65
1. PRIRODA KNJIŽEVNOSTI I PROUČAVANJE KNJIŽEVNOSTI NAZIV I POJAM KNJIŽEVNOSTI Naša riječ »književnost« izaziva pomisao na knjige. Riječ »literatura« opet, kojom se ponekad služimo jer gotovo svi evropski jezici upotrebljavaju naziv za književnost stvoren prema latinskoj riječi literatura, upućuje da je književnost ono što je napisano jer je izvedena od riječi littera, slovo. Jedino riječ »pjesništvo«, ako njome ne označavamo samo dio književnosti (poeziju nasuprot prozi), nego književnost u cjelini, usmjeruje nas u drugom pravcu. I tada, međutim, nerijetko pjesništvo, preko naše riječi »pjesma«, povezujemo isključivo s pjevanjem i glazbom. Tako nijedan od ovih naziva, ako se povedemo za doslovnim značenjima riječi i uobič ajenim primislima koje one izazivaju, ne odgovara zapravo onom što danas označavamo kao književnost. Književnost, naime, recimo najprije, nije nipošto samo ono Što je napisano u knjigama. Pored pisane književnosti, koja, doduše, čini najveći dio onog što danas zamišljamo kada govorimo o književnosti, postoji i usmena književnost. Usmena književnost pak nije samo ona književnost koja je nastala i koja se dugo vremena širila usmenom predajom

1 Priroda Knjizevnosti i Proucavanje Knjizevnosti

  • View
    198

  • Download
    19

Embed Size (px)

DESCRIPTION

Solar

Citation preview

Page 1: 1 Priroda Knjizevnosti i Proucavanje Knjizevnosti

1. PRIRODA KNJIŽEVNOSTI I PROUČAVANJE KNJIŽEVNOSTI

NAZIV I POJAM KNJIŽEVNOSTI

Naša riječ »književnost« izaziva pomisao na knjige. Riječ»literatura« opet, kojom se ponekad služimo jer gotovo svi evropskijezici upotrebljavaju naziv za književnost stvoren prema latinskoj riječiliteratura, upućuje da je književnost ono što je napisano jer je izvedenaod riječi littera, slovo. Jedino riječ »pjesništvo«, ako njome neoznačavamo samo dio književnosti (poeziju nasuprot prozi), negoknjiževnost u cjelini, usmjeruje nas u drugom pravcu. I tada, međutim,nerijetko pjesništvo, preko naše riječi »pjesma«, povezujemo isključivos pjevanjem i glazbom. Tako nijedan od ovih naziva, ako se povedemoza doslovnim značenjima riječi i uobič ajenim primislima koje oneizazivaju, ne odgovara zapravo onom što danas označavamo kaoknjiževnost.

Književnost, naime, recimo najprije, nije nipošto samo ono Što jenapisano u knjigama. Pored pisane književnosti, koja, doduše, čininajveći dio onog što danas zamišljamo kada govorimo o književnosti,postoji i usmena književnost. Usmena književnost pak nije samo onaknjiževnost koja je nastala i koja se dugo vremena širila usmenompredajom

Page 2: 1 Priroda Knjizevnosti i Proucavanje Knjizevnosti

u vrijeme kada pismenost bijaše rijetkost (tzv. narodna knjiž evnost), nego i ona književnost koja i danas nastaje, širi se i razvija bilo predajom »od usta do usta«, bilo pak tehni čkim sredstvima koja ne traže da se književnost zapisuje. Oba tipa usmene književnosti od velike su važnosti za razumijevanje prirode književnosti i stvaranje odgovarajućeg naziva i pojma književnosti.

Književnošću, spomenimo zatim, rijetko nazivamo we ono što jesadržano u knjigama. Mnogo češće riječ »književnost « rabimo u užemsmislu, smatrajući da tek određena djela valja uvrstiti u pojamknjiževnosti, dok ostala napisana djela pripadaju znanostima, filozofiji,izvještajima o istinitim događajima, ili pak nekim drugim područjimaljudske djelatnosti, odnosno nekim drugim vrstama »zapisa«. Upravozato i riječju »literatura« označavamo danas najč ešće ono što jenapisano o nekom predmetu, tj. zbir djela koja se odnose na nekoznanstveno područje (npr. »literatura « na kraju owe knjige znači djelaiz područja teorije književnost), a ne književnost kao književnost.Pojam knjiž evnosti tako je ujedno i širi i uži od onog pojma na kojibismo neposredno mogli pomisliti na temelju njenog uobič ajenogimena.

Zbog toga ono što nazivamo književnošću treba razumjeti na osnovishvaćanja posebne prirode književnih djela, odnosno na osnovishvaćanja književnosti kao umjetnosti. Naziv »umjetnička književnost«u tom smislu prikladno ozna čava razliku između znanstvenih djela iknjiževnih djela u užem smislu riječi. Stariji, u nas često upotrebljavannaziv »lijepa književnost« nešto je manje prikladan jer ne pretpostavljasamo stanovito jedinstvo umjetnosti i ljepote, nego i osobito shvaćanjeljepote, takvo shvaćanje kakvo danas rijetko imamo na umu prilikomocjenjivanja književnih i umjetničkih djela. Stoga i nazivom»beletristika«, prema francuskom belles lettres (što bismo mogliprevesti kao »lijepa književnost«), označavamo danas uglavnom dioumjetničke književnosti (redovno: romane i novele), a ne umjetničkuknjiževnost u cjelini.

Valja, međutim, reći da i naziv »pjesništvo«, ako ga ne povezujemos pjevanjem, i ako ga shvatimo u širem smislu od onog na kojeupozorava opreka poezije i proze, može tako đer razmjerno prikladnooznačiti ono što smo nazvali umjetni čkom književnošću. Pjesništvoodgovara nazivu »poezija «, izvedenom od grčke riječi poiesis, štoznači »proizvod-

8

Page 3: 1 Priroda Knjizevnosti i Proucavanje Knjizevnosti
Page 4: 1 Priroda Knjizevnosti i Proucavanje Knjizevnosti
Page 5: 1 Priroda Knjizevnosti i Proucavanje Knjizevnosti

nja« odnosno »stvaralaštvo«. Ako imamo na umu da književnik odnosno pjesnik proizvodi književno djelo prema posebnim zakonitostima koje traže da je ovladao pjesničkim umijećem, naziv »pjesništvo« kao i naziv »umjetnička knjiž evnost«, podjednako dobro upućuje na potrebu da se književnost shvati kao stvaralačka jezična djelatnost osobite vrste. Pojam književnosti ili pjesništva u tom smislu povezuje književnika odnosno pjesnika s književnim djelom kao njegovim proizvodom i sa slušaocima odnosno čitaocima bez kojih nema istinske književnosti. Književnost, naime, živi jedino ako postoje oni koji književna djela razumiju kao umjetnička djela i upravo ih tako čitaju ili slušaju.

Kao stvaralačka djelatnost, takva djelatnost kojom se oblikuje djelokoje će služiti kao izvor posebnog zadovoljstva i spoznaje, književnostse može usporediti s glazbom, slikarstvom, kiparstvom, arhitekturom iostalim sličnim djelatnostima koje obuhvaćamo zajedničkim imenomumjetnost. Umjetnost je posebna ljudska djelatnost, takva djelatnost ukojoj ljudska moć oblikovanja dovodi do stvaranja smislenih tvorevinaosobite vrijednosti: umjetničkih djela. Umjetnička djela sadrže ljudskoiskustvo života i svijeta izraženo na takav način na koji se ono inače nemože izraziti; umjetnost je u tom smislu samosvojna i nezamjenjiva. Zarazliku od znanosti ili filozofije, npr., koje pokušavaju ostvaritiodređenu sustavnu sliku stvarnosti, umjetnička djela ne sadrže samosvojevrsnu spoznaju stvarnosti nego i oblikuju novu stvarnost. Velikaumjetnost tako daje životu određenu dimenziju smisla koji se odnosiprema onome što još nije, prema budućnosti. Tako je umjetnost jedanod nač ina kojim čovjek stvara svoj svijet. Ona životnim pojavama dajenov, ljudski smisao, i time otvara takav obzor razumijevanja života isvijeta bez kojeg nema istinskog ljudskog života.

