of 65 /65
1. PRIRODA KNJIŽEVNOSTI I PROUČAVANJE KNJIŽEVNOSTI NAZIV I POJAM KNJIŽEVNOSTI Naša riječ »književnost« izaziva pomisao na knjige. Riječ »literatura« opet, kojom se ponekad služimo jer gotovo svi evropski jezici upotrebljavaju naziv za književnost stvoren prema latinskoj riječi literatura, upućuje da je književnost ono što je napisano jer je izvedena od riječi littera, slovo. Jedino riječ »pjesništvo«, ako njome ne označavamo samo dio književnosti (poeziju nasuprot prozi), nego književnost u cjelini, usmjeruje nas u drugom pravcu. I tada, međutim, nerijetko pjesništvo, preko naše riječi »pjesma«, povezujemo isključivo s pjevanjem i glazbom. Tako nijedan od ovih naziva, ako se povedemo za doslovnim značenjima riječi i uobič ajenim primislima koje one izazivaju, ne odgovara zapravo onom što danas označavamo kao književnost. Književnost, naime, recimo najprije, nije nipošto samo ono Što je napisano u knjigama. Pored pisane književnosti, koja, doduše, čini najveći dio onog što danas zamišljamo kada govorimo o književnosti, postoji i usmena književnost. Usmena književnost pak nije samo ona književnost koja je nastala i koja se dugo vremena širila usmenom predajom

1 Priroda Knjizevnosti i Proucavanje Knjizevnosti

  • View
    142

  • Download
    19

Embed Size (px)

DESCRIPTION

Solar

Text of 1 Priroda Knjizevnosti i Proucavanje Knjizevnosti

  • 1. PRIRODA KNJIEVNOSTI I PROUAVANJE KNJIEVNOSTI

    NAZIV I POJAM KNJIEVNOSTI

    Naa rije knjievnost izaziva pomisao na knjige. Rijeliteratura opet, kojom se ponekad sluimo jer gotovo svi evropskijezici upotrebljavaju naziv za knjievnost stvoren prema latinskoj rijeiliteratura, upuuje da je knjievnost ono to je napisano jer je izvedenaod rijei littera, slovo. Jedino rije pjesnitvo, ako njome neoznaavamo samo dio knjievnosti (poeziju nasuprot prozi), negoknjievnost u cjelini, usmjeruje nas u drugom pravcu. I tada, meutim,nerijetko pjesnitvo, preko nae rijei pjesma, povezujemo iskljuivos pjevanjem i glazbom. Tako nijedan od ovih naziva, ako se povedemoza doslovnim znaenjima rijei i uobi ajenim primislima koje oneizazivaju, ne odgovara zapravo onom to danas oznaavamo kaoknjievnost.

    Knjievnost, naime, recimo najprije, nije nipoto samo ono to jenapisano u knjigama. Pored pisane knjievnosti, koja, dodue, ininajvei dio onog to danas zamiljamo kada govorimo o knjievnosti,postoji i usmena knjievnost. Usmena knjievnost pak nije samo onaknjievnost koja je nastala i koja se dugo vremena irila usmenompredajom

  • u vrijeme kada pismenost bijae rijetkost (tzv. narodna knji evnost), nego i ona knjievnost koja i danas nastaje, iri se i razvija bilo predajom od usta do usta, bilo pak tehni kim sredstvima koja ne trae da se knjievnost zapisuje. Oba tipa usmene knjievnosti od velike su vanosti za razumijevanje prirode knjievnosti i stvaranje odgovarajueg naziva i pojma knjievnosti.

    Knjievnou, spomenimo zatim, rijetko nazivamo we ono to jesadrano u knjigama. Mnogo ee rije knjievnost rabimo u uemsmislu, smatrajui da tek odreena djela valja uvrstiti u pojamknjievnosti, dok ostala napisana djela pripadaju znanostima, filozofiji,izvjetajima o istinitim dogaajima, ili pak nekim drugim podrujimaljudske djelatnosti, odnosno nekim drugim vrstama zapisa. Upravozato i rijeju literatura oznaavamo danas naj ee ono to jenapisano o nekom predmetu, tj. zbir djela koja se odnose na nekoznanstveno podruje (npr. literatura na kraju owe knjige znai djelaiz podruja teorije knjievnost), a ne knjievnost kao knjievnost.Pojam knji evnosti tako je ujedno i iri i ui od onog pojma na kojibismo neposredno mogli pomisliti na temelju njenog uobi ajenogimena.

    Zbog toga ono to nazivamo knjievnou treba razumjeti na osnovishvaanja posebne prirode knjievnih djela, odnosno na osnovishvaanja knjievnosti kao umjetnosti. Naziv umjetnika knjievnostu tom smislu prikladno ozna ava razliku izmeu znanstvenih djela iknjievnih djela u uem smislu rijei. Stariji, u nas esto upotrebljavannaziv lijepa knjievnost neto je manje prikladan jer ne pretpostavljasamo stanovito jedinstvo umjetnosti i ljepote, nego i osobito shvaanjeljepote, takvo shvaanje kakvo danas rijetko imamo na umu prilikomocjenjivanja knjievnih i umjetnikih djela. Stoga i nazivombeletristika, prema francuskom belles lettres (to bismo mogliprevesti kao lijepa knjievnost), oznaavamo danas uglavnom dioumjetnike knjievnosti (redovno: romane i novele), a ne umjetnikuknjievnost u cjelini.

    Valja, meutim, rei da i naziv pjesnitvo, ako ga ne povezujemos pjevanjem, i ako ga shvatimo u irem smislu od onog na kojeupozorava opreka poezije i proze, moe tako er razmjerno prikladnooznaiti ono to smo nazvali umjetni kom knjievnou. Pjesnitvoodgovara nazivu poezija , izvedenom od grke rijei poiesis, toznai proizvod-

    8

  • nja odnosno stvaralatvo. Ako imamo na umu da knjievnik odnosno pjesnik proizvodi knjievno djelo prema posebnim zakonitostima koje trae da je ovladao pjesnikim umijeem, naziv pjesnitvo kao i naziv umjetnika knji evnost, podjednako dobro upuuje na potrebu da se knjievnost shvati kao stvaralaka jezina djelatnost osobite vrste. Pojam knjievnosti ili pjesnitva u tom smislu povezuje knjievnika odnosno pjesnika s knjievnim djelom kao njegovim proizvodom i sa sluaocima odnosno itaocima bez kojih nema istinske knjievnosti. Knjievnost, naime, ivi jedino ako postoje oni koji knjievna djela razumiju kao umjetnika djela i upravo ih tako itaju ili sluaju.

    Kao stvaralaka djelatnost, takva djelatnost kojom se oblikuje djelokoje e sluiti kao izvor posebnog zadovoljstva i spoznaje, knjievnostse moe usporediti s glazbom, slikarstvom, kiparstvom, arhitekturom iostalim slinim djelatnostima koje obuhvaamo zajednikim imenomumjetnost. Umjetnost je posebna ljudska djelatnost, takva djelatnost ukojoj ljudska mo oblikovanja dovodi do stvaranja smislenih tvorevinaosobite vrijednosti: umjetnikih djela. Umjetnika djela sadre ljudskoiskustvo ivota i svijeta izraeno na takav nain na koji se ono inae nemoe izraziti; umjetnost je u tom smislu samosvojna i nezamjenjiva. Zarazliku od znanosti ili filozofije, npr., koje pokuavaju ostvaritiodreenu sustavnu sliku stvarnosti, umjetnika djela ne sadre samosvojevrsnu spoznaju stvarnosti nego i oblikuju novu stvarnost. Velikaumjetnost tako daje ivotu odreenu dimenziju smisla koji se odnosiprema onome to jo nije, prema budunosti. Tako je umjetnost jedanod na ina kojim ovjek stvara svoj svijet. Ona ivotnim pojavama dajenov, ljudski smisao, i time otvara takav obzor razumijevanja ivota isvijeta bez kojeg nema istinskog ljudskog ivota.

