aristotel tvrdnjom o Sokratovu učestalom opetovanju da je stalno u potrazi za definicijama (»quod quid est«). Aristotel, po Petriću, do dna prozire to Sokratovo traženje: put do definicije put je zapravo do izvedbe zaključ[a]ka.

Pragmu Sokratovu i pragmu Aristotelovu pred smrtnom pogibli Petrić oštro razlučuje hodom prvoga ususret toj pogibli, a bijegom drugoga od te pogibli. Aristotelov bijeg iz Atene, u kojoj je Sokrat ostao skončati od smrtonosne trubeljike, nepisani je Aristotelov oporučni dokument kojim je onemogućio Atenjane da se po drugi put ogriješe o filozofiju. Atenska tamnica prvoga i eubejska Halkida drugoga dvije su velike odluke u općoj povijesti filozofije, koje Petrić tijesno povezuje u svoj njihovoj heterogenosti. Potreban je ipak neki delski ronilac koji bi se spustio do dna i odgonetnuo ono zajedničko im u tim odlukama. Sokrat ispija kukutu iz ljubavi duše prema učenju, kao što iz iste ljubavi Aristotel bježi od smrti, o čem usp. Nagovor na filozofiju, B 102.

SOCRATES IN PETRIĆ’S DISCUSSIONES PERIPATETICAE

Frane Petrić awards Socrates a distinguished position in the philosophical life of Aristotle. The Delphic oracle and Socrates’ Athens are the extremes between which, according to Petrić, the authentic formation of the Philosopher is to be found. Through the study of significant temporal periods (year /Olympics/ of Socrates’ forced suicide, years /Olympics/ of Aristotle’s hearing of Socrates in Athens), Petrić attempts to mathematically determine the year of Aristotle’s birth. In pursuit of this task, he balances between three authoritative sources: Ammonius Hermiae of Alexandria, Diogenes Laertius and the Renaissance humanist Guarino Guarini of Verona. From the many students of Socrates, Petrić particularly values Crito, as he was Socrates’ closest companion (“Socratis amantissimus” and “Socratis primarius amicus”).

Petrić deservedly (“iure optimo”, as he claims) places Socrates in the philosophical Pritanea of seminal Greek thinkers from Thales to Zeno the Elder, even though he authored no written works. According to Laertius, and also Favorinus, Pythagoras was the first to employ definition, and it was in the field of mathematics (“in mathematica mate

158

ria”), Petrić emphasizes. However, he attributes its developed and thorough usage to Socrates and his conversers. Only then do Aristotle and the Stoics follow in this path, warns Petrić. He also draws attention to a particular juncture in Aristotle’s work (Metaphysics, I, 987b) where Aristotle discusses Socrates’ treatment of ethical questions, as opposed to all natural things, from which the universal can be deduced, and where Socrates directs his thought towards definitions. Petrić is entirely occupied with Aristotle’s claim that Socrates continually reiterated his permanent search for definitions (“quod quid est”). According to Petrić, Aristotle fully comprehends Socrates’ quest and its implications: the search for definition is in actuality the path towards conclusion(s).

Petrić strongly contrasts Socrates’ and Aristotle’s attitude towards impending deathly danger: Socrates directly confronts death, where Aristotle flees from it. Aristotle’s escape from Athens, where Socrates remained to meet his end by drinking the poisonous hemlock, can be seen as his unwritten last will and testament, preventing the Athenians to sin twice against philosophy. The Athenian prison of Socrates and Aristotle’s Chalcis in Euboea are both capital pronouncements in the history of philosophy, between which Petrić is able to draw a comparison, notwithstanding their heterogeneity. It takes a Delian diver to reach the bottom of this layered difference, to uncover the commonalities within heterogeneity. Socrates’ love for knowledge leads him to drink his death in the form of Cicuta, while the same love drives Aristotle to flee mortal peril (cf. Protrepticus, B 102).

BRUNO ĆURKOInstitut za filozofiju, Zagreb, Hrvatska /Institute of Philosophy, Zagreb, Croatia

PRISUTNOST JURJA DRAGIŠIĆA U DIGITALNOM SVIJETU

Razvoj suvremenih elektroničkih servisa omogućio je lakši pristup mnoštvu knjiga, znanstvenih članaka, enciklopedija i priručnika. Na primjeru hrvatskog filozofa Jurja Dragišića (oko 1445–1520) pokazat

159

ću koliko ta suvremena tehnologija olakšava istraživanje njegova lika i djela.

Gallica, jedna od najvećih digitalnih knjižnica, koju je utemeljila Bibliothèque nationale de France, sadržava digitalizirano glavno Dragišićevo djelo De natura coelestium spirituum quos angelos vocamus. Budući da 38 stranica nije moguće u cijelosti pročitati, ova je digitalizacija tek djelomice uporabiva u znanstvene svrhe.

Uz to, među digitaliziranim knjigama i člancima na mreži može se pronaći tridesetak djela koje spominju Dragišića. Od djela tiskanih u 17. stoljeću izdvojio bih Vita reverendi Patris F. Hieronymi Savonarolae Ferrariensis, ord. Praedicatorum. Tomus alter, seu additiones (Parisiis, 1674) Gianfrancesca Pica, koji kratko na p. 217 izlaže o Dragišiću.

Od knjiga tiskanih u 18. stoljeću u cijelosti je na mreži dostupno sedam djela koja spominju Dragišića. Jedno je od njih Della storia del padre Girolamo Savonarola da Ferrara, Domenicano della congregazione di S. Marco di Firenze, libri quattro (Livorno: Nella stamperia di C. Giorgi, 1782) Pietra Vincenza Barsantija.

Među dostupnim djelima iz 19. stoljeća Dragišić je svojim ranim izdanjima zastupljen u dvjema glasovitim katalozima inkunabula: Panzer, Annales typographici (1802) i Hain, Repertorium bibliographicum (1826). Osim spomenutih bibliografija digitalizirano je i djelo Girolamo Savonarola: aus grossen Theils handschriftlichen Quellen (Berlin, 1836) Friedricha Karla Meiera, u kojem se franjevac Dragišić spominje zbog obrane Savonarole na p. 132.

Od djela što su tiskana krajem 20. stoljeća izdvojio bih:1. Lorenzo Polizzotto, The elect nation: the Savonarolan move

ment in Florence 1494–1545 (Oxford University Press, 1994), u kojem se na pp. 81–86 obrađuje Dragišićevo djelo Propheticae solutiones;

2. D. E. Bornstein and R. Rusconi (eds), Women and religion in medieval and Renaissance Italy (University of Chicago Press, 1996), zbornik koji sadržava članak: Gabriela Zarri, “Living Saints: A typology of female sancity in the early sixteenth century”, pp. 219–303, u kojem se Dragišić spominje zbog legende o sestri Archangeli Panigorola.

160

Među djelima iz 21. stoljeća na mreži je dostupan biografski leksikon Contemporaries of Erasmus: A Biographical Register of the Renaissance and Reformation, koji su uredili Peter G. Bietenholz i Thomas Brian Deutscher (Toronto: University of Toronto Press, 2003), a u koji je na p. 123 uvrštena Deutscherova natuknica »Giorgio Benigno Sal-viati (Juraj Dragišić)«.

Uporabom elektroničkih mreža vrlo brzo se može doći do podataka o najnovijim izdanjima u kojima je spomenut Juraj Dragišić. To su djela koja nisu dostupna u digitalnom obliku, ali se mogu jednostavno kupiti. Primjer za to je članak: Amos Edelheit, »Human will, human dignity, and freedom: A study of Giorgio Benigno Salviati’s early discussion of the will, Urbino 1474–1482«, Vivarium 46/1 (2008), pp. 82–114.

Na Hrčku, hrvatskom portalu znanstvenih časopisa u Republici Hrvatskoj, možemo zasad pronaći četiri članka o Jurju Dragišiću. U Hrvatskoj znanstvenoj bibliografiji nalazi se 30 bibliografskih jedinica koje se tiču Jurja Dragišića.

JURAJ DRAGIŠIĆ IN THE DIGITAL WORLD

The development of electronic services has provided easier access to a host of books, scientific articles, encyclopedia and reference books. On the example of the Croatian philosopher Juraj Dragišić (c. 1445–1520), I will show to what extent this modern technology aids the research of his life and work.

Gallica, one of the largest digital libraries established by the Bibliothèque nationale de France, files Dragišić’s major work De natura coelestium spirituum quos angelos vocamus in digital form. Since thirty-eight pages are not fully readable, the digital form of his work can but partly be used for scientific purposes.

Additionally, among the ditigalised books and articles online, about thirty of them mention Dragišić. Among the works published in the seventeenth century I will single out Vita reverendi Patris F. Hieronymi Savonarolae Ferrariensis, ord. Praedicatorum. Tomus alter, seu additiones (Parisiis, 1674) by Gianfrancesco Pico, who, on p. 217, gives a brief account of Dragišić.

161

Among the books published in the eighteenth century, only seven integral works mentioning Dragišić are available online. One of them is Della storia del padre Girolamo Savonarola da Ferrara, Domenicano della congregazione di S. Marco di Firenze, libri quattro (Livorno: Nella stamperia di C. Giorgi, 1782) by Pietro Vincenzo Barsanti.

In the online volumes of the nineteenth century, Dragišić is available with his early editions in the two famous incunabula catalogues: Panzer, Annales typographici (1802) and Hain, Repertorium bibliographicum (1826). Besides the mentioned bibliographies, the work Girolamo Savonarola: aus grossen Theils handschriftlichen Quellen (Berlin, 1836) by Friedrich Karl Meier has also been digitalised, in which the Franciscan Dragišić is mentioned in relation to the defence of Savonarola on p. 132.

From among the works published in the late twentieth century, I will point to the following:

1. Lorenzo Polizzotto, The elect nation: the Savonarolan movement in Florence 1494–1545 (Oxford University Press, 1994), in which, on pp. 81–86, Dragišić’s work Propheticae solutiones is being discussed;

2. D. E. Bornstein and R. Rusconi (eds), Women and religion in medieval and Renaissance Italy (University of Chicago Press, 1996), collected papers containing the article: Gabriela Zarri, “Living Saints: A typology of female sancity in the early sixteenth century”, pp. 219–303, in which Dragišić is mentioned in connection with the legend of sister Archangela Panigorola.

From among the works of the twenty-first century, the net provides a biographical lexicon Contemporaries of Erasmus: A Biographical Register of the Renaissance and Reformation, edited by Peter G. Bietenholz and Thomas Brian Deutscher (Toronto: University of Toronto Press, 2003), which, on p. 123, includes Deutscher’s entry “Giorgio Benigno Salviati (Juraj Dragišić)”.

By means of electronic nets and providers one can easily find data of the most recent publications containing reference to Juraj Dragišić. These works are not available in digital form, but they can on the other hand be purchased, such as the article: Amos Edelheit, “Human will,

162

human dignity, and freedom: A study of Giorgio Benigno Salviati’s early discussion of the will, Urbino 1474–1482”, Vivarium 46/1 (2008), pp. 82–114.

Hrčak, Croatian portal of the scientific journals published in the Republic of Croatia, lists four articles on Juraj Dragišić. Hrvatska znanstvena bibliografija contains thirty bibliographical entries pertaining to Juraj Dragišić.

HEDA FESTINIRijeka, Hrvatska /Rijeka, Croatia

FRANE PETRIĆ I ACASTOS, NASTAVAK I

Prethodno, u prošlogodišnjem izlaganju »Petrić i Acastos«, ustanovili smo da je Petrić najbliži platonovsko-novoplatonovsko-pitagorovskom izvorniku, ali je pridonio raščinjavanju klasične etičke vrline (osobito neki utilitaristički zahvati), da je vrlo blizak drugom modelu za uspoređivanje, Acastosu I (u umjetničkom stvaranju se našla sva religija i moralnost) i donekle se približava Acastosu II (jedino u svezi pravednosti).

S istim trima modelima sada prelazimo na usporedbu u odnosu na pjesničko umijeće, kako je izloženo u petnaest izabranih (prevedenih) Petrićevih tekstova u knjizi Ljerke Schiffler: Frane Petrić o pjesničkom umijeću (Zagreb: Institut za filozofiju, 2007). Pitat ćemo se koliko se u navedenoj usporedbi otkrilo, manje ili više, bliskosti s prethodnim zaključcima.

(Dakako, uz put će se pokušati ustanoviti da li je Petrićeva poetika samo obrana Platonove linije ili sadržava i neke elemente aristotelizma, što ga ne bi povezalo samo s barokom i romantizmom, nego i modernom estetikom.)

