Anne i Serge Golon - Anñelika Knjiga I ANðELIKA - MARKIZA AN ðELA 648 stranica PRVI DIO 1645 MARKIZA AN ðELA ANðELIKINO DJETINJSTVO U SEOSKOM ZAMKU Dojiljo upita Anñelika zašto je Gilles de Retzi pobio toliku djecu? Zbog zloče, dijete moje. Gilles de Retz, krvolok od. Machecoula, htjede postati najmočniji čovjek na zemlji. Njegov je zamak bio krcat retorti, bočica, sudova punih crvene tekučine iz kojih su strašne pare kuljale ðavo je od njega tražio da mu prinese za žrtvu srce nekog djeteta. I tako su počela zločinstva. Ustrašene majke su jedna drugoj pokazivale crnu kulu zamka oko koje su kružili gavranovi privučeni smradom lešina nevinih žrtava što su trunule u podzemnim tamnicama. A je li ih sve pojeo? drhtavim glasom upita Madelon, Anñelikina sestrica. Ne, sve ih nije ni mogao pojesti odgovori dojilja Nagnuta nad kotličem u kojemu se na tihoj vatri kuhala slanina s kupusom, neko je vrijeme šutke miješala čorbu. Hortense, Anñelika i Madelon, tri kčerkice grofa Sancea od Monteloupe čekale su, spremno držeči kašike pored svojih zdjelica, s tjeskobom u srcu, nastavak dojiljine priče. Ali radio je on i gore stvari nastavi dojilja priču s mržnjom u glasu. Najprije bi naredio da dovedu preda nj jadnog dječačiča ili djevojčicu, koji bi ludi od straha u sav glas dozivali majku. Gilles de Retz bi, ispružen na krevetu, uživao u njihovu strahu. Potom

bi naredio da se dijete okači o neku vrst vješalice na zidu koja bi dijete stisla oko prsiju i oko vrata tako da bi jedva disalo. Dijete se batrgalo kao obješeno pile. Pri tom bi zapomagalo isprekidanim glasom, lice mu od muke bivalo modro, a oči samo što ne ispanu iz glave. Zapomaganje male žrtve miješalo se sa smijehom onih okrutnih ljudi. Tada bi Gilles de Retz nareñivao da se dijete skine s vješalice, te ga uzimao na koljena i čelo. jadnog anñelčiča pritiskao na svoje grudi, i uz to ga nastojao umiriti milo mu šapučuči Sve ovo nije važno, govoraše. Mi smo se samo htjeli malko pozabaviti, ali sad je sve gotovo. Sad češ dobiti slatkiša, krevet od perja, svileno odijelo kakvo nose paževi. Dijete bi se primirilo. Sjaj radosti bi zablistao u njegovim očima punim suza. Uto bi mu iznenada gospodar zamka sjurio bodež u vrat. Ali još strasnije bi se stvari dogañale kada bi ugrabio koju djevojčicu. A šta je s njima radio? upita Hortenzija. U dojiljino se pričanje umiješa, mumljajuči u svoju žutu bradu, stari Guillaume koji je sjedio u uglu ognjišta i mrvio list duhana Ušutite več jednom, stara luñakinjo! Od vašeg se budalastog pričanja meni, koji sam se za života naratovao, prevrče srce. Debela Fantina Lozier se hitro okrene prema njemu. Budalasto pričanje.. Vidi se odmah da niste iz Poitiersa, nego izdaleka, Guillaume Liitzen. Ako okrenete malko prema Nantesu ubrzo čete stiči do prokletog zamka u Macheeoulu. Dva su stolječa prošla od zločina o kojima pričam, a svijet se još uvijek križa prolazeči blizu toga mjesta. Ali vi niste iz ovog kraja i vi ništa ne znate o precima ove zemlje. Lijepe pretke imate ako su svi bili kao i taj vaš Gilles de Retz! Gilles de Retz je bio tako veliki zločinac da se nijedan drugi kraj, osim Pitoua, ne može pohvaliti da je imao njemu ravna. Suñen je i osuñen u Nantesu, a kad je umro, pošto se prije toga skrušeno tukao uprsa i zazivao oprost od Boga, sve su majke kojih je djecu mučio i pojeo nosile za njim korotu. Ala go. sada pretjeraste poviče stari Guillaume. Takvi smo, eto, mi ljudi Iz Poitoua veliki u zlu,

ali veliki i u praštanju. Dojilja otresito pospremi stol, a zatim u zanosu poljubi maloga Denisa. Istina nastavi iako sam tek privirila u školu, ipak znam razlikovati bajke od onoga što se u staro vrijeme dogodilo. Gilles de Retz je zaista postojao. Može biti da mu duša još uvijek luta u kraju oko Machecoula, ali tijelo mu je istrunulo u ovoj zemlji. Zato o tome i ne treba olako govoriti, kao o vilama ili o dusima što obliječu oko velikog stijenja u polju. Ne smijemo se previše rugati tim zlim dusima... A sablastima, Nounou, možemo li se njima rugati? upita Anñelika. Bolje ne, srečo moja. Sablasti nisu zle. One su uglavnom turobne i osjetljive, a čemu onda ruganjem još i povečati muke tim jadnicima? A zašto plače stara gospoña što se pojavljuje u dvorcu? Tko to zna? Kad sam je prije šest godina posljednji put srela izmeñu nekadašnje stražare i stepeništa, čini mi se da više nije plakala. Možda su joj pomogle molitve što su po nalogu vašeg pokojnog djeda moljene u kapelici za pokoj njene duše. Ali ja sam čula njene korake na stepenicama kule stane tvrditi služavka Babetta. Sigurno je to bio miš. Stara gospoña od Monteloupa je vrlo obazriva i ne voli da smeta. A snožda je slijepa? Možda se to misli zato što hoda ispruženih ruku. Ili nešto traži. Ponekad se prišulja uspavanoj djeci i rukom ih miluje po glavi Fantinin glas je bivao sve tiši i tužnijL A ne traži li ona, možda, mrtvoroñenčad? Dobra ženo, u vas je duša jeziva, jezivija od kosturnice ponovo joj prigovori stari Guillaume. Možda je taj vaš vitez ñe Retz bio veliki čovjek te smatrate, poslije dva stolječa što ga više nema, da je za vas čast što ste mu zemljakinja, i da je gospoña od Monteloupa vrlo časna žena, ali kažem vam nije dobro što plašite ovu djecu. Toliko su se uplašila da su čak i trbuščiče zaboravili napuniti. Gle kako ste postali sada osjetljivi, vojničino i ñavolji najamnice! A koliko ste dječjih trbuščiča sličnih

ovima ovdje proburazili svojim kopljem dok ste služili austrijskog cara po razbojištima Njemačke, Alzasa i Pikarñije? A koliko ste koliba spalili i koliko obitelji u njijna ispekli? A nikad nijednog seljaka niste objesili? Toliko ste ih povješali po stablima da su grane nad njima pucale. A što kažete o silovanju žena i djevojaka koje eu umirale od pustog srama? Nijednu niste dirnuli, a? Kao i svi drugi, kao i svi, draga moja, Takav je vojnički život. I rat. Ali život ovim djevojčicama treba da prolazi uigri i veselim pričama. Dok jednoga dana ne nahrupe ovamo vojnici i razibojnici kao oblaci skakavaca. A tada se život djevojčica pretvara u život vojnika, rata, bijede i straha... ogorčeno je sipala dojilja i pri tom dohvati veliki sud od pješčenjaka pun zečje paštete, namaze kriške kruha i stane dijeliti redom ne zaboravivši ni starog Guillaumea. Govorim vam ja... Faatina Lozier, slušajte, drage moje djevojčice. Hortenzija, Anñelika i Mañelon koje su iskoristile rječkanje izmeñu dojilje, i starog Guillaumea da bi isprar znile svoje zdjelice, digoše ponovo nosiče, a Gontran, njihov brat od deset godina, napusti mračan kut u koji se bijaše povukao rasrñen na nešto i priñe bliže. Sad je biia riječ o ratu i pljački, o, razularenim vojnicima i razbojničkim družinama, a jedni se i drugi izmiješali u crvenom odsjaju požara, zveketu sabalja, kricima žena... Vi, Guillaume Lutzen, vi poznate mog sina, koji služi u ovom dvorcu kao kočio aš našeg gospodara grofa Sancea od Monteloupa. Poznam ga. Snažan je i lijep mladič. A eto, sve što vam mogu kazati o njegovu ocu jest da je pripadao vojsci gospodina kardinala Richelieua kad je. ovaj krenuo na La Rochelle da obračuna s protestantima. Ja nisam bila hugenotkinja i uvijek sam se molila Bogorodici da do udaje sačuvam djevičanstvo. Ali kad su vojnici našega krščanskoga kralja Luja XIII prošli kroz selo, najmanje što mogu kazati jest da više nisam bila djevica. A svoga sam sina nazvala Jean la Cuirasse za sječanje na sve one vragove od kojih mu je jedan bio otac, a čiji su rni oklopi puni čavala rastrgali jedinu košulju koju sam u ono vrijeme posjedovala.

A o lupežima i razbojnicima što su, gonjeni glañu, lutali cestama, mogla bih vam pričati čitavu noč a da ni okom ne trepnete. I o onom što su sa mnom radili na slami u ambaru dok su na vatri pekli tabane mome čovjeku da prizna gdje je sakrio ono malo ušteñene sirotinje. Do mene je dopro miris prženoga mesa te sam mislila da čitavo svinjče peku. Kazavši to, Fantina prasne u smijeh a zatim se napi je jabukovače da okvasi jezik koji joj se bijaše osušio od silnog pričanja. I tako je život Anñelike ñe Sance od Monteloupa počinjao s pričama o strašnom krvoloku, o sablastima i, razbojnicima. U dojiljinim je žilama teklo i nešto crnačke krvi što su je Arapi oko jedanaestog stolječa donijeli ño samog Poitoua. Anñelika je sisala ono mlijeko strasti i snova u kojemu se zgusnuo starinski duh njene pokrajine, kraja punog močvara i šuma, koji su kao kakav zaljev zapuhivali topli vjetrovi s oceana. Ona je bez reda primala u se čitav jedan, svijet bajki i tragedija. Njoj se taj svijet sviñao, a ujedno joj je pružao neku vrstu odbrane od straha. Ona je očima punim sažaljenja gledala malu Madelon koja se tresla od straha ili stariju sestru Hortenziju, koja se držala gordo mada je umirala od želje da upita dojilju što su joj to uradili razbojnici na slami u ambaru. Anñeliki je bilo osam godina i vrlo je dobro znala što se dogodilo u ambaru. Koliko li je puta privela kravu biku, a jarca kozi! A njen joj je prijatelj, pasiarič Nikola, rastumačio kako i ljudi rade to isto kad žele imati djece. Tako je i dojilja dobila Jeana la Cuirasse. Ali Anñeliku je dovodilo u zabunu što se na ñojiljinu licu dok je pričala o tim stvarima čas ocrtavao izraz iskrenog užasa, a čas izraz čeznutljivog zanosa. Ali čemu da se trudi da odgonetne dojilju, njene žutnje i njene ljutnje. Bosta da je tu, široka i u stalnom pokretu, sa svojim snažnim rukama s razmaknutim koljenima ispod haljine od parheta meñu koja te sklanja da ti otpjeva uspavanku ili da ti priča o Gillesu de Retzu. Mnogo jednostavniji je bio stari Guillaume Liitzen koji je govorio polako i tvrño naglašavao riječL Govorilo

se da je Švicarac ili Nijemac. Prošlo je petnaest godina otkako su ga vidjeli kako šepajuči bosonog hoda rimskom cestom što od Angersa vodi prema SaintJeandAngelyju. Ušao je u dvorac Monteloup i zamolio zdjelicu mlijeka. Kako je došao tako je i ostao i bio sluga koji je obavljao stotinu raznih poslova. Grof Sanci ga je s pismima slao prijateljima u susjedstvo, slao ga da dočeka poreznike kada su dolazili da uberu namete. Stari bi Guillaume dugo slušao poreznike, a onda im odgovarao na svom švicarskom, ili tirolskom, narječju i ovi bi, izgubivši strpljenje, odlazili. Odakle je došao? S bojišta na sjeveru ili istoku? I kako to da je taj tuñinac najamnik došao cestom što je vodila iz Bretanje? O njemu se jedino znalo da je u Lutzenu služio pod zapovjedništvom vojvode Walleinsteina i da ga je zapala čast što je kopljem proburazio krupnu i veličanstvenu trbuštau švedskoga kralja Gustava Adolfa kad se ovaj, izgubivši se u magli, namjerio za vrijeme bitke baš na austrijske kopljanike. V ambaru punom paučine, gdje se bijaše smjestio, sjajio se na suncu njegov oklop i šljem iz kojega je još uvijek pio kuhano vino i ponekad jeo čorbu. Njegovo ogromno koplje, triput više od njega, služilo je za otresanje oraha sa stabla. Ali Anñelika mu je više no na ičem drugom zavidjela na maloj trenici za duhan od kornjačevine ukrašene Šarama koju je on nazivao grivoise kao što su je zvali njemački najamnici u francuskoj službi koje narod po tome bijaše okrstio tim istim imenom. U prostranoj kuhinji dvorca čitavu se večer otvarahu, i zatvarahu vrata. Vrata se otvarahu u noč iz koje su, sa snažnim zapahom gnoja, dolazili paževi, sluge i kočijaš Jean la Cuirasse, tamne puti kao i majka mu. A ušuljali bi se i dva dugačka hrta Mars i Marjolaine, dva dozlaboga prljava psa. Druga su vrata, s unutarnje strane, vodila u dvorac i davala prolaz lukavoj Nanetfei koja se trudila da izuči zanat sobarice. Ona se nadala da če, pošto se nauči lijepom ponašanju, napustiti svoje siromašne gospodare i priječi u službu gospodina markiza Plessisa de Bellierea čiji je dvorac bk udaljen par kilometara od Monteloupa.

Kroz ta su vrata prolazile osim toga i dvije služavke, čela pokrivena čupavom kosom, i odnosile drva u salon i vodu po sobama. A na tim bi se vratima pojavila gospoña barunica lica milog i uvelog od poljskog zraka i mnogog rañanja. Nosila je haljinu od serža i kapicu od crne vune jer je zrak u salonu gdje se ona zadržavala s djedom i starim tetkama bio vlažniji nego u kuhinji. i Pitala je da li je u varak za staroga baruna gotov i da li je dijete s voljom sisalo. U prolazu bi pogladila po licu napola usnulu Anñeliku čije su se zagasitozlatne kose rasule po stolu i sjajile na svjetlosti vatre. Vrijeme je da se ide u krevet, djeco. Pulcherie če vas odvesti... Pulcherie, jedna od starih tetaka, bijaše popustljive prirode. Preuzela je na se brigu o svojim nečakinjama. Bila je bez miraza pa nije našla ni muža niti se mogla skrasiti u samostanu. A kako se trudila da bude od koristi, umjesto da se tuži i da po čitav bogovetni dan radi na goblenu, odnosili su se prema njoj s ponešto prezira i posvečivali joj manje pažnje nego drugoj tetki, debeloj Jeanni. Pulcherie bi pokupila nečakinje dok bi dojilje odvele u krevet one najmlañe. Gontran, dječak bez odgojitelja, odlazio je u potkrovlje da legne na svoju slamaricu kad mu je bilo volja. Hortenzija, Amñelika i Madelon su sa svojom mršavom tetkom ulazile u salon dvorca gdje su tri sviječnjaka i vatra s kamina jedva uspijevale raspršiti mrak što se skupljao ispod visokih srednjevjekovnih lukova. Rastegnuti preko zidova nekakvi su ih gobleni pokušavali zaštititi od vlage, ali ti su gobleni bili tako stari i tako izjedeni od rnoljaca da se na njima, osim blijedih lica s kojih su vas poprijeko motrile mrke oči, ništa drugo i nije vidjelo. Djevojčice bi se poklonile djedu, koji je sjedio pred kaminom ogrnut u crn i širok plašt postavljen olinjalim krznom. Njegove su ruke, položene na jabučicu štapa, bile kraljevski bijele. Na glavi je imao širok i crn šešir

od pusta, a četvrtasta mu se brada, kao i u našega pokojnoga kralja Henrikai IV, odmarala na nabranom ovratniku koji, po Hortenzijinom uvjerenju, nije vize bio u modi. Još jedan naklon tetki Jeanni na čijim se srditim usnama nije javljao smiješak i več su bile na kamenom stubištu, vlažnom kao kakva pečina. Sobe su ljeti bile svježe, a zimi vrlo hladne. U njih se ulazilo samo zato ña bi se ušlo u krevet, a krevet u kojemu su spavale tri djevojčice dizao se kao kakav spomenik u uglu opustošene sobe. Posljednje su generacije rasprodale nekadašnji namještaj. Pod, zimi pokriven slamom, bijaše napuknut na više mjesta. Na krevet se uspinjalo pomoču podnoška s tri stepenice. Pošto su navukle košuljice i nočne kapice i pošto su na koljenima zahvalile Bogu na njegovim dobročinstvima, tri gospoñice de Sance od Monteloupa su se uspentrale na ležaj napravljen od finog perja i uvukle pod pokrivače pune rupa. Anñelika je u plahti odmah tražila rupu koja se poklapala s rupom pokrivača i kroz nju proturila svoju ružičastu nožicu. Zatim je micala prstičima čemu se Madelon mnogo smijala. Madelon se tresla kao kunič od straha kojim su je ispunjale dojiljine priče. I Hortenzija se bojala, ali nije htjela priznati jer je bila najstarija. Anñelika je, meñutim, preko mjere uživala u njihovu strahu. Život se sastojao od tajni i otkriča. Čulo se kako miševi grickaju drvo ispod poda, kako jejine i slijepi miševi obliječu oko krova ispuštajuči oštre krikove. Čulo se ikako hrtovi cvile u dvorištu, kako mazga dolazi s livade i o zid kuče trlja svoje kraste. Ponekad se, za snježnih noči, čulo zavijanje vukova koji su se iz divljih šuma Monteloupa spuštali u naseljena mjesta. A počevši od prvih proljetnih večeri do dvorca je dopiralo pjevanje seljaka koji su plesali i veselili se na mjesečini... Jednim je svojim zidom dvorac Monteloup bio okrenut prema močvarama. Bio je to njegov najstariji dio, a sagradio ga je u davno vrijeme, još u XII vijeku, barun Ridoue de Sance, drug Guesclinov. Tom su se dijelu na bokovima dizale dvije velike kule s prolazima od drvenih opeka. Kad bi Anñelika s Gontranom ili Denisom tuda prolazila zabavljala se pijuckajuči na galerije

s kojih su vojnici u srednjem vijeku sipali iz kablova vrelo ulje na napadače. Zidine su se dizale na malom vapnenastom rtu poslije kojega su počinjale močvare. Nekada, u vrijeme prvih ljudi, more je dotle dopiralo, a kad se povuklo, iza sebe je ostavilo čitavu mrežu rječica, kanala, bara, u kojima je rasla zelen i vrbe, gdje je carevala jegulja i žaba, kuda su seljaci saobračali čamcem. Kolibe i sela bijahu sagrañeni na otocima nekadašnjeg zaljeva. Pošto je prošao tim vodenim krajem, vojvoda La Tremoille, koji se jednog ljeta tu našao kao gost markiza du Plessisa, a zanosio se egzotikom, nazvao ga je zelenom Venecijom. Prostrana voñena livada, slatkovodna močvara, prostirala se od Niorta i FontenayleCometa sve do oceana. Ali nešto prije Maransa, Chaillea i samoga Luoona, ta se slatkovodna močvara miješala sa slanim močvarama, to jest sa, još bočatim vodama. A na kraju je bila obala sa svojim bijelim naslagama dragocjene soli oko koje su se tukli carinici i krijumčari. Sto dojilja nije nikada pričala zgode o carinicima i krijumčarima soli koje su uzbuñivale čitavi taj kraj močvara, to treba pripisati činjenici da je ona pripadala kopnu i da je s prezirom gledala na taj svijet što je, tako reči, živio s nogama u vodi. A osim toga ti su ljudi bili protestanti. Pročelje dvorca okrenuto prema kopnu bijaše novijeg porijekla i načičkano brojnim prozorima. Stari zarñali pokretni most iskičen kokošima i puranima gotovo nije ni dijelio glavni ulaz od livada na kojima su pasle mazge. S desne strane nalazio se gospodarev golubamik, pokriven okruglim crijepom i jedan majur. Drugi majuri su se nalazili preko jarka. U daljini se vidio zvonik sela Monteloupa. Iza sela se protezala šuma u zgusnutim valovima hrastova i kestena. Tom se šumom bez čistina moglo stiči do obala rijeke Gatine i vandejske Bocage, pa čak gotovo do Loire i Anjoua ukoliko ju je tko htio priječi s kraja na kraj i ukoliko se nije plašio vukova i razbojnika. Suma kraj Nieula, najbliža Monteloupu, pripadala je gospodinu markizu du Plessisu. Svijet iz Monteloupa je u njoj pasao krda svojih svinja zbog čega je dolazio do

parnica bez kraja i konca s markizovim upraviteljem, gospodinom Molinesom, u kojega su bile grabežljive ruke. U njoj je prebivalo nekoliko ugljenara i jedna vračara, stara Melusine. Ona je ponekad zimi izlazila iz šume i dolazila pred ulaz dvorca s ljekovitim biljem za koje bi dobila zdjelu mlijeka. Ugledajuči se na nju Anñelika je brala cviječe i ko rijenje sušila ga potom i mrvila, a na kraju stavljala u vrečice i sakrivala u skrovišta za koja je samo stari Guillaume znap. Pulcherie ju je nekad satima dozivala ali uzalud, ona se nije pojavljivala. Razmišljajuči ponekad o Anñeliki, Pulcherie bi oblile suze. Jasno je vidjela da se djevojčice ne samo me hvata ono što je ona smatrala mudrim starim odgojem nego da se kod nje gubio osječaj ponosa na njeno porijeklo i plemstvo, zato što je obitelj živjela u siromaštvu i bijedi. U zoru bi djevojčica pobjegla od kuče, odjevena tek nešto bolje od seljačke kčeri u košulju, prslučič i izbli jedjelu suknjicu. Njena su stopala, bila uska kao u kakve princeze, ali su zato imala tabane kao rog tvrñe, jer je svoje cipelice bacala u prvi grm na koji bi naišla da bi mogla što lakše trčati. Kad bi je zvali, ona bi jedva i okrenula svoje okruglo i od sunca opaljeno lice na kojemu su sjala dva modrozelena oka slična anñeliki, biljki što raste u močvari, a ona nosi njeno ime. Trebalo bi je staviti u samostan jadikovala je Pulcherie. Ali barun ñe Sance, mrk i nagrizan brigama, samo je slijegao ramenima. Kako da pošalje u samostan svoja ñrugoroñenu kčerku kad nije mogao poslati stariju? Ta imao je jedva četiri tisuče Hvara prihoda godišnje, a od toga je morao slati pet stotina franaka za dva najstarija sina koji su se odgajali kod augustinaca u Poitiersu. Na strani gdje su se protezale močvare Anñelika je imala prijatelja Valentina, mlinareva sina. Na strani gdje su Sume arasle imala je prijatelja Nikolu, jednog od sedmoro sinova nekakva seljaka i čobana baruna de Sancea. S Valentinom se vozila v. barki duž potoka u kojima su rasle potočniče, metvica i anñelika. Valentin je brao

čitave grane ove snažne i visoke biljke ugodna mirisa. Poslije ih je nosio u Meul i prodavao ih redovnicima u tamošnjem samostanu, koji su od cvijeta i korijenja proizvodili ljekovit liker, a od stabljike kompot. Redovnici su mu zauzvrat davali škapulare i krunice, a on ih bacaše na dječake po protestantskim selima koji su udarali u bijeg i dizali takvu dreku kao da im je sam vrag pljunuo u lice. Njegov otac, mlinar, zamjerao mu je zbog tih čudnih postupaka. Iako je bio katolik, bio je trpeljiv. Naposljetku, kakvu je potrebu imao njegov sin da trguje s pručem anñelike kad če u nasljedstvo dobiti mlin podignut na balvanima pored same voñe i neče imati druge brige do da se u njemu udobno smjesti? Ali Valentin je bio vrlo čudan dječak. Taj dvanaestogodišnjak rošava lica i ogromnog rasta za svoju dob, bijaše šutljiv kao šaran a kako mu je pogled bio mutan, oni koji su za vid jeli mlinaru na njegovu mlinu tvrdili su da je dječak bio idiot. Nikola, pastirič, brbljiv i hvališa, odvlačio je Anñeliku u šumu gdje su tražili gljive, kupine i borovnice. S njim je ona odlazila brati kestene. On je za nju pravio pištaljke od lijeska. Ova su se dva dječaka nasmrt mrzili i bili bi jedan drugoga raskomadali zbog njene naklonosti. A ona je bila več tako lijepa da su je seljaci gledali kao živo utjelovljenje vila koje su obitavale u predjelu keltskih nadgrobnih spomenika na Učaranom polju. Volila se praviti važna. Ja sam markiza govorila je kad bi naišla na slušatelje. Zar zbilja? A kako to? Zato što sam se udala za markiza odgovorila bi. A markiz je ponekad bio Valentin, a ponekad Nikola ili neki drugi od onih vragolana, bezazlenih poput ptica, što ih je ona vukla za sobom po livadama i šumi. A znala je kazati na zaista smiješan način Ja sam Anñelika i vodim u rat svoje male anñele. Po tome je i prozvana Markiza anñela. Na početku ljeta godine 1648. kad je Anñelika navršavala osmu godinu, dojilja Fantina je počela pričati kako če u njihov kraj nahrupiti razbojnici i vojnici. Iako je sve bilo mirno, dojilja, koja je pogañala mnoge stvari,

predosječala je razbojnike u teškoj zapari toga ljeta. Vidjeli su je kako gleda cestu što se sa sjevera spuštala, kao da joj prašnjavi vjetar donosi njihov vonj. Po sitnicama je znala što se dogaña daleko, ne samo u selu, več u pokrajini, sve tamo do Pariza, Otkako bijaše kupila od jednoga overnjanskog torbara komadič lojanice i nekoliko vrpci, ona je bila u stanju dati podrobne obavijesti gospodinu barunu o najvažnijim dogañajima koji su se ticali Francuske. Spremali su se novi nameti, u Flandriji su se nekakve vojske tukle, kraljica majka nije više znala kako da doñe do novca i kako da zadovolji lakomost prinčeva. Pa i sama je kraljica bila u velikoj neprilici, dok su kralju, dječaku zlatne i kovrdžave kose, obukli suviše kratke hlače, a tako isto njegovu mlañem bratu kojega zovu Mali gospodin, jer je njihov stric, Gospodin, brat Luja XIII, još uvijek bio živ. A dotle gospodin kardinal Mazarin zgrče razne umjet li nine i slike talijanskih slikara. Kraljica ga voli. Saboru u Parizu nije to po volji. On čuje jadikovku siromašnog puka s polja opustošenih ratovima i nametima. U veli I kim kočijama i lijepim odijelima postavljenim hermeli I nom ta gospoda, pripadnici sabora, odlaze u Louvre gdje živi mali kralj držeči jednom rukom crnu suknju svoje majke, Španjolke, a drugom crvenu mantiju kardinala Mazarina, Talijana. Tim velikanima koji sanjaju samo o moči i bogatstvu, zastupnici dokazuju da narod više ne može plačati, da grañani više ne mogu trgovati, da je svijetu preko glave nameta i poreza svake vrste. Neče li se uskoro plačati i za zdjelicu iz koje se jede? Kraljica majka nije zadovoljna. A niti gospoñin Mazarin. A tada velika gospoda iz sabora uzimlju kralja i postavljaju ga na njegovo prijestolje. A on jasnim glasom, mada nešto nesigurnim zato što je kazivao ono što su ga naučili, odgovara onim ozbiljnim zastupnicima da je novac potreban za vojsku, da je potreban zbog mira koji če uskoro biti potpisan. Kralj je rekao svoje, a zastupnici se klanjaju. Na narod če udariti novi namet. Upravitelji pokrajina če razaslati

poreznike, poreznici če se prijetiti, svijet če plakati, preklinjati, pograbit če srpove da pobije činovnike i poreznike, a potom če poči na cestu i pridružit če se odbjeglim vojnicima. I naiči če razbojnici... Slušajuči dojilju, nitko nije vjerovao da joj je neki torbar mogao ispričati sve te dogañaje. Optuživali su je da bulazni, a ona je u stvari samo proricala. Jedna riječ, sjena, nailazak odviše drskog prosjaka, zabrinutog trgovca, sve je to nju dovodilo na pravi put. Predosječala je razbojnike u vjetrovitoj žezi sunčanog ljeta godine 1648. A kao što ih je ona tako ih je i Anñelika očekivala... II PLJAČKAŠI Te večeri je Anñelika odlučila da poñe loviti rakove s pastirom Nikolom. Odjurila je prema kolibi Merlotovih a da nikoga od svojih nije obavijestila. Zaselak od tri ili četiri kolibe u kojemu su Merlotovi živjeli smjestio se na samom rubu velike šume Nieul. Ali zemlja što su je obrañivali pripadala je barunu ñe Sanceu. Prepoznavši gospodarevu kčerku, seljakinja digne poklopac s lonca na vatri i u čorbu baci komad slanine da joj dadne bolji okus. Anñelika stavi na stol kokoš kojoj je maloprije zavrnula vratom u dvorištu dvorca. Nije joj bilo prvi put što se pozivala na večeru u seljačku kuču. No ona je uvijek u takvim slučajevima donijela neki dar. A kako su vlastelini, moglo bi se reči, po nekom gospodskom pravu, jedini u selu posjedovali golubinjak i kokošinjak, ona je donijela kokoš. Seljak je sjedio kraj ognjišta i jeo komad crnog kruha. Francina, najstarije dijete u porodici Merlot, priñe Anñeliki i poljubi je. Bila je dvije godine starija od Anñelike, ali se več mnoge godine brinula za manju braču i za poljske radove te nije više trčala okolo tražeči rakove i gljive kao ona skitnica od njezina brata Nikole. Bila je uvijek vedra, ljubazna, obraza crvenih i svježih i gospoña je de Sance snovala da je uzme za sobaricu umjesto Nanette koja joj je išla na živce svojini bezobraznikom. Pošto su večerali, Nikola odvuče napolje Anñeliku. Hajdemo u staju. Uzet čemo fenjer.

Iziñoše. Noč je bila dosta mračna. Slutilo je na oluju. Anñelika se poslije prisječala da je okrenula lice. prema pola milje udaljenoj rimskoj cesti i da joj se učinilo da čuje nekakav nejasan šum. U šumi je bilo još mračnije. Vukova se ne boj reče Nikola. U ljetno doba ne dolaze ovamo. Nije me strah. Ubrzo stigoše do potoka i košarice, opskrbljene komadičima slanine, postaviše na dno potoka. S vremena na vrijeme su ih izvlačili, uz šum vode koja je s njih curila. Bijahu pume modrikastih rakova privučenih svjetlošču fenjera. Bacali su ih u košaricu donesenu u tu svrhu. Atiñeliki nije bilo na kraj pameti da bi ih čuvari imarkiza du Plessisa mogli iznenaditi i da bi puknula bruka otkrije li se da je jedna od kčeri baruna de Sancea zajedno s mladim odrpancem uhvačena na djelu krivolovstva. Odjednom se ona uspravi, a isto učini i Nikola. Jesi li što čuo? Jesam. Netko je vikao. Oboje se načas aikrutiše, a potom se ponovo vratiše svojim košaricama. Ali im briga nije nestajala s licai Uskoro ponovo prekinuše lov. Sad dobro čujem. Taimo viču. Vika dopire od koliba. Nikola brzo pokupi pribor kojim su lovili i uprti košaricu na rame. Anñelika uze fenjer. Vračali su se što su tiše mogli stazom obraslom mahovinom. Približivsi se rubu šume, nagio stanu kao ukopani. Crveni blijesak je prodirao u šumu i osvjetljavao stabla. Ta ne sviče valjda? upita Anñelika. Ne. Ovo je požar! Zaboga, možda tvoja koliba gori? Poñimo brzo tamo. Ali on je zadrži. čekaj! Suviše viču. Nije to samo požar, več se još nešto dogodilo. Vrlo se oprezno došuljaju do prvih stabala. Odatle se duga livada u blagom nagibu spuštala do prve kolibe, a ta je pripadala Merlotovima. Pet stotina metara iza

inje, skupile se na samom rubu ceste tri ostale kolibe. Jedna je od ovih bila u plamenu. Plamen je, izbijajuči kroz krov, osvjetljavao uskomešanu gomilu ljudi koji su vikali i trčali, ulazili u kolibe i iz njih izlazili natovareni pršutima ili vukuči za sobom krave i magarce. Glavnina, dolazeči rimskom cestom, tekla je usjeklinom puta kao gusvta i crna rijeka. Val naoružan toljagama i kopljima naleti na Merlotovu kolibu, preplavi je i krene u pravcu Monteloupa. Nikola je čuo svoju majku kako viče. Odjednom prasne puška. Stari je Merlot uspio skinuti svoju staru puščetinu sa zida i nabiti je. Ali ubrzo su ga dovukli u dvorište i do krvi izbatinali. Anñelika opazi jednu ženu kako u košulji pretrčava preko dvorišta nastoječi da umakne nekolicini progonitelja. Vikala je i grcala od plača. Žena usmjeri prema šumi. Dvoje djece stanu uzmicati i, uhvativši se za ruke, udare u bijeg spotičuči se o grmlje kupine. Ali se ponovo vrate na staro mjesto namamljeni požarom i jedinstvenim krikom u koji se slila opča vika. Taj krik je parao noč. Vidješe da su vojnici dostigli ženu, odvukli je podalje skupivši se oko nje kao mravi na komadiču slanine. Paolina šapne Nikola. Stisnuti jedno uz drugo iza debla ogromnog hrasta, dahtali su i raskolačenim očima promatrali strašan prizor. Odnijeli su nam magarca i prase ponovo če Nikola. Uto stane svitati i blijediti blijesak požara koji se počeo smirivati. Razbojnici nisu zapalili druge kolibe. Glavnina se nije ni zadržala kraj te četiri beznačajne kučice, več je nastavila prema Monteloupu. Oni koji su se tu zadržali radi pljačke stadoše napuštati mjesto razbojstva. Bili su u dronjcima, mršavih i bradatih lica. Neki su imali velike šešire ukrašene perjem, a jedan je imao na glavi čak neku vrst šljema tako da ga se moglo smatrati vojnikom. Ali velika večina je na sebi imala izblijedjele dronjke bez ikakva oblika. U jutarnjoj magli l što se digla s močvara čulo se kako se dozivaju. Sada ih nije bilo više od petnaestak. Zaustavili su se podalje od

Merlotove kuče da razgledaju plijen. Po njihovim pokretima i po njihovu razgovoru bilo je jasno da su rezultati pljačke bili mršavi nekoliko plahta i rubaca izvučenih iz škrinja, posuñe, nekoliko velikih hljebova i sireva. Jedan je zagrizao u pršut držeči ga za nožicu. Opljačkanu stoku su poslali naprijed. Posljednji pljačkaši natrpaju u dvijetri vreče opljačkanu sirotinju i napuste zaselak a da se nisu više ni okrenuli. Anñelika i Nikola su se dugo zadržali u svom skrovištu iza stabla. Sunce več bijaše visoko skočilo i slana se blistala na livadi kad su se odvažili i sišli prema kolibama obavijanim čudnom šutnjom. Dok su se približavali Merlotovu kučerku, čuli su plač jednog djeteta. To moj brat plače šapne Nikola. Barem je on ostao živ. Boječi se da se još koji razbojnik nije zadržao, ušli su u dvorište što su tiše mogli. Držali su se za ruke i svaki čas zaustavljali. Najprije su naišli na tijelo oca Merlota, s ustima zarivenim u ñubrište. Nikola se sagne i pokuša pridiči očevu glavu. Reci, oče, jesi li mrtav? Uspravi se. Mislim da je mrtav. Gledaj kako je njegovo uvijek crveno lice sada blijedo. U kolibi se dijete deralo iza sveg glasa. Sjedeči ria ispreturanom krevetu, očajno je mlataralo ručicama. Nikola potrči k njemu i podiže ga na ruke. Hvala ti, Bogorodice, dijete je živo i zdravo. Anñelika je užasnutim pogledom promatrala Francinu. Djevojčica je ležala na zemlji, bijela kao krpa i zatvorenih očiju. Suknjica joj se skupila na trbuhu, a izmeñu nogu joj je tekla krv. Nikola promrmlja Anñelika prigušenim glasom što su joj... što su joj uradili? Nikola pogleda. Od strašnog mu je prizora odjednom ostarjelo lice. Bacivši pogled prema vratima, opsuje Prokleti, prokleti bili Naglim pokretom preda Anñeliki brata. Drži ga. A on klekne kraj sestre i pokretom punim sažaljenja

razderanorn suknjicom sestri pokrije noge. Francina, ja sam, Nikola. Odgovori, jesi li živa? Uto začuju stenjanje u blizoj staji. Pojavila se majka. Stenjala je hodajuči kao da je slomljena nadvoje. Sine, jesi li to ti? Ah, jadna djeco, jadna moja djeco! Koje li nesreče! Odnijeli su magarca i svinjče i par škuda što smo ih zaštedjeli. A govorila sam tvom oou da bi ih trebalo zakopati. Boli li te, mama? Nije meni ništa. Ja sam žena i štošta sam proturila preko glave, ali za Francinu se bojim, ona je previše osjetljiva. Možda nije ni ostala živa. I njišuči kčerku na svojim snažnim seljačkim rukama, plakaše pri tom. A gdje su ostali? upita Nikola. Poslije dugog traženja pronañoše troje djece, jednog dječačiča i dvije djevojčice, u načvama gdje su se Ščučurili kad su razbojnici počeli silovati majku i sestru. Uto jedan susjed doñe da vidi što se s Merlotovima zbilo. U zaseoku se svijet počeo okupljati i utvrñivati štetu što ju je razbojnički napad izazvao. Dva su čovjeka ubijena čiča Merlot i jedan starac koji se takoñer htio poslužiti puškom. Ostali su seljaci vezani za stolice i premlačeni, ali ne baš na mrtvo ime. Nijedno dijete nije nastradalo. Jedan je napoličar uspio otvoriti vrata štale. Razbjezale če krave poslije sigurno pronači. Ali koliko li je krasnog rublja i koliko odijela pokradeno, koliko li je krasnog posuña od kositra nestalo, a tko da broji sireve i pršute i gotov novac rijedak u to vrijeme? Paolina je još uvijek plakala i vikala. Šestorica su prešla preko mene! Umukni! grubo joj dovikne otac. Svi znaju da se stalno s mladičima povlačiš po grmlju, pa če se pomisliti da ti je i ovo godilo. Ali nestala je naša steona krava! A sigurno je neču nači tako lako kao što češ ti nači ljubavnika. Treba poči odavde reče majka Merlot koja je još uvijek držala u naručju onesviještenu Francinu. Možda za ovima dolaze drugi. Hajdemo u šumu sa stokom što nam je preostala. Več smo jednom bježali u šumu, kad je ovuda prošla

vojska kardinala Richlieua. Hajdemo u Monteloup. U Monteloup! Ali razbojnici su sigurno tamo. Hajdemo u dvorac reči če netko. Svi se slože s tim prijedlogom. Pradjedovski ih je nagon gonio prema gospodskom domu, pod zaštitu gospodara koji je tokom stolječa svojim zidinama i kulama bacao zaštitničku sjenu na njihov trud. Anñelika koja je još uvijek držala na rukama Merlotova sina, osjeti kako joj je mračno grizodušje steglo srce. Ta naš je bijedni dvorac sav u ruševinama, pomisli. Kako da sada zaštitimo ove nesretnike? Tko zna nisu li razbojnici otišli na nj? A stari ih Guillaume svojim kopljem aigumo neče spriječiti da prodru u nj. Jest reče glasno hajdemo u dvorac. Ali ne smijemo iči cestom, a niti prečicama preko polja, jer ako na toj strani naiñemo na razbojnike, nečemo stiči do ulaza u dvorac. Ne preostaje nam drugo do da siñemo do prosušenih močvara i probijemo se do dvorca ve likim jarkom. U bedemu su vratašca kojima se nikad nitko ne služi, ali ja znam kako se otvaraju. Nije dodala da je kroz ta napola zatrpana vratašca mnogo puta pobjegla iz dvorca i da se u jednoj od podzemnih čelija za postojanje kojih tadašnji baruni de Sance jedva da su i znali, nalazilo skrovište gdje je ona kuhala biljke i napitke kao i vračara Melusine. Seljaci su povjerovali njenim riječima. Neki su je tek sada primijetili, ali toliko su se navikli da je smatraju živom vilom da ih njena pojava u trenutku kad ih je zadesila nesreča gotovo nije ni čudila. Jedna joj od žena uzme dijete što ga je još uvijek držala na rukama. Potom Anñelika povede malu skupinu zaobilaznim putem kroz močvare, pod nesmiljenom žestinom ljetnoga sunca, duž vrletnog rta koji je u davna vremena dominirao nad tim zaljevom Poitoua u koji bijaše prodrla morska voda. Prljava od prašine i blata ona je hrabro vodila seljake. Provela ih je kroz uski podzemni prolaz kojim se več odavna nitko nije služio. Godio im je svježi zrak

podzemlja, ali mrak je prestrašio djecu i ona udare u plač. Budite dobri, budite dobri umirivala ih je Anñelika. Uskoro čemo stiči u kuhinju i dojilja Fantina če vas nahraniti juhom. Na dojiljin spomen svi se ohrabre. Jadajuči se i posrčuči, seljaci su se polurazrušenim stepenicama uspinjali za kčerkom baruna de Sancea, probijali se kroz prostorije pune otpadaka i štakora koji su pred njima bježali. Anñelika je sigurno išla naprijed ta to je bilo njeno carstvo. Kad su stigli u veliko predsoblje, do njih dopre buka nečujnih glasova i oni načas zabrinuti zastanu. Ali ni Anñelika ni seljaci nisu ni načas pretpostavili da bi razbojnici napali na dvorac. S druge strane zida je bilo zasigurno mnogo svijeta, ali nisu to bili pljačkaši, jer je razgovor bio tih, odmjeren, čak turoban. Iz drugih su sela i zaselaka stigli seljaci i stavili se pod zaštitu starih ruševnih zidina. Kad su se pridošlice pojavile, nasta opča pometnja i vika jer su stanovnici dvorca pomislili da su to razbojnici provalili u dvorac, ali kad je dojilja opazila Anñeliku, poleti prema njoj da je zagrli. Milo moje Živa si! Hvala neka je Gospodu Sveta Rañegondo! Sveti Ilarije! Hvala vam, hvala! Anñelika se sada prvi put oprla vatrenom zagrljaju dojilje. Ta ona je kroz močvare provela svoj svijet. Satima je iza sebe osječala onu tužnu četu siromaha. Više nije bila malo dijete. Gotovo se silom otela iz zagrljaja Fantine Lozier. Daj im nešto da pojedu reče. Poslije, kao u kakvu snu, vidje svoju majku kako joj, očiju punih suza, miluje obraza Kčeri moja, koliko smo straha zbog vas pretrpjeli! Na izmaku svojih snaga, očiju upaljenih od plača, Pulcherie takoñer priñe djevojčici, a za njom otac i djed. Djevojčica je prilično uživala u tom mimohodu marioneta Popila je veliku čašu kuhanoga vina i bila je potpuno pijana, a tijelom joj se raširila ugodna toplina. Oko nje svijet je raspredao o dogañajima tragične noči o upadu u selo, o popaljenim kučama, o glavaru mjesta

kojega su razbojnici bacili kroz prozor prvog kata njegove tek nedavno sagrañene kuče kojom se toliko ponosio. Bezbožni su pljačkaši, osim toga, provalili u mjesnucrkvu, pokrali sveto posuñe, a župnika i njegovu služavku vezali za oltar. Mora da su svi vrazi pakleni u njima, inače se ne bi dosjetili takvom svetogrñu! Pred Anñelikinim očima, jedna je starica na rukama zibala svoju unučicu, djevojčicu nateklih obraza od plača. Baka je odmahivala glavom i stalno ponavljala glasom u kojemu se miješao užas s udivljenjem Sto li su joj napravili! što li su joj napravili! Tko bi to i vjerovao... Govorilo se samo o silovanim ženama, o premlačenim ljudima, o odvučenim kravama, o opljačkanim kozama. Crkvenjak je svog magarca vukao za rep, a dva su ga lupeža vukla za uši. Pri tom se podigla užasna dreka, a najviše je drečalo samo magare! Naposljetku, mnogi su se uspjeli spasiti bijegom. Netko je bježao u šumu, netko u močvare, a večina se sklonila u dvorac. Bilo je dosta mjesta u dvorištima i u stajama da se smjeste životinje jedva jedvice spašene. Na nesreču bježanje seljaka prema dvorcu namamilo je na tu stranu i nekoliko pljačkaša i, usprkos musketi gospodina baruna de Sancea, dogañaji su mogli okrenuti na zlo da starom GuUlaumeu nije iznenada sinula genijalna misao. Bacivši se svom snagom na zarñale lance pokretnog mosta, uspio je dignuti ga u zrak. Kao bijesni, ali plašljivi vuci, lupeži su se povukli pred bijednim jarkom smrdljive vode. A tada se pred svima odigrao vrlo čudan prizor stari je Guillaume, uspravljen kraj ulaznih vrata dvorca, ma svom jeziku grdio prijeteči šakom odrpanim likovima koji su bježali u mrak. Odjednom se jedan od pljačkaša zaustavio i odgovorio mu na njegovu jeziku. Vrlo se čudan razgovor vodio meñu njima, u noči crvenoj od požara, na onom hrapavom jeziku od kojega poštena čovjeka ježuri podilaze. Ne zna se tačno što su Gauillaume i njegov zemljak jedan drugome rekli Bilo kako bilo, razbojnici se više nisu vratili, a u zoru su se i iz sela povukli. Guillaume je bio junak dana i svijet se umirio pod okriljem njegove vojničke slave. U svakom slučaju, taj je dogañaj bio dokazom da ta

razbojnička družina nije bila sastavljena kao što se činilo, samo od seljačkih bijednika ili gradskih fukara nego i od sjevernih vojnika koji su se odali razbojstvima poslije zaključenja westfalskog mira. Bilo je pripadnika svih nacionalnosti u vojskama što su ih kneževi novačili za kraljev rsčun Valonaca, Talijana, Flamanaca, Lorenjana, Španjolaca, Nijemaca. Čitav jedan svijet o kojemu mirni stanovnici Poitoua nisu ni znali da postoji. Uskoro su neki tvrdili da je meñu onim lupežima bio i jedan Poljak, jedan od onih divljaka koje je vojskovoña Jean de Werth neko vrijeme dovodio u Pikardiju da tamo dave dojenčad. Vidjeli su ga. Lice mu je bilo žute boje, na glavi je nosio šubaru, a u ljubavnim turnirima mu nije bilo ravna, jer je na kraju onog tužnog dana svaka seljanka tvrdila da ju je meñu ostalima i on silovao. Popaljene kuče u selu brzo su popravljene. Brzo je to išlo zidovi od blata miješanog sa slamom i trskom bili su dosta čvrsti. Razbojnici nisu uništili polja i žetva je bila vrlo dobra, u čemu su mnogi našli utjehe. Samo se dvije djevojčice, jedna je od njih bila Francina nisu oporavile od nasilja koje su nad njima počinili razbojnici. Dobile su veliku groznicu i umrle. Govorilo se da je žandarmerija iz Niorta poslala nekoliko vojnika u potjeru za razbojničkom družinom koja je, po svemu se činilo, bila izolirana i bez dobrog rukovodstva. Upad razbojnika na zemlje baruna de Sance nije ni u čemu izmijenio navike života u dvorcu. Jedino je stari djed češče gunñao na nevolje koje su po njegovu sudu bile posljedice smrti dobrog kralja Henrika IV i nepokornosti protestanata. Taj svijet je živo utjelovljenje propasti kraljevstva. Nekad sam zamjerao gospodinu Richelieuu njegovu okrutnost, ali čini se da je, naprotiv, bio previše blag. Anñelika i Gontran koji su tog dana bili jedini slušatelji dostojni povjerenja njihova djeda, izmijene izmeñu sebe pogled razumijevanja i popustljivosti. Stvarnost je sasvim izmicala njihovu dobrom djedu! Svi su unuci obožavali starog baruna, iako su se rijetko slagali s njegovim preživjelim shvačanjima. Dječak, kojemu je bilo gotovo dvanaest godina, usudi se primijetiti

Oni razbojnici, djede, nisu hugenoti. Bili su katolici, bjegunci iz izgladnjele vojske, strani najamnici koji nisu dobili plaču ili seljaci iz mjesta gdje su se vodile bitke! Nisu onda trebali doči ovamo. Osim toga, nečeš me uvjeriti da nisu protestanti. U moje vrijeme je kralj slabo plačao svoje trupe, priznajem, ali ih je plačao redovito. Vjeruj mi, čitav ovaj nered su prouzročili stranci, možda Englezi, a možda Holanñani. Oni se bune i ujedinjuju a u tome im ide na ruku Nantski edikt zato što je previše blag prama njima, zato što im je dao ne samo pravo da slobodno ispovijedaju svoju vjeru nego i jednaka grañanska prava... Djede, kakva su to prava dana protestantima? iznenada upita Anñelika. Suviše si mlada da to shvatiš, dijete moje odgovori stari barun i doda Grañanska prava su nešto što se ljudima ne može oduzeti ukoliko se ne ogriješe o čast. Grañanska prava nisu, dakle, novac primijeti ijevojčica. Stari joj vlastelin čestita na primjedbi Baš tako, Anñeliko ti shvačaš stvari koje ne shvačaju djeca tvoje dobi. Ali je Anñelika smatrala da to pitanje zahtijeva još neka objašnjenja, stoga upita Znači, ako nas razbojnici do gola opljačkaju, ipak nam nisu odnijeli naših prava? Upravo tako kao što si rekla, draga moja odgovori joj brat. Ali bilo je ruganja u tonu njegova glasa i ona se pitala ne vuče li je on možda za nos. Gontran je bio dječak o kojemu nisi znao šta bi mislio. Govorio je. malo i uvijek se držao po strani. Buduči da obitelj nije bila u stanju da mu pribavi odgojitelja niti da ga pošalje van na Školovanje, morao se zadovoljiti onim osnovnim mtelektualnirn pojmovima kojima su ga mogli naučiti učitelj osnovne škole, i seoski župnik. Cesto se povlačio u ambar da gnječi košeaile i mijesi obojenu glinu a potom pravi čudne neke kompozicije koje nazivaše slikama. Mada je i on bio neuredan kao i sva djeca baruna de Sancea, često je korio Anñeliku zato što je živjela

kao kakva divljakinja i što nije držala do svog dostojanstva. Pa ti i. nisi tako glupa kao što izgledaš doda ina kraju polaskavši joj u neku ruku time. III SKUPLJAČI POREZA POVRATAK DVA STARIJA BRATA IZ ZAVODA Najednom stari barun načuli uho u pravcu dvorišta odakle su dopirali glasovi, povici izmiješani s kokodakanjem prestrašenih kokoši. Zatim se čuo galop konja i na kraju još snažnije vikanje pri čemu se posebice isticao Guillaumeov glas. Bio je krasan jesenji dan i vjerojatno su svi drugi stanovnici dvorca bili napolju. Ne bojte se djeco reče djed bit če da tjeraju nekog prosjaka... Ali je Anñelika več bila na pragu i odmah podigla viku Napadaju čiča Guillaumea, hoče da ga pretuku. Hramajuči, barun se dade u potragu i nañe zarñalu sablju, a Gontran se oboruža bičem za pse. Kad su izletili napolje, opazili su na ulazu u dvorac staroga slugu oboružanog kopljem, a pored njega Anñeliku. A ni neprijatelj nije bio daleko. Stajao je s druge strane pokretnog mosta i nije se dao otjerati. Bio je to momak izgladnjela lica, i, čini sa, vrlo srdit Ali se ipak trudio da za uzane služben i krali stav. Gontran odmah spusti bič i potegne djeda natrag promrmljavši To je momak od poreskog ureda. Več su ga više puta otjerali s praga... Službenik kojemu bijahu priredili tako neljubazan doček uzmicao je malopomalo, ali nije napuštao bojno polje, naprotiv, primijetivši nesigurnost pridošlica, rasla inu je hrabrost. Zaustavio se na pristojnoj udaljenosti i, izvukavši iz džepa smotuljak papira, prilično postradalog u toku borbe, stane ga brižljivo odmatati uzdišuči pri tom. Zatim, uz pusto namještanje, otpoče čitati nalog prema kojemu je barun de Sance bio dužan bez odlaganja platiti svotu od 875 Hvara, 19 soldi i 11 dinara što se odnosi na namete što ih napolicari još nisu platili,

na desetinu gospodarevih prihoda, na kraljevski namet, na namet za parenje kobila, na takozvano pravo prašine, to jest pravo prolaza stada kraljevskom cestom i na globu zbog zakašnjenja plačanja. Starom vlastelinu krv navali u glavu od Ijutine. A šta ti misliš, lupežu, da če vlastelin kao običan pučanin odmah segnuti u džep i platiti čim mu poreznik očita takvu papazjaniju? poviče namrštivši obrve. Vi dobro znate da je vaš gospodin sin dosada dosta uredno plačao godišnje namete reče čovjek savijajuči se u krstima. Vratit ču se kad on bude kod kuče. Ali vas upozoravam ako sutra u ovo isto vrijeme po četvrti put ne bude kod kuče i ne plati, predat ču ga odmah, sudu i vaš če dvorac i sva vaša pokretna dobra biti prodani na dražbi zbog dugovanja kraljevskoj blagajni. Marš odavde, slugo državnih lihvara! Gospoñine barune, imajte na umu da sam ja prisegnuti službenik zakona, i da bih mogao biti imenovan za pljenidbenog agenta. Zapljena se ne može vršiti bez osude urlao je stari vlastelin. Ništa lakše nego biti osuñen, vjerujte mi, ako ne platite... Kako da vam se plati kad nemamo od čega? poviče Gontfan videči da se starac smeo. s Buduči da ste vi sudski izvršitelj, doñite i utvrdit čete da su nam razbojnici odvukli još jednoga pastuha, dvije magarice i četiri krave, i da se meñu nametima koje ste naveli kao dugovanje največi dio odnosi na namete što ih duguju napolicari mojega oca. On je dosada drage volje plačao za njih, buduči da su njegovi seljaci toliko siromašni da nisu mogli plačati, ali to ne znači da to on osobno duguje. A zatim, posljednji razbojnički napad je maše seljake pogodio više nego nas i danas, poslije onog pljačkanja, moj otac sigurno neče biti u stanju podmiriti vaša potraživanja... Poreskoga službenika umire više te razborite riječi nego uvrede staroga baruna. Oprezno pogledajuči prema starom Guillaumeu, malko se približi i blažim, gotovo sažalnim, ali ipak čvrstim glasom, objasni kako on samo prima i dostavlja naloge poreske uprave. Po njegovu

mišljenju, zapljenu se moglo zaustaviti jedino na taj način da barun uputi molbu glavnom poreskom upravitelju, i to tako da tu molbu podupre pokrajinski upravitelj u Poitiersu. Meñu nama rečeno doda sudski izvršitelj dok se starome barunu iskreveljilo lice od negodovanja ni moji pretpostavljeni kao što su povjerenik i poreski kontrolor nemaju ovlaštenje da vam produžuju rok ili da vas oslobode plačanja. Ipak vi pripadate plemstvu i sigurno poznajete svijet na visokim položajima, stoga vam savjetujem kao prijatelj da nešto poduzmete u tom smislu. Siguran sam da mi ne bi služilo na čast kad bih se pozvao na vas kao na svog prijatelja oštro primijeti barun Ridoue. Ja sam samo želio da moje riječi ponovite svom gospodinu sinu. Bijeda nikome ne gleda u lice, znajte! Mislite li da se ja zabavljam što me se svi boje kao kakve sablasti i što više batina poberem nego šugavi pas? A sada budite mi zdravi i ne ljutite se na mene. Stavi na glavu šešir i ode hramljuči i žalosno promatrajuči rukav svoje uniforme koji mu se podrpao za vrijeme natezanja sa starim Guillaumeom. U sasvim suprotnom smjeru, takoñer hramljuči, uputi se stari barun. Ustopice za njim šuteči su išli Gontran i Anñelika. Stari Guillaume, proklinjuči tobožnje neprijatelje, svoje staro koplje spremi u ropotarnicu gdje je čuvao historijske ostatke. Djed se vrati u salon i ušeta se goredolje po njemu. Djeca se nisu usudila otvoriti usta. Najzad Anñelikin glas zatitra u večernjem sumraku Reci, djede, ako su nam razbojnici ostavili grañanska prava, da nam ih nije onaj čovjek u crnoj uniformi odnio sa sobom? Idi k svojoj majci! reče starac drhtavim glasom. I ponovo se zavali u svoj istrošen naslonjač i utone u šutnju. Djeca ga smjerno pozdrave i napuste salon. Kad je Armanñ de Sance doznao na koji su način njegovi dočekali sakupljača poreza, uzdahne i dugo je češkao sivi čuperak što mu je rastao ispod usne kao u Luja XIV.

Anñelika je volila pomalo zaštitničkom ljubavlju tog svog dobrog i mirnog oca kojemu su dnevne brige duboke bore urezale u opaljeno čelo. Da bi othranio svoj brojni porod taj se sin siromašnog plemiča morao odreči svih užitaka što mu ih je pružao njegov društveni položaj. Putovao je rijetko, više ni u lov nije odlazio, protivno od svojih plemenitih susjeda koji nisu bili bogatiji od njega ali su utjehu za svoju bijedu nalazili u gonjenju zečeva i veprova. Sve svoje vrijeme Armand de Sance je posvečivao njegovanju svojih malih nasada. Bio je obučen jedva nešto bolje od svojih seljaka. I od njega se kao i od njih širio zapah gnoja i konja. Volio je svoju djecu. Igrao se s njima i bio ponosan na njih. On je u njima vidio glavnu svrhu svome životu. Najviše je brige posvečivao svojoj djeci, a zatim svojim mazgama. Neko se vrijeme zanosio mišlju da podigne malo uzgojište tih tovarnih životinja otpornijih od konja, a snažnijih od magaraca. Ali razbojnici su mu otjerali najboljega pastuha i dvije magarice. Prava nesreča. Sad je pomišljao da proda sve mazge što su mu još preostale i zemljište koje bijaše odredio za njihov uzgoj. Sutradan po posjetu poreskog službenika barun Armand de Sance pomnjivo zašilji guščje pero i sjedne za sto da napiše predstavku kralju i zamoli ga da ga oslobodi godišnjih nameta. U molbi je izložio svoje bijedne prilike. U početku se ispričavao što ne može spomenuti više od devetoro žive djece, ali je naveo da če ih bez sumnje još biti jer su i on i njegova žena bili još prilično mladi i rado su ih pravili. Dometnuo je da mu je na brizi otac invalid, bez mirovine, koji je pod Lujom XIII dotjerao do pukovničkog čina. Da je sam dospio do kapetanskog čina i bio predložen za viši čin, ali je morao napustiti kraljevu službu jer mu njegova plača Oficira kraljeve artiljerije od 1700 livara nije bila dovoljna da až živi od službe. Spomenuo je kako uzdržava i dvije stare tetke koje nisu htjeli ni muškarci ni samostani zato što nisu imale miraza, a one same nisu kadre obavljati nikakav znatniji posao. Zatim je spomenuo da

drži četiri sluge, od kojih starog vojnika bez mirovine, koji mu je bio nadasve potreban. Dva je najstarija sina poslao u samostan na školovanje i trošio je 500 Hvara godišnje samo za njihov odgoj. Jednu je kčerku takoñer namjeravao poslati u samostan, ali bi to koštalo preko 300 livara. Zaključio je tvrdnjom da je več mnoge godine plačao namete za svoje napoličare da bi ih zadržao na zemlji i uza sve to je dužan državnoj blagajni 875 livara, 19 solñi i 11 dinara, i to samo za godinu u toku. Njegovi su svi prihodi iznosili jedva 4.000 livara godišnje, a pri tom je morao uzdržavati devetnaest osoba i čuvati svoj ugled plemiča u času u kojemu su, da bi nesreča bila veča, razbojnici opljačkali, poharali njegove posjede i pobili seljake, uvalivši preživjele napoličare u još veču bijedu. Na kraju je molio da mu kraljeva dobrota milostivo oprosti dužni porez, te da mu priskoči u pomoč ili mu da zajam od barem tisuču livara. Molio je uz to kraljevu milost, ako bi otplovila flota za Ameriku ili za Indiju da uzme u službu kao zastavnika njegova viteza, njegova najstarijega sina koji je studirao logiku kod otaca augustinaca kojima je takoñer dugovao za njegovo uzdržavanje čitav godišnji iznos. Dodao je još da je sa svoje strane uvijek spreman pmihvatiti bilo kakvu službu koja bi odgovarala njegovu plemičkom položaju, samo da uzmogne hraniti svoje, jer omu posjed, čak da ga i proda, nije više pružao te mogučnosti Pošto je osušio pijeskom dugu poslanicu nad kojom je potratio nekoliko sati, Armanñ de Sance napiše par riječi svome zaštitniku i roñaku gospodinu markizu du Plessis de Belliereu moleči ga da njegovu predstavku sam uruči kralju ili kraljici majci i poprati je preporukama koje če pomoči da bude uslišana. Završio je ovim ljubaznim riječima Nadam se, gpspodine, da ču vas uskoro vidjeti i da če mi se u ovom kraju pružiti prilika da vam budem od koristi bilo tovamim mazgama od kojih imam nekoliko zaista divnih primjeraka, bilo vočem, kestenima, sirom i kiselim mlijekom za vaš stol. Nekoliko tjedana potom na glavu jadnog baruna Armanña de Sancea sručila se nova nevolja. Jedno veče, u stvari, prvih studenih dana čuo se

najprije na putu, a zatim na starom pokretnom mostu kojega je kao obično krasilo jato purana, topot konjskih kopita. U dvorištu zalaju psi. Anñelika koju je tetka Puljherie uspjela zadržati u sobi i prisilila da se prihvati kukice i konca, poleti k prozoru. Smotrila je jednoga konja s kojega su sjahala dva viteza, visoka i mršava, odjevena u crna odijela, dok je puteljkom nekakav seljačič gonio imazgu natovarenu putnim kovčezima. Tetko! Hortenzijo! zovne doñite ovamo. Čini ml se da su stigla naša dva brata Josselin i Ravmond. Dvije djevojčice i stara gospoñica navratnanos siñoše i stigoše u salon baš u trenutku kad su školarci pozdravljali djeda i tetku Jeanne. Sluge su dojurile sa svih strana. Netko je otrčao u polje po baruna i u vrt po gospoñu barunicu. Mladiči su odgovorili dosta mrzovoljno na tu bučnu dobrodošlicu. Jednome je bilo petnaest, a drugome šesnaest godina, ali često su ih. smatrali blizancima jer su bili istoga rasta i vrlo slični jedan drugome. Obojica su bili tamne puti, imali sive oči i crnu i glatku kosu koja je padala na bijeli ovratnik, zgužvan i prljav, njihove uniforme. Samo su se u crtama lica razlikovali. U Josselinovim je bilo više grubosti, a u Eaymondovim više suzdržij ivosti. Dok su oni odgovarali tek s pokojom riječi na djedova pitanja, dojilja, vesela i. sretna, lijepi stolnjak prebacila preko stola i potom donijela zdjele s guščjom jetrom, kruh, maslac i kotlič pun kestena. Mladičima oči zasjaše. Ne čekajuči nikoga, sjedoše za stol i halapljivo se bace na jelo, čemu se Anñelika mnogo divila. Ona je odmah primijetila da su bili mršavi i blijedi i da su im odijela od crnoga serža bila prozirna na laktovima i koljenima. Za razgovora su držali oborene oči. Curi se da je nisu prepoznali, ali ona se dobro sječala Josselina i vremena kad je za nj vadila ptice iz gnijezda, što je sada Denis radio za nju. Haymonñ je o pasu nosio šuplji rog. Ona ga upita što mu je to. U nj se stavlja mastilo odgovori on nabusito.