    KNJIEVNOST I JEZIK

    Knjievnost se naziva umjetnost rijei kada se eli istaknuti kako jeupravo jezik ona graa od koje se gradi knjievno djelo. Time jeujedno naglaen poseban polo aj knjievnosti meu ostalimumjetnostima. Jezik, naime,

  • nije graa u onom istom smislu u kojem su boje graa slikarstva, a tonovi graa glazbe; jezik nije sirova graa, ve je sam po sebi izvanredno sloena duhovna tvorevina. Stoga bez razumijevanja prirode jezika nema ni razumijevanja prirode knjievnosti. I odnos knjievnosti prema zbilji valja zato razmatrati u okviru odnosa jezika prema zbilji. Knjievnost se, tako rei: posredno, preko jezika, odnosi prema zbilji, te prouavanje knjievnosti kao umjetnosti uvijek na ovaj ili onaj nain pretpostavlja odreeno shvaanje jezika.

    Knjievno djelo, prije svega, jezina je tvorevina kao bilo kojajezina tvorevina. Ako ono to je na nekom jeziku zapisano, odnosnona bilo koji drugaiji nain utvreno, nazovemo tekstom (premalatinskom textum, tkanje, tkanina, sveza rijei), knjievni tekstprirodno se moe prouavati kao bilo kakav tekst. Kako razumijevanjesvakog teksta ovisi o kontekstu (prema lat. contextum, skupa tkano,prepleteno), tj. o onoj pretpostavljenoj govornoj ili misaonoj cjeliniunutar koje tek izreeno ili napisano dobiva pravi smisao, tek kontekstdaje nekom jezinom tekstu onaj smisao koji ga ini umjetnikimdjelom. A to znai da prou avanje knjievnosti poinje kadaanaliziramo one osobine knjievnog teksta koje omoguuju da ga uodreenom kontekstu razumijemo ne kao bilo kakav jezini izraz, negokao umjetniki jezini izraz.

    Uzmimo npr. reenicu: Ubili su ga ciglama. Ta se reenica moeshvatiti kao izvjetaj o zloinu i moe se razmatrati s obzirom na nainkako je izgraena na osnovi izbora pojedinih glasova, rijei, njihovihoblika i naina njihova povezivanja. Ona se, dakle, moe prouavatikao bilo koja jezina tvorevina, a ako smo je proitali npr. u Veernjemlistu, prirodno e nas zanimati i da li je ona istinita ili je izmiljenazbog kako se to kae: senzacije. Njeno razumijevanje tada se oslanja natzv. stvarni kontekst, a analiza njene gramatike pravilnosti ilinepravilnosti nee naravno biti od posebnog interesa za prouavanjeknjievnosti. Ista reenica, meutim, poetak je pjesme Ivana Slamnigai ujedno njen naslov. I u tom sluaju moe se razmatrati njena jezinastruktura kao i u prvom sluaju, all sada pitanje o njenoj istinitostipostaje bespredmetno. Njen smisao nije sada shvatljiv u nekomstvarnom kontekstu. I Slamnigova pjesma, dodue, govori o neem tobismo mogli ozna iti kao zloin, all ona ne govori ni o kakvuzbiljskom zlo inu, odnosno, za njeno razumijevanje kao pjesmesasvim

    10

  • je svejedno da li je ona nastala na osnovi nekog zbiljskog zloina ili ne. Ako je reenica Ubili su ga ciglama stih jedne pjesme, ne razumijevamo je uope na osnovi njene istinitosti ili neistinitosti, nego na osnovi cjeline naeg vlastitog ivotnog iskustva u kojem spominjanje ubojstva ciglama moe izazvati niz primisli na temelju kojih stvaramo sliku onog o emu pjesma govori i ostvarujemo tako jedno njeno mogue znaenje.

    To pokazuje kako knjievno djelo, za razliku od jezinih tvorevinanastalih u obinom govoru, ima poseban, vlastiti smisao, takav smisao kojije razumljiv izvan neposrednih okolnosti u kojima su njegove rijeiizgovorene. Smisao knjievnog djela odrava se, tako rei, i nakon to sepromijenila konkretna situacija u kojoj su njegove rijei izgovorene odnosnonapisane. Dok ubili su ga ciglama u Veernjem listu znai neto tek uokviru opisa stvarnog zloina, i bez tog opisa odnosno bez naeg odnosaprema tom stvarnom zloinu nema nikakvo znaenje, iste rijei uSlamnigovoj pjesmi zadravaju svoj smisao i bez bilo kakva stvarnogkonteksta. To ujedno znai da je knjievno djelo u najirem smislu rijeisvaka jezina tvorevina koja se odrava u vremenu, tj. koju barem nekagrupa ljudi prihvaa i pamti, smatrajui je vrijednom pamenja odnosnonekog drugog naina zadravanja i izvan neposrednih okolnosti njenanastanka (takva su djela npr. razliite uzreice, sluajno nastali stihovi,vicevi, prie o nekim dogaajima ili linostima i si.). Ipak, iako je u svim,ak i sluajno nastalim, takvim jezinim tvorevinama prisutna ona istastvaralaka djelatnost i stvaralaka mo jezika kao i u najglasovitijimknjievnim djelima, knjievnim djelima u uem smislu nazivamo samotakva ostvarenja koja su od vee vanosti za cjelokupnu kulturu, tj. takvaostvarenja koja u sebi sadre iskustvo itavih naroda pa i ovjeanstva ucjelini.Naravno, injenica to razumijevanje jezika u knjievnom djelu presudnouvjetuje razlikovanje umjetnikih knjievnih djela od drugih jezinihtvorevina nipoto ne znai da i sam tekst umjetnikog djela nema onihosobina koje ga razlikuju od bilo kakva teksta. Posebne osobineumjetnikog teksta jedino ne odreuju presudno razumijevanje knjievnogteksta, odnosno, iskljuivo na analizi teksta uzetog bez konteksta nemogueje utvrditi knjievnu vrijednost. Knjievna vrijednost teksta temelji se nastvaralakim moli

  • gunostima samog jezika, koji nije naprosto sredstvo sporazumijevanja (poput prometnih znakova npr.), nego nosi sam u sebi mogunost ostvarivanja sasvim novog smisla odnosno oblikovanja novog smislenog svijeta. Osobine teksta slue tako samo kao poticaj da se jezik razumije u njegovoj svjetotvornoj dimenziji. Tako kad itamo npr. spomenute stihove:

    Ubili su ga, ciglama: crvenim, ciglama, pod zidom, pod zidom, pod zidom.

    postajemo na temelju naina govora svjesni da to nije rije o izvjetaju onekom zbiljskom zloinu, jer za takav izvje taj ne bi bilo potrebno triputponoviti gdje se zloin dogodio, niti razlomiti kazivanje zarezima. Upjesmi, meutim, ponavljanja i zarezi nisu nipoto suvini; naprotiv, upravote osobine teksta omoguuju da izgovoreno bude prihva eno kao posebannain kazivanja u kojem se smisao naprosto ne treba ostvariti iskljuivimpozivanjem na stvarnu ivotnu situaciju iz koje je kazivanje poteklo.Ponavljanje je tako posebno upozorilo na neke rijei, a zarezi su nas navelida rijei itamo i shvaamo na neki nain izdvojeno, izvan njihovaprirodnog slijeda koji sam po sebi zahtijeva i prirodan kontekst. Tako nassam tekst pjesme upravo prisiljava da ne pazimo tek na ono to je reeno,nego i na nain kako je to reeno, na nain kako se pjesma slui jezikom,na jezik kao jezik, a ne samo na jezik kao sredstvo sporazumijevanja iprenoenja unaprijed poznatih sadraja iskustva.