163

FRANE PETRIĆ E ACASTOS, LA CONTINUAZIONE I

Prima, in »Petrić ed Acastos« (2008), abbiamo visto che il Petrić è il più vicino al platonico-neoplatonico-pitagoreico origine, ma ha destruito le virtù etiche classiche (specialmente nella relazione all’utilitarismo), che è molto vicino al secondo modello, all’Acastos I (nell’arte si è trovata la religione e la moralità ) e si accosta ad Acastos II (il giusto).

Ora facciamo la paralela nel senso stesso dei tre modelli nella relazione all’abilità poetica conessi al quindici testi scelti dal Petrić da Ljerka Schiffler nel Frane Petrić o pjesničkom umijeću (Zagreb: Institut za filozofiju, 2007). Ci domanderemo quanto nella codesta paragone è, più o meno, rivelata la vicinanza con le conclusioni precedenti.

(Naturalmente, è ovvio cercare di constatare che la poetica di Petrić è solamente la difesa della linea platonica oppure contiene qualche elemento aristotelico, che non lo conneterebbe solamente con il baroco, oppure il romanticismo, ma anche con l’estetica moderna.)

MIHAELA GIRARDI-KARŠULINInstitut za filozofiju, Zagreb, Hrvatska /Institute of Philosophy, Zagreb, Croatia

JESU LI PETRIĆEVE DISCUSSIONES PERIPATETICAE POVIJEST FILOZOFIJE?

U referatu želim odrediti položaj Petrićevih Peripatetičkih rasprava u povijesti filozofije. Drži se da moderna povijest filozofije kao povijest razvoja filozofske misli započinje s Hegelom. Takvu tvrdnju čini plauzibilnom niz dohegelijanskih »povijesti filozofije«, koje povijest filozofije shvaćaju (i u tom smislu je i provode) kao pozitivističko, nekritičko izlaganje učenjā (doksografija).

Ipak, ono što se provodi kao suprotstavljanje i kritika ne može se proglasiti naprosto doksografijom, čak ni onda kada se temelji na doksografskim izvješćima, iako je ideja progresivnog razvoja misli nedvojbeno Hegelova. U referatu se obrazlaže da Petrićeva »povijest filozofije« u Peripatetičkim raspravama pokazuje niz sličnosti s onim što se

164

naziva »Aristotelovom poviješću filozofije«, a koju Petrić oštro napada u Peripatetičkim raspravama.

ARE PETRIĆ’S DISCUSSIONES PERIPATETICAE HISTORY OF PHILOSOPHY?

My paper aims to determine the position of Petrić’s Discussiones peripateticae in the history of philosophy. It is generally held that modern history of philosophy as a history of the development of philoso-phical thought begins with Hegel. Such a thesis owes its plausibility to a succession of pre-Hegelian ‘histories of philosophy’ which understand the history of philosophy (and in this sense interpret) as a positivistic, uncritical exposition of the learnings (doxography).

However, what is realized as expostulation and criticism cannot simply be labelled as doxography, even when based on doxographical reports, the idea of progressive development being undoubtedly Hegel’s. The paper shows that Petrić’s ‘history of philosophy’, as expounded in Discussiones peripateticae, exhibits a number of similarities with what is called ‘Aristotle’s history of philosophy’, which Petrić’s severely attacks in his Discussiones peripateticae.

IVAN KAPECZbirka rukopisa i starih knjiga, Nacionalna i sveučilišna knjižnica, Zagreb, Hrvatska /Department of manuscripts and old books, National and University Library, Zagreb, Croatia

ISHODIŠTE PETRIĆEVA POJMA VATRE IZ PETE KNJIGE PANCOSMIJE

U ovom radu nastojat ću povezati neke značajke pojma vatre, koji je Petrić preuzeo iz Oracula Chaldaica kojima se obilno služio, s njegovom raspravom o prvotnoj toplini u »De primario calore«, petoj knjizi Pancosmije u Nova de universis philosophia. U kaldejskoj tradiciji vatra je jedan od ključnih pojmova i njezina su svojstva imanentna naj

165

višem božanstvu, koje se, upravo po vatrenoj esenciji, kao Prvotni Um (Prima Mens) razlikuje od Drugotnoga (Secunda Mens). Po nekim interpretima vatra u Kaldejaca označava i samo prvotno božanstvo – Oca (Pater).

U petoj knjizi Pancosmije Petrić razrađuje kaldejsko shvaćanje i svoju interpretaciju potkrepljuje još i navodima iz Svetog Pisma, zatim Hermesa, Orfeja i Vergilija. Oblikujući pojam vatre prema svojoj filozofiji, on njezina svojstva – toplinu (calor), svijetlo (lux) i svjetlost (lumen) – određuje kao istu stvar i pojašnjava njezina svojstva kao božanske karakteristike.

Petrićeva interpretacija pojma vatre uglavnom se oslanja na zbirku fragmenata iz Kaldejskih proroštava koju je on sam sastavio. Ponekad su ti fragmenti izmješteni iz svog izvornog značenja, koje pokušavaju rasvjetliti i suvremeni istraživači (Kroll, Des Places, Majercik). Ovaj rad nastoji prikazati te razlike.

THE SOURCE OF PETRIĆ’S NOTION OF FIRE FROM THE FIFTH BOOK OF HIS PANCOSMIA

This paper aims to examine the connections between certain characteristics of fire Petrić had borrowed from the much-consulted Oracula Chaldaica and his discussion on the primary heat in “De primario calore”, fifth book of Pancosmia in Nova de universis philosophia. In Chaldean tradition fire is one of the basic notions and its features are immanent of the highest deity, which, on the basis of its fire essence, as the First Mind (Prima Mens) differs from the Secondary Mind (Secunda Mens). According to some interpretations, Chaldeans believed fire to be the First deity – Father (Pater).

In the fifth book of his Pancosmia Petrić elaborates the Chaldean understanding and supports his interpretation with the quotations from the Holy Scriptures, Hermes, Orpheus and Virgil. Shaping the notion of fire after his philosophy, he determines its features – heat (calor), light (lux) and luminosity (lumen) – as one and the same thing, and explains its features as divine characteristics.

Petrić’s interpretation of the notion of fire mainly leans on the col-lection of fragments from the Oracula Chaldaica which he himself had

166

compiled. Petrić’s fragments at times depart from their original meanings, which are the focus of contemporary research (Kroll, Des Places, Majercik). This paper will cast light on these differences.

PERSIDA LAZAREVIĆ DI GIACOMODipartimento di Scienze Linguistiche e Letterarie, Facoltà di Lingue e Letterature Straniere, Università degli Studi »G. d’Annunzio«, Chieti-Pescara, Italia /Odsjek za lingvističke i književne znanosti, Fakultet za strane jezike i književnosti, Sveučilište »G. d’Annunzio«, Chieti-Pescara, Italija

DVOSTRUKO SRETAN GRAD FRANE PETRIĆA

Ovim bi se referatom nastojalo pokazati kako na isti način na koji poruka utopije polazi od etimološkog značenja, tako i Petrićev Sretan grad, koji je napisan između Moreove Utopije i Campanellina La città del Sole, ima svoje polazište i ključno značenje upravo u etimologiji. Dvojnost koju Petrić naglašava, da čovjek ima dva glavna dijela svojega bića, tj. tijelo i dušu, i koja se ponavlja u raznim strukturama i stanovištima ovoga grada-države, nalazi se upravo u korijenu riječi felice.

S jedne strane ovaj termin sadržava u sebi ondašnju konotaciju po kojoj felice znači »produktivan«, a s druge strane pak felice kod Petrića znači i »blažen«. To su dva stupnja u koncepciji sreće kod Petrića koja međusobno nisu proturječna, već se nadopunjuju i ukrštaju: postizanje sreće u ovostranom životu poistovjećuje se s produktivnošću, koja vodi k postizanju onostrane sreće, tj. blaženosti.

TWICE HAPPY TOWN OF FRANE PETRIĆ

This paper deals with the etymology, and consequently with the meaning of Frane Petrić’s Happy Town (La città felice): written after Thomas More’s Utopia and before Tomaso Campanella’s The City of the Sun, Petrić’s Happy Town has its starting point and key meaning in the etymology of the term felice. This term contains the duality constantly pointed out in Petrić’s conception: since the human being consists

167

of body and soul, the duality is noted and repeated through various structures of this citystate.

On the one hand felice means “productive”, while on the other it means “blessed”. These are two levels in Petrić’s concept of human happiness that are not self-contradictory, but on the contrary they are connected and interrelated. The achievement of happiness in this world is identified with productivity that leads to everlasting happiness, i.e. blessedness.

IVICA MARTINOVIĆInstitut za filozofiju, Zagreb, Hrvatska /Institute of Philosophy, Zagreb, Croatia

OD CHARLESA SCHMITTA DO JAMESA HANKINSA: PROMJENE U PRIKAZU PETRIĆEVE FILOZOFIJE U ENGLESKIM SVEUČILIŠNIM UDŽBENICIMA

I PRIRUČNICIMA (1988.–2007.)

Kad je Charles Schmitt iznenada umro 1986. godine, dva njegova velika projekta nisu bila dovršena, a oba su smjerala prema novom sintetičkom prikazu renesansne filozofije. Prvi je bio pri samom kraju: The Cambridge History of Renaissance philosophy (1988), a drugi tek u nacrtu, s djelomice napisanim prvim dvama poglavljima: Renaissance Philosophy (Oxford, 1992), pripreman zajedno s Brianom Copenhaverom.

Prva je knjiga obradila renesansnu filozofiju u njezinu intelektualnom okružju i po disciplinama, a Petrićevi su filozofski uvidi obrađeni u pet poglavlja: o renesansnom razumijevanju filozofije; novim filozofijama prirode; astrologiji i magiji; retorici i poetici; napokon u poglavlju o teoriji povijesti. To je u engleskom jezičnom području prva povijest renesansne filozofije u kojoj je Petrićeva misao ocijenjena pod različitim vidicima. Očito, Panaugia i Panarchia nisu bile dostatne da bi Petrić ušao u povijest renesansne metafizike, Pampsychia i De humana philosophia da bi bio uključen u povijest renesansne psihologije i antropologije, a La città felice i Paralelli militari da bi bio spomenut u

168

povijesti političke filozofije i etike. Petrićeva dragocjena zbirka grčkih rukopisa, koja je završila u Escorialu, i njegova rukopisna ostavština od Vaticane do Ambrosiane nisu znamenitom Cresaninu osigurale da postane prikladnim primjerom u poglavlju o renesansnim rukopisima.

Kao princip organizacije za udžbenik Renaissance philosophy poslužile su »antičke filozofske tradicije koje je renesansa oživjela« (59), sa svrhom da se što bolje uoče, opišu i ocijene »razlike između aristotelizma i platonizma«. Petriću su u ovoj drugoj sintezi dodijeljene dvije važne uloge: »najznačajniji platonovac kasne renesanse« (187) i prvi, premda ne i najvažniji na popisu »novotara koji su detronizirali Aristotela« (285) u filozofiji prirode. Uz to, u poglavlju o platonizmu ponuđen je i njegov kratak filozofski portret. Ipak, filozofsko značenje Petrićeve misli stegnuto je isključivo na dva glavna filozofska djela: Discussiones peripateticae i Nova de universis philosophia. Princip organizacije, koji su pisci odabrali, dopuštao je, primjerice, da se u okvirima platonizma ili, točnije, antiaristotelizma ocijeni Petrićevo djelo Della poetica ili njegova polemika s Torquatom Tassom, ali se to nije dogodilo. Da je Petrić priredio drugi svezak za Opera omnia (1560) Giulija Camilla, da je preveo i objavio Proklova Elementa theologica et physica (1583), da je preveo i dvojezično tiskao pseudo-Aristotelovu Teologiju, Corpus Hermeticum i Oracula Chaldaica (1591), sve je to odgovaralo osnovnoj zamisli pisaca, ali taj dugotrajni i sustavni Petrićev napor za oživljavanjem zaboravljene misaone baštine Copenhaver nije primjereno ugradio u konačni tekst svoga sveučilišnog udžbenika.

Kad je pak pisala poglavlje »The philosophy of the Italian Renaissance« za četvrti svezak Routledge History of Philosophy, onaj koji je pod naslovom The Renaissance and the 17th century rationalism (1993) uredio G. H. R. Parkinson, Jill Kraye bila je u posve drugačijoj situaciji od Schmitta i Copenhavera. U tijesnim okvirima jednoga poglavlja ona je na kraju svoga teksta sažeto prikazala tri kasnorenesansne filozofije prirode: Petrićevu, Telesijevu i Brunovu, upravo tim redom. U njezinu tumačenju Petrić je svojom Novom sveopćom filozofijom ponudio Papi »ficinovski amalgam platonizma, novoplatonizma i kršćanstva, s posebnim naglaskom na drevnu teologiju« (47), a unutar prirodne filozofije izdvojio se od ostalih prirodnih filozofa svojim razumijevanjem prostora i praznine. Routledge History of Philosophy ponudila je čita

169

telju informaciju da je Petrić važan samo zbog svoje filozofije prirode i zbog svoga filozofskoga sustava, koji je pisan kao pia philosophia a ipak je završio na katoličkom Popisu zabranjenih knjiga.