KNJIŽEVNOST I JEZIK

Književnost se naziva umjetnost riječi kada se želi istaknuti kako jeupravo jezik ona »građa« od koje se gradi književno djelo. Time jeujedno naglašen poseban polo žaj književnosti među ostalimumjetnostima. Jezik, naime,

Page 6: 1 Priroda Knjizevnosti i Proucavanje Knjizevnosti

nije građa u onom istom smislu u kojem su boje građa slikarstva, a tonovi građa glazbe; jezik nije »sirova građa«, već je sam po sebi izvanredno složena duhovna tvorevina. Stoga bez razumijevanja prirode jezika nema ni razumijevanja prirode književnosti. I odnos književnosti prema zbilji valja zato razmatrati u okviru odnosa jezika prema zbilji. Književnost se, tako reći: posredno, preko jezika, odnosi prema zbilji, te proučavanje književnosti kao umjetnosti uvijek na ovaj ili onaj način pretpostavlja određeno shvaćanje jezika.

Književno djelo, prije svega, jezična je tvorevina kao bilo kojajezična tvorevina. Ako ono što je na nekom jeziku zapisano, odnosnona bilo koji drugačiji način utvrđeno, nazovemo tekstom (premalatinskom textum, tkanje, tkanina, sveza riječi), književni tekstprirodno se može proučavati kao bilo kakav tekst. Kako razumijevanjesvakog teksta ovisi o kontekstu (prema lat. contextum, skupa tkano,prepleteno), tj. o onoj pretpostavljenoj govornoj ili misaonoj cjeliniunutar koje tek izrečeno ili napisano dobiva pravi smisao, tek kontekstdaje nekom jezičnom tekstu onaj smisao koji ga čini umjetničkimdjelom. A to znači da prou čavanje književnosti počinje kadaanaliziramo one osobine književnog teksta koje omogućuju da ga uodređenom kontekstu razumijemo ne kao bilo kakav jezični izraz, negokao umjetnički jezični izraz.

Uzmimo npr. rečenicu: »Ubili su ga ciglama.« Ta se rečenica možeshvatiti kao izvještaj o zločinu i može se razmatrati s obzirom na načinkako je izgrađena na osnovi izbora pojedinih glasova, riječi, njihovihoblika i načina njihova povezivanja. Ona se, dakle, može proučavatikao bilo koja jezična tvorevina, a ako smo je pročitali npr. u Večernjemlistu, prirodno će nas zanimati i da li je ona istinita ili je izmišljenazbog kako se to kaže: senzacije. Njeno razumijevanje tada se oslanja natzv. stvarni kontekst, a analiza njene gramatičke pravilnosti ilinepravilnosti neće naravno biti od posebnog interesa za proučavanjeknjiževnosti. Ista rečenica, međutim, početak je pjesme Ivana Slamnigai ujedno njen naslov. I u tom slučaju može se razmatrati njena jezičnastruktura kao i u prvom slučaju, all sada pitanje o njenoj istinitostipostaje bespredmetno. Njen smisao nije sada shvatljiv u nekomstvarnom kontekstu. I Slamnigova pjesma, doduše, govori o nečem štobismo mogli označ iti kao zločin, all ona ne govori ni o kakvuzbiljskom zloč inu, odnosno, za njeno razumijevanje kao pjesmesasvim

10

Page 7: 1 Priroda Knjizevnosti i Proucavanje Knjizevnosti
Page 8: 1 Priroda Knjizevnosti i Proucavanje Knjizevnosti
Page 9: 1 Priroda Knjizevnosti i Proucavanje Knjizevnosti

je svejedno da li je ona nastala na osnovi nekog zbiljskog zločina ili ne. Ako je rečenica »Ubili su ga ciglama« stih jedne pjesme, ne razumijevamo je uopće na osnovi njene istinitosti ili neistinitosti, nego na osnovi cjeline našeg vlastitog životnog iskustva u kojem spominjanje ubojstva ciglama može izazvati niz primisli na temelju kojih stvaramo »sliku« onog o čemu pjesma govori i ostvarujemo tako jedno njeno moguće značenje.

To pokazuje kako književno djelo, za razliku od jezičnih tvorevinanastalih u običnom govoru, ima poseban, vlastiti smisao, takav smisao kojije razumljiv izvan neposrednih okolnosti u kojima su njegove riječiizgovorene. Smisao književnog djela »održava« se, tako reći, i nakon što sepromijenila konkretna situacija u kojoj su njegove riječi izgovorene odnosnonapisane. Dok »ubili su ga ciglama« u Večernjem listu znači nešto tek uokviru opisa stvarnog zločina, i bez tog opisa odnosno bez našeg odnosaprema tom stvarnom zločinu nema nikakvo značenje, iste riječi uSlamnigovoj pjesmi »zadržavaju« svoj smisao i bez bilo kakva »stvarnogkonteksta«. To ujedno znači da je književno djelo u najširem smislu riječisvaka jezična tvorevina koja se »održava u vremenu«, tj. koju barem nekagrupa ljudi prihvaća i pamti, smatrajući je vrijednom pamćenja odnosnonekog drugog načina »zadržavanja« i izvan neposrednih okolnosti njenanastanka (takva su djela npr. različite uzrečice, slučajno nastali stihovi,vicevi, priče o nekim događajima ili ličnostima i si.). Ipak, iako je u svim,čak i slučajno nastalim, takvim jezičnim tvorevinama prisutna ona istastvaralačka djelatnost i stvaralačka moć jezika kao i u najglasovitijimknjiževnim djelima, književnim djelima u užem smislu nazivamo samotakva ostvarenja koja su od veće važnosti za cjelokupnu kulturu, tj. takvaostvarenja koja u sebi sadrže iskustvo čitavih naroda pa i čovječanstva ucjelini.Naravno, činjenica što razumijevanje jezika u književnom djelu presudnouvjetuje razlikovanje umjetničkih književnih djela od drugih jezičnihtvorevina nipošto ne znači da i sam tekst umjetničkog djela nema onihosobina koje ga razlikuju od bilo kakva teksta. Posebne osobineumjetničkog teksta jedino ne određuju presudno razumijevanje književnogteksta, odnosno, isključivo na analizi teksta uzetog bez konteksta nemogućeje utvrditi književnu vrijednost. Književna vrijednost teksta temelji se nastvaralačkim moli

Page 10: 1 Priroda Knjizevnosti i Proucavanje Knjizevnosti

gućnostima samog jezika, koji nije naprosto sredstvo sporazumijevanja (poput prometnih znakova npr.), nego nosi sam u sebi mogućnost ostvarivanja sasvim novog smisla odnosno oblikovanja novog smislenog svijeta. Osobine teksta služe tako samo kao poticaj da se jezik razumije u njegovoj »svjetotvornoj« dimenziji. Tako kad čitamo npr. spomenute stihove:

Ubili su ga, ciglama: crvenim, ciglama, pod zidom, pod zidom, pod zidom.

postajemo na temelju načina govora svjesni da to nije riječ o izvještaju onekom zbiljskom zločinu, jer za takav izvješ taj ne bi bilo potrebno triputponoviti gdje se zločin dogodio, niti »razlomiti« kazivanje zarezima. Upjesmi, međutim, ponavljanja i zarezi nisu nipošto suvišni; naprotiv, upravote osobine teksta omogućuju da izgovoreno bude prihvać eno kao posebannačin kazivanja u kojem se smisao naprosto ne treba ostvariti isključivimpozivanjem na stvarnu životnu situaciju iz koje je kazivanje poteklo.Ponavljanje je tako posebno upozorilo na neke riječi, a zarezi su nas navelida riječi čitamo i shvaćamo na neki način »izdvojeno«, izvan njihovaprirodnog slijeda koji sam po sebi zahtijeva i »prirodan kontekst«. Tako nassam tekst pjesme upravo »prisiljava « da ne pazimo tek na ono što je rečeno,nego i na način kako je to rečeno, na način kako se pjesma »služi« jezikom,na jezik kao jezik, a ne samo na jezik kao sredstvo sporazumijevanja iprenošenja unaprijed poznatih sadržaja iskustva.

Naravno, time nije rečeno kako se jezik u pjesmi, i preko njega samapjesma odnosno književno djelo, nikako ne odnosi prema stvarnosti. Time jerečeno samo da se jeziku pjesmi ne odnosi prema stvarnosti na isti način nakoji se prema stvarnosti odnosi jezik svakodnevnog govora npr.; da se neodnosi kao »imenovanje« unaprijed poznatih stvari i životnih odnosa, negokao novi smisleni sustav prema starom sustavu; kao oblikovanje novogsvijeta prema starom, poznatom svijetu; kao stvaranje novog iskustva premastarom iskustvu o cjelini svijeta i života.