    Naravno, time nije reeno kako se jezik u pjesmi, i preko njega samapjesma odnosno knjievno djelo, nikako ne odnosi prema stvarnosti. Time jereeno samo da se jeziku pjesmi ne odnosi prema stvarnosti na isti nain nakoji se prema stvarnosti odnosi jezik svakodnevnog govora npr.; da se neodnosi kao imenovanje unaprijed poznatih stvari i ivotnih odnosa, negokao novi smisleni sustav prema starom sustavu; kao oblikovanje novogsvijeta prema starom, poznatom svijetu; kao stvaranje novog iskustva premastarom iskustvu o cjelini svijeta i ivota.

    12

  • KNJIEVNOST I DRUTVENI IVOT

    Budui da se knjievno djelo ostvaruje u jeziku, a jezik slui prijesvega za sporazumijevanje meu ljudima, jasno je da se i knjievnostmora razmatrati kao drutvena tvorevina, kao neto to ima smislajedino unutar drutvenog ivota. Knjievna djela sadre odreenaiskustva i znanja 0 raznolikim prirodnim i drutvenim pojavama, a ona tako er izravno i neposredno govore o drutvenom ivotu. U opsenim knjievnim djelima, kao to su epovi ili romani npr., redovno se u iroku zahvatu prikazuje we ono to ini drutveni ivot naroda odnosno neke druge ljudske zajed nice, a kratka djela, opet, kao lirske pjesme ili poslovice npr., ne mogu se uope razumjeti ako se ne shvate kao izraz odreenih misli i osjeaja koji ne pripadaju iskljuivo po jedincu, nego nekoj uoj ili iroj drutvenoj zajednici. Osim toga, i sam knjievnik pripada odreenom drutvenom slo ju, staleu i klasi, te kao pripadnik neke zajednice izraava na stanovit nain upravo ono to nosi u sebi kao pripadnik te zajednice i to njegova zajednicamoe shvatiti i prihvati ti kao knjievnost. Sloeni odnosi knjievnosti i drutva sto ga su isto tako vani za razumijevanje i prouavanje knjievnostikao i odnosi izmeu knjievnosti i jezika; prouavanje knjievnosti uvijek pretpostavlja odreeno shvaanje drutvenog ivota.

    To e rei: kao to se knjievna djela mogu i moraju razmatrati kaojezine tvorevine, ona se mogu i moraju razmatrati i kao drutvenetvorevine. Svako knjievno djelo pripada svom vremenu, pa prema tomeono izraava odre eni povijesno uvjetovan nain drutvenog ivota.Nadalje: ono je izraz odreenih osjeaja, tenji i miljenja svog autora, apreko njega (budui da je on lan neke klase, stalea 1 drutvene grupacije) ono izraava osjeaje, tenje i misli odreene drutvene grupacije, ili, u najmanju ruku, misli, tenje i osjeaje koji mogu biti karakteristini za neku kla su, stale ili grupu ljudi odreenu npr. zanimanjem. Pripad nost svakog knjievnog djela odreenom prostorno i vremenski ogranienom drutvu tako je injenica o kojoj nema nikakve sumnje,a na temelju te pripadnosti moe se svagda, neposredno ili vrlo sloenom analizom, utvrditi i pokazati njegova drutvena uloga. Knjievna se djela nesumnjivo mo gu i moraju prouavati i kao izraz i kao odraz drutvenog ivota.

    r,.r. "^4 L> t ' ' rjjr^rT

    V . . -,.. *,,.'.

  • U takvu prouavanju, meutim, valja imati na umu da isto tako kao to se knjievnost ne smije shvaati iskljuivo s aspekta injenice da je knjievno djelo jezina tvorevina, ona se ne smije shvaati iskljuivo s aspekta injenice da je knjievno djelo odraz ili izraz drutvenog ivota. Kao to knjievnost nije naprosto jezik nego jezik kao umjetnost, tako knjievnost nije naprosto izraz drutvenog ivota, nego je osobit, umjetniki izraz drutvenog ivota. To znai da se odnos knjievnosti prema drutvu mora razumjeti na osnovi razumijevanja osobite prirode umjetnosti, tj. razumijevanja umjetnosti kao takve drutvene pojave koja se ne moe na elno poistovjetiti sa svim ostalimdrutvenim pojavama u kojima se izraava nain i organizacija drutvenog ivota. Knjievnost kao umjetnost nije naprosto odraz ili izraz dru tvenog ivota; ona je mnogo vie od toga: umjetnost je takoer jedan od naina na koji se uspostavlja drutveni ivot. Umjetnost je takoer i jedan od inilaca organizacije drutvenog ivota;samo tako ona moe biti stvaralatvo koje nije okrenuto samo prema onom to je bilo, nego koje govori o onom to e tek doi.

    Osobita uloga knjievnosti u drutvu moe se, meutim, najboljerazumjeti na osnovi injenice koju su bezbroj puta naglaavali kakobrojni veliki knjievnici tako i gotovo svi najznaajniji mislioci koji suse bavili knjievnou: ono to je reeno u knjievnim djelima ne moese nikada dokraja i bezuvjetno izrei ni na kakav drugaiji nain. Toznai: prepriamo li npr. stihove umjetniki vrijedne pjesme, unepovratje izgubljeno we ono to ini njihovu vrijednost. Pjesmu ne ini samodoslovno znaenje njenih rijei, nego i njihov izuzetan poredak koji imdaje nova, neuobi ajena znaenja, poseban ritam, muzikalnost i itavniz drugih elemenata koji se dodue mogu opisivati, all se opisivanjemne mogu ponoviti. Na isti nain i prozno knjievno djelo govoricjelinom svih svojih elemenata i ne moe se nikako svesti samo najedan od njih, npr. na ideju koju je pisac imao u vidu, ili na priukoju je ispriao. Tako Tolstojev roman Rat i mir npr. sadri izvanredneopise Napoleonova pohoda na Rusiju, vrijedna razmatranja o ulozinaroda u povijesnim dogaajima, opise pojedinih historijskih linosti isi. On izraava odreena miljenja i osjeaje ruske inteligencije drugepolovice devetnaestog stoljea i odraava, bez sumnje, odreenepojave u klasnoj povijesti Rusije, all we to biva oblikovano na takavnain da nikakva filozofska,

    14

  • socioloka, psiholoka ili historijska analiza ne moe nadomjestiti ono to je reeno u cjelini njegova umjetnikog kazivanja.

    Na takvu neponovljivu osobitost umjetnikog kazivanja ukazuje ijednostavna injenica postojanja knjievnosti odnosno umjetnikogizraavanja. Kada bi se, naime, knjievno izraavanje moglo upotpunosti zamijeniti nekim drugim, jednostavnijim i tonijim nainomizraavanja, knjievnost bi po svoj prilici iezla u razvoju ljudskogdrutva na onaj isti nain na koji iezava npr. jezik gesta i pokreta, jerga govor glasovima u potpunosti moe zamijeniti. Knjievnost bivjerojatno ve odavno bila mrtva i njen bi nain izraavanja pripadaodalekoj prolosti kada bi se we to ona govori moglo izrei npr. saetimi preciznim jezikom znanosti, ili kada bi se ono to knjievnici eleizrei moglo izrei npr. u novinskim izvjetajima. Knjievnost obavljau ljudskom drutvu odreene zadatke koje ne moe obaviti nikakavdrugi nain izraavanja; ona prenosi takve poruke koje se inae ne bimogle prenijeti i uobliuje takvo iskustvo koje inae uope ne bi moglobiti oblikovano. Knjievnost stoga i sadr i takvu istinu koja inae ne bimogla biti ni spoznata niti objavljena. Tako je ona dodue, to je izvansvake sumnje, neraskidivo vezana s drutvenom stvarnou, all je vezaizmeu knjievnosti i drutvenog ivota tako osobita i slo ena danjeno pojednostavnjivanje lako vodi do poistovje ivanja knjievnihdjela sa svim ostalim kulturnim spomenicima i do zapostavljanja oneuloge koju upravo i jedino knji evnost moe imati u drutvenomivotu. Iako se knjievna djela, dakle, mogu i moraju promatrati iprouavati i kao kulturni spomenici, i kao izvori znanstvene ilifilozofske spoznaje, ona se prije svega moraju razmatrati i prouavatikao umjetnika djela, tj. s obzirom na ono to ih razlikuje od svihostalih manifestacija drutvenog ivota.