A kad je, s vremenskim odmakom od Schmittovih projekata, James Hankins pripremao zbornik The Cambridge companion to Renais-sance philosophy (2007), odlučio je da njegov priručnik bude »vodič za najistaknutije teme renesansne filozofije, posebno one koje su bile pretresane u recentnoj znanstvenoj literaturi« (7). Prvi se dio izdanja usredotočio na oživljavanje antičkih filozofija i transformaciju aristotelizma, a drugi se bavio izvornim renesansnim doprinosima u pojedinim filozofskim disciplinama (8): filozofiji jezika, metafizici, kozmologiji, psihologiji, etici i politici. Već je u svom »Uvodu« Hankins uvrstio Petrića u niz »novih filozofa« od Nikole Kuzanskoga do Pierrea Gassendija, koji su, oslanjajući se na zanemarene antičke filozofije, predložili cjelovite alternative aristotelizmu i izazvali kršćansko pravovjerje (5). Miguel Granada je u poglavlju »New visions of the cosmos« prikazao četiri velika prirodna filozofa kasne renesanse: Telesija, Petrića, Bruna i Campanellu, a u Petrićevoj slici svijeta uočio tri obilježja: obnovu stoičkoga i platonovskoga svemira; »napadno tradicionalni karakter« njegova svemira unatoč inovacijama; značajno usavršenje »Telesijeve zamisli o homogenom i neovisnom prostoru« (276–278). Odlučne su za takvu interpretaciju Petrićeve prirodne filozofije bile svježe Granadine usporedbe Petrićeva sustava s Brunovom i Telesijevom prirodnom filozofijom. Petrić je izostao u poglavljima Hankinsova Companiona o oživljavanju platonizma, psihologiji, etici i političkoj filozofiji, što bi prema urednikovoj interpretaciji imalo značiti: u posljednja dva desetljeća nije došlo do bitnih novih spoznaja o Petrićevu mjestu u razvoju tih disciplina.

Ovi uvidi u novom svjetlu postavljaju stara pitanja: Kako protumačiti Petrićevu misao u kasnorenesansnom i ranonovovjekovnom konteks-tu? Kako Petrića smjestiti u povijest renesansne filozofije? Može li se išta promijeniti u sažetom prikazu Petrićeve filozofije? Je li opravdano Petrićevo mjesto u povijesti filozofije svesti samo na dva njegova glavna djela: Discussiones peripateticae i Nova de universis philosophia? Je li Petrić bio isključivo »novi filozof prirode«? Sva četiri proučavana izdanja ističu Petrića kao izvornog mislioca u prirodnoj filozofiji, ali

170

Granadina interpretacija u Hankinsovu Companionu, koliko god da je kratka, nadmašuje prethodne. To bi mogao biti putokaz kako stvaralački odgovoriti i na ostala postavljena pitanja.

FROM CHARLES SCHMITT TO JAMES HANKINS: CHANGES IN THE EVALUATION OF PETRIĆ’S PHILOSOPHY

IN ENGLISH UNIVERSITY TEXTBOOKS AND HANDBOOKS (1988–2007)

The sudden death of Charles Schmitt in 1986 brought to a halt two of his great projects, both aimed at a new synthesis of the Renaissance philosophy. The first project was practically completed: The Cambridge History of Renaissance philosophy (1988), and the second drafted, with partially finished first two chapters: Renaissance Philosophy (Oxford, 1992), prepared in collaboration with Brian Copenhaver.

The first book covers Renaissance philosophy in its intellectual context and by parts, Petrić’s views being discussed in five chapters: “The Renaissance concept of philosophy”, “The new philosophy of nature”, “Astrology and magic”, “Rhetoric and poetics”, and “The theory of history”. This is the first history of the Renaissance philosophy in the English-speaking scholarship in which Petrić’s thought has been treated under different vantage points. Apparently, Petrić’s place in the history of the Renaissance metaphysics could not have been earned by Panaugia and Panarchia, or by Pampsychia and De humana philosophia in the history of the Renaissance psychology, or by La città felice and Paralelli militari in the history of political philosophy and ethics. Petrić’s valuable collection of Greek manuscripts housed in Escorial, or his manuscript legacy filed from Vaticana to Ambrosiana have not earned him adequate prominence in the chapter on the Renaissance manuscripts.

“The ancient philosophical traditions that the Renaissance revived” (59) served as the main principle of organization for the textbook Renaissance philosophy, with the purpose of a better insight, description and evaluation of the “differences between Aristotelianism and Platonism”. In this second synthesis Petrić has been awarded two important roles: “the most imposing Platonist of the late Renaissance” (187) and the first but not the most prominent among “the novatores who de

171

throned the Stagirite” in philosophy of nature (285). In addition, in the chapter on Platonism Petrić’s philosophical portrait has been briefly outlined. However, the philosophical scope of Petrić’s thought has been narrowed dawn to two of his major philosophical works: Discussiones peripateticae and Nova de universis philosophia. The authors’ principle of organization would have allowed, for example, within the frame of Platonism or, more accurately, anti-Aristotelianism the assessment of Petrić’s work Della poetica or his polemics with Torquato Tasso, but this we have not witnessed. The fact that Petrić had edited the second volume of Giulio Camillo’s Opera omnia (1560), translated and printed Proclus’ Elementa theologica et physica (1583), translated and printed a bilingual edition of pseudo-Aristotelian Theology, also Hermetic Corpus and Chaldaean Oracles (1591) certainly fitted the basic editorial conception of this philosophical volume, yet Petrić’s devoted and systematic effort to revive the ancient philosophies has not been given deserved credit in the final text of Copenhaver’s guide.

However, while writing the chapter “The philosophy of the Italian Renaissance” for the fourth volume of Routledge History of Philosophy, the one entitled The Renaissance and the 17th century rationalism (1993), edited by G. H. R. Parkinson, Jill Kraye was in an utterly different position from that of Schmitt and Copenhaver. To the extent the synthesis allowed, at the end of her text she summarized three natural philosophies of the late Renaissance in the following order: that of Petrić, Telesio and Bruno. In her interpretation with his Nova de universis philosophia Petrić “offered the Pope a Ficinian amalgam of Platonism, Neoplatonism and Christianity, with particular emphasis given to the ancient theology” (47), and within natural philosophy distinguished himself among other natural philosophers by his understanding of space and vacuum. According to Routledge History of Philosophy, Petrić stands out for his natural philosophy and his philosophical system constructed as pia philosophia, yet his name was listed on the Index of Prohibited Books.

While preparing The Cambridge companion to Renaissance philo-sophy (2007) from a more recent perspective, James Hankins designed it to be “a guide to the most distinctive themes and important contributions of Renaissance philosophy, especially those that have been discussed in recent scholarly literature” (7). The first part of the volume

172

focuses on various revivals of ancient philosophy and the transformation of Aristotelianism, while the second “dwells on the original contributions of the period in the philosophy of language, metaphysics, cosmology, psychology, ethics, and politics” (8). In his “Introduction” Hankins has included Petrić among the “new philosophers” from Nicholas of Cusa to Pierre Gassendi, who, while drawing on neglected ancient philosophies, proposed comprehensive alternatives to Aristotelianism and challenged Christian orthodoxy (5). In the chapter “New visions of the cosmos”, Miguel Granada described four great natural philosophers of the late Renaissance: Telesio, Petrić, Bruno and Campanella, and in Petrić’s world picture observed three characteristics: renovation of the Stoic nad Platonic universe; “a markedly traditional character” of Petrić’s universe in spite of his innovations; a significant refinement of “Telesio’s conception of homogeneous and independent space” (276–278). Such interpretation of Petrić’s natural philosophy owes much to Granada’s original comparisons between Petrić’s system with the natural philosophy of Telesio and Bruno. In the chapters of Hankins’s Companion dealing with the revival of Platonic philosophy, psychology, ethics and political philosophy Petrić is not mentioned. Editor’s interpretation may lead us to the conclusion that, since 1993, no new contributions to Petrić’s place in the development of these disciplines in the Renaissance have been made.

Although contemporary English textbooks and handbooks rightly include Petrić among the foremost Renaissance philosophers, these considerations cast new light on the much-raised questions: How to interpret Petrić’s thought in the context of the late Renaissance and the early modern period? How to place Petrić in the history of the Renaissance philosophy? Can any changes be made in the short survey of Petrić’s philosophy? Is it just for Petrić to earn his place in the history of philosophy by merely two of his works: Discussiones peripateticae and Nova de universis philosophia? Was Petrić no more than a “new philosopher of nature”? Without exception, the four editions under study agree that Petrić was an original thinker in natural philosophy, yet Granada’s interpretation in Hankins’s Companion, if concise, surpasses all the former. It could serve as a guideline in the future creative treatment of other open questions.

173

TOMÁŠ NEJESCHLEBACentre for Patristic, Medieval and Renaissance Texts, Palacký University, Olomouc, Chech Republic /Centar za patrističke, srednjovjekovne i renesansne tekstove, Sveučilište Palacký, Olomouc, Češka Republika

FRANE PETRIĆ AND THE IMMORTALITY DEBATE

By the fifteenth century the immortality of the soul had already earned its place among the topics of the Renaissance philosophical debate and was soon to become one of the most important questions. Divergences between the Neoplatonic solution of the problem by Marsilio Ficino on the one hand and dissimilar interpretations of Aristotle on the other hand led to the forbidding to advocate the Alexandrist and Averroist positions as it was prescribed by the bull Apostolici regiminis at the Fifth Lateran Council in 1513. The polemic had escalated especially after the publication of the Tractatus de immortalitate animae (1516) by Pietro Pomponazzi, which fundamentally influenced the discussion of the problem in the sixteenth century.

This paper aims to examine the place of Frane Petrić in this philosophical debate, which was earlier sketched (but only in one paragraph) by Giovanni di Napoli in his book L’immortalità dell’anima nel Rinascimento (Torino, 1963). Considering that Petrić has not written a special treatise on the immortality of the soul, the paper has two tasks. The first is to summarize his critique of Aristotle and Aristotelism in his Discussiones peripateticae where he shows that he is well aware of the ambiguity of the interpretation of Aristotle’s doctrine of the soul. The second objective is to reconstruct his notion in the Pampsychia with respect to his Antiaristotelism and to the earlier Neoplatonic solutions of the problem.

FRANE PETRIĆ I RASPRA O BESMRTNOSTI DUŠE

Od 15. stoljeća besmrtnost je duše zauzela svoje mjesto među temama renesansne filozofske raspre i uskoro postala jednim od najvažnijih pitanja. Divergencije između Ficinova novoplatonovskog rješenja

174

problema s jedne strane i različitih tumačenja Aristotela s druge strane vodile su zabrani da se brane stajališta aleksandrista i averoista, kako je to naloženo bulom Apostolici regiminis na Petom lateranskom saboru 1513. godine. Polemika se posebno zaoštrila nakon što je objavljen Tractatus de immortalitate animae (1516) Pietra Pomponazzija, djelo koje je bitno utjecalo na raspre u sljedećim desetljećima pa sve do kraja 16. stoljeća.

Izlaganju je cilj istražiti mjesto Frane Petrića u ovoj filozofskoj raspri, što je ranije, ali samo u jednom odlomku, ocrtano u knjizi L’immortalità dell’anima nel Rinascimento (Torino, 1963) Giovannija di Napolija. Kako Petrić nije napisao posebnu raspravu o besmrtnosti duše, izlaganje ima dvije zadaće. Prva je sažeti njegovu kritiku Aristotela i aristotelizma u Discussiones peripateticae, gdje on pokazuje da je posve svjestan dvoznačnosti u tumačenjima Aristotelova nauka o duši. Druga je zadaća rekonstruirati Petrićevo poimanje duše u Pampsychiji s obzirom na njegov antiaristotelizam i ranija novoplatonovska rješenja problema.