12

Page 11: 1 Priroda Knjizevnosti i Proucavanje Knjizevnosti
Page 12: 1 Priroda Knjizevnosti i Proucavanje Knjizevnosti
Page 13: 1 Priroda Knjizevnosti i Proucavanje Knjizevnosti

KNJIŽEVNOST I DRUŠTVENI ŽIVOT

Budući da se književno djelo ostvaruje u jeziku, a jezik služi prijesvega za sporazumijevanje među ljudima, jasno je da se i književnostmora razmatrati kao društvena tvorevina, kao nešto što ima smislajedino unutar društvenog života. Književna djela sadrže određenaiskustva i znanja 0 raznolikim prirodnim i društvenim pojavama, a ona tako đer izravno i neposredno govore o društvenom životu. U opsežnim književnim djelima, kao što su epovi ili romani npr., redovno se u široku zahvatu prikazuje we ono što čini društveni život naroda odnosno neke druge ljudske zajed nice, a kratka djela, opet, kao lirske pjesme ili poslovice npr., ne mogu se uopće razumjeti ako se ne shvate kao izraz određenih misli i osjećaja koji ne pripadaju isključivo po jedincu, nego nekoj užoj ili široj društvenoj zajednici. Osim toga, i sam književnik pripada određenom društvenom slo ju, staležu i klasi, te kao pripadnik neke zajednice izražava na stanovit način upravo ono što nosi u sebi kao pripadnik te zajednice i što njegova zajednicamože shvatiti i prihvati ti kao književnost. Složeni odnosi književnosti i društva sto ga su isto tako važni za razumijevanje i proučavanje književnostikao i odnosi između književnosti i jezika; proučavanje književnosti uvijek pretpostavlja određeno shvaćanje društvenog života.

To će reći: kao što se književna djela mogu i moraju razmatrati kaojezične tvorevine, ona se mogu i moraju razmatrati i kao društvenetvorevine. Svako književno djelo pripada svom vremenu, pa prema tomeono izražava određ eni povijesno uvjetovan način društvenog života.Nadalje: ono je izraz određenih osjećaja, težnji i mišljenja svog autora, apreko njega (budući da je on član neke klase, staleža 1 društvene grupacije) ono izražava osjećaje, težnje i misli određene društvene grupacije, ili, u najmanju ruku, misli, težnje i osjećaje koji mogu biti karakteristični za neku kla su, stalež ili grupu ljudi određenu npr. zanimanjem. Pripad nost svakog književnog djela određenom prostorno i vremenski ograničenom društvu tako je činjenica o kojoj nema nikakve sumnje,a na temelju te pripadnosti može se svagda, neposredno ili vrlo složenom analizom, utvrditi i pokazati njegova društvena uloga. Književna se djela nesumnjivo mo gu i moraju proučavati i kao izraz i kao odraz društvenog života.

r,.r. п"^ТГК4в L> t » » ' ' rjjr^rT

V . . -,.. *и,и,.'«а.«<л*таМЛ ČA JVVJ^ -• Инв.

Page 14: 1 Priroda Knjizevnosti i Proucavanje Knjizevnosti

U takvu proučavanju, međutim, valja imati na umu da isto tako kao što se književnost ne smije shvaćati isključivo s aspekta činjenice da je književno djelo jezična tvorevina, ona se ne smije shvaćati isključivo s aspekta činjenice da je književno djelo odraz ili izraz društvenog života. Kao što književnost nije naprosto jezik nego jezik kao umjetnost, tako književnost nije naprosto izraz društvenog života, nego je osobit, umjetnički izraz društvenog života. To znači da se odnos književnosti prema društvu mora razumjeti na osnovi razumijevanja osobite prirode umjetnosti, tj. razumijevanja umjetnosti kao takve društvene pojave koja se ne može nač elno poistovjetiti sa svim ostalimdruštvenim pojavama u kojima se izražava način i organizacija društvenog života. Književnost kao umjetnost nije naprosto odraz ili izraz druš tvenog života; ona je mnogo više od toga: umjetnost je također jedan od načina na koji se uspostavlja društveni život. Umjetnost je također i jedan od činilaca organizacije društvenog života;samo tako ona može biti stvaralaštvo koje nije okrenuto samo prema onom što je bilo, nego koje govori o onom što će tek doći.

Osobita uloga književnosti u društvu može se, međutim, najboljerazumjeti na osnovi činjenice koju su bezbroj puta naglašavali kakobrojni veliki književnici tako i gotovo svi najznačajniji mislioci koji suse bavili književnošću: ono što je rečeno u književnim djelima ne možese nikada dokraja i bezuvjetno izreći ni na kakav drugačiji način. Toznači: prepričamo li npr. stihove umjetnički vrijedne pjesme, unepovratje izgubljeno we ono što čini njihovu vrijednost. Pjesmu ne čini samodoslovno značenje njenih riječi, nego i njihov izuzetan poredak koji imdaje nova, neuobič ajena značenja, poseban ritam, muzikalnost i čitavniz drugih elemenata koji se doduše mogu opisivati, all se opisivanjemne mogu ponoviti. Na isti način i prozno književno djelo govoricjelinom svih svojih elemenata i ne može se nikako svesti samo najedan od njih, npr. na ideju koju je pisac imao u vidu, ili na »priču«koju je ispričao. Tako Tolstojev roman Rat i mir npr. sadrži izvanredneopise Napoleonova pohoda na Rusiju, vrijedna razmatranja o ulozinaroda u povijesnim događajima, opise pojedinih historijskih ličnosti isi. On izražava određena mišljenja i osjećaje ruske inteligencije drugepolovice devetnaestog stoljeća i odražava, bez sumnje, određenepojave u klasnoj povijesti Rusije, all we to biva oblikovano na takavnačin da nikakva filozofska,

14

Page 15: 1 Priroda Knjizevnosti i Proucavanje Knjizevnosti
Page 16: 1 Priroda Knjizevnosti i Proucavanje Knjizevnosti
Page 17: 1 Priroda Knjizevnosti i Proucavanje Knjizevnosti

sociološka, psihološka ili historijska analiza ne može nadomjestiti ono što je rečeno u cjelini njegova umjetničkog kazivanja.

Na takvu neponovljivu osobitost umjetničkog kazivanja ukazuje ijednostavna činjenica postojanja književnosti odnosno umjetničkogizražavanja. Kada bi se, naime, književno izražavanje moglo upotpunosti zamijeniti nekim drugim, jednostavnijim i točnijim načinomizražavanja, književnost bi po svoj prilici iščezla u razvoju ljudskogdruštva na onaj isti način na koji iščezava npr. jezik gesta i pokreta, jerga govor glasovima u potpunosti može zamijeniti. Književnost bivjerojatno već odavno bila mrtva i njen bi način izražavanja pripadaodalekoj prošlosti kada bi se we što ona govori moglo izreći npr. sažetimi preciznim jezikom znanosti, ili kada bi se ono što književnici želeizreći moglo izreći npr. u novinskim izvještajima. Književnost obavljau ljudskom društvu određene zadatke koje ne može obaviti nikakavdrugi način izražavanja; ona prenosi takve poruke koje se inače ne bimogle prenijeti i uobličuje takvo iskustvo koje inače uopće ne bi moglobiti oblikovano. Književnost stoga i sadr ži takvu istinu koja inače ne bimogla biti ni spoznata niti objavljena. Tako je ona doduše, što je izvansvake sumnje, neraskidivo vezana s društvenom stvarnošću, all je vezaizmeđu književnosti i društvenog života tako osobita i slož ena danjeno pojednostavnjivanje lako vodi do poistovjeć ivanja književnihdjela sa svim ostalim kulturnim spomenicima i do zapostavljanja oneuloge koju upravo i jedino knjiž evnost može imati u društvenomživotu. Iako se književna djela, dakle, mogu i moraju promatrati iproučavati i kao kulturni spomenici, i kao izvori znanstvene ilifilozofske spoznaje, ona se prije svega moraju razmatrati i proučavatikao umjetnička djela, tj. s obzirom na ono što ih razlikuje od svihostalih manifestacija društvenog života.