    Prirodno je, naime, da knjievnost kao jezina djelatnost moesluiti razliitim svrhama: poruke koje su prisutne u knjievnimdjelima kao jezinim tvorevinama mogu se odnositi na we to sejezikom moe izrei, a to je gotovo cjelokupno ljudsko iskustvo.Knjievna djela mogu u drutvu tako imati itav niz funkcija; onamogu sluiti odgojnim, moralnim, politikim i drugim ciljevima, i tobilo u pozitivnom bilo u negativnom smislu: mogu djelovati npr.korisno ili tetno u odgoju, mogu sluiti naprednim ili nazadnim politikim ciljevima, mogu sluiti za prenoenje poruka koje

    15

  • slue npr. humanistikim idealima, a mogu se iskoristiti i za prenoenje onih stavova koji npr. ne odgovaraju drutvenom napretku. Ipak, osnovna funkcija knjievnosti nije nikada shvatljiva naprosto iz neposrednih iskaza o pojedinim injenicama drutvenog ivota koje u nekim knjievnim djelima mogu biti opisane, istaknute ili ak izriito tumaene u smislu nekih znanstvenih, politikih ili filozofskih uenja. Osnovna funkcija knjievnosti u drutvu mora se uvijek promatrati u okviru cjelovite i neponovljive umjetnike spoznaje, takve spoznaje koja je prisutna samo u pravim knji evnim djelima, a to zahtijeva da se knjievnost uvijek u prvom redu razmatrai tumai kao umjetnost.

    KNJIEVNOST KAO UMJETNOST

    Kada govorimo o osobitosti umjetnosti i o potrebi da se knjievnost uprvom redu razumijeva i prouava kao umjetnost, time naravno nije reenoda umjetniku spoznaju i istinu umjetnosti treba strogo odvojiti od bilokakve druga ije spoznaje i istine u smislu znanosti i filozofije npr. Knjievnost, naravno, ne govori o neemu to bi postojalo tek u nekom posebnomcarstvu umjetnosti, niti ona govori tako da njen jezik mogu razumjetisamo posveeni, niti pak istina umjetnosti pripada neemu to je sasvimosobito i nedohvatno obinom ivotnom iskustvu, iskustvu odreenihvidova znanosti i iskustvu istinske filozofije. Naprotiv, knji evnost jesastavni dio svakodnevnog ivota i kao takva ona govori o onom istom oemu govori svaki ljudski napor za osmiljavanjem zbilje. Razlika je samo utome to knjievno umjetniko djelo pojave ivota zahvaa na nain koji ustrogom smislu ipak pripada samo umjetnosti, na nain oblikovanjaposebnog smislenog svijeta djela.

    Kad kaemo svijet djela, time naravno ne mislimo da rije svijettreba shvatiti u smislu svega to postoji. Svijet ovdje znai sreenikozmos kojem unutarnji red i poredak osiguravaju jedinstvo i cjelovitost, abogatstvo smislenih sadraja i raznolikost odnosa gotovo beskonane mogunosti razumijevanja. Veliina odnosno opseg knjievnog djela tako neigraju nikakvu ulogu s obzirom na njegovu svjetotvornost. Ba kao toIlijada u iroku zahvatu pri-

    16

  • kazuje itav svijet jednog naroda i jednog vremena, i pjesma Ljubav A. B. Sirnica s nekoliko reenica oblikuje svijet u kojem iskustvo ljubavi nije tek iskustvo jedne ivotne pojave, nego je svojevrsna slika ili model itavog kozmosa, svijeta u kojem ba kao i u zbiljskom svijetu postoji vani 1 unutra, u kojem dogaaj ili, ako hoemo: istina ljubavi, biva uzdignuta do smislene cjeline beskonanih mogunosti daljih tumaenja:

    Zgasnuli smo utu lampu Plavi plat je pao oko tvoga tijela

    Vani ume oblaci i stabla Vani lete bijela teka krila

    Moje tijelo isprueno podno tvojih nogu Moje ruke svijaju se udno mole

    Draga, neka tvoje teke kose kroz no zavijore, zavijore

    Kroz no kose moje drage duboko umore

    kao more I na ovom primjeru moe se zapaziti kako se stvarala

    two knjievnog djela oituje u takvom oblikovanju obinih,svakodnevnih, zbiljskih predodbi, utisaka, dojmova i opisa,kakvim se na osnovi obine, svakodnevne i banalne zbiljeostvaruje smisao koji svojom izuzetnou otvara sasvimnove mogunosti razumijevanja jedne obine injeniceivota. To e ujedno rei da stvaralatvo knjievnosti netreba shvatiti u smislu da knjievnik stvara svoj vlastiti svijetni iz ega, kao to npr. Bog u idovskoj mitologiji stvarasvijet ni iz ega upravljan iskljuivo vlastitom voljom.Knjievnik ne moe doslovno stvarati vlastiti svijet jer je, sjedne strane, ogranien jezikom (on ne moe naprostoizmisliti novi jezik jer takav jezik nitko ne bi razumio), a sdruge je strane ogranien mogunostima prihvaanjaprikazanog svijeta (svijet djela koji ne bi bio ni u kakvuodnosu prema stvarnom svijetu naprosto ne bi nikogazanimao). Stvaralatvo knjievnosti treba tako razumjeti kaooblikovnu djelatnost kojom se na osnovi postojee zbiljeprema posebnim zakonima stvara nova zbilja. Ve uAristotelovoj Poetici, toj najstarijoj i najutjecajnijoj raspravio knjievnosti u evropskoj kulturnoj povijesti, umjetnost jeshvaena kao oponaanje (mimesis) stvaralake djelatnosti

  • prirode. Stoga treba rei: na onaj isti nain kao to priroda

    2 Teorija knjievnosti , r n O H"P ^ ^ & J/l 5

  • stvara odnosno proizvodi sama iz sebe we to postoji, oblikuju i tako uvijek nova i nova bia, i knjievnik odnosno umjetnik, oponaajui stvaralaku djelatnost prirode, stvara odnosno proizvodi uvijek nova i nova bia naroite vrste: umjetnika djela.

    Kao stvaralatvo u ovom smislu knjievnost kao umjetnost prirodnose ne odnosi jedino prema prolosti i neposrednoj sadanjostidrutvenog ivota; knjievnost nije samo spoznaja onog to je bilo i tojest; knjievno se djelo, ako je odista istinsko veliko umjetniko djelo,uvijek odnosi i prema onome to jo nije, all se nazire kao joneostvarena, a ve djelatna budunost. Knjievno djelo nije naprostomodel zbilje, nije samo slika svijeta, samo stvarni svijet u malom, negoje knjievno djelo ujedno mogui svijet budu nosti. Knjievno je djeloostvareno oekivanje, all ne ostvareno oekivanje u smislu zamiljenegotove, toboe sasvim dovrene, slike pretpostavljenog svijeta kojinadolazi (to je sluaj samo u tzv. znanstveno-fantastinim djelimazabavne knjievnosti), nego ostvareno oekivanje novih i buduihproblema ljudskog postojanja u protuslovnom i nikada dovrenomljudskom povijesnom svijetu. Jedino zahvaljuju i toj otvorenostiprema budunosti i Eshilove ili Shakespeareove drame npr. i namadanas govore o naim problemima i o naem ivotu. Samo zbog togasva velika knjievna djela prolosti nose u sebi mogunost uvijek novihi novih shvaanja i tumaenja. Zbog odnosa prema budunostiknjievna djela ne zastarijevaju na onaj nain na koji zastarijevaju ak ivelika djela znanosti. Suvremena knjievnost tako ne osporavaistinitost i aktualnost knjievnih djela prolosti. Knjievna povijest takonije naprosto prolost, nego je u njoj sadrana i sadanjost i budunostknjievnosti, jer je u njoj u nekoj mjeri sadrana i sadanjost ibudunost ljudskog ivota.