SNJEŽANA PAUŠEK-BAŽDARZavod za povijest i filozofiju znanosti HAZU, Zagreb, Hrvatska /Institute of the History and Philosophy of Science, Croatian Academy of Sciences and Arts, Zagreb, Croatia

ALBERT VELIKI I ALKEMIJA

Albert Veliki ušao je u povijest znanosti i filozofije svojim tumačenjima Aristotelove prirodne filozofije, logike, etike, metafizike i politike. U svojoj svestranosti nije mogao izostaviti alkemiju. Smatrao je da je alkemiju dijelom prirodna znanost, a dijelom magija. Upravo je magija ona snaga koja alkemiji dopušta da oponaša prirodu. Ne zna se pouzdano je li Albert Veliki autor svih alkemijskih djela koja mu se pripisuju. No, pouzdano se zna da je, pored klasičnih djela europskog prirodopisa De animalibus i De vegetalibus, napisao i djelo De rebus metallicis et mineralibus.

175

U njemu je, osobito u trećoj knjizi, izložio svoje poglede o alkemiji. Prihvativši Aristotelov nauk o prvoj materiji (prima materia), o mogućnosti ugrađivanja i lišavanja njezinih svojstava, te nauk o četirima počelima, Albert je prihvatio i mogućnost alkemijske pretvorbe običnog metala u plemenito zlato. Prihvatio je živa-sumpornu teoriju o građi metala. Tako je živa njihova metaličnost (počela: voda i zemlja), a sumpor njihova masna, goriva tvar (počela: vatra i zrak). No, poput Avicene, on je izložio i svoju kritiku alkemijskog zlata. Za razliku od prirodnog, alkemijsko zlato može izdržati probu vatrom nekoliko puta, ali naposljetku prelazi u pepeo.

ALBERT THE GREAT AND ALCHEMY

Albert the Great has earned his place in the history of science and philosophy by his interpretations of Aristotle’s natural philosophy, logic, ethics, metaphysics and politics, adding alchemy to this impressive breadth of learning. He viewed alchemy as half natural science and half magic. Thanks to its magic power alchemy is able to imitate nature. It is not known for certain whether Albert the Great authored all alchemical works ascribed to him. However, besides the classics of European natural sciences – De animalibus and De vegetalibus – he is known to be the author of De rebus metallicis et mineralibus.

In it, particularly in the third book, he expounded his views of alchemy. Having adopted Aristotle’s doctrine of the prime matter (prima materia), of the possibility of adding and eliminating its features, along with the doctrine of the four principles, Albert accepted the possibility of alchemical transformation of ordinary metal into precious gold. He also adopted the mercury-sulphur theory of the composition of metal. Thus mercury is their metallic nature (principles: water and earth), and sulphur their fat, flammable matter (principles: fire and air). Similar to Avicenna, he also elaborated his criticism of the alchemical gold. Unlike the natural, alchemical gold can be repeatedly exposed to fire, but consequently turns to ashes.

176

ESTELLA PETRIĆ-BAJLOEnglish Department, University of Zadar, Croatia /Engleski odjel, Sveučilište u Zadru, Hrvatska

DAVID SKRBINA ON FRANE PETRIĆ AND PANPSYCHISM IN CONTEMPORARY SCIENCE AND PHILOSOPHY

It can be briefly stated that Pampsychia, the third part of Frane Petrić’s Nova de universis philosophia, has not attracted much attention by scholars of the English speaking world so far. To that extent Skrbina’s writings on a renaissance of panpsychism in several areas of inquiry in recent years deserve welcome. As he explicitly states in all of his works, panpsychism has a long history in human thought, having already occupied a particular place in early philosophy. But “the term itself is relatively new, introduced by Patrizi in the sixteenth century.” (Skrbina, 2003: 6).

David Skrbina, a professor of philosophy at the University of Mi-chigan, was born in Detroit in 1960. He received his MA degree in mathematics in 1993 and a PhD in philosophy in 2001. He promotes eco-philosophy based on the idea of participatory mind which he considers an alternative to materialism and dualism embedded in the mechanistic worldview. In his most notable titles Skrbina regularly refers to Petrić’s Pampsychia. Especially relevant for our examination of the ways Skrbina refers to Petrić are three titles:

1. “Panpsychism as an Underlying Theme in Western Philosophy”, Journal of Consciousness Studies, Vol. 10, No. 3, March 2003, pp. 4–46;

2. Panpsychism in the West (A Bradford Book, Cambridge, Mass.:The MIT Press, 2005, 1st ed.);

3. Mind that Abides: Panpsychism in the New Millennium (Advances in Consciousness Research 75, John Benjamins Publishing Company, 2009).

According to Skrbina, it was Renaissance naturalism which especially contributed to the development of panpsychist ideas. “Cardano, Telesio, Patrizi, Bruno, Campanella … all born in the sixteenth cen

177

tury, they were among the leading intellectual figures of their age. All disdained the standard theology, all opposed the dominance of Aristotelianism and scholasticism, and all looked to nature for insights into reality.” (Skrbina, 2005: 67). And that nature can in no way be considered irrational (res irrationalis), as Petrić argues in the fifth book of his Pampsychia (in Nova de universis philosophia, f. 59.2).

Dealing with the development of panpsychism in the West and its perspectives in the third millenium, Skrbina also takes into consideration (recent) objections to panpsychist worldview. Nevertheless he concludes that materialism has reached its terminal stage and that “pan-psychism appears able to provide the foundation for a new worldview in a way that deeply addresses the root issues.” (Skrbina, 2005: 269). The aim of this paper is to examine Skrbina’s approach to Petrić’s contribution in this respect.

DAVID SKRBINA O FRANI PETRIĆU I PANPSIHIZMU U SUVREMENOJ ZNANOSTI I FILOZOFIJI

Pampsychia, treći dio Petrićeve Nove sveopće filozofije, najkraće rečeno, dosad nije pobuđivala neku veću pažnju istraživača engleskog govornog područja. U tom bi smislu trebalo pozdraviti radove Davida Skrbine o renesansi panpsihizma zadnjih godina u nekoliko različitih smjerova istraživanja. Kao što autor izrijekom naglašava u svim svojim radovima, panpsihizam je odavno zauzeo posebno mjesto u dugoj povijesti ljudske misli, počevši već od najranijih razdoblja filozofije. Međutim, sam je »termin relativno nov, a uveo ga je Frane Petrić u 16. stoljeću.« (Skrbina, 2005: 6).

David Skrbina, profesor filozofije na Sveučilištu u Michiganu, rođen je u Detroitu 1960. god. Stupanj magistra matematike stekao je 1993. godine, a doktorirao je iz filozofije 2001. godine. Promovira eko-filozofiju temeljenu na ideji su-djelujućeg razuma (participatory mind), što smatra alternativom materijalizmu i dualizmu, koji su usađeni u mehanicistički pogled na svijet. U svim se svojim značajnijim radovima Skrbina poziva na Petrićevu Pampsychiju. Za naše su propitivanje o tom kako Skrbina upućuje na Petrića ključna tri njegova naslova:

178

1. “Panpsychism as an Underlying Theme in Western History”, Journal of Consiousness Studies, Vol. 10, No. 3, March 2003, pp. 4–46;

2. Panpsychism in the West (A Bradford Book, Cambridge, Mass.:The MIT Press, 2005, 1st ed.);

3. Mind that Abides: Panpsychism in the New Millennium (Advances in Consiousness Research 75, John Benjamins Publishing Company, 2009).

Skrbina tvrdi da je razvoju panpsihizma posebno doprinio renesansni naturalizam: »Cardano, Telesio, Petrić, Bruno, Campanella … svi su oni bili rođeni u 16. stoljeću i svi su pripadali grupi vodećih intelektualaca svoga doba. Svi su oni pokazivali prezir prema strandardnoj teologiji, suprotstavljali su se dominaciji aristotelizma i skolastike, te su radi uvida u zbilju istraživali prirodu.« (Skrbina, 2005: 67). A tu prirodu ni na koji način ne možemo smatrati iracionalnom (res irrationalis), kako to argumentira Petrić u petoj i posljednjoj knjizi svoje Pampsychije (u Nova de universis philosophia, f. 59.2).

Razmatrajući razvoj panpsihizma na Zapadu, kao i njegove perspektive u trećemu mileniju, Skrbina također uzima u obzir i (recentne) prigovore panpsihističkom pogledu na svijet. No naposljetku, ipak zaključuje da se materijalizam razvio do svojih krajnjih mogućih granica te da se u tom smislu »panpsihizam pokazuje polazišnom osnovom za razvoj novog pogleda na svijet svojim odnosom prema temeljnim pitanjima.« (Skrbina, 2005: 269). Zadatkom je ovoga rada istražiti načine na koje Skrbina obrazlaže Petrićev doprinos u tom pravcu.

179

RELJA SEFEROVIĆZavod za povijesne znanosti HAZU, Dubrovnik, Hrvatska /Institute of the Historical Sciences, Croatian Academy of Sciences and Arts, Dubrovnik, Croatia

O RETORIČKOJ KULTURI U DUBROVNIKU PETRIĆEVA VREMENA

Retoričkoj kulturi u Dubrovniku Petrićeva vremena pristupa se iz tri pravca, koje određuju crkveno govorništvo, političko govorništvo i govornička teorija. Vlasti Dubrovačke Republike stoje iza svakog od njih. Korizmene i adventske propovjednike u katedrali biraju i plaćaju državna tijela, koja istovremeno financiraju rad učitelja u javnoj školi i pomažu objavu njihovih djela, dok izabrani poslanici u inozemstvu, oratores, retoričkom vještinom najbolje zastupaju domaće interese. Stoga je opravdano reći da je njegovanje retoričke kulture značajno pridonijelo punoj afirmaciji Dubrovačke Republike kao punopravnog subjekta na evropskoj političkoj sceni u 16. stoljeću. Time u prvi plan izbija praktična vrijednost retorike.

Uvidom u konkretno stvaralaštvo retoričara unutar ovog institucionalnog okvira nameće se Ciceron kao tipični humanistički uzor. Prvaku antičke rimske govorničke pozornice posvećena je osobita pozornost u nastavi u javnoj školi, njegove postavke primjenjuju se u historiografiji, moralna stoička gledišta odaju sličnost s nazorima katoličkih propovjednika koji suzbijaju protestantski prodor ili jačaju pritisak na židovsku zajednicu. U raskoraku s Petrićevim pogledima na klasične teoretičare govorništva poput Aristotela i Cicerona našao se njegov stariji suvremenik i kolega sa Sveučilišta u Ferrari, Nascimbene Nascimbeni, dok kao upravitelj dubrovačke javne škole priređuje novo izdanje De inventione i svoja razmišljanja obilato potkrepljuje Aristotelovim zaključcima. Nascimbenijev nasljednik u Dubrovniku, Firentinac Francesco Serdonati, istaknuo se na polju pohvalnog govorništva, ali i historiografije, čime je utjecao na značajne dubrovačke povjesničare kasne renesanse i baroka.

Vlasti Dubrovačke Republike promišljenim su potezima osigurale zakonski nadzor nad javnim aktivnostima domaćih podanika i strana

180

ca, te su uklopili njihova postignuća u svoju sredinu i stvorili čvrstu podlogu za raznovrsne političke ciljeve. Iako kod Frane Petrića postoje jasna odstupanja u teorijskim pogledima na retoriku, njegova pohvala Dubrovniku svjedoči o pripadnosti zajedničkoj retoričkoj kulturi, koju nipošto ne smijemo promatrati isključivo s utilitarističkog aspekta.

ON RHETORIC CULTURE IN DUBROVNIK IN THE AGE OF FRANE PETRIĆ

There are three approaches to the rhetoric culture in Dubrovnik in the age of Frane Petrić, defined by ecclesiastical oratory, political oratory and the rhetorical theory. The government of the Republic of Dubrovnik encouraged all of them. It was the general practice of the government to appoint preachers for Advent and Lent in the city cathedral and to cover their expenses, to employ teachers in the public school and to finance the publishing of their works, while the elected envoys abroad, oratores, represented the national interests in the best way through their oratory skill. Thus it may be asserted that the development of rhetoric culture significantly contributed to the full affirmation of the Republic of Dubrovnik as a valid subject on the European political scene in the 16th century. Consequently, the practical value of rhetoric comes to the fore.

Through an insight into the concrete creativity of rhetoricians within this constitutional frame Cicero singles out as a typical humanistic model. The champion of the ancient Roman oratory was given special attention at classes in the public school, his assumptions were observed in historiography and there were even some similarities between his moral Stoic beliefs and conceptions of Catholic preachers who suppressed the Protestant influence or increased pressure upon Jewish community. At variance with Petrić’s views on classical theoreticians of rhetoric like Aristotle and Cicero was his senior contemporary and colleague from the University of Ferrara, Nascimbene Nascimbeni, who, while acting as headmaster of the Dubrovnik public school, prepared the new edition of De inventione. Nascimbeni corroborated his own ideas using Aristotle’s conclusions in large extent. His successor in Dubrovnik, the

181

Florentine Francesco Serdonati, distinguished himself in praise oratory, but also in historiography, where he influenced important Ragusan historians of the late Renaissance and Baroque.