Prirodno je, naime, da književnost kao jezična djelatnost možeslužiti različitim svrhama: poruke koje su prisutne u književnimdjelima kao jezičnim tvorevinama mogu se odnositi na we što sejezikom može izreći, a to je gotovo cjelokupno ljudsko iskustvo.Književna djela mogu u društvu tako imati čitav niz funkcija; onamogu služiti odgojnim, moralnim, političkim i drugim ciljevima, i tobilo u pozitivnom bilo u negativnom smislu: mogu djelovati npr.korisno ili štetno u odgoju, mogu služiti naprednim ili nazadnim političkim ciljevima, mogu služiti za prenošenje poruka koje

15

Page 18: 1 Priroda Knjizevnosti i Proucavanje Knjizevnosti
Page 19: 1 Priroda Knjizevnosti i Proucavanje Knjizevnosti
Page 20: 1 Priroda Knjizevnosti i Proucavanje Knjizevnosti

služe npr. humanističkim idealima, a mogu se iskoristiti i za prenošenje onih stavova koji npr. ne odgovaraju društvenom napretku. Ipak, osnovna funkcija književnosti nije nikada shvatljiva naprosto iz neposrednih iskaza o pojedinim činjenicama društvenog života koje u nekim književnim djelima mogu biti opisane, istaknute ili čak izričito tumačene u smislu nekih znanstvenih, političkih ili filozofskih učenja. Osnovna funkcija književnosti u društvu mora se uvijek promatrati u okviru cjelovite i neponovljive umjetničke spoznaje, takve spoznaje koja je prisutna samo u pravim knjiž evnim djelima, a to zahtijeva da se književnost uvijek u prvom redu razmatrai tumači kao umjetnost.

KNJIŽEVNOST KAO UMJETNOST

Kada govorimo o osobitosti umjetnosti i o potrebi da se književnost uprvom redu razumijeva i proučava kao umjetnost, time naravno nije rečenoda umjetničku spoznaju i istinu umjetnosti treba strogo odvojiti od bilokakve drugač ije spoznaje i istine u smislu znanosti i filozofije npr. Književnost, naravno, ne govori o nečemu što bi postojalo tek u nekom posebnom»carstvu umjetnosti«, niti ona govori tako da njen jezik mogu razumjetisamo »posvećeni«, niti pak istina umjetnosti pripada nečemu što je sasvimosobito i nedohvatno običnom životnom iskustvu, iskustvu određenihvidova znanosti i iskustvu istinske filozofije. Naprotiv, knjiž evnost jesastavni dio svakodnevnog života i kao takva ona govori o onom istom očemu govori svaki ljudski napor za osmišljavanjem zbilje. Razlika je samo utome što književno umjetničko djelo pojave života zahvaća na način koji ustrogom smislu ipak pripada samo umjetnosti, na način oblikovanjaposebnog smislenog »svijeta djela«.

Kad kažemo »svijet djela«, time naravno ne mislimo da riječ »svijet«treba shvatiti u smislu svega što postoji. »Svijet« ovdje znači sređenikozmos kojem unutarnji red i poredak osiguravaju jedinstvo i cjelovitost, abogatstvo smislenih sadržaja i raznolikost odnosa gotovo beskonačne mogućnosti razumijevanja. Veličina odnosno opseg književnog djela tako neigraju nikakvu ulogu s obzirom na njegovu »svjetotvornost«. Baš kao štoIlijada u široku zahvatu pri-

16

Page 21: 1 Priroda Knjizevnosti i Proucavanje Knjizevnosti
Page 22: 1 Priroda Knjizevnosti i Proucavanje Knjizevnosti
Page 23: 1 Priroda Knjizevnosti i Proucavanje Knjizevnosti

kazuje čitav svijet jednog naroda i jednog vremena, i pjesma Ljubav A. B. Sirnica s nekoliko rečenica oblikuje svijet u kojem iskustvo ljubavi nije tek iskustvo jedne životne pojave, nego je svojevrsna slika ili model čitavog kozmosa, »svijeta « u kojem baš kao i u zbiljskom svijetu postoji »vani« 1 »unutra«, u kojem događaj ili, ako hoćemo: istina ljubavi, biva uzdignuta do smislene cjeline beskonačnih mogućnosti daljih tumačenja:

Zgasnuli smo žutu lampu Plavi plašt je pao oko tvoga tijela

Vani šume oblaci i stabla Vani lete bijela teška krila

Moje tijelo ispruženo podno tvojih nogu Moje ruke svijaju se žudno mole

Draga, neka tvoje teške kose kroz noć zavijore, zavijore

Kroz noć kose moje drage duboko šumore

kao more I na ovom primjeru može se zapaziti kako se stvaralaš

two književnog djela očituje u takvom oblikovanju običnih,svakodnevnih, zbiljskih predodžbi, utisaka, dojmova i opisa,kakvim se na osnovi obične, svakodnevne i banalne zbiljeostvaruje smisao koji svojom izuzetnošću otvara sasvimnove mogućnosti razumijevanja jedne obične »činjenice«života. To će ujedno reći da »stvaralaštvo književnosti« netreba shvatiti u smislu da književnik stvara svoj vlastiti svijetni iz čega, kao što npr. Bog u židovskoj mitologiji stvarasvijet ni iz čega upravljan isključivo vlastitom voljom.Književnik ne može doslovno stvarati vlastiti svijet jer je, sjedne strane, ograničen jezikom (on ne može naprostoizmisliti novi jezik jer takav »jezik« nitko ne bi razumio), a sdruge je strane ograničen mogućnostima prihvaćanjaprikazanog svijeta (svijet djela koji ne bi bio ni u kakvuodnosu prema stvarnom svijetu naprosto ne bi nikogazanimao). Stvaralaštvo književnosti treba tako razumjeti kaooblikovnu djelatnost kojom se na osnovi postojeće zbiljeprema posebnim zakonima stvara nova zbilja. Već uAristotelovoj Poetici, toj najstarijoj i najutjecajnijoj raspravio književnosti u evropskoj kulturnoj povijesti, umjetnost jeshvaćena kao oponašanje (mimesis) stvaralačke djelatnosti

Page 24: 1 Priroda Knjizevnosti i Proucavanje Knjizevnosti

prirode. Stoga treba reći: na onaj isti način kao što priroda

2 Teorija književnosti ,„ r n И O H"P ^ ^ & J/l 5л <• f_, r^'vi-; ~-,;40C?

СЛ Soo-C ' ^' Hii^u*"*'«*

Page 25: 1 Priroda Knjizevnosti i Proucavanje Knjizevnosti

stvara odnosno proizvodi sama iz sebe we što postoji, oblikuju ći tako uvijek nova i nova bića, i književnik odnosno umjetnik, oponašajući stvaralačku djelatnost prirode, stvara odnosno proizvodi uvijek nova i nova bića naročite vrste: umjetnička djela.

Kao stvaralaštvo u ovom smislu književnost kao umjetnost prirodnose ne odnosi jedino prema prošlosti i neposrednoj sadašnjostidruštvenog života; književnost nije samo spoznaja onog što je bilo i štojest; književno se djelo, ako je odista istinsko veliko umjetničko djelo,uvijek odnosi i prema onome što još nije, all se nazire kao jošneostvarena, a već djelatna budućnost. Književno djelo nije naprostomodel zbilje, nije samo slika svijeta, samo stvarni svijet u malom, negoje književno djelo ujedno mogući svijet budu ćnosti. Književno je djeloostvareno očekivanje, all ne ostvareno očekivanje u smislu zamišljenegotove, tobože sasvim dovršene, slike pretpostavljenog svijeta kojinadolazi (to je slučaj samo u tzv. znanstveno-fantastičnim djelimazabavne književnosti), nego ostvareno očekivanje novih i budućihproblema ljudskog postojanja u protuslovnom i nikada dovršenomljudskom povijesnom svijetu. Jedino zahvaljuju ći toj otvorenostiprema budućnosti i Eshilove ili Shakespeareove drame npr. i namadanas govore o našim problemima i o našem životu. Samo zbog togasva velika književna djela prošlosti nose u sebi mogućnost uvijek novihi novih shvaćanja i tumačenja. Zbog odnosa prema budućnostiknjiževna djela ne zastarijevaju na onaj način na koji zastarijevaju čak ivelika djela znanosti. Suvremena književnost tako ne osporavaistinitost i aktualnost književnih djela prošlosti. Književna povijest takonije naprosto prošlost, nego je u njoj sadržana i sadašnjost i budućnostknjiževnosti, jer je u njoj u nekoj mjeri sadržana i sadašnjost ibudućnost ljudskog života.