    SVRHA I ZADACI PROUAVANJA KNJIEVNOSTI

    Kao stvaralaka jezina djelatnost knjievnost je sastavni diosvakodnevnog ivota. Knjievnost se ne predaje samo na kolama iuniverzitetima, niti je ona samo vlasnitvo obrazovanih. Svaki jeovjek na ovaj ili onaj nain u neprestanom dodiru s knjievnou, jerje ivot u drutvu nezamisliv

    18

  • bez jezika, a gdje postoji jezik, postoji i knjievnost. Prirodno je, meutim, da razliiti oblici i naini knjievnoumjetnikog izraavanja dobivaju najii umjetniki uvid u knjievnim djelima trajnog znaenja i da u irokoj skali knjievnih djela moemo razlikovati djela manje i djela vee umjetnike odnosno opekulturne vrijednosti. Takoer je jasno da izmeu zadovoljstva u itanju ili sluanju manje-vie sluajno oblikovanih knjievnih tvorevina svakidanjice i zadovoljstva u itanju romana Thomasa Manna npr. postoji golema razlika. Stoga moemo rei da smisao za vrijednosti jezinog stvaralatva dodue ne mora uvijek odgovarati opem stupnju obrazovanja nekog pojedinca, all da je ipak knjievna kultura nerazluivi dio ope kulture, te da se bez odreenog poznavanja najveih knjievnih ostvarenja vlastitog naroda i ovjeanstva teko moe zamisliti takva knjievna kultura kakvu zahtijeva suvremeni ivotu svim svojim vidovima. Knjievnost i obrazovanje tako su neraskidivopovezani u svakoj ljudskoj zajednici, a posebno u onoj ljudskoj zajednici kojoj je stalo do napretka u smislu oboga ivanja sadraja ljudskog ivota svakog pojedinca.

    Govorimo li na taj nain o vezi knjievnosti i obrazovanja i, prematome, o potrebi poznavanja knjievnosti koja nuno ukljuuje iprouavanje knjievnosti, valja najprije upozoriti na razliku izmeupraktinog i teorijskog odnosa prema knji evnosti. Praktino se,naime, knjievnou bavi knjievnik koji stvara knjievna djela, italackoji ih doivljava kao umjetnost i time ini da umjetnost uope budeumjetnost, a u irem smislu i knjievni kritiar ako se on zadovoljavaizricanjem neposrednog suda o vrijednosti pojedinih knjievnih djela,ili ako na temelju tih djela stvara nova knjievna djela (to je zadataktzv. stvaralake knjievne kritike odnosno knjievne kritike kaoposebne knjievne vrste). Teorijski se knjievnou pak bavi onaj tkoknjievna djela prouava kao posebne predmete za misaonu obradu,onaj tko eli spoznati prirodu knjievnosti u cjelini odnosno prirodupojedinih knjievnih djela. Na to razliku izmeu teorijskog i praktinog odnosa prema knjievnosti valja upozoriti i zbog toga to porednjihove uzajamne uvjetovanosti postoje i odreene suprotnosti izmeujednoga i drugoga. Premda nema uspje nog teorijskog bavljenjaknjievnosti bez sposobnosti neposrednog, praktinog doivljavanjaknjievnih djela, i premda je teko zamisliti iole vii stupanjmogunosti doivljavanja knjievnosti koji ne prati barem nekasposobnost teorijskog

  • 19

  • razmiljanja o knjievnim djelima, teorijski odnos, nerijetko se tvrdi, moe razoriti neposredno oduevljenje pojedinim knjievnim djelom. Teoretiar, kae se, analizira, to e rei: razbija ono neposredno jedinstvo umjetnikog djela koje ini sr umjetnikog doivljaja; on nastupa tako kao ruitelj zanosa stvaraoca i zanosa ljubitelja knjievnosti.

    Protiv takvog suprotstavljanja teorijskog i praktinog odnosa premaknjievnosti, meutim, govori i najobinije iskustvo svakog onog tko doistaeli sasvim neposredno uivati u knjievnosti. Nerijetko naime, recimo prijesvega, na putu do doivljaja koji je mogu tek ako djelo pravo razumijemo,stoje razliite prepreke. Mnoge rijei u knjievnim djelima nas talim u bliojili u daljoj prolosti, ili nastalim izvan ueg ivotnog kruga u kojem sekreemo, ne moemo neposredno shvatiti u onom znaenju koje im autorpripisuje. Nadalje, mnoge pojave opisane u takvim djelima nemaju za nasono znaenje koje su imale ili imaju za svog autora; mnoge linosti idogaaje jednostavno ne moemo povezati u cjelinu djela ako ih nepoznajemo toliko koliko je potrebno da se ustanovi njihov smisao u okviruopeg smisla djela. To e rei: bez mogunosti da se prenesemo u shvaanjeivota i svijeta koje nam nije neposredno prisutno nema ni mogunostirazumijevanja, bez razumijevanja nema ni do ivljaja, a doivljaj je prekopotrebe za pravilnim razumijevanjem nuno vezan uz neku vrstu teorijskogodnosa prema knjievnim djelima.

    Osim toga, tek poznavanje velikog broja knjievnih djela razliitihvremena i naroda moe izotriti osjeaj za stvarno velike umjetnikevrijednosti, jer samo takvo poznavanje omoguuje razvijanje svih onihsposobnosti za doivljavanje knjievnosti koje svatko posjeduje, all kojemoe otkriti u sebi tek suoen s raznolikou oblika i bogatstvom ivotnihproblema koje knjievnost sadrava. Nitko nema mogunost da svaknjievna djela doivi u svim njihovim vrijednostima i da svagdje pronaedio sebe, to je nuno da bi se knjievno djelo doista razumjelo kaoknjievno djelo. Stoga treba traiti da bi se nalo, a traiti se moe tek akosmo upueni u ono to zapravo traimo. Tko poznaje samo knji evnost kojaneposredno nastaje u njegovu najuem krugu ne samo da e ograniiti svojizbor i time svoju vlastitu kulturu, nego nee razumjeti ni ispravno doivjetiniti najbolja ostvarenja svojih suvremenika i sugraana, jer i ta ostvarenjanisu tek izraz neposrednog ivota, nego su takoer izraz

    20

  • onog shvaanja ivota i svijeta koje se moglo razviti tek na osnovi odnosa prema nekom shvaanju zajednike sudbine ovjeanstva.

    We to ukazuje da prouavanje knjievnosti treba da potpomogne,uvrsti i omogui razumijevanje i doivljavanje knjievnih djela.Teorijski i praktini odnos prema knjievnosti tako se, dodue, mogu imoraju razlikovati, all se ne mogu i ne smiju suprotstavljati. Naravno,time nije opet reeno da prouavanje knjievnosti nema nikakve drugesvrhe osim da omogui umjetniki doivljaj u onim sluajevima kadase s pravom moe pretpostaviti da bi bez nekog vida znanstveneanalize takav doivljaj izostao. Pojava knjievnosti i njenanezamjenjiva uloga u ljudskom drutvu, njeno znaenje u ljudskojpovijesti i njen smisao u okviru napora da se spozna i osmisli ljudskiivot, dovoljno govore i o potrebi da se knjievnost svestrano proui usvim njenim aspektima kao bilo koja druga drutvena ili prirodnapojava. Postoji zato i opravdan samostalan znanstveni interes za prouavanje knjievnosti; znanost o knjievnosti voena je tako er onimistim ljudskim interesom kojim je voena i svaka druga znanost. Nemanikakvog naelnog razloga zato bi nas istraivanje kemijskih procesa,biljnog ili ivotinjskog svijeta ili naina na koji su ljudi ivjeli uprolosti npr. moralo na bitno drugaiji nain zanimati od istraivanjaknjievnosti. To ujedno upozorava da i unato odreenom stupnjuuzajamne uvjetovanosti teorijskog i praktinog odnosa premaknjievnosti, sposobnost za znanstveni rad na prouavanju knjievnostine treba mijeati sa sposobnou za knjievno stvaralatvo: knjievnikne mora biti nuno strunjak u prou avanju knjievnosti, niti strunjaku prouavanju knjievnosti mora biti knjievnik.