Prudent decisions of Dubrovnik’s government ensured legal control of the public activities of both domestic subjects and foreigners, managed to incorporate their achievements into the domestic environment, providing thus a solid fundament for various political aims. Although we find some clear deviations in Petrić’s theoretical opinions about rhetoric, his praise of Dubrovnik testifies that they belonged to the common rhetoric culture, which must not be considered solely from the utilitarian point of view.

IVANA SKUHALA KARASMANInstitut za filozofiju, Zagreb, Hrvatska /Institute of Philosophy, Zagreb, Croatia

ZNAČENJE KABALE U RENESANSNOJ FILOZOFIJI NA PRIMJERU DJELA GIULIJA CAMILLA DELMINIJA

Kabala se razvila u srednjem vijeku u Španjolskoj kao teozofički sistem. Temelji se na učenju o sefirotima koji su emanacija božanskog počela, a njihova su imena: Kether Elyon (vrhovna Božja kruna), Hokhmah (mudrost Božja), Binah (inteligencija Božja), Hesed (ljubav ili milost Božja), Gevurah ili Din (snaga Božja), Rahamim (suosjećanje Božje), Netsah (trajna izdržljivost Božja), Hod (veličanstvenost Božja), Yesod (temelj svih aktivnih sila u Bogu) i Malkhuth (kraljevstvo Božje). Kabala uključuje tehnike baratanja slovima hebrejskog alfabeta s ciljem mistične kontemplacije.

Zajedno s hermetičkom tradicijom, kabala zauzima značajno mjesto u renesansnoj novoplatonovskoj filozofiji, gdje se javlja kao kršćanska kabala. Jedan od prvih promicatelja kršćanske kabale, koji ju je uveo u renesansnu filozofiju, bio je Giovanni Pico della Mirandola, koji je smatrao da su u kabali sadržani gotovo svi kršćanski misteriji.

I djelo jednog renesansnog filozofa, što ga prorađujemo u okviru povijesti hrvatske filozofije, povezano je s kabalom. To je djelo Idea del

182

Teatro (1568) Giulija Camilla Delminija. U ovom ću radu na primjeru toga Camillova djela pokazati značenje i mjesto kabale unutar renesansne filozofske misli, ali i specifičnost Camillova određenja kabale. Camillova koncepcija svijeta zasnovana je upravo na pretpostavkama kabale i hermetičke filozofije.

THE SIGNIFICANCE OF KABBALAH IN RENAISSANCE PHILOSOPHY AS DEMONSTRATED THROUGH THE WORK

OF GIULIO CAMILLO DELMINIO

Kabbalah was developed as a theosophical system in Spain in the Middle Ages. It is based on the study about Sephiroth, the emanations of the divine principle. Their names are: Kether Elyon (the supreme crown of God), Hokhmah (the wisdom of God), Binah (the intelligence of God), Chesed (the love or mercy of God), Gevurah or Din (the strength of God), Rakhamim (the compassion of God), Netzach (the lasting endurance of God), Hod (the glory of God), Yesod (the foundation of all the powers active in God) and Malkhuth (the kingdom of God). Kab-balah includes techniques for manipulating the letters of the Hebrew alphabet with the goal of mystic contemplation.

Along with the Hermetic tradition, Kabbalah occupies an important place in the Renaissance Neoplatonist philosophy, where it appears first and foremost as Christian Kabbalah. One of the first promoters of Christian Kabbalah, Giovanni Pico della Mirandola, who introduced it to Renaissance philosophy, believed that Kabbalah contained almost all of the Christian mysteries.

Also connected to Kabbalah is Idea del Teatro (1568), a work by Renaissance philosopher Giulio Camillo Delminio, studied within the history of Croatian philosophy. On the basis of Camillo’s Idea del Teatro, this paper will demonstrate the significance and position of Kabbalah within Renaissance philosophical thought, as well as the specificity of Camillo’s definition of Kabbalah. Camillo’s conception of the world is based on the very suppositions found in Kabbalah and Hermetic philosophy.

183

IGOR ŠKAMPERLEFacoltà di Filosofia, Università di Ljubljana, Slovenia /Filozofski fakultet, Sveučilište u Ljubljani, Slovenija

DIALOGO DE PACE SEU CONCORDANTIA FIDEI DI NICOLA CUSANO

Nicola Cusano scrisse il De pace fidei nel 1453 come risposta e tentativo di riflessione alla terribile e drammatica avanzata dell’impero ottomano e alla caduta di Constantinopoli nella mano dei Turchi. Il tema dello scritto è la conversazione tra figure e rappresentanti di religioni diverse, i quali si confrontano su concetti e principi teologici e filosofici. Nel dialogo prendono parte venti personaggi: il Greco, il Verbo, l’Italiano, l’Arabo, l’Indu, Caldeo, l’Ebreo, lo Scita, il Francese, Pietro, Persiano, il Siro, lo Spagnolo, il Turco, il Tedesco, Tataro, Paolo, l’Armeno, il Boemo, l’Inglese.

Dal dialogo emerge l’impossibilità di unificazione delle molteplici religioni, basandosi esse su differenti tradizioni culturali e sopratutto essendo parte integrante, attraverso i propri costumi, delle singole identità nazionali e culturali. Cusano, come pensatore straordinario, riesce però, applicando il concetto di coincidentia oppositorum, a sviluppare l’ipotesi della religione che nella propria forma essenziale non può che essere una, forma ontologica e sottostante di ogni essere umano, ma si manifesta nelle forme e rituali diversi, i quali dipendono dalla realtà storica e della peculiarità di costumi differenti (una religio in rituum varietate). Cusano cerca di dimostrare, la forma basilare della religione trova la sua esplicazione maggiore e confluente nel concetto del Logos divino.

DIJALOG DE PACE SEU CONCORDANTIA FIDEI NIKOLE KUZANSKOGA

Nikola Kuzanski je dijalog De pace fidei napisao 1453. godine kao odgovor na dramatični pad Carigrada i osvajački pohod Osmanskoga carstva. Njegov je spis razgovor između različitih predstavnika naroda i vjeroispovjednih nazora, pa nudi usporedbu njihovih osnovnih teološ

184

kih i filozofskih koncepcija. U dijalogu nastupa dvadeset likova: Grk, Logos, Talijan, Arapin, Hindu, Kaldejac, Židov, Skit, Francuz, Petar, Perzijanac, Sirac, Španjolac, Turčin, Njemac, Tatar, Pavao, Armenac, Čeh i Englez.

Temeljna je tvrdnja Kuzančeva dijaloga da je nemoguće na zadovoljavajući način ujediniti religije različitih naroda i kultura i njihove različite pojmove, koji su vezani uz brojne i različite tradicije. Svaka od njih ima bitnu ulogu u identitetu pojedine kulture i naroda, tako da vjersko jedinstvo nije moguće. Ali Kuzanski kao izvanredni mislilac, na osnovi svoje koncepcije coincidentia oppositorum, razvija hipotezu da religija u svojoj esencijalnoj formi ne može postojati kao jedna, nego se očituje u različitim formama i obredima, koji ovise o povijesnoj zbilji i osobitostima različitih običaja (una religio in rituum varietate). Nikola Kuzanski želi dokazati da osnovna forma religije nalazi svoju najvišu eksplikaciju u pojmu božanskoga Logosa.

STJEPAN ŠPOLJARIĆZagreb, Hrvatska /Zagreb, Croatia

PETRIĆEVIH DESET DIJALOGA O POVIJESTI U PRIJEVODU THOMASA BLUNDEVILLA

Prvi tekst o umijeću historije, objavljen u Engleskoj, priredio je Thomas Blundeville izdanjem The true order and Methode of wryting and reading Hystories, according to the precepts of Francisco Patricio, and Accontio Tridentino, tvvo Italian vvriters (London, 1574). Blundevilleovo je djelo sastavljeno od engleskoga prijevoda izabranih odlomaka iz Petrićevih Dijaloga o povijesti (pp. 5–43) te od prijevoda traktata Delle osservationi et avvertimenti che aver si debbono nel legger delle historie Giacoma Aconcija (pp. 44–64).

Blundevilleov prijevod Petrićevih Della historia diece dialoghi (Venecija, 1560) uslijedio je nakon Stupanova latinskog prijevoda u Bazelu (Francisci Patricii de legendae scribendaequae historiae ra-tione, 1570) i uvrštavanja ovog prijevoda u dva izdanja zbirke tekstova

185

o umijeću historije urednika Johannesa Wolfa (Io. Bodini Methodus historica, duodecim eiusdem argumenti Scriptorum, 1576; Artis historicae penus, 1579).

U prvom dijelu svoga spisa o historiji Blundeville preuzima slijedeće odlomke iz Petrićevih Dijaloga o povijesti:

1. poglavlje »The true order and methode of writing and reading hystoryes. & c.«, pp. 5–18, odnosi se na Petrićev šesti dijalog »Il Zeno, overo dell’historia universale« i sedmi dijalog »Il Guidone, overo dell’historia minore«, ff. 34b-43a;

2. poglavlje »VVhose lyues ought to be chronicled«, pp. 19–28, odnosi se na Petrićev osmi dijalog »Il Valerio, overo dell’historia della vita altrui«, ff. 45a-48b;

3. poglavlje »VVhat Profite hystories doe yeelde«, pp. 29–39, odnosi se na Petrićev deveti dijalog »Il Donato, overo della utilità dell’historia«, ff. 50b-53a;

4. poglavlje »Of the dutye and office of hystoriographers, and what order and disposition in writing hystories, they ought to use«, pp. 39–43, odnosi se na Petrićev deseti dijalog »Lo Strozza, overo della degnità dell’historia«, ff. 55b-62a.

Usporedbom sadržaja ovih dvaju djela postaje očitim da je Blundeville iz cjeline Petrićeva djela o povijesti preveo izabrane odlomke od šestog do desetog dijaloga. Blundevilleova kraćenja Petrićeva djela o povijesti mogu se protumačiti Aconcijevim utjecajem. Ovaj se Tridentinac od 1559. godine trajno nastanio u Engleskoj te je svoj traktat o historiji, nastao između 1562. i 1565. godine, napisao u čast Roberta Dudleya, grofa od Leicestera, kojemu svoje djelo o historiji posvećuje i Blundeville. Ovaj se engleski autor nije samo posredovanjem Aconcija upoznao s Petrićevim djelom o povijesti, nego je od Aconcija pre-uzeo i jednu posebnu temu iz Cresaninova djela. Naime, Aconcio je pod snažnim utjecajem Petrićevih Dijaloga o povijesti napisao svoj traktat o utilitarno-moralnom karakteru historije, zbog čega se u modernoj recepciji, još od Giorgia Spinija, smatra začetnikom teme »o čitanju historije« (de historia legenda) unutar rasprave o ars historica. Ovu je temu Aconcio preuzeo iz Petrićeva devetog dijaloga »Il Donato, overo della utilità dell’historia«, koji se bavi pitanjem kako i zašto »čitati

186

historiju« (leggere historia, 50a6). Aconcijev traktat i Blundevilleov izbor odlomaka iz Petrićevih Deset dijaloga o povijesti služe nam kao primjeri recepcije Cresaninova razumijevanja povijesti i historije u očima njegovih suvremenika u Engleskoj.

PETRIĆ’S TEN DIALOGUES ON HISTORY TRANSLATED BY THOMAS BLUNDEVILLE

The first text on the art of history, published in England, was compiled by Thomas Blundeville and was entitled The true order and Methode of wryting and reading Hystories, according to the precepts of Francisco Patricio, and Accontio Tridentino, tvvo Italian vvriters (London, 1574). Blundeville’s work consists of his translation of the selected parts of Petrić’s Ten dialogues on history (pp. 5–43) and complete treatise Delle osservationi et avvertimenti che aver si debbono nel legger delle historie of Giacomo Aconcio (pp. 44–64).

Blundeville’s translation of Petrić’s Della historia diece dialoghi (Venice, 1560) followed after Stupano’s translation in Latin, which was published in Basel (Francisci Patricii de legendae scribendaequae historiae ratione, 1570). This translation also found its place in both editions of Johannes Wolf’s collection of the writings on the art of history (Io. Bodini Methodus historica, duodecim eiusdem argumenti Scriptorum, 1576; Artis historicae penus, 1579).