SVRHA I ZADACI PROUČAVANJA KNJIŽEVNOSTI

Kao stvaralačka jezična djelatnost književnost je sastavni diosvakodnevnog života. Književnost se ne predaje samo na školama iuniverzitetima, niti je ona samo »vlasništvo« obrazovanih. Svaki ječovjek na ovaj ili onaj način u neprestanom dodiru s književnošću, jerje život u društvu nezamisliv

18

Page 26: 1 Priroda Knjizevnosti i Proucavanje Knjizevnosti
Page 27: 1 Priroda Knjizevnosti i Proucavanje Knjizevnosti
Page 28: 1 Priroda Knjizevnosti i Proucavanje Knjizevnosti

bez jezika, a gdje postoji jezik, postoji i književnost. Prirodno je, međutim, da različiti oblici i načini književnoumjetničkog izražavanja dobivaju najčišći umjetnički uvid u književnim djelima trajnog značenja i da u širokoj skali književnih djela možemo razlikovati djela manje i djela veće umjetničke odnosno općekulturne vrijednosti. Također je jasno da između zadovoljstva u čitanju ili slušanju manje-više slučajno oblikovanih književnih tvorevina svakidašnjice i zadovoljstva u čitanju romana Thomasa Manna npr. postoji golema razlika. Stoga možemo reći da smisao za vrijednosti jezičnog stvaralaštva doduše ne mora uvijek odgovarati općem stupnju obrazovanja nekog pojedinca, all da je ipak književna kultura nerazlučivi dio opće kulture, te da se bez određenog poznavanja najvećih književnih ostvarenja vlastitog naroda i čovječanstva teško može zamisliti takva književna kultura kakvu zahtijeva suvremeni životu svim svojim vidovima. Književnost i obrazovanje tako su neraskidivopovezani u svakoj ljudskoj zajednici, a posebno u onoj ljudskoj zajednici kojoj je stalo do napretka u smislu oboga ćivanja sadržaja ljudskog života svakog pojedinca.

Govorimo li na taj način o vezi književnosti i obrazovanja i, prematome, o potrebi poznavanja književnosti koja nužno uključuje iproučavanje književnosti, valja najprije upozoriti na razliku izmeđupraktičnog i teorijskog odnosa prema knjiž evnosti. Praktično se,naime, književnošću bavi književnik koji stvara književna djela, čitalackoji ih doživljava kao umjetnost i time čini da umjetnost uopće budeumjetnost, a u širem smislu i književni kritičar ako se on zadovoljavaizricanjem neposrednog suda o vrijednosti pojedinih književnih djela,ili ako na temelju tih djela stvara nova književna djela (što je zadataktzv. stvaralačke književne kritike odnosno književne kritike kaoposebne književne vrste). Teorijski se književnošću pak bavi onaj tkoknjiževna djela proučava kao posebne predmete za misaonu obradu,onaj tko želi spoznati prirodu književnosti u cjelini odnosno prirodupojedinih književnih djela. Na to razliku između teorijskog i praktičnog odnosa prema književnosti valja upozoriti i zbog toga što porednjihove uzajamne uvjetovanosti postoje i određene suprotnosti izmeđujednoga i drugoga. Premda nema uspješ nog teorijskog bavljenjaknjiževnosti bez sposobnosti neposrednog, praktičnog doživljavanjaknjiževnih djela, i premda je teško zamisliti iole viši stupanjmogućnosti doživljavanja književnosti koji ne prati barem nekasposobnost teorijskog

Page 29: 1 Priroda Knjizevnosti i Proucavanje Knjizevnosti

19

Page 30: 1 Priroda Knjizevnosti i Proucavanje Knjizevnosti
Page 31: 1 Priroda Knjizevnosti i Proucavanje Knjizevnosti
Page 32: 1 Priroda Knjizevnosti i Proucavanje Knjizevnosti

razmišljanja o književnim djelima, teorijski odnos, nerijetko se tvrdi, može razoriti neposredno oduševljenje pojedinim književnim djelom. Teoretičar, kaže se, analizira, što će reći: razbija ono neposredno jedinstvo umjetničkog djela koje čini srž umjetničkog doživljaja; on nastupa tako kao rušitelj zanosa stvaraoca i zanosa ljubitelja književnosti.

Protiv takvog suprotstavljanja teorijskog i praktičnog odnosa premaknjiževnosti, međutim, govori i najobičnije iskustvo svakog onog tko doistaželi sasvim neposredno uživati u književnosti. Nerijetko naime, recimo prijesvega, na putu do doživljaja koji je moguć tek ako djelo pravo razumijemo,stoje različite prepreke. Mnoge riječi u književnim djelima nas talim u bližojili u daljoj prošlosti, ili nastalim izvan užeg životnog kruga u kojem sekrećemo, ne možemo neposredno shvatiti u onom značenju koje im autorpripisuje. Nadalje, mnoge pojave opisane u takvim djelima nemaju za nasono značenje koje su imale ili imaju za svog autora; mnoge ličnosti idogađaje jednostavno ne možemo povezati u cjelinu djela ako ih nepoznajemo toliko koliko je potrebno da se ustanovi njihov smisao u okviruopćeg smisla djela. To će reći: bez mogućnosti da se prenesemo u shvaćanježivota i svijeta koje nam nije neposredno prisutno nema ni mogućnostirazumijevanja, bez razumijevanja nema ni dož ivljaja, a doživljaj je prekopotrebe za pravilnim razumijevanjem nužno vezan uz neku vrstu teorijskogodnosa prema književnim djelima.

Osim toga, tek poznavanje velikog broja književnih djela različitihvremena i naroda može izoštriti osjećaj za stvarno velike umjetničkevrijednosti, jer samo takvo poznavanje omogućuje razvijanje svih onihsposobnosti za doživljavanje književnosti koje svatko posjeduje, all kojemože otkriti u sebi tek suočen s raznolikošću oblika i bogatstvom životnihproblema koje književnost sadržava. Nitko nema mogućnost da svaknjiževna djela doživi u svim njihovim vrijednostima i da svagdje pronađedio sebe, što je nužno da bi se književno djelo doista razumjelo kaoknjiževno djelo. Stoga treba tražiti da bi se našlo, a tražiti se može tek akosmo upućeni u ono što zapravo tražimo. Tko poznaje samo knjiž evnost kojaneposredno nastaje u njegovu najužem krugu ne samo da će ograničiti svojizbor i time svoju vlastitu kulturu, nego neće razumjeti ni ispravno doživjetiniti najbolja ostvarenja svojih suvremenika i sugrađana, jer i ta ostvarenjanisu tek izraz neposrednog života, nego su također izraz

20

Page 33: 1 Priroda Knjizevnosti i Proucavanje Knjizevnosti
Page 34: 1 Priroda Knjizevnosti i Proucavanje Knjizevnosti
Page 35: 1 Priroda Knjizevnosti i Proucavanje Knjizevnosti

onog shvaćanja života i svijeta koje se moglo razviti tek na osnovi odnosa prema nekom shvaćanju zajedničke sudbine čovječanstva.

We to ukazuje da proučavanje književnosti treba da potpomogne,učvrsti i omogući razumijevanje i doživljavanje književnih djela.Teorijski i praktični odnos prema književnosti tako se, doduše, mogu imoraju razlikovati, all se ne mogu i ne smiju suprotstavljati. Naravno,time nije opet rečeno da proučavanje književnosti nema nikakve drugesvrhe osim da omogući umjetnički doživljaj u onim slučajevima kadase s pravom može pretpostaviti da bi bez nekog vida znanstveneanalize takav doživljaj izostao. Pojava književnosti i njenanezamjenjiva uloga u ljudskom društvu, njeno značenje u ljudskojpovijesti i njen smisao u okviru napora da se spozna i osmisli ljudskiživot, dovoljno govore i o potrebi da se književnost svestrano prouči usvim njenim aspektima kao bilo koja druga društvena ili prirodnapojava. Postoji zato i opravdan samostalan znanstveni interes za proučavanje književnosti; znanost o književnosti vođena je tako đer onimistim ljudskim interesom kojim je vođena i svaka druga znanost. Nemanikakvog načelnog razloga zašto bi nas istraživanje kemijskih procesa,biljnog ili životinjskog svijeta ili načina na koji su ljudi živjeli uprošlosti npr. moralo na bitno drugačiji način zanimati od istraživanjaknjiževnosti. To ujedno upozorava da i unatoč određenom stupnjuuzajamne uvjetovanosti teorijskog i praktičnog odnosa premaknjiževnosti, sposobnost za znanstveni rad na proučavanju književnostine treba miješati sa sposobnošću za književno stvaralaštvo: književnikne mora biti nužno stručnjak u prou čavanju književnosti, niti stručnjaku proučavanju književnosti mora biti književnik.

