Upload
marija-miletic
View
265
Download
9
Embed Size (px)
DESCRIPTION
Skripta
Citation preview
11. SRPSKA ARHITEKTURA IZMEĐU DVA SVETSKA RATA
Razvoj srpske arhitekture posle Prvog svetskog rata bio je uslovljen političkim prilikama, odnosno
orijentacijom ka Zapadu, pri čemu je poseban značaj imala vezanost za Francusku. Takođe, kao posledica
političkih okolnosti u ovom periodu u Srbiju pristiže veliki broj ruskih emigranata. Ruski arhitekti
dominiraju arhitektonskom scenom tokom treće decenije, dobijaju velike porudžbine i grade monumentalne
objekte. Takođe popunjavaju mesta nastavnog kadra na Tehničkom fakultetu. Živu graditeljsku aktivnost
razvijaju Nikola Krasnov i Viljem Baumgarten. Međutim, unutrašnja organizacija struke odvija se izvan
njihovog uticaja.
Na kongresu ujedinjenja 1919. godine srpsko Udruženje inženjera i arhitekata postaje konstitutivni
element novog Udruženja jugoslovenskih inženjera i arhitekata. Početkom 1923. godine beogradski
arhitekti osnivaju Klub arhitekata i kao važan problem ističu pitanje afirmacije struke, jer su u
međuratnom periodu arhitekti osećali da im preti stalna opasnost od konkurencije građevinskih inženjera, a
naročito u oblasti stambene izgradnje. Sa ciljem približavanja svetu kulture i umetnosti uzimaju učešća u
kulturnoj manifestaciji, Četvrtoj jugoslovenskoj umetničkoj izložbi održanoj u Beogradu. Zatim objavljuju
svoje tekstove u dnevnim listovima i književnim glasilima, kao što je Srpski književni glasnik. Obe ove
forme izlaganja arhitektonskih ideja u ovom periodu imaju ogroman značaj. Ali, arhitektonski časopis nije
imao uslova za opstanak u čitavom periodu između dva rata. Druga ustanova u kojoj su se početkom treće
decenije okupljali ugledni arhitekti bilo je Arhitektonsko odeljenje Ministarstva građevina, čija
nadležnost je obuhvatala izradu i kontrolisanje planova monumentalnih građevina, škola, bolnica, crkvi,
privrednih i industrijskih zgrada. Na njegovom čelu bio je Petar Popović, profesor vizantinike na
Tehničkom fakultetu i jedan od protagonista srpsko-vizantijskog stila. Odeljenje je uključivalo predstavnike
svih generacija i svih stilskih tendencija, tako da je bilo uporište konzervativizma kao i Arhitektonski odsek
Tehničkog fakulteta. Međutim mladi članovi nastavničkog kolegijuma i budući protagonisti modernizma
(Zloković, Kojić, braća Krstić) ostvarivali su svoje ideje u praktičnom radu, izvan škole, u kojoj je
predratna generacija održavala kontinuitet akademizma, u čijem središtu je bio nacionalni tradicionalizam.
Međutim, umor koji je posle Prvog svetskog rata zahvatio preživele protagoniste ove prve generacije osećao
se i u objektima koje su gradili (Stevanović i Đorđević su sagradili zgradu Akademije nauka na osnovu
predratnih projekata, Đorđević i Nestorović zgradu Univerzitetske biblioteke, dok su Nestorović i
Tanazević sagradili zgradu Tehničkog fakulteta). Iz redova nove generacije na fakultet je prvi došao Milan
Zloković 1923.
Pored veze sa Francuskom i ruskim emigrantima, važan je bio i kontakt sa Čehoslovačkom. Uticaj praške
škole pojavio se u Srbiji preko arhitekata školovanih u Pragu i preko izložbi čehoslovačkih umjetnika. U
1
Pragu su studirali Nikola Dobrović i Svetomir Lazić,a u višestrukim kontaktima sa praškom sredinom bio je
i Momir Korunović. Sa druge strane, mnogi češki inženjeri i arhitekti su stigli posle Prvog svetskog rata u
Srbiju slično kao ruski emigranti.
Tokom treće decenije Kraljevina SHS i u nazivu države jasno ispoljava svoj višenacionalni sastav. Ali, što je
vreme više odmicalo euforično bratimljenje iz prvih poratnih dana počele su da zamjenjuju nacionalističke
raspre. U srpskoj arhitekturi se nerešeno nacionalno pitanje izražava i kroz težnje za restauracijom
nacionalnog srpskovizantijskog stila ili kroz težnje ka nadnacionalnom akademizmu. Borba ovih tendencija
ostala je zabeležena u burnoj istoriji građenja jedne od najvećih palata podignutih tokom treće decenije,
palate Ministarstva šuma i ruda,poljoprivrede i voda. Prvobitni projekat je izradio Nikola Nestorović i
nosio je obeležje akademizma i secesije. Međutim, javila se potreba za proširenjem programa i raspisan je
novi konkurs. Među radovima strogo akademskog karaktera, jedino je rad nagrađen prvom nagradom nosio i
izvesnee oznake srpskovizantijskog stila. Zatim se pojavio zahtev da se objektu doda još jedan sprat i novi
projekat su zajedno izradili Nikola Nestorović i Dragiša Brašovan. U ovom projektu srpskovizantijske
kupole dobile su dominantnu ulogu, mada u osnovi nisu imale nikakvog tehničkog ni funkcionalnog
opravdanja. Prozori poslednjeg sprata, kao i ulazni rizaliti sa zalučenim otvorima takođe su doprinijeli da
projektom ovlada duh srpskovizantijskog stila. Odabir ovakvog dekorativnog sistema nije mogao biti
prirodna želja projektanata, već je to prije svega rezultat uticaja političke prirode. Projekat je završio
Krasnov. Sličnu sudbinu imala je i zgrada Ministarstva finansija. O preplitanju političkih i arhitektonskih
ideja svedoči još jedan paralelan događaj, konkurs za projekat Jugoslovenskog paviljona na izložbi u
Filadelfiji.
Sa druge strane ukus investirora-bogataša kao i ukus investitora-političara predstavljao je glavnu kočnicu
arhitektonskog razvoja. Bogati sviet želio je da živi u vilama koje su ga podsjećale na francuski XIX vek, sa
kitnjastom akademskom dekoracijom. Klasna slojevitost odredila je vrstu i kvalitet arhitektonskih dela.
Treća decenija je ispunjena različitim idejama mnogih autora. Počinje sa još uvek prisutnim Nestorovićem,
Tanazevićem, Đorđevićem, a završava se prodorom modernista. Međutim, nju obeležavaju posleratni srpski
akademizam, srpskovizantijski stil i srpski ekspresionizam, čiji predstavnici su Milutin Borisavljević,
Dimitrije M. Leko i Momir Korunović. Njihova dela, iako realizovana uglavnom u četvrtoj deceniji,
odražavaju ideale treće decenije. Njima bi se mogao priključiti Jezdimir Denić, čije jedino delo, zgrada
Trgovačke akademije u ulici Lole Ribara, reprezentuje srpkovizantijski stil.
Izraziti predstavnik akademizma je Milutin Borisavljević, čiji osnovni metodi podrazumevaju isključivo
estetički pristup arhitekturi i projektovanje na osnovu pamćenja primera iz prošlosti. Svoju posleratnu
graditeljsku karijeru Borisavljević je započeo učešćem na konkursu za Spomen kosturnicu na Zejtinliku,
koji je pokazivao veliku sličnost sa spomenikom u Duamonu, zatim iste sličnosti sa uzorima pokazuju i
2
ograda sa kapijom parka na Studentskom trgu, kao i njegovo najznačajnije delo kuća Flašar na Kotež
Neimaru.
Sličan metod pokazuje i Dimitrije M. Leko. Međutim, njegova emancipacija od predratnih metoda i idejnih
strujanja tekla je relativno brzo. Dom Materinskog udruženja iz 1922-1925. godine, građen je još uvek u
predratnom maniru, projekat za rekonstrukciju Narodnog pozorišta u Skoplju je akademizirana secesija,
a projekat zgrade Saveza nabavljačkih zadruga u Makedonskoj ulici pokazuje elemente koji predstavljaju
trajno obeležje njegovog metoda: smireni ritam pilastara koji uokviruje vertikalne nizove prozora sa
kvadratnim međupoljima. Ovaj metod Leko je primenio prvi put na velikom konkursu za blok
Ministarstva šuma i ruda,poljoprivrede i voda iz 1921. godine, kao i u skici za zgradu Ministarstva
saobraćaja, zatim u konkursnim radovima za Ministrastvo finansija i rekonstrukciju Hipotekarne
banke. Vrhunac predstavlja Ministarstvo socijalne politike i narodnog zdravlja, klasično delo srpskog
akademizma, sa akademskom osnovom u kojoj je leva polovina jednaka desnoj, nema ni pomisli na
nesavršenost i slučajnost. U suštini čitava struktura teži samo jednom cilju- večnosti.
Romantična grana srpske arhitekture doživljava tokom treće decenije snažne promene. Srpskovizantijski stil
se tokom dvadesetih godina uporno držao u studentskim radovima, ali je u stvarnosti bio jedva prisutan.
Jačanje unitarističkih tendencija okretalo se protiv srpskovizantijskog stila kao i protiv drugih potencijalnih
izraza nacionalističkih zatvaranja. Nije bio zaboravljen, ali je sve više gubio javnu podršku državne uprave.
Mogao je biti primjenjivan samo još u privatnim zgradama i sporadično školskim zgradama. Primeri su
Trgovačka akademija delo Jezdimira Denića, koji je hteo da spoji akademski i romantičarski metod, kao i
Druga ženska gimnazija delo Milice Krstić, koja pokazuje izgubljen osjećaj za prostornu kompoziciju.
Pojedini delovi objekta su neproporcionalni i gube vezu sa oblicima na koje treba da asociraju.
Veza između ekspresionizma, nacionalnog romantizma i Ar-Nuvoa zapaža se u delima Momira
Korunovića, Pošti kod Železničke stanice, zatim Ministarstvu pošta u Palmotićevoj ulici i Matici sokola, kod
kojih ekspresionistička podloga nije svuda podjednako vidljiva. Najmanje se oseća u Matici sokola.