Ja sam ga bacio reče Josselin. Otac i majka stigoše sa zapaljenim lučima. Mada.se radovao dolasku sinova, barun je ipak bio nešto uznemiren. Kako to, momci moji, da ste sada stigli? Ljetos niste dolazili Čudnim mi se Čini da školski raspust pada u početak zime. Ljetos nismo došli objasni Ravmond zato što nismo imali čime unajmiti konja, a nismo imali para ni za poštanska kola koja saobračaju od Poitiersa do Niorta. Ovdje se sigurno nismo našli zato što smo sada bogatiji nastavi Josselin. . več što su nas oci redovnici izbacili iz samostana dovrši Bavniomd. Zavlada mučna šutnja. Svetoga vam Dionizija poviče djed kakve ste to gluposti počinili, gospodo, da su vas na tako uvredljiv način izjurili? Nikakve, ali augusttnci več dvije godine nisu primili ni dinara za naše uzdržavanje. Dali su nam do znanja da drugi učenici, čiji su očevi velikodušniji, čekaju na naša mjesta... Barun Armand se ušesta amotamo, što je bio znak da je vrlo uzbuñen. Pa ipak to nije moguče. Ako niste počinili nikakvo nevaljalstvo, oci vas nisu mogli tek tako izbaciti vi ste plemiči! Oci to vrlo dobro znadu... Jossedinu se smrači lice. Jest, oci to vrlo dobro znadu, a ja vam mogu samo ponoviti riječi kojima nas je upravitelj otpravio na put. Bekao je da su plemiči najgori placi i da, ako nemaju novaca, mogu živjeti bez latinskog i matematike. Stari barun izbaci skupljena prsa. Nekako mi ne ide u glavu da govorite istinu. Treba da znate da su crkva i plemstvo jedno tijelo i da ñaci predstavljaju buduči sja države. Dobri oci augustinci to znaju bolje od ikoga! Odgovorio je Raymond, mlañi dječak, koji je bio odreñen za svečeničko zvanje. Uporno gledajuči u pod, on reče Oci su nas učili da Bog zna kako če odabrati svoje službenike. Moguče da nas nije smatrao dostojnim... Ne govori gluposti, Ravmond prekine ga brat.

Nije vrijeme za to, budi uvjeren. Ako želiš postati fratar pokučarae, na volju ti! Ali ja sam stariji i ja se slažem s djedom crkva bi morala poštivati plemiče! A što sada više voli pučane, gradske i trgovačke sinove, to je njena stvar. No tune samo pospješuje svoju vlastitu propast! Dvojica baruna povikaše u isti mah Josselin, nisi u pravu što crkvu tako napadaš! Ja ne napadam, ja samo navodim činjenice. U mom razredu u kojemu se uči logika ja sam bio najmlañi, a po uspjehu drugi izmeñu trideset ñaka. Tačno dvadeset i pet ñaka su sinovi trgovaca i činovnika. Za njih se plača tačno do zadnje pare. A od petorice plemičkih sinova, samo se za dvojicu plača bez prigovora. Armanñ de Sance se htjede uhvatiti za to varljivo zadovoljstvo. Znači dia su osim vas i onu dvojicu plemičkih sinova poslali kuči? E to ne. Roditelji, doduše, ne plačaju, ali su na visokim položajima i redovnici ih se boje. Zabranjujem ti da tako govoriš o svojim odgojiteljima reče barun Armand, dok je njegov otac mumljao za se Sreča da je kralj umro i ne vidi sve ovo! Pravo velite, djede, sreča da je umro reče Josselin i naceri se. Sreča, ako se uz to još ima na umu da je Henrik IV umro od dobre redovničke ruke. šuti, Josseline poviče Anñelika iznenada. U riječima nije tvoja snaga, a kad govoriš, nadimlješ se kao žaba. Uostalom, nije Henrika IV ubio redovnik, nego Henrika III. Dječak poskoči na stolici i iznenañeno pogleda kovrdžavu djevojčicu koja ga bijaše mirno prekorila. Gle ti nje žabica, princeza močvara! Markiza anñela... A ja sam čak zaboravio i da te pozdravim, mala moja sestrice. Zašto me zoveš žabicom? Zato što si ti mene nazvala žabom. Zar više ne bježiš u travu i močvarnu trsku? Ili si postala mudra i čangrizava kao Hortenzija? Nadam se da nisam skromno odgovori Amñelika.

Od njene je upadice svima malko laknulo pri duži. Uostalom, dva su dječaka bila gotova s jelom i dojilja je več raspremila stol. Raspoloženje je u salonu još uvijek bilo tmurno. Sa svim ih je pomutio ovaj novi udarac sudbine i trudili su se da pronañu neko rješenja Uto opču šutnju naruši plač najmlañeg djeteta. Majka, tetka i Gontran iskoriste priliku i poñu da vide što se dogodilo. Ali Anñelika je ostala s dvojicom baruna i dvojicom dječaka koji su se izgrada vratili u vrlo lošem stanju. Djevojčica se pitala neče li obitelj sada izgubiti čast. Gorjela.je od želje da to upita, ali se nije usudila, A brača su u njoj pobuñivala neki nejasan osječaj nalik pomalo na prezrivo sažaljenje. Stari Ltitzen, koji je bio odsutan kad su dječaci stigli u dvorac, donese još nekoliko sviječnjaka u čast putnika i prospe malko voska grleči nesprefno starijega dječaka. Mlañi se ponešto prezirno uklonio gruboj dobrodošlici staroga vojnika. Ali ne zbunivši se nimalo zbog toga, stara vojničina odmah iznese svoje mišljenje Bilo je vrijeme da se vratite! Kakva korist od žvakanja latinskog kad ni svoj vlastiti jezik ne znate kako treba? Kad mi je Fantina rekla da su se mlada gospoda vratila kuči zauvijek, odmah sam pomislio da ce se najzad gospodinu Josselinu ispuniti želja i da če se otisnuti na more... Narednice Luizene, zar vas moram upozoravati na poslušnost? odjednom poviče oštrim glasom stari barun. Stari Guillaume umukne. Anñelika se začudi djedovu oholom i neobičnom tonu. Nadam se, Jcsseline ponovo če djed okrenuvši se prvencu da si ti zaboravio svoje djetinje planove i da više ne misliš na more. A zašto bih zaboravio, djede? Čini ini se da sada za me i nema drugog puta. Dok budem živ, ti u mornare nečeš. Sve, ali to ne! i starac štapom udari o napukli pod.

Josselina rastuži djedovo iznenadno protivljenje. Zelja da postane mornar bijaše mu prirasla za srce i pomogla mu je da bez velikog žaljenja misli na prekinuto školovanje. Gotovo je s očenašima i bubanjem latinskog, mislio je. Slobodan sam i ukrcat ču se na kraljev brod. Armand de Sance se pokuša umiješati. Dajte, oče, čemu toliko protivljenje? Bilo bi to rješenje kao i neko drugo. Reči ču vam, uostalom, da sam u molbi što sam je nedavno uputio, kralju, izmeñu ostalog tražio da se mom. najstarijem sinu omoguči ukrcanje na trgovački ili ratni brod njegova veličanstva. Ali stari se barun ljutio preko svake mjere. Anñelika ga nikad nije vidjela tako srdita, pa čak ni kad se onomad dohvatio s ubiračem poreza. Ne sviñaju mi se ljudi kojima gori pod nogama tlo njihovih predaka. Tamo, preko mora, ne idu u susret nikakvim divotama, več golim divljacima tetoviranih ruku. Prvenac jednoga plemiča mora služiti u kraljevoj vojsci. To je sve što sam htio reči. Ta ja i ne tražim drugo do da služim kralja, ali ina moru otpovrne dječak. Josselinu je šesnaest godina. Prema tome, vrijeme je da sam odluči o svom životnom putu ne baš odlučno primijeti barun Armand. Izraz se bola ocrta na naboranu licu optočenu bijelom i kratkom bradom. Starac bezvoljno podigne ruku. Istina, i drugi su prije njega, u obitelji, pošli svojim putem. Zar je zbilja potrebno da me i vi razočarate, sine moj? doda starac glasom bezmjerne tuge. I na kraj pameti mi nije da vam oživljavam mučne uspomene, oče ispričavao se barun Armand. Nisam nikad pomišljao da odem jer sam vezan više no što mogu kazati za našu zemlju u Poitouu. Ali se i te kako sječam koliko je bio težak i nestalan moj položaj u vojsci. Iako sam bio plemič, bez novca se nisam mogao probiti do viših činova. Bio sam pun dugova te sam ponekad bio prisiljen prodati svu svoju opremu konja. šator, oružje, pa čak i svog slugu iznajmiti. Ta i sami se sječate svoje ste najbolje zemlje morali prodati za moje izdržavanje u službi!

Anñelika je s velikim zanimanjem pratila razgovor. Ona nije nikad vidjela mornara, ali je bila iz kraja u koji su, kroz doline Sevre i Vandše, dopirali dozivi oceana. Ona je znala da su na obali od La Echelle do Nantesa, preko SablesñOlonne postojali ribarski brodovi koji su plovili u daleke zemlje gdje su živjeli ljudi crveni kao plamen ili šareni kao veprovi. Pričalo se čak da je neki toretonski mornar iz kraja oko SaintMaloa, doveo u Francusku nekoliko divljaka kojima je kao i pticama, na tjemenu raslo perje. Eh, da je ona bila muško, ne bi je bilo briga što djed misli... Bila je kivna na Josselina ne samo zato što je ibio tamnoput i jadan več što se, dok su ga korili, držao kao pokislo pile. Ljutilo ju je, naposljetku, što su ta dva velika tikvana bili smjerni i navukli preko licazraz krivnje kao da se nalaze na sudu. Da nije to bio rezultat batina što su ih dobivali od svojih učitelja? Nikad Anñelika ne bi dopustila da je tko tuče! Uostalom, zar su oni bili krivi što su ih otjerali iz škole? Bili su siromašni i u tome je njihova krivica, a zbog toga se nisu morali stidjeti. A na dan Posljednjeg suda grabežljivi če se redovnici crvenjeti pred licem Gospodnjim! Anñelika, dijete polja, kojoj su se njeni prijatelji seljaci i sltjžinčad vize divili nego da je bila gradsko dijete, nije znala za stegu, stid i čednost. U meñuvremenu, ohrabren podrškom svoga oca, Josselia se počeo braniti. Ispočetka bojažljivo, a potom sve žešče i žešče... Govorio je kako je u desetoj godini bio zatvoren u mračan i smrdljivi samostan gdje je pri svjetlu lojanice gonetao značenje grčkih i latinskih slova, gdje je čitao nerazumljive knjige kao što je bila knjiga Isusova muka, u kojoj je sve vrvjelo od likova iz pakla. Uza sve to, pisati francuski jedva da je i znao. PrtIjag iz matematike je bio vrlo lagan. A što se tiče povijesti i zemljopisa, više se nauči slušajuči dojilju nego predavanja onih ishlapjelih staraca koji o drugim znanostima, kao na primjer o astronomiji i plovidbi, nisu imali nikakva znanja. Djed se smješkao toj bujici riječi i malko mu se razvedrilo lice. Ti s velikim omalovažavanjem govoriš o svojim

odgojiteljima koji uživaju veliki ugled. Poitiers je treči grad igdje se ktiče humanistička kultura. Ipak ne mogu koriti tvoje žaljenje što nisi dovoljno naučio. Ali ni ti ne možeš predbacivati svojim učiteljima što te nisu učili vještini plovidbe, jer to nije nikakva nauka. No da bi ste stiglo u ovo ili ono mjesto, treba. Znanost tu nije ni od kakve koristi. Sve zavisi od struje i vjetra. Te se stvari ne mogu objasniti. Ploveči neprestano morima, stari mornari stiču poseban nagon za plovidbu. Samo što se tom životu mogu posvetiti ribari ili trgovci, ali ne plemiči. Oprostite mi djede, ali ja sam uvjeren da se vještina plovidbe može i iz knjiga naučiti. Mnogo je o tome knjiga napisano, počevši od POZNAVANJE PLOVIDBE od vandejskog kapetana iz XV stolječa, Garcije Fernande, do knjige moreplovca iz La Roehellea, Alphonsa Ie Saintongeaisa, koji govori o prekooceanskoj plovidbi Cuo sam da postoje knjige na višem naučnom nivou koje se služe tablicama o širinama i duljinama temelječi se na poznavanju tačnog vremena da bi se odredila neka tačka na moru. Sve su to puste brbljarije, mladiču moj! Knjige su vam sasvim smutile glavu. Nečeš valjda tvrditi da onaj ñavolji izum njihala može nečemu poslužiti? Kao da se vrijeme ne može isto tako dobro izmjeriti pješčanim satom, izmišljenim pred dvadeset vijekova... Ali, djede, vama ta stvar nije sasvim jasna! Prije svega, iako ñavolji izum, kao što ste ih nazvali, satovi s njihalom če biti postavljeni na zvonike svih crkava, a neki več i jesu. Njihalica s večom tačnošču mjeri vrijeme. Bez znanja o vremenu ne bi se moglo putovati morima. Za sve one račune vaš pješčani sat nije dovoljno precizan... Obeshrabren, stari barun odmahne glavom. Josseline, izgleda da je škola na tebe imala pogubno djelovanje. O sveti Dionizije! Vaša tobožnja znanost smutila je pamet i najozbiljnijim ljudima. I još se tužiš da nisi mogao dosta naučiti! Sta bi tek onda bilo? I ovako si več blizu krivovjerstva. Trebalo bi da se što prije ispovijediš!

Ravmonñ, koji se dotle nije upletao u razgovor, reče mirnim glasom Vjera nije u suprotnosti ni sa jednom naukom, a nijedna od nauka kojima su nas učili nije ñavolji izum, kao što nije ni sat s njihalom. E ovo je prevršilo svaku mjeru zlojedio se barun Ridoue. I ti, Ravmonñe, koji stalno snatriš o redovničkim redovima, i ti braniš te moderne budalaštine! Nas te stvari nisu zanimale, a ipak nam nije ništa falilo. Niste li i vi toga mišljenja, Armanñe? Ali sin mu ne odgovori i Anñelika shvati da njen otac nije slušao razgovor nego je razbijao glavu kako da nañe časno zanimanje dvojici svojih sinova. Ne dobivši odgovor, stari promrmlja Nečete mi izbiti iz glave uvjerenje da su sve te buntovne imisli o plovidbi i o drugim izumima luteranskog porijekla. A nije li kojim slučajem stari Guillaume, u kojega ja sumnjam da je hugenot, pokušao koji put poučiti svojoj vjeri nekoga od vas? j Suviše je ponosan a da bi to činio fgovori Ravmond. Kunem se da nikad to nije činio. Ne valja se zaklinjati, no radujem se što ste raspršili moje sumnje o starom slugi kojega sam primio pod svoj krov. Ali dosta je brbljarija. Suviše sam dobar a da bih se prepirao s takvim pjetličima. Odluka ovisi o meni i o vašem ocu. A vama se valja pokoriti. Jeste li me razumjeli, Josseline? Jesam, gospodine skromno odgovori dječak. Sutradan ujutro, dok se vrzmala po dvorištu, Anñelika primijeti jednog seljačiča koji je nosio barunu list zgužvana papira. Upravitelj Molines me moli da navratim k njemu. Do objeda se sigurno neču povratiti reče barun i dade znak jednom konjušaru da mu osedla konja. Gospoña. de Sance koja je, sa slamnatim šeširom položenim nai ruibac za glavu, bila na putu za vrt, stisne usne. Živimo u nečuveno vrijeme uzdahne. Kako možete podnijeti da jedan susjed prostog porijekla, jedan hugenotski upravitelj, poziva u svoj ured vas, pravog

pravcatog potomka Filipa Augusta? Pitam se o kakvim to poštenim poslovima može razgovarati jedan plemič s nadstojnikom susjednog dvorca? Da se ne radi ponovo o mazgama.. Barun ne odgovori več se udalji kimajuči glavom. Anñelika se za to vrijeme uvukla u kuhinju, gdje brzo pronañe cipele i ogrtač. Zatim odjuri k ocu u štalu. Mogu li i ja s vama, oče? upita dražesno se i ljupko smiješeči Nije joj se mogao oduprijeti te je posadi u sedlo. Anñelika je bila njegova mezimica, činila mu se vrlo lijepom i ponekad je snatrio kako če je udati za itekog vojvodu. ČUDAN PRIJEDLOG UPKAVITBLJA MOLINESA ANðELIKINOM OCU Bijaše vedar jesenji dan. Bliza šuma, s koje još ne bijaše otpalo lišče zarila je svoju rujnu krošnju u nebesku plavet. Prolazeči ispred ulaza u dvorac markiza du PlessisBellierea, Anñelika se nagne neče li opaziti u dnu drvoreda kestenova bijelo prekrasno zdanje koje se odražavalo u svom jezeru kao slika iz sna. Uokolo je vladala grobna tišina te se činilo da taj dvorac, sagrañen u renesansnom stilu, kojega su njegovi gospodari napustili da bi živjeli na dvoru, spava u tajanstvenoj ljepoti svoga parka i svojih perivoja. Košute iz šume Nieul, koja je okruživala dvorac, proiaaile su pustim alejama... Stan upravitelja Molinesa nalazio se dva kilometra dalje, na jednome od ulaza parka. Lijepi paviljon od crvenih opeka, pokriven modrim pločicama, izgledao je, u svojoj gruboj soliñnosti, kao oprezan statžar krhke grañevine što je Ijupkošču svojih linija izazivala čuñenje seljaka naučenih aa sredmjevjekovne zamkove. Upravitelj je bio nalik na svoju kuču. Ozbiljan i imučan, čvrsto zasjevši u svoja prava i u svoju ulogu, u stvari, on je izgledao gospodar prostranog posjeda Plessis, na koji pravi gospodar nikad nije ni dolazio. Možda svake druge godine, u jesen radi lova i u proleče da beru ñurñice, mnoštvo gospode i gospoña bi nahrupilo u Plessis sa svojim kočijama, sa svojim konjima, sa svojim hrtovima i svojim sviračima. Nekoliko bi dana

sve treštalo od veselih priredbi i razbibriga. Okolne je vlastelinčiče pomalo obuzimao strah pri tom, a pozivani su na svečanosti da bi se pariška gospoña zabavljala na njihov račun. Poslije su se gospoda vračala u Pariz, a dvorac bi ponovo utonuo u. šutnju i vračao se pod vlast strogog upravitelja. Čuvši topot konjskih kopita, Molines pojuri u dvorište svoje kuče i više se puta žustro pokloni, što za nj nije predstavljalo nikakav napor buduči da je to smatrao sastavnim dijelom svojih dužnosti. Anñelika je več prilično upoznala surovu i bezobzirnu prirodu ljudske duše te nije previše eijenila tu pretjeranu ljubaznost, ali je barunu Armanñu ona očito godila. Jutros sam imao nešto slobodnog vremena, pa sam pomislio da ne bih smio pustiti da me čekate, gospoñine Molines. Zahvalan sam vam, gospodine barune. Bojao sam se da čete me smatrati drznikom što sam se usudio poslati k vama slugu s molbom da doñete ovamo. Nisam se uvrijedio. Znam da vi izbjegavate moju kuču zbog mog oca koji vas smatra zadrtim hugenotom. Gospodin barun posjeduje neobično istančan dar zapažanja. Ne bih, zaista, htio povrijediti osječaje gospodina Ridouča ni gospoñe barunice koja je vrlo pobožna. Stoga mi je draže porazgovarati s vama ovdje. Nadam se da čete mi vi i vaša mala gospoñica učiniti čast te čete podijeliti s nama naš ručak. Ja više nisam mala živo se umiješa Anñelika. Navršila sam deset i po godina i starija sam od Madielone, Denisa, Marije Agneze, Alberta i još jednog nedavno roñenog brata. Neka mi gospoñica Anñelika oprosti. Od starijih se, u stvari, traži veči razbor i zrelost duha. Bio bih sretan kad bi vas moja kčerka Bertille posječivala, jer, na žalost, časne sestre kod kojih se odgaja, uvjeravaju me da je u nje ptičji mozak iz kojega se neče bogzna što izvuči. Pretjerujete, gospodine Molines ljubazno je prosvjedovao barun Armand. Ovaj put se slažem s Molinesom, mislila je Anñelika koja je mrzila upraviteljevukčerku, podmuklu crnoputu djevojčicu. Njeni osječaji prema upravitelju nisu bili tako odreñeni. Iako joj je bio antipatičan, ipak je gajila za nj

izvjestan osječaj poštovanja nema sumnje, tome je razlog bio pristojan izgled njegov osobe i kuče. Upravitelj je nosio odijelo od lijepog sukna tamne boje. Iznesena odijela je ili poklanjao ili što je vjerojatnije, prodavao prije no što se na njima pojave znakovi istrošenosti. Nosio je cipele s kopčom i dosta visokom petom, što je tada bilo u modi. U njegovoj se kuči jelo izvrsno. Anñeliki zaigraju nosnice kad su ušli u prvu sobu, popločanu opekama i vrlo čistu. Iz te se sobe išlo u kuhinju. Gospoña Molines ih pozdravi dubokim klanjanjem a zatim se vrati svojim kolačima. Upravitelj odvede svoje goste u mali kabinet i naredi da se donese svježa voda i boca vina. Ovo mi se vino mnogo sviña reče dižuči čašu. Potječe od jednog komada zemljišta na brežuljku koje dugo vremena nije bilo obrañivano. Uz mnogo truda prošlu sam jesen imao prvu berbu. Vina u Poitouu nisu tako jaka kao vina u Loiri, ali imaju fini okus. Poslije kratke stanke dometne Ne imogu vam iskazati riječima gospodine, koliko se veselim što ste se osobno odazvali mom pozivu. To me utvrñuje u uvjerenju da posao koji mi je na umu ima izgleda na uspjeh. Jednom riječju, htjeli ste me iskušati? Neka se gospodin barun ne ljuti. Ja nisam pohañao univerzitete več sam svoje skromno znanje stekao u seoskoj školi. Ali ču vam priznati da mi se naduto držanje pojedinih plemiča ne čini dokazom velike pameti. A pameti treba da bi se govorilo o poslovima, pa makar i vrlo skromnim. Ladanjski se plemič zavali na naslon tapecirane stolice i stade motriti upravitelja radoznalim pogledom. Bivao je pomalo nestrpljiv zanimalo ga što če mu to izložiti taj susjed koji nije uživao baš najbolji glas. Upravitelja su smatrali vrlo bogatim čovjekom. U početku je bio vrlo krut sa seljacima i zakupcima, ali se u poslednje vrijeme trudio da bude ljubazan čak i prema onima koji su živjeli u vrlo bijednim prilikama. Nije se znalo mnogo o razlozima te promjene i te neobične dobrote. Seljaci su bili nepovjerljivi, ali im je on izlazio u susret u pogledu nameta i drugih davanja

što ih je posjed dugovao kralju i markizu, pa su ga susretali s poštovanjem. Zlobnici su šaputali da on na taj način želi uvaliti u što veče dugove vječito odsutnog gospodara. A što se tiče markize i sina joj Filipa, treba reči da ni oni nisu o imanju vodili veču brigu od samog markiza. Ako je istina ono što se priča, vama je cilj da se dokopate čitavog imanja markiza du Plessisa primijeti dosta grubo barun Armand de Sance. Najobičniji klevete, gospodine barune. Meni je stalo da ostanem pošten službenik gospoñina markiza, a i da nije, ne vidim kakvu bih korist izvukao iz takve kupnje. Da bih vas u tom pogledu umirio, povjerit ču vam, mada time ne odajem nikakvu tajnu, da je ovaj posjed prezadužen. Nemojte samo meni predložiti da. ga kupim, ja nemam novaca... I na kraj mi pameti nije, gospodine barune... Malo vina... Anñelika koju taj razgovor nije zanimao klizne iz kabineta i vrati se prema salonu gdje se gospoña Molines trudila da smota tijesto ogromnog kolača. Nasmiješi se djevojčici, pruži joj kutiju iz koje se širio vrlo ugodan miris. Uzmite, pojedite to, draga. To je ušečerena anñelika. Vi imate isto ime. Ja sam je sama ukuhala s finim bijelim šečerom. Bolja je od one što je prave u samostanu, jer redovnici upotrebljavaju grubi šečer. Kako da pariški slastičari cijene njihov proizvod kad on nema nikakva ukusa zato što se kuha u ogromnim i nečistim kacama u kojima su redovnici, prije toga ikuhali juhu i krvavice. Anñelika je slušala i s užitkom krčkala nježne peteljke, zelene i slatke. U što li su se pretvarale nakon branja one velike i snažne biljke koje su u prirodnom stanju imale gorči okus? Ona je zadivljeno gledala uokolo.Namještaj se sjajio, U jednom je uglu visio sat, ñavolji izum govorio je djed. Da bi ga bolje promotrila i da bi mu čula zvuk, djevojčica se primakne kabinetu gdje su njen otac i gospodin

Molines razgovorali. Čula je kako njen otac govori Svetoga mi Dionizija, Molines, vi ste me iznenadili. O vama se koješta, priča, ali u jednome se svi slažu da ste čovjek snažna duha i da imate fini nos. A sada sam ravno iz vaših usta čuo da se vi, u stvari, zanašate pustim utopijama. A što vam se Čini nerazumnim u onom što sam vam izložio, gospodine barune? Pa porazmislite malko. Vi znate da se ja bavim mazgama, da sam križanjem uspio dobiti dosta dobru rasu i nagovarate me da pojačam uzgoj, a vi čete preuzeti na se prodaju. Sve je to da ne može biti bolje. Ali jedno mi ne ide u glavu mogučnost da se sklopi dugotrajan ugovor sa... Španjolskom. Ta, prijatelju dragi, mi. smo sada u ratu sa Španjolskom. Bat neče vječito trajati, gospodine barune. I ja se tome nadam. Ali ozbiljna se trgovina ne može temeljiti na takvim nadama. Na upraviteljevim se usnama javi sjena popustljiva osmijeha, ali upropašteni je plemič ne zamijeti, več nastavi padajuči sve više u vatru Kako se može trgovati s jednom zemljom koja je s nama u ratnom stanju? Prije svega to je zabranjeno, i to s pravom, jer Španjolska nam je neprijatelj. Zatim, granice su zatvorene, a ceste i putovi pod nadzorom. Priznajem da snabdijevati neprijatelja mazgama nije tako težak zločin kao snabdijevati ga oružjem, tim prije što se rat ne vodi ovdje več na tuñem zemljištu, Ali ja posjedujem tek nekoliko životinja zbog kojih nije vrijedno ni počinjati trgovinu. Suviše bi koštale i truda i vremena prije no bi stvar krenula. Moja mi novčana sredstva, na žalost, ne dozvoljavaju mada se upuštam u takve pokuse. Samoljublje mu nije dopuštalo da doda kako se baš sprema da likvidira svoje uzgojište. Neka gospoñin barun meni za ljubav ima ma umu činjenicu da posjeduje več sada četiri izvrsna pastuha i da če mu biti mnogo lakše nego meni nabaviti druge od okolnih plemiča. A što se tiče magaraca, može ih se dobiti na stotine za deset ili dvadeset livara po glavi. Ne bi trebalo uložiti bogzna koliko truda da se malko prosuše

močvare i tako poboljša ispaša, mada su vaše tegleče mazge s malim zadovoljne. Ja vjerujem da bi se s dvadeset tisuča livara taj posao mogao staviti na čvrste temelje i da bi za tričetiri godine imao dobre rezultate. Jadan barun osjeti kako mu se sve vrti u glavi. Sto mu jada, vi odmah udarate na veliko! Dvadeset tisuča livara! Zar vam se zaista čini da su toliso vrijedne moje jadne mazge zbog kojih ovdašnji svijet samo što nije popucao od smijeha. Dvadeset tisuča livara! Vi sigurno niste čovjek koji bi mi posudio toliki novac! A zašto ne? mirno odgovori Molines. Vlastelin ga promjeri razrogačenim očima. Ta to bi bila prava ludost, Molines, s vaše strane. Moram vam reči da ja nemam jamca. Ja ču se zadovoljiti običnim ugovorom o udruživanju s jednakom dijelovima i uknjižbom na uzgojište. Ali to čemo učtaiti a Partou privatno i tajno. Bojim se da če proči mnogo vremena prije nego smognem novaca za put u glavni grad. Inače, vaš me je prijedlog u ovom trenutku toliko zbunio i čini mi se tako smion da bih se ja htio prethodno posavjetovati s kojim prijateljem... U tom slučaju, gospodine barune, bolje da se o poslu vise i ne govori Jer ključ našega uspjeha je u potpunoj, tajni. Inače se neče ništa postiči. Ali ja se ne mogu tek tako upustiti u jedan posao za koji mi se, osim toga, čini da bi se mogao okrenuti na štetu moje domovine! I moje, gospodine barune... Pa ne ta. se reklo, Molines. Onda ne govorimo više o tome, gospoñine barune Recimo da sam se prevario. Imajuči na umu vaše izvanredne rezultate, vjerovao sam da ste u ovoj zemlji jedino vi kadri organizirati uzgojište u velikom obimu i pod svojim imenom. Barun je smatrao da ima pravo na tu pohvalu. Mje stvar u tome... Gospodin barun če mi onda dopustiti da ga podsjetim kako ovo pitanje duboko zasijeca u pitanje što ga zabrinjava, to jest kako da časnim sredstvima osigura pristojan život svojoj obitelji...

Zaslužili ste da vas čovjek izbičuje, Molines, jer te vas se stvari nimalo ne tiču. Bit če kako želite, gospodine barune. Ipak, iako raspolažem skromnijim sredstvima no što neM zamišljaju, mislio sam vam odmah odobriti, kao predujam za buduči posao, naravno, jedan zajam jednak prijašnjoj svoti, to jest dvadeset Msuča livara zahvaljujuči tom zajmu više vas ne bi kinjile brige u pogledu budučnosti vaše djece te biste se mogli sasvim posvetiti svojini poslovima i svom imanju. Ja iz iskustva znam da se poslovi ne razvijaju onako kako bi trebalo, ako čovjeka mori neka briga. I ako mu poreznik sjedi za vratom doda barun čije od sunca opaljeno lice oblije lako rumenilo. Da ti zajmovi ne bi pobudili sumnju, bilo bi u našem vlastitom interesu da se o našem ugovoru nikome ništa ne govori. Zahtijevam stoga, ma kakva bila vaša odluka da se ovaj naš razgovor nikome ne priopči Razumijem vas. Ali samo je po sebi razumljivo ña moja žena mora biti upoznata s prijedlogom što ste mi ga učinili. Radi se o budučnosti naše desetoro djece. Oprostite, gospodine barune, što ču vam postaviti jedno nezgodno pitanje, naime zna li gospoña barunica šutjeti? Nisam još nikad čuo da žena zna čuvati tajnu. Poznato je da je moja žena vrlo šutljivo stvorenje. Osim toga, mi nikoga ne posječujemo, te ako jeja zamolim da šuti, ona če šutjeti. U tom trenutku upravitelj opazi vršak Anñelikina nosa. Naslonjena na okvir od vrata i ne krijuči se, ona je slušala njihov razgovor. Uto se i barun okrene i opazi vši je, nabra obrve. Anñeliko, doñite ovamo reče strogim glasom. čini mi se da ste se počeli učiti lošoj navici, prisluškivanju iza vrata. Vi se uvijek pojavite u najnezgodnijem trenutku, i to sasvim tiho da vas nitko ne čuje. To je vrlo loš običaj. Molines se u nju zagleda svojim prodornim pogledom, ali Izgleda da ga Anñelikin postupak nije rasrdio kao baruna. Seljaci pričaju da je ona vila reče smješkajuči se. Anñelika se mirno približi. Jeste li čuli naš razgovor? upita je otac.

Jesam oče. Molines je rekao ña biste Josselina mogli otpremiti u vojsku, a Hortenziju.u samostan, ako biste odgajili mnogo mazgi. Ti stvaraš zaključke na vrlo čudan način reče upravitelj. Slušaj me dobro sada. Moraš mi obečati da nečeš nikome kazati ni riječi o onome što si čula. Obečavam, ali što čete meni dati? Upravitelj suzdrži osmijeh. Anñeliko.. poviče zaprepašteni barun. Uto je Molines odgovori Najprije nam dokažite ña znate šutjeti, gospoñice Anñeliko. Ako se, kao što se nadam, udružim s gospoñinom barunom, vašim ocem, valjat če nam pričekati da se poslovi razvijaju bez nezgode i da se ništa ne dozna o našim planovima. A onda čemo vam za nagradu dati muža... Ona u prvi čas iskrivi usta, a pošto je malko promislila, reče U redu, obečavam. Zatim se udalji. U kuhinji gospoña Molines, odstranivši poslugu, sama stavi u pečnicu tortu ukrašenu slojem kreme i trešnjama. Gospoño Molines, hočemo li uskoro ručati? upita Anñelika. Nečemo još zlato moje. Ako ste gladni namazat ču vam maslacem krišku kruha. Nisam pitala za ručak zato što sam gladna, več sam htjela znati mogu li do ručka otrčati do Plessisa i natrag. Možete, možete. Kad stol bude postavljen, poslat čemo dječaka po vas. Anñelika otrča napolje i skrenuvši u prvu aleju, skine cipele i sakrije ih pod jedan kamen u namjeri da ih pri povratku ponovo navuče. Zatim ponovo udari u trk, laganija od košute. Pod stablima se osječao miris gljiva i mahovine. Iza posljednje kiše su tu i tamo zaostale male lokvice koje je ona skokom preskakala. Bila je sretna. Gospodin Molines joj je obečao muža. Nije baš bila sigurna da se radi o znatnom daru. A što če s njim... Kad bi bar bio simpatičan kao Nikola, dobro bi joj došao kao drug za lov na rakove. U dnu drvoreda opazi obris dvorca koji se svojom bjelinom isticao na modroj caklini neba. Dvorac du

PlessisBelliere je bila sigurno kuča iz priča o vilama kojoj u mjestu nijedna nije bila nalik. Prebivališta ladanjskih plemiča u njihovoj okolici bila su kao Monteloup, siva, slijepa, obrasla mahovinom. A tu je u prošlom stolječu neki talijanski umjetnik načičkao ljudsko prebivalište prozorima, vidjelicama, trijemovima. Minijaturni pokretni most nadvisivao je jarke pune lopoča. Na uglovima su se kočili tornji či samo radi ukrasa. Uza sve to, linije su čitavog zdanja bile vrlo jednostavne. Ničeg suvišnog nije bilo u elegantnim lukovima, u vitkim svodovtaa, več prirodna ljupkost biljaka i vijenaca. Samo je nad glavnim trijemom grb s likom nemani kojoj iz ralja suklja plameni jezik dozivao u sječanje najviše Iskorištavanu dekoraciju srednjega vijeka. Anñelika se s iznenañujučom vještinom uspentra na terasu, a zatim, hvatajuči se ukrasa na prozorima i balkonima, stigne na prvi kat gdje joj je oluk poslužio kao tidoban oslon. Tada priljubi lice uz prozorsko staklo, često je dolazila tu i dugo bi, ne osječajuči umora, stajala nagnuta nad tajnom te dvorane u čijoj su polutami svjetlucali srebro i bjelokost ukrasnih stvarčica porazmještanib po izrezbarenom namještaju, svježe boje, crvene i modre, novih goblena, sjajne slike po zidovima. U dnu je bila tožnica s jorganom od damastae svile. Zastori su se oko kreveta sjali, teški zbog zlatne svile utkane u njihovu potku. Iznad kamina je pogled privlačila velika slika kojoj se Anñelika nadasve divila. Jedan svijet o čijem je postojanju ona tek neki pojam imala, zatvorio se u onaj okvir, neusiljen svijet stanovnika Olimpa, mio u svojoj paganskoj slobodi. Jedan su se bog i boginja grlili pred očima bradatog fauna. Njihova divna tijela simbolizirala su, baš kao i onaj dvorac, ljupkost na rubu divlje šume. Uzbuñenost što njom bijaše ovladala pritiskala ju je kao mora. Sve ove stvari, mislila je, htjela bih dirnuti, milovati ih svojim rukama. Željela bih da jednoga dana budu moje... SEOSKA SVADBA NOVE ERGELE MAZGI U maju mladiči iz Monteloupa zatakhu zeleni klas za šešir, a djevojke se okite lanenim cvijetom te odlaze i

plešu oko dolmena, velikih kamenih ploča što ih je prahistorija ostavila po poljima. Na povratku se uz put još malko pozabave u parovima po livadama i ispod drveča gdje sve miri od ñurñica. U junu je čiča Saulier udao kčer uz veliko slavlje. Bio je taj Saulier jedini zakupnik baruna ñe Sancea koji je, osim samoga baruna, obrañivao zemlju s napoličarima. Bio je imučan jer je uz to i držao krčmu u selu. Mala crkvica u romanskom stilu bijaše ukrašena cviječem i lojanicama debelim kao ljudska šaka. Barun je osobno poveo nevjestu oltaru. Za ručak, koji je trajao sate i sate, pripremljeno je svega u izobilju krvavica, valjušaka, kobasica i sira svake vrste. Bilo je i vina napretek. Poslije ručka sve gospoñe u selu uputiše se, prema običaju, k mladoj nevjesti svaka sa svojim darom. Nevjesta je čekala u svojoj kuči, u svom novom stanu, sjedeči na klupi pred velikim stolom na kojemu se več nakupilo posuña, plahta, kotliča od kositra i bakra. Njeno okruglo lice, pomalo volovskog izraza, sjajilo se od sreče pod ogromnim vijencem od ivančica. Gospoña de Sance se gotovo stidjela što je donijela samo skromni dar nekoliko tanjura od vrlo lijepog porculana, što ih je čuvala za ovakve prilike. Anñelika odjednom pomisli, kako su kod kuče jeli iz seljačkih zdjelica te ju je u samo srce zapekla takva nelogičnost. Svijet SI je bio zaista čudan! Bila bi se okladila da se ni ta seljačka kčerka nikad neče služiti tim tanjurima, več če ih brižljivo spremiti u škrinju a i dalje če jesti iz svoje zdjelice. A u dvorcu Plessls. je bilo tako prekrasnih, stvari koje su tamo ležale kao u kakvu grobu.. Anñelikino se lice smrači i ona poljubi mlañu ženu vrškom svojih usana. U meñuvremenu su se oko velikog bračnog kreveta okupljali mladiči i zajedljivo se rugali. Eh, lijepa moja poviče jedan od njih gledajuči tebe i tvoga muža nitko ne sumnja da če vam prijati chaudaut kad vam ga u zoru donesemo. Mama upita Anñelika izlazeči što je taj chauñaut o kojemu se uvijek govori na svadbama? To ti je seljački običaj, kao što su darivanje i

ples odgovori majka kratko, Kčerku ne zadovolji to objašnjenje, te odluči da prirsustvuje tom chauñautu. Na seoskom trgu gdje se za svadbenih svečanosti plesalo ispod velikog brijesta, zasad su sjedili na tronošcima ljudi oko iznesenih stolova. Odjednom Hortenzija, starija Anñelikina sestra, udari u plač te stane moliti da se vrati u dvorac sramila se što je na sebi imala prostu i zakrpanu haljinu, Gore glavu! poviče Anñelika. Ti sebi samo zagorčavaš život, jadna moja sestro. Zar se ja jadam zbog svoje haljine? A stišče me i prekratka mi je. A uz to me i cipele vraški žuljaju. Ali ponijela sam cokule u jednom zamotuljku i stavit ču ih da bih lakše plesala. Odlučila sam da se večeras zabavim. Hortenzija se uporno tužila da joj je vruče i da se ne osječa dobro. Htjela je poštopoto kuči. Gospoña de Sance poñe k mužu koji je sjedio meñu seoskim odličnicima i obavijesti ga da če ona natrag u dvorac, a s njim ostavlja Anñeliku. Djevojčica je neko vrijeme sjedila pored oca. Puno je jela pa ju je drijem hvatao. Otac je sjedio u društvu župnika, seoskog glavara, učitelja koji je po potrebi bio i pjevač, ranarnika, brijača. zvonara i mnogih težaka koje su svi zvali oračima zato što su posjedovali volovska kola i što su zapošljavali takozvane nadničare te su i oni pripadali seoskoj eliti. U toj se skupini nalazio i Artheme Callot, mjernik iz obližnjeg gradiča, koji se tu nalazio privremeno radi presušivanja obližnjih močvara. Bio je donekle smatran za stručnjaka i stranca, iako je bio iz Limousina. Tu je naposljetku bio i nevjestin otac, Paul Saulier, odgajivafi rogate marve, te konja i magarca. Taj krupni seljak bijaše, u stvari, meñu sitnim žakupcima, največi, te iako mu je barun de Sance bio gospodar, taj je njegov zakupnik bio bogatiji od njega. Promatrajuči namrgoñeno čelo svoga oca koje se nije razvedravalo, Aaiñelika se lako mogla domisliti o čemu je on razmišljao. I ovo je jedan od znakova propadanja plemstva, mislio je sigurno s tugom u srcu. U meñuvremenu se stvorila velika gungula na trgu

oko velikog brijesta. Dva čovjeka, noseči svaki pod pazuhom neku vrstu bijelih i punih vreča, popeše se na bačve. Bili su to gajdaši. Jedan im se flautist pridruži. Počinje ples! poviče Anñelika pojurivši prema glavarevoj kuči gdje pri dolasku bijaše sakrila svoje cokule. Otac ju je vidio kako se vratila skakučuči s jedne noge na drugu i plješčuči rukama u taktu plesne svirke i farandole koja če se uskoro plesati. Zagasitozlatna joj se kosa rasula po ramenima. Možda zbog suviše tijesne i kratke haljine, on odjednom primijeti da se ona neobično razvila u nekoliko posljednjih mjeseci. Oduvijek je bila vrlo nježna, a sad je izgledala kao da joj je dvanaest godina. Ramena su joj se razvila, a njene su grudi malko, nadigle izmošenu joj haljinu od serža. Od uzavrelog bogatstva njene krvi po obrazima joj se razlio rumeni sjaj, a izmeñu poluotvorenih i vlažnih usnica bljeskali su savršeni zubiči. Kao večina seoskih djevojaka i ona je utaknula u otvor svoga prslučiča kiticu žutih jaglaca i sljezova cvijeta. Prisutnim je ljudima upadala u oko njena pojava puna poleta i mladosti. Vaša se gospoñica razvila u vrlo lijepu djevojčicu! reče čiča Saulier smjernim se smješkom obrativši barunu, i znalački pogledavši susjede. U baronov se ponos uvuče nemir Suviše je velika da bi se miješala s ovim klipanima, pomisli odjednom. Nju, prije nju nego Hortenziju treba otpremiti u samostan... Ne obaziruči se na poglede i misli što ih je pobuñivala, Anñelika se veselo bacila u gužvu, meñu mladiče i djevojke koji su dotrčavali sa svih strana udvoje ili u skupinama. Umalo se nije sudarila s jednim kojega ne prepozna odmah, jer je bio vrlo lijepo obučen. Valentine! poviče. Gle ti njega, kako je lijep! Mlinarev sin je imao novo odijelo, sašiveno sigurno u grañu od tako lijepog štofa da su skutovi kaputa izgledali uštirkani. I kaput i prsluk krasilo mu je nekoliko

redova svjetlucave dugmadi. Na cipelama metalne kopče, na glavi pusteni šešir, oko listova vrpčice od modrog satena kao vezice za čarape. Dječaku koji je s četrnaest godina bio herkulskog rasta, iako se nezgrapno i smeteno osječao u svom novom odijelu, lice se sjajilo od zadovoljstva. Anñelika koja ga več nekoliko mjeseci nije vidjela zato što s ocem bijaše otputovao u grad, primijeti da mu idoseže jedva do ramena, i to je gotovo zbuni. Da se oslobodi toga osječaja, ona ga uze. za ruku. Doñi da plešemo. Ne! Ne! odbije on. Neču da uništim svoje novo odijelo. Idem meñu ljude da nešto popijem doda važno i uputi se prema skupini odličnika meñu koje bijaše zasjeo i njegov otac. Doñi da plešemo poviče jedan dječak obuhvativši Anñeliku oko pasa. Bio je to Nikola. Njegove oči tamne kao kestenova ljuska veselo su sjale. Postaviše se jedno prema drugome i stadoše pljeskati rukama u taktu oštrih zvukova i pripjeva gajdi i flauteJ Nagonski osječaj za ritam davao je izvanredan sklad tim plesovima koji su se u prvi mah možda činili dosadni i jednolični. Zajedno s gajdama i flautom glavni in strumenat su predstavljale cokule, koje su jednomjerno udarale o tle. A vrlo složene figure koje su svi izvodili tačno u istom trenutku dodavali su ljupkost savršenstvu seoskog plesa. Pala je večer koja je svojom svježinom ohladila oznojena čela. Sva zanesena plesom, Anñelika se osječala sretna, bezbrfižna. Išla je od ruke do ruke, a u blistavim. i nasmijanim očima svojih kavalira čitala je nešto što ju je osobito uznosilo. Prašina se dizala kao lagaini namaz natopljen crvenim tonovima sunca na zalazu. Sviraču flaute obrazi se naduli kao dvije lopte, a oči samo što mu ne iskočiše iz duplji od pustog puhanja u instrument. Valjalo je odahnuti, te svi poñu k stolovima krcatim pičem da se osvježe. O čemu razmišljate, oče? upita Anñelika sjedajuči pored stalno namrgoñenog baruna. Bila je zajapurena i bez daha. Gotovo se srdio na nju što je bila bezbrižna i sretna dok su njega kinjile

brige zbog kojih nije više uživao kao nekad u seoskim veselicama. Na namete odgovori gledajuči mračnim pogledom čovjeka što mu je sjedio sučelice, a taj je čovjek bio Corne, pobirač poreza koji je mnogo puta izbačen iz zamka. Ona ga prekori Ne valja misliti o porezu dok se svi oko vas zabavljaju. Zar time razbijaju glavu naši seljaci, a ipak oni najviše plačaju? Nije li tako, gospoñine Come? veselo poviče preko stola. Na ovakav dan nitko ne smije misliti na poreze, pa ni vi, zar ne? Njenoj se upadici svi od srca nasmiju. Razlegne se pjesma. Oiča Saulier povede s Poreznikom lupežom, pjesmom pripjevom koju je Come slušao smiješeči se s razumijevanjem. Ali uskoro če doei na red manje nevini pripjevi na što im je davala pravo svadbena svečanost. Sve zabrinutiji ponašanjem svoje kčerke koja je ispijala čašu za čašom Armanñ de Sance odluči da se vrati kuči. Reče Anñeliki da ga slijedi. Treba da se oprosti i da se zajedno vrate u dvorac. Ravmond i manja djeca zajedno s dojiljom več su odavno napustili selo. Jedino se najstariji Josselin još zadržavao opasujuči oko struka jednu od najljubaznijih djevojaka u selu. Barun ga ne htjede pozivati na red. Bio je zadovoljan videči da je mršavi i blijedi školarac u naručju majke prirode dobivao zdraviji izgled i zdravije misli. U njegovim godinama on sam prevrnuo je u sijeno čvrstu pastiricu iz obližnje kolibe. Tko zna neče li ga to zadržati kod kuče? Uvjeren da ga Anñelika slijedi, vlastelin se stade opraštati s prisutnima. Ali ona je imala drugačije planove. Več je satima razbijala glavu, kako da prisustvuje svečanosti chaudanit kad se sunce digne. I tako se ona, iskoristivši metež probije kroz svjetinu i, s cokulama u ruci, pojuri prema kraju sela gdje nije bilo žive duše, jer su čak i bake napustile kuče i na trgu se veselile. Opazi stepenice jednog ambara. Žustro se popne i baci u sijeno, mirišljivo i meko. Spopane je zijevanje. Vino i ples su je izmorili.

Zaspat ču, pomisli. Kad se probudim, bit če vrijeme za chaudaut. Vjeñe su joj se sklapale i ona začas utone u dubok san. Probudila se. Prožimao ju je osječaj bezmjernog zadovoljstva i sreče. Tijelom joj je strujala neka milina i obuze je želja da se rasteže i ježi. Odjednom osjeti kako joj nečija ruka polako prelazi preko grudiju, a zatim joj klizi duž tijela i dodiruje noge. Kratak i topao dah joj je palio obraze. Ispruženi joj prsti nabasaju na kruto sukno. Valentine, jesi li ti? šapne. On ne odgovori samo se još jače pripije uz nju. Omaglica od vina i laka vrtoglavica zastirale su joj misli. Nije se bojala. Prepoznala je Valentina po teškom disanju, po mirisu njegove puti, po rukama, često izranjavanim trskom i močvarnom travom. Osjetivši njihovu hrapavost na svojoj kožiproñu je žmarci. Zar se više ne bojiš da češ upropastiti svoje lijepo odijelo? šapne ona bezazleno, ali s primjesom uroñene joj prepredenosti koje nije bila svjesna. On nešto promumlja i nasloni čelo na nježan vrat djevojčice. Mirišeš uzdahne Valentin mirišeš kao cvijet anñelike. Pokuša je poljubiti, ali njoj se ne sviñješe njegova vlažna usta koja su je tražila i ona ga odbije. Silovito je zgrabi, pritisne je svojom težinom. Ta iznenadna grubost sasvim trgne Anñeliku, vrati joj svijest. Pokuša se oteti, dignuti na noge. Ali dječak ju je čvrsto držao oko pasa daščuči. Ona se razbjesni i udari ga stisnutim šakama po licu i stane vikati Pusti me, klipane! On je najzad pusti i ona klizne s hrpe sijena, a zatim se spusti ljestvama ambara. Srdila se i bilo joj teško pri duši, a nije znala zašto... Vika i svjetlost što su ispunjali noč sve su joj se više približavali. Farandola! Držeči se za ruke, mladiči i djevojke dojure do nje i povukoše je za sobom. Farandola se zavlačila u uličice, ništila prepreke, prelazila poljske meñe u polutami svitanja. Mrtvi pijani od vina i jabukovače, svi su stalno posrtali i padali što je izazivalo grohotan smijeh. Vratiše

se na trg stolovi i klupe bijahu isprevrtani. Farandola prijeñe preko njih. Baklje su se pomalo gasile. Chauñaut! Chauñaut! javiše se sada glasovi. I odjekne lupa na glavarevim vratima. On več prije bijaše otišao spavati. Probudi Se, grañanine! Valja utješiti mladence! Anñeliku su od pustog natezanja boljele ruke. Kad se najzad uspjela istrgnuti iz lanca, opazi čudnu neku povorku. Na čelu su stupale dvije smiješne spodobe obučene u prnje i praporčiče po uzoru na nekadašnje dvorske budale na kraljevskim dvorovima. Za ovima su išla dvojica mladiča noseči na ramenu dugu motku na kojoj je visio ogroman kotao. Okružili su ih drugovi s čašama i vrčevima. Svi stanovnici sela koji su se još držali na nogama išli su otraga u velikom broju. Bez sustezanja nahrupile u kolibu mladenaca. Anñelike se ugodno dojmiše ležeči jedno pored drugog u velikom krevetu. Nevjesta je bila crvena kao ruža. Ipak se napiše, ne čekajuči da ih se nuka, kuhanog vina začinjenog mirodijama. Ali jedan je mladič, pijaniji od drugih, htio s njih otrgnuti plahtu u koju su se sramežljivo umotali. Muž ga udari šakom u glavu. Nasta tučnjava u kojoj su se čuli krici jadne mladenke koja se grčevito hvatala pokrivača. Gurana od oznojenih mladiča, gušeči se od vinskog isparivanja i loše opranih seljačkih tjelesa, Anñelika umalo nije pala i bila pregažena. Uto joj je Nikola priskočio u pomoč i izvukao napolje. Uf uzdahne kad se najzad našla na čistom zraku. Nije nimalo ugodna ta vaša zgoda s chaudautom! Reci mi, Nikola, zašto mladence nude kuhanim vinom? Sto mu jada, pa treba da se okrijepe poslije svadbene noči! Zar se toliko izmore? Tako se priča I Nikola odjednom prasne u smijeh. Oči su mu sjale, kovrdže njegove crne kose popadale mu po tamnom čelu. Ona primjeti da je i on pijan kao i svi ostali. Uto on prema njoj raširi ruke i posrčuči joj priñe. Anñeliko, baš si zgodna kad tako govoriš... Kako si zgodna, Anñeliko.