In the first part of his work on history Blundeville adapted the fol-lowing sections from Petrić’s Dialogues on history:

1. Chapter “The true order and methode of writing and reading hystoryes. & c.”, pp. 5–18, is related to Petrić’s sixth “Il Zeno, overo dell’historia universale” and seventh dialogue “Il Guidone, overo dell’historia minore”, ff. 34b-43a;

2. Chapter “VVhose lyues ought to be chronicled”, pp. 19–28, is related to Petrić’s eighth dialogue “Il Valerio, overo dell’historia della vita altrui”, ff. 45a-48b;

3. Chapter “VVhat Profite hystories doe yeelde”, pp. 29–39, is related to Petrić’s ninth dialogue “Il Donato, overo della utilità dell’historia”, ff. 50b-53a;

187

4. Chapter “Of the dutye and office of hystoriographers, and what order and disposition in writing hystories, they ought to use”, pp. 39–43, is related to Petrić’s tenth dialogue “Lo Strozza, overo della degnità dell’historia”, ff. 55b-62a.

Evidently, Blundeville translated selected parts from the sixth to tenth dialogue from Petrić’s collection of dialogues on history. The reason for Blundeville’s abbreviation of Petrić’s work may be sought in Aconcio’s influence. This Italian author from Trento made England his home in 1559, where he wrote treatise on history between 1562 and 1565, and dedicated it to his patron Sir Robert Dudley, Earl of Leicester, a nobleman to whom Blundeville also dedicated his work on history. Not only did Blundeville become familiar with Petrić’s work on history through the mediation of Aconcio, but he also borrowed from Aconcio a specific theme from the Croatian philosopher. Under the strong influence of Petrić’s Ten dialogues on history Aconcio wrote his own treatise on the utility and moral value of history, what makes him, from the perspective of modern interpretation dating from Giorgio Spini, the founder of the theme “on the reading of history” (de historia legenda) within the literary genre ars historica. For this theme Aconcio was actually inspired by Petrić’s ninth dialogue, “Il Donato, overo della utilità dell’historia”, which focuses on the issue of how and why to “read history” (leggere historia, 50a6). Aconcio’s treatise and Blundeville’s selection from Petrić’s Dialogues on History show how Petrić’s thought on history was received by his contemporaries in England.

FULVIO ŠURANFacoltà di Filosofia, Università degli studi »Juraj Dobrila« di Pula, Croatia /Filozofski fakultet, Sveučilište Jurja Dobrile u Puli, Hrvatska

IL DUELLO NEL RINASCIMENTO

Il duello da sempre rappresenta un’istituzione soggetta a delle regole molto rigide nelle sue modalità di utilizzo della forza non per dimostrare chi sia il più forte o il più abile, quanto una prova di virtù (legale, etica, metafisica, sportiva o altro ancora) capace sì di rivelare

188

un giudizio superiore, comunque sempre dipendente dalla virtuosità dei suoi contendenti. Ne è un esempio tipico il duello giudiziario. Si può, per tanto, definire il duello come lo specchio o lo strumento rivelatore della ‘natura’ del ‘cavaliere’.

In questo nostro breve saggio ci soffermeremo in particolare al periodo che intercorre tra la seconda metà del XV secolo e la prima metà del XVI secolo, in quanto è in questo lasso di tempo che si trovano serie e chiare testimonianze riguardanti la questione del duello. E questo sia nelle opere letterarie che in quelle riguardanti la precettistica.

Nel caso delle opere letterarie basterà elencare i duelli menzionati in opere quali l’Orlando Innamorato del Boiardo (una settantina), o nell’Orlando Furioso dell’Ariosto (una sessantina). Per quanto riguarda quelle di precettistica, oltre al gran numero di trattati, è da tener presente anche il gran numero delle loro riedizioni, specialmente di quelli più famosi. Dove, oltre all’immancabile comunanza d’interessi fra poeti epici e trattatisti del duello, si noterà anche una sostanziale identità terminologica – per esempio sia i poeti sia i trattatisti ritengono che il duello sia una ‘prova’ di giudizio finale. Questo non comporta, nel contempo, una convergenza di convinzioni filosofiche, in quanto il duello letterario differisce da quello reale proprio per la sua diversa comprensione filosofica del combattere.

Pertanto, prendendo in considerazione, da una parte, le differenti concezioni quali caratteristiche proprie al duello letterario e, dall’altra, a quello reale, con la presente relazione si cercherà di dispiegare la problematica che questo istituto di per sé ha comportato nel periodo storico preso in considerazione.

DVOBOJ U RAZDOBLJU RENESANSE

Institucija dvoboja oduvijek je bila podložna vrlo strogim pravilima o modalitetima uporabe sile. Ta uporaba nije bila usmjerena na to da se dokaže tko je jači ili spretniji, već je postala dokazom vrline (pravne, etičke, metafizičke, sportske itd.), koja otkriva nadmoćniji sud, ali, unatoč tome, uvijek ovisi o virtuoznosti samih suparnika. Tipičan je primjer u tom smislu sudski dvoboj. Možemo stoga dvoboj definirati kao zrcalo ili instrument kojim se otkriva »narav« »viteza«.

189

U ovom kratkom prikazu posebice ću se osvrnuti na razdoblje između druge polovice 15. stoljeća i prve polovice 16. stoljeća, jer se ozbiljna i jasna svjedočanstva o dvoboju mogu pronaći upravo u tom periodu. Takva je svjedočanstva moguće pronaći u književnim djelima te u djelima koja se bave teorijom dvoboja.

Kada je riječ o književnim djelima, dovoljno je istaknuti dvoboje koji se sedamdesetak puta spominju u Boiardovu Zaljubljenom Orlandu (Orlando Innamorato) ili šezdesetak puta u Ariostovu Bijesnom Orlandu (Orlando Furioso). Što se tiče teorijskih djela o dvoboju, osim velikog broja eseja valja svakako uzeti u obzir i velik broj njihovih izdanja, posebice onih najpoznatijih. U njima će se, pored nezaobilaznog sjedinjenja interesa između epskih pjesnika i teoretičara dvoboja, pojaviti i sličnosti u terminologiji. Primjerice, i jedni i drugi smatraju da je dvoboj »dokaz« krajnjeg ili završnoga suda. Takva supstancijalna sličnost u definiranju dvoboja ne mora, međutim, nužno dovesti do konvergencije filozofskih uvjerenja, jer se literarni dvoboj od realnoga razlikuje upravo po svom filozofskom poimanju dvoboja.

Dakle, polazeći od različitog poimanja značajki svojstvenih literarnom i realnom dvoboju, autor će u radu pokušati osvijetliti problematiku koju je institucija dvoboja implicirala u promatranom povijesnom razdoblju.

VESNA TUDJINAZavod za povijesne i društvene znanosti HAZU, Zagreb, Hrvatska /Institute of the Historical and Social Sciences, Croatian Academy of Sciences and Arts, Zagreb, Croatia

RETRACTATIONES MARKA ANTUNA DE DOMINISA

Biblioteca Apostolica Vaticana u okviru fonda Barberini pod signaturom Barb. lat 969 posjeduje 250 stranica de Dominisova nedovršenog i neobjavljenog rukopisa Retractationum M. Antonii de Dominis Archiepiscopi Spalatensis libri X. in totidem ipsius DE REPUBLICA ECCLE-SIASTICA libros, kojeg je započeo pisati 12. veljače 1624., da bi 17. travnja bio utamničen, a umro u noći između 8. i 9. rujna iste godine.

190

Rukopis je posvećen Papi Urbanu VIII, koji je nakon smrti pape Grgura XV ponovo pokrenuo istragu Inkvizicije protiv de Dominisa.

Iako već u naslovu najavljuje da će se tekst odnositi na cjelokupno djelo De republica ecclesiastica, spis se, ostavši nedovršen, odnosi samo na prvih 9 (od 12) poglavlja i to samo prve od 10, odnosno 8 objavljenih knjiga.

Retraktacije su književna vrsta u kojoj autor opoziva svoja prijašnja djela, a de Dominis opoziva svoje učenje o Papi, pa onda nažalost na neki način i svoje učenje o biskupskom kolegijalitetu, ali se nikad nije odrekao svog nastojanja oko jedinstva među kršćanskim crkvama. Iako je ovaj spis očito pisan pod pritiskom, uglavnom već u zatočeništvu, u predgovoru »Praefatio operis« de Dominis inzistira da ga je samo ljubav prema jedinstvu kršćana potakla na to pisanje.

RETRACTATIONES BY MARKO ANTUN DE DOMINIS

Within the Barberini series (Barb. lat. 969) of the Biblioteca Apostolica Vaticana are 250 pages of de Dominis’s unfinished and unpublished manuscript Retractationum M. Antonii de Dominis Archiepiscopi Spalatensis libri X. in totidem ipsius DE REPUBLICA ECCLESIASTICA libros. He began to write it on 12 February 1624, but on 17 April he was imprisoned and died in the night between 8 and 9 September of the same year. The manuscript was dedicated to Pope Urban VIII who, after the death of Pope Gregory XV, resumed the inquisition against de Dominis.

Although in the title itself the author suggests that the text will relate to the whole of De republica ecclesiastica, being unfinished, the manuscript contains 9 (of 12) chapters only of the first of 10, or more precisely 8 published books.

Retractation is a literary genre in which author refutes his previous work. Here de Dominis denied his teaching about Pope and, regrettably, changed his teaching of bishops collegiality, but never retreated from the idea of reunion of all Christian churches. Although evidently writ-ten under pressure, mainly in prison, in »Praefatio operis« de Dominis insisted that only love for Christian unity inspired him to this writing.

191

ANKICA VALENTAPrirodoslovno-matematički fakultet Sveučilišta u Zagrebu, Hrvatska /Faculty of Natural Sciences and Mathematics, University of Zagreb, Croatia

BRANKO HANŽEKZavod za povijest i filozofiju znanosti HAZU, Zagreb, Hrvatska /Institute for History and Philosophy of Science, Croatian Academy of Sciences and Arts, Zagreb, Croatia

DOSTUPNOST PETRIĆEVIH DJELA I DJELA O PETRIĆU PRETRAŽIVIH PUTEM ONLINE KATALOGA

U HRVATSKIM I EUROPSKIM KNJIŽNICAMA

O hrvatskom filozofu i znanstveniku Frani Petriću postoji opsežna literatura u Hrvatskoj i u mnogim drugim zemljama. Mnoge ozbiljne rasprave pojavile su se od objavljivanja njegovih prvih radova 1553. godine do danas, a posebno pokretanjem godišnjeg interdisciplinarnog međunarodnog znanstvenog skupa »Dani Frane Petrića« 1992. godine. Sam nam je Petrić ostavio pozamašnu zbirku tiskanih radova i rukopisa.

Međunarodna knjižničarska zajednica do sada je mnogo učinila u vezi unapređenja dostupnosti knjiga i druge publicirane građe postavljanjem online kataloga na mrežu. Ovo može poslužiti da se utvrdi koliko su Petrićeva djela i djela o njemu prisutna u online katalozima u europskim nacionalnim knjižnicama i u knjižnicama gradova u kojima je Petrić boravio.

Uz to, postoje rasprave o tomu koji bi oblik njegova prezimena bio najprihvatljiviji u knjižničarskoj obradi (hrv. Petrić, lat. Patricius ili tal. Patrizi), pa se može ustanoviti koje se prezime u online katalozima najviše koristi, uz mnoge statističke i druge zanimljivosti.

ACCESSIBILITY OF PETRIĆ’S WORKS AND WORKS ABOUT PETRIĆ VIA ONLINE CATALOGUE SEARCH

IN CROATIAN AND EUROPEAN LIBRARIES

There is an extensive literature about Croatian philosopher and scientist Frane Petrić, both in Croatia and abroad. Many serious discussi

192

ons have been initiated since the publication of his first papers in 1553, and especially more recently within the international interdisciplinary scientific symposium within “Days of Frane Petrić”. Petrić’s philosophi-cal and scientific legacy consists of an impressive collection of printed works and manuscripts.

International Library Community has, over the years, greatly improved access to the books and other publications by setting an online catalogue. It may serve as a useful source for tracing his works and the publications about him in online catalogues in European national libraries and the libraries of the towns in which Petrić stayed.

In addition, a controversy surrounding the form of the philosopher’s surname most appropriate for the library catalogue use (Cro. Petrić, Lat. Patricius or It. Patrizi) is likely to be resolved in online catalogues, along with many statistical and other curiosities.

MATJAŽ VESELFilozofski institut Znanstveno-istraživačkog centra Slovenske akademije znanosti i umjetnosti, Ljubljana, Slovenija /Institute of philosophy, Slovenian Academy of Sciences and Arts, Ljubljana, Slovenia

FRANE PETRIĆ I ASTRONOMIJA

U Apologia pro Tychone contra Ursum Johannes je Kepler izuzetno oštro kritizirao Petrićeva stajališta koja su se ticala astronomije. Po Keplerovu mišljenju, izraženom u pismu Fabriciusu 4. srpnja 1603., Petrić je »neprijatelj filozofije« (hostis philosophiae) i »zaštitnik neznanja« (patron ignorantiae). Na čemu se temelji tako stroga Keplerova kritika? Kako Petrić zapravo razumije astronomiju?