Ekspresionističkom metodu ovde bi se mogli pripisati skoro isključivo naglašeni pilastri u pročelju. Pošta
kod Železničke stanice bila je romantična građevina, koja je pobuđivala asocijacije na bogato ukrašenu
tortu. Ekspresionistilčkom uticaju ovde bi se moglo pripisati redanje različitih oblika i različitih ritmova po
vertikali. Od sva tri dela Ministarstvo pošta je po karakeru najbliže romantičnoj grani ekspresionizma. U
naglašenim masama ugaonih kula može se prepoznati duh na kome su zasnovana dela Gočara i Janaka. Dela
ovih čeških arhitekata nastala su otprilike u isto vrijeme kada i Korunovićevo Ministarstvo pošta. Korunović
je boravio u Pragu 1910-1911. godine na Tehničkoj višoj školi kao državni pitomac Kraljevine Srbije. U to
vreme češki romantičarski ekspresionizam stvarao se na osnovama nemačke i austrijske verzije Ar-Nuvoa.
Pred sam svetski rat ponovo je putovao u Francusku, Nemačku i Prag da bi sastavio program za zgradu
Glavne beogradske pošte. 1921. je još jednom putovao u Nemačku, Švajcarsku, Italiju i Čehoslovačku. Svi
3
ovi kontakti nisu mogli ostati sasvim bez uticaja na formiranje Korunovićevih shvatanja. Ali, njegove veze sa
češkom arhitekturom tu i prestaju. Svoju verziju romantičarskog ekspresionizma Korunović je dalje razvijao
potpuno samostalno, približavajući se pročišćenim oblicima srpskovizantijskog stila u sokolskim domovima i
crkvenim objektima ili se vezujući za ekspresionističke oblike u spomenicima, među kojima je najbolji
Spomen kosturnica na Zebrnjaku i predstavlja romantiziranu verziju Ajnštajnove kule.
Treća značajna grana romantičarskog duha dvadesetih godina, pored srpskovizantijskog stila i osobenog
Korunovićevog dela, jeste folklorizam, koji se nastavlja na tradicionalne graditeljske metode, koji su se
lakše mogli povezati sa dobom racionalizma, nego sa vremenom akademizma i ekspresionizma. Jedini i
najznačajniji predstavnik ovog pokreta bio je Branislav Kojić. Ovaj pokret je imao više izgleda na uspeh
nego srpskovizantijski stil, jer je imao još žive uzorke stambene arhitekture. Bilo je rasprava koje su se
zalagale za pokušaj oblikovanja monumentalne profane arhitekture u nacionalnom stilu, tako što bi se
elementi folklorne graditeljske tradicije spojili sa elementima srednjovijekovne dekorativne plastike.
Praktični primeri bliski ovim teorijskim postavkama bili su sokolski domovi Momira Korunovića. Kojić se
od folklorizma nije odvajao sve do kraja svoje graditeljske karijere. Svi budući modernisti prošli su kroz
periode kasne secesije, akademizma ili romantizma.
Korunovića i čitavu romantičnu, nacionalnu granu srpske arhitekture, zbrisali su sa scene modernisti.
Modernistički pokret uzašao je na videlo, krajem 1928. godine, osnivanjem Grupe arhitekata modernog
pravca. Ali, i pre formalnog osnivanja bilo je pokušaja prenošenja metoda evropskog racionalističkog
pokreta, uprošćavanja ili potpunog ukidanja istorijskih dekorativnih sistema, uvođenja funkcionalističkih
principa u oblikovanju unutrašnjeg organizma građevine, obraćanja pažnje i na manje vredne sadržaje kakvi
su željezničke stanice ili radnički domovi. Projekte malih željezničkih stanica Milan Zloković je radio
krajem 1925. godine. Iste godine nagrađeni su njegovi konkursni radovi za Umetnički paviljon Cvijeta
Zuzorić i Jugoslovenski paviljon u Filadelfiji. U projektima željezničkih stanica Zloković se koleba
između funkcionalističkog i folklorističkog modela, a u projektima za paviljone sasvim je blizak romantično
folklorističkom modelu. Ali, pilastri, venci, kapiteli sasvim su nestali. Branislav Kojić se tokom 1926.
godine uz romantičarski folklorizam opredjeljuje i za ideje evropskog racionalizma.
Na prvim jesenjim i prolećnim salonima novootvorenog Umetničkog paviljona Cvijeta Zuzorić učestvuju
osnivači Grupe arhitekata modernog pravca: Zloković, Kojić, Dubovi i Babić. Sredinom 1929. godine
Grupa arhitekata modernog pravca, u okviru delatnosti Kluba arhitekata, otvara veliku arhitrektonsku izložbu
pod nazivom Prvi salon arhitekture. Dve godine kasnije beogradski modernisti, u saradnji sa
istomišljenicima iz Zagreba i Ljubljane organizovali su Izložbu jugoslovenske savremene arhitekture, koja
je označila trenutak pune afirmacije modernističkog pokreta. Među tekstovima koji su se u to prelomno doba,
oko 1929. godine pojavili u dnevnoj i periodičnoj štampi, treba izdvojiti Kojićev programski tekst
4
publikovan pod naslovom Arhitektura Beograda, u kome se zalaže da se sopstveni izraz traži u slobodnom
radu i nezavisnom stvaranju.
Krajem treće i početkom četvrte decenije modernistički pokret nezadrživo se širio i po broju učesnika i po
količini i kvalitetu ostvarenih dela. Dragiša Brašovan, koji je u periodu između 1927-1929 godine izveo
Genčićevu i Škarkinu vilu, dva klasična primera akademske umetnosti, početkom 1929. godine, projektuje
istovremeno Paviljon u Barseloni i Radnički dom u Novom Sadu. Oba dela su bliska ekspresionističkim
uzorima, ali nesumnjivo pripadaju sferi racionalističkog, a ne akademskog duha. I naredna Brašovanova dela,
kuća na uglu Francuske ulice u Beogradu, a posebno Jugoslovenski paviljon na izložbi u Milanu iz
1931. godine, predstavljaju antologijske primere srpskog modernizma.
Sredinom 1930. godine, na beogradskoj arhitektonskoj sceni pojavljuje se Nikola Dobrović, ličnost
evropskog formata. Bio je češki đak i sve do sredine četvrte decenije boravio je i radio u Pragu. Dakle, bio je
na izvoru evropskog racionalizma. Iz Praga Dobrović je nameravao da uspostavi vezu sa domaćom sredinom
učešćem na javnim konkursima, ali početkom 1929. godine sredina još nije bila spremna da prihvati
bezornamentalnu arhitekturu u domenu javnih objekata, pa je Brašovan sasvim lako izgurao sa scene
Dobrovićev konkursni projekat za novosadsko Pozorište. Međutim, sredinom iduće 1930. godine,
Dobrović je trijumfovao na međunarodnom konkursu za rešenje Terazijske terase u Beogradu, dok su
domaći modernisti prošli izuzetno loše. U Dobrovićevom projektu prostor je jasno artikulisan dobro
proporcionisanim kulama. 1931. godine osvojio je prvu nagradu na konkursu za željezničku stanicu
Beograd-Dunav. Potom je u nekoliko mahova u dnevnoj štampi publikovan Jugoslovenski studentski
dom, koji je Dobrović gradio početkom tridesetih godina u Pragu.
Domaći modernistički pokret razvijao se, međutim, sasvim izvan domašaja Dobrovićevog uticaja. Između
1931-1932 godine Milan Zloković je izgradio niz stambenih zgrada i vila. Na nekim stambenim zgradama
pojavljuju se reljefi u poljima između prozora, što svedoči o još uvek prisutnom strahu od prazne površine.
Među najranijim Zlokovićevim monumentalnim objektima je Hipotekarna banka u Sarajevu, gde je
prisutna izvjesna akademska težnja ka monumentalnosti, osna simetričnost rešenja, stubovi u pročelju. U isto
vreme kada je završena Hipotekarna banka, između 1928-1932 godine, Zloković gradi i hotel Žiča u
Mataruškoj banji. U ovom objektu, kako u opštoj koncepciji, tako i u detaljima, u konstrukciji i
oblikovanju, nema nikakvih reminiscencija na metode akademizma.
I mnogi drugi srpski arhitekti početkom četvrte decenije napuštaju akademske metode istorijskog
eklekticizma i opredjeljuju se za modernu bezornamentalnu arhitekturu. Branislav Kojić gradi folklorističke
objekte u Beogradu i Skoplju, kao i stambenu zgradu dr Đurića u Prizrenskoj ulici u Beogradu, koja
mu je donela nagradu za najbolju fasadu i postala jedan od antologijskih primjera srpskog modernizma. Jan
Dubovi izgradio je krajem treće i početkom četvrte decenije kompleks Opservatorije na Zvezdari, a
Dušan Babić niz stambenih zgrada među kojima istaknuto mesto zauzima zgrada" Lektres" u Ulici
5
Maršala Birjuzova. Na ovom objektu u izrazitom obliku pojavljuju se elementi modernističkog
dekorativizma: snažne horizontalne pruge na fasadama, formalno povezivanje prozora u trake, popunjavanje
međuprozorskih polja reljefima, pažljivo izabrano mesto motke za zastavu. Izvjestan dekorativistički
manirizam, koji je brzo osvojio moderniste, ima svoje korene u tradicionalnoj naklonosti srpskih arhitekata
prema romantičnom nego klasičnom idealu i prema većoj bujnosti oblika nego strogosti proporcija.
I pored nesumnjivog prodora modernizma, pritisak javnosti bio je znatan tokom čitave četvrte decenije.
Braća Petar i Branko Krstić, graditelji monumentalnih objekata (Crkva Sv. Marka, Agrarna banka,
Igumanova palata) odolevali su ovom pritisku sa promeljivom srećom. Tragovi kompromisa vidljivi na svim
ovim delima: eklekticizam u osnovnoj ideji za Crkvu Sv. Marka, akademizam u oblikovanju fasade
Agrarne banke i srpsko-vizantijski stil u oblikovanju Igumanove palate. Znatno više od avangardnog duha
sadrže dve stambene zgrade,vile u Profesorskoj koloniji i na Senjaku. Obe vile se odlikuju kubičnim
formama i totalnim odsustvom uticaja investitora na izgled objekta.