    ZNANOST O KNJIEVNOSTI

    Razgranate i sustavno prouavanje knjievnosti u nas se najeenaziva znanost o knjievnosti (ili: nauka o knjievnosti, ili: knjievnaznanost). Ponekad se u istom, ili u vrlo slinom smislu, upotrebljava inaziv knjievna kritika , all tada valja upozoriti kako se pojamknjievne kritike u tom sluaju proiruje u odnosu na uobiajen, tra-

    21

  • dicionalan smisao. Knjievna kritika u nas najee oznaava prosuivanje vrijednosti pojedinih knjievnih djela, te se tako shvaa vie kao poseban dio znanosti o knjievnosti nego kao opi naziv za wevrste teorijskog odnosa prema knji evnosti.

    Znanost__p knjievnosti d jeli se redovno na p o vjJ_gJL!L k nj i e vn o s ti ^ ~ riju kjij iz e v n ojLJLJL- J j" z_ey na k r i tJLk a, kao tojrekosmo. takoer^se esto shva^ a kaotrei sastavni dio znanosti o knjievnosti, all pri tome valja imati naumu njen osobit odnos prema teoriji i povijesti knjievnosti, s jednestrane, te praktinom knjievnom stvaralatvu, s druge strane.Knjievna kritika bavi se do-due prvenstveno ocjenjivanjemvrijednosti knjievnih dje^ Ja^ te se u tom smislu moe donekleodijeliti od povijesti i teorije knjievnosti, all je taj njen zadatak,ocjenjivanje knji evnih vrijednosti, toliko sloen i mnogostrukoisprepleten sa svim onim im se bavi znanost o knjievnosti, da je zashvaanje prirode knjievne kritike i upotrebe naziva knji evnakritika neophodno upozoriti barem na slijedee:

    U prvom redu treba istaknuti da knjievna kritika nije iskljuivoizricanje sudova o vrijednosti pojedinih knjievnih djela iopravdavanje takvih sudova. Knjievna kritika bavi se takoer iupuivanjem u knjievne vrijednosti te ima tako i neku posrednikuulogu izmeu djela i italaca. Analizom pak pojedinih djela,sintetikim sudovima o pojedinim autorima, epohama i si., koji su uknjievnim kritikama nerijetko prisutni, ona u toj mjeri zadire upovijest i teoriju knjievnosti da ju je teko tono i u potpunostirazgraniiti od znanosti o knjievnosti u cjelini.

    Osim toga treba rei da knjievna kritika nije i ne moe biti nekajednostavna primjena opih zakonitosti (koje su utvrdile teorija ipovijest knjievnosti) na pojedinaan slu aj (pojedino knjievnodjelo). Sloenost vrednovanja pojedinih knjievnih djela kaoneponovljivih individualno vrijednih tvorevina zahtijeva da odnosknjievne kritike i znanosti 0 knjievnosti bude neprestano uzajamno davanje i prima nje: opi sudovi o zakonitostima knjievne proizvodnje osla njaju se na pojedinane zakljuke o vrijednosti pojedinih knjievnih djela i obrnuto.

    Na kraju treba spomenuti da knjievna kritika moe biti 1 samostalna stvaralaka djelatnost. Ona je tada neka vrst knjievnosti o knjievnosti, tj. moe se shvatiti kao jedna knjievna vrsta pored ostalih. U tom se sluaju, meutim,

    22

  • knjievna kritika razvija i gradi iskljuivo na osnovi osobnih dojmova o proitanom djelu i utisaka koje kritiar razvija bez potrebe da se oni uklope u neki znanstveni sustav razmi ljanja i prouavanja knjievnosti.

    Povijest knjievnosti bavi se prouavanjem knjievnih djela u njihovupovijesnom slijedu. Ona nastoji sustavno obuhvatiti pojavu knjievnosti uvremenu, opisati i ocijeniti pojedina djela s obzirom na knjievni iopekulturni razvoj, skupiti iskustva i znanja o pojedinim razdobljimaknjievnosti i o odreenim razvojnim tokovima unutar kra ih ili uljihvremenskih razmaka. S obzirom na podruja koja bivaju obuhvaena upovijesti knjievnosti moe se razlikovati povijest pojedine knjievnosti,komparativna povijest knjievnosti i opa povijest knjievnosti.

    Povijest pojedine knjievnosti obrauje razvoj, promjene u vremenu iosobitosti neke nacionalne knji evnosti ili knjievnosti koju odreuje nekodrugo (npr. jezi no) zajednitvo. Tako npr. povijest hrvatske knjievnostinastoji utvrditi poetke hrvatske knjievnosti, najznaajnije epohe irazdoblja njenog razvitka, mjesto i znaenje pojedinih djela, pisaca iliknjievnih pravaca u cjelovitu razvoju hrvatske knjievnosti i osobitosti kojeodlikuju hrvatsku knjievnost u cjelini, ili u pojedinim njenim razdobljima.Povijest pojedine knjievnosti najee se obrauje prema naelu nacionalnepripadnosti (povijest hrvatske, srpske, nizozemske, maarske knjievnosti isi.), nekada prema naelu jezinog zajednitva (povijest knjievnostiengleskog jezinog izraza, povijest latinske knjievnosti, tj. knjievnostipisanih na latinskom jeziku npr.), a ponekad i prema naelima zajedni ketradicije ili zajednikog ivota u nekoj vienacionalnoj i viejezinojzajednici (povijest jugoslavenskih knjievnosti, povijest indijskeknjievnosti koja obuhvaa nekoliko knjievnosti na razliitim jezicima ilipovijest vicarske knji evnosti npr.).

    Komparativna ili poredbena povijest knjievnosti istrauje veze i odnoseizmeu dviju ili vie razliitih knjievnosti. Ona nastoji utvrditi spletuzajamnih dodira izmeu pojedinih knjievnosti, u uvjerenju da upravouzajamni odnosi potvruju osobitost svake pojedine knjievnosti i njenuulogu u razmjeni ideja, knjievnih oblika i stilova, u takvoj razmjeni u kojojje nemogue govoriti o utjecajima, tj. o onima koji davaju i onima kojiprimaju,

    23

  • nego samo o meusobnim odnosima uzajamnog davanja i primanja. Komparativna je povijest knjievnosti orijentirana ili vie u pravcu istraivanja jedne nacionalne knjievnosti s obzirom na njene veze s drugim knjievnostima (hrvatska knjievnost prema evropskim knjievnostima npr.), ili vie u smislu veza dviju knjievnosti (odnosi hrvatske i engleske knjievnosti npr.), ili pak u smislu istraivanja opeg spleta uzajamnih odnosa nekoliko, redovno po neemu srodnijih knjievnosti (komparativna povijest slavenskih knjievnosti npr.). Treba osim toga upozoriti da se naziv komparativna knjievnost, pored toga to se upotrebljava u smislu skra enog naziva za komparativnu povijest knjievnosti, upotrebljava ponekad i usmislu studija knjievnost koji nije ograni en nacionalnim ni jezinim granicama.

    Opa povijest knjievnosti razvija se na osnovi komparativnegprouavanja knjievnosti kao nastojanje da se obuhvate we knjievnepojave od svjetskog znaenja (u tom smislu govori se esto o svjetskojknjievnosti), ili pak velik broj nacionalnih knjievnosti koje povezuje slian razvoj na zajednikim temeljima u istoj ili barem uvelike slinoj tradiciji.U ovom posljednjem smislu tako se upotrebljava naziv povijestknjievnosti evropskog kulturnog kruga za oznaku ope povijesti onihknjievnosti koje ujedinjuje zajedniko porijeklo u grkoj i staroidovskojodnosno kr anskoj mitologiji i slian razvoj unutar odreene kulturnepovijesti evropskih naroda.