Po Petrićevoj Pancosmiji (1591), čitava historija astronomije – od astronomije koncentričkih sfera, preko Ptolemejeve astronomije eks-centara i epicikla, do Kopernikove heliocentrične astronomije i najnovije geo-heliocentrične astronomije Tycha Brahea – nije ništa drugo nego hrpa »tlapnji«. Njihov uzrok vidi Petrić u učenju, koje prihvaćaju svi astronomi, »da su zvijezde na nebu pričvršćene poput čavala na ploči«.

193

To stajalište, da su zvijezde sicut nodi in tabula, dovelo je astronome, misli Petrić, do različitih pogrešnih teorija. Zbog takvog su ishodišta »smislili prvo i osam nebeskih sfera, a kako to nije dostajalo za rješidbu pomola, dodaše tolike tlapnje i tolike čudovišnosti«, koje su na kraju prouzročile »manje-više perturbaciju cijeloga svijeta, gotovo kao još jedan novi Kaos« (Pancosmia, 91.3).

Umjesto ovih »tlapnji«, Petrić brani tezu da se planeti slobodno kreću među zvijezdama stajačicama u tekućem eteru bez prisile tvrdih sfera, koje po njegovu mišljenju ne postoje. Planete se kreću onako kako ih vidimo – spiralnim, nepravilnim kretanjem, što zapravo znači, da astronomiji za tumačenje »pomola« (apparentia) nisu potrebne nikakve hipoteze (= modeli), nikakvi ekscentri i epicikli. Petrić objašnjava mogućnost takvog kretanja tvrdnjom da su planete razumna živa bića (animalia rationalia).

Na temelju tih i drugih Petrićevih stavova izloženih u Pancosmiji moguće je povući slijedeće zaključke:

1. Petrića ne zanima astronomija kao takva, već ontologija neba. Njegova je kritika astronomije utemeljena u njegovoj filozofiji prirode, preciznije rečeno, na njegovoj teoriji fluidnog etera.

2. Petrić zapravo nije najbolje upoznat s onim, što se događa u astronomiji. Stajalište o tvrdim nebeskim sferama odbacio je već Tycho Brahe, što Petrić ne zna, iako kritizira njegov rad.

3. Petrićeva je teorija, usprkos njegovoj obrani dnevnog kretanja Zemlje, s astronomskoga motrišta besmislica. Petrićev prijedlog ne udovoljava onome što se od astronomije traži sve od antičkog doba: predviđanje položaja nebeskih tijela u prošlosti i budućnosti.

4. Petrićeva kritika astronomije je (meta)fizička, filozofska. Petrić govori sa stajališta filozofa, koji astronomiju razumije potpuno tradicionalno kao znanost, koja se mora podrediti filozofiji. To je u potpunoj opreci sa suštinom astronomske revolucije 16. i 17. stoljeća, kada se ta hijerarhija srušila i astronomija si je uzela pravo odgovarati i na (prirodno)filozofska pitanja.

194

FRANE PETRIĆ AND ASTRONOMY

In his Apologia pro Tychone contra Ursum Johannes Kepler heavily criticized Petrić’s views concerning astronomy. According to Kepler’s view, expressed in his letter to Fabricius on 4 July 1603, Petrić is “an enemy of philosophy” (hostis philosophiae) and “a patron of ignorance” (patron ignorantiae). What is the basis of this heavy criticism? How does Petrić understand astronomy?

According to Petrić’s Pancosmia (1591), all the history of astronomy– from the homocentric astronomy, Ptolemaic astronomy of eccentrics and epicycles, Copernican heliocentric astronomy to the most recent geo-heliocentric astronomy of Tycho Brahe–is nothing but a bunch of deliramenta. The reason for these astronomical deliraments lies in the doctrine, which, according to Petrić, is accepted by all astronomers, including Tycho Brahe, “that the stars are attached to heaven like the nails in the board”. This position has led the astronomers to different flawed theories. Basing their views on the supposition that the stars are sicut nodi in tabula, they “first invented eight spheres and since it was not sufficient to save the appearances, they added innumerable deliraments and monstrosities,” which in the end produced “a whole new Chaos” (Pancosmia 91.3).

Instead of these astronomical deliraments, Petrić proposes a philosophical theory, according to which the planets move freely among the stars in the fluid ether, without the constraint of solid spheres, which do not exist. Planets move in the way as they appear to us: in non-uniform spirals, which means that astronomy does not need any hypotheses (= models) and that it can do without eccentrics and epicycles. Petrić explains the possibility of these kinds of movement by his view that the planets are rational living beings (animalia rationalia).

On the basis of these and other statements from Pancosmia we can conclude the following:

1. Petrić is not interested in astronomy as such. His main interest lies in the ontology of heaven and his criticism of astronomy is founded in his philosophy of nature, i. e. in his theory of the fluid ether.

195

2. Petrić is not really familiar with the the developments of contemporary astronomy. He lists Tycho Brahe as an astronomer who believes in hard celestial spheres, although Tycho was the one who rejected them.

3. Despite his assertion of the daily rotation of the Earth, his theory is astronomically absurd. Petrić fails to fulfill the basic task of astronomy since antiquity: to predict the positions of heavenly bodies in the past and in the future.

4. Petrić’s criticism of astronomy is (meta)physical or philosophical. Petrić speaks from the position of philosopher and understands astronomy in a completely traditional way, i.e. as a science which should be subordinated to philosophy. This is completely contrary to the essence of the astronomical revolution of the 16th and 17th centuries, when this hierarchical order ceased to exist and astronomy also started answering the (natural)philosophical questions.

»S’alcun dipintore volesse con l’opra sua assimigliare me, ...« / »Kad bi neki slikar htio svojim djelom prikazati mene, ...«

»Il Cornaro nono, overo della retorica perfetta«, u: Francesco Patritio, Della retorica dieci dialoghi (In Venetia: Appresso Francesco Senese, 1562),

ff. 48b57a, na f. 55b.

18. DANI FRANE PETRIĆAAdresar izlagača

18th DAYS OF FRANE PETRIĆAddresses of the speakers

199

Sead AlićCentar za filozofiju medija imediološka istraživanjaPetrovogorska 1810000 ZagrebCroatiae-mail: [email protected]: www.seadalic.com

Vladimir BarovićUniverzitet u Novom SaduFilozofski fakultetDr. Zorana Đinđića 221000 Novi SadSerbiae-mail: [email protected]

Bojan BasrakGredice 610000 ZagrebCroatiae-mail: [email protected]

Jasna BurićHrvatska radiotelevizijaZnanstveni programPrisavlje 310000 ZagrebCroatiae-mail: [email protected]

Krešimir CerovacNašička 210000 ZagrebCroatiae-mail: [email protected]

Sandra CitkovićSveučilište u ZagrebuFilozofski fakultetOdsjek za pedagogijuIvana Lučića 310000 ZagrebCroatiae-mail: [email protected]

Stanko CrnobrnjaUniverzitet Crne GoreFakultet dramskih umjetnostiBaja Pivljanina 581250 CetinjeMontenegroe-mail: [email protected]

Ankica ČakardićZvonigradska 4110000 ZagrebCroatiae-mail: [email protected]

Međunarodni simpozijFILOZOFIJA I MEDIJI

International SymposiumPHILOSOPHY AND MEDIA

200

Igor ČatićSveučilište u ZagrebuFakultet strojarstva i brodogradnjeIvana Lučića 510000 ZagrebCroatiae-mail: [email protected]

Ćiril ČohŠiroke ledine 1442000 VaraždinCroatiae-mail: [email protected]

Dragan ĆalovićMegatrend univerzitetFakultet za kulturu i medijeUl. Goce Delčeva 911070 Novi BeogradSerbiae-mail: [email protected]

Bruno ĆurkoInstitut za filozofijuUlica grada Vukovara 5410000 ZagrebCroatiae-mail: [email protected]

Davorin ĆutiKneza Branimira 2631221 Josipovac/OsijekCroatiae-mail: [email protected]

Ivan DodlekKaptol 2910000 ZagrebCroatiae-mail: [email protected]

Marko ĐorđevićRadovana Simića Cige 7/111000 BeogradSerbiae-mail: [email protected]

Ante GavranovićBosanska 8/I10000 ZagrebCroatiae-mail: [email protected]

Michael GeorgeSt. Thomas UniversityReligious Studies DepartmentFredericton, New BrunswickCanada E3B 5G3e-mail: [email protected]

Stanko GerjoljMaistrova 21000 LjubljanaSloveniae-mail: [email protected]

Ivo GovorkoOmiška 1010000 ZagrebCroatiae-mail: [email protected]

Ivana GreguricJ. Marohnića 4c10000 ZagrebCroatiae-mail: [email protected]

201

Boris GunjevićTeološki fakultet»Matija Vlačić Ilirik«Radićeva 3410000 ZagrebCroatiae-mail: [email protected]

Snježan HasnašAnte Jakšića 3210000 ZagrebCroatiae-mail: [email protected]

Hajrudin HromadžićTurinina 1010000 ZagrebCroatiae-mail: [email protected]

Miroslav HuzjakVeslačka 1310000 ZagrebCroatiae-mail: [email protected]

Vlatko IlićUniverzitet umetnosti u BeograduFakultet dramskih umetnostiBulevar umetnosti 20 11070 Novi Beograd Serbiae-mail: [email protected]

Mirko JakićMilićeva 8821000 SplitCroatiae-mail: [email protected]com.hr

Blanka JergovićHrvatska radiotelevizijaPrisavlje 310000 ZagrebCroatiae-mail: [email protected]

Zoran JevtovićMegatrend univerzitetFakultet za kulturu i medijeUl. Goce Delčeva 911070 Novi BeogradSerbiae-mail: [email protected]

Hrvoje JurićSveučilište u ZagrebuFilozofski fakultetOdsjek za filozofijuIvana Lučića 310000 ZagrebCroatiae-mail: [email protected]

Ivan JurićHorvaćanska 17210000 ZagrebCroatiae-mail: [email protected]

Tomas KačerauskasSaulėtekio al. 1110223 Vilnius-40Lithuaniae-mail: [email protected]

202

Boris KozjakUlica Brune Bušića 2010020 ZagrebCroatiae-mail: [email protected]

Marijan KrivakIII. Pile 210000 ZagrebCroatiae-mail: [email protected]

Tomislav KrznarA. Šercera 1710000 ZagrebCroatiae-mail: [email protected]

Gottfried KüenzlenUniversität der Bundeswehr MünchenInstitut für Theologie und Ethik85577 NeubibergGermanye-mail: [email protected]

Damir KukićUniverzitet u ZeniciPedagoški fakultetZmaja od Bosne 5672000 ZenicaBosnia and Herzegovinae-mail: [email protected]

Mislav KukočSveučilište u SplituFilozofski fakultetTeslina 1221000 SplitCroatiae-mail: [email protected]

Fabio LeoneŠiroke ledine 1442000 VaraždinCroatiae-mail: [email protected]

Arafat Muftah MajufUl. Rudi Čajaveca 1011160 Mirijevo III, BeogradSerbiae-mail: [email protected]

Nenad MalovićSveučilište u ZagrebuKatolički bogoslovni fakultetVlaška 3810000 ZagrebCroatiae-mail: [email protected]

Stjepan MalovićBernardijeva 610000 ZagrebCroatiae-mail: [email protected]

Béla MesterMTA Filozófiai Kutatóintézete1398 Budapest 62, Pf.: 594Hungarye-mail: [email protected]

Matko MeštrovićEkonomski institutTrg J. F. Kennedya 710000 ZagrebCroatiae-mail: [email protected]

203

Dorotea MilasGračanska cesta 4110000 ZagrebCroatiae-mail: [email protected]

Saša MilićKrajinska 311307 VinčaSerbiae-mail: [email protected]

Angelina Milosavljević-AultAkademija lepih umetnostiTakovska 49a11000 BeogradSerbiae-mail: [email protected]

Arto MutanenSaimaankatu 1115140 LahtiFinlande-mail: [email protected]

Krunoslav NikodemSveučilište u ZagrebuFilozofski fakultetOdsjek za sociologijuIvana Lučića 310000 ZagrebCroatiae-mail: [email protected]

Ana OfakBauhaus Universität WeimarGraduiertenkolleg »Mediale Historiographien«99421 WeimarGermanye-mail: [email protected]