Kada se govori o međuratnom srpskom modernizmu, treba izdvojiti dva objekta: zgradu Dečije klinike delo
Milana Zlokovića i zgradu Državne štamparije delo Dragiše Brašovana. U oba slučaja reč je o izuzetnom
nadahnuću projektanata i njihovoj istinskoj želji da se objekat savlada i u kompoziciji masa i u oblikovanju
detalja do stepena perfekcije. U oba dela zastupljeni su svi elementi pročišćenog modernističkog metoda:
stubovi u strukturi objekta, prozori povezani u stvarne nizove ili tretirani kao jednostavna perforacija
fasadnog platna, bezornamentalna fasada, slobodni aranžman osnove, krovne terase.
6
RUSKI EMIGRANTI
U migraciji četrdeset hiljada ruskih izbeglica koje su u Kraljevinu SHS prispele posle pet evakuacija sa juga
Rusije od 1919. do 1921. godine, među stručnjacima različitih vokacija našlo se i sedamdesetak arhitekata.
Do kraja treće decenije, iz različitih država u rasejanju, stiglo je još osamdeset arhitekata i stotinak
građevinskih inženjera koji su se takođe bavili projektovanjem. Približno jedna trećina emigranata je živela
u Beogradu, u kome se posle rata osećala potreba za stručnjacima. Pripreme za izgradnju prestonice, kao i
zvanični pozivi državnih vlasti privukli su neke od najuglednijih ruskih arhitekata u emigraciji. Raspuštanjem
ruskih vojnih formacija i odlaskom mnogih emigranata u druge zemlje početkom tridesetih godina, u
Jugoslaviji je ostalo znatno manje Rusa. Ipak, najistaknutiji graditelji su u njoj ostali do kraja radnog i
životnog veka.
Procene istoričara su da je do kraja 1923. godine, u našu zemlju došlo hiljadu dvesta inženjera. Sredinom
1922. godine u Beogradu je osnovan Savez ruskih inženjera u Kraljevini SHS, kao prva profesionalna
organizacija ruskih inženjera u egzilu. Udruženje je radilo u sekcijama, podeljenim prema različitim
specijalnostima. Nezadovoljni položajem u jedinstvenom Savezu, arhitekti su sredinom 1922. godine
osnovali posebno Društvo arhitekata. Opšteinženjerska skupština ih je u januaru naredne godine pozvala da
se vrate u prvobitnu organizaciju i osnuju posebnu sekciju, vodeći računa o interesima jedinstvenog saveza,
ali se na taj poziv arhitekti nisu odazvali. Tek je sredinom juna 1923. godine u upravu Saveza ušao i
predstavnik arhitekata. Razlog za nesporazum između ruskih arhitekata i Saveza, ogledao se u njihovom
stavu da su oni „nešto drugo“ u odnosu na ostale inženjere, jer su „kreativniji i elitniji“.
U prvim posleratnim godinama, obeleženim ekonomskom oskudicom i protivrečnostima u političkoj i
kulturnoj sferi višenacionalne jugoslovenske države, ruski arhitekti su delili sudbinu ostalih
visokokvalifikovanih krugova ruske emigracije. Prihvatajući u početku privremene poslove, često nedostojne
njihovog renomea, uspeli su da se konsoliduju i postepeno uključe u tokove srpske arhitekture. Vremenom su
ispoljili svoje stvaralačke mogućnosti i postigli zavidnu afirmaciju. Stručno umeće iskoristili su za
obezbeđivanje egzistencije, koliko i za izgradnju prestonice druge domovine“ koja ih je svesrdno prihvatila.
Motivisani višim, neretko panslovenskim idealima, doprineli su jačanju rusko-srpskih veza.
U početku je mali broj ruskih neimara uspeo da se zaposli u ustanovama srpskih arhitekata i obnovi prekinuti
kontinuitet stručnog rada. Najambiciozniji su se opredelili da rade u Beogradu, dok su se ostali zaposlili u
regionalnim, od 1929. godine banovinskim, centrima sa dominantnim srpskim stanovništvom- Banjaluci,
Sarajevu, Cetinju, Skoplju, Nišu i Novom Sadu. U manjim mestima, zbog nedostatka stručnjaka, Rusi su
dobijali rukovodeće pozicije u arhitektonsko-urbanističkim službama.
7
Od sedamdesetak arhitekata koji su prispeli u prvom izbegličkom talasu, više od polovine se nastanilo u
Beogradu, ČIJa ih je atmosfera podsećala na velike ruske gradove. Radno mesto u prestonici bilo je
najprestižnije i najunosnije. U Beogradu su bile koncentrisane glavne ustanove ruskih emigranata i stručni
centri srpske arhitekture.
Znatan broj mladih rusa upisao se na Arhitektonski odsek Tehničkog fakulteta u Beogradu. Na tom fakultetu,
kao i u drugim visokoškolskim ustanovama, vakuum u nastavnom kadru popunili su upravo ruski stručnjaci.
Na Arhitektonskom odseku, sve do 1933. godine, kada je asimilovan, „srpski Rus“ Petar Anagonisti, postao
asistent-volonter, a Grigorije Samojlov asistent docentu Aleksandru Deroku. Kao vodeća srpska ustanova sa
jakom katedrom za srpsko-vizantijsku arhitekturu, fakultet je nastojao da očuva jednonacionalni sastav
nastavnog kadra. Na Građevinskom i Mašinskom odseku Tehničkog fakulteta su ruski stručnjaci preuzeli
glavne predmete.
Znatan broj Rusa zaposlio se u privatnim biroima beogradskih arhitekata, uglavnom u svojstvu pomoćnika-
crtača, nadzornika gradnje i sl. Međutim, u razradi projekta, koje su zvanično potpisivali srpski graditelji,
ruska ruka je često bila primetnija od ruke nadređenog projektanta. Od ruskih arhitekata i građevinskih
inženjera koji su u Beogradu delovali u samostalnimili saradničkim biroima, trebalo bi izdvojiti Evgenija
Gulina, Jakoba Kozinskog, Vasilija Bilinskog, Vasilija Gončarova, Valerija Staševskog, Nikolaja
Mesaroša, Vasilija Olejnikova, Georgija Jeremejeva, Nikolaja Šilova, Leonida Makšejeva, Andreja
Papkova i Viktora Lukomskog. Jedan deo ruskih inženjera i arhitekata okupljao se u grupe kvalifikovanih i
nekvalifikovanih radnika, preuzimajući od opština i privatnika građevinsko-preduzimačke poslove. Neimari
zaposleni u Tehničkom odeljenju Opštine grada Beograda, učestvovali su u razradi urbanističkih planova.
Tako je na čelo Biroa za Generalni plan Beograda 1920. godine postavljen Georgij Kovaljevski. U Upravi
Dvora, od 1922. godine graditeljskim aktivnostima rukovodio je inženjer Sergej Smirnov.
Centar okupljanja najsposobnijih i najuglednijih ruskih stvaralaca u Kraljevini SHS, bilo je Arhitektonsko
odeljenje Ministarstva građevina. Ono je krajem druge i početkom treće decenije zaposlilo više ruskih
graditelja starije,srednje i mlađe generacije: Nikolaja Krasnova, Vasilija Androsova, Viktora Lukomskog,
Nikolaja Miškovskog, JelisavetuKaminsku-Samsonovu, Mihaila Kirkvuda i dr. Raspoređeni po
odsecima za monumentalne građevine, uređenje banja i gradova, izgradnju bogomolja, spomen-obeležja,
škola, bolnica, privrednih i industrijskih zona, hudožnjaci su razvili plodnu projektantsko-izvođačku
delatnost, odgovarajući na narudžbine iz Srbije, Makedonije, danas BiH, a ređe iz Hrvatske i Crne Gore. Uz
pomoć ruskih stručnjaka iz Ministarstva građevina, živu graditeljsku aktivnost su razvijali i Ministarstvo vera
i Ministarstvo saobraćaja, kao i Ministarstvo vojske, u čijim nadleštvima je takođe bilo ruskih graditelja (V.
Baumgarten i N. Vinogradov).
Arhitektonski tokovi u međuratnoj Srbiji, kanalisani u stručnim institucijama, suštinski su izvirali iz
predvodničke svesti nekoliko najuticajnijih graditelja, zastupnika različitih stilova: Momira Koruvovića
8
zastupnika nacionalnog sloga, Milutina Borisavljevića i Dimitrija M. Leka predstavnika akademizma,
Milana Zlokovića i Branislava Kojića zastupnika modernizma. Vodećim ruskim neimarima iz starije i
srednje generacije, kao i tek diplomiranim arhitektima, više su odgovarali vizantinizam i akademizam
konzervativnog krila beogradske arhitekture, nego rani modernizam ili ljubljanska postsecesija, zagrebački ili
sarajevski funkcionalizam. Među ruskim umetnicima koji su izbegli u Kraljevinu SHS, nije bilo izrazitih
predstavnika avangarde.Među arhitektima su preovlađivali stvaraoci vaspitani u duhu ruske imperijalne
arhitekture neoklasicističkog smera. Većina graditelja je studije završila u Sankt Peterburgu, glavnom centru
akademskog neoklasicizma. Ostali su školovani u Moskvi, i takođe zastupaju konzervativna arhitektonska
shvatanja, i pružaju neskriven otpor prodoru moderne arhitekture.
U trećoj deceniji XX veka, gradeći javne objekte u duhu akademizma, kakve su 1.) Ministarstvo finansija,
2.) Ministarstvo šuma i rudnika, poljoprivrede i voda, 3.) Generalštab, 4.) Državni arhiv i dr, ruski
emigranti su prednjačili u oficijelnoj arhitekturi. Srpski graditelji tek pristigli sa frontova ili izašli iz školskih
klupa, učili su od Rusa kako se grade monumentalna zdanja, raz.vija dekoracija, filigranski izvodi detalj,
plasira heraldika. Uz gradnju objekata za poterebe prestonice, ruski arhitekti su podizali i objekte za
sopstvenu zajednicu- crkve, škole, grobljanske kapele, spomenike i sedišta nacionalnih udruženja.