ZNANOST O KNJIŽEVNOSTI

Razgranate i sustavno proučavanje književnosti u nas se najčešćenaziva znanost o književnosti (ili: nauka o književnosti, ili: književnaznanost). Ponekad se u istom, ili u vrlo sličnom smislu, upotrebljava inaziv »književna kritika «, all tada valja upozoriti kako se pojamknjiževne kritike u tom slučaju proširuje u odnosu na uobičajen, tra-

21

Page 36: 1 Priroda Knjizevnosti i Proucavanje Knjizevnosti
Page 37: 1 Priroda Knjizevnosti i Proucavanje Knjizevnosti
Page 38: 1 Priroda Knjizevnosti i Proucavanje Knjizevnosti

dicionalan smisao. Književna kritika u nas najčešće označava prosuđivanje vrijednosti pojedinih književnih djela, te se tako shvaća više kao poseban dio znanosti o književnosti nego kao opći naziv za wevrste teorijskog odnosa prema knjiž evnosti.

Znanost__p književnosti d jeli se redovno na p o vjJ_gJL!L k nj i ž e vn o s ti ј^ Ге~о riju kjij iz e v n ojLJLJL-Жп J j" z_ey na k r i tJLk a, kao štojrekosmo. također^se često shva^ ća kaotreći sastavni dio znanosti o književnosti, all pri tome valja imati naumu njen osobit odnos prema teoriji i povijesti književnosti, s jednestrane, te praktičnom književnom stvaralaštvu, s druge strane.Književna kritika bavi se do-duše prvenstveno ocjenjivanjemvrijednosti književnih dje^ Ja^ te se u tom smislu može donekleodijeliti od povijesti i teorije književnosti, all je taj njen zadatak,ocjenjivanje knjiž evnih vrijednosti, toliko složen i mnogostrukoisprepleten sa svim onim čim se bavi znanost o književnosti, da je zashvaćanje prirode književne kritike i upotrebe naziva »knjiž evnakritika« neophodno upozoriti barem na slijedeće:

U prvom redu treba istaknuti da književna kritika nije isključivoizricanje sudova o vrijednosti pojedinih književnih djela iopravdavanje takvih sudova. Književna kritika bavi se također iupućivanjem u književne vrijednosti te ima tako i neku posredničkuulogu između djela i čitalaca. Analizom pak pojedinih djela,sintetičkim sudovima o pojedinim autorima, epohama i si., koji su uknjiževnim kritikama nerijetko prisutni, ona u toj mjeri zadire upovijest i teoriju književnosti da ju je teško točno i u potpunostirazgraničiti od znanosti o književnosti u cjelini.

Osim toga treba reći da književna kritika nije i ne može biti nekajednostavna primjena općih zakonitosti (koje su utvrdile teorija ipovijest književnosti) na pojedinačan sluč aj (pojedino književnodjelo). Složenost vrednovanja pojedinih književnih djela kaoneponovljivih individualno vrijednih tvorevina zahtijeva da odnosknjiževne kritike i znanosti 0 književnosti bude neprestano uzajamno davanje i prima nje: opći sudovi o zakonitostima književne proizvodnje osla njaju se na pojedinačne zaključke o vrijednosti pojedinih književnih djela i obrnuto.

Na kraju treba spomenuti da književna kritika može biti 1 samostalna stvaralačka djelatnost. Ona je tada neka vrst »književnosti o književnosti«, tj. može se shvatiti kao jedna književna vrsta pored ostalih. U tom se slučaju, međutim,

22

Page 39: 1 Priroda Knjizevnosti i Proucavanje Knjizevnosti
Page 40: 1 Priroda Knjizevnosti i Proucavanje Knjizevnosti
Page 41: 1 Priroda Knjizevnosti i Proucavanje Knjizevnosti

književna kritika razvija i gradi isključivo na osnovi osobnih dojmova o pročitanom djelu i utisaka koje kritičar razvija bez potrebe da se oni uklope u neki znanstveni sustav razmi šljanja i proučavanja književnosti.

Povijest književnosti bavi se proučavanjem književnih djela u njihovupovijesnom slijedu. Ona nastoji sustavno obuhvatiti pojavu književnosti uvremenu, opisati i ocijeniti pojedina djela s obzirom na književni iopćekulturni razvoj, skupiti iskustva i znanja o pojedinim razdobljimaknjiževnosti i o određenim razvojnim tokovima unutar krać ih ili đuljihvremenskih razmaka. S obzirom na područja koja bivaju obuhvaćena upovijesti književnosti može se razlikovati povijest pojedine književnosti,komparativna povijest književnosti i opća povijest književnosti.

Povijest pojedine književnosti obrađuje razvoj, promjene u vremenu iosobitosti neke nacionalne knjiž evnosti ili književnosti koju određuje nekodrugo (npr. jezi čno) zajedništvo. Tako npr. povijest hrvatske književnostinastoji utvrditi početke hrvatske književnosti, najznačajnije epohe irazdoblja njenog razvitka, mjesto i značenje pojedinih djela, pisaca iliknjiževnih pravaca u cjelovitu razvoju hrvatske književnosti i osobitosti kojeodlikuju hrvatsku književnost u cjelini, ili u pojedinim njenim razdobljima.Povijest pojedine književnosti najčešće se obrađuje prema načelu nacionalnepripadnosti (povijest hrvatske, srpske, nizozemske, mađarske književnosti isi.), nekada prema načelu jezičnog zajedništva (povijest književnostiengleskog jezičnog izraza, povijest latinske književnosti, tj. književnostipisanih na latinskom jeziku npr.), a ponekad i prema načelima zajedni čketradicije ili zajedničkog života u nekoj višenacionalnoj i višejezičnojzajednici (povijest jugoslavenskih književnosti, povijest indijskeknjiževnosti koja obuhvaća nekoliko književnosti na različitim jezicima ilipovijest švicarske knjiž evnosti npr.).

Komparativna ili poredbena povijest književnosti istražuje veze i odnoseizmeđu dviju ili više različitih književnosti. Ona nastoji utvrditi spletuzajamnih dodira između pojedinih književnosti, u uvjerenju da upravouzajamni odnosi potvrđuju osobitost svake pojedine književnosti i njenuulogu u razmjeni ideja, književnih oblika i stilova, u takvoj razmjeni u kojojje nemoguće govoriti o utjecajima, tj. o onima koji davaju i onima kojiprimaju,

23

Page 42: 1 Priroda Knjizevnosti i Proucavanje Knjizevnosti
Page 43: 1 Priroda Knjizevnosti i Proucavanje Knjizevnosti
Page 44: 1 Priroda Knjizevnosti i Proucavanje Knjizevnosti

nego samo o međusobnim odnosima uzajamnog davanja i primanja. Komparativna je povijest književnosti orijentirana ili više u pravcu istraživanja jedne nacionalne književnosti s obzirom na njene veze s drugim književnostima (hrvatska književnost prema evropskim književnostima npr.), ili više u smislu veza dviju književnosti (odnosi hrvatske i engleske književnosti npr.), ili pak u smislu istraživanja općeg spleta uzajamnih odnosa nekoliko, redovno po nečemu srodnijih književnosti (komparativna povijest slavenskih književnosti npr.). Treba osim toga upozoriti da se naziv »komparativna književnost«, pored toga što se upotrebljava u smislu skrać enog naziva za komparativnu povijest književnosti, upotrebljava ponekad i usmislu studija književnost koji nije ograni čen nacionalnim ni jezičnim granicama.

Opća povijest književnosti razvija se na osnovi komparativnegproučavanja književnosti kao nastojanje da se obuhvate we književnepojave od svjetskog značenja (u tom smislu govori se često o »svjetskojknjiževnosti«), ili pak velik broj nacionalnih književnosti koje povezuje sličan razvoj na zajedničkim temeljima u istoj ili barem uvelike sličnoj tradiciji.U ovom posljednjem smislu tako se upotrebljava naziv »povijestknjiževnosti evropskog kulturnog kruga« za oznaku opće povijesti onihknjiževnosti koje ujedinjuje zajedničko porijeklo u grčkoj i starožidovskojodnosno kršć anskoj mitologiji i sličan razvoj unutar određene kulturnepovijesti evropskih naroda.