Žarko PaićSveučilište u ZagrebuTekstilno-tehnološki fakultetPrilaz baruna Filipovića 3010000 ZagrebCroatiae-mail: [email protected]

Attila PatóNa Okrouhlíku 684Hradec Králové 500 02Czech Republice-mail: [email protected]

Livia PavletićĐorđićeva 610000 ZagrebCroatiae-mail: [email protected]

Katarina Peović VukovićUlica grada Vukovara 52c10000 ZagrebCroatiae-mail: [email protected]

204

Tomislav PetkovićSveučilište u ZagrebuFakultet elektrotehnike i računarstvaZavod za primijenjenu fizikuUnska 310000 ZagrebCroatiae-mail: [email protected]

Blaženka PoljakMošćenička 1510000 ZagrebCroatiae-mail: [email protected]

Boris PostnikovDavorina Bazjanca 1910000 ZagrebCroatiae-mail: [email protected]

Erika PrijateljUl. Josipine Turnograjske 8p.p. 16181000 LjubljanaSloveniae-mail: [email protected]

Ifigenija RačićSveučilište u ZagrebuHrvatski studijiBorongajska cesta 83d10000 ZagrebCroatiae-mail: [email protected]

Mario RebacGrabeščak 12A10000 ZagrebCroatiae-mail: [email protected]

Renata ReljaSveučilište u SplituFilozofski fakultetOdsjek za sociologijuZajčeva bb21000 SplitCroatiae-mail: [email protected]

Dino RudićDomovinskog rata 1623000 ZadarCroatiae-mail: [email protected]

Maja Rujnić-SokeleSveučilište u ZagrebuFakultet strojarstva i brodogradnjeIvana Lučića 510000 ZagrebCroatiae-mail: [email protected]

Slobodan SadžakovUniverzitet u Novom SaduFilozofski fakultetDr. Zorana Đinđića 221000 Novi SadSerbiae-mail: [email protected]

205

Verena SchuhOttilienstrasse 244892 BochumGermanye-mail: [email protected]

Karl SierekUniversität JenaPhilosophische FakultätLehrstuhl für Geschichte undÄsthetik der Medien Ernst-Abbe-Platz 8 07743 JenaGermanye-mail: [email protected]

Korana SimonovićDrašnička 810000 ZagrebCroatiae-mail: [email protected]

Josip ŠimićVrbanićeva 3510000 ZagrebCroatiae-mail: [email protected]

Gordana ŠkorićSveučilište u ZagrebuFilozofski fakultetOdsjek za filozofijuIvana Lučića 310000 ZagrebCroatiae-mail: [email protected]

Fulvio ŠuranSveučilište Jurja Dobrile u PuliFilozofski fakultetI. Matetića Ronjgova 152100 PulaCroatiae-mail: [email protected]

Marija TodorovskaKozara 341000 SkopjeMacedoniae-mail: [email protected]

Lino VeljakSveučilište u ZagrebuFilozofski fakultetOdsjek za filozofijuIvana Lučića 310000 ZagrebCroatiae-mail: [email protected]

Rade VeljanovskiDr. Ivana Ribara 14011000 BeogradSerbiae-mail: [email protected]

Marica VernazzaSveučilište u ZadruOdjel za filozofijuObala kralja Petra Krešimira IV. 223000 ZadarCroatiae-mail: [email protected]

206

Nenad VertovšekStomorica 723000 ZadarCroatiae-mail: [email protected]

Dafne VidanecGajnice 1110090 ZagrebCroatiae-mail: [email protected]

Janez VodičarOb Ljubljanici 341000 LjubljanaSloveniae-mail: [email protected]

Divna VuksanovićUniverzitet umetnosti u BeograduFakultet dramskih umetnostiBulevar umetnosti 20 11070 Novi Beograd Serbiae-mail: [email protected]

Ivana ZagoracSveučilište u ZagrebuFilozofski fakultetOdsjek za filozofijuIvana Lučića 310000 ZagrebCroatiae-mail: [email protected]

Nada Zgrabljić RotarVinogradska cesta 13010000 ZagrebCroatiae-mail: [email protected]

207

Davor BalićFilozofski fakultet Sveučilišta »Josip Juraj Strossmayer« u OsijekuOdsjek za filozofijuLorenza Jägera 9HR–31000 OsijekCroatia Mali Potočec 95HR–48260 KriževciCroatiae-mail: [email protected]

Erna Banić-PajnićInstitut za filozofijuUlica grada Vukovara 54HR–10000 ZagrebCroatiae-mail: [email protected]

Luka BoršićInstitut za filozofijuUlica grada Vukovara 54HR–10000 ZagrebCroatiae-mail: [email protected]

Krešimir ČvrljakZavod za povijest hrvatske književnosti, kazališta i glazbe HAZUOpatička 18HR–10000 ZagrebCroatiae-mail: [email protected]

Bruno ĆurkoInstitut za filozofijuUlica grada Vukovara 54HR–10000 ZagrebCroatiae-mail: [email protected] Andrije Hebranga 10eHR–23000 ZadarCroatia

Heda FestiniTizianova 35HR–51000 RijekaCroatiae-mail: [email protected]





208

Mihaela Girardi-KaršulinInstitut za filozofijuUlica grada Vukovara 54HR–10000 ZagrebCroatiae-mail: [email protected]

Branko HanžekZavod za povijest i filozofiju znanosti HAZUAnte Kovačića 5HR–10000 ZagrebCroatiae-mail: [email protected]

Ivan KapecNacionalna i sveučilišna knjižnica ZagrebZbirka rukopisa i starih knjigaHrvatske bratske zajednice 4HR–10000 ZagrebCroatia Pavla Lončara 19HR–10360 SesveteCroatiae-mail: [email protected]

Persida Lazarević di GiacomoUniversità degli studi »G. D’Annunzio« Chieti-PescaraFacoltà di Lingue e Letterature StraniereDipartimento di Scienze Linguistiche e LetterarieViale Pindaro, 42I–65127 PescaraItaliae-mail: [email protected]

Ivica MartinovićInstitut za filozofijuUlica grada Vukovara 54HR–10000 ZagrebCroatiae-mail: [email protected]

Tomáš NejeschlebaPalacký UniversityPO Box 87, Purkrabska 2CZ–77187 Olomouc 1Czech Republice-mail: [email protected]

Snježana Paušek-BaždarZavod za povijest i filozofiju znanosti HAZUAnte Kovačića 5HR–10000 ZagrebCroatiae-mail: [email protected]

Estella Petrić-BajloMihovila Pavlinovića 9HR–23000 ZadarCroatiae-mail: [email protected] Sveučilište u ZadruOdjel za engleski jezik i književnostObala kralja Petra Krešimira IV br. 2HR–23000 ZadarCroatia

209

Relja SeferovićZavod za povijesne znanosti HAZU u DubrovnikuLapadska obala 6HR–20000 DubrovnikCroatiae-mail: [email protected]

Ivana Skuhala KarasmanInstitut za filozofijuUlica grada Vukovara 54HR–10000 ZagrebCroatiae-mail: [email protected]

Igor ŠkamperleTbilisijska 36SI–1000 LjubljanaSloveniae-mail: [email protected] Univerza v LjubljaniFilozofska fakultetaOddelek za sociologijoAškerčeva 2SI–1000 LjubljanaSlovenia

Stjepan ŠpoljarićZeleni trg 3bHR–10000 ZagrebCroatiae-mail: [email protected]

Fulvio ŠuranSveučilište »Juraj Dobrila« u PuliPreradovićeva 1HR–52100 PulaCroatiae-mail: [email protected]

Vesna TudjinaZavod za povijesne i društvene znanosti HAZUOdsjek za povijesne znanostiStrossmayerov trg 2HR–10000 ZagrebCroatiae-mail: [email protected]

Ankica ValentaPrirodoslovno-matematički fakultet Sveučilišta u ZagrebuFizički odsjekBijenička cesta 32HR–10000 ZagrebCroatiae-mail: [email protected]

Matjaž VeselFilozofski inštitut ZRC SAZUNovi trg 2SI–1000 LjubljanaSlovenijae-mail: [email protected]

Branko VujanovićMedvedgradska 1/BHR–10000 ZagrebCroatiae-mail: [email protected]

SPONZORI 18. DANA FRANE PETRIĆA

SPONSORS OF THE 18th DAYS OF FRANE PETRIĆ

213

STALNI SPONZORI DANA FRANE PETRIĆA /REGULAR SPONSORS OF THE DAYS OF FRANE PETRIĆ

Ministarstvo znanosti, obrazovanja i športa Republike Hrvatske /Ministry of Science, Education and Sports of the Republic of Croatia

Ministarstvo kulture Republike Hrvatske /Ministry of Culture of the Republic of Croatia

Grad Cres / Town of Cres

ZLATNI SPONZOR /GOLDEN SPONSOR

214

Hrvatska turistička zajednica /Croatian National Tourist Board

Radio Antena Zagreb 89,7

MEDIJSKI POKROVITELJ /

MEDIA PATRON

PODUPIRATELJI /

SUPPORTERS

DANI FRANE PETRIĆAKronologija 1992.–2009.

THE DAYS OF FRANE PETRIĆChronology 1992–2009

217

1992 Suvremena filozofska gibanja u Hrvatskoj, Sloveniji i Herceg-Bos-ni / Contemporary Philosophical Movements in Croatia, Slovenia and Bosnia and Herzegovina

1993 Platon i platonizam / Plato and Platonism Jezik i mišljenje, književnost i filozofija / Language and Thought,

Literature and Philosophy Stručni skup nastavnika filozofije i logike / Meeting of Lecturers

of Philosophy and Logic

1994 Platon – platonizam – Petrić / Plato – Platonism – Petrić Filozofija prirode / Philosophy of Nature

1995 Platon – platonizam – Petrić / Plato – Platonism – Petrić Ekologija / Ecology

1996 Platon – platonizam – Petrić / Plato – Platonism – Petrić Lijepo u prirodi i umjetnosti / The Beautiful in Nature and the Fine

Arts

1997 400. obljetnica smrti Frane Petrića / 400th Anniversary of the Death of Frane Petrić

1998 Platon – platonizam – Petrić / Plato – Platonism – Petrić Izazovi bioetike / The Challenges of Bioethics

1999 Petrić – platonizam – aristotelizam / Petrić – Platonism – Aristotelianism

Teorija kaosa / Theory of Chaos


Filozofija vremena / Philosophy of Time


Bioetika i znanost u novoj epohi / Bioethics and Science in the New Epoch

218


Filozofija i tehnika / Philosophy and Technology


Demokracija i etika / Democracy and Ethics

2004 Petrić i renesansne filozofske tradicije / Petrić and Renaissance Philosophical Traditions

Filozofija i odgoj u suvremenom društvu / Philosophy and Education in Contemporary Society


Teorija relativnosti i filozofija: Povodom 100. obljetnice Einsteinove Specijalne teorije relativnosti / Theory of Relativity and Philosophy: In Celebration of the 100th Anniversary of Einstein’s Special Theory of Relativity


Filozofija, znanost, religija: kompleksnost odnosa i granice dijaloga / Philosophy, Science, Religion: Complexity of Relations and Limits of Dialogue


Čovjek i kultura / Human and Culture

2008 Petrić i renesansne filozofske tradicije / Petrić and Renaissance Phi-losophical Traditions

Filozofija i globalizacija / Philosophy and Globalization

2009 Petrić i renesansne filozofske tradicije / Petrić and Renaissance Phi-losophical Traditions

Filozofija i mediji / Philosophy and Media

IZDAVAČ: Hrvatsko filozofsko društvo, ZagrebBIBLIOTEKA: Filozofski glasnik

NIZ: Libellus 17ZA IZDAVAČA: Pavo Barišić

UREDNICI: Ivana Zagorac, Ivica MartinovićPOSLOVNA TAJNICA: Mira Matijević

PRIJEVODI I LEKTURA: Vesna Baće, Veronika Bauer, Anita Groznica, Snježan Hasnaš, Hrvoje Jurić, Ivica Martinović, Slađana Sadžakov, Toni Škeva i autori

KOREKTURA: Hrvoje Jurić, Ivica Martinović, Ivana ZagoracPRIJELOM TEKSTA: OCEAN GRAF, Zagreb

TISAK: GRAFO MARK, ZagrebNAKLADA: 300 primjeraka

CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 715113.

ISBN 9789531641382

Documents

18. DANI FRANE PETRIĆA 18th DAYS OF FRANE PETRIĆ 18. … · 2014-06-22 · 18. Dani Frane Petrića održavaju se pod pokroviteljstvom Ministarstva znanosti, obrazovanja i športa