Srpski arhitekti dugo nisu uspevali da pariraju Rusima u rešavanju najsloženijih graditeljskih poduhvata, pre
svega izgradnji ministarstava u upravnom centru prestonice, na uglu Nemanjine i Ulice Kneza Miloša.
Komponujući u anacionalnim načelima akademizma, Rusi su odredili arhitektonsko-urbanistički lik i drugih
repernih gradskih tačaka, kao što su deo Univerzitetskog centra oko parka Ćirila i Metodija, prostor oko
Narodne Skupštine, Savsko pristanište sa Zemunskim mostom i delom Karađorđeve ulice. 1.) Zgradom
Vojnog muzeja, 2.) uređenjem savskog šetališta sa Velikim stepeništem na Kalemegdanu, 3.) obnovom
crkve Ružice, Rusi su suštinski odredili novi arhitektonski izgled Beogradske tvrđave. Ipojedinačnim i
samostalnim objektima kao što su Državni arhiv u Karnedžijevoj ulici ili Ruski dom u Ulici Kraljice
Natalije, beogradskoj arhitekturi utisnuli su poseban istoristički pečat. Podigli su najznačajnije rezidencijalne
objekte i uredili njihovu okolinu: 1.) Dvor Kralja Aleksandra I na Dedinju, 2.) Gardijski kompleks na
Topčideru, 3.) Palatu Patrijaršije Srpske Pravoslavne Crkve. Rusi (V. Androsov, V. Lukomski, G.
Samojlov, V. Staševski) su projektovali ili učestvovali u dovršavanju mnogih crkava međuratnog Beograda
i njegovoj okolini: Žarkovo, Ropočevo, Rogača, Sibnica, Lazarica. Podigli su spomen-obeležje njegovim
braniocima na Novom groblju (R. Verhovskoj). U drugim slučajevima , kada nisu podizali samostalne ili
urbanistički dominantne objekte, vešto su se uklapali u postojeće ambijentenajreprezentativnijih ulica- Kralja
Milana, Terazije, Knez-Mihailove, Kneza Miloša, Resavske , Krunske i dr.
Karakteristike ruskog akademizma, evidentne na mnogim beogradskim zgradama, ogledaju se u težnji ka
monumentalnosti, izraženoj na manjim objektima, slojevitoj gradaciji fasadnih platana, na kojima glavni
motiv nije preterano naglašen, doslednoj primeni rustike prizemlja, sužavanju konture zgrada od prizemlja ka
9
vrhu i obilju fasadne plastike retoričkog karaktera. Osim lavljih figura u različitim položajima, u beogradsku
arhitektturu su uneli i motive pseudohelenističkih ratničkih kompozicija, kao i pseudorenesansne kasetirane
svodove i niše. Uneli su i motiv timpanona sa lučno zasvedenom lođom, kao završnim segmentom fasade, na
osnovu čega im se mogu pripisati i objekti sa takvim obeležjem o kojima ne postoje podaci o autoru. Zbog
glomaznih i nezgrapnih kompozicija, kao i pretrpavanja kompozicija, bili su kritikovani u beogradskoj
štampi.
Osim u stilu akademizma, Rusi su gradili u ruskim i azijskim istorijskim stilovima, kakve su. 1.) Iverova
kapela i 2.) Spomen kosturnica ruskih ratnika i Nikolaja II na Novom Groblju, 3.) crkva Sv. Trojice
na Tašmajdanu, 4.) Kalmički hram u Malom Mokrom Lugu, zatim u duhu srpskog nacionalnog stila,
kojeg su nerado prihvatili. Ponekad bi kombinovali elemente različitih istorijskih stilova, osavremenjavajući
ih motivima secesije. Koliko je sloboda u tumačenju stilova bila vidna u bogatstvu reminiscencija (renesanse,
baroka, ampira i dr), toliko se iscrpljivala u formalizmu i tradicionalizmu, nagomilavanju neorganski
raspoređenih motiva.
Vodećoj ulozi Rusa u državnoj arhitekturi, uz Viljema Baumgartena, autora Generalštaba iz 1928. godine,
i Ruskog doma iz 1933. godine, najviše je doprineo Nikolaj Petrovič Krasnov. Dovršavanje, uređenje ili
projektovanje kapitalnih državnih zdanja (kakva su: 1.) Ministarstvo na uglu ulice Kneza Miloša i
Nemanjine, 2.) Državnog arhiva, 3.) Njegoševe kapele na Lovćenu, 4.) obalnih stubova Zemunskog
mosta, 5.) uređenje Narodne Skupštine, 6.) Starog Dvora na Dedinju, 7.) mauzoleja dinastije
Karađorđević na Oplencu i dr), uglavnom je poveravano njemu, kao dokazanom akademskom stručnjaku,
koji je nekada sarađivao sa imperatorom Nikolajem II, a sada sa kraljem Aleksandrom I.
Vladar Jugoslavije je od Rusa podjednako očekivao afirmaciju „jugoslovenskog unitarnog“ akademskog stila
koliko i „obnovu“ srpsko-vizantijske srednjevekovne arhitekture. Obzirom da se dolaskom ruskih stručnjaka
povećao broj upućenih u graditeljstvo vizantijskog kulturnog kruga, monarh se i u nacionalnom stilu srpske
arhitekture oslanjao na ruske stručnjake- S. Smirnova, V. Lukomskog, N. Krasnova i V. Androsova.
Uspeh u prestonici, Rusima je omogućio da grde i u ostalim centrima: Nišu, Skoplju, Cetinju, Valjevu,
Pančevu, Leskovcu, Kragujevcu, Vranju, Prištini, Kumanovu, Bitolju, Novom Pazaru, Raškoj.
Učešće na izložbama donosilo je dodatni publicitet ruskim graditeljima. Izlažući na kolektivnim izložbama
ruskih umetnika u Kraljevini SHS, na smotrama studenata arhitekture, grupe K.R.U.G. i sasvim retko na
prezentacijama konkursnih radova koji organizovali srpski arhitekti, oni su konstantno bili u žiži javnosti,
privlačeći pažnju investitora. Na taj način, naklonost poslovično stroge beogradske kritike, stekli su Ivan Rik
i Grigorije Samojlov, dok su Lukomski i Papkov zahvaljujući čestim izložbama održali kontinuitet rada.
Do početka četvrte decenije, srpske graditelje nije ugrožavala dominantna uloga ruskih graditelja u zvaničnoj
arhitekturi. Agilni i produktivni, saradnici istaknutih srpskih arhitekata ( D. Brašovana, M. Zlokovića, D.
M. Leka, B. Nestorovića, D. Maslaća), ruski neimari gotovo da nisu smatrani strancimaraspisivači konkursa
10
za objekte nacionalnog značaja, u propozicijama su isticali klauzulu da na njima mogu učestvovati građani
Kraljevine SHS i Rusi koji žive u njenim granicama. Mlade Ruse, učesnike zapaženih izložbi Kluba
studenata arhitekture, novinari su svrstavali među „naše najmlađe arhitekte“.Autoritativnog čelnika među
ruskim stvaraocima u Ministarstvu građevina, Nikolaja Krasnova je štampa, uoči obnove Njegoševe kapele
na Lovćenu, nazvala „našim najboljim stručnjakom“.
Iako su Rusima dugo poveravani glavni graditeljski poduhvati, srpska arhitektura se suštinski razvijala izvan
sfere njihovog uticaja, nadovezujući se na ideje autoritativnih srpskih graditelja predratnog razdoblja.
Delatnošću Kluba arhitekatabeogradske sekcije UJIA, Grupe arhitekata modernog pravca iz 1928-1934
godine, izložbama Jugoslovenske savremene arhitekture iz 1931. i 1933. godine, srpski arhitekti su uspeli da
se stvaralački emancipuju i afirmišu. Ruski uticaj se, otud, može smatrati sekundarnim, ni manjim ni većim
od onog koji je dolazio iz akademske arhitekture Budimpešte, Praga, Beča ili Pariza.
Između srpskih i ruskih arhitekata vladao je povremeni konkurentski rivalitet, delom proisteko iz ideoloških
razlika. Domaćim graditeljima nedogmatične moderne orijentacije bili su podsticajni primeri češkog
funkcionalizma, Losov-Raum-plan i francuski Ar-Deko nego eruditski akademizam konzervativnih Rusa.
Prevashodno podržani od oficijelnih krugova, delujući van srpskih strukovnih organizacija, Ruski graditelji
su predstavljali posebnu grupaciju na stručnoj sceni.
Pomenuti jaz između domaćih i ruskih arhitekata sve se više produbljivao u tridesetim godinama.
Negodovalo se zbog njihovog neprincipijelnog favorizovanja usredperioda ekonomske krize 1929-1935
godine, kada je znatno opala graditeljska aktivnost. Obzirom da su ruski stručnjaci iz nadležnih državnih
ustanova većinu objekata realizovali mimo javnih konkursa, tj. bez ikakve konkurencije, srpski graditelji su
njihove uspehe tumačili povlašćenim položajem u državnoj birokratiji. Animozitet prema Rusima su
podsticali i agresivni modernisti željni brze afirmacije, kao i osrednji beogradski arhitekti večito u potrazi za
poslom.
Ne odgovarajući javno na kritike, ruski arhitekti su nastavili predano da rade. Zaobilažni pri dodeljivanju
stručnih priznanja i dalje su smatrani majstorima arhitektonskog zanata. Iako njihova uloga u srpskoj
ahitetkturi nije bila pokretačka, a ni avangardna, njohov doprinos u izgradnji Beograda bio je dragocen. Osim
što su podigli više hiljada stambenih i javnih zgrada, Rusi su prestoničku arhitekturu približili evropskim
graditeljskim standardima. Domaće graditelje su podstakli da projektuju u širim, slobodnijim potezima, da
grade u monumentalnim razmerama, pokazali im kako se plasira fasadna skulptura, evociraju nekadašnji
stilovi pre svega ampir, ali i pokazali da se tradicionalna, hijerarhizovana akademska matrica može obogatiti
elementima secesije.