Teorija književnosti obrađuje pitanja prirode književnosti, oblika i načinaknjiževnog izražavanja i općih i posebnih osobina književnih djela kaoumjetničkih ostvarenja. Nju zanima opća zakonitost književnog stvaralaštva;ona nastoji utvrditi opća načela književnog oblikovanja i posebne zakonekoji se odnose na oblikovanje pojedinih knjiž evnih vrsta te zakonitostirazumijevanja i vrednovanja knjiž evnih djela. Razliku između povijesti iteorije književnosti pri tome ne valja shvatiti u smislu da se teorijaknjiževnosti ne bavi proučavanjem književnih djela u povijesnom slijedu ipovijesnim okolnostima njihova nastanka. Teorija književnosti također trebada ima u vidu povijesni aspekt književnosti, ona čak posebno obrađujepovijesni razvoj pojedinih književnih rodova, vrsta ili po nečem sličnihdjela, all nju ne zanima prvenstveno kronološki slijed djela i povijesnirazvoj pojedinih književnosti, nego je prvenstveno zanima opća za-

24

Page 45: 1 Priroda Knjizevnosti i Proucavanje Knjizevnosti
Page 46: 1 Priroda Knjizevnosti i Proucavanje Knjizevnosti
Page 47: 1 Priroda Knjizevnosti i Proucavanje Knjizevnosti

konitost književnog oblikovanja i načini ostvarivanja knjiž evnih djela kao umjetničkih tvorevina. Teorija književnosti naziva se često i poetikom (prema (grčkom: poietike tekhne, umijeće odnosno vještina pjesništva), all taj naziv, »poetika«, ima često i drugačija značenja: njime se ponekad označava samo dio teorije književnosti (učenje o književnim vrstama), ili učenja o pjesništvu pojedinih razdoblja (poetika humanizma i renesanse npr.); zatim: određena pravila kojima se rukovodi u književnom oblikovanju neki pisac ili neka pjesnička škola (poetika A. B. sirnica, poetika ekspresionizma, npr.) ili pak načini oblikovanja koji vrijede za neke knjiž evne vrste (poetika radio-drame npr.).

ESTETIKA I LINGVISTIKA

Znanstveno proučavanje književnosti kao jezične umjetnosti prirodno jetijesno vezano s estetikom kao filozofskom znanošću o umjetnosti i slingvistikom, znanošću koja se bavi proučavanjem jezika u svim njegovimvidovima. Različita suvremena shvaćanja prirode umjetnosti i osnovnihnačina njena proučavanja, kao i različita suvremena shvaćanja opsega ukojem lingvistika treba da zahvati i problematiku znanosti o književnosti,onemogućuje pri tome da se odnos teorije književnosti prema estetici, sjedne strane, i odnos teorije književnosti i cjelokupne znanosti oknjiževnosti prema lingvistici, s druge strane, odredi unutar jasno utvrđenihgranica. Načelno možemo ustvrditi da se estetika bavi onim što jezajedničko svim umjetnostima — da se pita, dakle, o prirodi i oblicimaumjetnosti kao posebne ljudske djelatnosti — a da lingvistika kao znanost ojeziku razmatra, prirodno, i književno djelo u okviru svog općeg napora okoutvrđivanja prirode jezika i načina na koje jezik funkcionira kao sredstvosporazumijevanja. Ipak složeni odnosi između estetike i teorije književnosti,te između teorije književnosti i lingvistike, mogu se razumjeti tek ako baremokvirno imamo u vidu plodonosan, mada ne i jednosmjeran, razvoj kakoestetike tako i suvremene lingvistike.

Estetika (prema grčkom aisthetikos, osjetni, što se tiče osjećanja) imakorijene u filozofskom razmišljanju o prirodi umjetnosti već u grčkojfilozofiji, all je kao filozof-

25

Page 48: 1 Priroda Knjizevnosti i Proucavanje Knjizevnosti
Page 49: 1 Priroda Knjizevnosti i Proucavanje Knjizevnosti
Page 50: 1 Priroda Knjizevnosti i Proucavanje Knjizevnosti

ska znanost odnosno filozofska disciplina oblikovana tek u okviru novije sustavne i znanstveno orijentirane filozofije. Sam naziv, a također i nastojanje da se umjetnost shvati kao posebno područje sustavnog filozofskog studija, potječe od Alexandera Gottlieba Baumgartena (1714—1762), a u neku ruku obaveznim dijelom svakog filozofskog sustava estetika postaje u filozofijama njemačkog klasičnogidealizma. Tako npr. Georg Wilhelm Friedrich Hegel (1770—1831) estetiku obrađuje kao dio svog filozofskog sustava, shvativši umjetnost kao ideju koja se pojavljuje u osjetilnom obliku. Razvoj estetike nakon njemačkog klasičnog idealizma, međutim, grana se, uzeto nešto pojednostavnjeno, u dva osnovna pravca. Ti se pravci doduše često pokušavaju međusobno upotpunjavati i povezati, all se ipak načelno razilaze ne samo u metodama i načinima proučavanja umjetnosti, nego i u osnovnim ciljevima kojima teži proučavanje umjetnosti. S jedne strane postoji jasno izražena namjera da se umjetni čka djela opišu, analiziraju i razvrstaju prema nekim srodnim osobinama, te da se tako uspostavi neki sustav svih pojedina čnih umjetnosti i istraže eventualne sličnosti i razlike među djelima različitih umjetnosti. S druge strane, opet, razvija se filozofsko razmatranje prirode umjetnosti, takvo razmatranje koje izvan sustavnih rješenja i unaprijed određ ena shvaćanja o tome što su umjetnička djela želi iznova postaviti problemenačelnog određenja umjetnosti i razumijevanja njene sudbine u suvremenom svijetu. Dok se u prvom slučaju može govoriti o nekom uspoređivanju rezultata estetike i teorije književnosti, u drugom slučajufilozofsko razmišljanje o književnosti dodiruje se i prepleće više s književno-kritičkim raspravama o pojedinim književnim djelima no sa znanstvenom problematikom teorije književnosti. No baš povodom ovog posljednjeg osnovnog pravca u estetici valja reći da svaka teorija književnosti svoje načelne stavove utemeljuje, svjesno ili nesvjesno, u nekom filozofskom shvaćanju prirode književnosti i sudbine književnosti u suvremenom svijetu, te odnos filozofije umjetnosti i teorije književnosti ne smije biti nikada potpuno izvan obzora proučavanja književnosti.

Lingvistika (prema lat. lingua, jezik, govor) također ima porijeklo ufilozofskom razmatranju problematike porijekla i biti jezika. Takva surazmatranja, uz potrebu utvrđ ivanja pravilnog načina govora i pisanja,dovela do opsežnih znanja što ih skupiše gramatika (od grčkog gram

Page 51: 1 Priroda Knjizevnosti i Proucavanje Knjizevnosti

26

Page 52: 1 Priroda Knjizevnosti i Proucavanje Knjizevnosti
Page 53: 1 Priroda Knjizevnosti i Proucavanje Knjizevnosti
Page 54: 1 Priroda Knjizevnosti i Proucavanje Knjizevnosti

motike, tekhne, vještina, umijeće pisanja) i retorika (od grčkog rhetorike tekhne, govorničko umijeće). Na temelju tih iskustava oblikovala se u devetnaestom stoljeću lingvistika kao posebna znanost koja se bavi jezikom pretežno sa stajali šta njegova povijesnog razvoja iusporedbi između različ itih jezika. Krajem devetnaestog stoljeća, međutim, Wilhelm von Humboldt (1767—1835) razvija širu osnovu za tvz. opću lingvistiku, koja treba da razmatra jezik prije svega kao izraz »duha pojedinog naroda«, dok se u dvadesetom stoljeću, prije svega unutar škole koju zasniva Ferdinand de Saussure (1857—1913), lingvistika utemeljuje kao znanost koja razmatra jezik kao sredstvo sporazumijevanja, i na toj osnovi razvija široko zamišljeno proučavanjejezika kao specifične strukture koja služi prenošenju obavijesti. Lingvistiku dvadesetog stoljeća odlikuje od tada točnija sistematizacija postoje ćih znanja o jeziku, proširenje kruga interesa za prou čavanje i suradnja s mnogim drugim posebnim znanostima.