    Teorija knjievnosti obrauje pitanja prirode knjievnosti, oblika i nainaknjievnog izraavanja i opih i posebnih osobina knjievnih djela kaoumjetnikih ostvarenja. Nju zanima opa zakonitost knjievnog stvaralatva;ona nastoji utvrditi opa naela knjievnog oblikovanja i posebne zakonekoji se odnose na oblikovanje pojedinih knji evnih vrsta te zakonitostirazumijevanja i vrednovanja knji evnih djela. Razliku izmeu povijesti iteorije knjievnosti pri tome ne valja shvatiti u smislu da se teorijaknjievnosti ne bavi prouavanjem knjievnih djela u povijesnom slijedu ipovijesnim okolnostima njihova nastanka. Teorija knjievnosti takoer trebada ima u vidu povijesni aspekt knjievnosti, ona ak posebno obraujepovijesni razvoj pojedinih knjievnih rodova, vrsta ili po neem slinihdjela, all nju ne zanima prvenstveno kronoloki slijed djela i povijesnirazvoj pojedinih knjievnosti, nego je prvenstveno zanima opa za-

    24

  • konitost knjievnog oblikovanja i naini ostvarivanja knji evnih djela kao umjetnikih tvorevina. Teorija knjievnosti naziva se esto i poetikom (prema (grkom: poietike tekhne, umijee odnosno vjetina pjesnitva), all taj naziv, poetika, ima esto i drugaija znaenja: njime se ponekad oznaava samo dio teorije knjievnosti (uenje o knjievnim vrstama), ili uenja o pjesnitvu pojedinih razdoblja (poetika humanizma i renesanse npr.); zatim: odreena pravila kojima se rukovodi u knjievnom oblikovanju neki pisac ili neka pjesnika kola (poetika A. B. sirnica, poetika ekspresionizma, npr.) ili pak naini oblikovanja koji vrijede za neke knji evne vrste (poetika radio-drame npr.).

    ESTETIKA I LINGVISTIKA

    Znanstveno prouavanje knjievnosti kao jezine umjetnosti prirodno jetijesno vezano s estetikom kao filozofskom znanou o umjetnosti i slingvistikom, znanou koja se bavi prouavanjem jezika u svim njegovimvidovima. Razliita suvremena shvaanja prirode umjetnosti i osnovnihnaina njena prouavanja, kao i razliita suvremena shvaanja opsega ukojem lingvistika treba da zahvati i problematiku znanosti o knjievnosti,onemoguuje pri tome da se odnos teorije knjievnosti prema estetici, sjedne strane, i odnos teorije knjievnosti i cjelokupne znanosti oknjievnosti prema lingvistici, s druge strane, odredi unutar jasno utvrenihgranica. Naelno moemo ustvrditi da se estetika bavi onim to jezajedniko svim umjetnostima da se pita, dakle, o prirodi i oblicimaumjetnosti kao posebne ljudske djelatnosti a da lingvistika kao znanost ojeziku razmatra, prirodno, i knjievno djelo u okviru svog opeg napora okoutvrivanja prirode jezika i naina na koje jezik funkcionira kao sredstvosporazumijevanja. Ipak sloeni odnosi izmeu estetike i teorije knjievnosti,te izmeu teorije knjievnosti i lingvistike, mogu se razumjeti tek ako baremokvirno imamo u vidu plodonosan, mada ne i jednosmjeran, razvoj kakoestetike tako i suvremene lingvistike.

    Estetika (prema grkom aisthetikos, osjetni, to se tie osjeanja) imakorijene u filozofskom razmiljanju o prirodi umjetnosti ve u grkojfilozofiji, all je kao filozof-

    25

  • ska znanost odnosno filozofska disciplina oblikovana tek u okviru novije sustavne i znanstveno orijentirane filozofije. Sam naziv, a takoer i nastojanje da se umjetnost shvati kao posebno podruje sustavnog filozofskog studija, potjee od Alexandera Gottlieba Baumgartena (17141762), a u neku ruku obaveznim dijelom svakog filozofskog sustava estetika postaje u filozofijama njemakog klasinogidealizma. Tako npr. Georg Wilhelm Friedrich Hegel (17701831) estetiku obrauje kao dio svog filozofskog sustava, shvativi umjetnost kao ideju koja se pojavljuje u osjetilnom obliku. Razvoj estetike nakon njemakog klasinog idealizma, meutim, grana se, uzeto neto pojednostavnjeno, u dva osnovna pravca. Ti se pravci dodue esto pokuavaju meusobno upotpunjavati i povezati, all se ipak naelno razilaze ne samo u metodama i nainima prouavanja umjetnosti, nego i u osnovnim ciljevima kojima tei prouavanje umjetnosti. S jedne strane postoji jasno izraena namjera da se umjetni ka djela opiu, analiziraju i razvrstaju prema nekim srodnim osobinama, te da se tako uspostavi neki sustav svih pojedina nih umjetnosti i istrae eventualne slinosti i razlike meu djelima razliitih umjetnosti. S druge strane, opet, razvija se filozofsko razmatranje prirode umjetnosti, takvo razmatranje koje izvan sustavnih rjeenja i unaprijed odre ena shvaanja o tome to su umjetnika djela eli iznova postaviti problemenaelnog odreenja umjetnosti i razumijevanja njene sudbine u suvremenom svijetu. Dok se u prvom sluaju moe govoriti o nekom usporeivanju rezultata estetike i teorije knjievnosti, u drugom sluajufilozofsko razmiljanje o knjievnosti dodiruje se i preplee vie s knjievno-kritikim raspravama o pojedinim knjievnim djelima no sa znanstvenom problematikom teorije knjievnosti. No ba povodom ovog posljednjeg osnovnog pravca u estetici valja rei da svaka teorija knjievnosti svoje naelne stavove utemeljuje, svjesno ili nesvjesno, u nekom filozofskom shvaanju prirode knjievnosti i sudbine knjievnosti u suvremenom svijetu, te odnos filozofije umjetnosti i teorije knjievnosti ne smije biti nikada potpuno izvan obzora prouavanja knjievnosti.

    Lingvistika (prema lat. lingua, jezik, govor) takoer ima porijeklo ufilozofskom razmatranju problematike porijekla i biti jezika. Takva surazmatranja, uz potrebu utvr ivanja pravilnog naina govora i pisanja,dovela do opsenih znanja to ih skupie gramatika (od grkog gram

  • 26

  • motike, tekhne, vjetina, umijee pisanja) i retorika (od grkog rhetorike tekhne, govorniko umijee). Na temelju tih iskustava oblikovala se u devetnaestom stoljeu lingvistika kao posebna znanost koja se bavi jezikom preteno sa stajali ta njegova povijesnog razvoja iusporedbi izmeu razli itih jezika. Krajem devetnaestog stoljea, meutim, Wilhelm von Humboldt (17671835) razvija iru osnovu za tvz. opu lingvistiku, koja treba da razmatra jezik prije svega kao izraz duha pojedinog naroda, dok se u dvadesetom stoljeu, prije svega unutar kole koju zasniva Ferdinand de Saussure (18571913), lingvistika utemeljuje kao znanost koja razmatra jezik kao sredstvo sporazumijevanja, i na toj osnovi razvija iroko zamiljeno prouavanjejezika kao specifine strukture koja slui prenoenju obavijesti. Lingvistiku dvadesetog stoljea odlikuje od tada tonija sistematizacija postoje ih znanja o jeziku, proirenje kruga interesa za prou avanje i suradnja s mnogim drugim posebnim znanostima.