Istorijski uspon modernog arhitektonskog pokreta nije pogodovao ruskim emigrantima u Beogradu,
opredeljenim za jezik proverenog tradicionalizma. Nakon pogibije svog glavnog pokrovitelja kralja
Aleksandra I Karađorđevića u Marselju, oktobra 1934. godine Rusi gube podršku koju su do tada uživali.
11
Sredinom četvrte decenije naglo je opalo interesovanje za tradicionalne načine građenja, a time i prevlast
ruskih emigranata u beogradskoj arhitekturi. Promene u srpskoj kulturi efikasno su ih potisnule u drugi plan.
Ne mireći se sa gubitkom prestiža i smanjenjem porudžbina, oni odlaze u penziju ili u novu, ekonomsku
migraciju u druge zemlje.
Iako su stvarali dela neujednačene vrednosti, doprinos Rusa beogradskoj i srpskoj arhitekturi meri se
bogatstvom, rafinmanom i solidnošću objekata najrazličitijih namena. Skloni eklekticizmu, stavrani su sa
puno slovenske emotivnosti, kojom su ublažavali strogost hijerarhizovane akademske morfologije,
potencirajući kontrasne i siluetne vrednosti arhitektonskih sklopova. Akademske stege, kanaoničnost i
disciplina nisu u potpunosti potisnule njihovu umetničku imaginaciju. Dok su u projektovanju javnih zdanja
oformili poseban tip „Aleksandrove“ unitarne arhitekture, oslanjajući se na vlastite predilekcije, u razradi
koncepcija srpskog stila i spojili su potrebnu inventivnost, prihvatljivu domaćim ideolozima tog pravca.
Koncepcijom anacionalnoga akademizma, obogaćenog elementima secesije u ideološki podeljenu i kadrovski
oslabljenu srpsku arhitekturu, u trećoj deceniji su uneli prototip gotovog stila.
Zahvaljujući Rusima, beogradska arhitektura je prerasla provincijske stege i približila se kulturno
razvijenijim evropskim sredinama. Ni neminovna modernizacija srpske arhitekture ne bi mogla da se
sprovede da ruski emigranti nisu obezbedili uslove za njen nastup. Nametanjem visokih stručnih kriterijuma,
stvaranjem konkurentske atmosfere, pospešili su stvaralačko sazrevanje srpskih arhitekata.
Nacistička okupacija i građanski rat u Jugoslaviji 1941-1945. godine, nagnali su većinu beogradskih Rusa na
novu migraciju. Deo onih koji su ostali, reaktivirao se u projektanskim službama novog socijalističkog
establišmenta.
12
AKADEMIZAM
Uspon modernog arhitektonskog pokreta izražen u godinama nakon Prvog svetskog rata, nije pokolebao
tradicionalno opredeljenu većinu arhitekata. Sledbenici futurizma, kubizma, De Stajla, purizma,
ekspresionizma ili konstruktivizma još uvek su predstavljali manjinu. Većina graditelja se povinovala ukusu
investitora, evropskih malograđana koji su se obogatili u ratnim i posleratnim prilikama i pohrlili u velike
gradove. Vile u otmenim predgrađima ili višespratnice u centrima gradova, građene u stilu poznog
akademizma, ponekad sa reminiscencijama na Ar- Nuvo, uz obilnu primenu novih materijala, korišćenih na
stari način. Zahvaljujući poboljšanju komunukacija i sličnim ekonomskim uslovima u različitim državama
Evrope, sem SSSR-a, i avangardni i konzervativni arhitekti težili su stvaranju univerzalnog internacionalnog
stila.
Sporom uzmicanju akademizma u srpskoj arhitekturi, doprinela je društvena atmosfera, obojena istorizmom
u euforiji ujedinjenja jugoslovenskih naroda, a od 1929. godine, i potrebom da se oformi jugoslovenska
unitarna kultura. Klasna podvojenost je bila vidljiva u arhitekturi. Pseudograđanstvo, nastalo od seljaštva,
želelo je da nadoknadi civilizacijske nedostatke i adekvatnim stilskim sklopom pokaže privrženost evropskim
kulturnim tekovinama. Razjedinjenost na staleškom, plemenskom, kulturnom i verskom planu,
onemogućavala je stvaranje kompaktnog jugoslovenskog stila.
U Beogradu, centru srpske kulture, siromašni slojevi stanovništva naseljavali su proširenu gradsku periferiju.
Centar su izgrađivali i naseljavaliposleratni bogataši-rentijeri, industrijalci i bankari. Bogati svet hteo je da
živi u vilama koje su ga podsećale na francuski XIX vek, sa kitnjastom akademskom dekoracijom, dok je
ideal srednje klase bio otmeni hotel particulier, privatna jednoporodična kuća sa vrtom, na Kotež-Neimaru ili
Senjaku. Ciljevi intelektualaca su bileskromne prizemnne ili jednospratne kuće sa baštom u profesorskoj ili
činovničkoj koloniji. Radnici su živeli u posebnim kolonijama i neuglednim opštinskim stanovima.
Izgradnja državnih javnih objekata u prestonici i regionalnim centrima, intenzivirana u prvim godinama
nakon ujedinjenja, iziskivala je učešće raspoloživih domaćih stručnjaka. U tom poduhvatu pridružilo im se
preko tri stotine ruskih arhitekata i građevinskih inženjera, koji su zbog građanskog rata u domovini
emigrirali u Kraljavinu SHS. Do pojave srpskog modernističkog pokreta 1928. godine, anacionalnom
akademizmu parirao je srpski nacionalni „slog“. Dok su „Srbo-Vizantinci“ svoje ideje pretežno ostvarivali na
sakralnim objektima, akademisti su preovlađivali u arhitekturi profanih javnih zdanja, višeporodičnih
privatnih kuća. Srpsko-vizantijskim stilom izražavan je kontinuitet sa minulim epohama necionalne kulturne
prošlosti, ali opredeljenje da su Srbi stožerni činilac u višenacionalnoj državi. Istovremeno, da bi se ublažilo
nezadovoljstvo stručnjaka drugih nacionalnosti, akademizam je favorizovan kao unitarni jugoslovenski stil.
13
U nastavi na Arhitektonskom fakultetu u Beogradu, tokom treće decenije nije produbljivan sukob između
zastupnika akademizma i nacionalnog stila. Mirnu koegzistenciju i delimično prožimanje tih stilova, uočljivo
u školskim radovima, odražavali su autoritativni nastavnici: Petar Popović predmet Srpska vizantijska
arhitektura, Andra Stevanović predmet Građevinske konstrukcije, Dragutin Đorđević predmet
Projektovanje javnih građevina, Nikola Nestorović predmet Nauka o stilovima i Branko Tanazević za
predmet Dekoracije u boji, modelisanje, uređenje gradova, ornamentika. U četvrtoj deceniji veka
porastao je uticaj stručnjaka opredeljenih ua modernizam- Milana Zlokovića i Branislava Kojića.
U davdesetim godinama veka, Dragutin Đorđervić je važio za najliberalnijeg nastavnika po pitanju stilskih
opredeljenja studenata, budući da ih nije sputavao, ali ni podsticao njihovo zanimanje za modernizam. Ipak,
na sačuvanim radovima darovitih studenata, najevidentniji je uticaj Đorđevićeve varijante
akademizma.Većina profesora tradicionalne orijentacije, afirmisana još u doba Kraljevine Srbije, nije
pokazivala sklonosti ka radikalnim novinama u arhitekturi.Završiti Arhitektonski fakultet u Beogradu između
1920. i 1930. godine, značilo je pristupiti sredini u kojoj su se preplitali različiti inostrani i domaći uticaji, u
kojoj su određene tendencije dobijale prevagu ili nestajale sa scene u zavisnosti od sopstvene vitalnosti.
Nekoliko godina pre pojave prvih modernističkih projekata, u domaćoj stručnoj periodici su iznete oštre
antiakademističke i antiklasicističke apelacije.
Ugledni srpski akademisti starije generacije- Konstantin Jovanović, Vladimir Nikolić, Svetozar Ivačković,
Andra Stevanović, Nikola Nestorović i Dragutin Đorđević, aktivni do sredine dvadesetih godina, nastavili
tradiciju predratnog akademizma. Reviziju njihovih ideja inspirisali su predstavnici srednje i mlade
generacije akademista: Milutin Borisavljević, Svetozar Jovanović, Dimitrije T. Leko, Aleksandar
Đorđević i Vojin Simeonović, kojima su se pridružili ruski emigranti istovetne vokacije: Nikolaj Krasnov,
Roman Verhovskoj, Vasilij Androsov, Viljem fon Baumgarten, Efgenije Gulin, Georgi Šreter,
Konstantin Paris, Julijan Djupon i Ivan Artemuškin. Osim njih, značajna dela srpskog arhitektonskog
akademizma realizovali su i pojedinci kojima je građenje u tom stilu predstavljalo privremenu fazu, pre nego
što su se opredelili za progresivni modernizam. Neki od njih ispoljili su zavidan stepen autorskog izraza:
Dragiša Brašovan, Branislav Kojić, Milan Zloković, Josif Najman, Petar i Branko Krstić, Branislav
Marinković, Bogdan Nestorović, Milan Sekulić, Milan Minić, Predrag Zrnić, Daka Popović, Lazar
Dunđerski i Grigorije Samojlov.
Srpski akademisti međuratnog doba, školovali su se ili usavršavali u evropskim centrima preživele eklektičke
arhitekture, pre svega u parizu i Budimpešti. Stoga se u njegovoj arhitekturi mogu uočiti više ili manje
izraženi francuski uticaji, kao i elementi mađarskog, nemačkog, italijanskog ili ruskog akademizma. Naročito
je jak ruski uticaj, čiji su istaknuti protagonisti, kao štićenici Kralja Aleksandra Prvog Karađorđevića, gradili
širom Jugoslavije. Arhitektonski tokovi u Srbiji između dva svetska rata, kanalisani u vodećim stručnim
ustanovama, kao što su Ministarstvo građevina, Arhitektonski fakultet i Klub arhitekata, suštinski su izvirali
14
iz predvodničke svesti najplodnijih graditelja, zastupnika glavnih stilskih koncepcija: Momira Korunovića
predstavnika srpskog stila, Milutina Borisavljevića i Dimitrija M. Leka predstavnika akademizma,
Milana Zlokovića, Branislava Kojića, Nikole Dobrovića i Dragiše Brašovana predstavnika modernizma.