Pristupivši jezičnim pojavama na nov način, nastojeći da opiše iobjasni kako funkcionira jezik, suvremena je lingvistika u mnogo čemuplodno utjecala na razvoj proučavanja književnosti. Velikim dijelomupravo pod utjecajem lingvistike književno se djelo počinje razmatratiprije svega kao jezična tvorevina, a time se otkrivaju posebne osobineknjiž evnosti kao umjetnosti i posebnost književnosti kako u odnosuprema dugim umjetnostima tako i u odnosu prema znanosti ilifilozofiji. Razvijenim znanstvenim metodama i novostvorenimpojmovnim aparatom kojim se služi u prou čavanju jezika lingvistikaje, nadalje, omogućila brojne uvide u strukturu književnog djela i unačine kako čitalac odnosno slušalac razumije poruku književnog djela,širina i obuhvatnost moderne lingvistike, međutim, dovela je i do shvaćanja kako teorija književnosti treba da bude izvedena u potpunosti izonih spoznaja do kojih je došla lingvistika. S druge strane, opet,postoje shvaćanja da i sama lingvistika treba da bude shvaćena iobrađivana kao jedan dio obuhvatne nove znanosti o znakovima koja jenazvana semiologija (prema grčkom semeion, znak). Takva seshvaćanja ipak razvijaju još uvijek u okviru pojedinih znanstvenihteorija ili hipoteza, pa među stručnjacima znanosti o književnostiprevladava uvjerenje da teorija književnosti treba biti relativnosamostalna znanost, odnosno barem posve samostalna znanstvenadisciplina, takva disciplina koja se može i mora koristiti rezultatimalingvistike, all koja u prvom redu mora na-

27

Page 55: 1 Priroda Knjizevnosti i Proucavanje Knjizevnosti
Page 56: 1 Priroda Knjizevnosti i Proucavanje Knjizevnosti
Page 57: 1 Priroda Knjizevnosti i Proucavanje Knjizevnosti

stojati razviti vlastite metode proučavanja književnosti kao samosvojne pojave.

Pored naziva »lingvistika« u nas se ponekad upotrebljava i nazivfilologija (prema grčkom philos, prijatelj, ljubitelj i logos, riječ, govor,znanost), all je uobičajeno da se nazivom »filologija« označava znanostkoja na osnovi jezika i književnosti, all i ostalih manifestacijadruštvenog života nekog naroda, proučava cjelokupnu kulturu jednognaroda ili skupine srodnih naroda (klasična filologija, slavenskafilologija). Treba također spomenuti da se naziv »filologija«upotrebljava često i u smislu svakog proučavanja i tumačenja kulturnihčinjenica koje se temelji na istraživanju pisanih spomenika(umjetničkih tekstova, dokumenata, historijskih zapisa i si.), te u tomsmislu označava i dosta široko, all uglavnom historijski orijentiranoproučavanje književnosti.

PROBLEMATSKA PODRUČJA TEORIJE KNJIŽEVNOSTI

Razgranat i zbog toga u mnogo čemu neodređen sustav znanosti oknjiževnosti, složeni odnosi teorije književnosti s poviješćuknjiževnosti i književnom kritikom, te mnogostruka njena uvjetovanostrazličitim učenjima razvijenim u okviru estetike ili lingvistike — we toonemogućuje da se jasno ograniči područje teorije književnosti i da seunutar tog podru čja strogo razgraniče neki sastavni dijelovi, disciplineili uža problematska područja. Tek uvjetno, ako imamo u vidu itradiciju proučavanja književnosti i razvoj nekih novijih pravaca ustudiju književnosti, može se govoriti o nekim relativno zasebnimproblematskim područjima unutar teorije književnosti, odnosno otakvim područjima znanstvenog prou čavanja koja se izravno moguuklopiti u teoriju književnosti kao znanost o prirodi i oblicimaumjetničke književnosti. U tom smislu centralni dio teorije književnosti čini učenje o analizi književnog djela zajedno s učenjem o književnim rodovima i vrstama. Književnost se, naime, razvija u nizu posebnih oblika, književnih vrsta,te je proučavanje načela oblikovanja pojedinih književnih vrsta od presudne važnosti i za razumijevanje književnosti u cjelini i za razumijevanje načina na koji se unutar svake vrste oblikuju pojedinač-28

Page 58: 1 Priroda Knjizevnosti i Proucavanje Knjizevnosti
Page 59: 1 Priroda Knjizevnosti i Proucavanje Knjizevnosti
Page 60: 1 Priroda Knjizevnosti i Proucavanje Knjizevnosti

na književna djela. Upravo taj dio teorije književnosti s najvi še se prava naziva poetikom, jer poetika od svog osnutka bijaše zamišljena kao učenje »o pjesničkom umijeću kao takvom i o pojedinim njegovim oblicima«, kao što je rečeno u uvodnim rečenicama Aristotelove Poetike. Proučavanje književnih vrsta, opet, pretpostavlja određeno načelno razmatranje prirode književnosti, a iz shvaćanja prirode knjiž evnosti proizlazi i shvaćanje osobina pojedinih književnih djela, odnosno proučavanje načina kako se književna djela mogu analizirati. Poetika se, dakle, može zamisliti, u skladu s tradicijom, kao učenje kojese razvija od razmatranja opće prirode književnosti, preko analize pojedinačnog književnog djela, do razmatranja književnih vrsta kao onih posebnih oblika unutar kojih se ostvaruje svako pojedinačno književno djelo.

Kako je književno djelo, međutim, jezična tvorevina, učenje oanalizi književnog djela uključuje posebno razmatranje jezikaknjiževnog djela. Stilistika (od riječi »stil« koja se posebno objašnjavau odgovarajućoj glavi owe knjige) tako se može shvatiti kao posebandio teorije književnosti, kao onaj dio koji povezuje lingvistiku i teorijuknjiž evnosti. S obzirom na postojanje mnogih pravaca u lingvistici i uznanosti o književnosti, problematsko područje stilistike u nekim jeslučajevima šire, a u nekim uže određeno. Stilistika nekad biva takoshvaćena da obuhvaća gotovo cjelokupno problematsko područjeteorije književnosti, dok prema drugačijim mišljenjima ona treba dazahvaća samo onaj dio teorijskog proučavanja književnosti koji se bavijezikom književnog djela.

Kako se u analizi jezika književnog djela, opet, susrećemo sproblemom oblikovanja stihova kao posebnog načina govorasvojstvenog jednom velikom dijelu književnosti, versifikacija (premalat. versus, stih) se može shvatiti kao poseban dio stilistike koji se baviproučavanjem načina na koji se oblikuju stihovi. Budući da je umijećepravljenja stihova, međutim, ne samo značajan dio umijeća književnoggovora, nego i značajan dio umijeća oblikovanja pojedinih književnihvrsta, versifikacija kao proučavanje prirode stiha te načina i oblikastihovnog govora i stihovnih književnih vrsta, najčešće, i u skladu stradicijom proučavanja književnosti, redovno nije shvaćena kao diostilistike, nego kao posebno problematsko područje teorijeknjiževnosti.

29

Page 61: 1 Priroda Knjizevnosti i Proucavanje Knjizevnosti
Page 62: 1 Priroda Knjizevnosti i Proucavanje Knjizevnosti
Page 63: 1 Priroda Knjizevnosti i Proucavanje Knjizevnosti

I na kraju, mada ne i posljednje po važnosti, treba reći kako iznenađujuće bogat, all u mnogo čemu nejedinstven razvoj znanstvenog proučavanja književnosti posljednjih desetlje ća zahtijeva da se i unutar teorije književnosti razmotre neke najvažnije metode i pravci suvremenog proučavanja književnosti. Metodologija proučavanja knjiž evnosti tako, doduše, izravno nije dio teorije književnosti, all je problematsko područje proučavanja načina i svrha znanstvenog proučavanja književnosti tako tijesno povezano sa suvremenim znanstvenim radom na teoriji književnosti, da bez orijentacije u suvremenim metodama, sredstvima i ciljevima pojedinih pravaca u znanosti o književnosti postaje nesmislivo bilo kakvo poznavanje osnova teorije književnosti. Osim toga, mnogostruke veze između različitih učenja u okviru estetike, lingvistike pa i nekih drugih znanosti, kao psihologije, sociologije ili etnologije npr., s teorijom književnosti, odnosno sa znanošću o književnosti u cjelini, danas teško da semogu i razabrati, a kamoli ocijeniti izvan okvirnog poznavanja onih metoda i ciljeva koje nudi bogato i raznoliko suvremeno proučavanje književnosti u širokoj lepezi različitih mogućnosti daljeg razvijanja i nužnog napredovanja,makar i preko povremenih zabluda.

30

Page 64: 1 Priroda Knjizevnosti i Proucavanje Knjizevnosti
Page 65: 1 Priroda Knjizevnosti i Proucavanje Knjizevnosti