I zagrli je oko vrata. Ona se šutke oslobodi i ode. Sunce se diglo nad opustošeni seoski trg. Svadbene su svečanosti bile gotove. Anñelika je stazom krenula prema dvorcu, nesigurna koraka, uronuvši u gorke misli. Tako, poslije Valentina i Nikola se prema njoj čudno ponio. Izgubila ih je obojicu odjednom. Činilo joj se da više nema djetinjstva. Spopadala ju je želja da zaplače pri pomisli da više neče lutati močvarama i šumom sa svojim starim drugovima. Baš je u tom trenutku opaze barun ñe Sance i stari Guillaume koji su pošll da je traže. Ona je koračala prema njima nesigurnim korakom, razderana odijela, kose pune sijena. Mein Got! poviče Guillaume gledajuči je s nevjericom. Odakle dolazite, Anñeliko? strogo upita vlastelin. Ali videči da nije u stanju odgovoriti, stari je vojnik uze u naručje i ponese prema zamku. Zabrinut, Armand de Sance pomisli kako poštopoto mora doči do novca da svoju drugu kčerku smjesti u samostan. Anñelika je došla sebi tek sutradan ujutro, to jest pošto je prospavala dvadeset i četiri sata. Probudila se dobre volje ne stideči se nimalo zbog dogañaja prošle noči. Ipak joj je na dnu srca ostao osječaj neprilike i nelagodnosti. Odjednom se sjetila da je bila u zavadi s Valentinom, a možda i s Nikolom. Glupi li su ti muškarci! Da je poslušala oca i pošla s njim iskreno je priznala u sebi svadbena noč ne bi za nju tako žalosno završila. Ništa je ne bi priječilo da slobodno otrči u močvare u potragu za Valentinom i njegovim čamcem. Eri tom pomisli prvi put otkako je znala za sebe Bože sveti! kako ponekad valja poslušati starije te odluči da ubuduče bude pametnija. Dok se oblačila, znatiželjno je promatrala svoje grudi. Činilo joj se da joj čitavo poprsje dobiva dražesne oblike. Ubrzo ču imati grudi kao Nanette, pomisli. Mje znala da li je to ispunjalo ponosom ili nemirom. Čudila se svim tim preobrazbama svoga tijela i imala je predosječaj da se nešto primiče kraju. Njen intiman i

divlji život je bio ugrožen. Valjalo joj je krenuti u susret nekom drugom, njoj dotad nepoznatom, svijetu. Pulcherie mi je neki dan rekla da ču ubrzo postati djevojka. Bojim se da ču se strašno dosañivati, pomisli i strese se.. Topot konjskih kopita privuče je prozoru. Vidje svog oca kako izlazi iz dvorišta, ali se nije usudila dozvati ga i zamoliti da je povede sa sobom. Sigurna sam da odlazi upravitelju Molinesu, pomisli. Bilo bi divno kad bi se odlučio da prihvati njegov prijedlog, umjesto da čeka pomoč od kralja, kojemu je do njega kao i do lanjskog snijega. Hortenzija bi dobila lijepe haljine, odlazila bi u posjete obližnjim plemičima, a ne bi se više motala po kuči, s ondm svojini kao trska dugim nosom. A Josselin bi stupio u vojsku umjesto da ide u lov, kao da je sam vrag, sa sinom baruna ñe Chaillea. Ne trpim onu prostačku čeljad s kojom se on druži i koja me, kad dolazi ovamo, štiplje tako dušmanski da mi modrice i po osam dana traju. A otac če biti zadovoljan. Po čitav če dan gledati svoje mazge... Usprkos promjenama do kojih je došlo poslije nove barunove posjete upravitelju Molinesu, Anñelikina se predviñanja nisu odmah ostvarila. Ona nije znala da je otac pristao da iskoristi zajam potreban za ureñenje uzgojišta, dok mu samoljublje nije dozvoljavalo da prihvati i zajam koji mu je bio ponuñen za zbrinjavanje njegove djece. Kada tai se doznalo u mjestu da se potomci istinskog kneževskog koljena odgajaju na račun upravitelja jednog dvorca, on bi umro od sramote. Jadni su se roditelji pomalo naivno nadali da če zahvaljujuči proširenju uzgojišta i kojom dobrom prodajom brzo učvrstiti poljuljani financijski položaj porodice. Molines, pošto je sklopljen ugovor u Diortu pred pravnim licima, ugovor koji je obavezivao baruna više no što je ovaj i pretpostavljao, Molines se svim silama trudio da barun prihvati i onih dodatnih dvadeset tisuča livara zajma, ali de Sance to oholo odbije i upravitelj se morao s time pomiriti. Seljaci počeše dolaziti k barunu radi prodaje neki

s magarcima, a neki s pastuhom. Barun je pastusima gledao zube i kopita, utvrñivao čistoču soja, zanimao se za podrijetlo i kupovao. Uredio je štale, podigao ograde. Iz kotara je poslan geometar da prouči mogučnost novog prosušenja močvara oko zamka. Trebalo je prosušiti največi dio baruštine koja je u davnašnje vrijeme predstavljala obrambeni pojas starog zamka Monteloup. U svojstvu vile močvara, Anñelika je duboko u sebi negodovala što oskvrnjuju njeno carstvo, ali poslije majske svadbe, šutljivi Valentin je više nije pozivao da. je poveze u čamcu, več ju je, naprotiv, izbjegavao. Prema tome, ako močvara i nestane... Ali Nikola se ponovo javio, smijuči se svojim bijelim zubima, nimalo se ne osječajuči u neprilici. S njim je djetinjstvo ponovo sticalo svoja prava priroda je pomicala rok nije svemu odjednom dolazio kraj. Barun je bio sretan. Dokazat če jednom pučaninu da na stručnom polju plemič može biti sposoban i uz to pošten. A za kratko če veču brigu posvetiti zamku i svojoj obitelji ne dugujuči nikome ništa. Jasno, od svih su tih radova seljaci i napoličari imali dosta koristi. Zbog toga je i u zamku sad bilo veče obilje hrane, a mogao se platiti i dio poreza, ali život se u barunovoj kuči nije mijenjao. Još uvijek su kokoši švrljale po salonima, a psi, nimalo se ne srameči, nečistih podove. Kiša je probijala u sobe. Gospoñi de Sance su se crvenile ruke od hladnoče jer nije mogla kupiti par novih rukavica. Progoneči zečeve i djevojke, Josselin je sve više bio nalik vuku, a Ravmond zagnjuren u svoje knjige, dogorjeloj sviječi. Jedino se oni najmlañi, ščučureni u kuhinjskoj toplini i na grudima dojilje, nisu tužila. Madeion je, meñutim, često plakala i ventila. Umirala je od straha slušajuči priče o Modrobrañom i o vukodlacima. I za nju bi bilo dobro da napusti stari zamak. Anñelika ju je uzimala pod svoju zaštitu i stiskala je čitave noči u zagrljaj. Madeion je znala da je Anñelika vrlo hrabra i da se više nije bojala ni vukova ni sablasti. VI DOLAZAK ROðAKA IZ VISOKIH KRUGOVA

Jednoga zimskoga dana, dok je Anñelika kroz prozor promatrala kako pada kiša, u čudu opazi brojne vitezove i drndave kočije kako se probijaju blatnjavim puteljkom koji je vodio k pokretnom mostu. Nekoliko lakeja sa žutim posuvraoima išlo je ispred kočija i jednih kola koja su izgledala puna prtljaga, sobarica i slugu. Več su kočijaši skakali sa svojih visokih sjedišta da provedu sprege kroz uski prolaz. Lakeji koji su stajali iza prve kočije siñu i otvore lakirane vratnice na koje su bili utisnuti jarko crveni grbovi. Anñelika sleti niza stepenice kule i stiže na široko stepenište upravo u trenutku kad se veličanstveni gospodin spotakao o hrpu ñubra u dvorištu, a šešir mu, ukrašen perjem, pao na zemlju. Žestoki udarac štapa po leñima lakeja te bujica grdnji popratiše tu zgodu. Skačuči s kamena na kamen na vršcima elegantnih cipelica, stiže najzad na prag predvorja gdje je stajala Anñelika sa svojom bračom i promatrala ga. Za gospodinom je išao mladič od petnaestak godina, takoñer vrlo elegantno odjeven. Za svetog Dionizija, gdje je moj bratič? poviče gospodin bacivši oko sebe gnjevan pogled. Opazivši Anñeliku, poviče Svetoga mi Ilarija, evo slike i prilike moje bratučede de Samce kad sam je sretao u Poittersu, u vrijeme njena vjenčanja. Dopustite, draga, da vas poljubi vaš stari Stric. Podiže je u naručaj i srdačno je poljubi. Kad ju je spustio na zemlju, Anñelika dvaput kihne, toliko je bio jak miris kojim je bilo prožeto gospodinovo odijelo. Ona rukom obriše nos. Odjednom joj sine u misli da bi je Pulcherie prekorila zbog toga, ali nije pocrvenjela jer nije znala za stid i zbunjenost. Ljubazno se pokloni pridošlici u kojemu je prepoznala markiza du Plessis de Bellierea a zatim poñe k njegovu sinu, a svom bratiču da ga poljubi. Ovaj uzmakne korak i zagleda se u markiza prestrašenim pogledom. Oče, zar baš moram poljubiti ovu... da, djevojčicu? Dakako, žutokljunče. Ta iskoristi priliku dok si još na vrijeme! poviče plemeniti gospodin prasnuvši u smijeh. Mladič oprezno položi usne na okrugle Anñelikine

obraze, a zatim, izvukavši iz prsluka izvezen i mirišljiv rupčič, mahaše njime oko lica kao da tjera muhe. Uto, zablačen do koljena, stiže barun Armand. Gospodine markiže du Plessisu, kojeg li iznenañenja! Zašto niste poslali glasnika s viješču o svom dolasku Istini za volju reči ču vam, dragi roñače, da sam namjeravao poči ravno u svoj dvorac, ali naše putovanje nije prošlo bez nezgoda jedna nam je osovina pukla u blizini Neuchauta. Izgubili smo na vremenu, pao je mrak, a mi se smrzosmo. Prolazeči pored vašeg zamka, pomislio sam da vas bez mnogo cifranja zamolim za gostoprimstvo. Sa sobom vučemo krevete s posteljinom. Krevete če sobari postaviti u sobama koje im vi odredite. A dotle čemo mi porazgovarati ne čekajuči drugu zgodu. Filipe, pozdravite svog roñaka de Sancea i svu skupinu njegovih dražesnih nasljednika. Oslovljen tim riječima, lijepi mladič istupi naprijed i, pomiren sa sudbinom, duboko sagne svoju plavu glavu u donekle pretjerani pozdrav, primijetivši pred sobom čovjeka seljačkog izgleda. A zatim poslušno stade ljubiti bucmaste i prljave obraščiče svojih malih roñaka. Poslije toga, ponovo izvuče čipkani rupčič i prinese ga nosu poprimivši pri tom vrlo uzvišeno držanje. Moj sin je dvorski komedijant i nema veze sa životom na selu izjavi markiz. Nije dobar nizašto osim za trzanje žica na gitari. Bio sam ga dodijelio gospodinu Mazarinu za paža, ali bojim se da se tamo samo uči ljubavi na talijanski način. Ne čini li vam se da svojim izgledom podsječa na ljupku djevojčicu.. Znate H u čemu se sastoji ljubav na talijanski način? Ne znam iskreno odgovori barun. Ispričat ču vam več, da ove nevine uši ne čuju. Ali u ovom se vašem predsoblju umire od hladnoče, dragi moj roñače. Mogu li pozdraviti moju ljupku bratučedu.. Barun je bio mišljenja da su gospoñe, opazivši dolazak kočija, sigurno požurile u svoje odaje da se malko dotjeraju, ali če njegov otac, stari barun, biti sretan da vidi gospodina markiza. Anñelika primijeti prezriv pogled koji je njen mladi roñak bacio po itnračnom i ofucanom salonu. Filip ñu Plessis je imao svijetle, vrlo svijetle oči, ali hladne kao

čelik. Istim je pogledom osmotrio dotrajale goblene, škrte vatre u kaminu pa čak i staroga djeda s njegovim naboranim ovratnikom izvan mode, a zatim se okrenu prema vratima i podigne svoje plave trepavice dok mu se na usnama ocrtavao podrugljivi smiješak. Ulazila je gospoña de Sancč u pratnji Hortenzije i dviju tetaka. One su obukle svoje najljepše haljine, ali mora da su izgledale vrlo smiješne otmjenom dječaku jer se on grohotom smijao u svoj čipkasti rupčič. Anñeliku, koja ga nije gubila s očiju, spopade strašna želja da skoči k njemu i nokte mu zarije u lice. Nije li prije on bio smiješan sa svim onim čipkama, sa svim onim vrpcicaima što su mu padale niz leña i rukavima rascijepljenim od pazuha do zapešča da bi se vidjelo fino platno njegove košulje? Njegov otac, čovjek jednostavan, klanjao se gospoñama čisteči pod ispred njih nakovrčenim i lijepim perjem svojega šešira. Draga roñakinjo, oprostite mi na mom skromnom odijelu. Iznenada sam banuo ovamo da zamolim u vas gostoprimstvo za jednu noč. Ovo ovdje je moj junačina Filip. Narastao je otkad ste ga zadnji put vidjeli, ali zbog toga nije postao nimalo draži. Uskoro ču mu kupiti pukovnički čin vojska če ga malo prodrmati. Sadašnji dvorski paževi ne znaju ni za kakvu stegu. Tetka Pulcherie, uvijek vrlo ljubazna, ponudi Nešto čete ipak popiti. Želite li vina ili kiselog mlijeka? Vidim da izdaleka dolazite. Hvala. Rado čemo popiti prst vina sa svježom vodom. Vina više nemamo reče barun Armand ali odmah čemo poslati slugu da posudi u župnika. Uto markiz sjedne i dok se zabavljao štapom oñ ebanovine ukrašenim vrpcama od satena, pričao je kako dolazi pravo iz SaintGermaina, da su ceste izrovane kao kanali i još se jednom ispriča zbog svog skromnog odijela. A kako bi izgledali da su raskošno odjeveni, pomisli Anñelika. Djed, kojemu je išlo na živce sve ovo ispričavanje u vezi s odijelom, vrškom svog štapa dotakne posuvratke na čizmama svoga gosta. Sudeči po čipkastom ovratniku vaših čizama, rekao bih da je zaboravljena kardinalova naredba iz 1633.

kojom se zabranjuje suvišno kinñurenje. Koješta! uzdahne markiz ne baš sasvim. Kraljica majka je siromašna i stroga. Malo je nas koji se upropaštavamo da bismo bar neku originalnost sačuvali na onom pobožnom dvoru. Gospodinu Mazarinu se sviña raskoš, ali nosi mantiju. Prsti samo što mu se ttie polome od pustih dijamanata, ali zbog nekakve vrpčice što je prinčevi zataknu za prsluk grdi ih na pasja kola, kao i njegov prethodnik gospodin Richelieu. Posuvraci na čizmama... hm... da... Ispred sebe ukrsti noge i stane ih promatrati s istom pažnjom kojom barun Armand promatra svoje mazge. Vjerujem da če moda čizama ukrašenih čipkama preko noči nestati reče uvjereno. Neki mladiči su počeli nositi posuvratnike široke kao zaglavci za baklje, a kako je tim posuvracima teško odrediti obujam, hoda sa široko razmaknutim nogama. Kad jedna moda postane suviše mušičava, nestane sama od sebe. Niste li i vi mojega mišljenja, draga moja roñakinjo? upita obrativši se Hortenziji kojoj se od radosti zarumeniše obrazi. Ona mu odgovori smjelošču i neposrednošču koju nitko nije očekivao od te djevojčice, mršave kao vilenjski konjic. Oh, roñače dragi, ja vjerujem da postoje razlozi zašto jedna moda nastaje i zašto prestaje postojati. Ipak, o ovom slučaju ne mogu izreči svoj sud jer nikad nisam vidjela čizama kao što su vaše. Vi ste, sigurno najsuvremenije odjeveni od svih naših roñaka. Sretan sam, gospoñice, što vas zabačenost ovog kraja nije spriječila da se uzdignete nad njegova shvačanja i ukus, jer time što me smatrate suvremenim, napravili ste mi kompliment koji u moje vrijeme jedna gospoñica nikad kao prva ne bi bila iskazala jednome muškarcu. Ali, eto to se dogaña današnjoj mladeži... i nije to baš neugodno čuti. Kako se zovete? Hortanzija. Hortenzijo, treba da doñete u Pariz i da tamo posječujete salone gdje se okupljaju naši mudraci i naše kačiperke. Filipe, sine moj dragi, budite oprezni, jer čete možda naiči na koju tvrdu kost za svog boravka na našem lijepom posjedu u Poitouu.

Bearneške mi sablje poviče stari barun prilično sam naučio engleski, ponešto i na njemačkom mogu reči, a i svoj sam jezik učio, ali uza sve to nisam razumio ni slovca od svega što ste, markiže, izgovorili ovim ženama. Gospoñe su razumjele, a to je najvažnije kad se govori o čipkama veselo odgovori velikaš. A što mislite o mojim cipelicama? A zašto su tako duge i zašto im je vršak četvrtast? upita Madelon. Zašto? Na to pitanje nitko ne može odgovoriti, roñakinjo. Ovo je posljednja moda. Moda je korisna! Nedavno je gospodin Rochefort gospodinu Condeu, koji je bio sasvim zaokupljen onim što je izlagao, vrhove cipelica pribio za pod. Kad se princ htio udaljiti, nije mogao jer je bio prikovan za drveni pod. Dakle, zamislite, da je imao krače cipele, čavli bi mu probili stopala. Cipele nisu stvorene zato da netko uživa u tome da zabija čavle u tuña stopala! gunñao je djed. Sve je to vrlo smiješno! Znate li da se kralj nalazi u SaintGermainu? upita markiz. Ne odgovori Armand de Sance. A što ima neobična u toj vijesti? Ta to je, moj dragi, radi fronde! To živo brbljanje je zabavljalo gospoñe i djecu, ali dvojica se vlastelinčiča, navikla na spori seljački govor, pitahu ne izvrgava li ih ruglu, što je rado činio, taj njihov blagoglagoljivi roñak. Fronda? Ali to je dječja igra. Dječja igra? I ta mi je lijepa, dragi moj roñače. Ono što se u Parizu nazivlje irondom je u stvari pobuna sabora protiv kralja. Jeste li ikad išta o tome čuli? Več više mjeseci se ta gospoda što nose četvrtaste kape na glavi svañaju s kraljicom majkom i talijanskim kardinalom. Posrijedi su nameti, mada u njihove interesa nije nitko dirnuo. Ali oni se prave zaštitnicima naroda, te dolaze i samo se tuže. A kraljici sve to dojadilo. Ta čuli ste nešto o nemirima do kojih je došlo prošlog aprila? Nešto neodreñeno je i do nas doprlo. Nemire je izazvalo hapšenje zastupnika Broussela.

Kraljica majka je naredila da ga se uhvati. Meñutim, svjetina se pobunila na viku neke sluškinje. Pukovnik kraljeve garde, Comminges, ne htjede čekati da se zastupnik odjene, več ga onako u kučnoj haljini prebacivao iz kočije u kočiju dok ga nije, ne bez opasnosti, doveo tamo gdje mu je bilo nareñeno da ga dovede. Poslije mi je pričao kako bi ga ona jurnjava kroz pobunjeni narod bila vize zabavila da je vodio neku lijepu gospoñicu nego uplakana starca koji ništa nije shvačao. Bilo kako bilo razočarana rulja odmah poče dizati barikade. To je igra kojoj narod pribjegava da bi smirio vlastiti bijes. A kraljica i mali kralj? pitala je tetka Pulcherie koja je bila mekana srca. A što da vam kažem? U početku je bahato primila gospodu iz sabora, a potom je popustila. Otada su se svañali i mirili bezbroj puta. Meñutim, vjerujte mi, Pariz je ovih zadnjih mjeseci na mene ostavljao dojam vražjega kotla uzavrelog strastima. Lijep je to grad, ali u njegovim se bijednim gradskim četvrtima krije mnoštvo bijednika i razbojnika kojih bismo se mogli osloboditi jedino da ih se sakupi na hrpu i spali kao stjenice. A da se i ne govori o pamfletistima i stihoklepcima čije pero ubada jače od osinjeg žalca. Pariz je preplavljen pamfletima u stihovima i prozi kao što su ovi Nečemo MazaHna! Nečemo Mazarina! Tu vrst umotvorina nazivaju mazarinade Kraljica ih čak i u svom krevetu nalazi, a ništa nije prikladnije da se nekome upropasti san i da od bijesa dobije žuticu od tih letaka nevina izgleda. Jednom riječju, čir je najzad pukao. Gospoda iz sabora su več odavna to slutili. Boječi se da kraljica ne odnese iz Pariza mladoga kralja, triput su svake večeri dolazili u velikom broju tražeči da vide lijepo dijete kako slatko spava, a u stvari, ña se uvjere da je on tu. AU Španjolka i Talijan su veliki lisci. Na sveta Tri kralja pili smo i zabavljali se na dvoru i, ništa ne sluteči, jeli tradicionalni kolač. Oko ponoči, baš bijah odlučio da s nekolicinom prijatelja povirim malo po kremama, ñobih nalog da prikupim svoje ljude i svoje kočije i da krenem prema jednim od pariških vrata, a odmah potom u SaintGermain. Stigavši, tamo

sam zatekao kraljicu s njena dva sina, dvorske gospoñe i paževe, a sav taj plemeniti svijet polijegao po slami staroga dvorca punog propuha. Dvoru se poslije pridružio i gospodin Mazarin. Otada Pariz opsjeda princ Gonde na čelu kraljevske vojska Sabor u glavnom gradu i dalje maše barjakom pobune, ali mu je ipak svega preko glave. I koañjutor pariški, princ de Conde, te kardinal Retz, koji bi htio zasjesti na Mazarinovo mjesto, i oni drže s pobunjenicima. Ja sam sam se, meñutim, stavio na Conñeovu stranu. Neobično se veselim svemu tome uzdahne stari barun. Nikad od vremena Henrika IV se nije vidjelo takvih nereda. Zastupnici i prinčevi podigli pobunu protiv kralja Francuske! Eto, i u tome se vidi utjecaj ideja što dolaze s one strane La Manchea. Ne čuje li se da je i engleski sabor digao zastavu pobune protiv svog vlastitog kralja, pa ga čak i zasužnjio? Ne samo da ga je zasužnjio nego mu i glavu položio na panj. Njegovo veličanstvo Karlo I pogubljen je u Londonu prošlog mjeseca. Koje strahote! povikaše svi prisutni, užasnuti tom viješču. Kao što možete i pretpostaviti, ta vijest nije primirila duhove na francuskom dvoru, gdje se, uostalom sada nalazi i rastužena udovica engleskoga kralja sa svoje dvoje djece. Stoga je dvor odlučio da bude okrutan i nepopustljiv prema pobunjenom Parizu. U vezi s tim sam, kao pomočnik gospodina ñe SaintMaura, poslan da novačim vojnike u Poitouu i da ih odvedeni gospodinu de Turenneu, koji je, u stvari, najsposobniji zapovjednik u kraljevoj službi. Bio bi pravi belaj, kad ne bih na svojim i vašim imanjima, dragi roñače, uspio unovačiti bar jednu regimentu i staviti je pod zapovjedništvo svoga sina. Predajte, dakle, svoje lijenčine i nepoželjne tipove, mojim narednicima, barune. Napravit čemo od njih dragane. Zar se opet mora govoriti o ratu? polako primijeti barun. Činilo se da če se prilike srediti malopomalo. Nije li prošle jeseni potpisan mir u Westfaliji koji utvrñuje poraz Austrije i Njemačke.. Mislili smo da če se malko odahnuti. No smatram da se mi u Poitouu ne smijemo tužiti, jer kad se sjetim bojišta po Pikardiji i Flandriji gdje još uvijek sjede Španjolci i gde več trideset godina...

Tamošnji se svijet več naučio reče šaljivim tonom markiz. Dragi moj, rat je nužno zlo i možda je bogohulstvo zazivati mir koji Bog neče da pošalje nama griješnicima. No pri tom se čovjek mora truditi da se nañe meñu onima koji ratuju, a ne meñu onima koji tog ratovanja posljedice trpe... Sto se mene tiče, ja sam uvijek za prvu formulu, na što mi i moj položaj daje pravo. Ali u čitavoj toj stvari za mene je vrlo neugodno što je moja supruga ostala u Parizu... s druge strane, pa da, pristala je uz sabor. Ne, ne vjerujem da je našla ljubavnika meñu onim učenim i ozbiljnim, ali dozlaboga dosadnim činovnicima. Ali izgleda da se ženama sviña spletkarenje i da ih fronda privlači. Okupile su se oko kčerke Gastona dOrleans, brata kralja Luja XIII. Preko grudiju nose plave trake i male mačeve obješene na čipkastim opasačima. Sve je to vrlo dražesno. ali sam uza sve to vrlo zabrinut zbog markize... Moglo bi joj se štogod vrlo neugodno dogoditi za jada Pulcherie. Ne. Iako se vrlo lako zanosi, ona je ipak oprezna. Moje su muke druge prirode. Jer ako joj se i desi štogod neugodno, onda če to prije pogoditi mene nego nju. Razumijete li? Odvojenost takve vrste je uvijek pogubna za supružnika koji ne voli tu odvojenost. Sto se mene tiče... Prekine ga siloviti nalet kašlja. Da bi podstakao vatru, bivši konjušar unaprijeñen u čast sobara, bacio je u kamin ogroman naramak vlažne slame. Do vraga, dragi moj bratiču poviče markiz konačno došavši do daha sad razumijem vašu želju da doñete do malo daha. Onaj smušenjak od vašeg sobara zavrijedio bi da ga se dobro išiba zelenom šibom. On je stvari uzimao s vesele strane i Anñeliki se mnogo sviñao uza sve to što se pravio suviše susretljiv. Njegove su je brbljarije u največoj mjeri zabavljale. Činilo se da se umrtvi jeni stari zamak ponovo probudio i otvorio svoja teška vrata nekom drugom svijetu punom života. Ali što je markiz bivao razgovorljiviji, sin mu se, naprotiv, sve više mrštio. Sjedeči kruto na svojoj stolici,

s plavim kovrñžama lijepo složenim na širokom čipkastom ovratniku, on je zaprepaštenim očima promatrao Josselina i Gontrana koji se, pogañajuči učinak što su ga ostavljali na mladoga kicoša, stadoše još nepristojnije vladati tako da su na kraju prstima kopali nos i češali se po glavi Njihov je bezobrazluk strašno ljutio Atiñeliku i izazivao u njoj osječaj nelagodnosti, gotovo gañenja. Več neko vrijeme se nije osječala dobro često ju je bolio želudac te joj je Pulcherie zabranila da jede prijesne mrkve što joj je bilo u običaju. Ali tu večer, poslije brojnih uzbuñenja i rastresenosti što su ih sobom donijeli nenadani posjetioci, imala je dojam da če se razboljeti. Stoga je šutjela i mirno sjedila na svojemu stocu. Svaki put. kad bi pogledala svog roñaka Filipa du Plsssisa, nešto bi je stislo u grlu, a nije znala da li zbog mržnje ili udivljenja. Ona nikad prije nije vidjela tako lijepa dječaka. Dječakove kose, s mekim čuperkom spuštenim preko čela, sjajile su se kao suho zlato u usporedbi s njenim tamnim kovrñžama koje su se činile crnima. Imao je savršene crte lica. Njegovo odijelo od finog sivog sukna ukrašeno čipkama i plavim vrpcama još je više isticalo bijelu i crvenu boju njegove puti. Da nije imao onaj tvrdi pogled izgledao bi kao kakva djevojčica. Zbog njega je čitavo veče za vrijeme večere Anñelika bila na sto muka. Pomanjkanje slugu, neudobnost njena doma sve je on to pratio podrugljivim osmijehom. JeaniaCuirasse, u ulozi majordoma, donese na stol tanjure, prebacivši ubrus preko ramena. Videči to, markiz prasne u smijeh reče kako se ubrus na taj način nosi samo kad se posluživa kralj ili prinčeve kraljevske krvi. Doda da se osječa polaskan čašču koja mu se iskazuje, ali da če se zadovoljiti bude li posluživan s večom jednostavnošču, to jest s ubrusom prebačenim prelio ruke. Konjušar htjede poslušati markiza i pokuša omotati oko dlakave ruke prljavi ubrus, ali njegova nespretnost i njegovi uzdasi samo pojačaše markizovo dobro raspoloženje kojemu se uskoro pridruži i sin. Evo čovjeka kojega bih radije video kao dragom

aego kao konobara reče markiz gledajuči JeanalaCuirassea. A što ti o tome misliš, mladiču! Zbunjen, konjušar promumlja nešto poput medvjeda, zime, svakako, nije učinio čast jeziku svoje majke. Stolnjak izvučen iz vlažnoga ormara, počeo se pusiti pod toplinom zdjela s juhom. Htijuči se pokazati revnim, jedan od slugu je stalno useknjivao sviječe i pri tom ih više puta pogasio. A da bi nevolja bila veča, dječak, poslan župniku po vino, vrati se i češuči se u neprilici po glavi, ispriča kako je župnik otišao u obližnji zaselak da istjeruje vraga iz miševa, a njegova mu služavka, Marija Jeanne, nije htjela napuniti ni onaj manji sud što ga bijaše ponio sa sobom. Neka vas ne brine ta sitnica, roñakinjo umiješa se vrlo ljubazno markiz du Plessis. Napit čemo se jabukovače, a ako mome sinu ne bude po volji, neka ne pije. Ali zauzvrat ne biste li mi pružili obavještenje o onom što sam upravo čuo. Dosta dobro razumijem narječje ovog kraja, kojim sam i ja govorio dok sam imao dojilju te sam razumio ono što reče onaj momak. Naime, župnik je otišao da istjeruje vraga iz miševa.. Kakva je to priča? Ništa neobično, bratiču. Stanovnici obližnjeg zaselka se odnedavna stadoše žaliti da im štakori žderu rezervne zalihe žita. Župnik je sigurno otišao tamo da blagoslovljenom vodom i molitvama, koje se pri tom govore, istjera iz tih životinja zle duhove kako više ne bi ljudima nanašale štetu. Markiz je neko vrijeme u čudu promatrao Armanda de Sancea, a potom se opusti na stolici i počne se smijuljiti. Nikad nisam čuo nešto tako smiješno. Treba da o tome pišem gospoñi de Beaufort. Dakle, da bi se potamanilo miševe, škrape ih blagoslovljenom vodom? A što je u tome smiješno? usprotivi se barun. koji je počeo gubiti strpljenje. Svako zlo je djelo zlih duhova koji se uvlače u životiije da bi naškodili ljudima. Prošle su godine gusjenice napale jedno oñ mojih polja. Pozvao sam svečenika da ih očisti od zlih duhova. I što je bilo?

Poslije par dana je nestalo gusjenica. Kad više nisu imale što proždrijeti. Gospoña de Sance, koja je smatrala da žena treba da čedno šuti, nije se mogla suzdržavati več uze govoriti u obranu svoga vjerovanja, jer joj se činilo da je njena vjera u pitanju. Ne vidim, roñače, zašto na štetne životinje ne bi utjecali sveti čini. Zar nije pisano u Svetom pismu da je sam naš Spasitelj naredio zlim dusima da uñu u krdo svinja? Našem je župniku mnogo stalo do tih molitava. A koliko mu plačate za svako istjerivanje zlih duhova? S malim se zadovoljava i kadgod ga se zove, odmah dotrči ne žaleči truda. Ovaj put Anñelika uhvati začuñen pogled što ga je markiz izmijenio sa svojini sinom. Učinilo joj se da taj pogled kaže ovi su jadni ljudi, zaista, preko svake mjere glupi Treba da razgovaram s gospodinom Vincentom o tim seljačkim običajima ponovo se javi markiz. Taj če se čovjek, koji je osnovao poseban red sa svrhom da poučava seosko svečenstvo, taj če se jadni čovjek razboljeti. Ti su redovnici uzeli sebi za zaštitnika sv. Lazara, te su se po njemu i nazvali lazaristima. Po trojica obilaze sela da propovijedaju i poučavaju župnike po našim selima kako se misa ne počinje s očenašom i kako ne bi smjeli spavati sa svojim služavkama. Pothvat, zaista, neobičan, ali gospodin Vincent je pristalica crkvene reforme kroz samu crkvu. Ta mi se riječ ne sviña previše! poviče stari barun. Beforma, uvijek samo reforma! Vaše miječi imaju protestantski prizvuk, roñače. Od toga pa do izdajstva kralja, bojim se da je samo jedan korak. A što se tiče tog vašeg gospoñina Vincenta, makar i posvečeno lice bio, po onome što sam o njemu razumio i čuo da se šprica, njegovi postupci smrde na krivovjerstvo i Rim bi morao biti na oprezu. A ipak to nije smetalo njegovo veličanstvo kralja Luja XIII da ga u trenutku svoje smrti postavi na čelo Savjeta savjesti. A što mu je sad to? Lakim pokretom prsta gospodin ñu Plessls nañignft

svoje čipkaste rukave. Kako da vam to objasnim? Prilično zamršena stvar. Savjest kraljevstva! Gospodin Vincent de Pauli je savjest kraljevstva. On gotovo svaki dan viña kraljicu i svi ga prinčevi primaju. Uza sve to, jednostavnijeg i veselijeg čovjeka valjda i nema. Njegova je namisao vodilja da se bijeda može liječiti i izlije čiti a velikani ovoga svijeta mu moraju pružiti ruku da je potisne. Utopije! razdraženo se umiješa tetka Jeanne. Za siromaštvo se može kazati ono isto što ste vi maloprije kazali za rat, to jest da je zlo kojim nas Bog kažnjava zbog istočnog grijeha. Suprotstaviti se toj kazni, znači pobuniti se protiv Božjeg učenja! Gospodin Vincent bi vam odgovorio, moja draga gospoñice, da ste vi odgovorni za sva zla koja vas okružuju. I poslao bi vas bez premišljanja da dobrotom i hranom priskočite u pomoč svojini najsiromašnijim seljacima i pri tom bi vas upozorio, ukoliko biste o njima sudili, upotrijebit ču njegove riječi, kao previše grubim i zemaljskim stvorovima, da samo okrenete medalju s druge strane i opazili biste Kristovo izmučeno lice. I tako je taj vrag od čovjeka uspio u svoje milosrdne redove privuči gotovo sve visoke ličnosti kraljevstva. Pa čak i ja, kakvoga me ovdje vidite doda markiz sažaJjivim tonom kad sam boravio u Parizu, dvaput sam išao u opču bolnicu sedmično da bolesnicima dijelim i raznosim hranu. Vi nikad nečete prestati da me začuñujete poviče stari barun srdeči se. Zaista, plemiči vašega kova ne znaju što bi još izmislili da bi obeščastili svoje grbove. Moram, na žalost primijetiti da se svijet okrenuo naglavce stvara se svečenike da bi poučavali druge svečenike, dolazi ovamo čovjek razuzdan, kao što ste vi, gotovo razvratan i drži propovijedi o moralu poštenoj i zdravoj obitelji kakva je naša. E to više ne mogu podnijeti! Sav izvan sebe starac se digne, a buduči da su s večerom bili gotovi, ostali se ugledaju na nj. Anñelika koja nije ništa ni okusila, izvuče se iz sobe. Bilo joj je hladno i podilazili su je srsi. Sve što bijaše čula uzmutilo joj se u glavi kralj u slami, pobunjeni sabor, velika gospoda koja dijeli hranu bolesnim siromasima, Pariz, svijet nabijen životom i privlačnošču. Usporeñujuči svoj

život sa svim tim uzbudljivim i zanosnim dogañajima, njoj, Anñeliki, se činilo da živi zatvorena u nekakvu grobu. Odjednom se povuče u jedan kut hodnika. Njen roñak Filip proñe pored nje a da je nije ni vidio. Čula je kako se popeo na gornji kat i kako zove svoje sluge koji su pri svjetlu nekoliko sviječa pripremali sobe za svoje gospodare. Mladič je svojim krastavim glasom bijesno vikao Upravo nečuveno! Nitko se od vas nije pobrinuo da se na posljednjem odmorištu opskrbite sviječama. Ta mogli ste se i sami dosjetiti da u ovim krajevima Bogu iza leña takozvani plemiči ne vrijede više od njihovih seljaka. Jeste li bar ugrijali voñu za moje kupanje? Netko mu od ljudi odgovori, ali Anñelika nije čula što. Nato Filip ponovo reče mireči se sudbinom Utoliko gore. Okupat ču se u kablu! Za svu sreču, moj mi je otap kazao da dvorac Plessis raspolaže s dvije firentinske kupaonice. Jedva čekam da več jednom stignemo. Čini mi se da mi miris ovog plemena de Sance nikad neče iziči iz nosa. E, ovo češ mi platiti, pomisli. Anñelika. Pri svjetlosti sviječe što je s podupirača osvjetljavala predsoblje vidje ga kako silazi. Kad joj se približio, ona iziñe iz mraka ispod zavojitih, stepenica. Kako se usuñujete svojim lakejima govoriti o nama onako uvredljivim riječima? upita jasnim glasom koji odjekne ispod svodova. Nije vam, dakle, nimalo stalo do dostojanstva plemstva? To je, nema sumnje, u vezi s činjenicom da korijen vučete od kraljevskog kopileta.A u našim žilama teče čista krv. čista kao što vam je koža prljava odgovori mladič ledenim glasom. Iznenada mu se Anñelika baci u lice s isukanim noktima. Ali dječak je gotovo muškom snagom zgrabi za zglavke i silovito odgurne prema zidu. Potom se udalji odmjerenim korakom. Sva omamljena, Anñelika osjeti kako joj srce ludo tuče. Neki nepoznat osječaj, mješavina očaja i stida, gušio ju je u grlu. Mrzim ga, mislila je. Osvetit ču se jednoga dana.

Sagnut če se preda mnom i pitati proštenje. Ali u tom je trenutku ona bila samo bijedna djevojjica koja je živjela u sjeni starog i vlažnog zamka. Zaškripaše vrata i Anñelika razabra ogroman lik staroga Guillaumea koji je ulazio u hodnik noseči dva vedra kipuče vode da bi se mladi gospodin mogao okupati. Kad ju je opazio, zaustavi se. Tko je tu? Ja odgovori Anñelika na njemačkom. Kad je bila sama sa starim vojnikom, govorila je uvijek tim jezikom koji ju je on naučio. Sto radite? upita stari Guillaume takoñer njemački Hladno je. Idite u dvoranu gdje se vaš stric markiz naveliko raspričao. Nasmijat čete se za čitavu godinu. Mrzim te ljude reče Anñelika mračna izgleda. Bezobrazni su i potpuno drugačiji od nas. Uništavaju čega se god dodirnu, a potom nas ostave same i praznih ruku, dok oni odlaze u svoje divne dvorce krcate svim i svačim. Sto ti je, kčeri moja? polako upita stari Lutzen. A ne bi li vaša duša prešla preko poneke šale? Anñeliku je sve više hvatala nelagodnost. Hladni joj je znoj izbio na sljepoočicama. Guillaume, ti nikad nisi bio ni na kakvom prinčevom dvoru, ali ipak mi reci kad se čovjek namjeri ma zlobnika i plašljivca u istoj sobi, što mu je činiti? Čudnovato pitanje za jednu djevojčicu! A kad me več pitate, odgovorit ču da pakosnika valja ubiti, a plašljivca pustiti da pobjegne. Pošto je časak promislio doda, ponovo dohvativši vedra Ali vaš roñak Filip nije ni pakosnik ni plašljivac. On je samo zelen, i to je sve... Tako, čak ga i ti braniš? poviče Anñelika kreštavim glasom. Cak i ti? Zato što je lijep... što je bogat... Nekakav gorak okus je osječala u ustima. Zatetura i Jdiznuvši duž zida, sruši se u nesvijest. Anñelikina je bolest bila potpuno prirodna pojava.

U pogledu znakova što ih je ta bolest ispoljavala, a koji bijahu previše zabrinuli djevojčicu, gospoña de Sancš ju je umirila i obavijestila da če joj se ti znakovi javaljati svaki mjesec, sve do poodmakle dobi. I svaki ču se mjesec onesvijestiti? pitala je Anñelika čudeči se kako to da nije prije primijetila takozvane obavezne nesvjestice žena meñu kojima je živjela. Ne. Ovo je bio puki slučaj. Oporavit čete se i vrlo brzo naviči na svoje novo stanje. Ali dugo je to do poodmakle dobi! uzdahne djevojčica. Jer kad ostarhn više se neču moči uspinjati na stabla. Vi se možete i dalje do mile volje uspinjati na stabla odgovori gospoña de Sance koja je s mnogo obzirnosti pristupala odgoju svoje djece te je, čini se, njoj odmah bilo jasno za čim Anñelika žali. Ali kao što i sami shvačate, sad vam se pruža prilika da se okanite nekih svojih postupaka koji ne priliče vašoj dobi i vašem položaju djevojke plemenitog porijekla. Zatim joj je pričala o radosti žene da raña djecu i o kazni što je visila nad glavama svih žena zbog grijeha njihove pramajke Eve. Dodajmo to bijedi i ratu, pomisli Anñelika. Ležeči ispod pokrivača, slušajuči romon kiše što je vani lijevala, tijelo joj je preplavio osječaj sreče. Osječala se slabom, a u isto vrijeme i starijom. Imala je dojma da se ukrcala na palubu broda koji se udaljava od poznate obale i plovi u susret nekoj drugoj sudbini. S vremena na vrijeme mišlju se vračala Filipu i pri tom je stiskala zube. Poslije nesvjestice položili su je u krevet i nad njom je bdjela tetka Pulcherie. Stoga nije ni primijetila odlazak markiza i njegova sina. Ispričali su joj da se nisu dugo zadržali u Monteloupu. Filip se tužio da od stjenka nije mogao spavati. A moja molba kralju upita barun de Sance a trenutku kad se njegov mnogo poštovani roñak peo u kočiju jeste li mu je uspjeli predati? Moj dragi, predao sam mu je, ali vjerujem da vam je uzalud nadati se nekoj koristi od nje. Kraljevsko je dijete u ovom trenutku siromašnije od nas i nema, tako

rečii čak ni krova pod koji bi sklonilo glavu. A zatim doda prezrivo Pričali su mi da se zabavljate uzgajanjem krasnih mazgi. Pa prodajte koju. Porazmislit ču o vašem savjetu odgovori Armanñ de Sance podrugljivim tonom što je zaista rijetko radio. Jedno je sigurno plemiču je danas bolje prihvatiti se nekog posla nego računati na velikodušnost svijeta sebi ravnog. Posla! Zaboga, ružne li riječi! poviče markiz kitnjasto odmahnuvši rukom. Pa ostajte mi zbogom, dragi roñače. Pošaljite, dakle, svoje sinove u vojsku, a u moju regimentu svoje seljake čvrste grañe. Zbogom. Primite bezbroj poljubaca. Kočija se poskakujuči udalji. Fina gospodska ruka je neko vrijeme mahala kroz vrata. Stari je zamak ponovo utonuo u tišinu polja. Anñelika je s prozora gledala u pravcu iz kojega su s,tizali putnici i odjeci iz daleka svijeta prodavači pokučarci zimi, glava pokrivenih šubarama i u društvu mršavih pasa, debeli trgovci sa svojom živinom magarcima ili konjima. Gospoda du Plessis više nisu navratili. Doznalo se da su priredili nekoliko zabava, a zatim da se spremaju na put u lldeFrance s novom vojskom. Narednici koji su novačili prošli su i kroz Monteloup. U dvorcu, JeanulaCuirasseu i još jednom, momku s barunova posjeda raspalila je maštu slava što ju je budučnost držala u pričuvi za kraljeve dragone. Dojilja Fantina se gorko rasplakala prilikom sinovljeva odlaska. Nije bio loš, a sad če postati lisac vašega kova rekla je starom Guillaumeu Liitzenu. Ta to mu je u krvi, draga moja. Nije li mu možda otac bio neka vojničina? Sto su dani više prolazili, u dvorcu Monteloup je ušlo u običaj da se kaže bilo je prije ili bilo je poslije posjete markiza du Plessisa, kad bi se raspredali prošli dogañaji. VII POSJETA ČOVJEKA U CRNOM BIJEG ANBELIKINA BRATA U AMERIKU

Poslije toga stiže u dvorac crni čovjek. Taj se dogañaj zasjekao Anñeliki u pamčenje i dublje i dulje. Umjesto da uništi i pozlijedi kao što su učinili prethodni posjetitelji, on je svojim čudnim riječima djevojci ucijepio nadu koja če je pratiti čitava života, jednu nañu tako duboko ukorijenjenu u njoj da joy je, u trenucima klonuča i tuge s kojima se kasnije upoznala, bilo dovoljno zatvoriti oči da oživi romon kiše one proljetne večeri u kojoj se on pojavio u dvorištu zamka. Anñelika se kao obično nalazila u kuhinji. Oko nje su se igrali Denis, Marija Agneza i mali Albert. Novoroñenče je ležalo u kolijevci pored ognjišta. Djeca su kuhinju smatrala najljepšim dijelom kuče. Vatra je stalno gorjela i gotovo nikad nije u njoj bilo dima, jer je pokrov nad ogromnim ognjištem bio vrlo visoko postavljen. Svjetlost od vječitog plamena igrala je i odražavala se na crvenim dnima tiganja i velikim zdjelama od masivnog bakra koje su visile po zidovima. Divlji i maštanjem zanesen Gontran često je čitave sate promatrao blistanje tih odsjeva u kojima mu se činilo da vidi čudna priviñenja, a Anñelika je u tome opet nazirala zaštitničke duhove Monteloupa. Onu večer je Anñelika pripremala zečju paštetu i več joj bijaše dala oblik torte i rezala isjeckano meso. Uto izvana dopre topot kopita. To se vaš otac vratio reče tetka Pulcherie. Mislim, Anñeliko, da bi bilo pristojno da se pojavimo u salona Ali poslije kratkotrajne šutnje, za kofe jerojafiio, konjanik bijaše sjahao s konja, na vratima zarilika zvonce. Ja ču otvoriti poviče Anñelika. I poleti, ne obaziruči se na posuvračene rukave preko mišiča bijelih od brašna, i primijeti, kroz kišu i večernju izmaglicu čovjeka visoka i mršava, umotana u ogrtač niz koji je cijedila voda. Jeste li sklonili konja poviče ona. Ovdje se životinje vrlo lako prehlade. U blizini su močvare pa je zrak vrlo vlažan. Hvala vam, gospoñice odgovori stranac, skine

širok šešir od pusta i duboko se pokloni. Ja sam, eto, i ne pitajuči, a po običaju putnika, i svog konja i prtljag odmah spremio u vašu štalu. Prolazeči večeras u blizini zamka Monteloup, utvrdio sam da sam još daleko od svog cilja pa sam pomislio da gospodina baruna zamolim da mi pruži gostoprimstvo za ovu noč. Po njegovu odijelu od debelog crnog sukna ukrašenog bijelim ovratnikom, Anñelika pomisli da se radi o sitnom nekom trgovčiču ili seljaku odjevenom u blagdanje odijelo. Ali njegov se naglasak razlikovao od naglaska u tom kraju i doimao se pomalo tuñinski To ju je prilično zbunilo, a bunila ju je i otmjenost njegova govora. Moj se otac još nije vratio, ali samo doñite u kuhinju, ovdje je toplo. Poslat čemo slugu da osuši vašega konja. Baš u trenutku kad je pred pridošlicom ulazila u kuhinju, njen brat Josselin se pojavio na vratima za služinčad. Sav blatnjav, lica crvena i prljava, po podu je vukao nerasta kojega je ubio udarcem lovačkoga koplja. Dobar lov, gospodine? upita stranac vrlo uljudno. Josselin ga odmjeri ne previše ljubaznim pogledom i odgovori gunñanjem. Zatim sjedne na jednu stolicu i noge pruži prema vatri. Pridošlica se takoñer smjesti u kut ognjišta, ali mnogo skromnije i uze tanjur juhe koji mu Fantina bijaše pružila. On objasni da je porijeklom Francuz, buduči da je roñen u okolici Secoundignvja, ali da je proboravivši mnoge godine na putovanjima, na kraju govorio svoj vlastiti jezik sa stranim naglaskom. Ali ubrzo če govoriti kako treba, tvrdio je. Iskrcao se u La Rochelleu, nema tome ni tjedan dana. Na te riječi Josselin podiže glavu i pogleda ga sjajnim očima. Djeca ga okruže i starnu ga zasipati pitanjima. U kojima ste sve zemljama bili? Je li daleko? Čime se bavite? Ne bavim se ničim odgovori neznanac. Vjerujem da bi mi se u ovom trenutku najviše sviñalo prokrstariti Francuskom uzduž i poprijeko i pričati o svojim pustolovinama i o svojim putovanjima svakome tko hoče

da sluša. Kao pjesnici, kao trubaduri u srednjem vijeku? iupita Amñelika kojoj je ipak nešto ostalo u glavi od svega onoga čemu ju je učila tetka Pulčhšrie. Tako nekako, samo što ja ne znam pjevati, a niti stihove slažem. Ali umio bih divne stvari ispričati o zemljama gdje vinova loza raste a da je nitko ne sadi. Grozdovi vise po stablima gustim kao šuma, ali stanovnici ne znaju kako se pravi vino. Bolje da je tako, jer Noe se opio, a Gospod ne želi da se svi ljudi pretvore u svinje. Još ima nevina svijeta na ovoj zemlji. Mogao bih vam ispričati i o beskrajnim ravnicama gdje možeš doči do konja ako iza litice čekaš na prolaz divljega čopora koji uzagrepce jezdi razvijorenih griva. Baciš dugi konopac s omčom na kraju i eto ti konja. A je li ga lako pripitomiti? Ne uvijek smiješeči se odgovori neznanac. Anñeliki odjednom bi jasno da se taj čovjek vrlo rijetko smije. Moglo mu je biti četrdeset godina, a iz pogleda mu je izbijala upornost i zanos. A da li se u te zemlje stiže morem? ne uvjeren sasvim upita šutljivi Josselin. Treba preploviti preko oceana. Tamo, u unutrašnjosti ima jezera i protiču rijeke. Domoroci imaju put kao bakar crvenu. Glavu ukrašuju ptičjim perima, a plove u čamcima napravljenim od životinjskih koža. Bio sam i na otocima gdje žive ljudi crne puti. Hrane se trstikom debelom kao ljudska ruka zovu je šečernom trstikom, a stvarno se od nje i dobiva šečer. Tamo prave nekakvo gusto piče, jače od rakije napravljene od pšeničnog zrnja, samo što ne opija toliko več čovjeka razveseli i ojača, a to su piče nazvali rum. Jeste li ponijeli sa sobom tog čudesnog piča? upita Josselin. Imam jednu bocu u bisagama na svom sedlu. Ali sam mnogo buradi ostavio kod svog roñaka koji živi u La Rochelleu koji se od njih nada dobroj zaradi. Njegova stvar. Ja nisam trgovac. Ja sam samo putnik, goni me znatiželja da vidim druge zemlje, goni me želja da upoznam mjesta gdje nitko ne trpi od gladi i žeñi i gdje se

čovjek osječa slobodnim. Tamo sam shvatio kako su svemu zlu krivi ljudi bijele puti, jer ne slušaju riječ Gospodnju, več je izobličuju. Gospod nije naredio da se ljudi ubijaju i uništavaju, več da se ljube. Kuhinjom ovlada šutnja. Djeca nisu bila naučena na tako neobične govore. Dakle, život je u Americi savršeniji nego u našim krajevima gdje Bog vlada od pamtivijeka? iznenada upita Raymond svojim mirnim glasom. I on se bijaše približio i u njegovu pogledu Anñelika zapazi izraz sličan neznančevu. Ovaj ga pažljivo osmotri. Teško je na istoj vagi izmjeriti dva sasvim različita savršenstva staroga i novoga svijeta, dragi moj dječače. Sto da vam odgovorim? U Americi se živi potpuno drugačijim životom. Veliko gostoprimstvo vlada meñu ljudima bijele puti. Nitko ne govori o plačanju. Uostalom, u nekim krajevima novac uopče i ne postoji i živi se od lova, od ribe, od trampe koža i staklenih predmeta. A što je s poljodjelstvom? Sad se u razgovor umiješala Fantina Lozier, što ona nikad ne bi učinila u prisutnosti odraslih gospodara. Ali i nju je mučila znatiželja isto tako kao i djecu. Poljodjelstvo? Na otocima koji su nazvani Antili crnci se nešto malo bave ratarstvom. U Americi, crvenokošci ne obrañuju zemlju več žive skupljajuči voče i izdanke. U nekim se krajevima gaji krumpir koji u Evropi zovu gomoljkom, a ovdje još nije poznat. Ali zato ima svakakvoga voča ima krušaka koje su, u stvari, pune maslaca, a ima i stabala s kruhom. Stabala s kruhom? Znači da njima nije potreban mlinar! poviče Fantina. Dakako da ne treba. Utoliko manje što tamo u izobilju raste kukuruz. U drugim krajevima svijet žvače nekakvu koru ili kokosove orahe. Poslije toga ne moraju čitav dan ništa ni jesti ni piti. A možeš se prehraniti i nekom vrsti bademove kreme, kakaom, koja se miješa sa šečerom. A piju ekstrakt od boba koji nazivaju kafom. U pustinjskim krajevima ima palmina i aga vina soka. Ima životinja A može U se čovjek baviti obalnom trgovinom u tim vašim zemljama? prekine ga Josselin.

Neki iz Dieppea se bave time, a ponetko čak i iz ovih krajeva. Moj roñak radi za jednog brodovlasnika koji otprema ponekad brodove za Franjevačku obalu, naime tako su taj kraj zvali u vrijeme Franje I. Znam, znam nestrpljivo ga prekine Josselin. Znam takoñer da Olonezi ponekad plove za Novu Zemlju, a Sjevernjaci za Novu Francusku, ali izgleda da su to hladni krajevi koji ne privlače svijet. U stvari, Champlain je poslan u Novu Francusku još 1608. i tamo ima mnogo Francuza. Ali to je hladan kraj i život je vrlo težak. Kako to? Teško je to objasniti. Možda su tome krivi francuski jezuiti. Vi ste protestant, nije li tako? živo poviče Raymond. Pogodili ste. U stvari, ja sam pastor, ali bez župe i uglavnom putujem. Onda ste pokucali na kriva vrata naceri sa Josselin. Vjerujem za svoga brata da su ga snažno privukli stega i duhovne vježbe jezuitskog reda koji vi ovdje optužujete. I na um mi ne pada da ga zbog toga grdim odgovori hugenot i pri tom mahne rukom U potvrdu svojih riječi. Tamo sam mnogo puta sretao oce jezuite koji su se probili u unutrašnjost hrabrošču i odricanjem dostojnim apostola. Za neka plemena u Novoj Francuskoj nema večeg heroja od oca Joguesa, mučenika kojega su Irokezi strašnom smrču umorili. Ali svatko je slobodan u svojoj savjesti i u svojim uvjerenjima. Vjere mi odgovori Josselin ne mogu s vama raspravljati o tom pitanju, jer počinjem pomalo zaboravljati latinski. Ali zato moj brat govori izvrsno latinski, bolje nego francuski... Jedno od največih zala koje razdiru našu Francusku poviče ipastor jest da se čovjek više ine može moliti svome Bogu, Bogu svijetova, na svom materinjem jeziku i iz dubine vlastitoga srca, več se mora služiti onim čarobnjačMm vračanjem na latinskom... Anñeliki bi žao što se više ne govori o morskim strujama i o brodovima punim crnačkog robija, o neobičnim životinjama te zmijama i ogromnim gušterima u kojih su zubi kao u štuke, kadri da razderu vola. Da se više ne priča o kitovima velikim kao laña.

Nije ni primijetila da je dojilja izišla iz kuhinje i ostavila pritvorena vrata, te su čuli nečiji šapat, a zatim glas gospoñe de Sance koja reče vjerujuči da je u kuhinji ne čuju Protestant ili ne, kčeri moja, taj je čovjek naš gost i ostat če ovdje koliko bude htio. Malo poslije toga barunica u Hortenzijinoj pratnji uñe u kuhinju. Pridošliča joj se vrlo uljudno pokloni, ali niti joj je poljubio ruku niti se presamitio od pustog klanjanja. Anñelika pomisli za nj da je sigurno pučkog porijekla, ali joj je bio simpatičan iako je bio hugenot i doimao se donekle kao zanesenjak. Ja sam pastor Rochefort predstavi se. Putujem za Secounñignv, gdje sam roñen, ali put je dugačak pa sam pomislio da se malko odmorim pod vašim gostoljubivim krovom, gospoño. Gospodarica kuče ga je uvjeravala da če biti dobro primljen pod njihovim krovom, i mada su svi uvjereni katolici koji vrše svoje vjerske dužnosti, to ih neče priječiti da budu trpeljivi, kao što je preporučio dobar kralj Henrik IV. Tome sam se i nadao, gospoño, ulazeči ovamo ponovo uze riječ pastor još dublje se poklonivši. Naime, moram vam priznati da su mi neki prijatelji u povjerenju rekli da več mnoge godine držite slugu protestantske vjere. I tako sam najprije potražio njega, Guillaumea Liitzena, i on me je uvjerio da čete me nočas primiti na konak. U to budite sigurni, gospodine. Pa i više dana možete ostati ovdje ako vam se bude sviñalo. Moja jedina želja je da služim Gospodu svim onim čime mu mogu služiti. On me je naputio dobro, iako moram priznati da bih u prvom redu želio vidjeti vašega muža... Dolazite s nekom porukom k mojemu mužu? čudila se gospoña de Sance. Prije s nalogom, nego porukom. Dozvolite mi, gospoño, da to njemu saopčim. Pa svakako, gospodine. Uostalom, čujem topot njegova konja. Malo potom uñe barun Arrnand. Vjerojatno je bio

obaviješten o neočekivanoj posjeti.. No ne pokaza se ljubazan s gestom kao što je uvijek bio. Izgledao je zbunjen, uznemiren. Je li istina, gospodine pastore, da dolazite iz Amerike? upita poslije uobičajenog pozdrava. Tako je, gospodine barune. Rado bih s vama izmijenio nekoliko riječi nasamu. Vi znate o kome. Pst! odrešito ga zaustavi Armand de Sance zagledavši se u. vrata nemirnim pogledom. I nekako navratnanos izjavi kako njihova kuča stoji aia raspolaganju gospodinu Rochefortu i kako može bez sustezanja sobarirna narediti da mu donesu sve što bi trnu ustrebalo da bi se što udobnije osječao. Večera če biti gotova za jedan sat. Pastor mu zahvali i uz to doda neka mu dozvole da se povuče kako bi se malo umio. BSva ona kiša što je po njemu pala mu nije dovoljna? pomisli Anñelika. Ti su hugenoti zaista čudan svijet! I pravo je kad se kaže da nisu kao drugi. Pitat ču Guiilaumea da li se i on stalno pere. No možda je pranje sastavni dio njihovih vjerskih obreda. Zbog toga oni cesto imaju onaj pokisli izgled ili pak vrlo osjetljiv kao Liutzen. Koža dm je kao ostrugana. Bitče da ih to boli... Oni su kao i onaj dripac Filip koji stalno osječa potrebu da se pere. To vječito briganje o samotna sebi i njega če odvuči meñu krivovjerce. Možda če svršiti na lomači, a to je i zaslužio! Pridošlica sa uputi k vratima za gospoñom de Sance koja ga je Mjela otpratiti do sobe odreñene za nj, ali ga Josselin dosta grubo zgrabi za ruku. Još samo riječ, pastore. Da bi se čovjek nečim mogao baviti u tim američkim zemljama, mora, bez sumnje, biti vrlo bogat, ili mora kupiti ovlaštenje da može ploviti, ili mora u najmanju ruku imati neki zanat. Dijete moje, Amerika je slobodna zemlja. Nitko te ništa ne pita ali raditi se mora, mnogo i naporno, i braniti se takoñer. Tko ste vi, strance, i kojim pravom nazivate ovog mladiča svojim djetetom, i to u prisustvu njegova oca i mojem, a ja sam mu djed? odjekne podrugljivi glas staroga baruna. Ja sam pastor Kochelor gospodine barune, aK.

bez župe i samo sam na prolazu ovdje. Hugenot! zaurla starac. Koji osim toga dolazi iz onih prokletih zemalja... Stoječi na pragu i oslonjen o štap ispruži se u. svoj svojoj visini. Ipak se pobrinuo da prethodno skine dug i širok plašt u koji se zimi zamatao. Anñeliki je njegovo lice izgledalo bijelo kao i njegova brada. Ne znajuči ni sama zašto nekako se prestrašila i stoga se hitro umiješa. Djede, ovaj je gospodin sasvim pokisao i mi smo ga pozvali da se osuši. On nam je pričao vrlo uzbudljive dogañaje... Neka. Ne krijem da se divim neprijatelj evo hrabrosti, a kad otvoreno kaže tko je, treba se prema njemu odnositi s poštovanjem Gospodine, ja ovamo ne dolazim kao neprijatelj. Poštedite me svojih krivovjerskih prodika. Nisam nikada uzimao učešča u rasprama koje nisu dostupne starom vojniku. Ipak, moram vam reči da u ovoj kuči ne postoji duša koju biste mogli obratiti! Pastor neprimjetno uzdahne. Istinu ču vam reči. Nisam se vratio iz Amerike kao propovjednik koji bi htio nekoga obratiti. Nama vjernici i znatiželjnici pristupaju slobodno. Vrlo mi je dobro poznato da su članovi vaše obitelji gorljivi katolici i da je prilično teško obratiti ljude čije se vjerovanje temelji na prastarom praznovjerju, a traže da im se prizna da su oni jedini nepogrešivi. Time, dakle, priznajete da svoje pristaše ne vrbujete meñu poštenim svijetom, več meñu kolebljivcima. meñu razočaranim castoljupcima, meñu raspopima koji su sretni videči kako se blagosilja njihova razuzdanost? Gospodine barune, vi ste suviše nagli u svojim sudovima odgovori pastor čiji glas je bivao sve tvrñi. Časne osobe i visoki prelati katoličke vjeroispovijesti su prigrlili naše učenje. Niste naveli ništa što mi več odavna nije poznato. Oholost i najbolje obara. Ali prednost je nas katolika što nas u našim molitvama podupire čitava crkva, što šnas podupiru naši sveci i naši mrtvi, dok vi, u vašoj oholosti niječete to posredovanje i tobože saobračate sa samim Bogom.