    Pristupivi jezinim pojavama na nov nain, nastojei da opie iobjasni kako funkcionira jezik, suvremena je lingvistika u mnogo emuplodno utjecala na razvoj prouavanja knjievnosti. Velikim dijelomupravo pod utjecajem lingvistike knjievno se djelo poinje razmatratiprije svega kao jezina tvorevina, a time se otkrivaju posebne osobineknji evnosti kao umjetnosti i posebnost knjievnosti kako u odnosuprema dugim umjetnostima tako i u odnosu prema znanosti ilifilozofiji. Razvijenim znanstvenim metodama i novostvorenimpojmovnim aparatom kojim se slui u prou avanju jezika lingvistikaje, nadalje, omoguila brojne uvide u strukturu knjievnog djela i unaine kako italac odnosno slualac razumije poruku knjievnog djela,irina i obuhvatnost moderne lingvistike, meutim, dovela je i do shvaanja kako teorija knjievnosti treba da bude izvedena u potpunosti izonih spoznaja do kojih je dola lingvistika. S druge strane, opet,postoje shvaanja da i sama lingvistika treba da bude shvaena iobraivana kao jedan dio obuhvatne nove znanosti o znakovima koja jenazvana semiologija (prema grkom semeion, znak). Takva seshvaanja ipak razvijaju jo uvijek u okviru pojedinih znanstvenihteorija ili hipoteza, pa meu strunjacima znanosti o knjievnostiprevladava uvjerenje da teorija knjievnosti treba biti relativnosamostalna znanost, odnosno barem posve samostalna znanstvenadisciplina, takva disciplina koja se moe i mora koristiti rezultatimalingvistike, all koja u prvom redu mora na-

    27

  • stojati razviti vlastite metode prouavanja knjievnosti kao samosvojne pojave.

    Pored naziva lingvistika u nas se ponekad upotrebljava i nazivfilologija (prema grkom philos, prijatelj, ljubitelj i logos, rije, govor,znanost), all je uobiajeno da se nazivom filologija oznaava znanostkoja na osnovi jezika i knjievnosti, all i ostalih manifestacijadrutvenog ivota nekog naroda, prouava cjelokupnu kulturu jednognaroda ili skupine srodnih naroda (klasina filologija, slavenskafilologija). Treba takoer spomenuti da se naziv filologijaupotrebljava esto i u smislu svakog prouavanja i tumaenja kulturnihinjenica koje se temelji na istraivanju pisanih spomenika(umjetnikih tekstova, dokumenata, historijskih zapisa i si.), te u tomsmislu oznaava i dosta iroko, all uglavnom historijski orijentiranoprouavanje knjievnosti.

    PROBLEMATSKA PODRUJA TEORIJE KNJIEVNOSTI

    Razgranat i zbog toga u mnogo emu neodreen sustav znanosti oknjievnosti, sloeni odnosi teorije knjievnosti s povijeuknjievnosti i knjievnom kritikom, te mnogostruka njena uvjetovanostrazliitim uenjima razvijenim u okviru estetike ili lingvistike we toonemoguuje da se jasno ogranii podruje teorije knjievnosti i da seunutar tog podru ja strogo razgranie neki sastavni dijelovi, disciplineili ua problematska podruja. Tek uvjetno, ako imamo u vidu itradiciju prouavanja knjievnosti i razvoj nekih novijih pravaca ustudiju knjievnosti, moe se govoriti o nekim relativno zasebnimproblematskim podrujima unutar teorije knjievnosti, odnosno otakvim podrujima znanstvenog prou avanja koja se izravno moguuklopiti u teoriju knjievnosti kao znanost o prirodi i oblicimaumjetnike knjievnosti. U tom smislu centralni dio teorije knjievnosti ini uenje o analizi knjievnog djela zajedno s uenjem o knjievnim rodovima i vrstama. Knjievnost se, naime, razvija u nizu posebnih oblika, knjievnih vrsta,te je prouavanje naela oblikovanja pojedinih knjievnih vrsta od presudne vanosti i za razumijevanje knjievnosti u cjelini i za razumijevanje naina na koji se unutar svake vrste oblikuju pojedina-28

  • na knjievna djela. Upravo taj dio teorije knjievnosti s najvi e se prava naziva poetikom, jer poetika od svog osnutka bijae zamiljena kao uenje o pjesnikom umijeu kao takvom i o pojedinim njegovim oblicima, kao to je reeno u uvodnim reenicama Aristotelove Poetike. Prouavanje knjievnih vrsta, opet, pretpostavlja odreeno naelno razmatranje prirode knjievnosti, a iz shvaanja prirode knji evnosti proizlazi i shvaanje osobina pojedinih knjievnih djela, odnosno prouavanje naina kako se knjievna djela mogu analizirati. Poetika se, dakle, moe zamisliti, u skladu s tradicijom, kao uenje kojese razvija od razmatranja ope prirode knjievnosti, preko analize pojedinanog knjievnog djela, do razmatranja knjievnih vrsta kao onih posebnih oblika unutar kojih se ostvaruje svako pojedinano knjievno djelo.

    Kako je knjievno djelo, meutim, jezina tvorevina, uenje oanalizi knjievnog djela ukljuuje posebno razmatranje jezikaknjievnog djela. Stilistika (od rijei stil koja se posebno objanjavau odgovarajuoj glavi owe knjige) tako se moe shvatiti kao posebandio teorije knjievnosti, kao onaj dio koji povezuje lingvistiku i teorijuknji evnosti. S obzirom na postojanje mnogih pravaca u lingvistici i uznanosti o knjievnosti, problematsko podruje stilistike u nekim jesluajevima ire, a u nekim ue odreeno. Stilistika nekad biva takoshvaena da obuhvaa gotovo cjelokupno problematsko podrujeteorije knjievnosti, dok prema drugaijim miljenjima ona treba dazahvaa samo onaj dio teorijskog prouavanja knjievnosti koji se bavijezikom knjievnog djela.

    Kako se u analizi jezika knjievnog djela, opet, susreemo sproblemom oblikovanja stihova kao posebnog naina govorasvojstvenog jednom velikom dijelu knjievnosti, versifikacija (premalat. versus, stih) se moe shvatiti kao poseban dio stilistike koji se baviprouavanjem naina na koji se oblikuju stihovi. Budui da je umijeepravljenja stihova, meutim, ne samo znaajan dio umijea knjievnoggovora, nego i znaajan dio umijea oblikovanja pojedinih knjievnihvrsta, versifikacija kao prouavanje prirode stiha te naina i oblikastihovnog govora i stihovnih knjievnih vrsta, najee, i u skladu stradicijom prouavanja knjievnosti, redovno nije shvaena kao diostilistike, nego kao posebno problematsko podruje teorijeknjievnosti.

    29

  • I na kraju, mada ne i posljednje po vanosti, treba rei kako iznenaujue bogat, all u mnogo emu nejedinstven razvoj znanstvenog prouavanja knjievnosti posljednjih desetlje a zahtijeva da se i unutar teorije knjievnosti razmotre neke najvanije metode i pravci suvremenog prouavanja knjievnosti. Metodologija prouavanja knji evnosti tako, dodue, izravno nije dio teorije knjievnosti, all je problematsko podruje prouavanja naina i svrha znanstvenog prouavanja knjievnosti tako tijesno povezano sa suvremenim znanstvenim radom na teoriji knjievnosti, da bez orijentacije u suvremenim metodama, sredstvima i ciljevima pojedinih pravaca u znanosti o knjievnosti postaje nesmislivo bilo kakvo poznavanje osnova teorije knjievnosti. Osim toga, mnogostruke veze izmeu razliitih uenja u okviru estetike, lingvistike pa i nekih drugih znanosti, kao psihologije, sociologije ili etnologije npr., s teorijom knjievnosti, odnosno sa znanou o knjievnosti u cjelini, danas teko da semogu i razabrati, a kamoli ocijeniti izvan okvirnog poznavanja onih metoda i ciljeva koje nudi bogato i raznoliko suvremeno prouavanje knjievnosti u irokoj lepezi razliitih mogunosti daljeg razvijanja i nunog napredovanja,makar i preko povremenih zabluda.

    30