Iako su stvorili respektabilnu produkciju, ruski emigranti nisu značajnije uticali na razvoj srpske arhitekture.
Ako su u trećoj deceniji prednjačili brojem i kvalitetom ostvarenja, nespremni za ozbiljnije zaokrete, u
četvrtoj su bili potisnuti u drugi plan. U okviru akademizma kao državnog unitarnog stila, sa
reminiscencijama na ruski ampir, podigli su niz monumentalnih zgrada, ispunjenih fasadnom skulpturom i
heraldičkim znamenjima: Ministarstvo šuma i ruda, poljoprivrede i voda iz 1926-1928 godine,
Ministarstvo finansija iz 1925-1928 godine, Državni arhiv u Beogradu iz 1925-1928 godine, delo Nikole
Krasnova, Narodni teatar u Skoplju iz 1927. godine, E. Bronštajna, V. Mesnera, J. Bukavca, S.
Beljajevskog i D. M. Leka, zatim Oficirski stanovi u Beogradu iz 1928. godine, delo Verhovskoja,
Generalštab iz 1928. godine, Ruski dom u Beogradu iz 1933. godine i Oficirski dom u Skoplju iz 1928-
1929 godine, delo V. Baumgartena, Gardijski kompleks u Topčideru iz 1924. godine, delo Vinogradova,
Studentski dom Aleksandra I iz 1931. godine delo Kovaljevskog, Dom Narodnog zdravlja iz 1925.
godine i Oficirski dom u Novom Sadu iz 1926. godine, delo G. Šretera i K. Parisa. U svom radu
potencirali su eklektičke mešavine različitih stilova, od renesanse, baroka, neoklasicizma i ampira. Njihova
sloboda u tumačenju istorijskih stilova, koliko se ogleda u bogatstvu reminiscencija i neobaveznom tretiranju
ustaljenih akademskih obrazaca, toliko se pretvarala u formalizam, karakterističan po potenciranju
neorganskih sklopova i nagomilavanju plastičnih motiva.
Srpski arhitekti dugo nisu mogli da pariraju Rusima u rešavanju najsloženijih graditeljskih programa, pre
svega izgradnji reprezentativnih administrativnih zdanja u prestonici i regionalnim centrima. Prepoznatljive
odlike ruskog akademizma ogledaju se u potenciranju monumentalnosti, ostvarenoj i na manjim objektima
širom Jugoslavije, ublažavanju značaja predodređenog glavnog motiva, doslednoj primeni rustike u prizemlju
zgrada, sužavanju kontura građevina od podnožja ka vrhu stepenovanjem masa po visini, obilnoj primeni
fasadne skulpture, naročito figura lavova. U beogradsku arhitekturu Rusi su uneli i motiv timpanona sa
lučnom lođom, kao završnim segmentom fasade. Pošto su u svojim ekspanzivnim kompozicijama često
preterivali, napli su se na udaru domaće kritike. Arhitekta Milutin Borisavljević, iako njihov ideološki
istomišljenik, kritikovao ih je zbog megalomanije i nezgrapnih kompozicija. Poštedeo je jedino
Baumgartenov Generalštab, kao veličanstvenu i monumentalnu palatu, širokog zamaha, grandiozne
kompozicije i perfektnih proporcija i detalja, odnosno klasično delo beogradske arhitekture.
U razvoju srpskog međuratnog akademizma, mogu se diferencirati tri faze:
1.) period dominacije u periodu od 1919-1928 godine,
2.) doba krize, izazvano prodorom modernizma, između 1928-1935 godine,
3.) delimične obnove u monumentalizmu poslednjih predratnih godina,od 1935-1941 godine.
15
U morfološko-strukturalnom pogledu, kao i akademizam u Kraljevini Srbiji, međuratni je iznutra bio
podeljen na dva smera- strogo apersonalni, konzervativni, i autorski, liberalniji akademizam, otvoren za
novine.
U prvom razdoblju od 1919. do 1928. godine, u krug akademista je prešlo nekoliko afirmisanih graditelja
koji su u prethodnom periodu gradili u nacionalnom slogu. To su Branko Tanazević, Jovan Novaković,
Jovan Stanojević i Vladimir Popović. 1924. godine Andra Stevanović i Dragutin Đorđević, uz pomoć
mladog Milana Minića, dovršavaju palatu Srpske Kraljevske Akademije. Akademski krut, slojevit
koncept ove reprezentativne prestoničke građevine, sa tesnim unutrašnjim dvorištem, obogaćen detaljima Ar-
Nuvoa i dekorativističkog akademizma, promovisanog na Svetskoj izložbi u Parizu 1900. godine.
Konstantin Jovanović je početkom dvadesetih godina izveo uspešnu dogradnju Narodne banke,
ponavljajući morfologiju vlastitog akademizma. Dragutin Đorđević i Nikola Nestorović su na palati
Univerzitetske biblioteke iz 1921-1926 godine, sagrađenoj u okviru novog univerzitetskog gradskog centra,
naglasili simetričnu, kanoničnu i neinventivnu kompoziciju pročelja, sa karakterističnim portikom i
proporcijama za koje je rečeno da se uzajamno dobro drže.
Zgrada Tehničkog fakulteta u Beogradu, sagrađena 1925-1931 godine, delo Branka Tanazevića i Nikole
Nestorovića, velike površine osnove i elevaciono usmerena prema nekoliko uličnih pravaca, predstavlja
kulminaciju srpskog akademizma u trećoj deceniji. Krut aranžman složene osnove zdanja, sa prostranim
unutrašnjim dvorištima, dugačkim hodnicima i prevelikim stepenišnim holom, odredio je njegovu strukturu.
Kritikujući nelogičan, arhitektonski nekoherentan i nefunkcionalan odnos spoljašnje obrade prema osnovi
zdanja, D. M. Leko je ukazao de je inspiracija tražena u rešenju Tahničke škole u Šarlotenburgu kod Berlina.
Osporen je i nedostatak istog motiva kojim bi se ublažila različitost u obradi pojedinačnih fasada, zbog koje
su lišene celovitosti i jasno obeležene monumentalnosti. Pseudorenesansni i neoklasicistički motivi,
obogaćeni retoričkom fasadnom skulpturom, tri alegorije Arhitekture, po jedna Vajarstva, Fizike, Industrije i
dr, svojom strogošću ukazuju na prosvetni karakter zdanja.
Uticaj italijanskog akademizma uočava se na palati „Asikuracioni Đenerali“ na Terazijama, koju su 1927-
1930 godine podigli nepoznati italijanski arhitekti sarađujući sa Milanom Antonovićem. Arhitekti iz
srednje i zapadne Evrope su na mnogim objektima u Beogradu i drugim gradovima, primenili internacionalna
načela tog stila, obogaćena nanosima matičnih škola: Jadransko-Podunavska banka, Francusko-Srpska
banka, palata Društva Nacional, Praška kreditna banka, Jugoslovenska banka, Srpsko-Amerikanska
banka, Narodna biblioteka u Beogradu, Uprava Vojnotehničkog zavoda u Kragujevcu i dr. Sa puno
uspeha stranci su podizali ugaone zgrade, prekrivajući ih ponekad i dekoracijom secesije.
Među domaćim stvaraocima kojima je akademizam predstavljao privremeno opredeljenje, izdvaja se više
plodnih graditelja. Inspirisan budimpeštanskim eklekticizmom i secesijom, Dragiša Brašovan je u Ulici
Nušićevoj 4 u Beogradu 1922. godine sagradio Eskontnu banku, koja predstavlja primer raskošno
16
dekorisane, neusiljene slojevite kompozicije, u kojoj su inventivno usklađeni elementi različitih stilova.
Kasnije je podigao Sokolski dom iz 1924. godine u Zrenjaninu, kombinujući renesansne i neoklasicističke
forme, Škarkinu vilu u Beogradu iz 1926. godine, blisku romantičarskoj varijanti umerenog akademizma i
strožije koncipovanu neo-manirističku Genčićevu kuću, takođe u Beogradu iz 1929. godine.
Branislav Kojić je podigao Šumadijsku banku u Kragujevcu između 1928-1930 godine, kao i Paviljon
Cvijeta Zuzorić u Beogradu iz 1927-1929 godine sa dominantnim pseudoantičkim oblicima, ali i
slobodnijom organizacijom osnove od uobičajenih.
Milan Zloković je na Vračaru od 1924. do 1926. godine, podigao više privatnih jednoporodičnih kuća u
umerenom akademskom maniru, dok je znatno usiljenije koncipovao monumentalnu Hipotekarnu banku u
Sarajevu između 1928-1930 godine.
Braća Krstić su na nečelima akademizma komponovali kuću Nikole Krstića u Ulici Vasinoj 14 u Beogradu
između 1927-1928 godine.
U trećoj deceniji, pod uticajem zapadnoevropskog akademizma, značajna dela ostvario je arhitekta
Aleksandar Janković, autor Okružnog načelstva u Pirotu iz 1910. godine. U međuratnom razdoblju ovaj
plodni projektant je sagradio niz jednoporodičnih i višeporodičnih stambenih zgrada, karakterističnim po
mansardnim krovovima, obilju fasadne skulpture i ornamentacije. Reč je o zgradi na uglu Zmaj Jovine 13 i
Knez-Mihailove 28 iz 1928-1929 godine, zatim, zgrada na uglu Svetozara Markovića i Bulevara
Revolucije iz 1929. godine, dok se među njegovim javnim objektima ističe Narodna banka u Nišu iz 1925.
godine, gde su neobarokni i neoklasicistički oblici stopljeni u reprezentativnu i prostorno razuđenu celinu.U
stilu akademizma, zapažena dela ostvarili su Franja Urban koji je projektovao Kuću Đorđa Cvetkovića iz
1930. godine na uglu ulica Braće Jugovića i 29. novembra, i Đorđe Janković koji je sagradio Novosadsku
banku i Kuću Ostojić u Rumi iz 1923. godine. Praksu izdvajanja ugaonog valjka ili poluvaljka, pokrivenog
kupolom, nastavili su Franja Urban na Kući Đorđa Cvetkovića, Viljem Baumgarten na Oficirskom
domu u Skoplju i Nikolaj Krasnov na zgradi Ministarstva na uglu Ulica Nemanjine i Kneza Miloša u
Beogradu.