Papisti nas optužuju s oholosti, ali oni sami vjeruju da su nepogrešivi i za se svojataju pravo da nad drugima vrše nasilja. Ja sam otputovao iz Francuske nastavi pastor gluhim glasom 1629. godine. Vrlo mlad sam se izvukao iz opsjednutog La Rochellea, opkoljenog sa svih strana vojskom gospodina Richelieua. Potpisivao se mir u Alesu koji. je protestantima branio pravo ña drže utvrñene gradove! Ta bilo je i vrijeme. Pretvarali ste se malopomalo u državu u državi. Priznajte da vam je bio cilj istrgnuti sve zapadne i centralne oblasti Francuske ispod kraljeve vlasti. Nije mi poznato. Bio sam u to vrijeme isuviše anlañ a da bi ini bile poznate tako važne namjere. Shvatio sam jedino da su nove odluke bile u suprotnosti s Nantskajn ediktom kralja Henrika IV. Po svom povratku, srca ispunjena gorčinom, primijetio sam da se nije prestalo osporavati i iskrivljavati njegove glavne tačke oštrinom s kojom se mogu uporediti jedino podvale kazuista i sudaca. To su nazvali minimalnim ispunjavanjem edikta. Tako sam doznao da su protestanti prisiljeni noču pokapati svoje mrtve. Zašto? Zato što u ediktu nigdje nije izričito rečeno da se ukop jednog protestanta može obaviti danju. Dakle, mora se obaviti moču. Pa to je nešto što bi se moralo sviñati vašoj poniznosti podrugljivo se naceri stari vlastelinčič. A kako je protumačen članak 28. koji protestantima daje pravo da otvore škole u svim mjestima gdje im se dozvoljava ispovijedati njihovu vjeru? Buduči da edikt ne govori o školskim predmetima, niti o broju učitelja, ni broju razreda za svaku vjeroispovijest, odlučeno je da u svakoj školi i u svakom mjestu bude samo jedan učitelj. Tako sam imao prilike vidjeti da u Mareimesu šest stotina protestantske djece imaju pravo samo na jednog učitelja. Eh, eto do kakve je podmuklosti dovela lažna dijalektika stare crkve! snažnim glasom je predbacivao pastor. Nasta grobna šutnja. Amñelika primijeti da je njena djeda inače čovjeka ispravna pravedna duha, ponešto zbunilo iznašanje činjenica koje imu nisu bile nepoznate. Iznenada se javi Havmond mirnim glasom. Gospodine pastore, ja nisam u stanju ocijeniti

tačnost istrage koju ste vi vodili u ovoj zemlji o nekim zloupotrebama nepomirljivih pobornika katoličke vjeroispovijesti A zahvalan sam vam što niste spomenuli slučajeve kupovanja obračenja.. Ali treba da znate da se u povodu tih pretjerivanja njegova svetost papa više puta osobno zalagao kod francuskog visokog svečenstva i kod kralja. Službena i tajna povjerenstva obilaze zemljom da bi se ispravile nepravde koje se mogu utvrditi. Dapače, uvjeren sam da bi večina stvarno primiječenih nepravdi bila ispravljena kad biste se pojavili u Rimu i vrhovnom svečeniku podnijeli tačne podatke o svojem istraživanju Mladiču, nije na meni da poboljšavam vašu crkvu oštrini mu tonom odgovori pastor. Eto, gospodine pastore, to čemo mi učiniti sami, i neka vam ne bude žao poviče mladič u nenadanom izljevu žara. Bog če nas nadahnuti! Anñelika je u čudu gledala svog brata. Ni u snu nije pomišljala da je pod njegovim smiješnim i pomalo prijetvornim izgledom tinjala tolika strast. Sad se pastor smeo. Da bi sve skupa nekako izvukao iz neprilike, barun Armand reče bezazleno se smiješeči Slušajuči vaše raspre, sjetio sam se kako več dulje vremena žalim što i ja nisam hugenot. Priča se, naime, da i do tri tisuča li vara može dobiti plemič koji se obrati na katoličku vjeru. Stari barun skoči kao oparen Poštedite nas, sine, svojih neslanih šala. Nisu baš na mjestu u prisustvu jednog protivnika. Pastor uze sa stolice svoj još uvijek mokar ogrtač. Nisam došao ovamo kao protivnik. Imao sam obaviti jedno poslanstvo u dvorcu baruna de Sancea. Donio saan poruku iz daleke zemlje. Htio sam o tome nasamu govoriti s barunom Arrnanñom, ali vidim da je u vašoj obitelji običaj da otvoreno govorite o vašim poslovima. Sviña mi se taj sistem. Tako su radili sveti oci i apostoli. Anñelika primijeti da je djed postao bljeñi od jabučice svoga štapa i da se oslonio o dovratak. Bijaše joj ga žao. Htjela je zaustaviti riječi što su imale uslijediti, ali je pastor več zborio Gospodin Antoine od Riñouea de Sance, vaš sin,

kojega sam imao čast sresti u Floridi, zamolio me da svratim u zamak gdje je roñen i da se raspitam o njegovoj obitelji kako bih ga po svom povratku inogao o njoj obavijestiti. Eto, svoj sam zadatak izvršio... Stari plemič mu se približi polako koračajuči. Napolje! vikne drhtavim i promuklim glasom. Dok budem na životu, nikad neče biti izgovoreno ime moga sina koji je iznevjerio svoga Boga, svoga kralja i svoju domovinu. Napolje, kažem vam. Za hugenote nema mjesta u mojoj kuči! Idem mirno reče pastor. Ne! Ponovo se javi Ravmond. Ostanite, gospodine pastore. Ne možemo vas pustiti u kišovitu i olujnu noč. Nijedan stanovnik Monteloupa neče vam dati zaklon, a do prvog protestantskog sela je previše daleko. Molim vas, budite gost moj i moje sobe. t Ostanite reče Josselin promuklim glasom želio bih da mi još pričate o Americi i o moru. Starom se barunu tresla snježna brada. Armande poviče glasom nabreklim od očaja koji je Amñeliki razdirao srce evo gdje sq sklonio buntovni duh vašeg brata Antoinea. U tijelu ove dvojice dječaka koje sam ljubio. Bog neče da me poštedi ni u. čemu. Zaista, previše sam živio. Zaljulja se. Guillaume ga pridrži. Iziñe oslanjajuči sa o rame starog vojnika ponavljajuči drhtavim glasom Antoine... Antoine.. Par sati poslije toga djed je ispustio dušu a da se nije ni znalo od koje bolesti. U stvari, ugasio se kad su več svi vjerovali da se oporavio od uzbuñenja što ga je u njemu izazvao pastorov dolazak. Ipak, Bog ga je pošteñJa velikog bola umro je prije Jossslinova odlaska. U stvari, jednog jutra, nešto poslije djedove sahrane, Anñelika, koja je još spavala, začuje kako je netko šapatom doaivlje Anñeliko, Anñeliko! Otvori oči i, začudo, opazi Josselina kraj svog kreveta. Pokretom glave ga upozori da ne budi Madelon, a

onda poñe za njim u hodnik. Odlazim šapne Josselin. Pokušaj im to objasniti. A kamo si naumio poči? Najprije u La Bochelle, a zatim ču se ukrcati za Ameriku. Pastor Bochefoirt mi je pričao o svim onim zemljama o Antilima, Novoj Engleskoj, pa čak i o kolonijama ViTginiji, Maxylandu, Carolini, novom vojvodstvu NewYorku, Pensilvaniji. Negdje cu se več iskrcati, negdje gdje me budu htjeli. Pa i mi te hočemo reče ona plačljivim glasom Tresla se od hladnoče u svojoj poderanoj spavačici. Ne odgovori mladič ovdje za me nema mjesta. Preko glave mi je toga da pripadam jednoj klasi koja uživa privilegije koje ne donose nikakvih koristi Bogati ili siromašni, plemiči više uopče ne znaju čemu još služe. Gledaj oca. Tapka na mjestu. Ponizuje se uzgajajuči mazge, ali se ne usuñuje naglavce baciti se u taj ponizujuči položaj da bi novcem podigao svoj plemički naslov. I na kraju gubi na obje strane. Upiru u njega prstom jer radi mešetarski posao, a i prema nama se odnose tako jer smo samo plemiči bokci. Na sreču, stric Antoine de Sanee mi je pokazao put. On je očev stariji brat. Postao je hugenot i napustio Evropu. Nečeš valjda i ti okrenuti vjerom? prestrašeno ga je molila. Ne. Mene bogomoljci ne zanimaju. Hoču da živim. I na brzinu je ostavi, siñe nekoliko stepenica, okrene se, obuhvativši iskusnim pogledom polugolu sestru. Razvijaš se u snažnu i lijepu djevojku, Anñeliko. Pazi se. I ti bi trebala otiči. Inače čete, prije ili poslije, zavaliti u sijeno kakav konjušar. Ili češ postati vlasništvo nekoga od onih debelih vlasteličiča tu iz susjedstva. Odjednom se raznježi i doda Vjeruj, draga, mom deranskom iskustvu. Strašan bi to život bio za tebe. Pobjegni od ovih starih zidova. Ja odoh na more. I u nekoliko skokova, preskačuči stepenice dvije po dvije, mladič se izgubi u noči. VIII SAMOSTAN POHOTOIVIH REDOVNIKA

ČUDNOVAT POSAO S MAZGAMA BARUNICA TUŽNE HALJINE Djedova smrt, Josselinov odlazak i riječi što joj ib je dobacio Idi i ti odavde duboko su potresle Anñeliku koja je bila u godinama kad je priroda vrlo osjetljiva i sklona nastranim postupcima. I tako se na samom početku ljeta Anñelika če Sance od Monteloupa uputila za Ameriku s četom seljačkih dječaka koje bijaše okupila oko sebe i nagovorila ih da poñu s njom u skitnju. O tome se dugo pričalo u selu i imnogi su u tome vidjeli dokaz o njenu vilinskom porijeklu. Istini za volju, dječaci nisu nikad dospjeli dalje od šume Nieul. Anñelika je došla k sebi kad se počeo gasiti dan, a sunce se velikim snopovima crvenog svijetla probijalo kroz ogromna debla stoljetne šume. Zadnjih je dana živjela kao u groznici. Zamišljala je kako stižu u La Rochelle, kako se nudi za malog nekom brodu što treba da otplovi, kako se iskrcavaju u nepoznatoj zemlji gdje ih ljubazni stvorovi čekaju ruku punih grožña. Nikolu je učas omamila. Rado bih bio mornar, radije nego čuvao stoku. Ta ionako oduvijek osječam želju da se mol ko obrem svijetom. Još neki derani kojima se više sviñalo skitati šumcm nego rad na polju, zamoliše da moga i oni poči, a meñu njima, dakako, i Denis. U svemu ih j bilo osam, a Anñelika, jedina djevojčica, bila im je voñom. Imali su slijepo povjerenje u nju zabrinuli su setek kad se mrak počeo uvlačiti ti šumu. S rukama pianim cviječa i nosičima zamazanim od kupina pustolovina im se u prvi mah činila zabavnom. Od samog su jutm hodali ali su se, oko podneva, odmorili kraj jednog potoka i tu pojeli zalihe kestena i kruha punog pepela što bijahu sa sobom ponijeli. Anñelika, meñutim, osjeti kako je podilaze srsi i odjednom joj s takvom jasnočom doprije do svijesti njena ludost da su joj se namafi osušila usta. Ne možemo provesti noč u šumi, pomisli. Tu ima vukova, Nikola reče naglas ne čini li ti se čudnim što još nismo stigli do sela Naille? Dječak se zabrine. Mislim da smo se izgubili. Kad sam jednom sa svojim ocem išao u Naille, dok je on još bio živ, čini

mi se da nismo tako dugo hodali. Anñelika osjeti kako je svojom prljavom ručicom hvata za ruku najmlañi dječak, kojemu je bilo tek sedam godina. Spušta se noč zacvili tužno. Možda smo se izgubili. Ali možda smo več sasvim blizu umirivala ga je Anñelika. Hajdemo samo naprijed. Šuteči poñu dalje. Izmeñu grana je nebo bivalo sve bljeñe. Ako i ne stignemo do sela prije noči, ne moramo se plašiti reče Anñelika. Popet čemo se na stabla i spavat čemo na granama. Vukovi nas neče vidjeti. Iako joj je glas bio miran, dušom joj ovlada tjeskoba. Odjednom joj do ušiju dopre srebreni zvuk zvonca. Olakšano odahne. To u selu zvoni Zdravomarija poviče. Počeše trčati. Put se počeo spuštati, a stabla rijediti. Odjednom se nañoše na rubu šume i zastadoše udivljeni. Na kraju zelene doline, sasvim dolje, usred šume. obavijen divnom šutnjom nalazio se samostan Nieul. Sunce na zalazu zlatilo je njegove brojne krovove pokrivene crvenim crijepom, njegove tornjiče, njegove bijele zidove u kojima su se nazirale vidjelice i trijemovi, njegova pusta dvorišta. Zvono je odjekivalo. Jedan je redovnik s vedrima išao k bunarima. Nijema bogzna zbog kakvog vjerskog uzbuñenja, djeca se spustiše do velikog ulaznog trijema. Drvena su vrata bila pritvorena. Uñoše. Stari redovnik, odjeven u smeñu mantiju, sjedio je na klupi i dremuckao. Sijede kose tvorile su malu snježnu krunu brižno postavljenu na golu mu lubanju. Hali ga vagabundi primijete, a kako su bili napetih živaca zbog mnogih uzbuñenja koja su doživjeli tog dana, prasnu u veseo smijeh, čime su privukli veselog nekog redovnika na prag jednih vrata. Ej derani vikne na njih u dijalektu kakva je to graja! Mislim da je to fra Anselmo šapne Nikola. Fra Anselnio je prolazio ponekad kroz selo sa svojim magarcena. Davao je škapulaire i boce ljekovitog likera pripremljenog od cvijetova anñelike u zamjenu sa

pšenično brašno i slaninu. Stvar je bila čudna utoliko što samostan nije pripadao redu fratara prosjaka, več se, naprotiv, pričalo da je vrlo bogat s obzirom na prihode što ih je dobivao sa svojih imanja. Anñelika mu poñe u susret pračena četom svojih vjernih sljedbenika. Nije se usudila povjeriti mu njihov prvotni naum da otputuju u Ameriku. Uostalom fra Anselmo sigurno nije nikada ništa čuo o Americi. Ispričala mu je samo da su iz Monteloupa, da su krenuli u šumu da beru jagode i maline i pri tom su zalutali. Jadni moji piliči reče fratar, inače vrlo dobar čovjek eto što se dogaña kad je neko proždrljiv! Vaše če vas majke naokolo tražiti grcajuči od plača, a kad se vratite, več vidim, kako če vas peči stražnjice. U ovom trenutku ne vidim što bi se drugo moglo uraditi osim da ostanete ovdje. Dat ču vam zdjelu mlijeka i crnoga kruha. Spavat čete u ambaru, a sutra ču upregnuti raazgu u kola i otpratit ču vas kuči. Baš sam naumio iči u prošnju na tu stranu. To što je rekao, bilo je na mjestu. Anñelika i njeni drugovi pješačili su čitav dan. Znala je ña se ni s kolima nije moglo stiči u Monteloup prije kasne noči. Nikakva cesta nije prolazila kroz šumu s jednog njenog kraja do drugog. Jedino su je staze presijecale, one iste koje su djecu dovele do samostana. Trebalo je poči zaobilaznim putem preko Naillea i Varrouta, a ta su mjesta bila prilično udaljena. Suma je kao more, pomisli Anñelika, kroz nju treba hodati s urom njihalicom, kao što je objašnjavao Josselin, inače lutaš okolo kao slijepac. Pritisla ju je malodušnost. Nije uspijevala sebe zamisliti kako se otiskuje na put noseči pod rukom ogromnu i tešku njihalicu kakvu bijaše vidjela kod gospodina Molinesa. Uostalom, nisu li se njeni ljudi spremali da je napuste? Djevojčica je šutjela dok su drugi jeli sjedeči podno zida u blagoj toplini kojom je smiraj ispunjao prostrana dvorišta. Zvono je još uvijek brecalo. Lastavice su oštrim cvrkutom parale crvenkasto nebo, a kokoši kokodakale na hrpama slame i gnoja. Fra Anselmo proñe pored njih navukavši preko glave svoju kukuljicu.

Ja idem da izmolim svoju večernju molitvu. Budite dobri, inače ču vas iskuhati u svome kotlu. Smeñi su likovi klizili izmeñu lukova jednoga trijema, dok je u predvorju stari redovnik još spavao. Vjerojatno je bio osloboñen od obaveznih molitava Potaknuta željom da bude sama i da razmišlja. Anñelika napusti svoje društvo. U dvorištu opazi vrlo lijepu kočiju s grbom koja je počivala na rukunicama. Nekoliko se rasnih konja hranilo sijenom u štali. Ta pojedinost izazva njenu znatiželju a da ni sama nije tome znala razloga. Koračala je sitnim koracima usred posvemašnje šutnje začarana divotom tog velikog prebivališta meñu drvečem. Kad šumu obavi mrak, a vukovi se budu naokolo šunjali, samostan če, zašfačen debelim zidovima, dalje živjeti svojim zatvorenim tajnim životom, o kojemu djevojčica nikakve predodžbe nije imala. Iz daljine su dopirali zvuči pobožnih pjesama, tužni i blagi. Privučena zvucima glazbe, Anñelika se stane uspinjati kamenim stepenicama. Nikad nije čula tako ugodan sklad. Zupnikovo i učiteljevo pijano deranje u seoskoj crkvi Monteloupa, nije moglo dočarati čete nebeskih likova. Odjednom začuje šušketanje sukanja i, okrenuvši se, vidje kako polumrakom trijema prolazi vrlo lijepa gospoña raskošno obučena. Tako joj se barem pričinilo. Anñelika nije nikad vidjela ni na svojoj majci, ni na svojim tetkama haljinu od crnog baršuna išaranu sivim cvjetovima. Kako je mogla i pomisliti da je to, u stvari, bila vrlo prosta odječa, odreñena za pobožna i tiha povečerja meñu samostanskim zidinama? Žena je preko kestenaste kose prebacila veo od crnih čipaka, dok je u ruci držala molitvenik prilično velika obujma. Proñe pored Anñelike i okrzne je iznenañenim pogledom. Što radiš ovdje, djevojčice? Sad se ne dijeli milostinja. Anñelika uzmakne trudeči se da svom licu dade izraz priglupe i preplašene seljančice. U sjeni svodova trijema ženine su joj se grudi učinile neobično bijele i nabrekle. Samo je laka čipka prekrivala one čudesne obline, a izvezeni ih je prslučič isticao, kao što rog obilja ističe voče. Kad narastem, željela bih imati grudi kao što ih ima

ova žena, pomisli Anñelika silazeči zavojitim stepenicama. Prijeñe rukom preko grudiju, previše nerazvijenih po njenu mišljenju i za njen ukus, i obuze je nemir. Čuvši iklackanje sandala po stepeništu, aa brzinu potraži zaklon iza jednog stupa. Jedan je redovnik okrzne svojom mantijom od grubog sukna. Na brzinu vidje njegovo prekrasno i pomno obrijano lice te dva plava i pametna oka u sjeni kukuljice. On proñe, a odmah potom začuje njegov glas, muški i ugodan. Ovaj sam čas obaviješten o vašem posjetu, gospoño. Bio sam u samostanskoj knjižnici nagnut nad starim knjigama grčkih filozofa. Ali knjižnica je prilično daleko odavde a ova je vručina sasvim izmorila moju braču. Iako sam ja gvardijan samostana, nisu ine obavijestili o vašem dolasku sve do trenutka večernje molitve. Nije potrebno da se ispričavate, oče. Poznajem ljude i ja sam se več smjestila. Ah, kako je zdrav zrak što ga se ovdje udiše! Jučer sam stigla na svoja imanja u Richeville i jedva čekala da doñem u Nieul. Dvorski zrak, otkako se dvor preselio u SaintGermain, je nepodnošljiv. Tamo sada čovjek nailazi samo na podmetanja, žalost i bijedu. Istinu govoreči samo se u Parizu osječam, dobro. Uostalom, nisam po čudi gospodinu Mazarimi. Kazat ču vam dapače da taj kardinal... Ostatak se razgovora izgubi. Ono dvoje se sve više udaljavalo. Anñelika nañe svoje male drugove u prostranoj kuhinji samostana gdje je fra Anselmo, opasan bijelom pregačom, bio uvelike zaposlen. Pomagali su mu dvatri mladiča u previše dugim mantijama. Bili su to klerici, buduči redovnici samostana. Treba pripremiti fini obrok večeras reče fratar kuhar. Grofica od Richevillea je stigla u samostan. Dobio sam nareñenje da siñem u podrum i da izaberem najukusnija vina, da ispečem šest kopuna i poštopoto pripremim neko jelo od ribe. A sve to mora biti dobro začinjeno mirodijama doda i u znak razumijevanja namigne jednom subratu koji je, sjedeči na kraju stola, ispijao čašu likera. Gospoñine su služavke vrlo lukave odgovori ovaj, debeo i crven, kojemu je redovničko uže, načičkano uzlovima i krunicama, jedva opasivalo ogromnu trbušinu.

Pomogao sam onim trima ljupkim gospoñicama odnijeti krevet odreñen za njihovu gospodaricu, a uz to i putne škrinje i rublje. Ha! Ha! Ha! tresao se od smijeha fra Anselmo. Nikako vas ne mogu zamisliti, fra Tomo, kako nosite škrinje i rubentou! Ta vi nemate snage ni da podignete svoju trbušinu! Pomagao sam im svojim savjetima reče poprimivši dostojanstveni izgled brat Toma. Svojim očima zalivenim krvlju okruži po kuhinji, u kojoj je ispod ražnjeva i ogromnih zdjela plamsala vatra. Kakav je ono čopor prosjačiča što ste ih smjestili tamo u ostavu, fra Anselmo? To su neka djeca iz Monteloupa koja su zalutala u šumi. Trebalo bi od njih napraviti umak reče fra Toma strašno izbečivši oči. Dva seljačiča od straha udare u plač. Hej, on se šali reče fra Anselmo otvarajuči jedna vrata. Poñite ovim hodnikom, na kraju je anibar i tamo ležite i spavajte. Večeras nemam vremena da se za vas više brinem. Na sreču, jedan mi je ribar donio krasnu štuku, inače se naš otac gvardijan mogao razljutiti i kazniti me da na ime pokore stojim tri sata s raspetim rukama, kao na križu. A nekako se osječam prestar za tu vrst vježbi. Pošto se uvjerila da su njeni mali drugovi pozaspali, Anñelika, ležeči u mirišljivu sijenu, osjeti kako joj se oči pune suzama. Nikola šapne mislim da nikad nečemo dospjeti u Ameriku. Razmislila sam o tome i došla do zaključka da bi trebalo imati uru njihalicu. Neka te to ništa ne brkie odgovori dječak zijevajuči. Iako ovaj put Eismo uspjeli, ipak smo se dobro zabavili. Naravno ljutnu se Anñelika ti si kao vjeverica nisi kadar privesti ikraju ono na što se jednom odlučiš. A, osim toga tebi je sasvim svejedno što čemo se vratiti u Monteldup pokisli kao kokoši. Otae ti je umro pa te nitko neče istuči, ali če se svi drugi loše provesti. Ne uzaemiravaj se zbog njih ponovi Nikola napola budan imaju tvrdu kožu!

Par trenutaka potom več je bučno hrkao. Ainñelika pomisli kako če je sve te brige samo spriječiti da usne, ali se malopomalo daleki glas fra Anselma, koji je klerike tjerao da požure, sve više gubio, dok se nije sasvim izgubio zaspala je. Probudila se. Bilo joj je previše vruče u sijenu. Dječačiča su spavali ispunjujuči ambar svojim mirnim disanjem. Idem da malo udahnem svježega zraka, reče za se. Pipajuči je tražila vrata od hodnika koji je vodio u kuhinju, čim ah je otvorila, zagluši je buka uzbuñenih glasova i prostačkog smijeha. Odsjaj s vatre je još plesao po prostoriji. Čini se da se brojno društvo okupilo u carstvu fra Anselma. Djevojčica doñe do kuhinjskog praga. Opazi desetak fratara kako sjede oko velikog stola natrpanog tanjurima i kositrenim vrčevima. Tanjuri su bili puni ostataka piletine. Miris vina i pečenja miješao se s ugodnim mirisom likera što se širio iz otvorene boce. Pred svakim članom te gozbe stajala je puna čašica. Tri žene, rumene seljanke preobučene u sobarice, sudjelovale su na toj gozbi. Dvije s gotovo iščašenim vilicama bile su več sasvim pijane, dok se treča, stidljivi je prirode, branila od lakomih ruku fra Tome koji ju je nastojao privuči k sebi. Hajde, hajde, ljepotice govorio je debeli redovnik nemoj biti stidljivija od tvoje preuzvišene gospodarice. Budi uvjerena da u ovom trenutku ne raspravlja vize o grčkoj filozofiji s našim ocem gvardijanom. Ti češ biti jedina nočas u samostanu koja se nečeš zabavljati. Služavka je oko sebe bacala razočarane i smetene poglede. Očito, bila je manje ponosna no što se pravila, ali je vjerojatno rumeno lice fra Tomino nije privlačilo. Jedan od ostalih fratara kao da je to primijetio jer jenaglo ustao te gospoñicu obujmio oko pasa zavdclljivim pokretom. Svetoga mi Bernarda, zaštitnika našega samostana poviče ova curica je previše nježna za vas, debela krmačo. Šta ti misliš, zlato? upita podigavši prstom bradu mlade jogunice. Nemam li, možda, lijepe oči, mada se ne bih isto tako mogao pohvaliti i sa svojom kosom? A osim toga, znaš, bio sam vojnik i znam zabavljati djevojke.

Imao je, zaista, crne i vesele oči i lukav izgled. Pobijeñena, sobarica se najzad nasmiješi i prepusti se njegovim spretnim rukama. No doñe do kratke tučnjave koju je izazvao fra Toma, uvrijeñen zato što ga je djevojka napustila. Bi srušen jedan sud od kositra, djevojke se prosvjedovale. Odjednom netko vikne Gledajte! Tamo Anñeo! Svi se okrenu k vratima gdje je Anñelika stajala, nepomična. Nije uzmakla jer je nije bilo strah. Dosta često je prisustvovala seljačkim veselicama te je nije plašila buka glasova i uzbuñenja što ih je neminovno izazvalo terevenčenje bez kraja i konca. Ta i riñi je župnik iz Monteloupa, inače velika poštenjačina, živio sa svojom mladom služavkom, te je ova raskalašnost redovnika i nije iznenadila. Ipak joj se duša uzbudila. Činilo joj se da taj prizor nije u skladu s divnim izgledom samostana što se s vrha šume ukazao njenu pogledu obasjan zlatom večernjeg svjetla, kao kakvo utočište blaženstva i mira. Ova se djevojčica izgubila u šumi objasni fra Anselmo. Jedina djevojčica meñu čoporom dječaka doda fra Toma. Mnogo obečava. Možda je i njoj do smijeha? De, ispij ovo reče pružajuči prema djevojčici čašicu likera dobro je i slatko. Mi to ovdje pravimo od močvarne anñelike angelica silvestris, u našim velikim kacama. Ona posluša, više zbog znatiželje nego oblapornosti, i otpije gutljaj tog ljekovitog likera o kojemu se toliko pričalo i koji je imao isto ime kao i ona. Tekučina, zelenozlatna, joj se učini izvrsna a k tome jaka i slatka, te pošto ju je ispila, ugodna toplina joj prostruji tijelom Bravo! derao se fra Toma. Ti barem znaš kako se pije! I trbonia je posadi seoi tsa Koljeua. Njegov pijam dah i zadah njegova masnog habita gadili su se Anñeliki, ali bijsše je omamio liker što ga je popila. Ruka brata Tome lupkala Je Ajañeliki po koljenima tobože očinskim pokretom. Ova ja curica zaista ljupka l Uto s vrata dopre jedan glas Pustite na miru tu djevojčicu, brata

Na vratima je stajao kao kakva prikaza redovnik, s kukuljicom prebačenom preko glave i ruku uvučenih u široko rukave. Hm, evo prsnite gunñao je fra Toma. Ne tražimo da nam se priključite, brate Ivane, ako vas ne privlači pun stol, ali bar pustite druge da mirno blaguju. Još niste postali naš pretpostavljeni. Ne radi se o tome odgovori fra Ivan povišenim glasom. Ja samo zahtijevam da pustite na miru tu djevojčicu. To je kčerka baruna de Sancea i bilo bi poželjnije da mu se ona pohvali vašim gostoprimstvom, aego da mu se požali na vaše vladanje. Nasta šutnja, posljedica iznenañenja i zbunjenosti. Doñite, drago dijete reče redovnik odlučnim glasom. Anñelika nesvjesno poñe za njim. Popriječe preko dvorišta. Podigavši oči, djevojčica nad samostanom opazi zvjezdano nebo, čisto kao suza. Uñite ovamo reče fra Ivan otvorivši drvena vratašca proviñenja malom rupicom pri vrhu. Ovo je moja čelija. Tu se mirno odmarajte do jutra. Čelija je bila vrlo mala. Zidove je krasilo drveno respelo i jedna ikona Blažene Djevice. U kutu se nalazio nizak ležaj, napravljen od dasaka, preko kojega su bile prebačene plahte i jedan pokrivač. Pod raspelom se nalazilo klečalo s policom punom molitvenika. Tu je vladala ugodna svježina, ali se fratar zimi tu sigurno smrzavao od hladnoča Polukružni prozor je zatvarao samo drveai kapak. Prozor je sada bio otvoren i kroza nj su iz mračne šume sobicu plavili mirisi mahovine i gljiva. Slijeva, jedna je stepenica vodila u sobičak gdje je gorio žižak, a tu je bila i jedna klupa pretrpana pergamenama i malim lončičima. Fratar pokaza Anñeliki na ležaj. Legnite i spavajte bez brige, dijete moje. Ja ču nastaviti sa svojim poslom. Uñe u sobičak, sjedne na klupicu i nadvije se nad pergarnene. Sjedeči na rubu tvrdoga ležaja, djevojčica nije mislila na spavanje. Ne bi ni u snu mogla zamisliti da postoje tako neobična mjesta. Digne se, poñe k prozoru i zagleda se u mrak. Dolje je nazirala male i uske redove

vrtova koji su jedni od drugih biH odijeljeni visokim zidovima. Svaki je fratar imao svoj vrt, svaki dan ga obrañivao i kopao u njemu svoj grob. Na vršeima prstiju djevojčica se približi sobičku gdje je radio fra Ivan. Žižak je osvjetljao profil mladoga redovnika, koji se jedva i vidio ispod kukuljice. Brižnom je rukom kopirao starinsku minijaturu. Umakao je svoje kističe sad u crvenu, sad u zlatnu boju, a sad opet u razne posudice s raznim modrim bojama i spretno reproducirao cvjetiče i nemani kojima je umjetnost srednjega vijeka rado ukrašavala misale. Osjetivši Anñelikino prisustvo, on diže glavu i nasmiješi joj se. Ne spavate? Ne. Kako se zovete? Anñelika. Odjednom se uzbuñenost javi na, oñ odricanja i isposništva, mršavom licu redovnika. Anñelika! Kčerka anñela. Baš dobro da je tako promrmlja. Hvala vam, oče, što ste došli. Onaj debeli fratar nimalo mi se nije svidio. Iznenada sam reče fra Ivan dok su mu se oči čudno krijesile čuo kako mi neki glas govori Ustani, pusti svoj posao. Bdij nad mojim izgubljenim ovčicama Napustio sam čeliju osječajuči neki neobičan zanos. Dijete, zašto mimo ne živite pod krovom svojih roditelja, kao što bi i morala djevojčica vaših godina i vašeg položaja? Ne znam prošaputa Anñelika i, smetena, obori glavu. Fratar odloži kistove. Digne se i, uvukavši ruke u široke rukave, primakne se prozoru i zagleda se u zvjezdano nebo. Gledajte reče ispotiha vani je još duboka noč. Seljaci spavaju u svojim kolibama, a gospoda u svojim zamcima. U snu su zaboravili svoje ljudske brige. Ali samostan nikada ne spava... Ima mjesta gdje je duh uvijek prisutan. I ovdje, u borbi bez predaha, nadmeču se duh Dobra i duh Zla... Još vrlo mlad sam napustio svijet i zakopao se meñu ove zidine da bih služioBogu molitvom i postom. Tu sam, osim velike obrazovanosti

i mističnog života, zatekao i besramne i pokvarene običaje. Odbjegli vojnici ili ratni invalidi, te seljaci gotovani i lijenčine, potražili su u samostanu, pod habitom. bezbrižan i privilegiran život, te su samostan zarazili svojim pokvarenim navikama. Samostan je kao velika laña u oluji, koju valovi bacaju amotamo i škripi na sve strane. Ali potonuti neče dok meñu ovim zidovima bude duša koje se mole. Postoji meñu nama još poneki redovnik koji ovdje provodi život u pokori i poštivajuči sveta načela za koja se opredijelio. Ah! Nije lako. Čemu se sve neče domisliti sotona da bi nas odmamio s pravoga puta... Onaj tko nikad nije živio u samostanu ne poznaje njegova lica. Htio bi da zavlada u Božjemu domu.. I valjda smatra nedovoljnim očajnička iskušenja kojima nas izvrgava šaljuči nam ovamo žene, koje imaju pravo uči pod ove krovove, te sam noču dolazi ovamo, lupa na naša vrata, budi nas i lema na mrtvo ime... Zavrne rukav i pokaže ruku punu modrica. Gledajte reče jadikujuči gledajte što mi je sotona učinio! Anñelika ga je promatrala sa sve večim strahom. Ovaj je lud, mislila je. Ali još veči strah ju je obuzimao pri pomisli da nije lud. Osječala je da govori istinu te su joj se kose dizale od straha. Kad če več jednom proči ta mučna i očajna noč.. Redovnik uto pade na koljena na tvrdi i hladni pod. Gospode vapio je pomozi mi. Smiluj se mojoj slabosti Otjeraj Prokletnika od mene! Sjedeči na rubu ležaja, Anñelika je osječala kako su joj se osušila usta. Nekakav joj se užas uvukao u dušu a da ni sama nije znala zašto. Riječi zlokobna noč kojima je dojilja bogatila svoja pričanja, vratiše joj se sada u sječanje. Mučila ju je neka nepodnošljiva tjeskoba, neko neodreñeno osječanje ju je gušilo kao kakva mora. Naposljetku, tihi zvuk zvona odjekne u noči, narušivši duboki mir samostana. Evo jutrenje reče fratar. Još nije svanulo, ali ja moram u kapelicu sa svojom subračom. Ako želite,

ost? te tu. Kad se sasvim razdani, doči ču po vas. Ne, nije me strah poviče Anñelika koju je spopadala želja da se uhvati za grubi habit svoga zaštitnika ali zar ne bih mogla i ja s vama u crkvu? I ja ču se moliti. Pa doñite, dijete moje, ako baš hočete. A zatim nadoda uz tužan osmijeh Nekad ne bi nikome palo na pamet da neku djevojčicu vodi na jutrenju, ali sad se po našim samostanima susreču tako čudne osobe da se više nemamo čemu ni čuditi. Stoga sam vas i doveo k sebi, gdje ste bili sigurniji nego u onom sjenOcu. Najzad nadoda ozbiljnim glasom Kad napustite ove zidine, Anñeliko, mogu li vas zamoliti da nikome ne govorite o onom što ste ovdje vidjeli? Dajem vam riječ odgovori ona uprijevši mu u lica svoje nevine oči. Iziñoše na hodnik iz čijih starih zidova kao da je u zoru izbijala vlaga i studen. A čemu služi ovo okance na vratima vaše čelije? upita Anñelika. Nekad je naš red bio samotnički. Oci nisu nikada izlazili iz svojih čelija, jedino radi vjerskih obreda, a u vrijeme mesopusta je i to bilo zabranjeno. Laici su ostavljali jelo na tim prozorčičima. A sada, dijete, ne pitajte više ništa i budite po mogučnosti što tiši. Učinit čete mi veliku uslugu. Zakukuljeni su likovi prolazili pored njih mrmljajuči molitve i podižuči buku svojim krunicama. Anñelika se skupi u uglu kapelice. Trudila se da se pomoli, ali jednolični pjev fratara i miris upaljenih lojanica omame je i ona zaspa. Kad se probudila, kapelica je bila potpuno prazna, ali tek pogašene sviječe pušile su se ispod tamnih svodova. Iziñe napolje. Sunce se baš pomaljalo. Pod njegovim crvenim zrakama krovovi su se crvenili poput šeboja. Golubovi su gukali u perivoju oko kamenog kipa nekog sveca. Anñelika se dugo protezala i zijevala. Pitala se da kojim slučajem ne sanja

Fra Ansetaio, ljubazan ali spor, upregao je mazgu u kola tek poslije ručka. Ne brinite, mališani veselo je govorio što kasnije doñemo, kasnije čete batine dobiti. Tek čemo večeras biti u selu i vašima če se spavati. Ukoliko se nisu razmiljeli po poljima tražeči svoje potomstvo, mislila je Anñelika koja kao da bijaše izgubila nešto od svoje odvažnosti Činilo joj se da je ostarila u par sati. Neču više praviti gluposti, zaricala se ne bez izvjesnog žaljenja. Odajuči poštovanje njenu porijeklu, fra Anselmo je posadi na sjedište pored sebe, dok je seljačiče potrpao straga u kola. Oj! Oj! Slatka moja mazgo! Dobra moja mazgo! pjevuckao je stari fratar cukajuči uzdama. Ali životinji se nije žurilo. Palo je veče, a oni su još uvijek kasali starom rimskom cestom. Udarit ču prečacom reče fratar. Nije mi baš ugodno proči kraj Vaunoua i Chaillea, protestantskih sela. Dok do njih stignemo, več če zanočiti pa če dati Bog da nas oni krivovjerci ne primijete. Moj se habit ne sviña mnogo onima tamo. Siñe s kola i stane vuči mazgu uzbrdnim puteljkom. Anñelika, koja je htjela protegnuti noge, poñe pored njega. U čudu je gledala oko sebe. Opazila je da nikad nije bila u tom kraju, iako se nalazilo na par kilometara od Monteloupa. Puteljak je prolazio bokom nekakva usova koji je pomalo bio nalik na napušten kamenolom. Promatrajuči mjesto s više pažnje, Anñelika primijeti neke ruševine. Bose joj nego pokliznu po pocrnjeloj troski. Čudan neki plovučac reče sagnuvša se za okruglim i teškim kamenom o koji se spotakla. Tu su nekad Rimljani kopali olovo odgovori redovnik. U našim se starim knjigama spominje pod imenom Argentum jer, čini se da se i srebro tu kopalo. Ovaj se rudnik pokušalo ponovo osposobiti u XIII stolječu i gotovo sve napuštene peči potječu iz tog, novijeg, doba. Djevojčica ga je radoznala slušala. Ova zgrušana lava, crna i teška, to je sigurno ruda iz koje su dobivali olovo? Fra Anselmo zauze profesorsko držanje.

Nipošto! Ova žuta masa u velikim naslagama, to je ruda. Kažu da, se iz nje izvlači i arsen, otrovna ruda. Ne dirajte ovo kamenje. Ali možete dirati do mile volje sjajne komade srebrene boje i krhke grañe, što ču vam ih sada pokazati. Redovnik je neko vrijeme tražio, a zatim zovne Anñeliku da bi joj pokazao na jednoj litici neku vrst crnog reljefa geometrijskog oblika. Zagrebe u jednu i pojavi se sjajna površina srebrenaste boje. Ali ako je ovo ovdje srebro primijeti Anñelika u koje bijaše praktičan duh zašto ga nitko ne kopa? Sigurno vrijedi mnogo i njime bi se. moglo barem namete platiti, zar ne? Stvar nije tako jednostavna, plemenita gospoñice. Osim toga, nije srebro sve što se sjaji, a. ovo što vidite, u stvari, je olovna rudača. Doduše, u njoj ima srebra, ali teško ga je dobiti van. Jedino Španjolci i Sasi znaju kako se to radi. Izgleda da od toga prave slitinu s ugljenom i smolom i sveskupa tale na jakoj vatri. Tako se dobivaju olovne šipke. Nekad se. to taljeno olovo sipalo na neprijatelje s bedema vašeg zamka. A kako se dobiva srebro, to znadu učeni alkemisti, a ja sam u toj struci Stigao samo na pola puta. Fra Anselmo, rekli ste s bedema vašeg zamka, a zašto? Sto mu jada! S prostog razloga što je onaj napušteni kutak dio vaših posjeda, iako ga od tih posjeda dijeli imanje markiza du Plessisa. Nikad mi o tome nije govorio moj otac... Ovaj dio terena je vrlo malen, vrlo uzak i na njemu ništa ne rodi. A što da s tim i učini vaš otac? Pa ipak, olovo i srebro o kojemu ste pričali.. Koješta. Nema sumnje, zalihe su iscrpljene. A to što sam vam ispričao, doznao sam od nekog starog saskog redovnika. Neobično se zanimao za stijenje i za stare knjige... Mislim da je bio malko čaknut... Vukuči kola, mazga je sama nastavila put, uspela se uz nagib i izbila na visoravan. Anñelika i fra Anselmo ja sustigoše i popeše se na sjedište. Ubrzo ih je obavio gusti mrak. Neču upaliti fenjer tiho če fratar da nas ne

bi opazili. Kad prolazim kraj ovih sela, vjerujte mi, više bih volio da kroz njih proñem go nego odjeven u habit i s krunicom o pasu. Ono svijetlo što se dolje vidi, nisu li to baklje? upita naglo povukavši uzde. Na svega par sto metara pred sobom opaziše brojne pokretne tačke koje su se sve više množile. Nočni je vjetar donosio zvuk čudne i žalobne pjesme. Neka nas Majka Božja štiti! poviče fra Anselmo skočivši na zemlju. To hugenoti iz Valoupa pokapaju svoje mrtve. Povorka ide prema nama. Moramo odmah natrag. Zgrabi uzde i pokuša mazgu okrenuti na uskom puteljku. Ali životinja mu odreče posluh. Fratar je sve više gubio strpljenje. Naposljetku je počeo proldinjati. Više je nije nazivao slatkom mazgom, več prokletom životinjom. Anñelika i Nikola priskoče fratru u pomoč i pokušaju nagovoriti životinju. Povorka se približavala. Pjevanje je bivalo sve glasnije Gospode, utjeho naša u nevoljama... Jao! Jao! cvilio je fratar. Prvi hugenoti sa bakljama izbiše iza zavoja. Nenadana svjetlost obasja fratrova kolica koja propriječiše puteljak. Šta je ono? Belzebubov pomočnik, fratar... Stao nam je na put. Nije mu dosta što smo prisiljeni svoje mrtve noču pokapati, kao pse? Hoče da ih obeščasti svojim prisustvom! Lupežu! Razvratniče! Pseto papino! Svinjo! Prve kamenice tresnuše o drvena kola. Djeca udare u plač. Anñelika pojuri prema hugenotima s ispruženim rukama. Stanite! Stanite! Djeca su u kolicima! Njezina pojava, s kosom koju je nosio vjetar, još gore je razjarila protestante. I djevojku vodi sa sobom, dakako. To mu je priležnica! A u kolima su njihova kopilad poškropijena blagoslovljenom vodicom... I oni su začeti bez grijeha! Uz pomoč Svetoga Duha!

To su naša djeca koju su pokrali da bi ih žrtvovali svojim idolima! Smrt ñavoljoj kopiladi! U pomoč našoj djeci! Grubi seljački likovi u crnim odijelima opkoliše kola. Hugenoti koji su pozadi stupali ne znajuči što se dogodilo, dalje su pjevali Vječnost je naša tvrñava... No svakog se trenutka sve više ljudi okupljalo oko kola. Pretučen i zlostavljan, fra Anselmo se nekako istrgne i, okretnošču kojoj se nitko ne bi nadao od njegova krupnoga tijela, poleti preko polja Sto su ga noge nosile. Nikola, štapovima mlačen, trudio se uza sve to da okrene uplašenu mazgu. Ljudski čaporci dohvatiše Anñeliku. Uvijajuči se kao zmija, uspije se osloboditi, klizne duž ivice puteljka i udari u bijeg. Jedan se hugenot pusti za njom i stigne je. Bio je to dječak gotovo njezinih godina. Mladost je u njemu poñeseterostrucila njegovo vjersko ludilo. Sruše se u travu. Iznenada Anñelikom ovlada strašno bjesnilo. Grebla je, grizla, zubima grabila komade mesa osječajuči na jeziku slankasti okus krvi. Najzad neprijatelj popusti i ona ponovo udari u bijeg. Pred kolima se iuto našao visoki lik nekoga čovjeka. Stanite! Stanite, nesretnici! ponavljao je svjetini one iste rijeci što joj ih maloprije djevojčica bijaše uputila To su djeca! Jest, ñavoli sinovi! A od naših, što su od naših učinili? S prozora su ih bacali na oštra koplja u noči Svetog Bartolomea! To je prošlost, djeco moja. Zaustavite svoje osvetIjive ruke. Mr nam je. potreban. Stanite, djeco moja, slušajte svoga pastora. Anñelika začuje škripanje kola koja je Nikola, pošto ih je nekako okrenuo, uspio staviti u pokret. Skrivajuči se iza živice, ona ga dostigne iza prvog zavoja. Da nije bilo njihova pastora, svi bismo bili izginuli šapne joj seljaSič cvokočuči zubima. Anñelika je bila prekrivena ogrebotinama i trudila se da dovede u red razderanu i prljavu haljinu. Toliko su je navlačili za kosu da joj se sada činilo da su joj

kožu s glave oderali. Strašno ju je boljelo. Malo dalje, netko se javi prigušenim glasom i fra Anselmo se izvuče iz grmlja. Morali su siči do rimske ceste. Na sreču, mjesec razbije mrak. Djeca stigoše u Monteloup tek u zoru. Doznadoše da seljaci več dva dana pretražuju šumu Nieul. Ali ne nañoše nikoga osim vračare koja je brala biljke na jednoj čistini. Optužili su je da je odvela njihovu djecu i bez mnogo premišljanja objesili je o granu jednog hrasta. Jesi li svjesna reče barun Armand svojoj kčerci AnñeliM kakvim se brigama izlažem zbog vas, a osobito zbog tebe.. Nekoliko dana poslije opisanog bijega Anñelika, koja se bijaše uputila u šetnju jednom stazom, naiñe na svog oca gdje sjedi na jednom panju dok je u blizini pasao njegov konj. Zar s mazgama nije sve u redu, oče? Sve je u najboljem redu. Baš sada dolazim od upravitelja Molinesa. Znaš, Anñeliko, poslije tvoje bezumne skitnje po šumi, tvoja tetka Pulcherie je dokazala tvojoj majci i meni da te više ne smijemo držati u dvorcu. Moramo te poslati u samostan. Stoga sam se odlučio na dosta ponižavajuči korak koji bih bio vrlo rado izbjegao. Pošao sam, dakle, Molinesu s molbom da mi da onaj predujam što mi ga bijaše ponudio da bih stavio na noge svoju obitelj. Govorio je tihim i žalosnim glasom kao da mu se nešto slomilo u duši, kao da mu se dogodilo nešto još bolnije od očeve smrti i odlaska najstarijega sina. Jadan moj oče! prošaputa Anñelika. Ali nije sve to tako jednostavno ponovo če barun. Kad bi se radilo samo o tome da se ispruži ruka pred jednim pučaninom, bilo bi mi teško, ali me osim toga muči briga što ne uspijevam prokljuviti tajne namjere Molinesove. On mi je za ovaj novi zajam postavio vrlo čudne uvjete. Kakve uvjete, oče? On je zabrinuto pogleda i, pruživši žuljevitu ruto, pogladi je po prekrasnim zagasitožutim kosama. Čudna stvar.. Osječam kako mi je lakše povjeriti se tebi nego tvojoj majci. Ti si divlja ludica, pa

ipak, čini mi se da svaku stvar odmah, shvačaš. Bio sam siguran da Molines u poslu koji se tiče mazga hoče da doñe do velike dobiti, ali mi nije bilo jasno zašto je mene uzeo za partnera, a ne nekog seoskog mešetara. Njega pri tom najviše zanima moj plemički položaj. Danas mi je kazao kako se nada da ču ja preko svojih veza i rodbine postiči da glavni upravitelj državne blagajne, Fouguet, oslobodi svih carinskih taksa i trošarina jednu četvrtinu naše produkcije mazgi i ñati nam pravo da tu četvrtinu izvezemo u Englesku ili Španjolsku čim se završi rat s ovom posljednjom zemljom. Pa to je jasno! poviče Anñelika u zanosu. Pametno smišljen posao. S jedne strane Molines, pučanin i lija, a s druge vi, plemič i... nimalo lija smijuči se dovrši barun. Ne, ne, več vi niste u toku dogañaja ali zato vi imate veze i naslove. Morate uspjeti. Neki dan ste vi sami tvrdili kako vam se prodaja mazgi u inozemstvo čini nemogučom sa svim onim carinama i lučkim pristojbama koje uvelike povečavaju troškove. A buduči da se radi samo o jednoj četvrtini produkcije, upravitelj smatra taj zahtjev više nego razumnim! A što čete učiniti s ostalim mazgama? Vojna če komanda imati pravo da za se osigura kupnju uz tržnu cijenu na sajmu u Poitiersu, Sve ste predvidjeli. Taj se Molines razumije u posao! Treba razgovarati s gospodinom du Plessisom. i možda pisati vojvodi de la Tremoille. Mišljenja sam da če se sve te velike ličnosti uskoro nači u ovom kraju da bi se pozabavili svojom frondom. O tome se, zaista, i priča reče barun zlovoljno No ne raduj se prerano. Doñu li prinčevi ili ne, nije sigurno da ču ja dobiti njihovu podršku. Uostalom, nisam ti kazao ono što mi se najčudnije čini. A što to? Molines traži da ja ponovo osposobim stari rudnik olova što ga mi posjedujemo u blizini Vauloupa xeče barun zamišljena izgleda. Ponekad se pitam je li taj čovjek zaista pri zdravoj pameti i priznajem da ne

uspjevam stvoriti jasnu sliku o tim tako zamršenim poslovima... ako se zaista o poslovima radi. Jednom riječju, traži da ja zamolim kralja da mi podijeli pravo što su ga nekad uživali moji preci, to jest pravo da proizvodim olovne i srebrne šipke od iskopane rude. Jesi li čula za napušteni rudnik u Vauloupu? upita Armand de Sance opazivši odsutan pogled svoje kčerke. Anñelika potvrdno kimne glavom. Tko zna što taj prokleti upravitelj misli izvuči iz onog starog kamenja Rudnik če proraditi pod mojim imenom, ali če postrojenja, očito, biti nabavljena za njegove novce. Napravit čemo tajni ugovor na temelju kojega ču ja njemu na deset godina iznajmiti rudnik s tim što ču ja uzeti na se ulogu vlasnika rudnika i onoga koji ga iskorištava. Ja, meñutim, moram od Glavne uprave državnih prihoda postiči osloboñenje od poreza jedne četvrtine buduče proizvodnje i one iste uvjete za izvoz kao i za mazge. Sve mi se to čini dosta zamršenim dovrši barun i ustane. I pri tom u njegovoj torbi zveknuše škude što mu ih Molines bijaše dao. Čuvši njihov zvuk, barun se razvedri. Dozva zatim konja i baci na zamišljenu Anñeliku pogled kojemu on ovlaš doda strogi izraz. Potrudi se da zaboraviš sve što sam ti ispričao i pobrini se za svoju opremu. Jer ovaj put je odlučeno, kčeri moja. Ideš u samostan. Anñelika se spremi. I Hortenzija i Madelon su takoñer odlazile. Ravmond i Gontran če ih pratiti i pošto ostave sestre kod uršulinki, poči če k jezuitima u Poitiers, za koje se pričalo da su izvrsni odgojitelji. Pričalo se da če čak i mali Denis kojemu je bilo tek devet godina, biti član te emigrantske skupine. Ali dojilja se pobunila. Pošto su joj povjerili brigu o desetoro djece, sad su je htjeli bez ijednoga ostaviti. Nju užas hvata od tih krajnjih mjera, govorila je. Denis je, dakle, ostao. Uz Mariju Agnezu, Alberta i posljednjeg muškarčiča od dvije godine, kojega su zvali Bebe, Denis je taman dostajao Fantini Lozier da nekako ispuni svoje slobodno vrijeme. Nekoliko dana prije odlaska jedan dogañaj umalo nije izmijenio tok Anñelikine sudbine.

Jednog septembarskog dana, gospodin de Sance vrati se bez daha iz dvorca Plessis. Anñeliko poviče ulazeči u blagovaonicu gdje se čitava obitelj okupila radi ručka i samo na nj još čekala. Anñeliko, jesi li tu? Jesam, oče On pogleda ispitljlvim pogledom kčerku koja je zadnjih mjeseci još porasla i imala čiste ruke i kosu lijepo počešljanu. Svi su bili mišljenja da je Anñelika postala razumna djevojčica U redu promrmlja barun. A zatim če okrenuvši se k ženi. Zamislite, čitavo je pleme Plessisa, markiz, markiza, sin, paževi, sluge i psi, stiglo na imanje. Imaju slavnoga gosta, princa Condea sa svim svojim dvorom. Upao sam meñu njih i osječao se prilično izgubljen. Ali moj se roñak pokazao ljubaznim. Pozvao me, raspitao se za vas, i, znate, što me je zamolio? Da mu dovedem Anñeliku koja bi zamijenila jednu od markizinih dvorskih gospoñica. Naime, markiza je morala ostaviti u Parizu sve one gospoñice što joj češljaju kosu, zabavljaju je i sviraju na lutnji. Dolazak princa Condea ju je sasvim smutio, te tvrdi da su joj potrebne mlade i ljupke sobarice da joj pomognu. A zašto ne bih ja pošla? uvrijeñeno se javi Hortenzija Jer je markiz rekao ljupke otpovrne njen otac bez uvijanja. Pa ipak, markiz je priznao da sam vrlo pametna Ali markiza hoče da oko sebe vidi lijepa lišča. E, to je prevršilo mjeru! poviče Hortenzija i kao mačka se baci na sestru. Ali Anñelika je predvidjela napad te mu je hitro izbegla. Penjuči se u sobu koju je sada samo s Madelonom dijelila, srce joj je snažno tuklo. S prozora zovne jednoga slugu i naredi mu da joj donese vedro vode i jedan kabao. Pomno se oprala, a zatim dugo češljala svoju krasnu kosu koja joj je padala po ramenima kao svilena marama. Pulcherie joj donese najljepšu haljinu, sašivenu

za njen ulazak u samostan. Anñelika joj se divila, iako je ta haljina sive boje bila bez pravog sjaja. Ali tu potpuno novu haljinu, baš za tu priliku kupljenu kod glavnog suknara u Niortu, oživljavao je bijeli ovratnik. To je Anñeliki bila prva dugačka haljina. Dok ju je oblačila, sva se sjala od radosti. Tetka je sklopila ruke i nežno je promatrala. Mala moja Anñeliko, izgledaš kao prava gospoñica. Ne bi li, možda, bilo bolje da podigneš kosu? Anñelika se ne složi. Njen ju je ženski nagon upozoravao da ne smije umanjiti blijesak svog jedinog nakita. Ona uzjaše lijepu dorastu mazgu što su je, po očevu nalogu, za nju osedlali i u očevu društvu se uputi u dvorac markiza du Plessisa! Dvorac se bijaše probudio iz svog začaranog sna. Kad su barun i njegova kčerka pustili svoj životinje kod upravitelja Molinesa i pošli blagim uspeon glavnog drvoreda, zapljusnuše ih valovi glazbe. Wgački hrtovi i oštrodlaki pinčevi su se naganjali po čistinama. Gospoda s nakovrčenim kosama i gospoñe u blistavim haljinama šetali su drvoredima. Neki su, čudeči se, promatrali vlastelinčiča u odijelu od tamnog i grubog sukna i djevojku u haljini kakve obično nose samostanske školarke. Smiješna, ali lijepa reče jedna gospoña mašuči lepezom. Anñelika se pitala odnosi li se na nju gospoñina primjedba. Zašto je rekla da je smiješna? Pogledala je bolje raskošne haljine živih boja ukrašene čipkama i njena joj se siva haljinica učini jadnom. Ali barun Armand se nije osječao zbunjen kao njegova kčerka. On je jedva čekao da se nañe s markizom du Plessisom i da ga zamoli za kratak razgovor. Jednu četvrtinu uzgojenih mazgi, te četvrtinu čitave proizvodnje olova osloboditi poreza moglo je biti lako za plemiča prastarog koljena kakav je u stvari bio sadašnji barun Ridoue de Sance od Monteloupa. Ali jadan je vlastelin opažao da je živeči daleko od dvora postao nespretan kao seljak meñu onim ličnostima koje su ga sasvim ošamutile svojim naprasenim perikama, svojim mirisljavim dahom, svojim papagajskim uzvicima. Prisječao se da je

u vrijeme Luja XIII vladala veča jednostavnost. Nije li možda sam Luj XIII, povrijeñen previše otkrivenim grudima jedne lijepe djevojke u Poitiersu, ne srameči se pljunuo u njen otvor na grudima, nečedan i... zavodljiv? Svjedok tog kraljevskog čina, Armand de Sance ga se rado sječao dok je, zajedno s Anñelikom, sebi krčio put meñu onim mnoštvom okičenom vrpcama. Neki su svirači, okupljeni na malom podiju, udarali u glazbala koja su proizvodili tanahne i ugodne zvukova viole, lutnje, oboe i flaute. U jednom salonu ukrašenom ogledalima Anñelika primijeti mladiče i djevojke kako plešu, i odmah se upitala je li i njen roñak Filip meñu njima. Meñutim, barun de Sance, stigavši na kraj salona, skine svoj stari šešir ukrašen nekakvim perom i poče se duboko klanjati. Anñeliki se srce grčilo od muke. U našem siromaštvu, mislila je, samo se drskošču može nešto postiči. i umjesto da se previja i klanja kako je to od nje zahtijevala tetka Pulcherie te je triput pred njom morala ponoviti razne naklone držeči se ukočeno kao drvena lutka, ona je gledala ravno preda se. Lica što su je okruživala nije sasvim jasno vidjela, ali je znala da su svi umirali od želje da se smiju vidječi je. Iznenada zavlada šutnja pračena prigušenim smijehom kad je sluga najavio Gospodin barun de Ridoue de Sance od Monteloupa, Lice markize du Plessis se crvenilo iza njene lepeze, s oči su joj sjale suzdržanom veselošču. Ali ih je sve markiz du Plessis izvukao iz neprilike pošavši pridošlom barunu i njegovoj kčerci ljubazno u susret. Dragi moj roñače poviče vrlo ste ljubazni što ste tako brzo došli i doveli nam svoju prekrasnu kčerku. Anñeliko, još ste ljepši no što ste bili kad sam zadnji put k vama navratio. Zar ne? Ne izgleda li pravi anñeo? upita okrenuvši se k svojoj ženi. Baš tako potvrdi ova potpuno zagospodarivši sobom. U drugoj če haljini biti božanstvena. Sjednite na ovu stolicu, dijete, da vas možemo bolje promotriti. Želio bih, roñače reče Armand de Sance čiji promukao glas odjekne čudno u skupocjenom salonu

što prije s vama razgovarati o vrlo važnim poslovima Markiz u čudu izvije obrvama Zbilja? Slušam vas. Zao mi je, ali radi se o poslovima o kojima možemo razgovarati samo u četiri oka. Gospodin du Plessis dobaci prisutnima pogled u isto vrijeme i nemočan i podrugljiv. U redu, u redu, roñače barune! Hajdemo u moju radnu sobu. Oprostite, gospodo! Do viñenja. Sjedeči na stolici, Anñelika je bila meta mnogih radoznalih pogleda. Strahovita uzbuñenost koja bijaše njom ovladala, polako ju je napuštala. Sad je jasno razabirala sva lica oko sebe. Veliku večinu nije nikad prije vidjela. Ali pored markize opazi prekrasnu ženu i poznade je po bijelim i sedefastim grudima Gospoña Richeville, pomisli. Grofičina haljina izvezena zlatom i njen grudnjak posut dijamantima previše su je ispunjali spoznajom kako je njena siva haljinica ružna. Sve su se one gospoñeblistale od peta do glave. Oko pasa su im visile neke čudne sitnice zrcala, češljevi od kornjačevine, kutijice za bombone i satovi. Nikad se Anñelika ne bi mogla odjenuti tako. Nikada ne bi bila u stanju gledati druge s toliko prezira, nikad razgovarati onim kreštavim i izvještačenim glasom koji je svojim zvukom podsječao na sisanje bombona. Draga moja govorila je jedna ima lijepe kose, ali te kose nikad nisu bile njegovane. Ima suviše mršave grudi za curicu od petnaest godina. Ali, draga moja, njoj je jedva trinaesta. želite li čuti moje mišljenje, Henriette? Suviše je kasno da se od nje nešto napravi. Jesam li ja mazga na sajmu? pitala se Anñelika. Toliko je bila začuñena svim što se oko nje zbivalo da se nije dospjela ni uvrijediti. A šta biste htjeli poviče gospoña de Richeville u nje su zelene oči, a zelene oči donose nesreču, kao smaragdi. Ali imaju neobičnu neku boju protivila se

jedna. Ali neprivlačnu. Gledajte kako tvrdi izraz ima ova djevojčica. Ne, zelene mi se oči, zaista, ne sviñaju. Hoče da obezvrijede moje jedino bogatstvo moje oči i moje kose! mislila je djevojčica. Sigurno, gospoño odjednom če Anñelika naglas uvjerena sam da u modrim očima gvardijana iz Nieula ima više nježnosti... i da vam donose sreču doda nešto tiše. Nastade grobna šutnja. Tu i tamo izbije smijeh, ali se odmah i ugasi. Neke se gospoñe ogledaju uplašenooko sebe, gotovo kao da sumnjaju da je riječi što su ih čule izgovorila ta ravnodušna djevojčica. Krv navali u lice grofici Richeville i razlije joj se potom po grudima. Sad je prepoznajem! poviče i odmah se ugrize za usnu. Svi su u čudu promatrali Anñeliku. Markiza du Plessis u koje bijaše pogan jezik ponovo je prigušivala smili! ijeh iza lepeze, ali ovaj put je htjela od svoje susjeut sakriti svoju veselost. Filipe! Filipe! poviče da bi održala dostojan stvo. Gdje je moj sin? Gospodine de Barre, ne biste U bili dobri pa dozvali pukovnika A kad se mladi pukovnik od šesnaest godina pojavio, reče Evo tvoje roñakinje de Sance. Povedi je na ples U mlañem če se društvu zabavljati bolje nego u našem Ne čekajuči, Anñelika skoči na noge. Bila je ljuta na sebe zato što joj je srce tuklo kao ludo. Mladi je gospodin gledao majku pogledom punim negodovanja. Kako, činilo se da kaže, kako se usuñujete baciti mi u naručaj jednu djevojku ovako dotjeranu? Ali vjerojatno je shvatio po licima prisutnih gospoña da se nešto neobično dogodilo, stoga, pruživši ruku An ñeliki, promrmlja kroz stisnute zube Doñite, draga roñakinjo. Ona položi na otvoreni dlan svoje sitne prste kojih ljepote još ne bijaše svjesna. On ju je šutke doveo do praga galerije gdje su se paževi i mladiči njegovih godina zabavljali po svom ukusu.

Mjesta! Mjesta! poviče on odjednom. Prijatelji dragi, predstavljam vam moju Roñakinju tužne tialjine. Svi mladiči prasnuše u smijeh i pojure prema njima Paževi su imali čudne i male hlačice, napuhane i skupljene oko bedara. Sa svojim dugim i mršavim nogama naglo odraslih mladiča, nataknutim na visoke pete, izgledali su kao štakori. Naposljetku, u svojoj tužnoj haljini nisam smješ nlja od njih s onim njihovim tikvama oko bedara po misli Anñelika. Rado bi bila žrtvovala nešto svog samoljublja samu da može još ostati pored Filipa. Ali uto jedan od mladiča upita Znate li plesati, gospoñice? Malo. Zbilja? A što sve plešete? Overnjanac, rigodonku, farandolu Ha! Ha! Ha! iskidaše se od smijeha mladiči Filipe, kakvu si nam ovo ptičicu doveo! Hajte, hajte, gospodo! Izvlačite žrijeb! Tko če plesati sa seljanči com? Ovamo s onima kojima se sviña overnjanac! udri u smijeh Anñelika naglo istrgne ruku iz Filipove ruke i pobježe. Projuri kroz velike galone pune slugu i gospode, a zatoi kroz predvorje s podom u mozaiku gdje su nekakvi psi spavali na baršunastim jastucima. Tražila je oca i trudila se da ne zaplače. To, zaista, ne bi imalo smisla. Sve što joj se dogodilo trebalo je izbrisati iz sječanja, kao lud i čudnovat san. Prepelica ne smije iziči iz svog cestara. Zato što je rado poslušala pouke tetke Pulcherie, mislila je Anñelika i pravo je što je kažnjena za taštinu kojom ju je nadahnuto zavodljivo traženje markize du Plessis. Najzad iz malog salona smještenog po strani, doprije io nje priličma kreštav glas markiza du Plessisa. Baš nikako, baš nikako! To baš nikako ne ide, moj jadni prijatelju govorio je sve očajnijim glasom. Vi mislite da je lako za nas plemiče, opterečene troškovima, postiči oslobañanje od poreza. Osim toga, niti sam ja, a niti princ Čonde ovlašteni da vašu molbu rješavamo.

Ja vas samo molim da se a mene zauzmete kod glavnog upravitelja državne blagajne, gospodina de Tremanta kojega, vi osobno poznate. Taj je posao u interesu i same blagajne. On me oslobaña od poreza i cestarine samo za razdaljinu od Poitoua do mora. A izuzeče od poreza odnosilo bi se, uostalom, samo na jednu četvrtinu proizvodnje mazga i olova. Zauzvrat vojna uprava bi Imala pravo ña za sebe osigura ostala tri dijela proizvodnje olova i srebra. I za samu je državu bolje da ima nekoliko sigurnih proizvoñača pojedinih roba u samoj zemlji nego da te robe kupuje u inozemstvu. Eto, za vuču topova ja posjedujem zaista krasne životinje, snažne i čvrstih pleča... Vaše riječi smrde na gnoj i zsnoj vnñio je mar kiz prinoseči s gañenjemruku k nosu. Pitam se do koje se mjere vi udaljujete od svog položaja vlastelina upuštajuči se u pothvat koji dosta liči dozvolite mi da kažem na trgovinu. Trgovina ili nazovite kako to hočete, treba živjeti otpvme Armand de Sance tvrdoglavošču koja se svidjela AnñsliM. A ja? poviče markiz podigavši rusa prema neou mislite da se ja ne borim s teškočama?,Uza sve to. znajte da se, dok budem disao, neču hvatati nijednog posla koji bi mogao poniziti moj plemički položaj. Moji se prihodi, dragi roñače, ne mogu ni izdaleka uporediti s vašim. Zaista, ja sam pravi pravcati prosjak prema kralju koji odbija da mi pomogne i prema lihvarima iz Niorta koji me proždiru. Znam, znam, dobri moj Armande. Ali jeste li se ikad zapitali kako ja, čovjek s dvora i s dvije važne kraljevske službe, uravnotežujem svoju blagajnu? Niste siguran sam u to! Pa znajte, moji troškovi su daleko veči od mojih prihoda. Moji prihodi s imanja Plessis, s imanja moje žene u Touraini i dužnošču kraljevskog savjetnika, iznose četrdeset tisuča livara, dok kao glavni zapovjednik brigade iz Poitoua primam ukupno sto šezdeset tisuča livara Ja odgovori barun ja bih se zadovoljio desetim dijelom toga. Samo čas, ladanjski roñače. Ja imam sto šezdeset tisuča livara prihoda. Ali znajte i to da s troškovima moje žene, pukom mog sina, mojom palačom u Parizu,

stanom u Fontainbleauu, putovanjima s dvorom, kamatima na razna dugovanja, primanjima, odijevanjem, konjskim spregama poslugom itd. trošim tri stotine tisuča livara. Znači, svake godine upadate u dug za sto pedeset tisuča livara? Upravo tako, dragi roñače. I ako sam se poslužio slobodom da vam iznašam ovu dosadnu čitulju, učinio sam to zato da biste shvatili moje stanovište, to jest da zasad ne mogu razgovarati s gospodinom de Tremantom, glavnim upraviteljem državne blagajne. Ta vi ga poznate! Poznam, ali ga više ne viñam. Ta več sam se umorio ponavljajuči vam kako je gospodin de Tremant u službi kralja i kraljice majke. A i Mazarinu je odan... U redu, a što to znači? Znači da se s tog razloga više ne viñamo. Zar vam, dakle, nije poznato da je gospodin princ Conde kojemu sam ostao vjeran, u zavadi s dvorom... A kako bih to mogao znati? u čudu je pitao Armand de Sance. Vidio sam vas prije par mjeseci, a u to vrijeme kraljica majka nije imala boljeg podanika od gospoñina princa. Ah! Odonda je mnogo vremena prošlo! odgovori markiz razdražljivo. Ta ne mogu vam sve u tančine pričati. Znajte da su se kraljica, njena dva sina i onaj crveni vrag, kardinal, vratili u Louvre, to jest u Pariz, samo zahvaljujuči gospodinu Conñeu. A za sve to su se tom velikom čovjeku odužili tako što su ga vrijeñali na svakom koraku. Prije nekoliko tjedana je došlo izmeñu njih do raskida. A sad mu je Španjolska učinila neke ponude koje princu izgledaju zanimljive, te je došao ovamo da zajednički proučimo njihovu osnovanost. Španjolske ponude? ponovi barun Armand. Pa da! Ali neka to ostane izmeñu nas, jer se pouzdajem u vašu plemičku riječ. Zamislite, Filip IV, španjolski kralj, je našem velikom generalu, te gospodinu de Tureuneu ponudio svakome vojsku od po deset tisuča momaka. A zašto sve to? Pa da bi ukrotio kraljicu majku, a osobito onog lupeža, kardinala! Uz pomoč španjolske vojske gospodin

de Conde če uči u Pariz, a Gastone dOrleans, to jest Gospodin, brat pokojnog taalja Luja XIII, bit če proglašen kraljem. Kraljevstvo bi se sačuvalo i oslobodilo jedne žene, dvojice dječaka i jednog stranca koji ga sramoti. Što da radim kraj svih tih lijepih planova, molim vas! Da bili održao način života koji sam vam upravo izložio, ne smijem stavljati na izgubljenu kartu. A narod, sabor, dvor, uglavnom svi, mrze Mazarina. Kraljica se drži uza nj kao pijan plota i nikad ga neče napustiti Ne mogu vam opisati život što ga več dvije godine provode dvor i mali kralj. Taj se može uporediti samo s životom istočnjačkih cigana bježanja, povraci, svañe, ratovi itd. Sve je to dozlogrdilo. Mali kralj Luj XIV je u izgubljenom položaju. K tome dodajte da je kčerka Gastonea dOrleansa, gospoñica de Montpensier znate, ona djevojka snažnog glasa strastvena pristalica fronde. Prije godinu dana borila se na strani urotnika i jedva čeka da do borbe opet doñe. Moja žena je obožava, a ona joj uzvrača istom mjerom. Ovaj put neču dopustiti da se Alice opredijeli za stranku koja nije i moja. Vezati plavu vrpcu ciko pasa i klas zataknuti za šešir ne bi bilo teško kad razdvojenost supružnika ne bi imala gorih posljedica. A Alice je več po svom karakteru uvijek bila protiv. Protiv podvezica, a za svilene uzice, protiv kose podrezane na čelu, več za slobodno čelo, itd. Ona je u ovom trenutku protiv Ane Austrijske, kraljice majke, zato što joj je ova jednom prilikom rekla kako je tablete što ih ona upotrebljava za osvježavanje usta podsječaju na tablete za čiščenje. Nema te sile koja bi Alicu povratila na dvor gdje su, po. njenu tvrñenju, svima dojadile kraljičine molitve i podvizi njenih kraljevskih sinova. Ugledat ču se, dakle, na svoju ženu buduči da ona neče da se ugleda na mene. Moja je slaba strana što je smatram duhovitom i obdarenom izvjesnim ljubavnim smislom koji mi se sviña... Naposljetku, i ta fronda je vrlo zabavna igra Ta... ta niste valjda htjeli kazati da i gospodin de Turenne zamuckivao je Armand de Sance koji nije nikako uspijevao da se sasvim pribere. Eh! Gospodin de Turenne! Gospoñin de Turenne!

I on je kao i svi drugi. Ni on ne voli da se omalovažavaju njegove zasluge. Tražio je Sedan za svoju obitelj. Nisu mu ga dali. A on se uvrijedio što je samo po sebi razumljivo. Kako se čini, on je več prihvatio ponudu španjolskoga kralja. Gospodinu de Condeu se ne žuri. Čeka vijesti od svoje sestre de Longueville, koja je s princezom de Conñe pošla da pobuni Normandiju. A onda če se i on odlučiti. Moram vam kazati da je ovdje vojvotkinja de Beauforfc prema čijoj ljepoti on nije ravnodušan... Dogodilo se, eto, da naš veliki junak ne gori od nestrpljenja da žto prije krene u rat. Kad susretnete boginju o kojoj je riječ, rado čemo mu oprostiti... U nje, je, moj dragi, takva put.. Naslonivši se leñima na. jedan goblen, Anñelika je iz podaljega vidjela kako njen otac vadi iz džepa svoj veliki rupčič i njime briše čelo. Ništa neče postiči, pomisli, a srce joj se ispuni tjeskobom. A što se njih tiču naše priče o mazgama i olovu u kojemu ima srebra! Nepodnošljiva ju je mora davila u grlu. Ponovo se udalji. Spusti sa u park koji se bijaše obavio u plavkasti mrak. Iz salona su dopirali zvuči, violina i gitara. Več su lakeji jedni za drugima nosili sviječnjake, dok su drugi, popevši se na stolice, palili sviječe oidjenute u zidne sviječnjake iza ovih su bila postavljena ogledala koja su umnožavala svjetlost. Kad samo mislim, govorila je u sebi Anñelika šetajuči polako drvoredima, kako je moj otac bio u nedoumici kad je Molines za vrijeme rata htio u Španjolsku prodati nekoliko mazgi! Izdajstvo.. Meñutim, to nimalo ne zabrinjava prinčeve koji ipak žive na kraljev račun. Je li moguče da se oni misle pobuniti protiv kralja? Obišla je oko dvorca i našla se podno onog zida uz koji se nekoč često uspinjala da bi uživala gledajuči blago začarane sobe. Mjesto je bilo pusto, jer parovi koji se nisu sklanjali pred gustom večernjom, maglom, dosta prohladnom te jesenje večeri, najradije su se zadržavali na zelenim čistinama ispred pročelja. Odjednom nagonski, bez razmišljanja skine cipele i usprkos dugoj haljni spretno se uzvere do vijenca na prvom katu. Bijaše se več sasvim smračilo. Da je netko i naišao onuda, ne bi je opazio jer se uz to zavukla u

sjenu jednog tornjiča koji je krasio desno krilo zgrade. Prozor je bio otvoren. Anñelika se nagne i po zlačanoj svjetlosti uljanice, svjetlosti koja je još više isticala tajnovitost prekrasnog namještaja i goblena, nasluti da scfoa nije prazna. Kao iskričavi snijeg blistao je sedef male komode od ebanovine. Odjednom, uprijevši pogled u visok krevet, Anñeliki se učini da je oživljela sliku što je prikazivala boga i boginju. Dva bijela i naga tijela su se stiskala u neredu odgurnutih plahti čije su se čipke vukle po podu. Tako su se ta dva tijela svojski izmiješala da je ona u prvi mah pomislila da se to dva mladiča, dva ratoborna i bestidna paža rvu. Naposljetku razabra da su to, u stvari, bili jedan čovjek i jedna žena. Muškarčeve crne i kovrdžave kose gotovo su sasvim prekrili ženino lice. Činilo se da če je njegovo dugo tijelo potpunoma smrviti, a ipak se micalo polako, ujednačeno, poñjarivano pohotnom upornošču dok je svjetlost žiška otkrivala igru njegovih snažnih mišiča. Anñelika nije vidjela ženu, tek neke njene dijelove koji su se gotovo raščinili u polumraku krhku nogu dignutu i pripijenu uz muškarčevo tijelo, sisu koja je pod pritiskom muškarčeva zagrljaja šiknula ispod njegovih ruku, laku i bijelu ruku kako mehanički klizi goredolje po muškarčevu bedru da bi iznenada pala, iskrenuta dlana, niz rub kreveta, dok se duboko stenjanje otkidalo od svilenih zastora. U trenucima potpune tišine, Anñelika je čula dva daha, izmiješana, sve krača i brža, nalik na vihor pomamne oluje. Odjednom se oba tijela smire. Zatim se ženino stenjanje ponovo povlačilo u sjenu dok joj je ruka nemočno klonula na bijelu plahtu, kao ubrani cvijet. Anñelika osjeti kako joj se u duši miješaju osječaji zadivljenosti i gañenja. Ona je često promatrala onu slili! ku Oiipma, uživala u njenoj svježini i uzvišenom zanosu, te je na kraju na nju ostavljao dojam neizrecive ljepote taj prizor čiji je ona, kao iskusna seljančica, pogañala smisao. To je, dakle, ljubav! mislila je a dotle su je ježuri straha i užitka svu prožimali.

Dva se ljubavnika na kraju razdvoje. Odmarali su se sada jedno pored drugog kao dva blijeda donjka u mraku podzemne grobnice. Dah im se utapao u nekakvu blaženstvu sličnom snu. Ni ona ni on nisu ništa govorili. Prva se pomaknula žena. Ispruživši vrlo bijelu ruku, dohvati sa stalka pored kreveta bocu u kojoj je crno vino poput kristala blistalo. Na usnama joj se pojavi skrušeni osmijeh. Oh, dragi, sasvim sam slomljena prošaputa. Treba da podijelimo ovo vino iz Roussillona što ga je vaš dalekovidni sluga stavio ovdje. Hočete li popiti čašu? Čovjek s kraja kreveta Odgovori gunñanjem koje se moglo shvatiti kao njegov pristanak. Gospoña kojoj su se, izdaleka, povratile snage, napuni dvije čaše, jednu pruži ljubavniku, a drugu slasno ispije nadušak. Odjednom Anñelika osjeti želju da se gola pruži u onom krevetu i da polako pijucka jako južnjačke vino. To je chaudaut prinčeva, pomisli. Nije ni osječala da se nalazi u vrlo neudobnom položaju. Sad je ženu potpunoma vidjela, divila se njenim okruglim i savršenim grudima, ljubičastim bradavicama, gipkom trbuhu, dugim u križanim nogama. Na tanjuru je bilo voča. Žena uze breskvu i pohlepno zagrize u nju. Kuga umorila ova zanovijetala! poviče odjednom čovjek i prebacivši se preko ljubavnice skoči na pod. Anñelika koja nije čula udarce na vratima sobe, pomisli da je otkrivena te se stisne uz tornjič više mrtva nego živa. Kad je ponovo pogledala, vidje da se bog umotao u široku kučnu haljinu, smeñe boje i opasao srebrenim pojasom. Moglo mu je biti tridesetak godina, a lice mu nije bilo lijepo kao tijelo jer je imao dug nos i tvrde oči, ali sjajne kao plamen što mu je davalo izgled grabežljive ptice. Tu sam s vojvotkinjom de Beaufort vikne okrenuvši se k vratima. IX VELIKA UROTA I KOVCEZIC S OTROVOM Usprkos tom upozorenju jedan se sluga pojavi na pragu. Neka mi vaša visost oprosti, ali u dvorcu se

pojavio jedan redovnik koji traži da ga primi gospodin de Conde. Markiz du Plessis je amatrao da če biti najbolje ako ga pošalje vašoj visosti. Neka uñe! progunña princ poslije kratke šutnjo Zatim se približi komodi od ebanovine koja se nalazila pored prozora i otvori nekoliko ladica. Iz dna sobe jedan je lakej dovodio neku osobu, redovnika ufcukuljenog u prosto sukno. Ovaj se približi više se puta poklonivši s upadljivom lakočom. UspravivM se, otkrije tamnoputo lice na kojemu su sjala dva velika crna oka čeznutljiva pogleda. Dolazak ovog svečenika kao da nije nimalo zbunio ženu pruženu na krevetu, koja je i dalje bezbrižno jela krasno voče. Samo je preko bedara prebacila jedan šal. Čovjek crne kose, nagnut nad komodom, iz nje je izvlačio velike omotnice zapečačene ccvenim voskom. Oče reče on okrečuči se da li vas šalje gospoñin Fouquet? Baš on, visosti. Redovnik još nešto doda na nekom vrlo milozvučnom jeziku koji se Anñeliki učini da je talijanski. Dok je govorio francuski, naglasak mu je malko šušketao što mu je davalo neku djetinju draž. Nije potrebno da mi kažete lozinku, gospodine Exili reče princ de Conde poznao bih vas po opisu i po onom modrom znaku što ga imate blizu oka. Vi ste, dakle, največi evropski majstoi? u teškom i finom umiječu pripremanja otrova? Vaša visost me previše hvali. Ja sam samo usavršio neke recepte što sam ih naslijedio od svojih firentinskih predaka. Talijani su majstori u svakom umiječu poviče Conde i prasne u grohotan smijeh koji je ličio rzanju konja. No njegovo lice naglo poprimi svoj tvrdi izraz. Imate li kod sebe onu stvar? Tu je. Kapucin izvuče iz širokog rukava izrezbaren kovčežič. On ga sam otvori pritisnuvši na izbočeni ukras skupocjenog drva. Vidite, presvijetll, dovoljno je da se ugura nokat na ovo mjesto gdje počinje vrat ovog majucnog lika koji na dlanu drži golubicu. Poklopac se digne. Na svilenom jastučiču blistala je

staklena bočica ispunjena tekučinom smaragdne boje. Princ de Conde oprezno uze bočicu i podigne je prema svjetlosti. Rimski vitriol tiho reče otac ExilL To je smjesa sa sporim, ali sigurnim učinkom. Odlučio sam se za nj radije nego za živin sublimat koji može izazvati smrt u nekoliko sati. Po uputama što sam ih primio od gospodina Fouqueta učinilo mi se da vi prosvijetli, i vaši prijatelji ne želite da se previše opravdane sumnje pojave meñu pratnjom odreñene osobe. Tom če osobom ovladati slabost, možda če izdržati tjedan dana, ali če njena smrt izgledati potpuno prirodna. Svi če vjerovati da je posrijedi upala trbuha izazvana pokvarenom divljači ili nekom drugom pokvarenom hranom. Bilo bi dobro kad bi se za stol te osobe iznijelo mišiče, kamenice ili meke druge školjke koje ponekad mogu i te kako nauditi. Pripisati njima tako nenadanu smrt jednostavno je kao dječja igrarija. Zahvaljujem vam za vaše izvrsne savjete, oče. Conde je stalno promatrao blijedozelenu bočicu i pri tom su mu se oči caklile mržnjom. Anñeliku zahvati žestoki osječaj razočaranja bog ljubavi što je sa slike sišao na zemlju nije više bio lijep i ispunjao ju je strahom. Budite, meñutim, pažljivi, presvijetli ponovo če otac Exili. S ovim otrovom treba rukovati vrlo, vrlo oprezno. Da ga zgušnjavam, moram se zaštititi staklenom maskom. Jedna, jedina kap koja bi vam pala na kožu izazvala bi strašne bolove i ti bi bolovi prestali tek kad bi vam izgrizla odreñeni ud. Ako vi osobno ne mozete uliti ovaj otrov u jelo dotične osobe, živo preporučite svom slugi kojemu mislite povjeriti taj zadatak, da bude siguran i vješt. Sluga koji vas je uveo ovamo je čovjek u kojega, imam veliko povjerenje. Radujem se što ga dotična osoba ne pozna. Stoga vjerujem da neče biti teško staviti mu. ga uz bok. Princ se podrugljivim pogledom zagleda u kapucina kojega je nadvisivao svojim rastom. Pretpostavljam, gospodine Exili, da vas život koji ste posvetili tom divnom umiječu nije učinio previše

tankočutnim. Pa ipak, što biste kazali kad bih vam priznao da je ovaj otrov namijenjen jednom vašem zemljaku, Talijanu iz Abruzzija? Smiješak razvuče tanke usne redovnika Exilija koji se ponovo nakloni. Moji su zemljaci oni koji cijene moje usluge kao što te usluge i zaslužuju, presvijetli. A u posljednje vrijeme gospodin Fouquet, predsjednik pariškog sabora, je prema meni velikodušniji od izvjesnog Talijana iz Abruzzija kojega dobro poznajem. Conde se ponovo oglasi svojim konjskim rzanjem. Sjajno, gospoñine! Veselim se što uza se imam ljude vašeg kova. I polako vrati bočicu na svileni jastučič. Zavlada šutnja. Oči gospodina Exilija samozadovoljno su promatrale vlastito djelo. Napominjem, presvijetli, ova tekučina ima tu prednost što nema nikakva mirisa, a gotovo ni ukusa. Ne utječe na hranu u koju se miješa te bi dotična osoba, ukoliko je vrlo oprezna pri jelu, jedino mogla prekoriti svoga kuhara da je suviše začinio jelo. Vi ste dragocjen čovjek ponovi princ ozbiljno. Pomalo nervozno pokupi zapečačene omotnice koje su se nalazile na komodi. U naknadu za to moram vam ovo uručiti za gospodina Fouqueta. Ova omotnica sadrži izjave markiza de Hocquincourta. A ova ovdje gospodina de Charosta, gospoñina du Plessisa, gospoñe du Plessis, gospoñe de Richeville, vojvotkinje de Beaufort, gospoñe de Longueville. Kao što vidite žene su manje lijene... ili manje tankočutne od gospode. Nedostaju još pisma gospodina de Maupeoua, markiza de Crequija, i još nekih... A vaše pismo, presvijetli? Imate pravo. Evo ga ovdje. Upravo sam ga završio i nisam ga još ni potpisao. Ne bi li vaša visost bila tako ljubazna i pročitala mi ga, kako bih ja mogao provjeriti svaku riječ sadržaja. Gospodinu je Fouquetu neobično mnogo stalo do toga da nijedna riječ ne bude izostavljena. Kako želite reče princ i neprimjetno slegne ramenima. Uze zatim pismo i stane čitati naglas

Ja, Luj II, princ de Donde, jamčim presvijetiora Fouquetu da neču stati ni na čiju stranu osim na njegovu, da neču obreči poslušnost nikome drugome, da ču mu predati sve svoje gradove i utvrde i drugo svaki put kad mi on to naredi. Kao zalog predajem mu ovo pismo pisano i potpisano mojom rukom, po mojoj slobodnoj volji a da on to od mene nije ni tražio imajuči dobrotu da vjeruje mojoj riječi za koju mu jamčim. Sastavljeno u PlessisBelliereu, 20. septembra 1649.. Potpišite, presvijetli reče otac Exili kojemu su se sjajile oči zasjenjene kapuljačom. Brzo, kao da želi da s tim što prije svrši, princ de Conde uze sa stola guščije pero i zašilji ga. Dok je ovaj potpisivao pismo, redovnik upali malu grijalicu od pozlačenog srebra. Conde rastopi malo crvenog voska i zapečati pismo. Sve ostale izjave su napravljene po uzoru na ovu potpisane zaključi. Vjerujem da če vaš gospodar biti zadovoljan i da če nam to potvrditi. Budite uvjereni, presvijetli. Pa ipak ne mogu napustiti dvorac prije no što dobijem ostale izjave koje ste mi obečali. Obavezujem se da čete ih dobiti do sutra u podne. Ostat ču, dakle, pod ovim krovom do sutra. Naša prijateljica, markiza du Plessis, pobrinut če se za vaš smještaj, gospodine. Naredio sam da je obavijeste o vašem dolasku. Mislim da bi bilo mudro kad bi se dotle ova pisma zaključala u tajni kovčežič koji sam vam maloprije uručio. Otvor je nevidljiv stoga neče biti sigurnija od radoznalih očiju ni na jednom drugom mjestu. Imate pravo, gospodine Exili. Slušajuči vas, shvačam kako je i kovanje urota umiječe koje od čovjeka traži rutinu i iskustvo. Ja sam samo vojnik, i to ne krijem. Slavni vojnik! poviče Talijan i duboko se pokloni. Laskate mi, oče. Ja bih, meñutim, želio, otvoreno priznajem, da su gospodin Mazarin i njegovo veličanstvo kraljica majka vašeg mišljenja. Kako bilo da bilo, ipak mislim da vojnu taktiku, mada je grublja i obimnija,

treba malko približiti vašim prepredenim potezima. Valja uvijek predvidjeti namjere neprijatelja. Vi, presvijetli, govorite kao da vam je Machiavelli osobno bio učiteljem. Zaista mi laskate ponovi princ. Aii se ipak razvedrio. Exili ga poduči kako če podiči jastučič od satena da bi ispod njega položio pogibeljna pisma. Potom kovčežič bi spremljen u komodu. Cim se Talijan povukao, de Conde, kao kakvo dijete, uze kovčežič i ponovo ga otvori. Daj da vidim promrmlja žena pruživši ruke prema njemu. Ona se nijednom ne umiješa u razgovor izmeñu redovnika i princa, več je za to vrijeme stavljala na prste jedan za drugim, svoje prstenje. Ali je bilo očito da joj nije promakla ni jedna jedina riječ. Conde se približi krevetu i oboje se nagnu nad bočicom smaragdne boje. Misliš li, zaista, da je onako strahovit kao što onaj reče ponovo promrmlja vojvotkinja de Beautart. Fouquet tvrdi da nema sposobnijeg ljekarnika od tog Firentinca. Kako je da je, moramo se pouzdati u Fouqueta. Njemu je pala na pamet misao o španjolskoj pomoči, u pariškom saboru, prošlog aprila. Ta se pomoč nije nikome svidjela, ali on je uspostavio vezu s njegovim katoličkim veličanstvom. Ja ne bih imao vojske da nije bilo njega. Gospa se ponovo opusti na jastuke. Znači, gospodin Mazarin je gotov! ona polako reče. Isto kao da je gotov, jer evo ja sad u svojim rukama držim njegovu smrt. Ne priča li se da ponekad kraljica majka blaguje zajedno s čovjekom kojega strastveno voli? Zaista je tako odgovori de Conde poslije kratke šutnje. Ali ja se ne slažem s vašim planom, draga. Po glavi mi se vrzna nešto sasvim, drugo, pothvat bolji i djelotvorniji. Sto bi kraljica majka bila bez svojih sinova.. Spanjolki ne bi preostalo drugo do da se povuče u neki samostan i da ih tamo oplakuje... Otrovati kralja! poviče vojvotkinja i trgne se.

Princ veselo zarže. Vrati se ka komodi i u nju odloži kovčežič. Eto, kakve su žene! poviče. Kralj! Obuzima vas sažaljenje što se radi o lijepom dječaku kojega muče nemiri mladosti i koji vas od nekog vremena gleda, na dvoru, kao pas u čeki. To je za vas kralj, a za nas pogibeljna prepreka za sve naše planove. A što se tiče njegova brata, Malog gospodina, pokvarenog dječačiča koji počinje uživati u tome da se oblači poput djevojčice i prepušta se muškarcima da ga miluju, ja ga još teže mogu smisliti na prijestolju nego vaše kraljevsko nevinašce. Ne, vjerujte ini, u gospodinu dOrleansu, koji je u pogledu uzorna života sušta protivnost svog brata. Luja XIII, imat čemo kralja koji če nam savršeno odgovarati. Bogat je i slabič. A što nam još treba? Draga moja ponovo če de Conde pošto je zaključao komodu i ključ turio u. džep svoje kučne halje mislim da bi bilo vrijeme da se pojavimo pred svojim domačinima. Ubrzo če i večera. Hočete li da zovnem Manon, vašu sobaricu? Bila bih vam zahvalna, dragi moj gospodaru! Anñelika je počela osječati izlomljenost po svom tijelu te se malo povukla natrag na vijenac. Mislila je na svog oca koji ju je sigurno naokolo tražio, ali nikako se nije mogla odlučiti da ostavi svoje osmatračko mjesto. U sobi su sluge oblačile princa i njegovu ljubavnicu uz pusto šuštanje tkanina i poneku psovku princa koji je bio vrlo nestrpljiv. Kad bi Anñelika odvojila oči s okvira osvijetljenog prozora ništa nije vidjela do mrkle noči iz koje je do nje dopirao mrmor blize šume uznemirene jesenjim povjetarcem. Naposljetku se soba ispraznila. Nočni je žižak i dalje gorio, a soba je ponovo utonula u svoju tajnovitost. Djevojka se polako primakne prozoru i spusti se u sobu. Miris ženskih parfema i ličila se nekako čudno stapao s mirisima koji su se probijali iz nočne tame mirisima vlažnog drveča, mahovine i. sazrelih kestena. Anñelika još nije tačno znala što če učiniti. Mogli su je iznenaditi, ali to je nije nimalo uznemiravalo. Sve je ovo bilo samo san, kao odlazak u Ameriku, kao luda gospoña od Monteloupa, kao zločini Gillesa de Retza...

Brzim pokretom izvuče iz kučne haljine, prebačene preko stolice, ključič komode, otvori je i iz nje izvuče kovčežič, napravljen od sandalova drveta. Iz kovčežiča se širio oštar miris. Pošto je ponovo zatvorila komodu i vratila ključič u haljinu, Anñelika se vrati na vijenac s kovčežičem ispod ruke. Odjednom joj srce počne radosno tuči zamislila je lice gospodina de Condea kad otkrije da je nestalo otrova i opasnih pisama. Ovo nije kraña, pomisli, jer radi se o tome da se izbjegne zločin. Več je znala gdje če sakriti ukradeni kovčežič. Tornjiči što ih je talijanski arhitekt podigao na četiri ugla dražesnog dvorca Plessis, služili su samo za ukras, ali toli su snabdjeveni i puškarnicama i galerijama s kojih se bacalo kamenje na napadače, podražavajuči time ratničke dekoracije na srednjevjekovnim grañevinama. Osim toga, te su puskarnice i galerijice bile šuplje i imale su male prozorčiče. Anñelika uvuče kovčežič u šupljinu najbliže puskarnice. Mudar če biti onaj tko ga uspije tu pronači! Zatim okretno klizne duž pročelja i nañe se na tlu, osjetivši tek sada da su joj se bosa stopala gotovo smrzla. Pošto je navukla stare cipele, vrati se u dvorac. Svi su se sada skupili u salonu. Noč je bila previše mračna i puna magle te nikoga nije privlačila. Ušavši u predvorje, nosnice joj zagolicaju vrlo primamljivi mirisi gotovih jestivih proizvoda. Vidjela je kako prolazi čitav niz slugudječaka u livrejama. Jedva su nosili velike srebrne tanjure. Fazani i šljuke sa svim perjem, odojak okičen cviječem kao nevjesta, razni komadi prekrasnog srndača, postavljeni na hrpe garduna i komorača, prodefiliraše ispred nje. Iz dvorana i s galerija je dolazilo zveckanje porculana i kuckanje kristala. Čitavo se društvo okupilo oko malih stoliča pokrivenih čipkama, vrlo ukusno rasporeñenih ovdje i tamo. Za svakim stolom sjedilo je desetak osoba. Anñelika se ustavi na vratima velikog salona i opazi princa Condea u društvu gospoñe du Plessis, vojvotkinje de Beaufort i grofice do Rieheville. Za prinčevim stolom su se našli i markiz du Plessis i njegov sin Filip

te druge gospoñe i mlada gospoda. Smeñi habit Talijana Exilija neobično se doimao meñu svim onim čipkama vrpcama i skupocjenim haljinama izvezenim u zlatu i srebru. Da je barun ñe Sance bio prisutan, njegov bi se lik tu isticao svojom samostanskom strogošču. Odjednom jedan od paževa naiñe noseči bocu od pozlačenog srebra i prepozna je. Evo Barunice tužne haljine! rugao se. Sto čete piti, Nanon? Jabukovaču ili kiselo mlijeko? Ona mu brzo isplazi jezik. Ovaj ju je gledao zgranut, a ona poñe ravno prema prinčevskom stolu. Gospoñine, kakvo ovo čudo dolazi k nama? poviče vojvotkinja de Beaufort. Gospoña du Plessis očima poñe tragom njena pogleda, opazi Anñeliku i još jednom pozove sina u pomoč Filipe! Filipe! Dragi, budite dobri pa otpratite svoju roñakinju de Sance do stola dvorskih gospoñica. Mladič pogleda Anñeliku zlovoljnim pogledom. Evo stoličice reče on pokazujuči na slobodno mjesto pored sebe. Ne tu, Filipe, ne tu. To ste mjesto namijenili gospoñici de Senlis. Gospoñica de Senlis je mogla doči prije. Kad stigne, vidjet če da je dobila zamjenu... i to dostojnu dovrši podrugljivo se osmjehujuči. Njegovi susjedi prasiiu u smijeh. Uto Anñelika sjedne. Predaleko je otišla i sad se više nije mogla povuči. Nije se usudila pitati za svog oca, a od svjetlucanja čaša, vrčeva, srebra, te dijamanata po gospoñama gotovo ju je vrtoglavica hvatala. To je imalo za posljedicu da se ona ukrutila, isprsila se i zabacila obilje svoje zlatne kose. Učinilo joj se da su ja neka gospoda gledala sa zanimanjem. Sučelice joj je sjedio princ Conde i čas ju je drsko mjerio svojim očima grabežljive ptice. Do ñavola, gospodine du Plessis, čudnu rodbinu imate! Tko je ova siva patka pupčanica? Mlada roñakinja iz pokrajine, presvijetli. Imajte smilovanja prema meni! Umjesto da slušam vaše svirače i očaravajuče razgovore ovih gospoña, večeras sam dva duga sata bez prestanka morao slušati optužbe baruna

de Sancea, oca ove gospoñice, od čijeg mi je daha još slabo kao što bi kazao naš zajedljivi pjesnik Ar genteuil Bogami, ne lažem, ni dah strvine tako ne smrdi, pa ni smrdež latrine. Čitav se skup servilno kesio. A znate što je tražio cd mene? nastavi markizbrišuči vjeñe neprirodnim pokretom. Ne biste nikad pogodili da mu pomognem da se oslobode poreza neke mazge iz njegove štale i izvjesna proizvodnja naslañujte se izrazom olova za koje tvrdi da če pronači izliveno u šipkama pod gredicama svoga vrta. Nikad nisam čuo takve gluposti. Do vraga i ti pokrajinski vlastelinčiči! progunña princ. Izvrgavaju ruglu naše grbove svojim seljačkim ponašanjem. Gospoñe su se gušile od smijeha. Jeste li vidjeli pero na njegovu šeširu? I pete njegovih cipela na koje se slama prilijepila? Anñeliki je srce snažno tuklo. Činilo joj se da Filip, koji je sjedio kraj nje, to čuje. Baci na nj pogled i zateče hladne i modre oči mladičeve kako je netremice promatraju nekim neodreñenim izrazom. Ne smijem dozvoliti da ovako vrijeñaju moga oca mislila je. Mora da je bila vrlo blijeda. Sjeti se rumenila gospoñe de Richeville kad je, prije par sati, ona, Anñelika. podigla glas u grobnoj tišini koja je naglo nastala. Postojalo je, dakle, nešto čega su se ti bezočni ljudi bojali.. Mala de Sance duboko uzdahne. Može biti da i jesmo prosjaci ona če snažnim i jasnim glasom ali ipak nam ne pada na pamet da otrujemo kralja! Kao i prošli put, na svim se licima ugasi smijeh i zavlada tako težak muk da se svijet za obližnjim stolovima zabrinuo. Malopomalo razgovor utihne, veselost splasne, sve se oči okrenu k princu de Condeu. Tko... tko... tko? mucao je markiz du Plessis. Ali odjednom ušuti. Čudnih li riječi! najzad zausti princ koji je jedva vladao sobom Ova djevojčica nije naučena na društvo, več živi vjerujuči još u priče svoje dojilje...

Još trenutak i izvrči če me ruglu i otjerati s obečanjem da ču dobiti četiri po turu, tužno pomisli Anñelika. Malo se nagne naprijed i zagleda se prema kraju stola. Čula sam da je gospodin Exili najpoznatiji stručnjak u kraljevstva u umiječu spravljanja otrova. Taj novi komadič bačen u tu baru gospoštine izazove strašne valove. Prestrašeni se nirmor posvuda raširi. U ovoj je djevojčici sam živi vrag! poviče gospoña du Plessis grizuči bijesno svoj čipkasti rupčič. Ovo je več drugi put što me prekriva brukom. Stoji tamo kao kakva lutka staklenih očiju, iznenada otvori usta i kaže užasne stvari Užasno? A zašto užasno? prosvjedovao je princ blagim glasom i dalje netremice promatrajuči Anñeliku. Bile bi kad bi bile istinite. Ali sve su to samo maštanja djevojčice koja ne zna šutjeti. Ušutjet ču kad mi se to svidi odlučno reče Anñelika. A kad če to biti, gospoñice? Kad se prestanete rugati mom ocu i kad mu učinite sitne usluge za koje vas moli! Lice se gospodina de Condea odjednom smrači. Bruka je dosegla vrhunac. Neke osobe u dnu galerije skočiše ina stolice. Ku,ga je... Kuga je... gušio, sa princ. On naglo skoči na noge i pruži ruku kao da svoje trupe baca u napad na španjolske linije. Za mnom! zariče. Sad če me ubiti, pomisli Anñelika. I prožme je osječaj straha i radosti pri pogledu ina tog velikog gospodina. Ipak, ta inala patka pupčanica, poñe za velikom grabežljivom ptiourinom. Pri tom primijeti da je on nosio ispod koljena široke nabore od uškrobijenih, čipaka, a iznad hlača nekakvu suknjicu ukrašenu bezbrojnim siritima. Još nikad nije vidjela čovjeka odijevena u tako neobično odijelo. Pa ipak, divila se njegovu hodu, načinu na koji je on dodirivao pod svojim visokim i svrnutim petama. Tu smo sad sami grubo reče de Conde okrenuvši se. Gospoñice, ako ns želite da se na vas ljutim, morate odgovoriti na moja pitanja.

Njegov slatkasti glas više je uplašio Anñeliku nego njegovi nastupi srdžbe. Našla se sama oči u oči s tim močnim čovjekom kome je mrsila spletke i shvati da je uletjela u njih i u njima se izgubila kao muha u paukovoj mreži. Počela je uzmicati, mucati i zaklanjati se iza tobožnje seljačke gluposti. Nisam mislila kazati ništa loše. Zašto izmišljate uvrede i onda ih dobacujete gostima za stolom jednoga roñaka kojega poštivate? Bilo joj je jasno što je on htio od nje. Oklijevala je i računala da li joj se više isplati priznati ali ne. S obzirom na sve što je maloprije izjavila, ne bi joj se vjerovalo kad bi sada nijekala da išta znade. Ja ništa nisam izmislila... samo sam ponovila ono što mi je rečeno promrmlja to jest da je gospodin Exili vrlo vješt u spravljanju otrova... A ono o kralju sam izmislila. Nisam smijela, ali bila sam ljuta. I pri tom je nevjesto gnječila okrajak svoga pojasa. Tko vam je kazao sve to? AnñeliMna je mašta grozničavo radila. Jedan paž... Ne znam kako se zove Možete li mi ga pokazati? Mogu. On je povede u predvorje gdje mu ona pokaže napaža što joj se izrugivao. Kuga pomorila te derane koji prisluškujuiza vrata! ljutito je gunñao princ. Kako se zovete, gospoñice? Anñelika de Sance. Slušajte, gospoñice de Sance. Nije lijepo da djevojčica vaše dobi nepromišljeno ponavlja nešto što ne razumije. To može dovesti u opasnost i vas i vašu obitelj. Priječi ču spužvom preko ovog nemilog dogañaja i ispitat ču slučaj vašega oca i vidjeti mogu li što za nj napraviti. Ali tko mi jemči da čete vi šutjeti? Ona se zagleda u nj svojim zelenim očima i reče Suitim kao zalivena kad postignem ono što hoču, ali znam i podiči glas kad me se vrijeña. Do vraga! Več sada vidim da če se loše provesti oni koji nalete na vas kad se jednom razvijete u ženu dometne princ. Neodreñeni mu se smiješak pojavi na licu. Čini se

da uopče nije sumnjao da ona zna više od onoga što mu je rekla. Nagao po prirodi i vjetrogonja, de Conde je bio loš psiholog i nedostajao mu je dar opažanja. Pošto je došao k sebi od prvog iznenañenja, bio je siguran da se radi samo o pustom naklapanju. A kako je inače bio čovjek naučen na laskanja i osjetljiv na žensko divljenje, uzbuñenost te djevojčice več sada znatne ljepote utjecala je na nj i malopomalo smirila njegov bijes. Anñelika ga pogleda trudeči se da svojim očima da izraz iskrenog divljenja. Mogu li vas nešto upitati? javi se što je bezazlenije mogla. A što? Zašto nosite suknjicu? Suknjicu.. Ali, dijete moje, ta ovo je rhingrave. Zar nije vrlo elegantna? Rhingrave sakriva hlače koje su vrlo ružne i pristaju samo konjanicima. Vrlo je udobna, a može je se ukrasiti širitima i vrpcama. Zar ovakve suknjice još niste vidjeli, ovdje na selu? Nisam. A kakvi su ono nabori što ih imate ispod koljena? Zovu ih topovi. Svrha im je da istaknu listove kojima daju vitak i savijen oblik. Zaista je tako složi se Anñelika. Prekrasno! Nikad nisam vidjela tako lijepa odijela! Hm! Dosta je da ženama spomeneš prnje i odmah češ ih smiriti pa ne znam kako bile ljute reče princ oduševljen svojim uspjehom. Ali moram se vratiti k svojim domačinima. A sad mi obečajte da čete biti razboriti. Obečavam, presvijetli odvrati ona i razvukavši usne u ljupki osmijeh otkrije svoje sedefaste zube. Vračajuči se kroz salone, princ de Conñe je uvjerljivim pokretima ruku mirio uzbuñeno društvo. Jedite, jedite, dragi, prijatelji. Obična sitnica. Drska če se djevojčica ispričati. Anñelka sama od sebe poñe prema gospoñi du Plessis i duboko joj se pokloni. Molim vas, gospoño, ña mi oprostite i date mi dopuštenje da se povučem. Svi su semaIko nasmijali gospoñi du Plessis koja je rukom pokazala vrata, buduči ña nije bila kadra riječi progovoriti.

Ali kraj vrata se stvorila gužva. Moja kčerka, gdje je moja kčerka? pitao je barun Armanñ. Gospodin barun traži svoju kčerku poviče jedan lakej podrugljivim tonom. Meñu elegantnim gostima i slugama u livrejama jadan je vlastelinčič ličio na velikog crnog bumbara. Anñelika potrči prema njemu. Anñeliko uzdahne zbog tebe ču poludjeti. Več više od tri sata te tražim, u nočnom mraku, izmeñu Monteloupa, Molinesova paviljona i Plessisa. Strašnog li dana, kčeri moja! Strasnog li dana! Hajdemo odavde, oče, hajdemo odmah, molim te reče. Več su se spuštali stubištem kadli ih dozove glas markiza du Plessisa. Samo trenutak, roñače. Gospodin princ želi načas s vama porazgovarati u vezi sa carinskim olakšicama o kojima ste mi pričali... Ostatak njegovih riječi se izgubi. Anñelika sjedne na posljednju stepenicu stubišta i tu je čekala svog oca. Činilo joj se da je potpuno prazna bez misli i bez volje. Sitan pinč bijele dlake joj priñe i stane je njušiti Ona ga nesvjesno pogladi Kad se gospodin de Sance ponovo pojavio, uhvati kčerku za zaglavak reče Bojao sam se da nisi opet nekamo odmaglila. Zaista, mora da ti je sam vrag u tijelu. Gospodin de Conde je tako čudne pohvale izrekao na tvoj račun da nisam znao ne moram li se sramiti što sam te dao na svijet. Nešto kasnije, dok su se njihove životinje polako probijale kroz mrak, ponovo se javi gospoñin de Sancč kimajuči glavom Nikako da shvatim onaj svijet tamo. Najprije me slušaju i podrugljivo mi se cerekaju. Markiz me, s brojkama u ruci, uvjerava da je on u daleko gorim novčanim neprilikama od mene. Puštaju me da odem a da me nisu ponudili ni čašom vina da malo oplahnem grlo, a onda me, iznenada zovu natrag i obečaju sve štogod hoču. Prema riječima princa de Condea izuzeče od carinskih taksa bit če mi podijeljeno do idučeg mjeseca. Utoliko bolje, oče prošapta Anñelika.

U mrklini je slušala nočno kreketanje žaba koje su ih upozoravale da se približuju močvarama i starom utvrñenom zamku. Odjednom joj doñe da zaplače. Misliš li da če te gospoña ñu Plessis uzeti k sebi za dvorsku gospoñicu ponovo upita barun. Oh, ne, ne vjerujem! tiho odgovori Anñelika. poitiers i samostan SUSRET S GOSPODINOM VINCENTOM DE PAULOM Putovanje do Poitiersa AnñeliM nije ostalo u najugodnijem sječanju. Za tu su priliku popravili staru kočiju i u nju se Anñelika smjestila zajedno s Hortenzijom i Madlenom. Jedan je sluga upravljao spregom mazgL Raymond i Gontran su jahali čistokrvne konje, svaki svoga, koje im je darovao otac. Pričalo se da su jezuiti u novom koledžu sagradili konjušnice za konje svojih ñaka, mladih plemiča. Dva teška tovarna konja su upotpunjavali karavanu. Na jednom je jahao stari Guillaume koji je dobio malog da prati mlade gospodare. Po selu su kolale vrlo loše vijesti o nemirima i ratu. Pričalo se da gospodin de la Rochefoucauld podiže vojsku u Poitouu za račun gospodina de Conñea. Novačio je vojnike i oduzimao dio žetve da bi ih hranio. A vojska znači glad i bijedu, lupeže i skitnice po raskrščima cesta. Stari Guillaume je išao s njima, naslonivši koplje na stremen i sa sabljom o pasu. Putovanje je, meñutim, proteklo u miru. Prolazeči kroz šumu, opaziše nekakve sumnjive likove koji su se izgubili meñu drvečem. Nema sumnje, ili je koplje starog najamnika obeshrabrilo razbojnike ili sirotinjski izgled i kočije i putnika. Noč su proveli u jednoj gostionici na nekakvu groznom raskršču gdje se čulo samo fijukanje vjetra u ogoljenoj šumi. Krčmar se udostojio poslužiti putnike sa sirom i s malo tople vode koju je zwao juhom. Večerali su uz svjetlost sviječe napravljene od lošeg loja. Svi su krčmari jataci razbojnika u povjerenju če Raymonñ svojim uplašenim sestrama. Največi broj siočina se počini u krčmama smještenim uzduž putova. Za našeg posljednjeg putovanja, prespavali smo na jednom mjestu gdje su mjesec dana prije toga prerezali grkljan nekom bogatašu koji je pogriješio što je

putovao sam. Bijaše mu odmah žao što se prepustio razmatranjima o tim bezbožnim stvarima, stoga nadoda Ovi zločini što ih vrše ljudi iz naroda, posljedica su nereda meñu velikašima koji se nalaze na visokim položajima. Nitko se više ne boji Boga! Potom su još čitav dan putovali. Putovi smrznuti i puni rupa proñrmali su tri sestre kao vreče oraha. Bile su umorne i slomljenih kostiju. Rijetko su nailazili na dijelove rimske ceste postavljene velikim i pravilnom starinskim pločama. Uglavnom su putovali putovima usječenim ti ilovaču, razrovaiiim stalnim prolazom vitezova i kočija. Kad bi stigli do kakvog mosta, ponekad su morali čekati sate i sate dok se ne bi smrzli, jer je čovjek što je ubirao mostarinu često bio spor i razgovorljiv službenik koji je iskorištavao priliku da sa svakim prolaznikom zametne razgovor. Samo su velika gospoda koja su prezirnim pokretom kroz prozor bacala kesu pred noge službeniku, prolazila bez zadržavanja. Madelon je plakala i sva pf omrzla hvatala se Anñelike. Hortenzija je kroz stisnute usne ponavljala Ovo je nedopustivo! Sve tri su bile vrlo umorne te su uzñahnule s olakšanjem kad su navečer drugog dana ugledale Poitiers slojevito položenih krovova uz bok brežuljaka podno kojega je veselo žuborila rječica Clain. Bio je vedar zimski dan. Krajolik je izgledao južnjački uostalom, s Poitouom je počinjao jug, jer nebo je tu bilo blago nad crvenim crijepovima krovova. Zvor na sa crkava su naasanjenice oglašavala Zdravomariju. Ta če zvona odsada brojiti Anñelikine sate gotovo punih pet godina.Koitiers je bio grad crkava, samostana i zavoda. Žvonasu regulirala život tog svekolikog naitoda u mahtijiLte vojjske ñaka isto toliko bučnih koliko sU im učitelji bili tim. Popovi i svršeni maturanti susretali su se na ugjeima strmih ulica, u sjeni dvorišta, po isrgavknsk mjfclsñ poreñaM jedni ponad drugih kao katovi, služili hodočasnicima kao odmorišta. Djeca baruna Armanda de Sancea se rastadoše pred katedralom. Samostan uršulirtM se nalazio lijevo iznad Claina, dok se zavod jezuita smjestio sasvim na vrhu.

Nezgrapnošču svojstvenom nezrelim godinama oni se raziñoše bez riječi, jedino je mala Madelon, briznuvši u plač, zagrlila oba brata. I tako su se za Anñelikom zatvorila vrata samostana. Trebalo joj je vremena da shvati kako je osječaj gušenja koji ju je pritiskao bio posljedica njena naglog prekida s prostorom. Zidine i samo zidine, i rešetke na prozorima. Njene joj se drugarice nisu sviñale. Oduvijek se igrala s dječacima, seljačičima koji su joj se divili i slušali je. Ovdje je, meñutim, bilo gospoñica visokog porijekla i solidnog imovnog stanja, te je mjesto Anñeliki de Sance bilo, dakako, u posljednjim redovima. Morala se podvrči mučenju navlačeči na se steznik s šipkama od kita. Taj je steznik čvrsto stezao tijelo i tako prisiljavao djevojčice da se drže uspravno zbog čega su one čitava života, i u bilo kojoj prilici, poprimale prezirno držanje okrunjenih glava. Snažna i gipkih mišiča, nagonski skladna, Anñelika je mogla i ne nositi taj oklop. Ali tu se radilo o jednoj navici koja je naveliko prelazila samostanske okvire. Slušajuči starije drugarice nije uopče sumnjala da je steznik s kitovim šipkama imao veliku primjenu u svemu što se odnosilo na modu. Došle su na red i čelične šipke i porubi, vrst grudnika, koji su pomoču otpornog kartona ili željeznih strukova postajali kruti. Taj se grudnik ukrašavao čipkama, vrpcama i draguljima. Svrha je grudnika bila da podrži grudi, gurajuči ih prema gore, pod čipke tako da su uvijek izgledale kao da če sesadna oteti, stisku grudnika. Naravno, starije su potajice izmjenjivale takve pojedinosti, iako je samostan osobitu brigu posvečivao tome da djevojke pripremi za brak i društveni život. Trebalo je naučiti plesati, pozdravljati, svirati na lutnji i glasoviru ili sa dvije ili tri drugarice održavati razgovor o odreñenoj temi čak su učile kako se treba služiti lepezom i ličilom namazati obraze. Zatim su dolazili na red kučni poslovi, i to po njihovoj važnosti. Računajuči s prevrtljivom i čudljivom igrom sudbine, gojenice su morale obavljati i vrlo proste poslove. Redom su radile u kuhinji, u praonicama rublja, palile su i nadzirale svjetiljke, mele su i prale podove. Na kraju su učile i osnovne pojmove kulture povijest i geografiju u kratkim

izvodima, mitologiju, račun, teologiju i latinski. Mnogo se truda posvečivalo stilističkima vježbama, buduči da je umiječe pisanja pisama bilo uglavnom žensko i da je izmjenjivanje pisama s prijateljicama i ljubavnicima bio posao koji je najviše vremena oduzimao ženama visokog društva. laka Anñelika nije bila neposlušna učenica, ipak njeni profesori nikad nisu bili zadovoljni njom. Izvršavala je ono što su joj nareñivali, ali kao da nije shvačala zašto je sile da radi tolike glupe stvari. Ponekad su je za vrijeme predavanja uzalud tražili. Na kraju su je nalazili u vrtu, u velikom vrtu koji je nadvisivao tople uličice kojima gotovo nitko nije prolazio. Na najoštrije prekoravanje ona je uvijek odgovarala da ne razumije kakvo je zlo počinila time što gleda kako raste cvjetača. Slijedečeg je ljeta grad zahvatila ozbiljna epidemija koju su zvali kugom jer su mnogi štakori napuštali svoje rupe i izlazili napolje da bi crkli po ulicama ili kučama. Urota prinčeva na čijem su se čelu našli gospoda de Conñe i de Turenne, donijela je bijedu i glad u te zapadne krajeve, pošteñene dotad od inozemnih vojski. Nije se više znalo tko je bio na kraljevoj, a tko na protivnoj strani. U gradove su grnuli seljaci napustivši popaljena sela. Oni su predstavljali vojsku bijednika kojih je bilo pred svim vratima s ispruženim rukama. Ubrzo ih je bilo više nego popova i ñaka. Male su gojenice sestarai uršulnM dijelile milostinju u pojedine sate pojedinih dana, siromasima što su se kupili pred vratima samostana. Učili su ih kako če i to biti jedna od dužnosti budučih velikih i dobro odgojenih gospoña. Prvi put je Anñelika vidjela oči u oči bijedu bez nade, bijedu u dronjcima, pravu bijedu pohotljivih i pakosnih očiju. Ta je bijeda nije ni potresla ni ganula, dok su, naprotiv, neke od njenih drugarica plakale a neke u izraz gañenja razvlačile usne. Cinito joj se da u toj bijedi vodi lik oduvijek utisnut u sebikao predosječaj onoga što je čudna sudbina čuvala za nju. Kuga je lako izbila meñu tim ološem što je napučio strme uličice u kojima je žarki juli isušio česme. I meñu gojenicama je bilo više slučajeva bolesti.

Jednog jutra Anñelika ne nañe Mañelon u dvorištu gdje su učenice izlazile na odmor. Kaspitala se za nju i rekoše joj da je djevojčica oboljela i da su je smjestili u bolesničku sobu. Nekoliko dana potom Madelon umre. Pred pomodrelim i sitnim tijelom svoje sestre, koje se pretvorilo u samu kost i kožu, Anñelika nije plakala ljutila se na Hortenziju zbog njena obilnog plača. A što se ta duga motka od sedamnaest godina tako rasplakala? Nikad nije voljela Madelon, nikad nikoga nije voljela osim sebe same. Jao, djeco moja! nježno im je govorila neka stara duvna. Ovo je po Božjoj volji. Mnogi umiru u djetinjoj dobi. Rečeno mi je da je vaša majka rodila desetoro djece, a samo jedno izgubila. Ovo je znači, drugo. Nije mnogo. Poznam jednu gospoñu koja je imala petnaestoro djece, a sedmoro je izgubila. Znate, tako vam je to. Bog daje djecu i Bog ih uzima. Mnogo djece umire. To je zakon Božji.. Poslije Madelonine smrti Anñelika se još više tuñila svojih drugarica i društva, pa je čak postala i neposlušna. Radila je ono što je htjela te bi po čitave sate nestala u zakucima ogromnog zdanja. Zabranili su joj da odlazi u vrt, ali ona je uvijek uspijevala da se u nj uvuče. Pomišljali su čak i na to da je otprave kuči, ali je barun de Sance, uza sve nevolje što mu ih je pričinjao grañanski rat, plačao redovito stan i hranu za svoje dvije kčerke, čime se nisu mogli pohvaliti roditelji baš svih gojenica. Osim toga, Hortenzija je bila jedna od najboljih gojenica svog godišta. Iz obzira prema starijoj zadržali su i mlañu. Ali su prestali da se za nju brinu. I tako se jednog januarskog dana 1652. godine Anñelika, koja bijaše tek nedavno navršila petnaest godina, ščučurila, tko zna po koji put, na vrtnom zidu i zabavljala se promatrajuči prolaznike na uličici i grijuči se na toploti zimskog samca. Tih prvih januarskih dana velika je živost vladala u Poitiersu jer su u grad stigli kraljica, kralj i njihove pristaše i tu se smjestili. Jadna kraljica! Jadan mladi kralj kojega su pobune bacale sad ovamo sad tamo! Do šli su iz Guvenne gdje su se borili protiv gospodina de

Oondea. Na povratku su se zaustavili u pokrajini Poitou namjeri da se pokušaju sporazumjeti s gospodinom de Turenneom, koji je imao u vlasti tu pokrajinu od FontenaydeComtea do mora. ChateJlerault i Lucon, nekañašnja protestantska utvrñenja, pridružili su se hugenotskom generalu, ali Poatiers koji nije zaboravio da su prije sto godina heretici opljačkali njegove crkve i objesili glavara, otvorio je kralju svoja vrata. Sada je pored mladoga kralja bila samo crna haljina njegove majke Španjolke. Narod i čitava Francuska je toliko vikala Nečemo Mazarñna! Nečemo Mažarina! da je.čovjek u crvenoj mantiji najzad pokleknuo. Ostavio je kraljicu koju je ljubio i sklonio se u Njemačku. Ali njegov odlazak nije primirio strasti... Nagnuta na samostanski ziñ Anñelika je slušala mrmor uzbuñenog graña, a ta je luzbuñenost zahvatila čak i ovu udaljenu gradsku četvrt. Psovke kočijaša koji su se sa svojim kočijama uvlačili u krivuñave uličice pa nisu mogli ni naprijed ni nazad, miješala su se sa smijehom i grajom paževa i slugu i njiskom konja. Nad svom tom bukom razlijegalo se brujanje zvona. Anñelika je prepoznavala zvuk svakoga zvona, i onaj Svete Hilaire, i onaj Svete Kañegonñe, i onaj velikog zvona NotreDamelaGranñe, i onaj teških zvona s tornja Svetog Porchairea. Odjednom se pod samim zidom pojavi čitav čopor paževa, kao jato otočkih ptica, a u svojim sjajnim odijelima od satena i svile. Jedan se od njih zaustavi da bi vezao vrpcu na svojim cipelama. Uspravljajuči se, podiže glavu i susretne Anñelikine oči koje su ga promatrale oñozgor, sa zida. Galantnim zamahom šešira paž počisti prašinu po ulici. Bili mi zdravi, gospoñice! Ne bi se reklo da se previše zabavljate tu gore! Bio je nalik paževima što ih je vidjela kod niarMza du Plessisa, odjeven u isto onakve napuhane hlače, takozvane trousse što su se nosile još u XVI stolječu, uslijed čega su mu noge bile dugačke kao u čaplje. Bez obzira na to, bio je simpatičan, nasmijana i opaljena lica, kosa kovrdžavih i smeñih.