Među graditeljima Novog Sada koji su tokom svoje akademističke faze krajem treće i početkom četvrte
decenije ostvarili značajna dela, izdvajaju se Lazar Dunđerski koji je sagradio palatu Produktivne berze
1927. godine i Daka Popović graditelj Komande Prve armijske oblasti iz 1928-1930 godine i stambeno-
poslovne palate „Vatikan“ iz 1930. godine. Modernizovanje akademistički koncipovanih volumena i
naginjanje monumentalizmu, popularno u poslednjim predratnim godinama, najavio je Milan Sekulić na
stambeno-poslovnoj palati “Kroacija“ u Novom Sadu iz 1931. godine.U Skoplju su se, uz Ivana
Artemuškina (kafana Islahana u gradskom parku iz 1919. godine, autori Narodnog pozorišta iz 1921-1927
godine, Dragutin Maslać (Ristićeva palata iz 1925. godine) i Boris Dutov (palata Armaganjan iz 1930.
godine).
17
Od graditelja inspirisanih francuskim akademizmom, trebalo bi izdvojiti Josifa Najmana (zgrada Nikole
Spasića u Knez-Mihailovoj ulici 47, u Krunskoj 9 iz 1931, Mihajla Jovanovića na uglu Krunske i Bab
Višnjine iz 1932. godine), Bogdana Nestorovića (vila Koče Popovića u Ulici Kneza Miloša 50, sa Mihailom
Radovanovićem iz 1926. godine, i Vila Moačanin u Užičkoj 23 iz 1931. godine), Aleksandra Đorđevića
(kuća Pavla Hadži-Pavlovića u Ulici Svetozara Markovića 58 i Kuća Tihomira Panića u Ulici Kneza Miloša
70, iz 1926-1927 godine), Milana Minića (zgrade u Lominoj 24-26, iz 1926. godine, u Dobračinoj 6 iz 1928
godine i Čika-Ljubinoj 5 iz 1930. godine), Vojina Simeonovića (kuća u Simićevoj 6), Branislava
Marinkovića, Mihajla Radovanovića i naročito Milutina Borisavljevića. Francuski akademizam, u kome
su preovlađivale renesansne, barokne i klasicističke reminiscencije, prenet je u arhitekturu građanskog
Beograda. Elementima francuskog porekla smatrane su mansardne i višesegmentne krovne konstrukcije, kao
i osetna uzdržanost graditelja u dekorisanju fasada, težnja ka njihovoj čitljivosti, odsustvo akademskog
pretrpavanja, logičan raspored otvora i znatna funkcija praznih površina.
Početkom tridesetih godina akademizam je suvereno vladao srpskom arhitekturom. Uz ruske emigrante i
francuske đake, njegovom usponu najviše su doprinela tri graditelja: Svetozar Jovanović, Milutin
Borisavljević i Dimitrije M. Leko.
Jovanovićev akademizam nije bio ideološki čvrst ni dosledan kao Borisavljevićev i Lekov. Pre Prvog
svetskog rata učestvovao je u izgradnji Oficirske zadruge iz 1906-1910 godine, akademski razuđenog
ugaonog objekta, oživljenog nekanoničnim motivima secesije. Iako je u pojedinim delima, poput kuće u
Krunskoj 50 iz 1932. godine, iskazao sklonost ka neoromantičnim tvorevinama, Jovanović se afirmisao
monumentalnom palatom Ministarstva saobraćaja i Generalne direkcije železnica u Beogradu iz 1927-
1931 godine, ostvarenjem strogog akademizma. Ova, po kubaturi najveća zgrada u srpskoj međuratnoj
arhitekturi, do Brašovanove palate Dunavske Banovine iz 1935-1940 godine najveća po broju prostorija,
zbog nedostatka čvrsto određenih regulacionih linija i upadljivog uprošćavanja u dekorativnom sistemu,
predstavlja jednolično i statično akademsko rešenje, koje je pružilo znatne mogućnosti za plasman
heraldičkih znamenja i retoričke fasadne skulpture. Ipak, njena elegantna kula, kao najviša tačka elevacije,
jedinstvena je u tadašnjoj beogradskoj arhitekturi. Njen jedini konkurent, drevnom asirsko-vavilonskom
arhitekturom inspirisana kula Pošte 1 u Takovskoj ulici iz 1935-1938 godine, arhitekte Vasilija
Androsova, nezgrapno je postavljena iznad završenog venca i ne naglašava piramidalnost kompozicije.
Shvaćena kao glavni motiv Jovanovićeve palate, kula dominira blokom na uglu Sarajevske i Nemanjine
ulice. Kada se posmatra sa veće daljine, ili iz ptičje perspektive, u relaciji sa monotonom srednjom zonom
pročelja, predstavlja skoro suvišni, otuđeni detalj, nametnut celini ansambla. Bez obzira na pomenutu
izdvojenost, kula je donekle oživela sumorno okamenjen, uprkos obilnoj prvostepenoj plastici, štur plašt
građevine.
18
Akademizam Milutina Borisavljevića bio je zasnovan na tradiciji pariske Ecole des Beaux-Arts i
načelima njegove naučne estetike arhitekture. Ovaj dosledni akademist, sklon obrazlaganju vlastitih
stavova, arhitekturu je definisao kao simboličnu umetnost koja svoj najviši stupanj dostiže u monumentalnim
građevinama. Traženju novih formi i struktura Borisavljević je pretpostavio proverene kanone, zalažući se za
više varijanti u svakom projektantskom zadatku. Apelovao je da se nastava na beogradsko Arhitektonskom
fakultetu reformiše po uzoru na parisku Ecole des Beaux-Arts, i da se umesto idejnih projekataza određene
tipove građevina, pripremaju potpuni projekti za izvođenje.
Na svom najpoznatijem delu, Vili Flašar iz 1931-1932 godine, izgrađenoj na beogradskom Neimaru,
ugledao se na arhitekturu Malog Trijanona iz 1762-1768 Anž Žak Gabrijela, shvaćenog kao savršenog dela,
božanske harmonije i najsjajnijih propozicija, dok je u komponovanju ograde parka na Studentskom trgu
iz 1929. godine preuzeo rešenje sa manirističke vile Aldobrandini. Osnovna škola u Marulićevoj ulici iz
1930-1931 godine, primer je svedenijeg, uprošćenog akademizma, gde glavni motiv nije posebno naglašen,
što se uočava i na reprezentativnoj kući Nikolić u Paraćinu iz 1931. godine, dok je on skromno izdvojen na
pročelju palate Andonović u Nišu iz 1930. godine.
Borisavljevićevi projekti koncipovani u nacionalnom stilu, kao i pojedini u stilu modernizma, kojeg je pod
pritiskom naručilaca nevoljno prihvatio, takođe odlikuje akademistička modelacija forme. Može se zaključiti
da je Borisavljevićeva arhitektura u celini bila opterećena strogim akademskim kanonima, kao i nastojanjima
da u praksi primene otkrića iz oblasti estetike arhitekture i optičko-fiziološke perspektive. Otu je on, na
izvestan način, ostao nedorečen i neiskazan kao stvaralac, shvatajući arhitekturu kao primenjenu estetiku.
Zapažanja o harmoniji i ritmu, ulozi simetrije i asimetrije, izneta u stručnoj periodici, Borisavljević nije
precizno primenio u graditeljskoj praksi.
Ako je najznačajniji i najdosledniji predstavnik akademizma u srpskoj arhitekturi od 1865. do 1914. godine,
bio Konstantin Jovanović, istu poziciju u međuratnom periodu zauzimao Dimitrije M. Leko. Njegov strogi
akademizam, zasnovan na metodu kontrolisane imaginacije, prepoznatljivo je uzdržan ili disciplinovan, lišen
slučajnih ili spontanih rešenja. U odnosu na Svetozara Jovanovića, Leko je doslednije poštovao akademske
obrasce, što se naročito ogleda u izjednačenom odnosu zidne mase i otvora, ogledalskoj simetriji, jasnom
naznačavanju regulacionih linija i isticanju monumentalnosti bezvremenih građevina. Naizgled štur i
preterano uzdržan, Lekov akademizam je ipak bio kreativniji od Borisavljevićevog naučnog i eklektičnog
pristupa arhitektonskom komponovanju.
Umereni ritam masa odlikuje skladno pročelje Lekovog Saveza nabavljačkih zadruga u Beogradu iz 1927-
1929 godine. Njegova eksperimentisanja nastavljena su početkom tridesetih godina, kada je tragao za
jednostavnijom, racionalnijoj formom akademizma, ostvarenoj na trospratnoj palati Ministarstva socijalne
politike i narodnog zdravlja u Beogradu iz 1932-1933 godine. Svedenom kubičnom konturom i masivnim
fasadnim plaštom, ova palata, sa dva unutrašnja dvorišta, najavila je vladavinu monumentalizma u srpskoj
19
arhitekturi poslednjih predratnih godina. Po Maneviću, ona predstavlja ne samo završni oblik jedne tradicije,
već i klicu njene dekadencije: „Njena čitava struktura, disciplinovana i smirena, teži samo jednom cilju-
večnosti“. Na zgradi nema jakih kontrasta ili posebno eksponiranih motiva. Nekanelovani jonski stubovi
nalaze se u ravni fasade, oivičeni sa po dve skulpture L. Dolinara. Njihovo protezanje je zaustavljeno
snažnim okviromLišenom entablature i potkrovnog venca:Vreme je stalo, što je značilo ovaploćenje
akademskog ideala. Leko je i kao tumač liberalna akademistička shvatanja, kritikovao epigonstvo i zastarela
rešenja.