Anñelika ga upita koliko mu je godina. Odgovorio je da ima šesnaest. Ali ne brinite, gospoñice dodao je ja znam udvarati gospoñama. Promatrao ju je maznim pogledima. Najednom joj pruži ruke. Hajdete, pridružite mi se. Ugodno čuvstvo prožme Anñeliku. Učinilo joj se da se otvorila siva i tužna tamnica u kojoj je njeno srce čamilo. Mio osmijeh okrenut gore, prema njoj, obečavao je nešto ugodno i lijepo, nešto čega je bila gladna kao poslije velikog korizmenog posta. Doñite šapne joj paž. Ako hočete, odvest ču vas u palaču vojvoda akvitanskih gdje je odsjeo dvor i pokazat ču vam kralja. Gotovo nije ni oklijevala, več je zakopčavala svoj ogrtač od crne vune s kukuljicom. Pazi, skačem! poviče. I skočila je mladiču gotovo u zagrljaj. Oboje prasnu u smijeh. On je odmah obujmi oko pasa i odvuče je sa sobom. Sto če kazati duvne? Več su se naučile na moje hirove. A kako čete se vratiti? Pozvonit ču na vrata i zatražit milostinju. Paž se od srca nasmije. Anñeliku je sasvim omamio vrtlog u kojemu se našla. Izmeñu gospode i gospoña čijim su se lijepim haljinama divili provincijalci, promicali su trgovci. Od jednoga paž kupi dva štapiča na koja bijahu nataknuta žablja steganca. Buduči da je oduvijek živio u Parizu, to mu se jelo činilo vrlo neobičnim. Ovo dvoje mladih jelo je s tekom. Paž ispriča da se zove Henri de Roguire i da je u kraljevoj službi. A kralj je bio veseo drug te je ponekad napuštao svoje ozbiljne savjetnike da bi s prijateljima svirao na gitari. Ljupke talijanske djevojke, nečakinje kardinala Mazarina, još uvijek su bile na dvoru, iako ga je njihov stric morao napustiti. Sve tako brbljajuči mladič je lukavo vukao Anñeliku prema manje prometnim ulicama. Ona je to opazila, ali ništa ne reče. Probudivši se iznenada, njeno tijelo je očekivalo nešto što je paževa ruka oko njena

struka obečavala. On se zaustavi, polako je ugura u udubinu jednih vrata i navali na nju poljupcima kazujuči pri tom proste i zabavne stvari Kako si samo ljupka... Imaš obraze kao tratinčice, a oči su ti zelene kao u gatalinki... Gatalinki tvojeg kraja... Ne miči se. Hoču da ti otkopčam steznik.. Znam kako se to radi Oh! Nisam nikada vidio tabo bijelih i nježnih grudi. I tvrdih kao jabuke... Sviña mi se, draga... Pustila je da bulazni i da je miluje. Glavu je zabacila malo unazad, naslonila je na zid obrastao mahovinom i zagledala se u moñrinu neba, tamo pored nazupčanog krova. Paž je sada šutio. Dah mu je postao brži Uznemirio se i bacao oko sebe ljutite poglede. Ulica je bila dosta mirna, ali je ipak svijet dolazio i odlazio. Prošla je i grupa ñaka na konjima. Opazivši mlañi par u sjeni zida, stadoše vikati Gle! Gle! Dječak se povuče i zatopta nogama. Ah. Požñerat ču se od jada! Kuče su pune kao košnice u ovom prokletom pokrajinskom gradu. Cak su i velika gospoda prisiljena primati svoje ljubavnice u predsobljima. Kaži, gdje bismo mogli nači malo mira? Pa i ovdje nam je dobro prošapče ona. Ali on nije bio zadovoljan. Baci pogled na malu kesu što mu je visila o pasu i lice mu se razvedri. Doñi! Nešto mi je palo na pamet! Hajde, potražit čemo salončič kao stvoren za nas. Uze je za ruku i vukao ju je trčeči ulicama, sve do trga pred NotreDamelaGrande. Iako je u Poitiersu bila več više od dvije godine, Anñelika uopče nije poznavala grad. Zadivljeno se zagleda tt pročelje katedrale, izrañeno kao hmduski kovčežič i sa strane ukrašeno tornjičima u obliku šišarke. Izgledalo je kao da se sam kamen rascvao pod čudesnim dlijetom kipara. Mlañi Henri tada reče svojoj prijateljici da ostane pod trijemom i da ga tu čeka. Malo potom se vrati sav radostan noseči u ruci jedan ključ. Crkvenjak mi je načas iznajmio klupu. Klupu? ponovi Anñelika u čudu. Koješta? Ta nije mu prvi put što slične usluge

čini jadnim zaljubljenicima. Ispovjedaonice su jeftinije, ali i neudobni je. Ponovo ju je obujmio oko struka i oni počnu silaziti stepenicama koje su vodile do svetišta čije predvorje bijaše ispod razine ulica Anñelika utone u tminu i hlad svodova. Crkve u Poitouu su najmračnije u Francuskoj. Čvrste grañevine, podignute na ogromnim stupovima, skrivale su u svojim tminama stare zidne dekoracije čije su se boje malopomalo otkrivale iznenañenim očima. Dvoje je mladih šutke išlo naprijed. Hladno mi je prošaputa Anñelika umotavši se u svoj ogrtač. Doñi, doñi tiho če paž. Ja ču te ugrijati. Ali Anñeliku je prolazilo uzbuñenje. Ta crkva, pa dubok mrak koji je probijala lelujava svjetlost lojanica, a onda taj nepoznati dječak... Obuzimao ju je strah. Uto paž, poznavajuči mjesto, otvori prva vrata velebne propovjedaonice, zatim se pope po stepenicama i uñe u krug odreñen za propovijedi. Anñelika je nesvijesno hodala za njim, ne znajuči ni sama zašto. Da se tek tako vrati natrag, činilo joj se smiješnim. A osim toga, sjetivši se mladičevih ruku na svojim grudima, obuze je čežnja. Možda i nije postojao drugi način da doživi trenutak sna, da uživa u modrom nebu bez oblaka do da se ponovo prepusti njegovu milovanju. On sjedne na pod pokriven sagom od baršuna i ponešto grubo je povuče k sebi prisilivši je da se pruži pored njega. Anñelika je vjerovala da če ponovo početi da je ljubi, ali mladič joj naglo podigne suknju i htjede joj raširiti noge. Ona se trgne i odgurne ga. Casak su se rvali u polutami prožetoj tamjanom. Što si tako glupa? gunñao je paž pritisnuvši je o zemlju. Sto hočeš? Ne znam promuca Anñelika Htjela bih... Ne znam... veliki bijeli krevet s čipkama Baš ništa ne znaš. Tvrda je podloga najbolja za ljubav. Mi paževi se moramo zadovoljiti sa svakim ležajem, ukoliko se ne radi o običnoj zemlji u kakvu šumarku, stoga se bolje snalazimo od mnoge gospode koja

se zarije u svoje krevete od perja i znoje se mnogo, a zauzvrat ne dobiju bogzna što. Deder, budi dobra navaljivao je svojim maznim glasom. Nemam vremena za slatke riječi. Stanarinu sam platio samo za pola sata. Steglo ju je nešto i htjela mu se prepustiti, ali uto se trgne i stane se otimati i pri tom udari glavom o drveni naslon klupe što pod svodovima snažno odjekne. Ukrutiše se i onako zadihani nisu znali što bi. Čini mi se da netko dolazi primijeti Anñelika. Dječak prizna žalosnim glasom Zaboravio sam zatvoriti vrata propovjedaonice, tamo u dnu stepenica. Zatim umukoše osluškujuči korake koji su se približavali. Netko se uspinjao stepenicama prema njihovu skrovištu i iznad njih. se pojavi glava starog redovnika pokrivena crnom kapicom. Sto ovdje radite, djeco moja? upita. U paža je bio okretan jezik i on je več pripremio priču Htio sam vidjeti sestru koja živi u Poitiersu, u samostanu, ali nisam znao kako da je nañem. Naši roditelji Ne igovorite tako glasno u Božjem hramu reče svečenik. Ustanite i slijedite me. Odvede ih u sakristiju i sjedne na klupicu, Naslomivši potom ruke na koljena, pogleda najprije nju, pa onda njega. Bijele kose koje su mu provirivale ispod svečeničke kapice oblikovale su aureolu oko njegova lica koje, usprkos starosti, bijaše sačuvalo živu seljačku boju. Imao je krupan nos, oči žive i svijetle, kratku i bijelu bradu. Henri ñe Roguler se odjednom uplašio i zbunjeno zašutio. Je li ovaj ovdje tvoj ljubavnik? svečenik naglo upita Anñeliku pokazujuči bradom na dječaka. Rumenila joj oblije lice. Ne! Ja... ja nisam htjela. Utoliko bolje, kčerko. Kad. bi imala lijepi niz bisera, bi li se ti zabavljala bacajuči ih po dvorištu punom smeča gdje bi ih svinje pokupile svojim prljavim rilima. Ne. Ne bih! Biser se ne baca pred svinje. Ne smiješ rasipati blago svoje nevinosti, več ga moraš čuvati za brak. A

tebi, prljavi stvore nastavi tihim glasom okrenuvši se prema dječaku kako ti je pala na pamet svetogrdna misao da svoju prijateljicu doveñeš u crkvu da bi je obeščastio? A gdje da je odvedem? prosvjedovao je paž zlovoljno. Ne može se mimo razgovarati na ulici ovoga graña, jer su te ulice uže od ormara. Znao sam da crkvenjak NotreDamelaGrande ponekad iznajmljuje propovjedaonicu i ispovjeñaonice mlañim parovima da bi ispričali svoje tajne na miru, daleko oñ radoznalih ušiju. U ovim provincijskim gradovima, vi znate, gospodine Vincente, ima mnogo djevojaka nad kojima ljubomorno bdiju njihovi mrzovoljni očevi i čangrizave majke, te im se nikad ne pruža prilika da čuju nježnu riječ... Kako li ti mene lijepo jpoduče.vaš, mladi moj prijatelju! Propovjedaonica stoji trideset livara, a ispovjeñaonica dvadeset. To je mnogo za moj džep, vjerujte mi, gospodine Vincent. Znam vrlo dobro da govoriš istinu reče gospodin Vincent i to ima svoju važnost na vagi na kojoj anñeo i ñavo odvaguju grijehe na trgu pred NotreDamelaGrande. I njegovo se lice ina kojemu se do tog trenutka bijaše zadržao izraz vedrine, sad namrgodi. Pruži ruku. Daj ovamo ključ što ti je povjeren. A kad mu ga je dječak dao, stari svečenik nastavi Zar ne, poči češ na ispovijed? Čekat ču te sutra navečer u ovoj istoj crkvi I razriješit ču te grijeha. Vrlo dobro znam u kakvoj sredini živiš, moj bijedni pažu! A bolje je da se igraš čovjeka s djevojčicom svoje dobi nego da služiš za zabavu zrelim gospoñama koje te odvlače u svoje ložnice i tamo te kvare... Vidim da se crveniš. Sramiš se pred njom, svježom i neiskusnom, zbog svojih izopačenih ljubavi Mladič obori glavu. Izgubio je samopouzdanje. Na. kraju promuca Gospodine Vincente de Paul, molim vas, ne kažite ništa njenom veličanstvu kraljici o ovoj stvari. Ako me vrati mom ocu, on više neče znati gdje da me uhljebi. Imam sedam sestara kojima mora pripremiti miraz, a ja sam treče muško dijete. A za veliku milost što sam

ušao u kraljevu službu treba da zahvalim gospodinu deLorraineu koji me je... kojemu sam se svidio dovrši smeteno. On je tu službu kupio za mene. Ako me otjeraju, on če, nema sumnje, tražiti od mog oca da mu, vrati novac, a to je nemoguče. Stari ga je svečenik ozbiljno promatrao. Neču spomenuti tvoje ime. Ali bit če potrebno da još jednom podsjetim kraljicu na besramnosti kojima je okružena. Jao! Ta je žena pobožna i privržena crkvenim očima, ali što ona može protiv tolike pokvarenosti? Ne može se dekretima izmijeniti ljudske duše... Uto se otvore vrata sakristije i on ušuti. Unutra. uñe mladič duge kovrčave kose, odjeven u vrlo elegantno crno odijelo. Gospoñin Vincent ga osine strogim pogledom. Gospoñine kapelane, ja se nadam da vam nisu poznati poslovi kojima se bavi vaš crkvenjak. Upravo je primio trideset livara od ovog mladog gospodina da bi ga pustio da se sastane sa svojom prijateljicom u propovjedaonici vaše crkva Bilo bi vrijeme da s više brige nañzirete svoje potčinjene. Kapelan se dugo zadržao pri zatvaranju vrata da bi dobio na vremenu i zauzeo što prisebnije držanje. Kad se okrenuo, čak ni polumrak što je u sakristiji vladao nije mogao sakriti njegove smetenosti. Kako je i dalje šutio, gospodin Vincent ponovo progovori Primječujem, osim toga, da imate vlasulju i civilno odijjelo. To je zabranjeno svečenicima. Prisiljen sam da o tom nepoštivanju propisa o trgovanju crkvenim prostorom obavijestim korisnika vaše župe. Kapelan gotovo neprimjetno slegne ramenima. Malo če njemu biti stalo do toga, gospodine Vincente. Korisnik moje župe je pariški kanonik. Kupio je župu prije tri godine od prijašnjeg župnika koji se povukao na svoje imanje. Kikad ovamo nije dolazio, a kako je on kanonik i it župi NotreDame u Parizu, kladim se da mu župa NotreDameIaGrande u Poitiersu izgleda vrlo malom. Ah! Bojim se poviče srdito gospodin Vincent da če to prokleto trgovanje župama i parohijama,

koje se prodaju kao magarci i konji na sajmu, crkvu odvuči u propast. A tko se danas u ovom kraljevstvu imenuje za biskupa? Velika gospoda vojni zapovjednici i razvratnici koji često nisu ni primili sveti red, ali su zato dosta bogati da kupe biskupije, i da nose odječu i znakove svečenika.. Oh, neka nam Gospod pomogne da ukinemo jednom te ustanove! Videči da se grmljavina udaljuje od njega, župnik se usudi primijetiti Ja ne zanemarujem svoju župu, naprotiv staram se o njoj i sve joj svoje brige posvečujem. Učinili biste nam veliku čast, gospodine Vincente, kad biste večeras prisustvovali službi Presvetog sakramenta. Vidjet čete crkvu punu vjernika. Zahvaljujuči revnosti svojih svečenika, Poitiers nije nagrizen krivovjerstvom. Nije kao Niort, Chatellerault, i... Starac ga mrko pogleda. Poroci svečenika su glavni razlog krivovjerstva poviče oporo. Ustane i dohvativši paža i Anñeliku za ramena, povede ih k izlazu. Usprkos poodmakloj dobi i pognutim leñima izgledao je snažan i pun životnog poleta. Na trg pred crkvom se spuštao mrak. Kamene ukrase na pročelju katedrale oživljavalo je blijedo zimsko svjetlo. Jaganjci moji reče gospodin Vincent draga djeco dobroga Boga, htjeli ste okušati nezrelo voče ljubavi. Eto zašto su vam zubi utrnuli, zašto vam je srca ispunila tuga. Pustite da na suncu života sazrije ono što ionako mora sazrijeti. Ne smije se siči s puta kad se traži ljubav jer se može dogoditi da je se nikad ne nañe. Nije li strašno da se zbog nestrpljenja i slabosti čitava života zagriza u plodove bez ukusa i gorke!? Postoji li od te okrutnija kazna? Sad čete poči svaki svojim putem. Ti, dječače, idi u svoju službu i vrši je savjesno, a ti, djevojko, idi k duvnama i svom poslu. I kad jutro svane, ne zaboravi se pomoliti Bogu, našem ocu na nebesima. I pusti ih da odu. Pogledom je slijedio dva ljupka lika dok se nisu rastali na uglu trga. Anñelika je okrenula glavu tek kad je stigla pred

vrata samostana. Duša joj se ispunila velikim mirom. Zaista čudno, ona je zaboravila paža i promašeni pokušaj putenog užitka. Ali je zato na svom ramenu osječala toplinu jedne stare ruke. Gospodin Vincent, mislila je, to je, dakle, veliki gospodin Vincent kojega je markiz du Plessis nazivao savješču kraljevstva? To je onaj što sili plemiče da njeguju siromahe? Onaj što se svakog dana viña s kraljicom i kraljem? Kako mu je izgled jednostavan i blag! Prije no što je podigla zvekir na vratima, baci još jedan pogled na grad u koji se polako zavlačio mrak. Blagoslovi me, gospodine Vincente! prošapče. Anñelika je bez prigovora podnijela kaznu koja ju je snašla zbog njena bjekstva. Od tog se dana i njena neñruževna priroda izmijenila. Marljivo se prihvatila učenja, a i svoje drugarice je susretala s više ljubaznosti. Činilo se da se najzad pomirila sa strogim životom u samostanu. U septembru je njena sestra Hortenzija napustila samostan. Jedna ju je tetka pozvala u Niort da joj bude pratilicom. U stvari, gospoña o kojoj je riječ, plemkinja koja se udala za bogata činovnika neugledna porijekla, željela je da njen sin stupi u brak s djevojkom velikog imena i tako njihovu bogatstvu dadne malo sjaja. Otac je upravo sinu pribavio u Parizu službu kraljevskog k prokuratora i bilo je potrebno da se ne osječa izgubljeno meñu svijetom s grbovima. Prilika je za obje strane bila neočekivana. Vjenčanje se brzo proslavilo. Baš u to vrijeme je i mladi kralj Lirj XIV kao pobjednik ulazio u prijestolnicu. U Francuskoj je dokrajčen grañanski rat u toku kojegaje šest vojski haralo njene pokrajine, goneči jedna drugu, ali ne nalazeči se uvijek. Jednom oñ tih vojski je zapovijedao princ de Condč, na čelu kraljeve se nalazio de Turenne koji je ipak ostao vjeran kralju, Gaston dOrleans se udružio s Englezima i bio u zavadi s francuskim prinčevima, vojska vojvode de Beauforta se tukla protiv svih uz španjolsku pomoč. Vojvoda od Lorene je operirao za svoj vlastiti račun dok je Mazarin iz Njemačke slao pojačanja kraljici. U to vrijeme

umalo gospoñica de Montpensier nije imenovana za generala zato što je jednoga lijepoga dana. naredila da se r. Bastilje iz topova puca na vojsku kralja, njena bratiča. Taj je podvig Velika gospoñica platila vrlo skupo, jer je prestrašio mnoge evropske prinčeve, kandidate za njenu ruku. Princeza je ubila svog muža promrmljao je svojim talijanskim naglaskom kardinal Mazarin kad je doznao za taj dogañaj. Ovaj posljednji je ostao velikim pobjednikom u tom luñom i groznom ratu. Nije prošla ni godina dana, a njegova se grimizna mantija ponovo viñala po hodnicima Louvrea, ali više nije bilo mazarinada. Svi su bili na kraju svojih snaga. Anñelika je navršila sedamnaest godina kad je doznala za smrt svoje majke. Dugo se molila u kapelici, ali plakala nije. Nije mogla zamisliti da više nikad neče vidjeti njen lik u sivoj haljini i njen rubac na koji je ljeti stavljala slamnati šešir več odavna izišao iz mode. Provodeči svoje vrijeme u vrtu i vočnjaku, gospoña de Sance je možda više brige posvečivala svojim kruškama i svom kupusu nego svojoj mnogobrojnoj djeci. Glas joj je bio blag, ali ona je bila previše škrta na riječima. Hranila je i othranila svoju djecu radeči čitav dan, ali ona su je rijetko viñala. Ipak, kad je navečer legla u svoj uski krevet, Anñelika se odjednom sjeti da ju je upravo ta šutljiva žena koja kao da je uvijek uzdisala u potaji, da ju je upravo ta žena nosila na grudima. Obuze je osječaj sažaljenja i ona rukom polako prijeñe preko mladog trbuha, gipkog i debeljuškastog. Je li moguče da se u tako ograničenom i zatvorenom prostoru može nositi živo dijete? I to deset puta zaredom, pa i više? A poslije djeca prelaze u naručje dojilja, a zatim se igraju na cesti, odlaze u Ameriku, odlaze s muževima ili umiru. Odjednom se sjeti čudnog života blijede djevojčice svoje sestre Madelon. Odbijena od majčinih grudi, ona je upoznala samo strah i tjeskobe. Dojiljine su je priče neobično plašile. Ona je, nevino djetešce, živjela u čudnom nekom svijetu užasnijem od stvarnog i nitko joj nije pružao ruku. Kad budem imala djecu, mislila je Anñelika, neču

pjustLti da umru daleko od mene. Voljet ču ih. Ludo ču ih voljeti! Cjelivat ču ih u svako doba dana. Prilikom majčine smrti Anñelika je vidjela svoja dva brata Raymonña i Denisa koji su došli k njoj da je o tome obavijeste. Djevojka ih je primila u sobi za razgovor, iza hladnih rešetaka. Takav je bio propis kod sestara uršulinki. Denis je sada bio u zavodu. Što je bivao stariji, bio je sve više sličan Josseliau tako da je ona u prvi mah mislila da to pred njom stoji njen najstariji brat, onakav kakav joj je ostao u sječanju, u svojoj ñačkoj uniformi i svojom tintarnicomarogom za pašom. Nju je toliko zatekla ta sličnost da, pošto je pozdravila svečenika što je bio s bratom, nije više svečeniku obračala nikakve pažnje te je ovaj morao kazati svoje ime. Ja sam Rajrmond, Anñeliko. Zar me više ne poznaješ? Ona se gotovo uplašila. U njenu samostanu, vrlo strogom u poreñenju s mnogim drugim, duvne su susretale svečenike ropskom privrženošcu koja je dobrim dijelom bila izraz nagonske potčinjenosti žene čovjeku Anñeliku je donekle bunilo što ju je bratsvečenik oslovljavao s ti, te je sad bila ona ta koja je oborila očit iok joj se on osmjehivao. S mnogo obzira on je upfena s nesrečom koja ih je zadesila i vrlo je jednostavnim riječima govorio o potčinjenosti koju su dugovali Gospodu. Nešto se bijaše promijenilo u njegovu dugom blijedom licu na kojemu su se sjale plave oči. Reče takoñer da je otac vrlo razočaran što je on, Raymond, ostao dosljedan svom vjerskom pozivu za sve vrijeme što ga, je proveo kod jezuita. Poslije Josselinova odlaska, on se bez sumnje nadao da če Ravmond naslijediti obiteljsko ime. Ali mladič se odrekao nasljedstva u korist ostale brače i zaredio se. I Gontran je razočarao jadnog baruna Armanda. Umjesto da ode u vojsku, on se uputio u Pariz da studira nije se znalo što. Trebalo je, dakle, čekati na Denisa, kojemu je sada bilo trinaest godina da bi se vidjelo hoče li ime ñe Sance obasjati vojnički sjaj, shodno tradiciji u starim plemičkim porodicama. Dok je govorio, otac jezuit je promatrao sestru, djevojku koja je, da bi ga čula, pritisla uz hladne rešetke svoje rumeno lice i čije su čudne oči, u polumraku te prostorije gdje se vodio razgovor, poprimile jasnoču

morske voñe. U njegovu je glasu bilo samilosti kad je upitao A ti, Anñeliko, što češ ti uraditi? Ona zabaci svoje teške kose zlatnoga odsjaja i ravnodušnp odgovori da ne zna. Godinu dana poslije toga Anñeliku ponovo zovnuše u sobu za razgovor. Našla je tamo starog Guillaumea. Možda mu je glava bila nešto više bijela nego nekad. Bijaše brižno naslonio o zid svoje nerazdvojno koplje. Reče da je došao zato da je povede natrag u Monteloup. Njenu je školovanju došao kraj. Sad je več bila potpuna djevojka i našli su joj muža. DRUGI DIO 1656. 1660 UDAJA U TOULOUSU XI ANðELIKU PROSI GROF IZ TOULOUSE Barun de Sance nije prikrivao svoje zadovoljstvo promatrajuči svoju kčerku Anñeliku. One su duvne od tebe napravile savršenu djevojku, mala moja divljakinjo. Oh, baš savršenu! Treba to kroz iskustvo provjeriti protivila se Anñelika zabacujuči svoju bujnu grivu pokretom kao što je to nekad radila. Zrak u Monteloupu s onim svojim slatkastim okusom koji je potjecao od blizih močvara, ispunjao ju je osječajem slobode. Ona se uspravljala kao uvenuli cvijet pod obilnim pljuskom. Ali očinska taština baruna Armanda nije bila sklona da je se tek tako slomi U svakom slučaju, još si ljepša no što sam očekvao. Tvoja je put, po mom mišljenju tamnija od boje tvoje kose i očiju. Ali u toj oprečnosti ima dosta draži. Uostalom, primijetio sam da večina moje djece ima tamnu put. Bojim se da su to posljednji tragovi one kapi arapske krvi koja se još sačuvala u stanovnicima Poitoua. Jesi li vidjela svog malog brata JeanMarie? Izgleda pravi Arapin! A zatim doda bez razmišljanja Grof de Fevrac de Morens traži tvoju ruku.

Moju ruku? odgovori Anñelika. Pa ja ga uopče ne poznam. Nije važno. Poznaje ga Molines, a to je glavno. On me uvjerava da ne bih mogao ni u snu zamisliti poželjniji brak za bilo koju od mojih kčeri. Barun Armand se rastapao od sreče. Vrškom svog štapa je pokosio nekoliko jaglaca na obronku pored izrovana puteijka kojim je šetao u društvu svoje kčerke tog toplog aprilskog jutra. Anñelika je sinoč stigla u Monteloup zajedno s Guillaumeom i Denisom. Bijaše joj čudno što taj školarac u vrijeme škole ide kuči, našto joj on odgovori da je dobio dozvolu da prisustvuje njezinu vjenčanju. Kakve su ovo sad priče o mom vjenčanju, mislila je djevojka. Nije čitavu tu stvar uzimala ozbiljno, ali ju je sad sigurnost u očevu glasu počela zabrinjavati. On se nije mnogo promijenio posljednjih godina. Nekoliko se sijedih dlaka probilo u njegov brk i u rijetku bradicu kakve su bile u modi za kraljevanja Luja XIII. Anñelika se bojala da če ga zateči utučena i nesigurna poslije ženine smrti, te se začudila viñeči da je, manjeviše, dobro raspoložen i vedar. Kad su izbili na livadu što se.obronkom pružala nad dsušenim močvarama, ona pokuša skrenuti tok razgovora koji je prijetio da posije svañu meñu njima što su poslije tolikih godina sad opet bili zajedno. Pisali ste mi, oče, da ste pretrpjeli, velike gubitke u stoci uslijed rekvizicija i pljačkanja vojske za vrijeme one proklete fronde. Baš tako. Molines i ja smo izgubili gotovo polovicu živima i da nije njega, bio bih u zatvoru zbog dugova, poslije prodaje svih naših zemalja. Da li mu još mnogo dugujete? ona če zabrinuto. Na žalost! Od onih četrdeset tisuča li vara što mi ih je u početku posudio uspio sam mu vratiti u pet godina napornog rada samo pet tisuča. Uza sve to Molines nije htio da ih primi tvrdeči da mi ih je dao kao dio koji mi na račun posla pripada. Morao sam se naljutiti i tek ih je onda primio.

Anñelika jednostavno primijeti ocu kako nije trebao biti previše velikodušan kad je sam upravitelj smatrao da je bio namiren u pogledu onog dugovanja. Molines vam je predložio onaj posao zato što je računao na zaradu. Nije on čovjek koji bi svoje poklanjao. Ipak je on pošten čovjek. Cim neče da mu vratite četrdeset tisuča livara, znači da po njegovu mišljenju vaš posao i usluge što ste mu ih napravili vrijede toliko. Istina, naš mali izvoz mazga i olova u Španjolsku, osloboñen cestarine do mora, napreduje dosta dobro. A u godinama kad nema pljačke i država otkupi ostatak proizvodnje, pokriva se troškove... Tako je to. I zbunjenim se pogledom zagleda u Anñeliku. Vi se, kčeri moja, neobično jasno izražavate! Pitam se da li takav jezik, praktičan pa čak i sirov, pristaje ustima djevojke koja je tek napustila samostan! Anñelika prasne u smijeh. Izgleda da u Parizu žene upravljaju svime politikom, vjerom, književnošču, pa čak i naukom. Zovu ih precieuses. One se svakog dana sastaju kod neke od njih sa učenim i pametnim ljudima. Gospodarica kuče sjedi na svom krevetu, a gosti se okupe izmeñu postelje i zida i raspravljaju. Ponekad razmišljam neču li i ja, kad se jednom nañem u Parizu, otvoriti salon u kojemu če se raspravljati o trgovini i poslovima. Strasno! poviče barun iskreno se ljuteči, Anñeliko, nisu vam, valjda, uršulinke u Poitiersu stavili u glavu takve misli? One su tvrdile da eam izvrsna u računu i zaključivanju. Cak i previše... Ali im je zato bilo žao što od. mene nisu uspjele napraviti bogomoljku i licernjerku kao što je moja sestra Hortenzija. Gajili su nade da če ona. ostati u samostanu i prigrliti njihov red. Ali su prokuratorove draži bile jače. Kčeri moja, ne smijete biti ljubomorni, jer vam. je Molines o kojemu ste onako strogo sudili našao muža koji bez sumnje uvelike nadilazi Hortenzijina. Djevojka nestrpljivo udari nogom o zemlju. Taj Molines, u stvari, pretjeruje! Slušajuči vas, nebi li se kazalo da sam ja prije njegova nego vaša kčerka, buduči da se toliko stara o mojoj budučnosti?

Ne bi bilo pravo da se tužite, mazgo mala reče barun smiješeči se. Slušajte me časak. Grof Joffrey de Peyrac je potomak starih tuluških grofova. Njegovo plemstvo seže dalje u prošlost od plemstva našeg kralja Luja XIV. Oskn toga, on je najbogatiji i najmočniji čovjek u Languedocu, Sve je to moguče, oče, ali ja se ne mogu tek tako udati za čovjeka kojega ne poznam, a ni vi ga niste nikad vidjeli. A zašto ne? čudio se barun. Sve se plemičke djevojke udaju na taj način. Niti one same, a niti slučaj, ne odlučuju o bračnim vezama korisnim njihovim. obiteljima, a niti o njihovu smještaju u koje one zalažu ne samo svoju budučnost nego i svoje ime. A da li je on... mlad? upita djevojka pomalo oklijevajuči. Mlad? Mlad? nestrpljivo je gunñao barun. Postavljate savršeno beskorisna pitanja za praktičnu osobu. Kad več hočete da znate, vaš buduči muž ima dvanaest godina više od vas. Čovjek u tridesetim godinama je na vrhuncu svojih snaga i zavodljivosti. Nebo vas može obdariti s mnogo djece. Imat čete palaču u Toulousi, zamkove u Albi i u Bearnu, kočije, haljine... Gospoñin de Sance stane iscrpivši sasvim svoju maštu. Što se mene tiče najzad če barun Armand smatram da je prosidba tog čovjeka koji vas nije nikad vidio, za vas izvanredna i nenadana sreča Šutke su napravili nekoliko koraka. Slažem se s vama promrmlja Anñelika. Tu sreču zaista smatram izvanrednom. I pitam se kako to da taj grof koji ima sve što mu treba da bi sebi izabrao za ženu djevojku s bogatom baštinom traži ovdje, u Poitouu, djevojku bez miraza? Bez miraza? ponovi Armanñ de Sance razveñrivši se u licu. Vrati se sa mnom u dvorac, Anñeliko, obuci se i iziñimo. Uzjahat čemo konje pa ču ti nešto pokazati. U dvorištu zamka jedan sluga po barunovu nareñenju izvede iz štale dva konja i na brzinu ih oseñla. Mada znatiželjna, djevojka nije ništa pitala. Dok se uspinjala u sedlo, mislila je kako joj je na koncu konca

bilo suñeno da se uda i da če se večina njenih drugarica poudavati baš tako, s proscima koje če im njihovi roditelji predstaviti. Zašto se, dakle, toliko opirala očevu planu? Čovjek kojega su joj namijenili nije bio star. Bit če bogata... Anñelika oñjeñared osjeti kako joj je tijelom prostrujiio ugodno fizičko čuvstvo. Prešlo je nekoliko trenutaka prije no što je shvatila razlog. Buka sluge koji joj je pomogao da po mušku uzjaše na životinju spustila se na njezin gležanj i nježno ga pogladila. Taj slugm pokret ni najnevinije biče ne bi smatralo pukom nepažnjom. Barun je ušao u dvorac da promijeni čizme i da stavi čistu ogrlicu. Anñelika se nervozno trgne, a njen konj izmakne u stranu. Sta ti pada na um, prostačino? Osjeti kako se zacrvenila. Bila je bijesna na sebe samu zato što joj je bilo jasno da joj je od onog kratkog dodira ugodan ježur prožeo čitavo tijelo. Sluga, gorostas širokih ramena, podigne glavu. Čuperak crne kose pao mu na tamne oči u kojima jepoigravao vragolasti blijesak. Nikola! poviče Anñelika dok se u njoj borila radost što vidi svog nekadašnjeg druga i smetenost kojom ju je ispunio njegov drski dodir. Hej! Prepoznala si Nikolu poviče barun primičuči se velikim koracima. On ti je najgori delijau ovom kraju. Nitko da ga ukroti. Ne zanimaju ga ni posao ni mazge. Lijenčina i ženskar, to je postao tvoj lijepi nekadašnji drug, Anñeliko! Ne bi se reklo da se mladič osječao posramljen sudom svoga gospodara. I nadalje je promatrao Anñeliku gotovo bezobraznom smjelošču i pri tom je smiješkom otkrivao svoje bijele zube. Kroz razdrljenu košulju vidjele su mu se snažne i opaljene grudi. Deder, mladiču, uzmi konja i doñi za nama reče barun ništa ne primijetivši. Dobro, gospodaru. Tri konjanika prijeñu preko pokretnog mosta i upute se stazom što je vodila lijevo od Monteloupa. Kamo idemo, oče?

Idemo u stari rudnik olova. Do onih razrušenih peči blizu samostana u Nieulu.. Baš tamo. Anñelika se sjeti samostana i razvratnih redovnika, ludog pothvata svoga djetinjstva, kad je htjela otputovati u Ameriku i objašnjenja fra Anselma u pogledu olova i srebra i radova koji su u tom rudniku poduzimani u srednjem vijeku. Ne razumijem što onaj komadičak neobrañene zemlje. Taj komadičak žemlje nije više neobrañen i zove se Argantiere. Eto, taj ču ti komadičak dati u miraz. Sigurno se sječaš da je Molines od mene tražio da obnovim pravo iskorištavanja što ga je uživala moja obitelj, s tim da se jedna četvrtina proizvodnje izuzme od poreza. Pošto smo to polučili, on je rudare doveo iz Saske. Buduči da je on veliku važnost pridavao tom dotad potpuno zapuštenom terenu, rekao sam mu jednoga dana da če taj teren biti tvoj miraz. Verujem da se u to vrijeme u sijegovu mozgu začela misao i o tvojoj udaji za grofa de Peyraca. U stvari, taj gospoñin iz Toulouse htio bi kupiti ovaj rudnik. Ne znam kakvi odnosi postoje izmeñu Molinesa i njega, ali vjerujem da preko njega dospijevaju u Španjolsku mazge i metali što ih mi otpremamo do mora. To samo dokazuje da se više plemiča bavi trgovinom no što bi se moglo vjerovati. Pa ipak, ja sam vjerovao da je grof de Peyrac dosta bogat i zemljom i ostalim dobrima i da nema potrebe pribjegavati tim neplemičkim sredstvima. Ali možda ga to zabavlja. Priča se da je veliki osobenjak. Ako sam dobro shvatila polako če Anñelika vi ste znali da bi on htio kupiti rudnik, a vi ste mu stavili do znanja da s rudnikom valja i kčerku uzeti Ti baš na neki čudan način sudiš o stvarima, Anñeliko. Mislim da je bila izvrsna moja odluka da ti rudnik dam za miraz. Da što bolje smjestim svoje kčerke, bila je glavna briga i moja i tvoje jadne majke. Sad naša obitelj više ne prodaje svoje zemlje. Usprkos vrlo teškim prilikama, uspjeli smo sačuvati svoju očevinu. Du Plessis je ne jednom bacio oko na naše poznate zemlje što smo ih dobili isušenjesn močvara. Ali največi mi

užitak pričinja udati svoju kčer ne samo časno več i bogato. Zemlja se ne smije otuñiti, ne odlazi strancu več novoj grani obitelji, novoj rodbini. Anñelika je išla malo iza svog oca, te ovaj nije mogao vidjeti izraz njena lica. Njeni bijeli zubiči su zagrizali u usnu nemočnim bijesom. Buduči da je on bio uvjeren da se vrlo uspješno postarao za njenu sreču, njoj je bilo još teže objasniti mu kako je način na koji je isprošena bio ponižavajuči za nju. Ipak je pokušala da se još bori. Ako se dobro sječam, čini mi se da ste rudnik iznajmili Molinesu na deset godina. Nije li tako? Prema tome, zakupnina traje još četiri godine. Kako se onda može dati u miraz zemlja koja je data u najam? Molines ne samo da se slaže s ovim što sam ti izložio, več ču rudnik iskorištavati za račun gospodina de Peyraca. Uostalom, kao što češ vidjeti, kopanje je ovdje počelo prije tri godine. Uskoro čemo stiči. Poslije jednog sata jahanja kasom stigoše na mjesto. Anñelika je nekoč vjerovala da su taj crni rudnik i protestantska sela oko njega bili na kraj svijeta. Ali sad joj se sve činilo bližim. Dobro održavana cesta ju je podržavala u tom dojmu. Za radnike je tu bila sagrañena mala baraka. Otac i kčerka sjahaše s konja, a Nikola se približi da pridrži uzde. To mjesto koje u Anñelikinu sječanju bijaše pusto i zabačeno, sasvim je promijenilo svoj izgled. Jedan kanal je dovodio tekuču vodu koja je pokretala više okomitih kamenih žrvnjeva. Maljevi od livenog metala, uz zaglušnu buku, lomili su stijenje dok su veliki blokovi usitnjavani ručnim maljevima. Dvije su se peči crvenile, a ogromni su kožnati mijehovi podjarivali plamen. Crni brijegovi ugljena bijahu podignuti pored peči, dok je ostali teren rudnika bio natrpan gomilama kamenja. Nekoliko je radnika lopatom bacalo sitan pijesak, što Je istjecao ispod žrvnjeva, u drvene žljebove kojima je pretjecala voda. Drugi su motikama uzvodno grabljali dno tih žljebova. Jedna dosta velika zgrada, sagrañena po strani, imala

f je ivrata sa željeznim šipkama i rešetkama, zaključane velikim lokotima. Dva čovjeka oboružana mušketama čuvali su ulaze. Tamo, su zalihe srebrenih i olovnih šipaka reče barun. S mnogo je ponosa dodao kako če jednoga dana zamoliti Molinesa da pokaže Anñeliki što se sve nalazi imiutra. Zatim je odveo Anñeliku da pogleda najbliži kamenolom. Ogromne stepenice, od kojih je svaka bila,četiri metra visoka, tvorile su neku vrst rimskog amfiteatra. Tu i tamo tamni su podzemni hodnici silazili ispod klisura otkuda su Mazila kolica koja su vukla magarci. Tu živi deset saksonskih obitelji, po zanimanju rudari, ljevači i kamenari. Zajedno s njima je Molines organizirao proizvodnju. A koliko donosi na godinu ovaj rudnik? upita Anñelika. Tim pitanjem, u stvari, ja nisam nikada razbijao glavu zbunjeno prizna Armand de Sance. Znaš Molines mi redovito plača najam. On je o svom trošku postavio sve ureñaje. Opeke za peč su došle iz Engleske, a bez sumnje i iz Španjolske, a ovamo su ih prevezli karavane krijumčara iz Langueñoca. Vjerojatno, zar ne, uz suradnju onoga koga ste mi odredili za muža? Može biti. Izgleda da se bavi s bezbroj različitih poslova. On je učenjak i napravio je skicu one parne mašine. Barun povede kčerku k ulazu niske galerije. Pokaže joj ogroman željezni kotao pod kojim je gorjela vatra i od kojeg su vodile dvije debele cijevi omotane malim povojima i spuštale se u jedan bunar. Mlaz voñe je s vremena na vrijeme izbijao iz zemlje na površinu. Ovo je jedna od prvih mašina na paru dosad napravljenih na svijetu. Njom se iz podzemnih hodnika crpi voda. Taj je izum grof de Peyrac dovršio za svog posljednjeg boravka u Engleskoj. Kao što vidiš, ako ti bude stalo do toga da postaneš preñeuse, imat češ muža tako učena i otvorena duha koliko sam ja neznalica i sporih misli nadoda žalosno iskrivivši usta. Gle,

dobar dan, Fritz Haueru! Jedan od radnika, koji se nalazio pored kotla, skine kapu i duboko se nakloni. Lice mu je postalo plavkasto zbog kamene prašine što mu se stvrdla na koži tokom, njegova dugog bavljenja po rudnicima. Na jednoj su mu ruci nedostajala dva prsta. Buduči da je bio zdepast i grbav, ruke su mu izgledale previše duge. Cuperci kose su mu padale na sitne i sjajne oči. Meni se čini da ti ličiš pomalo na Vulkana, boga pakla reče gospodin de Sance. Čini se da ne postoji čovjek koji bolje od ovog saksonskog radnika poznaje zemljinu utrobu. Možda zbog toga i ima onako čudan izgled. Nikad mi ovi poslovi u rudniku nisu bili osobito jasni, i nisam baš siguran nije li magija u sve to umiješala svoje prste. Priča se da Hauer zna tajnu pretvaranja olova u zlato. To bi zaista bilo nešto izvanredno. U svakom slučaju, on več mnoge godine radi s grofom Peyracom koji ga je poslao u Poitou da stavi u pogon Argentiere. Grof de Peyrac. Uvijek taj grof de Peyrac! pomisli Anñelika neraspolozena stalnim spominjanjem tog imena. A zatim reče naglas Možda zbog toga i jest bogat taj grof de Peyrac. Olovo što mu ga šalje Fritz Hauer pretvara u zlato. Ništa onda lakše nego da me pretvori u žabu. Vi me, zaista, rastužujete, kčeri draga. Čemu taj podrugljivi ton? Izgleda kao da vas ja poštopoto želim unesrečiti. U mojim namjerama ne postoji nešto na čem biste vi mogli temeljiti svoje nepovjerenje. Vjerovao sam da čete me obasuti povicima radosti, a vi mi, naprotiv odgovarate zajedljivošču. Istina je, oče reče Anñelika zbunjena i očajna zbog razočaranja što ga je primijetila na čestitu očevom licu. Duvne su često govorile kako ja nisam kao ostale djevojke i da su ih moji postupci često dovodili u nepriliku. Ne krijem vam ta prosidba umjesto da ine obraduje, ispunja me nelagodnošču. Dopustite mi ña o svemu tome razmislim, da se naviknem...

I tako se razgovarajuči ponovo približe konjima. Anñelika brzo uz jaše konja da bi izbjegla previše revnu Nikolinu pomoč, ali ipak nije mogla spriječiti tamnu sluginu ruku da je dodirne dok joj je pružao uzde. Prilično neugodna stvar, pomisli srdeči se u sebi. Moram ga strogo upozoriti da stoji na svom mjestu. Po putovima je cvjetao glog. Njegov ugodan miris ju je sjetio djetinjstva i malko primirio njenu uznemirenost. Oče reči če odjedared čini mi se da biste vi željeli da se u pogledu grofa de Fevraca ja što prije odlučim. Nešto mi je palo na pamet dozvoljavate li mi da odem do gospodina Molinesa? Htjela bih se s njim ozbiljno porazgovarati Barun podigne oči prema suncu da bi utvrdio koliko je sati Uskoro če podne. Vjerujem da če te gospodin Molines rado pozvati na ručak. Hajde, kčeri moja. Nikola če te pratiti Anñelika se baš htjela odreči te pratnje, ali nije htjela pokazati da ma i najmanju važnost pridaje tom seljaku, stoga ocu radosno mahne glavom, a potorn potjera konja uzagrepce. Nikola je jahao na mazgi te su se odmah odvojili jedno od drugoga Prolazeči pola sata zatim ispred željezne ograde dvorca Plessis, Anñelika se sagne i pokuša otkriti na dnu drvoreda kestena njegov bijeli obris. Filip, pomisli. Začudi se i učini, joj se da joj je to ime palo u sječanje da bi uvečalo njenu sjetu. Ali ñu Plessis su još bili u Parizu. Taj bivši pristalica princa de Condea uspio je ponovo steči milost kraljice majke i kardinala Mazarina, dok je gospodin princ, pobjednik kod Rocroi, jedan od najslavnijih vojskovoña Francuske sramotno otišao u Flandriju, i stavio se u službu španjolskoga kralja. Anñelika se pitala da li je nestanak kovčežiča s otrovima imao kakvog udjela u sudbini gospoñina ñe Condea. U svakom slučaju, ni kardinal Mazarin ni kralj ni njegov mlañi brat nisu bili o trovani. A govorilo se da je gospodin Fouquet, duša ondašnje urote protiv njegova veličanstva, imenovan za ravnatelja državne blagajne. Zaista šaljivo, ako se pomisli da je možda seoska djevojka izmijenila tok historijskih zbivanja. Jednoga

dana mora ispitati da li je kovčežič još tamo gdje ga je ona sakrila. A što li su učinili s pažem što ga je ona optužila? Gluposti! Ta sve to ionako nije važno! Anñelika začuje galop rnazge. Nikola se približavao. Potjera konja trkom i uskoro stiže pred upraviteljeva icuču. Kad su završili s ručkom, Molines povede Anñeliku u svoj radni kabinet gdje prije nekoliko godina bijaše primio njena oca. Tu se začeo onaj posao u vezi s mazgama i djevojka se odjedared sjeti upraviteljeva sumnjiva odgovora na njeno pitanje praktične djevojčice A što čete mi dati? Dat ču vam muža. Nije li možda več onda pomišljao na brak s tim čudnim grofom iz Toulouse? Nije bilo isključeno, jer Molines je bio čovjek čija je misao daleko sezala i tisuču planova smišljala. U stvari, upravitelj obližnjeg dvorca nije bio čovjek antipatičan. Njegovo donekle prepredeno držanje bijaše u skladu s njegovim potčinjenim položajem. Mada je bio potčinjen, znao je da je pametniji od svojih gospodara. Za siromašnu obitelj susjednog plemiča njegovi su poslovni prijedlozi bili prava blagodat. Anñelika je, doduše znala da je upraviteljeva osobna korist bila razlogom njegove velikodušnosti i pomoči To joj je bilo drago, jer ju je sve više osvajalo uvjerenje da mu ništa ne duguje i da je neče izgrizati ponižavajuči osječaj zahvalnosti. Ipak se čudila simpatiji što ju je osječala za tog čovjeka pučkog porijekla i vrlo proračunana. To je stoga što on stvara nešto novo i, imoMa, trajno, pomisli odjednom. Samo što ona nije bila sklona i neče pristati da je on miješa u svoje placeve i da s njom raspolaže na isti način kao s mazgama ili olovnim šapkama. Gospoñine Molines reče otvoreno otac mi je dosta uporno govorio o mojoj udaji za nekoga grofa de Peyraca, udaji za koju ste vi pripremili teren. Imajuči iu vidu veliki utjecaj što ste ga vi stekli nad mojim ocem posijeñhih godina, uvjerena sam da i vi pridajete veliku važnost toj udaji, što znači da ste mi dali aeku ulogu u vašim trgovačkim kombinacijama. Željela bih znati kakva je ta uloga?

Hladan osmijeh, se pojavi na tankim usnama upraviteljevim. Zahvaljujem Nebu što vidim da ste postali onakva djevojka kakva je izgledalo da čete postati kad su vas u Moatelpupu nazivali malom vilom močvara. U stvari, ja sam de Peyracu obečao ženu lijepu i pametnu. Preveliku ste obavezu preuzeli na sebe. Mogla sam postati ružna i glupa, a to bi bilo na štetu vašem zvanju posrednika t Ja se nikad ne obavezujem polazeči cd pretpostavki. U više su me navrata prijatelji koje imam u Poitiersu obaviješiavali o vama, a i ja sam vas prošle godine vidio u svečanoj povorci jadnog blagdanjeg dana Nadzirali ste me, dakle bijesno poviče Anñelika kao što se nadzire dinja koja raste pod staklenikom! Ali ta joj se usporedba učini tako smiješnom da je odmah prasnula u smijeh. I tako ju je bijes prošao. Na kraju, više je voljela doznali kako stoje stvari, nego da je uhvate u stupicu kao bijelu gusku. Kad bih htio govoriti jezikom vašega staleža reče ozbiljno Molines mogao bih se zakloniti iza uobičajenih razmatranja djevojka još vrlo mlada nije potrebno da zna zašto su joj roditelji odabrali ovoga a ne onoga muža. Poslovanje sa olovom i srebrom, trgovina i carina ne spadaju u nadležnost žena, nadasve plemičkih žena... A poslovi u vezi s uzgojem mazgi ili neke druge stoke još manje. Ali ja vjerujem da vas poznajem, Anñeliko, pa vam neču govoriti tako. Nju nije uvrijedio njegov prisni ton. Zašto mislite da sa mnom možete razgovarati drugačije nego sa mojim ocem? Teško je to objasniti, gospoñice. Ja nisam nikakav mudrac, a sve što sam naučio, naučio sam u poslu. Oprostite što sam iskren. No nešto ču vam reči. Osobe iz vašeg svijeta neče nikad shvatiti kako je posao ono što me pokreče. Seljaci rade još više. Bar se meni čini. Oni kuluče, a to nije isto. Osim toga, glupi su, neznalice i nisu svjesni svojih interesa kao i plemiči koji ništa ne proizvode. Ovi posljednji su beskorisna biča. Jedino su sposobni da vode pogubne ratove. Vaš otac

barem pokušava nešto napraviti, ali, oprostite mi, gospoñice, nikad neče shvatiti samu bit posla! Mislite da neče uspjeti? uplašeno če djevojka. Ipak, vjerovala sam da njegovi poslovi dobro napreduju, a dokaz je tome da se i vi za njih zanimate. Dokaz je prije svega u tome da mi zajednički proizvodimo nekoliko tisuča mazgi godišnje, a drugi i važniji dokaz je u tome da to donosi priličnu zaradu i stalno sve veču. To je istinski dokaz da posao ide kako treba. A nečemo li upravo do toga i stiči jednoga dana? Nečemo, jer jedno uzgojište, pa makar bilo i važno i imalo iza sebe novac osiguran za teške trenutke, bolest ili ratove, jest i ostaje samo uzgojište, a to znači da je to kao i obrañivanje zemlje, dugi trud koji malo donosi. A zatim zemlje i životinje nisu nikad nikoga obogatile. Sjetite se primjera bezbrojnih stada biblijskih pastira! Njihovo je življenje bilo vrlo skromno. Ako je to vaše uvjerenje, ne razumijem, gospo.dine Molines, zašto ste se vi, čovjek tako oprezan, upustili u takav dug posao koji malo nosi? Ali zato vas mi i trebamo, gospoñice, mi, to jest vaš otac i ja. Ta ne mogu vam ja pomoči da se vaše magarice ždrijebe dvaput brže nego dosad. Ali nam možete pomoči da dvaput povečamo svoje prihode. Ne shvačam kako ja to mogu postiči. Brao čete shvatiti ono što mislim. Da bi jeñaa posao bio unosan, mora se brzo odvijati, ali kako mi me možemo izmijeniti Božje zakone, moramo iskoristiti slabost ljudskoga duha. Mazge predstavljaju naličje našeg posla. One pokrivaju tekuče troškove, pomoču njih održavamo dobre odnose s Vojnom upravom kojoj prodajemo kožu i životinje, a ono što je najvažnije dozvoljavaju nam da se slobodno krečemo, osloboñeni carine i cestarine, i da opremamo teško natovarene karavane I tako mi s partijom mazgi otpremamo u Englesku olovo i srebro. Na povratim životinje donose vreče pune crne agure koju smo nazvali sredstvo za rastvaranje, neophodan proizvod za radove u rudniku, ali to sredstvo je u stvari zlato i srebro španjolskog porijekla, kupljeno u Londonu.

Sad vas vile ne razumijem, Molines. Šaljete srebro u London da biste ga odonud opet natrag povukli. Jest, ali uvažamo dvostruku ili trostruku količinu. A što se zlata tiče, grof Joffrev de Pevrae posjeduje u Langueñocu jedan rruñmk zlata... Kad bude u posjedu i rudnika Argentiere, operacije koje ču ja obavljati za njegov račun neče izgledati sumnjive s obzirom da zlato i srebro ipotječu iz rudnika koji njemu pripadaju. U tome i jest naš pravi posao. Jer, znajte, zlato i srebro koje se može iskopati u Francuskoj, ponavljam, ne predstavljaju bogzna kako velike količine. Ali se zato mogu uvesti u zemlju, a da ne upadnemo u oči porskkn, trošarinskim i carinskim vlastima, znatne količine španjolskog zlata i srebra. Sipke što ih ja predajem mjenjačima ne govore. Ne mogu ispričati da umjesto iz Argentiere ili Languedoca stižu preko Londona iz Španjolske. I tako, dok kraljevskoj blagajni plačamo zakonske prihode, možemo uvesti zahvaljujuči proizvodnji u našim rudnicima, znatne količine plemenitih metala ne plačajuči radnu snagu i carinske pristojbe i ne upro? paštavajuei se sa suviše skupim ureñajima, jer ionako nitko ne zna koliko mi proizvodimo ovdje, a vlasti se moraju, htjele Hi ne, zadovoljiti brojkama koje im mi dajemo. Ali ako se ta podvala otkrije, ne postoji li opasnost da svršite na robiju? Mi od tih plemenitih kovina ne kujemo krivi novac, a ne mislimo ga ni ubuduče kovati. Naprotiv, mi redovito snabdijevamo kraljevsku blagajnu odgovarajučim zlatom i srebrom u šipkama kojima ona utvrñuje čistoču i na koje udara svoj žig i potom od njih kuje novac. Zaštičeni tom neznatnom nacionalnom proizvodnjom, moči čemo se, kad rudnik Argentiere i onaj u Languedocu budu pripadali jednom vlasniku, na brzinu obogatiti plemenitim metalima španjolskog porijekla. Ta je zemlja dupkom puma zlata i srebra koje dolazi iz Amerike. Tamo su rad potpuno batalili, trampeči te proizvode za proizvode drugih naroda. Londonske su, banke posrednici. Španjolska je najbogatija i najbjednija zemlja u isti mah. A što se tiče Francuske, ovi če je poslovi, koje loše financijsko upravljanje prigušuje koliko samo

može, obogatiti usprkos njoj samoj. A najprije čemo se obogatiti mi, jer če nam se novac uložen u taj posao vračati brže i u večim zaradama no što ih postižemo trgovinom magarica koje su deset mjeseci breñe a ta nam trgovina može donijeti najviše deset posto od uloženog kapitala. Anñeliku su i protiv volje zainteresirale te vrlo domišljene kombinacije. A što mislite s olovom učiniti? Služi li i ono da kamuflira glavnu operaciju ili ima svoju trgovačku vrijednost? Olovo donosi velike prihode. Potrebno je za ratovanje i za lov. Posljednjih mu je godina porasla cijena, i to otkako je kraljica majka pozvala ovamo neke firentinske inženjere da u svim njenim palačama urede kupaonice, kao što je več prije nje te kupaonice bila uredila njena svekrva, Katerina de Medici. Možda ste več vidjeli u dvorcu Plessis kako izgleda takva kupaonica, snabdjevena kadom i olovnim cijevima? A je li markiz, vaš gospodar, upoznat s tim vašim planovima? Nije odgovori Molines blago se osmjehujuči. Ta on ionako ne bi ništa shvatio, ali bi me zato u najmanju ruku smijenio s dužnosti upravitelja svojih imanja, a tu dužnost, uostalom, ja obavljam na njegovo potpuno zadovoljstvo. A što moj otac zna o tom mešetarenju sa zlatom i srebrom? Pa mislio sam da mu ne bi bilo drago kad bi doznao da su španjolske kovine prešle preko njegovih posjeda. Nije li bolje pustiti ga da vjeruje kako su sitne koristi koje mu dozvoljavaju da živi plod. poštenog i mukotrpnog rada? Anñeliku uvrijedi ponešto prezirno ruganje koje se osječalo u tonu upravitelj evih riječi. Stoga suho odvrati A kakvo pravo imam ja da mi otkrivate svoje planove koji na deset kilometara smrde po robiji? Ne radi se u ovom slučaju ni o kakvoj robiji, a kad toi se i pojavile poteškoče s kojim od državnih službenika, s nekoliko bi se škuda uredile stvari. Nisu li Mazarin. i Fouquet ličnosti kojima se vjeruje više nego prinčevima kraljevske kuče pa i samom kralju? A zašto? Zato što su vlasnici ogromnog bogatstva. A što se vas same tiče, znam da biste se opirali dok ne biste doznali ono što se od vas traži. Stvar je, u biti, jednostavna. Grofu de Peyracu je potreban Argeatiere. A vaš mu

otac neče ustupiti zemlju, ukoliko grof sa zemljom ne uzme i jednu od njegovih kčeri. I sami znate kako je tvrdoglav. On nikad neče prodati ni pedalj svoje očevine. A kako se s druge strane, grof ñe Pevrae želi oženiti djevojkom plemenitog porijekla, domislio se rješenju koje bi za sve bilo vrlo korisno. A ako ja ne bih pristala na njegove kombinacije? Ta vi valjda ne želite da vaš otac zbog dugova mpozna zatvor! Ne vjerujem da čete to dopustiti polako če upravitelj. Malo bi trebalo da padnete u još veču bijedu no što je ona u kojoj ste donedavno živjeli. A kakva bi bila vaša budučnost? Ostarili biste u bijedi kao i vaše tetke... Vaša brača i vaše nejake sestre neče dospjeti u. zavode i u samostane, na školovanje i odgoj, več bi morali u inozemstvo... Primijetivši da u djevojčinim očima blista srdžba, upravitelj doda ulagivačkim glasom Ali čemu me siliti da vam stavljam pred oči tako strašne slike? Mislio sam da ste vi drugačijeg kova od plemiča kojima je njihov grb jedino što imaju i žive od kraljeve milostinje... Da bi se izvukao iz teškoča, čovjek ih mora čvrsto zgrabiti i založiti se svim svojim bičem. A to znači da treba djelovati. Ništa vam nisam sakrio zato da biste znali u kojem smjeru vam valja upraviti nastojanja. Ništa nije moglo Anñeliku gore pogoditi od tih riječi Nikad se nitko nije njoj obratio jezikom tako bližim njenu značenju. Uspravila se kao da ju je tko bičem ošinuo. Pred očima joj je iskrsnuo Monteloup u ruševinama, njena brača i sestre kako se valjaju po smetištu, njena majka s prstima crvenim od hladnoče, njen otac kako za malim pisačim stolom marljivo piše molbu kralju koji nije nikad odgovorio... Upravitelj ih je izvukao iz bijede. Sad je trebalo platiti. U redu, gospoñine Molinas reče bezbojnim glasom udat ču se za grofa de Peyraca. XII UDAJA PUTEM PUNOMOČI ANðELIKA SE NUDI NIKOLI Vračala se mirišljavini puteljcima, ali ništa nije osječala okupljena svojim mislima.

Nikola ju je slijedio na mazgi. Nije posvečivala nikakvu pažnju mladom slugi. Ipak se trudila da ne sagleda jasno neodreñeni strah, što joj je uznemirivao dušu. Odlučila se. Ma što se dogodilo, natrag se vratiti neče. Znači, najbolje da ide ravno naprijed i da nemilice odbaci sve što bi je moglo spriječiti u ostvarivanju jasno zacrtanog programa. Odjedared je muški glas zovne Gospoñice! Gospoñice Anñeliko! Ona nesvjesno povuče uzde i konj, koji se več neko vrijeme lijeno vukao, stane. Okrenuvši se, vidje da je Nikola sjahao s mazge i davao joj znak da doñe k njemu. Šta se dogodilo? upita ona. Tajnovita izgleda on joj šapne sjašite, nešto ču vam pokazati. Ona posluša i sluga, pošto je uzde dviju životinja vezao za mladu brezu, poñe naprijed u mali šumarak. Djevojka ga je slijedila. Proljetna svjetlost što se probijala kroz mlado lišče, imala je boju anñelike. Jedna je zeba neprestano cvrkutala u šikari. Nikola je hodao pogaute glave, pažljivo zagledajuči oko sebe. Najzad klekne, a zatim se uspravi i na otvorenom joj dlanu pruži nekoliko crvenih i mirisnih bobica. Prve jagode prošapče. Obješenjački osmijeh sijevne u njegovim crnim očima. Oh! Nikola to nije dobro nečkala se ona. Ali uzbuñenost joj odjedared izmami suze na oči, jer je on tim svojim činom razbudio sav čar djetinjstva, čar Monteloupa, trčanja kroz šumu, opojni miris gloga, svježinu vodenih kanala kojima ju je Valentin vozio, potoka u kojima su lovili rakove, Monteloup kojemu nije bilo ravno nijedno drugo mjesto na zemlji zato što se tu stapala slatkasta tajna močvara, opora tajna šuma... Sječaš li se prošaputa on kako smo te zvali Markiza anñela... Baš si lud reče ona slomljenim glasom nije trebalo, Nikola... Ali je več prisnim pokretom s ispruženih ruku čopala sitne i ukusne bobice. Nikola je stajao pored nje kao

nekad, ali sada ju je mršav i okretan dječak, lica kao u vjeverice, nadvisivao za eitavu glavu i ona je, kroz otvorenu košulju udisala seljački miris njegova muškog tijela, opaljenog i obraslog crnom dlakom. Vidjela je kako mu močna prsa polako dišu i to ju je toliko, smučivalo da se nije usudila podignuti glavu, sigurna da če susresti njegov drzak i vatren pogled. Nastavila je da jede jagode, unijevši se sasvim u taj užitak kojemu je ona u stvari, pridavala bezgraničnu važnost. Ovo je posljednji okus Monteloupa! mislila je. Posljednji se put naslañujem njim! Sve što je za mene bilo najbolje u njemu sad se nalazi u tim rukama tamo, u opaljenim rukama Nikolinim. Kad je pojela sve bobice, naglo zatvori oči i nasloni glavu na deblo jednog stabla Slušaj, Nikola... Slušam te i odgovori on. Ona osjeti na svom licu toplinu njegova daha u kojemu se osječao miris jabukovače. Bio joj je sasvim blizu, skoro priljubljen uz nju, te ju je obavijao zračenjem svog snažnog tijela. Ipak on je nije dirao i pogledavši ga iznenada, opazi da je rake zametnuo za leña kako bi se opro iskušenju da je zagrli i stisne. Ali je u nju upro strašne oči bez osmijeha, zamračene molbom, u čiji smisao nije ni najmanje sumnjala. Anñelika još nikada nijednog muškarca nije ovako privukla, još nikada nije vidjela jasnije priznanje želja koje je pobuñivala njena ljepota. Hir onog paža u.Poitiersu, bio je samo igra, trpko iskustvo dvije mlade životinje koje iskušavaju svoje čaporke. Ovo je sad bilo nešto sasvim drugo, močno i tvrño staro kao i svijet, kao zemlja, kao orkan. Mlada se djevojka uplaši. Da je bila iskusnija, ne bi se opirala tom zovu. Tijelo joj se uzbudilo, koljena su joj klecala, i ona je uzmicala kao košuta pred lovcem. Ono nepoznato što ju je čekalo i seljakova suzdržana silovitost je preplaviše strahom. Ne gledaj me tako, Nikola reče trudeči se da joj glas zvuči sigurno hoču da ti kažem... Znam što mi želiš reči prekine je on gluhim

glasom. To čitam u tvojim očima i u načinu kako držiš glavu. Ti si gospoñica ñe Sance, a ja sam samo sluga... Sad se više ni u lice ne gledamo. Ja moram držati pognutuglavu! U redu, gospoñice, da, gospoñice... A tvoje oči, tvoje oči počivaju na meni a da me i ne vide. Kao da sam klada, gore nego da sam pas. Postoje markize koje po njihovim dvorcima peru njihove sluge, jer nije važno što če se pred njima pojaviti gole... Sluga nije čovjek, on je komad namještaja... komad namještaja koji služi. Hočeš li ti tako sa mnom postupati? Šuti, Nikola! Dobro, ušutit ču. Silovito je disao, zatvorenih usta kao ranjena životinja. Ali prije no što ušutim još ču ti nešto reči ponovo reče a to je da si u mom životu postojala samo ti. To sam shvatio kad si otputovala. Mnoge sam dane poslije toga živio kao lud. Istina je da sam lijen, da zadižem suknje djevojkama i da ne volim zemlju i životinje. Ja sam kao netko tko nije na svom mjestu te hoda amo i tamo ne znajuči zašto. Moje jedino mjesto si bila ti. Kad si se vratila, jedva sam čekao da doznam jesi li još moja ili sam te izgubio. Jest, ja sam drzak i previše slobodan. Jeste, da si htjela bio bih te uzeo, tu, na mahovini, u ovom našem šumarku, na ovoj zemlji Monteloupa koja pripada nama, samo tebi i meni, kao nekad! vikao je. Ptice su se uplašile u krošnjama drveča i umukle. Ti bulazniš, jadni moj Nikola blago če Anñelika. Ne, ne, ne bulaznim odgovori mladič i bljedilo mu se razlije po tamnoj puti. Ona odmahne dugom kosom koju je još uvijek nosila rasutu po ramenima i u nastupu bijesa poviče na narječju Kojim jezikom da s tobom razgovaram? Sviñalo se tebi ili ne, meni nije slobodno slušati ljubavne izjave jednoga čobana. Uskoro ču se udati za grofa de Peyraca. Za grofa de Peyraca? ponovi Nikola u čudu. Povukao se nekoliko koraka i šutke ju je promatrao. Značim istina je ono što se pričalo u mjestu? šapne. Za grofa de Peyraca! Vi.. Vi.. I vi čete

se udati za onoga čovjeka? Da Nije htjela ništa pitati. Rekla je da, i to je bilo dovoljno. Inače bi bila rekla da, slijepo, do kraja. Udari puteljkoni koji je vodio k cesti, a njezin je bič nervozno sjekao mlañe pupoljke pored puta. Konj i tnaaga su mirno pasli na kraju šumarka. Nikola ih odveže. Oborenih očiju pomogne Anñeliki da sjedne u sedlo po mušku. Ona iznenada zadrži sluginu ruku. Nikola... reci mi, poznaš li ga? On digne oči prema njoj i ona vidje kako su mu sijevnule pakosnim blijeskom. Poznam... vidio sam ga U selu je bio mnogo puta. Tako je ružan da su djevojke bježale kad bi prolazio mjestom na svom vrancu. A šepao je kao Belzebub, a i opak je kao on... Priča se da u svoj zamak u Touiousi mami žene ljubavnim napicima i pjesmom... One što poñu za njim više nitko nikad ne vidi ili pak polude... Ha! Ha! Ha! Nema šta, lijepog čete muža imati, gospoñice de Sance. Rekao si da je šepav? ponovi Anñelika kojoj su se ruke u led pretvorile. Da šepav! Šepav! Pitajte koga bilo i svi če vam odgovoriti on je Veliki Sepavac Languedoca. Prasne u smijeh i hodajuči prema mazgi navlas je šepao. Anñelika podboñe konja i natjera ga u divlji trk. Pored glogove živice trčao je cerekavi glas koji je ponavljao Šepav! Šepav! Stigla bijaše u dvorište Monteloupa kad jedan konjanik, odmah za njom prijeñe preko pokretnog mosta. Po njegovu oznojenom i prašnjavom licu i po hlačama postavljenim kožom, odmah joj je bilo jasno da je to bio nekakav glasnik. Nitko isprva nije.ništa razumio od onoga što je pitao. Njegov je naglasak bio tako neobičan da je trebalo dosta vremena da shvati da on govori francuski. On uruči gospodinu de Saaceu, koji je u meñuvremenu dotrčao, svežnjič papira koji je izvukao iz metalne kutijice.

Bože moj, gospodin dAndijos dolazi sutra! poviče barun Arraand neobično uzbuñen. A tko je taj? upita Anñelika. Jedan od grof ovih prijatelja. Gospodin dAndijos treba da se s tobom oženi... Gle, pa i taj? Putem punomoči, Anñeliko. Ta pusti me da dovršim što sam htio reči, kčeri moja. Sto mu jada, kako je govorio tvoj djed, pitam se što su te naučile duvne, ako ti nisu u dušu usadili poštovanje koje mi duguješ. Grof de Peyrac šalje svog najboljeg prijatelja da ga predstavlja na, prvoj svadbenoj svečanosti, koja če se održati ovdje, u kapelici Monteloupa. Drugi če blagoslov biti podijeljen u Toulousi. Na žalost, toj drugoj svečanosti tvoja obitelj ne može prisustvovati. Markiz dAndijos če te pratiti sve do Languedoca. Nema šta, brzi su ti Južnjaci. Znao sam da su na putu, ali nisam pretpostavljao da če tako brzo stiči. Vidim da je za mene stigao trenutak da se udam prošapče Anñelika s gorčinom. Sutradan nešto prije podne dvorište se ispuni škripom kotača, njiskom konja, zvučnim dovikivanjem i lakoumnim razgovorima. Jug je stigao u Monteloup. Markiz dAndijos, crnomanjast, brkova sličnih oštrici bodeža, usplamtjelog pogleda, imao je na sebi rhingrave od žute i narančaste svile, a ta je rhingrave vrlo dražesno sakrivala njegovu gojaznost bonvivana. On predstavi svoje drugove, vjenčane svjedoke grofa CarbonDorgeraca i mladog grofa CsrBalauña. Bili su uvedeni u blagovaonicu gde je na stolove poduprte nogarima obitelj de Sance izložila svoje bogatstvo med iz košnica, voče, kiselo mlijeko, pržene guske, vino a brežuljaka Chaillea. Gosti su umirali od žeñi. Pošto je otpio gutljaj, markiz dAndijos se okrene i oprezno pljucne na pod. Svetoga mi Pavla, barune, vaša mi se vina iz Poitoua gade! Ono što ste mi usuli je pravi pravcati bučkuriš. Hej, Gaskonjei, dovucite ovamo burad! Njegova prirodna jednostavnosti njegov pjevucka vi naglasak, njegov dah koji je zaudarao na češnjak ne samo da nisu odbijali gospodina de Sancea, več mu se sve to

vrlo mnogo sviñalo. On se sjeti vremena kad su se i na dvoru gospoda meñu sobom ophodila priprosto i iskreno. On sam je u Poitiersu vidio kralja Luja XIII kako je, povrijeñen suviše velikim izrezom na prsima jedne gospoñice, napunio usta vodom i vinom i preko čitava stola bljusnuo u onu ñavolju škropionicu. Dok se jadna djevojka onako mokra dizala da ode pasti IX nesvijest u drugu sobu, otac Vassaut, onaj prokleti jezuit s dvora, rekao je, držeči se potpuno ozbiljno, kako su po njegovu mišljenju njezine grudi bile vrijedne gutljaja. Znamo več naizust tu zgodu šapne Marija Agneza drsnuvši koljenom Anñeliku. Ova nije imala snage čak ni da se nasmiješi. Od jučer je bez odmora radila s tetkom Pulcherie i dojiljom da bi stari dvorac dobio bar kakavtakav izgled i sad je bila sva slomljena. Bolje tako umor ju je priječio da misli. Stavila je na se svoju najljepšu haljinu, sašivenu u Poitiersu i ta je haljina bila siva, ali je ipak imala nekoliko modrih čvoriča na grudima. Siva patka pupčanica meñu gospodom na kojoj je blistala svila. Nije znala da je njeno toplo lice, tvrdo i profinjeno kao tek sazrelo voče, izdižuči se iznad visokog ovratnika od uškrobljene čipke, bilo samo po sebi zasljepljujuče ljepote. Pogledi trojice gospode stalno su se vračali k njoj s divljenjem koje njihov južnjački temperamenat nije uspijevao prikriti. Počeli su joj udvarati i sipati pohvale koje je ona tek napola shvačala zbog njihova brzog govora i onog nevjerojatnog naglaska koji je oživljavao svaku pa i najobičniju xiječ kao da je na nju pala sunčana zraka. Zar ču čitava života slušati taj govor? pitala se zlovoljno. U meñuvremenu su sluge dovaljali u blagovaonicu nekoliko povečih bačvica, podigli ih na nogare i odmah stavili ruke na njih. Cim je napravljena rupa, u nju su ugurali drvenu slavinu, ali je pri tom vino šiknulo i stvorilo na podu velike mrkorumeine i providne mlake. Sveti Emelion govorio je grof de CarbonDorgerac koji je bio iz Bordeauxa Sautemes, Medoc... Naučeni na kiselkasti okus jabukovače i sok šljiva, stanovnici zamka Monteloup su obazrivo kušali razna

vina što ih je grof spominjao. Ali vrlo su brzo Denis i njegova tri mlaña brata postali previše veseli. Opojan. je miris udarao u glavu. Anñelika osjeti kako je preplavljuje osječaj sreče. Vidjela je kako se njen otac smije, kako svoj starinski kaput rastvara nimalo se ne zabrinjavajuči što mu se vidi iznošeno rublje. Več su gospoda s Juga driješili kratke prsluke bez rukava, a jedan je čak skinuo vlasulju da bi obrisao znoj, a zatim je stavi malo ukoso. Marija Agneza se objesila o ruku starije sestre i kreštavim joj glasom urlala u uho Anñeliko, doñi več jednom! Anñeliko, doñi da vidiš kakvih sve divota ima u tvojoj sobi.. Pustila je da je odvuku. U prostranu sobu gdje je tolike godine spavala zajedno s Hortenzijom i Mañelonom dopremljeni su veliki sanduci od metala i tvrde kože koje se onda zvalo garderobom. Nekoliko je slugu i sluškinja pootvaralo te sanduke i razmještahu njihov sadržaj po poñu i po šepesavim naslonjačima. Na ogromnom krevetu Anñelika opazi haljinu od tafta zelenog kao što su joj i oči bile. Jedna čipkica izvanredne finoče ukrašavala je steznik proviñen kitovim šipkama, dok je otvor poruba na stezniku. bio sav izvezen dijamantima i smaragdima u obliku cviječa. Iste cvjetne šare bile su utisnute na crnom baršunu ogrtača. Dijamantne kopče su držale njegove skutove na onom mjestu gdje se suknja vidjela. Ovo je vaša vjenčana haljina reče markiz dAndijos koji je došao za djevojkom u sobu. Grof de Peyrac je dugo tražio meñu tkaninama, što su po njegovu nalogu došle iz Liona, boju koja bi odgovarala boji vaših očiju. Ali on mojih očiju nije nikad vidio odlučno če Anñelika. Gospodin Molines mu ih je potanko opisao more, rekao je, gledano s obale kad mu sunce svojim zrakama dosegne dno. Kuga umorila i tog Molinesa! poviče barun. Nečete me još uvjeravati da se čak i poezijom bavi. Sve se bojim, markiže, da vi cifrate istinu da biste vidjeli

kako se smiješe oči mlade nevjeste, očarane i polaskane pažnjom njena imuža. A ovo! A ovo! Gledaj, Anñeliko! ponavljala je Marija Agneza čija se lukava njuškica sjajila od zadovoljstva. Zajedno s dvojicom brače, Albertom i Jean Marie, ona je podizala uvis raskošno rublje, otvarala je kutije s garniturama čipaka, ili lepeze od pergarnene i perja. Meñu ostalim stvarima bio je prekrasan putni neseser od zelenog baršuna, postavljen bijelim damastom, okovan pozlačenim srebrom. U tom su se kovčežiču nalazile dvije četke, zlatna kutija s tri češlja, dva talijanska ogledala, jedna kutijica za igle, dvije kapice za glavu, nočna košulja od batista, mali sviječnjak od slonovače i vrečica od zelene svile sa šest sviječa od pravoga loja. Bilo je i haljina jednostavnijih, ali ipak vilo lijepih, opasača, rukavica, zlatni satič i bezbroj sitnica za koje Anñelika nije ni znala čemu služe, kao na primjer kutijica od sedefa u kojoj se nalazio izbor rnadeža od crnog baršuna na gumiranom taftu. Vrlo bi vam lijepo pristajalo objasni grof da Carbon kad biste ovaj mali rnadež zalijepili negdje na lice. Ja nemam bijelu put, pa nije ni potrebno da je anadežom ističem reče ona zatvarajuči kutiju. Ushičena, ona je suzdržavala svoju djetinju radost, očaranost žene, koja je nagonski osječala sklonost za sve što je lijepo, a čega je sada prvi put postala svjesna, A da li vaša put odbija? upita markiz dAnñijos da i s ovim podijeli sjaj? Otvori plosnati kovčeg i u sobi punoj slugu, lakeja i momaka s imanja prostruji mrmor divljenja. Na bijelom satenu zablista trostruki niz bisera najčistijeg sjaja, malko zlačanog. Ništa nije prikladnije za mlañu nevjestu. Par naušnica i dva niza sitnijih bisera koje Anñelika u prvi mah smatraše narukvicama, kompletirala su garnituru. Ovo su ukrasi za kosu objasni markiz ñAnñijos koji je, usprkos svojoj gojaznosti i svom vojničkom držanju, izgleda bio dobro upučen u pojedinosti Ijepog odijevanja. Ovo služi da se podigne kosa. Da pravo kažem ja ne znam kako se to radi. Ja ču vas očešljati, gospoño umiješa se visoka

i snažna žena približavajuči se. Mada mlaña, neobično je bila slična dojilji Fantini Lozier. Isti onaj saracenski plamen, koji je prošao zemljom za davnih vremena, opržio je i njenu kožu. Več su jedna drugu mjerile neprijateljskim i kao noč mračnim očima. Ovo je Margerita, sestra po mlijeku grofa de Peyraca. Ona je bila u službi velikih tuluških dama, a dugo je živjela i u Parizu sa svojim gospodarom. Ona če odsada biti vaša sobarica. Margerita je spretno podigla tešku kosu zlatnog preliva i ukrotila je isprepletenim biserima. Zatim je sigurnom rukom s Anñelikinih ušiju skinula sitne dragulje što ih je barun de Sance poklonio kčerki za prvu pričest i ukrasila joj uši raskošnim nakitom. Potom je došao ared na ogrlicu. Ah, treba više osloboditi grudi poviče mladi barun de Cerbalaud koji je, svojim očima ornim kao šumske kupine poslije kiše, nastojao dokučiti djevojčine ljupke oblike. Markiz dAndijos ga bez ustručavanja svojim štapom udari po glavi. Jedan paž pojuri da donese ogledalo. Anñelika se vidjela v. svom novom sjaju. Činilo se da sve na njoj blista, pa čak i njena glatka tek na obrazima malko rumena put. Iznenadan je užitak prožme, pope joj se na usne koje se rastvore u očaravajuči osmijeh. Lijepa sam, pomisli. Ali se sve odjednom zamaglilo i iz dubine ogledala kao da joj se do ušiju probio strašan cerek Šepav! Šepav! Ružniji je od samog vraga! Ha! Ha! Kako čete lijepog muža imati, gospoñice de Sance! Vjenčanje putem punomoči obavljeno je osam dana poslije toga, a svečanosti su trajale tri dana. Plesalo se u svim okolnim selima, a na dan vjenčanja su u Monteloupu pucale prangije i rakete. U dvorištu zamka i čak po obližnjim livadama postavljeni su veliki stolovi krcati vinom i jabukovačom ite svakom vrsti voča i mesa koje su seljaci jeli, jedni

pa drugi, zabavljajuči se uvelike s bučnim Gaskonjcima i Tulužanima pred čijim su se bubnjevima s praporcima, lutnjama i violinama i slavujskim glasovima povukli svirači viola i flauta iz sela. Navečer dan prije odlaska nevjeste.za daleki Laaguedoe prireñeno je veliko slavlje u dvorištu zamka na koje su dohrlile poznate ličnosti i okolišni plemiči. I Molines je s ženom i kčerkom prisustvovao. U prostranoj sobi gdje je noču Anñelika bezbroj pata slušala kako jauču ogromni vjetrokazi starog zamka, dojilja joj je pomagala da se obuče. Pošto je s puno ljubavi iščetkala njene prekrasne kose, zakopča joj prslučac modre boje ukrašen draguljima. Kako si lijepa, kako si lijepa, dijete moje! Tizñisala je tužnim glasom. Imaš teko čvrste grudi da ih ne treba podupirati svim tim šapikama i steznicima. Pazi da ti ne oštete grudi. Daj im više slobode. A nisam ii ih previše otkrila Nounou? Velika gospoña mora što više isticati grudi. Kako si lijepa! A za koga, veliki Bože! uzñisala je prigušenim glasom. Anñelika primijeti da je staričino lice izbrazdano suzama. Ne plači, dojiljo, inače če mi ponestati hrabrosti. Na žalost, bit če ti potrebna, kčeri moja.. Sagni glavu da ti zakopčam ogrlicu. Bisere za kosu čemo prepustiti Margeriti. Ja ti se baš ništa ne razumijem u pusta ona motanja. Ah, zlato moje, crknut ču od muke! Kad samo pomislim da če te Margerita, ta velika mazga što smrdi po češnjaku i po samom nečastivom sto metara daleko, oprati i obrijati navečer na dan vjenčanja, muka me hvata! I spusti se na koljeno da joj uredi povlaku na haljini. Anñelika začuje kako rida. Nije nikad pomišljala da če takvo očajanje potresati dojilju. Tjeskoba joj stegne srce. Još uvijek na koljenima, Fantiaa Lozier prošapče Oprosti mi, kčeri imoja, što te nisam uspjela odbraniti! Ja koja sam te svojim mlijekom othranila. Otkako sam čula da se govori o onom čovjeku, ne uspijevam sklopiti oka. Šta se o njemu priča? Dojilja se diže i zagleda se u Anñeliku svojim močnim, svojim upornim pogledom proročice.

Zlata, zlata je pun njegov zamak.. Ta nije valjda grijeh posjedovati zlato, dojiljo. Gledaj kakve mi je darove poslao. Osječam se sretnom. Ne zavaravaj samu sebe, kčerko! To zlato je prokleto. On ga pravi pomoču svojih retorti i filtara. Jedan od paževa, Henrico, onaj što onako lijepo svira na tamburici, pričao mi je kako u njegovoj palači u Toulousi, palači crvenoj kao krv, postoji jedno odjeljenje gdje nitko ne može uči. Pred ulazom strazari čovjek potpuno crn, cm kao dno naših lonaca. Jednoga dana kad se stražar malo maknuo, Henrico je kroz odškrinuta vrata vidio dvoranu punu staklenih kugli, retorti i cijevi. Sve je to pištalo i kuhalo! Odjedared sine nekakav plamen i razlegne se grmljavina, Henrico pobježe što ga noge nose. U onog je dječaka mašta previše živa, kao u svih Južnjaka. Jao! Glas mu je zvučao tako iskreno i prestrašeno da se ne može sumnjati u istinitost njegovih riječi. Onaj je čovjek, grof de Peyrac, za moč i bogatstvo prodao dušu nečastivome. Gilles de Retz, eto šta je, Gilles de Retz iz Toulouse! Ne govori gluposti oštro je prekori Anñelika. Nitko nikad nije pričao da jede djecu. Mami žene šaiptala je dojilja nekim neobičnim čarima. U njegovoj se palači održavaju orgije. Izgleda da ga je tuluški nadbiskup javno s propovjedaonice osudio, da je pri tom spominjao sablazan i nečastivog. A onaj pogani sluga što mi je to jučer u kuhinji pričao, smijao se kao lud. Kaže da je poslije nadbiskupove propovijedi grof Peyrac naredio svojim ljudima da isprebijaju nadbiskupove paževe i sluge gdje samo stignu. Čitave su se bitke vodile, te su se čak i u katedrali tukli. Misliš li da bi se takve strahote mogle kod nas dogoditi? A gdje uzima zlato što ga posjeduje? Roditelji su mu ostavili samo dugove i prezadužene posjede. Taj se gospodin ne udvara ni kralju ni drugim velikašima. Kad je gospodin dOrleans, kao guverner Languedoca, došao u Toulousu, priča se da grof nije htio pred njim saviti koljeno, pod izlikom da ga to umara, a

kad mu je odmah potom, nimalo se ne naljutivši, gospodin dOrleans spomenuo kako bi mu mogao učiniti velike usluge na visokom mjestu, grof de Peyrac je odgo vorio da... Stara Fantina se prekine i nekoliko pribadača stavi u suknju, iako je suknja padala bez greške. Sto je odgovorio? Da... da mu izdašnost ruke neče produljiti nogu. Koje li ibezobraštine! Anñelika se promatrala u okruglom ogledalcu iz svog putnog nesesera. Prstom poravna obrve s kojih je sobarica Margerita pažljivo uklonila suvišne dlake. Dakle, istina je ono što se priča, naime da je šepav? pitala je trudeči se da svom glasu da što nehajniji prizvuk. Istina je, istina košuto moja! Oh, Isuse! Ti tako lijepa! Šuti, dojiljo. Umaraš me svojim uzdisanjem. Poñi po Margeritu. Neka me doñe očešljati. I ne govori više o grofu de Peyracu kao sto si dosad govorila. Ne zaboravi da je on sad moj muž. Kad je pala noč u dvorištu su upalili baklje. Svirači su se okupili na stepeništu i, složivši orkestar od dvije viole, jedne lutnje, flaute i oboe, svirkom su ispotiha pratili bučne razgovore. Anñelika odjednom zatraži da se poñe po seoskog svirača uz čiju su svirku plesali plemiči na velikoj livadi podno dvorca. Njeno uho nije bilo vično onoj drugoj glazbi, pomalo izvještačenoj, koja je pristajala dvorskim zabavama i sastancima gospode u čipkanim odijelima. Htjela je još jednom čuti slatki zvuk gajdi i poletni zvuk frule svoga kraja, zvukove kojima se pridružio mukli topot seljačkih cokula. Nebo se osulo zvijezdama, ali je laka izmaglica oko mjeseca oblikovala zlatni krug. Jelo je i vino stalno donošeno. Košaricu punu okruglih još toplih hljepčiča netko stavi pred Anñeliku. Djevojka podiže oči i vidje čovjeka visoka, odjevena u svjetlosivo odijelo kakvo nose mlinari. Buduči da ga brašno nije mnogo stojalo, njegove su kose bile naprašene isto tako obilno kao i u prisutnih plemiča. Njegov čipkasti ovratnik i rubovi hlača, takoñer čipkama ukrašeni, bijahu od najfinijeg platna. Evo Valentina, mlmareva sina. Svoj je poklon

donio nevjesti poviče barun Armand. Valentine smješkajuči mu se obrati Anñelika nisam te još vidjela otkako sam se vratila. Da li još uvijek čamcem obilaziš kanalima i bereš anñeliku za redovnike u Nieulu? Mladič ništa ne odgovori več se duboko pokloni. Čekao je da se ona posluži, a zatim uze košaricu i nuñaše sve okolo svojim hljepčičima dok se nije izgubio meñu mnoštvom i u mraku. Kad sav ovaj svijet ne bi ovako bučao, sad bih čula kreket žaba u močvari, mislila je Anñelika. Ako se vratim ovamo za nekoliko godina, možda ih više neču čuti, jer če se močvare povuči pred radom ljudskih ruku. Kušajte ovo, ovo morate kušati na uho joj reče markiz dAndijos pružajuči joj nekakvo jelo ne baš privlačna izgleda, ali zato vrlo ugodna mirisa. Ovo je ragu od zelenih jelengljiva, gospoño. Nabavljene su u Perigordu potpuno su svježe. Treba da znate ovo je jelo božanske i čudotvorno. Nema jela koje bi bolje pripremilo tijelo mlade žene za muževljeva milovanja. Jelengljiva grije želudac i crijeva, ubrzava kolanje krvi. a put čini osjetljivom za milovanje. Ne postoji onda razlog da ih jedem večeras hladno odgovori Anñelika odgurnuvši srebrni kotlič. Buduči da ču se sa svojim mužem sresti tek za nekoliko tjedana... Ali treba da se pripremite, gospoño. Vjerujte mi, jelengljiva je najbolji prijatelj braka. Budete li se njom hranili, bit čete sama nježnost prve bračne noči. U mojem mjestu reče Anñelika gledajuči ga ravno u lice uz laki osmijeh prije Božiča guske šepaju komoračom, da bi bile tečnije onaj dan kad ih se pečene iznese na stol... Markiz, polupijan, prasne u grohotan smijeh, Ha, ha, ha! Rado bih popapao malu guščicu kao što ste vi! poviče i toliko se nagne prema njoj da joj je brkovima okrznuo obraze. Neka me Bog ubije doda i pri tom se ispravi i stavi ruke na srce ako

vam još samo jednu nepriličnu riječ kažem. Jao! Ali nisam ja jedini krivac. Prevarili su me! Kad me je moj prijatelj grof Joffrey de Peyrac zamolio da ga kod vas zamijenim u ulozi muža, ali bez onih čarobnih prava koja mužu pripadaju, tražio sam od njega da mi se zakune da ste gobava i razroka, ali vidim da on nije nimalo mario što če me staviti na ove muke. Zar, zbilja, nečete kušati ove jelengljive? Ne, hvala! Onda ču ih ja pojesti i napravi tako tužno lice da bi se ona u drugoj prilici bila od srca nasmijala njegovoj grimasi premda sam lažan muž i uz to još neoženjen. Ali ja se nadam da če mi sreča biti sklona te če ove svečane noči usmjeriti prema meni korake neke gospoñe ili gospoñice manje okrutne od vas. Morala je sebe prisiliti da se ne smije tim ludostima. Od zapaljenih se luči i baklja širila nepodnosiva toplina. Nije bilo daška povjetarca. Svi su pili i pjevali. Osječao se težak zapah vina i umaka. Anñeiika proñe rukom preko sljepoočica i opazi da su vlažne. Sta mi ja? pitala se. čini mi se da ču sadna prsnuti, sasuti im u lice svoju mržnju. Zašto? Otac je sretan... Kneževski me udaje. Tetke su izvan sebe od radosti. Grof de Peyrac im je poslao velike ogrlice od. pirinejskog dragog kamenja i svu silu sitnica. Moja če brača biti odgojena kao što dolikuje njihovu porijeklu. A što se ja tužim? U samostanu su nas duvne uvijek upozoravale da se čuvamo maštanja. Nije li bogat i plemenit muž glavni cilj plemičke djevojke? Njom ovlada drhtavica kao konjem kad je na izmaku svojih snaga. A ipak nije bila umorna. Bila je to samo živčana reakcija, fizička pobuna čitava njenog biča što je u najneočekivanijem trenutku popuštalo. Da ovo nije strah? Pa ono dojiljino pričanje! Ona uživa u tome da posvuda vidi vraga. Zašto da sve to vjerujem? Uvijek je pretjerivala! Ni Molines, ni moj otac nisu mi sakrili da je grof Peyrac učenjak. A to je lakovjernom svijetu dovoljno za zamisli paklenske origije. Da dojilja, zaista, vjeruje da sara ja pala u ruke

sličnom čudovištu, ne bi me pustila da otputujem. Ne, ne bojim se toga i ne vjerujem u to. Pored nje je, s ubrusom pod bradom, markiz dAndijos jednom rukom podigao u zrak jelengljivu s koje se cijedio umak, a u drugoj je ruci držao čašu bordovskog vina. On je malko promuklim glasom, koji se s vremena na vrijeme gubio u zadovoljnom podrigivanju, krasnoslovio O božansko jelengljivo, dobročiniteljice ljubavnika! Ispuni mi žile radosnim plamenom strasti! Svoju ču prijateljicu milovati sve do zore... Ovo je ono, odjednom pomisli Anñelika, ovo je ono na što ja nikad neču pristati, što nikad neču podnijeti! I pred njom iskrsne strašan i nakazan čovjek čijim če plijenom biti. U nočnoj tišini dalekog Languedoca, nepoznati če nad njom imati sva prava. Uzalud če ona vikati, dozivati, preklinjati. Nitko joj neče priskočiti u pomoč. On ju je kupio. Prodali su mu je. I tako če to biti do kraja njena života! Eto, to svi misle, a nitko o tome ne govori, več se možda šapuče o tome u kuhinji, meñu poslugom i lakejiBia. Eto zašto ja opažam nešto kao samilost prema meni u očima južnjačkih svirača, u očima ljupkoga Henrica rudi jave kose koji onako vješto svira na svojoj tamburici. Ali licemjerstvo je jače od sažaljenja. Jedna jedina osoba žrtvovana, a toliko sretna svijeta! Zlato i vino mlazevima teku. Zar je možda važno ono što če se dogoditi izmeñu njihova gospodara i mene? Ah, kunem se, nikad on neče staviti svoje ruke na mene... Ustane, jer je osjetila kako je obuzima strašan bijes. Gotovo joj je ponestajalo snage od silnog napora da se svlada. U opčem metežu nitko nije ni primijetio njen odlazak. Opazivši majordoma što ga je njen otac unajmio u Niortu, nekog Klementa Tonnela, ona ga upita za slugu Nikolu. Nalazi se u ambaru gdje puni boce, gospoño. Mlada žena poñe svojim putem. Hodala je kao u snu. Nije znala zašto traži Nikolu, ali htjela ga je vidjeti. Poslije onog slučaja u šumarku, on više nije podizao svojih očiju na nju. Svoju službu sluge vršio je ravnodušno.

Našla ga je u podrumu gdje je vino iz bačve lijevao u vrčeve i boce koje su mu stalno donosili lakeji i paževi. Na sebi je imao žutu livreju sa zlatnom dugmadi i posuvračenim širitima, koju je gospodin de Sance za tu priliku negdje nabavio. Mladi seljak nije izgledao nimalo smiješno u toj iznošenoj prnji, naprotiv, držanje mu je bilo dosta prirodno. Ispravi se opazivši Anñeliku i duboko joj se pokloni, tačno prema uputima što ih je, u toku četrdeset i osam sati, sa svom kučnom poslugom dobio od majordoma Klementa. Nikola, tražila sam te. Gospoño grofice... Ona baci pogled na paževe i sluge što su čekali s posudama u ruci. Neka te neki od ovih dječaka zamijeni, a ti doñi sa mnom. Našavši se napolju, rukom još jednom prijeñe preko čela. Ne, nije uopče znala što če učiniti, ali neko ju je zanosno čuvstvo obuzimalo i širilo se u njoj zajedno s omamljujučim mirisom razlivenog vina po poñu. Gurne vrata obližnjeg ambara. U tu je lebdio težak miris vina, jer su se i tu tokom noči punile boce. Burad je sada bila prazna, a ambar pust. Tu je bilo mračno i toplo. Anñelika stavi ruke na Nikoline snažne grudi. I odjednom se priljubi uza nj, potresana suhim jecajima. Nikola jecala je druže moj, reci mi da nije istina. Oni me neče odvesti, neče me predati njemu. Strah me je, Nikola. Stisni me, stisni me snažno! Gospoño grofice... Šuti! poviče ona. Ne budi i ti zločest! I doda promuklim i daščučim glasom koji joj se gotovo tuñim učinio Stisni me! Snažno me stisni! To je sve što od tebe tražim! On kao da je trenutak oklijevao, a onda se njegove snažne seljačke ruke sviju oko krhkog tijela. U amfoaru je bilo mračno. Iz topline nagomilane slame izbijala je neka drhtava napetost kao pred oluju. Luda, omamljena, Anñelika je trljala čelo o Nikolino rame. Ponovo ju je podjarila divlja želja za muškarcem, ali ovaj joj se put prepuštala.

Ah! Ti si dobar uzñisala je. Ti si mi prijatelj. Htjela bih da me ljubiš... Samo jednom. Jedan jedini put hoču da me voli čovjek mlad i lijep. Shvačaš li? I spoji ruke oko njegove snažne šije prisilivši ga da svoje lice sagne prema njenu. Ona osjeti kako je pali njegov dah prožet vinom. Mariñza anñela... uzdahne mladič. Ljubi me šapne ona i pritisne svoje usne na njegove. Samo jedanput. Poslije ču otputovati... Nečeš? Možda me više ne ljubiš? On odgovori muklim povikom i podigne je na ruke. Zatetura u mraku i zajedno s njom se sruši na kup slame. Anñelika je osječala neku čudnu jasnoču u sebi i u isto vrijeme neko odvajanje od svih ljudskih dodira. Omamljena potpunim mrakom u ambaru, toplinom i mirisom zatvorenog prostora, novošču njegova grubog i umješnog milovanja, ona se nadasve trudila da nadvlada svoju stidijivost, koja se opirala i protiv njene volje. Boječi se da ih netko ne iznenadi, htjela je da što prije obave ono što je naumila obaviti. Kroz stisnute zube je ponavljala kako je onaj drugi neče prvi imati. Ovako če se osvetiti, ovo če biti njen odgovor njegovu zlatu kojim je mislio da sve može kupiti. Nikolin je dah bivao sve brži. Ona je pokorno izvršavala njegove naloge, prepustivši mu se, prihvatila ga, poslušno se rastvorivši pod težinom njegova tijela koje ju je pritislo.. Odjednom svjetlost razbije mrak ambara i na vratima odjekne krik zaprepaštene žene. Nikola se baci na bok. Anñelika vidje kako se nečiji krupan lik bacio za slugom. Prepozna staroga Guillaumea i svom se snagom zakači za nj kad se našao kraj nje. Učas se Nikola dohvatio greda na krovu i otvorio prozorčič. Čulo se kako je skočio i udario u bijeg. Žena na pragu je i dalje urlala. Bila je to tetka Jeanne. U jednoj je ruci držala bocu, a drugom je pritiskala svoje obilate grudi koje su se naglo dizale i spuštale. Anñelika ispusti Guillaumea i baci se na nju, zarivši joj u mišice svoje prste kao čaporke.

Šutite več jednom, stara luñakinjo.. Hočete li da izbije sablazan, da markiz dAndijos pokupi darove i obečanja i klizne? Bilo bi gotovo s vašim pirinejskim draguljima i poslasticama. Urnuknite ili ču vam zabiti šaku u bezuba usta! Iz obližnjih se ambara stadoše približavati znatiželjni seljaci i sluge. Anñelika meñu njima opazi dojilju, a zatim svoga oca koji je, usprkos obilnom piču i nesigurnom hodu, kao dobar gospodar, bdio nad odvijanjem svečanosti. Da li se to vi, Jeanne, derete kao da vas sam ñavo škaklje? ðavo škaklje! vikala je usidjelica gotovo bez daha. Ah, Armande, čini ini se da ču umrijeti! A. zašto, draga Jeanne? Došla sam ovamo po vino. I u ovom sam ambaru vidjela... vidjela... Tetka Jeanne je vidjela neku životinju prekine je Anñelika. Ne znam da li se radi o zmiji ili kuni. Zaista, tetko, nije vrijedno da se toliko uzbuñujete. Bilo bi bolje da se vratite za stol, a ja ču narediti da vam donesu vino. Tako je, tako je odobravao je barun zaplečuči jezikom. Jednom ste pokušali biti od neke koristi i pola ste svijeta uskomešali. Mje njoj bila na pameti nikakva korist, mislila je Anñelika. Ona me je uhodila, slijedila me je. Otkada živi u dvorcu, sjedeči ispred svog posla kao pauk usred svoje mreže, poznaje nas bolje no što se sami poznajemo, naslučuje i pogaña naše misli. Slijedila me je. Zamolila je starog Guillaumea da joj pridrži sviječu. Prsti su joj čvrsto stezali hladetinastu podlakticu debele žene. Jeste li me shvatili šapne joj nikome ni riječi prije no šta ja otputujem, inače ču vas otrovati travama koje su mi poznate. Kunem vam se! Tetka Jeanne još jednom uzdahne i Onda prevrne očima. Ali spominjanje ogrlice prije ju je ukrotilo nego prijetnje trovanjem. Stisnuvši usne, šutke poñe za svojim bratom. f Nečija gruba ruka zaustavi Anñeliku. Oporim pokretima stari Guillaume joj poskida vlati slame što su joj

se bili uhvatili za kosu i haljinu. Ona podigne oči prema njemu, trudeči se da odgonetne izraz njegova bradatog lica. Guillaume šapne željela bih da ti shvatiš... Nije potrebno da shvatim, gospoño odgovori on. na njemačkom s visoka što ju je ošinulo kao udarac biča. Dovoljno mi je ono što sam vidio. On se šakom zaprijeti prema mraku. Pri tom nešto promrmlja, vjerojatno neku kletvu. Ona uspravi glavu i vrati se na mjesto svečanosti. Sjeñnuvši, očima potraži markiza dAndijosa i opazi kako pod stolicom mirno spava. Stol je izgledao kao plitica sa sviječama u crkvi kad se posljednje sviječe gase. Dobar dio uzvanika je več otišao ili je spavao. Ali se po livadama još plesalo. Ukočivši se, Anñelika je bez osmijeha predsjedavala na svom bračnom banketu. Bila je bijesna što su je prekinuli u njenoj osveti na koju se bijaše zarekla, a koja je ostala neizvršena. To ju je boljelo nad svaku mjeru. Razdirali su je bijes i stid. Izgubila je starog Gullaumea. Monteloup ju je odbacio. Nije joj ostajalo drug do da poñe svom šepavom mužu. XIII DOLAZAK U TOULOUSU VELIKI SEPAVAC LANGUEDOCA Sutradan su četiri kočije i dvoja teško natovarena teretna kola krenuli prema Mortu. Anñelika gotovo nije mogla vjerovati da je sav onaj Raspored konja i jahača, sva ona vika i škripa, da je sveo bilo njoj u čast. Tolika se prašina dizala zbog gospoñice de Sancč koja dotad nije znala za drugu pratnju osim one starog najamnika oboružanog kopljem. Nevjerojatna stvar! Sluge, sobarice i svirači potrpali su se svi u velika teretna kola skupa s prtljagom. Po putu obasjanom suncem, meñu rascvjetanim vrtovima, promicala je povorka tamnoputih lica. Smijeh, pjesme i zvukovi gitara ostajali su za njima, miješajuči se s vonjem balege, kao znak bezbrižna života. Sinovi Juga vračali su se u svoj blistavi kraj, koji je zaudarao po češnjaku i vinu. U tom veselom društvu jedino se majordom Klement Tonnel držao kruto. Njegove su usluge trajale koliko i svadbene svečanosti, te je on zamolio da ga povedu do Niorta. Tako je izbjegao da unajmljuje posebnu

pratnju. Ali na kraju prvog dana putovanja, on se obrati Anñeliki i ponudi joj svoju službu ili kao majordomo ili kao sobar. Reče joj da je služio u Parizu kod neke gospode i navede njihova imena. Ali kad se vratio u Niort, svoje rodno mjesto radi toga da sredi ostavštinu iza oca inesara, njegovo je mjesto zauzeo neki sluga spletkar. Tražio je, dakle, službu u poštenoj kuči izvjesnog ranga gdje bi se ponovo mogao posvetiti svom zanatu. Izgledao je obziran i pametan te je stekao naklonost sobarice Margerite koja je tvrdila da toi dobro odgojen sobar bio objeručke dočekan u palači u Toulousi, gdje se grof okružio poslugom različitom, svih rasa i boja, koja nije bila baš uzorna u poslu. Svi su besposličili na suncu, a najljeniji od svih bio je sigurno upravitelj Alphonso, koji im je i zapovijedao. Anñelika uze, dakle, u službu i povede sa sobom majordoma Klementa. Ona ga se nekako plazila, a zašto, nije nikako mogla objasniti. Ali bila mu je zahvalna što je govorio kao i sav drugi svijet, to jest bez onog nepodnošljivog naglaska koji joj je počeo iči na živce. Naposljetku, taj čovjek, hladan, smjeran, gotovo servilan u iskazivanju poštovanja i pažnje, taj sluga još jučer joj nepoznat on če za nju predstavljati njen kraj. Cun je pratnja gospoñe de Peyrac napustila Niort, glavni grad močvara, i onu njegovu glomaznu kulu, crnu kao željezni liv, odjednom je uletjela u sunčanije krajeve. Pred Anñelikom se pružao neobičan krajolik, bez sjena, u svim pravcima izbrazdan vinogradima, a da to nije ni opazila. Prošli su nedaleko Bordeauxa. Polja kukuruza su se smjenjivala s vinogradima. Ušavši u Bearn, putnici su odmah bili primljeni u dvorcu gospodina Antonina de Caumonta, markiza de Peguilin, vojvode de Lauzun. Anñelika je promatrala, i u čudu i razdragana, tog čovječuljka koji je bio, zahvaljujuči svojoj duhovitosti i ljubaznom ponašanju, tvrdio je markiz dAndijos, dječak kojemu su se najviše ulagivali na dvoru. Sam se kralj, koji je u svojoj mladosti bio vrlo ozbiljnog držanja, nije mogao suzdržati več se grohotom smijao dosjetkama što bi ih Peguilin izvalio u kraljevskom viječu. A sad se Peguilin nalazio na svojim posjedima, gdje je

ispaštao za zaista pretjerane drzovitosti kojima je povrijedio gospoñina Mazarina. Ali čini se da se nije pokajao jer je pričao na stotine šaljivih priča. Nenavikla na govor pun ljubaznosti kojim se tada govorilo po dvorovima, Anñelika je razumjela, da i ne, polovicu od njegovih pričica, ali sastanak je bio veseo i živahan i raspoložio ju je. Vojvoda de Lauzun se oduševio njenom ljepotom, i to je svoje oduševljenje pretvorio u stihove odmah, na licu mjesta. Ah! Prijatelji dragi poviče pitam se neče li Zlatni glas kraljevstva ostati bez glasa kad je vidi! Tu je Anñelika prvi put čula za Zlatni glas kraljevstva. To je veliki pjevač Toulouse objasniše joj. Poslije velikih trubadura srednjega vijeka Languedoc nije imao takvoga pjevača! Cut čete ga, gospoño, i nečete se odrvati draži njegova glasa. Anñelika se trudila da ne oneraspoloži svoje domačine namrgoñenošču svoga lica. Svi su joj ti ljudi bili simpatični, ponekad malko prosti, ali i vrlo ljubazni. Ugrijan zrak, crijepovi na krovovima lišče platana imali su boju bijeloga vina, a duh lakoču. Ali što su se više približavali kraju putovanja, Anñelika je imala dojam da joj je srce bivalo sve teže. Dan prije no što če uči u Toulousu, prespavali su u jednom dvorcu grofa de Peyraca. Taj je dvorac bio sagrañen od bijelog kamena u renesansnom stilu. Anñelika isproba udobnost kupaonice u kojoj je kada bila obložena mozaikom. Margerita se trudila oko nje. Bojala se da prašina i vručina na putu nisu potamnili ionako več tamnu gospodaričinu put, koja se njoj baš nije previše sviñala. Namazala ju je raznim mirisavim uljima i naredila joj da se pruži na jednu ležaljku. Potom joj je snažno trljala čitavo tijelo i sve joj dlake s njega poskidala. Anñeliku ne povrijedi taj običaj koji se nekad, u vrijeme kad su svi gradovi imali rimska kupatila, bijaše i u običnom puku uvriježio. Sad su se tom običaju još jedino djevojke iz plemičkih obitelji podvrgavale. Smatralo se vrlo nepriličnim da velike gospoñe i najmanji imašak sačuvaju na svom tijelu. Ipak je Anñeliku, dok se sobarica trudila da joj tijelo dovede u savršeni red,

hvatao osječaj užasa. Neče me dodirnuti, ponavljala je u sebi. Prije ču se baciti kroz prozor. Ali vise ništa neče zadržati njenu ludu trku, onaj vrtlog koji ju je povukao. Sutradan ujutro, gotovo bolesna od straha, posljednji put se pope u kočiju koja ju je imala za nekoliko sati uvesti u Toulousu. Markiz dAndijos sjedne pored nje. Sjajno raspoložen, on je stalno pjevuckao i nešto motao. Toliko je svoje brčiče namazao nekakvom mirisavom, kremom da su izgledali tušem nacrtani. Odjednom ga Anñelika zgrabi za lakat Ah, gospodine dAndijos, željela bih da ste vi moj pravi muž! Zašto vi niste? Upoznala sam vas i zavoljela. Gospoño odgovori markiz ljubazno joj poljubivši ruku iskazujete mi veliku čast. Ali ništa ne žalite i neka vas ne zavedu u bludnju moje vrpce, iako vani se moj trbuh svidio. Znajte da sam siromašniji od prosjaka i da nema grofa de Peyraca, hodao bih bosonog po svojoj trošnoj ladanjskoj vilici. Za sve što posjedujem, treba grofu de Peyracu da zahvalim. Rekoh vam to zato da ne žalite. A on posjeduje i zlato i drago kamenje. Nije mi ni do zlata ni do dijamanata. Ah! Vi ne shvačate! Ja se bojim! Bojite se? ponovi on. A čega se bojite, srce moje? Ona ne odgovori, več se okrene i nasloni čelo na prozorsko staklo kočije, prljavo od prašine. Grizla je usne da ne udari u plač. Zbunjen i ganut, on pomisli da se to u njoj njen djevojački stid uzbunio i muči je. Ničega se ne bojte, imala guščice poviče on veselo. Svaka žena jednoga dana mora to iskusiti. E da! Ne završava ta stvar bez malog krika, ali odmah se potom čuje drugačija pjesma. A grof, vaš muž, je pravi majstor u pitanjima sladostrašča. Zna napamet ljubavno umiječe tankočutnog Andrea le Chapelaina. Vjerujte mi, danas če mnogo orno oko zaplakati u grofoviji tuluSkoj, i mnogo če vas osinu ti ljubomornim bijesom.. Ali Anñelika nije slušala što govori. Bijaše upravo

primijetila da jahač na prvom konju zaustavlja konje. Mnoštvo služinčadi i konjanika prepriječilo je put kočiji. Kad se ova zaustavila, jasnije su se čule pjesme i povici što su se razlijegali uz ritmičko udaranje bubnjeva. Svetoga mi Severina poviče markiz skočivši na noge čini mi se da vam vaš suprug dolazi u susret! Več! Anñelika osjeti da blijedi. Paževi otvore vrata kočije. Morala je siči na prašnjavu cestu. Sunce je nesmiljeno žeglo. Nebo je bilo žive modre boje. Plamenim su dahom disala sazrela polja kukuruza što su se protezala s obje strane puta kojim se prema njoj kretala blistava farandola. Odjeveno u čudna odijela obojena velikim crvenim i zelenim rombovima, čitavo je jato dječaka skakalo, iznenada se prekobaoivalo i padalo konjima meñu noge. Na konjima su jahali nekakvi ljudi takoñer odjeveni u neobična odijela od ružičasta satena i okičeni bijelim pecjem. Prinčevi ljubavi! Talijanski lakrdijaši! klikne markiz i u zanosu baci ruke uvis, vrlo opasnim pokretom za svoje susjede. Ah! Toulouse! Toulouse! Mnoštvo se rastvori. U tom se otvoru pojavi visoki lik iščašen i nesiguran na nogama, odjeven u grimizni baršun i podštapajuči se štapom od ebanovine. Sto se vize približavao šepajuči, sve ga se bolje vidjelo. Oko glave mu popañali gusti uvojci crne vlasulje, a lice mu bilo odbojno kao i čitav lik. Dvije duboke brazgotine zasjekle mu lijevu sljepoočicu i obraz sve do polovice obrve. Lice mu je oko usana bilo sasvim obrijano, te je to, buduči da tada nije bilo u modi, davalo još čudniji izgled tom strašilu. Ne, to nije on, molila se Anñelika. učini, Bože, ña ovo nije on! Vaš suprug, grof de Peyrac, gospoño reče u tom trenutku markiz ñAndijos koji se nalazio pored nje. Ona se pokloni kao što je bila podučena. Njen budan duh je primječivao najsitnije pojedinosti dijamantnu kopču na grof ovim cipelama, pa čak i to da je na jednoj cipeli peta bila viša nego na drugoj zato da bi ublažila šepanje, čarape naborane i ukrašene svilenom

čipkom, raskošno odijelo, ogroman ovratnik od bijelih čipaka. Netko joj je nešto govorio. Ona odgovori nasumice. Muklo udaranje bubnjeva i kreštavo i prodorno tuljenje truba sasvim ju je zaglušilo. Dok je ponovo sjedala u kočiju, bokor ruža i ljubica joj padne na koljena. Cviječe ili največa radost reče nečiji glas vlada Toulousom. Anñelika primijeti da joj uz bok više ne sjedi markiz ñAndijos več drugi. Da ne bi ponovo vidjela ono strašno lice, ona sagne glavu nad cviječe. Malo potom ukaže joj se grad načičkan tornjevima i crvenkastim zvonicima. Povorka se probijala uskim uličicama, tim dubokim i sjenovitim hodnicima gdje se zadržavala grimizna svjetlost. Odjednom je djevojci iz Poitoua postalo jasno od kakvih je opeka sagrañena Toulousa grad to bijaše tamnocrven, sa slijepim zgradama, gotovo maurskim, tvrda izgleda, krvave boje. Tu se očitovao samovoljni genij Toulouse, dok je po uličicama i trgovima bujala pjesma i glazba, dok je cviječe pričalo samo o ugodnu životu. U palači grofa ñe Peyraca Anñeliku su na brzinu preobukli u prekrasnu haljinu od bijelog baršuna, s umecima od bijelog atlasa. Na vrpcama i vezovima su se isticali dijamanti. Dok su je njene druzbenice oblačile nudile su je ledenim pičem jer je umirala od žeñi. Uz zvonjavu zvona u podne povorka krene prema katedrali, gdje je, na trgu pred crkvom, supružnika čekao glavom sam nadbiskup. Pošto je primila blagoslov, Anñelika, po prinčevskom običaju, sama proñe crkvenom lañom. Šepavi je gospodin išao pred njom i njegov crveni i klimatav lik joj se odjedared učini, pod onim svodovima zadimljenim tamjanom, neobičan, slika i prilika samoga vraga. Vani je čitav grad bio u svečanom raspoloženju. Anñelika nikako da poveže svu tu buku sa svojom osobom, to jest sa svojim vjenčanjem za grofa de Peyraca. Nesvjesno je naokolo tražila prizor koji je svjetini mamio široke

osmijehe na usne i poticao je da skače i pleše. Ali sve su oči bile u nju uprte. Pred njom su se klanjala gospoda zažagrenih očiju i gospoñe u raskošnim haljinama. Vračajuči se iz katedrale u palaču, mladenci su jahali na sjajno opremljenim konjima. Put duž obala Garonne tado je posut cviječem, a konjanici što ih je markiz dAndijos nazvao prinčevima ljubavi još su uvijek po njemu prosipali košare pune latica. Na lijevoj obali rijeka se kao pozlačena blistala. Mornari su ih iz svojih brodova radosno pozdravljali Anñelika zateče sebe kako se nesvjesno osmjehuje Nebo je bilo modro, modro, a miris cviječa ju je opijao Iznenada htjede kriknuti, ali se suzdrži pratili su je paževi crna lica. U prvi je mah pomislila da su se samo prerušili, ali sad je jasno vidjela da su zaista imali crnu put. Nikada prije nije vidjela ljude crne puti. U stvari, sve što je tu vidjela imalo je primjesu nestvarnosti. Osječala se neizmjerno sama u nekom nejasnom snu. Kad se probudi možda če pokušati da ga se sjeti. A uz svoj je bok stalno razaznavala, obasjan suncem, unakažen profil čovjeka kojega su zvali njenim mužem i kojega su svi pozdravljali Zlatni su novčiči zveckali po kaldrmi. Nekoliko paževa je bacalo novčiče meñu svjetinu koja se u prašim otimala za njima Dugi stolovi bijahu rasporeñeni u vrtovima palače, u hladovini stabala. Iz česama pred vratima palače teklo je vino i svijet s uMce mogao je do mile volje piti. Gospoda i bogato grañanstvo sudjelovali su na gozbi u vrtovima. Sjedeči izmeñu nadbiskupa i čovjeka u crvenom baršunu, Anñelika nije imala teka, te je gledala kako pred njom promiče neizmjeran broj pladanj a i jela duboke zdjele pune mladih jarebica, pečenih pataka, mogranja u krvi, pirjanih prepelica, pastrmki, zečeva, janječih tripica, salata, guščjih jetara. Pa slatkiša pečenih krema s nareznicama od bresaka, marmelada svih vrsta, medenih kolača, svega u obilju. Crnčiči su posluživali goste vočem naslaganim u visoke piramide, više no što su i oni sami bili. A onda zaredaše vina svih mogučih boja, od tamno crvenih do boje svjetlog zlata.

Anñelika primijeti kraj svojega tanjura neki zlatni predmet sličan rašljama. Ogledavši se, vidje da se večina uzvanika služila tim predmetom nabadajuči njime meso i onda ga prinoseči ustima. Pokušala se ugledati na ostale, ali poslije nekoliko bezuspješnih pokušaja, vratila se kašiki koju su joj ostavili opazivši da se ne zna služiti tim malim predmetom koji su svi nazivali viljuška. Ta smiješna zgoda je povečala njeno loše raspoloženje. Ništa nije tako teško podnositi kao zabave kojima se ne prisustvuje rado. Anñeliku je izjedala tjeskoba i kivnost, te joj je bilo preko glave svega onog obilja i sve one buke. A kako je po prirodi bila ponosna, nije htjela da se to na njoj vidi te je za svakog našla lijepu riječ i ljubazan osmijeh. Zahvaljujuči željeznoj disciplini kojoj je bila podvrgnuta u uršulinskom samostanu, uspijevala je sjediti uspravno i ponosno usprkos svom umoru. Ali sebe nije mogla prisiliti da se okrene prema grofu de Pevraeu i, mada je bila svjesna koliko je bilo neobično njeno ponašanje, ona je svu svoju pažnju poklanjala svom drugom susjedu nadbiskupu. Ovaj je bio lijep čovjek od četrdesetak godina. Ophoñenje mu je bilo uglañeno, imao je ljubazno držanje, svijetle i hladne oči. On je, čini se, jedini koji nije učestvovao u opčoj veselosti. Kojeg li rasipništva! Kojeg li rasipništva! uzdisao je ogledavajuči se ako sebe. Kad pomislim na sve one siromahe što se svakog dana okupljaju pred vratima nadbiskupskog dvora, kad pomislim na bolesne koje nitko ne njeguje, kad pomislim na djecu po selima krivovjeraca koju se ne može iščupati iz njihovih zabluda zato što nema dovoljno novca, onda mi se srce kida. A da li se vi odajete dobročinstvima, kčerko? Tek saim izišla iz samostana, presvijetli. Ali bit ču sretna ako se po vašim uputama budem mogla posvetiti vjernicima svoje župe. On spusti na nju svoj sjajan pogled i malko se osmjehne ukočivši pri tom svoj gojazan podbradak. Zahvaljujem vam na vašoj poslušnosti, kčeri moja, ali mi je poznato takoñer da je život mlade gospodarice pun novosti kojima ona mora posvetiti svu svoju brigu. Prema tome, neču vas odvajati od vaših poslova ukoliko

vi sami to ne poželite. A nije li najglavnija briga jedne žene, kojoj bi trebala posvetiti sve svoje snage, da prije svega stekne utjecaj nad duhom svoga muža? Žena koja voli, žena sposobna, može u ovo naše vrijeme zagospodariti potpuno mislima svoga muža. Nagne se prema njoj i pri tom drago kamenje s njegova biskupskog križa zablista ljubičastim sjajem, Jedna žena može sve ponovi ali, rečeno u povjerenju, gospoño, vi ste sebi izabrali zaista vrlo čudnog muža... Izabrala.. pomislila je Anñelika zajedljivo. Je M moj otac bar jednom vidio ovu groznu lutku? Sumnjam da jest. Otac me je iskreno volio. Jfizašta na svijetu ne bi me bio unesrečio. Ali stvar je u ovome on me je htio učiniti bogatom, a ja sam željela ljubav. Časna sestra SainteAnne bi mi ponovno rekla da ne smijem biti suviše romantična... Ovaj nadbiskup mi izgleda dobar čovjek. A nisu li se s njegovom pratnjom tukli u. katedrali paževi grofa de Peyraca? Malopomalo predveče je popustila nesnosna žega. Trebao je otpočeti ples. AnñeUka uzdahne Plesat ču čitavu noč, pomisli, i nizašto na svijetu neču pristati da ostanem sama s njim... Uznemireni pogled baci na muža. Svaki put kad bi ga pogledala i vidjela ono njegovo lice puno ožiljaka na kojemu su blistale oči, kao ugljen crne, dušom bi joj ovladao osječaj nelagodnosti. Ldjevi očni kapak napola zatvoren abog otekline jedne brazgotine davao je grofu de Peyracu izraz zlobnog podrugljivca. Uvaljen u svoj naslonjač baš je prinio ustima nekakav crni štapič. Jedan sluga mu priskoči držeči kliještima komad zažarena ugljena koji prisloni na vršakštapiča. Zaboga, grofe, vi dajete drugima primjer dostojan žaljenja! poviče nadbiskup mršteči obrve. Uvjeren sam da je uživanje duhana sam vrag izmislio. Da ga se upotrebljava u prahu po uputi liječnika kao sredstvo protiv neraspoloženja, još bih se nekako pomirio s tim, mada mi se čini da oni što ga uzimaju nalaze u tome nezdravi užitak i svaki čas ga sitne, dakako, opravdajuči to zdravstvenim razlozima. A lulu puši samo ološ po krčmetinama, gdje se čitave sate zaglupljuje tom prokletom biljkom. Dosada nisam nikad vidio ni čuo da neki

plemič uživa duhan na taj prostački način. Ja nemam lula, a niti duhan šmrčern, več puširri smotani list. Vidio sam da tako rade neki divljaci u Americi Nitko me ne može optužiti da sam prost kao kakav mušketir ili izvještačen kao kakav kiooš s dvora... Kad postoje dva načina da se nešto uradi, vi uvijek morate iznači i treči odgovori nadbiskup mrzovoljno. Osim toga, upravo sam sada primijetio jednu osobitost jedino vama svojstvenu. Vi ne stavljate nikad u svoju čašu ni okamenjeni zub ni komadič roga jednoroga. A ipak svi znaju da su to najbolja sredstva da bi se izbjeglo otrovu što vam ga uvijek može neprijateljska ruka usuti u vino. Pa čak se i vaša mlada žena povinovala tom mudrom običaju. A svatko zna da okamenjeni zub i komadič roga jednoroga, u stvari, promijene boju u dodiru s pogibeljnim pičima. Smatrate li da ste neranjivi ili da nemate neprijatelja? doda crkveni dostojanstvenik bljesnuvši očima što se neobično dojmilo Anñelike. Ne, presvijetli odgovori grof de Peyrac smatram jedino da je najbolji način da se čovjek sačuva od otrova, ništa ne stavljati u čašu več sve stavljati u tijelo. Što ste time htjeli reči? Ovo svakog dana dok ste živi uzimljite neznatnu količinu nekog strašnog otrova. Zar vi to činite? poviče nadbiskup prestravljeno. Od svoje najnježnije dobi, presvijetli. Vama nije nepoznato da je moj otac umro od posljedica nekakvog firentinskog otrova, iako je okamenjeni zub što ga je stavljao u čašu bio velik kao golubije jaje. Moja majka, žena bez predrasuda, tražila je istinsko sredstvo da mene sačuva. Od jednog maurskog roba, kupljenog u Narbonni, doznala je da je otrov najsigurnije sredstvo da se braniš od otrova. U vašim rasuñivanjima uvijek postoji neka proturječnost što me ozbiljno zabrinjava odgovori nadbiskup zamišljeno. Reklo bi se da želite sve reformirati, a ipak svima je poznato koliki je metež podigla riječ reformacija i u crkvi i u kraljevstvu. Ponavljam, čemu se služiti jednim sredstvom za koje niste sigurni, dok su

druga sredstva iskušana kao dobra? Dakako, treba posjedovati pravi rog jednoroga i pravi okamenjeni zub. Mnogi su šarlatani počeli trgovati tim predmetima prodajuči ljudima, rog za sviječu. Ali, na primjer, moj redovnik Becher, franjevački obračenik velikog kalibra, koji se na moj nagovor bavi alkemijskim pokusima, mogao bi vam nabaviti izvrsnih okamenjenih zubi i rogova jednoroga. Grof de Peyrac se nagne malko i pogleda nadbiskupa. Pri tom njegovi bujni i crni uvojci dotakoše AnñeJiku. Ona se trgne naitrag i u tom trenutku primijeti da njen muž nije nosio vlasulju, več su one guste kovrdže bila njegova prava kosa. Htio bih, meñutim, znati kako ih on pribavlja izjavi grof. Kad sam bio dječak, mnogo sam žaba potamanio, ali u njihovim mozgovima nisam nikada našao glasoviti zaštitnički kamen koji nazivaju okamenjeni zub, a koji bi se, čini se, u njihovu mozgu morao nalaziti. A što se tiče roga jednoroga, kazat ču vam da sam proputovao čitav svijet i da sam uvjeren u ovo jednorog je životinja mitološka, izmišljena, životinja, koja, u stvari, i ne postoji. Takve se stvari ne smiju tvrditi, gospodine. Tajne treba pustiti na miru, a vi biste htjeli sve znati Za mene je, meñutim, tajna polako je sricao grof kako jedan čovjek bistra uma kao vi može vjerovati u slične... izmišljotine. Sveti Bože, pomisli Anñelika, nisam nikad čula da se tko tako uvredljivo, ponaša prema crkvenom dostojanstveniku na tako visoku položaju. Ona je gledala, sad jednoga sad drugoga, dok su se oni očima mjerili. Čini se da je njen muž prvi primijetio uzbuñenost što njom bijaše ovladala. On joj se osmijehne i pri tom mu se nekako čudno zgrči lice, ali i bljesnuše vrlo bijeli zubi Oprostite nam, gospodo, Sto ovako raspravljamo pred vama. Presvijetli i ja smo usrdni neprijatelji! Ja nikoga ne smatram svojim neprijateljem odgovori nadbiskup ljutit. Zar ste zaboravili na milosrñe koje mora prebivati u srcu svakog sluge Božjega? Ako vi mene mrzite, ja vas ni najmanje ne mrzim. Ja

samo za vas osječam onaj nemir što ga osječa pastir za izgubljenu ovcu. A ne budete li slušali moje riječi, ja ču več razlučiti kukolj od dobrog žita! Ah! poviče grof uz grozan smijeh evo zaista pravog nasljednika onog Foulquesa de Neuillyja, biskupa i desne ruke strašnoga Simona de Monforta koji je podigao lomače u Albigeoisu i pretvorio u prah i pepeo profinjenu civilizaciju Akvitanije! Odonda su prošla četiri stolječa, a Languedoc još uvijek žali za svojom slavom uništenom u Kristovo ime i drhti od straha pri spomenu opisanih užasa. Ja pripadam najstarijoj tuluškoj lozi, u mojim žilama teče ligurska i vizitgotska krv, pa ipak se tresem od straha kad moj pogled susretne vaše plave oči ljudi sa sjevera. Nasljednice Foulquesa, nasljednice grubih barbara koji su kod nas presadili sektaštvo i netrpeljivost, eto to ja čitam u vašim očima! Moja je obitelj jedna od najstarijih u Languedocu poviče nadbiskup napola se dignuvšl Sad je njegov južnjački naglasak zazvučio jedva razumljivo u ušima Anñelikinim. Vi, drsko čudovište, sami najbolje znate da mi po nasljedstvu pripada pola Toulouse. Več vjekovima posjedujemo svoja lena u tuluškom kraju. Četiri vijeka! Jedva četiri vijaka, gospodine! poviče sada Joffrev de Peyrac skočivši i on na noge. Došli ste ovamo na kolima Simona de Monforta, s omraženim križarima. Došli ste kao zavojevači! Čovječe sa Sjevera, čovječe sa Sjevera, što radite ovdje za mojim stolom.. Sva uplašena, Anñelika se pitala neče li sad planuti bitka. Uto grohotan smijeh uzvanika poprati posljednje riječi tuluškog grofa. Nadbiskupov osmijeh je bio manje iskren. Pa ipak, kad se ogromno tijelo Joffreya de Peyraca zaljuljalo i pošlo da se pokloni pred prelatom u znak isprike, ovaj pruži grofu svoj pastirski prsten da ga poljubi. Sve je to previše smutilo Anñeliku a da bi se ona miješala u njihovu žestoku raspru. Riječi što su ta dva čovjeka jedan drugome dobacili u lice nisu bile beznačajne, ali je isto tako istina da je za ljude s Juga smijeh vrlo često uvod u najstrašnije tragedije. Iznenada je Anñelika osjetila ono zanosno ushičenje kojim je dojilja

Fantina prožela čitavo njeno djetinjstvo. Zahvaljujuči njoj, neče joj biti tuña naglost ovog svijeta. Da li vam smeta dim duhana? odjedared če upitati grof nagnuvši se prema njoj i trudeči se da uhvati njen pogled. Ona odrečno odmahne glavom. Fini miris duhana pojača njenu sjetu prizvavši joj u sječanje starog Guillaumea kako sjedi u uglu ognjišta, i prostranu kuhinju u Monteloupu. Stari Guillaume, dojilja, obiteljski problemi sve joj je to odjednom postalo daleko. U šumici je nekoliko violina počelo svirati. Iako je bila mrtva umorna, Anñelika je vrlo rado prihvatila poziv markiza dAndijosa. Plesači su se okupili u velikom popločanom dvorištu, gdje je jedan vodoskok oko sebe širio svježinu. Anñelika je u samostanu naučila mnoge plesne figure u to Vrijeme u modi tako da se nije osječala nimalo nelagodno izmeñu gospode i gospoña ovog vrlo modernog kraja. Ta su gospoda i gospoñe ponekad vrlo dugo boravili u Parizu. Njoj je ovo bilo prvi put što pleše na pravom primanju i baš je počela uživati u zabavi kadli se stvori mali metež. Parovi su bili rastavljeni pod pritiskom mnoštva koje se guralo prema mjestu gdje se održavao banket. Plesači su se bunili, ali netko povikne Sad če pjevati. Drugi su ponavljali Zlatni glas! Zlatni glas kraljevstva.. XIV ANðELIKA SE GROZI SVOGA MUŽA NJEN MUŽ SE BAVI KEMIJOM U tom trenutku jedna ruka dotakne oprezno AnñeMkinu golu podlakticu. Gospoño šapne joj sobarica Margerita vrijeme je da se povučete odavde. Gospodin grof mi je naredio da vas otpratim u paviljon kraj Garonne, gdje čete provesti noč. Ali ja ne želim sada otiči! bunila se Anñelika. Htjela bih čuti toga pjevača kojega mnogo hvale. Ja ga još nisam čula. Pjevat če za vas, gospoño, samo za vas! Grof se več s njim dogovorio tvrdila je ta žena ogromnih dimenzija. Nosiljka vas čeka.