Zreli period međuratnog srpskog akademizma obeležila su i druga Lekova dela (projekti banskih palata na
Cetinju, Banja Luci i Novom Sadu iz 1930. godine, Dom Saveza nabavljačkih zadruga na Cetinju iz 1932.
godine, Dom ratnih vojnih invalida u Beogradu iz 1933. godine), kao i Agrarna banka iz 1931-1934 godine
Petra i Branka Krstića, Dom Kralja Aleksandra Prvog za učenike srednji škola iz 1931-1933 godine,
delo Vojina Petrovića, Aero Klub iz 1932-1934 godine i stambena zgrada advokata Nedeljkovića iz
1936. godine, delo Vojina Simeonovića, Narodna banka u Skoplju iz 1933. godine delo Bogdana
Nestorovića, zgrada Berze iz 1931-1933 godine i Beli Dvor na Dedinju iz 1934-1936 godine, delo
Aleksandra Đorđevića, kuća Stamenka Đurđevića iz 1936. godine na uglu Katanićeve i Svetog Save 36,
delo Dragoslava Radisavljevića, kuća inženjera Božića u ulici Svetozara Markovića 6 iz 1934. godine u
Beogradu, delo Rajka Tatića. Pod pritiskom dominantnih modernističkih shvatanja u srpskoj arhitekturi, kao
i sve jačeg uticaja Ar-Dekoa, pomenuti autori su bili prinuđeni da svedu ili odbace klasicistički ornamenti
odstupe od uobičajenih načela akademističkog komponovanja. Spajajući istorijske i moderne oblike, oformili
su neobičan tranzitivni tip lokalne arhitekture. Gubitak akademske discipline i posezanje za zakasnelim
secesijskim i pomodnim racionalističkim formama, naročito je obeležio provincijsku arhitekturu
jednoporodičnih kuća.
Završni predratni period srpskog akademizma vezan je za uspon monumentalizma u tadašnjoj evropskoj
arhitekturi, saglasan prevlasti totalitarnih političkih ideologija i programa. Shodno vremenu, i primeri
srpskog monumentalizmadruge polovine tridesetih se odlikuju neobičnim modernističko-akademističkom
morfološkom simbiozom, dok je njihova struktura uglavnom bazirana na akademskoj tradiciji ( 1.) palata
PRIZAD-a, 2.) Zanatski dom, 3.) Pošta 1, 4.) Ministarstvo građevina i 5.) Pravni fakultet u
Beogradu, 6.) Hipotekarna banka u Pančevu, 7.) Pošta i Banovina u Skoplju, 8.) Banska palata i
Većnica u Novom Sadu, 9.) Hipotekarna banka, 10.) Banovinsko pozorište i 11.) novi deo
Univerziteta u Nišu, 12.) Narodna banka u Kragujevcu, 13.) Tonkićeva palata u Leskovcu i dr).
Sa povlačenjem akademizma sredinom tridesetih godina, u srpskoj arhitekturi jenjava i upotreba fasadne
skulpture. Umesto figuralne plastike, u pseudorenesansnim nišama i edikulama, kao i baroknim kartušama,
javljaju se plitki reljefi u duhu francuskog Ar-Dekoa.
20
U produkciji srpskog predratnog modernizma, a ni avangardnog, ali ni kopirantski bezbojnog, krajem
tridesetih godina prevladavala je kanonična estetika ustaljenih formi, uz sve češću primenu zaobljenih
građevina naglašene monumentalnosti. Dok su se načela Korbizjeovog i Misovog slobodnog plana uveliko
razvijala u svetskoj arhitekturi, srpski modernizam tridesetih se, osim fragmentarnog usvajanja Losovog
Raum-plana, u glavnini produkcije iscrpljivao u anahronim strukturama osnove sa unutrašnjim dvorištima,
komplikovanim komunikacionim čvorovima i veoma retkim konstruktivističko-funkcionalističkim
pristupima (Zlokovićeva Univerzitetska dečja klinika i Brašovanova Državna štamparija u Beogradu
1933-1940 godine). Tome je doprineo nedostatak autentične arhitektonske teorije, što su kroz predavanja i
programske članke pokušavali da nadoknade lideri srpskog modernističkog pokreta. Kritiku akademizma i
eklekticizma, krajem tridesetih godina sublimirali Milan Zloković i vodeći konstruktor Đorđe Lazarević.
Uprkos deklarativne ortodoksije, srpska neradikalna recepcija evropskog modernizma nije impresionirala
vodeće autoritete svetske avangarde. Dogodilo se da je arhitekta Nikola Dobrović, najdosledniji i najagilniji
domaći ideolog moderne arhitekture, zbog primene zastarelih konstruktivnih rešenja bio ukoren od strane
Teo Van Dezburha i proglašen „akademičarem“. Sve izražajnije epigonstvo među modernistima i težnja ka
standardizaciji jezika, gde se najviše pozajmljivalo od Dragiše Brašovana, neizbežno su vodili u
modernistički akademizam.
Mnogobrojna ostvarenja srpskog nacionalnog stila su u trećoj deceniji veka takođe poprimila šematski
karakter. Kruta i anacionalna, konceptualna logika akademizma preneta je, neočekivano, i u
„jednonacionalno“ usmereno srpsko crkveno i profano graditeljstvo. Budući da protagonisti tog pravca naše
novije arhitekture nisu otkrili autentičan strukturno-prostorni sklop, bili su prinuđeni da ga preuzmu iz legata
ustaljenih akademskih rešenja. Uz to, usvojili su i deo akademističke morfologije, kao što su trodelna podela
fasada, isticanje glavnog motiva i dosledno poštovanje simetrije, što se vidi na 1.) Gimnaziji u Čačku iz
1910-1928 godine, delo Dragutina Maslaća, 2.) Trgovačkoj akademiji u Beogradu iz 1925. godine delo
Jezdimira Denića, 3.) Palati Pravde u Skoplju iz 1930. godine delo Nikolaja Krasnova, 4.) Patrijaršiji u
Beogradu iz 1935. godine, delo Viktora Lukomskog i 5.) Eparhijskom domu u Požarevcu iz 1938-1939
godine, delo Momira Korunovića. Sredinom četvrte decenije potisnut nakon pogibije svog glavnog mecene
u Marselju, nacionalni stil delimično usvaja i morfologiju savremenog monumentalizma, sa
kontraproduktivnim efektom, jer je estetika agresivnog, jednoznačnog totelitarnog koncepta, pre pokazala
stvaralačku krizu graditelja nacionalne orijentacije nego što je najavila renesansu njihovih ideja (1.) Crkva
Sv. Marka iz 1930-1939. godine delo Petra i Branka Krstića, 2.) Banski dvor i Palata Vrbaske banovine
u Banjaluci iz 1930-1938, delo Anđelije Pavlović, Jovanke Bončić-Katerinić i Jovana Rankovića).
Posleratni period:
21
U posleratnom periodu obnove i izgradnje zemlje, stvarajući u korenito izmenjenim političkim okolnostima,
srpski arhitekti su kratkotrajno održali tradiciju akademizma. Ona se uočava na primerima socrealizma,
oficijelnog pravca u profanoj arhitekturi od 1945-1952 godine, bazirenog na neinventivnim spojevima široko
shvaćene „narodne“ graditeljske tradicije i bezličnog modernizma. Anonimnost rada i sveopšta politizacija
arhitekture, sveli su stvaralaštvo na ponavljanje tipskih, šematizovanih struktura, od čega se prećutno
distancirao mali broj kritički nastrojenih graditelja.
Vanstručnim, dogmatskim shvatanjima limitirana, arhitektura socrealističkog monumentalizma ( 1.) Dom
sindikata, 2.) Savezni SUP, 3.) Vojni sud, 4.) Stadion JNA, 5.) Studentski grad, 6.) Gradski SUP u
Beogradu, 7.) upravne, partijske, zadružne i školske zgrade, 8.) radnička i rudarska naselja u
unutrašnjosti), inspirisana arhitekturom SSSR-a, ni po snazi ideja a ni po vrednosti ostvarenja (sem naselja
fabrike kablova u Jagodini D. Brašovana), nije dosegla nivo graditeljstva do pre Drugog svetskog rata.
Utopljen od strane novog establišmenta u korpus dirigovanog socijalističkog stvaralištva, kreativni smer
predratnog srpskog monumentalizma pretvorio se u suprotnost- sterilni modernistički akademizam.
Do sredine šeste decenije, prema sećanju Alekseja Brkića, na beogradskom Arhitektonskom fakultetu, uz
Zlokovićev „produhovljeni“ funkcionalizam, tri su se moćne ideologije borile za status zvaničnog učenja:
socijalistički realizam, ortodoksni funkcionalizam i građevinski tradicionalizam. Sve tri su, po Brkiću,
za studente nedogmatične orijentacije predstavljale svojevrsni obruč, teži čak i od strahovanja za vreme
okupacije. Najjači otpor vladao je prema socrealizmu, koji je početkom pedesetih odbačen u teoriji i praksi.
Krajem šeste i početkom sedme decenije, sa poboljšanjem ekonomskih prilika, započeo je prosperitetni
period razvoja srpske moderne arhitekture, predvođen protivnicima doktrina funkcionalističkih sistema-
Bogdanom Bogdanovićem, Aleksejem Brkićem, Ratomirom Bogojevićem, Uglješom Bogunovićem,
Urošem Martinovićem, Ivanom Antićem, Mihajlom Mitrovićem, Ivom Kurtovićem i Svetislavom
Ličinom, u čijim delima nije bilo izrazitijih akademističkih zastranjivanja. I u teoriji i u praksi ovi autori su
se distancirali od socijalističkog realizma i modernizovanog neoakademizma, arhitekture prokustrovski
normi i činovničkih kalupa. Ipak akademizma je bilo u nastavi na Arhitektonskom fakultetu, stvaranjem kulta
moderne arhitekture, kao i u graditeljskoj praksi. Formalističko okamenjenje tuđih ideja i programa,
delimično je nastavljeno i u srpskom postmodernizmu.
22