Dok je govorila, prebacivala je gospodarici preko ramena ogrtač s kukuljicom i pruži joj masku od crnog baršuna. Stavite ovo preko očiju šapne. Tako vas neče prepoznati. Inače bi mladi bukači bili kadri otrčati za vama do paviljona i uznemiriti vašu prvu bračnu noč lupom tiganja. I sobarica prasne u smijeh pokrivši rukom usta. Tako je to oduvijek u Toulousi dometne. Mladenci koji ne uspiju kliznuti kao lopovi, moraju ili otrpjeti paklenu buku tih ñavola ili dobro posegnuti u džep. Uzaludna su nastojanja presvijetlog nadbiskupa i policije da zatru taj običaj... Prema tome, najbolje je napustiti grad. Gurne Anñeliku u jednu nosiljku koju dvojica čvrstih služitelja odmah podignu na ramena. Nekoliko konjanika izbije iz mraka i podu uz nosiljku kao pratnja. Pošto su prošli kroz labirint uskih uličica, skupina se uhvati polja. Paviljon je bio skromno obitavalište okruženo vrtovima koji su se spuštali do same rijeke. Dodirnuvši nogom zemlju, Anñelika se začudi tišini koju je narušavalo samo zrikanje zrikavaca. Margerita koja bijaše uzjahala na sapi zajedno s jednim od konjanika klizne na zemlju i uvede mladu nevjestu u pustu kuču. Po sjaju što joj je blistao u očima i po osmijehu što joj je titrao na usnama, bilo je očito da se radovala svim tim ljubavnim tajnama. Anñelika uñe u sobu s podom od mozaika. Nočna je lampica gorjela pored bračnog kreveta, ali i ta je svijetlost bila nepotrebna jer je mjesečina obasjavala čitavu sobu tako da su se izvezene plahte na velikom krevetu bijelile kao snijeg. Margerita još jednom kritičkim pogledom promjeri mladu gospoñu, zatim u svojoj torbi potraži bočicu s vodom za poljepšavanje da bi joj očistila kožu. Ostavite me nestrpljivo se obrecne Anñelika. Gospoño, vaš če suprug uskoro stiči, treba... Ništa ne treba. Ostavite me. Dobro gospoño.

Sobarica se nakloni. Želim gospoñi da provede ugodnu noč. Ostavite me! po treči put vikne Anñelika srdito. Ostala je sama i sad se grizla što nije mogla savladati bijes pred svojom sobaricom. A nije joj bila nimalo draga. Zazirala je od njenih sigurnih i spretnih pokreta i bojala se sprdnje njenih crnih očiju. Dugo je stajala nepomično. Najzad joj je tišina sobe postala nepodnošljiva. Strah što ga uzbuñenost i razgovori bijahu potisli ponovo se u njoj javi. Stisne zube. Ne bojim se, reče skoro naglas, znam što mri je raditi Frije ču umrijeti no što če me dodirnuti. Poñe prema ostakljenim vratima što siu se otvarala na terasu. Anñelika je vidjela jedino u dvorcu Plessis ovako lijepo oblikovane balkone koji su došli u niodu za vrijeme renesanse. Divan prekriven zelenim baršunom pozivao ju je da sjedne i promatra veličanstveni krajolik. S tog se mjesta nije vidjela Toulousa, sikrivana rukavom rijeke. Pred njom su se pružali vrtovi i blistava rijeka, a nešto dalje kukuruzišta i vinogradi. Anñelika sjedne na rub divana, a čelo nasloni na ogradu balkona. Kose, podržane i stegnute dijamantnim iglama i biserima, sad su je boljele. S dosta ih je muke rasplela. Zašto mi ona glupača nije rasplela kose i zašto mi nije pomogla da se svučem? pomislL Misli li da če tu brigu preuzeti na se moj muž? I tužan i podrugljiv smiješak joj razvuče usne. Časna majka SainteAnne bi mi, nema sumnje, održala govor o poslušnosti što je žena mora pokazati prema svim željama svoga muža. A kad je ona govardla svim prevrtala je očima kao kuglicama, a mi smo se ludo smijale jer srno dobro znale šta je pod tim mislila. Ali ja nisam od onih poslušnih. Ima pravo Molines kad kaže da se ja ne saginjem ni pred čim što ne razumijem. Pokorila sam se da bih spasila Monteloup. Sto bi još htjeli od mene? Rudnik Argentiere pripada sad grofu de Peyracu. On i Molines mogu nastaviti sa svojim poslom.

A moj otac može i dalje odgajati mazge da nose španjolsko zlato... Da se bacim kroz ovaj prozor i ostanem mrtva, ništa se ne bi promijenilo. Svi bi dobili ono što su željeli... Naposljetku je rasplela kose koje joj se rasuše po golim ramenima, a koje ona zabaci pomalo neukročenim pokretom glave, što joj je još od djetinjstva ostalo. Uto joj se učini da čuje tihi šum. Okrenuvši se jedva se suzdrža da ne krikne od straha. Naslonjen na dovratnik od ostakljenih vrata, šepavac ju je promatrao. Na sebi više nije imao crveno odijelo več hlače i vrlo kratak prsluk od ornog baršuna ispod kojega se vidjela košulja od finog batista. On poñe naprijed svojim nejednakim korakom i duboko se pokloni, Mogu li sjesti pored vas, gospoño? Ona šutke pogne glavu. One sjedne i naslonivši se laktovima na kameni podboj, nehajno se zagleda ispred sebe. Pred mnogo vjekova reče pod ovim istim zvjezñama gospe i trubaduri su se penjali na bedeme zamkova radi ljubavnog udvaranja. Jeste li kada čuli za trubadure iz Languedoca, gospoño? Anñelika se nije nadala takvom toku razgovora. Sva se bijaše skupila spremivši se za obranu, te stoga samo promuca Da, vjerujem... Tako su zvali neke pjesnike u srednjem vijeku. Pjesnike ljubavi. Langue doc! Slatki jezik! Potpuno različit od tvrdog govora ma Sjeveru langue doil. U Akvitaniji se učilo ljubavnom umiječu jer, kao što je kazao Ovidije mnogo prije trubadura ljubav je umiječe koje se može naučiti i u kojemu se može dostiči savršenstvo proučavajuči njegove zakone... Jeste li se več ogledali u tom umiječu, gospoño? Nije znala što bi odgovorila. Bila je dovoljno bistra da u njegovu glasu osjeti laki prizvuk ruganja. To je pitanje bilo postavljeno tako da bi i jasan i niječan odgovor bio jednako smiješan. Ona nije bila vična toj vrsti šale. Omamljena pustim dogañajima, nije više bila u stanju da ishitri prikladan odgovor. Stoga samo okrene u

stranu glavu i nesvjesno se zagleda prema uspavanoj ravnici. Osječala je da joj se on približio, ali se ona ne pomače. Vidite li ponovo če on tamo dolje, u vrtu, onu kamenicu punu zelene vode u koju mjesec uranja kao okamenjeni zub u čašu aniša... Znate, ona voda tamo ima boju vaših očiju, draga. Nisam nikad naišao, putujuči svijetom, tako neobične, tako zavodljive zjenice. A sad pogledajte one ruže što su stvorile vijenac oko našeg balkona. Imaju boju vaših, usana. Ne, zaista nikad nisam naišao na usne tako ružičaste... i tako zatvorene. A o njihovoj ču slasti... sam prosuditi sada. Odjedared je dvije ruke dočepaju oko pasa. AnñeMka osjeti kako je taj visok i mršavi čovjek savija unazad. Nikad ne bi bila pretpostavila da je tako snažan. On joj je rukom tako ukliještio šiju da se nije mogla maknuti. Njegovo strašno lice nagne se nad nju i gotovo ju je dodirnulo. Iz grudiju joj se ote krik užasa. Ispunjena oñvratnošču, stane se otimati. Več slijedečeg trenutka bila je slobodna. Grof ju je ispustio. Gledao ju je smiješeči se pri tom. Baš kao što sam i pretpostavljao. Moj vas lik užasom ispunja. Prije biste se bacili s balkona nego postali mojom. Nije li tako? Mjerila ga je očima, srce joj je snažno tuklo. On ustane i njegov se dugi obris istegne na mjesečini. Ne, neču vas silovati, mala moja djevice. Nije to po mom ukusu. Tako, dakle, dali su vas čistu i neporoftnu Velikom Šepavcu iz Languedoca? Strašna je to stvar! I nagne se prema njoj. Ona nije mogla podnijeti onaj njegov podrugljivi smiješak. Treba da znate u svom sam životu posjedovao mnoge žene. I bijele, i crne, i žute, i crvene, ali nikad ni jednu nisam uzeo silom ili privukao novcem. Došle su same. I vi čete doči jednoga dana, jedne noči... Nikad! Odgovor je bio trenutačan, silovit. Uza sve to, s grofova neobičnog lica nije nestalo osmijeha. Vi ste mlada divljakinja, ali to meni nije žao.

Brzi uspjeh ljubavi oduzima vrijednost, dok joj je teški podiže. Tako tvrdi Andre le Chapelain, pisac knjige Ljubavno umiječe. Zbogom, ljepotice, dobro spavajte u svom velikom krevetu, sama sa svojim ljupkim tijelom, sa svojim prekrasnim grudima, tužnim što če ostati bez milovanja. Zbogom! Probudivši se sutradan, Anñelika opazi da se sunce več bijaše visoko podiglo na nebu. Ptice bijahu utihnule meñu krošnjom drveča u vrtu. Velika vručina ih smirila. Više se nije jasno sječala kako se svukla i kako je legla u onaj krevet čije su plahte obilježene grbom mirisale na ljubičice. Plakala je, od umora i Ijutine, a možda i zato što je bila sama. Sad se vedrije osječala. Tvrñenje njena čudnoga muža da je neče dodirnuti ukoliko ona sama to ne poželi, prilično ju je primirilo. Ne umišlja li možda on da če se meni činiti prekrasnom njegova kratka noga i njegovo izgoreno lice.. I poče se zanositi mislima o ugodnom životu pored muža s kojim če živjeti u dobrom prijateljstvu. Naposljetku, život bi joj čak mogao poteči ne bez izvjesnog cara U Toulousi je bilo zabava napretek! Neupadljiva i tiha Margerita doñe da je odjene. U podne se Anñelika povratila u grad. Klement joj se javi i reče joj kako mu je gospodin grof naredio da obavijesti gospoñu groficu neka ne čeka na nj, jer je zauzet poslom u svom laboratoriju, te neče ni doči na ručak. Anñeliki bi lakše pri duši. Klement uz to doda kako ga je gospodin grof uzeo u službu u svojstvu majordoma. Bio je sretan. Svijet je tu, doduše, bio bučan i lijen, ali vrlo srdačan. Kuča mu je izgledala bogata i on če učiniti sve što bolje bude umio da bi zadovoljio nove gospodare Anñelika mu zahvali na tim riječima u kojima se uslužnost miješala sa servilizmom. Bilo joj je drago što pored sebe ima tog mladiča čije ponašanje bijaše u suprotnosti s živim ponašanjem svijeta što ju je okruživao. Usprkos jučerašnjim svadbenim svečanostima i sve jačoj vručini, u palači se osječao stalni pokret. Anñelika je imala dojam da se u inju moglo potpuno slobodno uči, a isto tako i iz nje iziči. Tu i tamo bi načas ugledala crnpurasta lišča malih prodavača ljubica, španjolskih

prosjaka koji su, sa nekakvim sabljetinama o boku, ponosito pružali ruke, žene puti tamne kao mahagonij koje su bile kadre da za nekoliko novčiča iz dlana predskažu divnu sudbinu. Gungula paževa, slugu i sobarica stapala se sa grajom što su je podizala gospoda koja su sa svim svojim pratiocima dolazili u posjetu. U uglovima dugih trijemova sa stupovima svirači su stalno udarali u gitare i lutnje u čast lijepih žena što su, ulazeči, jedva i pozdravljale Anñeliku, a zatim grupimice odlazile da strastveno raspravljaju o pjesništvu. Sve če se to plemenito društvo poslije ponovo nači na Ferie, glavnoj ulici grada, da u modroj večeri sluša pjevače serenada, ili u katedrali gdje če gospoñe, bezbrižno pokrečuči lepezama težak zrak zasičen tamjanom, krajičkom oka žmirkati na haljine svojih susjeda. Slijedečih se dana Anñelika mogla uvjeriti da je palača grofa de Peyraca bila sigurno najposječenije mjesto grada. Gospodar kuče je rado prisustvovao svim zabavama. Njegov visok i klimav lik je od jedne skupine išao do druge. Anñelika se čudila živosti što ju je samo njegovo prisustvo pobuñivalo. Ona se malopomalo navikavala na njegov izgled i ona odbojnost kojom ju je njegov lik ispunjao prvoga dana sad se več znatno ublažila. Pomisao na tjelesnu poslušnost koju je ona njemu kao svom mužu dugovala, sigurno je mnogo utjecala na silovitost njenih osječanja i na strah što ga je on u njoj pobuñivao. A buduči da je sada u tom pogledu bila mirna, morala je priznati da je taj čovjek vatrene riječi, vesele i neobične naravi pobuñivao svačiju simpatiju. Prema njoj se on pokazivao vrlo ravnodušan. Iako joj je iskazivao pažnju na koju je svojim položajem imala pravo, on se držao kao da je jedva i opaža. Svako jutro ju je pozdravljao i ona je sjedila na čelu stola, sučelice njemu, za svakog obroka kojima je obično prisustvovalo desetak osoba. Zahvaljujuči tome, oai nikad nisu bili sami, čega se ona najviše i bojala. Ipak, nije prošao dan a da Anñelika u svojoj sobi ne nañe neki dar neki privjesak ili dragulj, novu haljinu, pa čak i slatkiše ili cviječe. Svaka je stvar bila

vrlo, vrlo ukusna i vrlo, vrlo raskošna što je nju i zanosilo i očaravalo i... zbunjivalo. Nije znala kako da grofu pokaže radost kojom su je ispunjali njegovi darovi. Svaki put kad inu se morala izravno obratiti nekom riječi, nije se usuñivala podignuti oči na njegovo iznakaženo lice, te je nespretno zamuckivala. Jednoga dana nañe, pored prozora uz koji je obično sjedila, kutiju od crvene kože. Otvori je i ukaže joj se dijamantna ogrlica tako lijepa da ljepšu ni u snu ne bi mogla zamisliti. Sva je drhtala dok ju je promatrala. Sigurno ni kraljica nije imala takvu, mislila je. Uto začuje poseban korak svoga muža. Sjajnih očiju zanosno poleti k njemu. Krasna li je! Kako da vam zahvalim, gospoñine? Njeno ju je oduševljenje suviše brzo ponijelo k njemu. Gotovo ga je srušila. Ona svojim obrazom dotakne baršun njegova prsluka, a njegova je željezna ruka odmah zañrža. Lice kojega se ona grozila našlo joj se toliko blizu da joj se osmijeh učas ugasio i ona se baci unazad obuzeta drhtavicom straha koji nikako nije mogla prigušiti. Ruka Joffreva de Peyraca namah klone. On joj reče pomalo prezrivom nehajnošču. Da mi zahvalite? A zašto... Ne zaboravite, draga, da ste žena grofa ñe Peyraca, posljednjeg potomka slavnih grofova tulušMh. Stoga i treba da ste najljepša i najljepšim nakitom ukrašena. Odsada se ne smatrajte obaveznom da mi zahvaljujete. I tako su njene obaveze bile vrlo neznatne te se mogla smatrati goščom palače, ali još slobodnija od drugih da po svojoj želji raspolaže svojim vremenom. Joffrev de Peyrac ju je zaista vrlo rijetko podsječao ma to da joj je muž. I to jedino onda kad je, na primjer, bio pozivan na ples kod guvernera ili nekog drugog visokog gradskog službenika. Takva je prilika zahtijevala da gospoña de Peyrac bude ljepša i ljepše dotjerana od ijedne druge gospoñe u gradu. Bez najave je tada dolazio, sjedao pored ogledala i pažljivo nadgledao dotjerivanje mlañe gospoñe, vodeči

s ponekom riječi spretne ruke Margerite i sobarica. Nijedna mu pojedinost ne bi izmakla. On je savršeno poznavao sve tajne ženskog odijevanja i ukrašavanja. Anñelika se čudom čudila tačnosti njegovih primjedbi i pomnji njegovih izbora. A buduči da je njoj bilo stalo do toga da postane prava pravcata velika gospoña, trudila se da joj ne promakne nijedna njegova riječ. U tim je trenucima ona zaboravljala svoju kivnost i svoje bojazni. Ali jedne večeri, dok se promatrala u velikom ogledalu, odjevena u sjajnu haljinu od svilenog satena boje bjelokosti, ukrašenu visokim čipkastim ovratnikom načičkanim biserima, nazre uz svoj bok tamnu priliku grofa de Peyraca i iznenada joj očaj pritisne ramena kao kakav olovni poklopac. Ni bogatstvo ni raskoš pomislila je, ne mogu biti naknadom ovako strašne sudbine čitava života biti vezana za muža krivih nogu i nakazna lica. On opazi da ga ona promatra u ogledalu i brzo se odmakne. Što vam je? Ne čini li vam se da ste lijepi? Ona sad prebaci na svoj lik svoj sjetan pogled. Da, gospodine, čini mi se da jesam skromno odgovori. Pa onda biste se mogli bar imalo nasmiješiti... Njoj se učini da je on tiho uzdahnuo. Prolazili su mjeseci i ona je, htjelanehtjela, morala primijetiti da je on veču pažnju i komplimente iskazivao drugim ženama nego svjoj. Njegova je ljubaznost bila iskrena, vesela, profinjena i gospoñama je očito bila ugodna. I ovdje su gospoñe, po uzoru na Pariz, izigravale precieuses. Ovo je Palača rañbsnog znanja reče jednoga dana grof. Sve ono što je predstavljalo ljupkost i ljubaznost Akvitanije pa, prema tome, i Francuske, mora se nači meñu ovim zidinama. Tako je Toulousa upoznala glasovite cvjetne igre. Zlatna ljubica je bila dodijeljena mladom pjesniku du Roussillonu. Iz svih zakutaka Francuske, pa čak i svijeta, dolaze u Toulousu pjesnici rondoa da im se ovdje ocijene stihovi, pod okriljem Clemence

Isaure, sjajne žene koja se nadahnula primjerom trubadura iz daleke prošlosti. A vi se, Anñeliko, ne plašite svih onih nepoznatih lica što ulaze i izlaze iz moje palače. Ako vas u bilo čemu smetaju, vi se možete povuči u paviljon na Garonni. Ali Anñeliki nije bilo na kraj pameti da se usami. Malopomalo potpuno ju je osvojio čar tog raspjevanog života. Neke gospoñe koje su je u početku susretale s visoka, opaziše da njoj ne nedostaje duha te je primiše u svoj krug. Suočena s uspjehom primanja što ih je grof prireñivao u tom svom obitavalistu, koje usprkos svemu bijaše i njeno, mlada je žena s užitkom preuzela na se brigu da bi ta primanja što bolje uspjela. Trčala je od kuhinja do vrtova, od tavana do podruma pračena stalno trojicom svojih crnčiča. Bijaše se navikla na njihova zgodna lišča, okrugla i crna. Bilo je u Toulousi mnogo crnih robova jer su luke AiguesMortes i Narbonne bile na Sredozemnom moru koje u to vrijeme bijaše veliko gusarsko jezero. Morem se uputiti iz Narbonne u Marsej bijaše pravi podvig! U Toulousi su tada izazvale mnogo smijeha nevolje nekog gaskonjskog plemiča koji je za jednog putovanja dospio u ropstvo arapskog gusara. Francuski ga je kralj odmah otkupio od berberskog sultana, ali taj je plemič poprilično mršav došao kuči, a i grdnoga se straha kod Arapa napatio. Jedino je KuasiBa malko uznemirivao Anñeliku. Kad bi ona opazila ispred sebe tog tamnog orijaša bjeloočnica bijelih poput bijele gleñi, ona bi od straha ustuknula korak unazad. Pa ipak KuasiBa je, izgleda, bio velika dobričina. Nikad nije ostavljao grofa de Peyraca i on je stražario pred vratima tajanstvenih odaja na kraju palače, gdje se grof povlačio svako veče, a ponekad i po danu. Anñelika je bila uvjerena da se u tim prostorijama nalaze retorte i bočice o kojima je Henrico pričao dojilji. Bila bi rado zavirila tamo, ali se nije usudila. Ali jedan joj je posjetilac Palače radosnog znanja omogučio da otkrije čudnovatu ličnost svoga muža u još jednom vidu. XV BASPKAVE O FIZICI I MATEMATICI Posjetilac je bio prekriven prašinom. Putovao je na konju, a dolazio je iz Liona prošavši kroz Nimes.

Bijaše prilično visok i otprilike trideset i pet godina star. Počeo je govoriti talijanski, a potom je prešao na latinski, koji je Anñelika tek nešto razumjela, da bi naposljetku okrenuo na njemački. Na tom jeziku, poznatom Anñeliki, grof joj je i predstavio gosta. Profesor Bernalli iz Geneve ukazao mi je veliku čast došavši ovamo da sa mnom porazgovori o nekim naučnim problemima o kojima več mnoge godine izmjenjujemo bogatu prepisku. Stranac se ljubazno klanjao pred Anñelikom i trudio da se ispriča što če sigurno biti dosadan, sa svojim formulama i svojim apstraktnim razgovorom, prekrasnoj gospoñi koju sigurno muče samo lake brige. Ni prkosom potaknuta, a niti stvarnom radoznalošču, Anñelika ipak zamoli da može prisustvovati razgovoru. Ali da ne bi bila na smetnji poñe i sjedne u kut visokog i otvorenog prozora što je gledao na dvorište. Bilo je zimsko doba. Vladala je suha studen, a sunce je napolju sjalo. Iz dvorišta je dopirao miris žeravice s tnangala oko kojih su se grijale sluge. S pletivom u ruci Anñelika je pozorno pratila riječi dvojice mladih ljudi koji su sjeli jedan sučelice drugome kraj kamina, u kojemu je gorjela tiha vatra. U početku su spominjali ličnosti koje su joj bile sasvim nepoznate govorili su o engleskom filozofu Baconu, o Francuzu Descartesu, o francuskom inženjeru Blondetu. Protiv ovoga su se žestoko borili, jer je smatrao Galileove misli jalovim besmislicama. Iz svega što je rečeno Anñelika shvati da je pridošliea bio strastven pristalica Descartesa, čije ideje njezin muž, naprotiv pobijaše. Zavalivši se u svoj naslonjač, Joffrev de Fevrac je svom tijelu dao nehajni položaj koji mu je najviše godio Pri tom se držao, možda, nešto ozbiljnije no što se držao dok je s gospoñama raspravljao o stihovima kakvoga soneta. Njegovo neusiljeno držanje se uvelike razlikovale od držanja njegova sugovornika koji se, zanesen strašču rasprave, bijaše sasvim ukrutio na kraju svoga stoca Nema sumnje, vaš je Descartes genij govoric je grof ali to ne znači da on u svemu mora imati

pravo. Talijan se žestio. Baš sam nadasve radoznao kako čete ga uhvatiti u pogreški. Pa da vidimo! On je prvi čovjek koji je svoju eksperimentalnu metodu suprotstavio skolastici i apstraktnim i religioznim idejama. Odsada pa ubuduče, umjesto da se sudi o stvarima kao nekada prema, apsolutnim načelima, sudit če se o njima na temelju iskustva, a potom če se izvoditi matematski zakoni. To dugujemo Descartesu. Kako to da vi, koji se hvališete da posjedujete realističan duh drag ljudima renesanse, ne pristajete uz ovaj sistem? Pristajem, vjerujte mi, dragi prijatelju. Uvjeren sam da bez Descartesa znanost ne bi nikad bila probila koru gluposti pod kojom je posljednjih vjekova bijahu pokopali. Ali ja mu zamjeram što nije bio dovoljno iskren prema svom vlastitom geniju. Ali njegove teorije nose obilježja očiglednih zabluda. Ako ste vi uvjereni u protivno, ne želim vam protivrječiti. Dolazim iz Geneve. Prešao sam preko snijega i rijeka da bih prihvatio vas izazov u pogledu Descartesa Slušam vas. Ako hočete, počnimo sa zakonom o gravitaciji, to jest o privlačenju tijela, a, prema tome, i o njihovu padu Descartes tvrdi da jedno tijelo može staviti u pokret drugo samo onda ako ima veču masu. Na primjer, udari li kuglica pluta, jednu kuglicu željeza, neče je pokrenuti Očito kao na dlanu. Dopustite mi da navedem Descartesovu formulu Artimetički zbroj količina u pokretu raznih dijelova svemira uvijek je isti Ne poviče Joffrey ñe Peyrac skočivši tako naglo na noge da se Anñelika uplašeno trgla. Ne, to je samo prividna tačnost, a Descartes to nije pokusom potvrdio. To bi dovoljno ña iz kubure ispali olovnu kuglicu oñ jedne unce u kuglu nabijenih krpa čija težina prelazi dvije libre da primijeti svoju zabludu. Kugla napravljena od krpa bi se pomakla. SernaUi je promatrao grofa raskola čenim očima. Priznajem da ste me doveli u zabunu. Ali jeste li dobro izabrali primjer? Mje li se, možda, umiješao u taj

pokus s pucnjem iz kubure, neki novi elemenat. Kako da ga se nazove? Sila snaga... Taj elemenat je brzina. Ali nije svojstven samo pucnju. Kadgod se neko tijelo pomakne, ovaj elemenat ulazi u igru. Ono Sto Descartes naziva količinom kretanja jeste zakon brzine a ne aritmetički zbir stvari. Ali ako Desacrtesov zakon nije tačan, koji onda Zakon priznajete? Onaj Kopernikov kad govori o uzajamnom privlačenju tjelesa, o onom nevidljivom svojstvu, sličnom svojstvu magneta koje se ne može izmjeriti, ali ni pobiti. S rukom preko usta Bemalli se pokušavao pribrati. I ja sam malko razmišljao o svemu tome i sa samim Descartesom o tom raspravljao kad sam ga susreo u La Hayeu prije no što je krenuo za Švedsku, gdje je, na žalost, i umro. Znate šta ini je odgovorio? Rekao mi je da zakon privlačenja treba odbaciti jer u njemu postoji neka nejasnoča, neka tajnovitost i zato što a priori izgleda krivovjeraa i sumnjiv. Grof de Peyrac prasne u smijeh. Descartes je bio kukavica, a nadasve mu je bilo do onih tisuču dukata penzije što ih je primao od Mazariiia. Bila mu je U Sječanju sudbina jadnog Galileja koji je pod mukama inkvizicije morao povuči svoje krivovjemo učenje o okretanju zemlje. A ipak je taj isti Galileo umro uadahnuvši A ipak se okreče.. I tako, kad je Descartes u svom Traite dii monñe prihvatio teoriju Poljaka Kopernika izloženu u knjizi De revolutionibus otbium coelistium, dobro se čuvao ña ne kaza štogod o okretanju Zemlje. On se ograničio samo na ovu rečenicu Zemlja se ne okreče, ali je zahvačena vrtlogom. Dražesnog li pretjeravanja! Vidim da baš niste nimalo obazriv prema jadnome Descartesu reče Ženevljanin ali ipak mu ie odričete genijalnost Ja dvaput više zamjeram velikim duhovima kad se pokažu kukavice. Descartes je, na žalost, morao voditi računa da ne svrši na lomači i da sebi osigura kruh naš

svagdanji za koji je imao da zahvali obilatoj pomoči mogučnika. Dodat ču samo da se, po mom mišljenju, pokazao genijem u čistoj matematici, ali to se ne može reči i za dinamiku, a niti za fiziku. Njegovi eksperimenti o padu tjelesa, ukoliko je uopče vršio prave pravcate eksperimente, su početnički. Da bi ih upotpunio, trebalo je da objavi neku izvanrednu tvrdnju, što, po mom mišljenju i nije isključeno, kao što bi bila tvrdnja da zrak nije prazan. Sta time mislite kazati? Vi me zaprepaščujete svojim paradoksima! Htio sam kazati da ovaj zrak u kojemu se krečemo nije, u stvari, nego gusti elemenat, nešto kao voda koju udišu ribe. Elemenat donekle rastezljiv i otporan, ukratko, elemenat stvaran mada nevidljiv, mada ga naše oči ne primječuju. Vi me plašite reče Talijan. Digne se i vrlo uzbuñen napravi nekoliko koraka po sobi. Zaustavivši se nekoliko puta, poput ribe otvorenih usta, odmahne glavom i vrati se i sjedne u ugao kamina. Morao bih vas smatrati luñakom dometne Talijan ali neka unutarnja sila, nešto duboko u meni, goni me da se s vama složim. Vaša teorija znači usavršavanje mojih proučavanja o tekučinama u pokretat Ah! Nije mi žao što sam se izložio pogibeljima putovanja, jer mi se, eto, pružila prilika da razgovaram s velikim učenjakom što me neobično raduje. Ali budite oprezni, dragi prijatelju! Jer ako se mene, zbog mojih tvrdnji koje nikad nisu dosegle smjelost vaših, smatra krivovjercem te zbog toga moram živjeti kao prognanik u Švicarskoj, a što bi tek od vas bilo? Ja ne pokušavam nikoga uvjeriti u svoje pretpostavke odgovori grof osim duhove koji su se posvetili nauci i koji me mogu razumjeti. Osim toga, ništa me ne vuče da pišem i da objavljujem rezultate svoj ih istraživanja. Ja sam se tim istraživanjima posvetio zbog vlastitog užitka, kao što se bavim stihovima zajedno sa prijaznim gospoñama. Živim mirno u svojoj tuluškoj palači, i tko da mi doñe ovamo zanovijetati? Oko vlasti sve vidi primijeti Bernalli i obazre

se oko sebe. Očito, njegovo zanosno raspoloženje bijaše splasnulo. U tom trenutku Anñelika zamijeti lagani šum u svojoj blizini i učini joj se da se zastor na jednim vratima malko pomakao. Proñe joj osječaj nelagode. Od tog je trenutka prilično rastreseno pratila razgovor dvojice ljudi. Njen pogled se sve češče zaustavljao, a da toga nije ni bila svjesna, na licu Joffreya de Peyraca. Polumrak Jcoji se ranim zimskim sumrakom uvukao u sobu ublaživao je unakažene crte njegova lica. Ali su mu se zato crne oči sjale strasnim žarom i bijeli zubi razgoljeni osmijehom pratili nehajno njegove ozbiljne riječi. U Anñelikino se srce uvlačio nemir. Kad se Bernalli povukao da se malo uredi prije ručka, Anñelika zatvori prozor. Nekoliko je slugu razmještalo sviječnjake po stolovima, dok je jedna sobarica oživjela žaračem oganj Joffrey de Peyrac ustane i primakne se udubljenju prozora gdje je sjedila njegova žena. Vi ste vrlo šutljivi, draga prijateljice. Uostalom, vi ste navikli na šutnju. Jeste li zaspali slušajuči naše razgovore? Nisam. Naprotiv, sa zanimanjem sam ih slušala polako odgovori Anñelika i po prvi put svoj pogled ne odvrati od muževljeva. Nisam baš sve shvatila, ali vam priznajem da imi se više sviñaju ti razgovori nego razgovori gospoña i njihovih paževa o pjesništvu. Joffrev de Pevrae podiže nogu na stepenicu prozora i sagne se da pažljivo osmotri Anñeliku. Vi ste vrlo čudna ženica, čini mi se da se počinjete pripitomljavati, ali me uza sve to začuñujete. Ja sam se mnogim i raznim sredstvima služio da bih osvojio ženu koju sam želio, ali još nikad nisam pomislio da u svoju igru upletem matematiku. Anñelika se nije mogla suzdržati a da se ne nasmije, dok joj se rumenilo osulo obrazima. Obori oči na svoj posao, u neprilici. A zatim, da bi promijenila razgovor upita Vi se, dakle, bavite fizičkim pokusima u onom tajanstvenom laboratoriju koji KuasiBa onako ljubomorno čuva?

Da i ne. Tamo sam smjestio meke aparate za mjerenja, ali laboratorij mi uglavnom služi za kemijska ispitivanja nekih metala, kao što je zlato i srebro. Alkemija! uzbuñeno poviče Anñelika i pred njenim očima iskrsau priviñenje zamka GiUssa ñs Retea. Zašto se toliko upisujete oko zlata srebra? upita ona planuvši iznebuha. Čini se da ih posvuda tražite! Ne samo u svom. laboratoriju, več i u Španjolskoj, u Engleskoj, pa čak i u onom malom rudniku olova što ga je moja obitelj posjedovala u Poitouu... A Molines mi je pričao da posjedujete jedan rudnik zlata u Pirinejima. Sto če vam toliko zlato? Mnogo zlata i srebra mora čovjek imati da bi bio slobodan, gospoño. A znate li što kaže Andre le Chapelain na početku svoga rukopisa Ljubavno umiječe? Da bi se čovjek mogao posvetiti ljubavi, ne smiju ga kinjiti materijalne brige. Ta valjda ne mislite da čete me osvojiti poklonima i bogatstvom? uzvikne Anñelika naglo. Ništa ja ne mislim, draga moja. čekam vas. Uzdišem. Svaki zaljubljenik blijedi pred licem one koju ljubi. Ja blijedim. Ili vam se čini da nisam dovoljno problijedio? Trubadurima se preporučalo, a to je meni vrlo dobro poznato, da kleknu pred svojom gospom, ali ja taj pokret, s obzirom na svoju nogu, ne izvodim bogzna kako spretno. Stoga vas molim da mi oprostite što to neču učiniti. Ah, budite uvjereni da bih ja mogao ponoviti zajedno s Bernardom de Ventañcurom, božanskim pjesnikom Ljubavni jad kojima me muči ova lijepa gospa čijoj ljepoti pokorno robujem u smrt če me otjerati. Umirem gospo! Anñelika smijuči se odmahne glavom. Ne vjerujem. Ne izgledate kao čovjek na samrti... Naprotiv, vi čete se sada zatvoriti u svoj laboratorij ili čete otrčati u palaču neke od otmjenih tuluških gospoña da biste je podučili u skladanju pjesama. Da vam, možda ne fali moje društvo, gospoño? Ona zastane, sa smiješkom na usnama, ali u želji da nastavi tim šaljivim tonom, odgovori Zabave mi fale, a vi ste živo utjelovljenje Zabave i Raznolikosti! I Ponovo prione poslu. Nije znala ña li joj je godio ili I

se bojala izraza kojim ju je Joffrey de Peyrac s vremena I na vrijeme promatrao za tih. veselih dvoboja kojih je podosta bilo zahvaljujuči njihovu mondenom životu. Oñ i jeñared se on prestane šaliti. U nastaloj tišini ona ja imala dojam ña on nad njom stiče neku čudnu vlast, da je zahvača, da je pali. Činilo joj se da je gola, a sitne joj grudi nadimaju čipku grudnjaka. Spopadala ju je želja da zatvori oči. Moje nepovjerenje je uspavano i on koristi činjenicu da bi me začarao, mislila je tu večer i pri tom joj je tijelom prostruji osječaj groze i naslade. Joffrev ñe Peyrac je privlačio žene. Anñelika to nije mogla nijekati. Ono čemu se prvih dana čudom čudila, sad joj je bilo razumljivo. Nisu joj izbjegli izvjesni trzaji, smučeni izrazi lica njenih lijepili prijateljica kad bi se hodnikom začuo neujednačeni korak šepava plemiča. Cim bi se pojavio, neka grozničavost bi prostrujala skupinom lijepih žena. On je znao govoriti njima. Obračao im se riječima zajedljivim i nježnim. Poznavao je tajnu snagu riječi te je žena kojoj bi se obratio imala dojam da se izdvaja od drugih. Anñelika se propinjala, kao jogunasti konj, pod njegovim milozvučnim glasom. Spopadao ju je osječaj vrtoglavice kad bi se sjetila povjerljivosti svoje dojilje Privlači žene nekim čudnim pjevanjem... Kad se Beraalli pojavio, Anñelika ustane i poñe mu a susret. U prolazu okrzne grofa ñe Peyraca i odjednom joj bi žao što se njegova ruka nije ispružila i obuhvatila ja oko paa. XVI VATRENA CARMENCITA Histerični smijeh odjekne pustom galerijom. Anñelika se zaustavi kao ukopana i ogleda se oko sebe. Smijeh potraj a i izduži se u kreštavi zvuk, a onda se spuštao u jecaj i ponovo se dizao. To se neka žena smijala, neka žena koju Anñelika nije vidjela. Krilo palače u koji bijaše zabasala u taj vruči sat bijaše mirno. April s prvim vručinama ispunjao je Palaču radosnog znanja izvjesnim mrtvilom. Paževi su spavali po stepeništu. Anñelika, koja poslije podne nije spavala, obilazila

je svojom palačom čije sve kutove i zakutke još ne bijaše dospjela upoznati. Bilo je u njoj bezbroj stepenica, hodnika isprekidanih stupovima. Kroz prozore i krovne vidjelice pogled se pružao na grad načičkan zvonicima s modro obojenim udubinama, te na velike crvene ulice duž obala Garonne. Sve je u palači spavalo. Duga Anñelikina suknja vukla se po podu i šuštala kao lišče. Odjedared se razlegne onaj kreštavi smijeh. Mlaña žena opazi u dnu galerije pritvorena vrata. Uto začuje šum voñe bačene po podu i smijeh se umah prekine. Muški glas reče Tako, budite mirni pa ču vas slušati. Bio je to glas Joffreva de Pavraca. Anñelika se polako primakne i pogleda kroz odškrinuta vrata. Njen muž je sjedio. Vidjela je samo naslon naslonjača i jednu od njegovih raku naslonjenu na podupirač sa strane na kojemu se nalazio i jedan od onih štapiča duhana koje on nazivaše cigarama. Pred njim, usred lokve vode, klečala je prekrasna žena koju Anñelika nikad prije ne bijaše vidjela. Bila je odjevena u vrlo lijepu crnu haljinu, ali mora da je bila sve do košulje mokra. Pored nje prazan brončani sud jasno je davao do znanja za što je poslužila njegova sadržina u kojoj su se obično hladile boce najfinijih vina. Žena duge i crne kose zalijepljene uz sljepoočice, zaprepašteno je promatrala svoje orukvice od zgužvanih čipaka. Ti sa mnom poviče prigušenim glasom ti, dakle, sa mnom ovako postupaš?! Morao sam, ljepotice moja odgovori Joffrejr glasom u kojemu se osječao praštajuči prijekor. Nisam mogao dozvoliti da se i dalje poaižavate preña mnom. Nikad mi to ne biste oprostili. Hajde, Carmencita, ustanite. Na ovoj vručini vaša če haljina uskoro biti suha. Sjednite u ovaj naslonjač prema meni. Ona se teškom mukom pridigne. Bijaše to žena visoka stasa i krupnog tijela, jedna od onih žena kojih su ljepotu ovjenčali slikari Rubens i Remforandt. Sjedne u označeni naslonjač. Njezine crne oči, širom

rastvorene i smučene, netremice su se zagledale u nešto ispred sebe. Sta je, dakle? ponovo če grof. Anñelika se trgne jer je taj ravnodušan glas, dolazeči od nevidljive osobe, imao neki posebni čar što Anñelika dotad ne bijaše primijetila. Zaboga, Carmencita, več je više od godine dana što ste napustili Toulousu. Otišli ste u Pariz sa svojim mužem, čiji visoki položaj bijaše jamstvom da čete provoditi sjajan život. Toliko ste se pokazali nezahvalni prema našem malom provincijskom društvu da nam se nikad nijednom riječi niste javili. A sad iznebuha upadoste u Palaču radosnog znanja vičuči i zahtijevajuči... A Sto zapravo? Ljubav! odgovori ona promuklim i drščučim glasom. Ne mogu više živjeti bez tebe. Ah! Ne prekidaj me! Ne možeš zamisliti moje muke za te duge godine. Da, vjerovala sam da če Pariz utažiti moju žeñ za uživanjem i nasladama. Ali usred najljepših dvorskih zabava obuzimala me dosada. Mislila sam na Toulousu, na Palaču radosnog znanja. Zatekla bih se kako o njoj govorim sjajnih očiju, a svijet mi se rugao. Imala sam više ljubavnika. Ali njihova me je grubost vrijeñala. Tada sam shvatila ti si mi nedostajao. Noču bih ležala otvorenih očiju i vidjela te. Vidjela sam tvoje oči osvijetljene vatrom podjarivane kovačkim mijehom, tako sjajne da mi je ponestajalo daha, vidjela sam. tvoje ruke bijele i mudre... Moj dražestan hod! uzvikne on i kratko se nasmije. Zatim ustane i približi joj se pojačavši svoje šepanje. Ona ga pogleda. Ne trudi se da me prezirom od sebe odvojiš reče. A što su tvoje tjelesne mane i tvoje brazgotine za žene koje si volio, prema užitku koje si im poklonio? I pruži ruke prema njemu. Ti si ih gladostrašču naučio šaptala je. Prije no što sam tebe upoznala bila sam hladna. Ti si u meni zapalio oganj koji me sada proždire. U Anñelikinim je grudima srce tuklo kao da če prsnuti. Strah ju je obuzimao a da ni sama nije znala zbog čega. Možda se bojala da ruka njena muža ne dohvati ono lijepo pozlačeno rame koje mu se bestidno nudilo.

Ali grof je stajao naslonjen na stol i nehajno puio svoju cigaru. Vidjela ga je u profilu, i to nenagrñenu stranu njegova lica. Odjednom Anñelika u njemu otkrije potpuno drugog čovjeka. Crte njegova lica pod gustom i crnom kosom bijahu čiste i jasne kao da su u medalju urezane. Istinski ljubiti ne može onaj koji se oda previše velikoj putenosti reče grof i nehajno otpuhne iz usta oblak modrikastog dima, Sjeti se uputa o uglañenoj ljubavi, koje si dobila u Palači radosnog znanja. Vrati se u Pariz, Carmencita! Pariz je sklonište za ljude troga kova! Ako me ti otjeraš, povuči ču se u samostan. Uostalom, moj me muž u nj želi zatvoriti. Sjajna ideja, draga. Čujem da su u Parizu, gdje je pobožnost u velikoj modi, osnovali veliki broj pobožnih skloništa. Nije li Ana Austrijska, kraljica, upravo sada dovršila krasan samostan u ValñeGrace u koji če biti smještene benediktinke? Pa i Visitation de Chaillot je sada u velikoj modi. Carmencitine su oči gorjele. Tako, dakle, na te djeluje moja odluka? Ja se spremam da se pokopam pod koludričkim velom, a ti čak za me nemaš ni riječi sažaljenja? Moje su zalihe sažaljenja vrlo neznatne. Ako u čitavoj toj stvari nekoga treba žaliti, onda je to vojvoda de Mericourt, tvoj muž, koji je počinio veliku glupost kad te je u teretnim kolima ambasadie poveo iz Madrida. A ti ne pokušavaj da me upličeš u tvoj vulkanski život, Carmencita. Još ču ti jednom ponoviti nekoliko uputa o uglañenoj ljubavi Ljubavnik na smije imati više od jedne ljubavnice ujedanput. Ili Nova ljubav potiskuje staru. Govoriš li to meni ili sebi? upita ona promuklim uzvikom. Izmeñu crmfa kosa i crnih, haljina njeno se lice isticalo mramornom bljedočom. Da li ti zbog one žene, svoje supruge, govoriš tako? Mislila sam, s njom se ženiš da udovoljiš svojoj gramzljivosti. Posrijedi je bilo neko zemljište, govorio si mi. Ili si je uzeo sebi za ljubavnicu.. Ah! Sigurna

sam da če u tvojim iskusnim rakama postati dobra učenica. Ali kako si se mogao zaljubiti u djevojku sa Sjevera? Nije ona sa Sjevera, več iz Poitoua. Poznajem onaj kraj. Prošao sam ga uzduž i poprijeko. lijep je, a nekad je bio u sastavu akvitanskog kraljevstva. U njihovu narječju ima natruha jezika doc, a i Anñelika ima put naših djevojaka. Vidim da me više ne voliš odjeñareñ poviče Carmencita. Ah, znam te bolje no što ti i misli?. Ona klizne na koljena i pri tom se grčevito uhvati za njegov prsluk. Još ima vremena. Ljubi me! Uzmi me! Uzmi me! Anñelika nije više mogla izdržati te pobježe. Trčeči projuri galerijom, siñe niz zavojite stube tornja. Pri dnu stepenica naleti na KuasiBa koji je nabijao po gitari i svojim dubokim baršunastim glasom pjevuckao neku pjesmicu iz svog kraja. Svim joj se zubimaosmjehne i zažubori Dobra dan, gospoña! Ona ine odgovori več otrča dalje. Palača se budila. U salonu se več okupilo nekoliko gospoña. Pijuckale su svježa piča i držale knjige a rukama. Jedna od njih je zovne Anñeliko, srce moje, pošaljite nam svoga muža, Na ovoj vručini naša moč zamišijanja trpi od iznemoglostP, a za razgovor... Anñelika se nije zaustavila, ali je ipak smogla snage da se tim brbljivicama nasmiješi. Razgovarajte! Razgovarajte! Uskoro ču se vratiti. Naposljetku je stigla u svoju sobu i bacila se na krevet. Ovo je previše... ponavljala je. Ali malopoTako su sa izražavale ličene gospoñe XVII stolječa. malo se sabrala te je morala priznati da ne zna Sto ju je toliko potreslo. U svakom slučaju, to se više nije moglo trpjeti i više se nije moglo tako nastaviti. Anñelika bijesno zarije zube u čipkasti rupčič i obazre se oko sebe mračna izgleda. Previše je u toj palači bilo ljubavi, eto to ju je tjeralo u očaj. Svi su govorili o ljubavi, svi su raspravljali o ljubavi u toj palači, u tom gradu u kojemu je nadbiskup s visoke propovjedaonice grmio s vremena na vrijeme i osuñivao na vječni

oganj pakla, u pomanjkanju lomača inkvizicije, razvratnike i veseljake i njihove ljubaznice prekrivene draguljama i raskošnim haljinama. A tim je svojim propovjedima ciljao na Palaču radosnog znanja. A što sve nije prošle nedelje dobacio u lice velikim gospoñama tuluškim! Mislite li dakle, vi besramnice, da čete zaslužiti nebo dužinom skutova na svojim haljinama? Ah! Kad vidim kako u posvečeni prostor crkve ulaze djevojke ohole na svoje ogrtače, kao da su kraljice ili princeze, podilazi me želja da naredim paževima i slugama da im podignu skutove, pa čak i košulje i da ih dobro išibaju... Gospoñe su prinijele licima svoje lepeze i jedna drugu gledale zanosnim očima. Nadbiskup je bio nenadmašiv. Smatrali su ga čarobnim. Njegova je ispovjedaonica bila uvijek puna. Ali Anñelika je bila bijesna na nj. Na mene je ciljao, jer je moja haljina imala najdulje skutove, mislila je. Nadbiskup je zaista bio nepravedan. Ta svi su u Palači radosnog znanja govorili o ljubavi, a jedino je Anñelika... Veselo znanje! Što je to značilo? Veselo znanje! Slatko znanje! Na zvuk su tih tajnih riječi blistale lijepe oči, uzñisale lijepe grudi, te su riječi nadahnjivale pjesnike, davale poleta glazbenicima. A čovjek koji je upravljao tim nježnim i ludim plesom bio je bogalj, ponekad podrugljiv, a ponekad pjesnik, čarobnjak koji je bogatstvom i uživanjima potčinio Toulousu! Nikad od vremena trubadura naovamo Toulousa nije doživjela ovakvog procvata, ovakvih svečanosti. Ona je sa sebe stresla jaram ljudi sa Sjevera, ponovo je našla svoj pravi put... Oh! Mrzim ga! Mrzim! poviče Anñelika bijesno lupajuči nogama o pod. Snažno povuče zvonce od pozlačenog srebra. Kad se pojavila Margerita, naredi joj da joj se donese nosiljka i pošalje pratnja jer če odmah krenuti u paviljon na Garonni. Pala je noč. Anñelika se dugo zadržala na terasi svoje Sobe. Malopomalo tišina uzduž rijeke primiri i njene uznemirene živce. Ona nije mogla izdržati tu večer u Toulousi, nije bila kadra poči najprije u kočiji na Ferie da sluša pjevače, a zatim predsjedati na velikom banketu što ga je grof de

Peyrac prireñivao u vrtovima, uz svjetlost venecijanskih fenjera. Očekivala je da če je muž silom vratiti natrag da dočeka goste, ali nikakav se glasnik nije pojavio pred vilicom da pita za bjegunicu. Eto dokaza da mu ona nije potrebna. Nikome ona tu nije bila potrebna. Bila je tuñinka. Videči da je Margerita razočarana što neče prisustvovati svečanostima te večeri, ona ju je poslala natrag u palaču zadržavši uza se samo jednu mladu sobaricu i nekoliko stražara buduči da periferija Toulouse, gdje su gospoda gradila svoje vile, nije bila sigurna od looova i španjolskih dezertera. Ostavši sama, Anñelika se nastojala sabrati i jasno vidjeti u svojoj duši. Njen ju je otac često opominjao da če jednoga dana biti kažnjena zbog svoje prevelike radoznalosti. XI stvari, Anñelika sebe nije zbog toga korila, nije ju uopče pakla savjest što je tako postupala. Je li, možda, ona bila kriva što je doznavala stvari koje nije trebala znati, što joj je korak bio lagan, što je imala dara da postane nevidljiva kao što su nekad seljaci U Monteloupu tvrdili? Kako bilo da bilo, ona je više voljela da zna. A što da zna? Morala je biti pravična prema Joffrejru ñe Peyracu on je ni u čemu nije prevario. Zašto se onda osječala poniženom toliko da su joj suze navirale? Ipak, ona u svojoj prostodušnosti nije čak ni pomislila da je grof de Peyrac u toku godine dana, otkako mu je bila ženom, možda negdje drugdje potražio ono što mu je ona uskračivala. Uostalom, u Toulousi su nevjerne žene i varani muževi bili obična pojava, s jednom razlikom što su varani muževi bili predmetom ruganja, dok su prevarene žene svi sažaljevali. Ali kao i u Parizu i na samom kraljevskom dvoru, otmjeni supruzi nisu smjeli biti previše vjerni jedno drugom. Vjernost je bila svojstvena puku i seljacima. Prislonivši čelo na ogradu, Anñelika je tužno ponavljala Ja nikad neču upoznati ljubav! XVII ZLATNI GLAS KRALJEVSTVA. PRVI POLJUBAC Kad se na kraju, umorna i ne znajuči što bi radila, htjela povuči u sobu, pod njenim prozorima odjeknuše

zvuči gitare. Anñelika se nagne, ali nikoga nije zamijetila u tamnoj sjeni šumarka. Da nije možda došao Henrico? Ljubazan je taj dječak. Došao je da me malko zabavi... Uto nevidljivi svirač poče pjevati. Njegov dubok i muški glas bio je dokazom da to nije bio paž. Več prvi zvuči prodru mlañoj ženi do samog srca. Svojom bojom i modulacijama sad mekim kao baršun, a sad zvučnim, pa savršenom dikcijom, taj se glas uvelike razlikovao od glasova uglañenih ljubavnika koji su se čuli noču po čitavoj Toulousi. U području gdje se govorilo jezikom doc lijepi glasovi nisu bili rijetkost. Melodija se sama od sebe javlja na usnama vičnim smijehu i recitaciji. Ali ovaj je put. umjetnik pobuñivao divljenje. Njegov je dah bio izvanredno izdržljiv. Činilo se da je sav perivoj preplavio, da sam mjesec treperi. Pjevao je neku starinsku sjetnu pjesmu na onom jeziku doc čiju je profinjenost grof de Pevrae često hvalio. A svaki je preljev pri tom dolazio do izražaja. Anñelika nije razumjela sve riječi pjesme, ali jedna se stalno ponavljala Amore! Amore! Ljubavi! Ljubavi! U jedno je bila sigurna BTo je on, posljednji trubadur, to je Zlatni glas kraljevstva! Nikad mije čula tako divan glas. Ponekad su joj govorili Ah! Da čujete Zlatni glas kraljevstva! Ali više ne pjeva. Kad če ponovo pjevati? I dobacivali su joj objeSenjačke poglede žaleči je što još ne bijaše upoznala to slavno ime Languedoca. Čuti ga jednom pa umrijeti! govorila je gospoña Aufoertre žena predsjednika gradskog suda, koja je imala pedeset godina i upaljivo srce. To je on! To je on! šaptala je Anñelika. Kako to da je došao ovamo? Možda zbog mene? Opazi vlastiti lik u velikom ogledalu držala je ruku na grudima, a oči širom rastvorila. Naruga se samoj sebi Smiješna li sam! Možda je to dAndijos ili neki drugi čeznutljivi ljubavnik platio nekakva pjevača i poslao ga ovamo da mi pjeva serenade... Ipak je otvorila vrata. Pritisnuvši grudi rukama, da

bi zadržala lupanje srca, ona se polako išulja kroz predsoblje, siñe niza stepenice od bijelog mramora, iziñe u vrt. Je li počinjao život za Anñeliku de Saace od Monteloupa, groficu de Peyrac? Jer ljubav je, u stvari, život! Glas je dopirao iz jedne sjenice smještene na rubu rijeke, one u kojoj se nalazila statua božice Pomone. Kad se mlaña žena približila, pjevač zamukne, ali je i dalje ispotiha kljucao po žicama svoje gitare. Te večeri mjesec nije bio pun, imao je oblik bajame. Ali je svojom svjetlošču dovoljno obasjavao vrt i Anñelika zamijeti u unutrašnjosti sjenice tamni lik kako sjedi sučelice poñnošku na koji bijaše postavljen boginju kip. Opazivši je, neznanac se i ne pomače. Neki črnac pomisli Anñelika, razočarana. Ali odmah se uvjerila da je u zabludi, čovjek je preko lica imao masku od smog baršuna ali njegove oieobično bijele ruke što su počivale na glazbalu bile su očitim dokazom njegova rase. Rubac od crne svile privezan na šiji, kao što Talijani rade, sakrivao mu je kosu, Koliko je mogla dokučiti u mraku sjenice, njegovo iznošeno odijelo bijaše neka neobična mješavina, napola služmsko, a napola odijelo kakvo su nosili lakrdijaš! Na nogama je imao krupne cipele od dabrovine, kao ljudi koji mnogo pješače kočijaši i pokučarci, ali su mu zato ispod rukava od kaputa provirivale čipkaste rese orukvice. Vi divno pjevate! reče Anñelika videči da se onaj ne miče. Ali vrlo bih rado znala tko vas je poslao. Nitko, gospoño. Došao sam ovamo jer mi je bilo poznato da se u ovoj vili sklonila jedna od najljepših žena Toulouse. Čovjek je govorio dubokim glasom i dosta polako, kao da se bojao da ga tko ne čuje. U Toulousu sam stigao večeras i odmah sam se uputio u Palaču radosnog znanja da tamo pjevam, jer tamo je večeras velika gozda. Ali kad sam doznao da vas nema na toj gozbi, pošao sam u potragu za vama. U našem kraju je pukao glas o izvanrednoj vašoj ljepoti te mi je več davna želja da vas vidim.

Ali i o vama se mnogo čuje. Niste li vi onaj pjevač kojega nazivlju Zlatni glas kraljevstva? Jesam, gospoño. A uz to sam i vaš pokorni sluga. Anñelika sjedne na klupu od bijelog mramora koja bijaše postavljena uokrug čitave sjenice. Opijao ju je miris kozje krvi, biljke penjačice. Pjevajte još štogod reče Anñelika. I ponovo zatreperl glas topao, ali sada još nježniji i kao prigušen. Nije to više bio pjev koji zove, več pjev nježnosti, pjev priznanja. Gospoño reče pjevač prekinuvši pjesmu oprostite mi moju smjelost. Naime, želio bih vam otpjevati na francuskom jeziku pjesmu kojom su me nadahnute vaše oči. Anñelika mu potvrdno Mmne glavom. Nije znala koliko se več vremena nalazila tu. Ništa više nije bilo važno. Noč je bila njihova. On se dosta dugo spremao, kao da traži nit melodije. Najzad, pošto je duboko uzdahnuo, otpoče Njene su oči, zelene kao morski vali Koji su me progutali Te sad, žrtva ljubavnog brodoloma, Plutam u beskrajnim dubinama Njenoga srca. Anñelika je zatvorila oči. Još više od vatrenih rijeci pjevačev glas joj je čitavo tijelo prožeo nekakvim užitkom koji ona nikad prije ne bijaše osjetila. Kad ona otvori svoje zelene oči U njima blistaju zvijezde divne noči Kao na dnu jezera u prolječe... Sad bi trebalo da se dogodi, u zanosu Je željela Anñelika, jer ovaj se trenutak više nikad neče ponoviti. Ne može se dvaput doživjeti nešto ovome slično. Naposljetku, ovo ovdje je baš nalik na ljubavne zgode o kojima smo u samostanu stalno snatrile. Glas utihne. Neznanac klizne po klupi. Po. sigurnom stisku kojim ju je zgrabio, po ruci koja joj je podigla bradu, sigurno i nježno, Anñelika osjeti muškarca koji je odnio više od jedne nježne pobjede. Načas je okupi žaljenje, ali čim su se pjevačeve usne dotakle njenih, zahvati je vrtlog. Nije znala da če u muškim usnama

osjetiti svježinu cvijeta, nježnost od koje se duša rastapa. Mišičava ju je ruka savila, a usne na kojoj su još titrale zamamne riječi, i njegova draž, i njegova snaga, povukli su je u vrtlog. Ona je uzalud nastojala da se uhvati za neku misao. Ne smijem se prepustiti... Nije to dobro.. Ako nas Joffrev iznenadi... Odjedared se sve oko nje smrači. Njegove su usne napola rastvorile njene. Njegov žarki dah joj je ispunio tista i preplavio joj čitavo biče divnim osječajem sreče. Zatvorenih se očiju prepustila beskrajnom poljupcu, sladostrasnoj vlasti koja je več zamišljala i tražila drugi. Zapljuskivali su je valovi užitka, užitka previše novog za njeno tijelo djevojčice, tako da je ona iznenada osjetila kao neki bijes, kao neki bol, te se naglim trzajem istrgne. Činilo joj se da če izgubiti svijest ili zaplakati. Vidje da joj pjevačevi prsti miluju gole grudi koje on bijaše podmuklo izvukao iz steznika dok ju je ljubio. Malko se odmakne od njega i sredi svoju haljinu. Oprostite mi zaimmca sigurno me smatrate vrlo razdražljivim stvorenjem... ali ja nisam znala... ja nisam znala... A što to niste znali, dušo? A kako je ona šutjela, on šapne Da tako sladak može biti poljubac? Anñelika ustane, te poñe da se nasloni na dovratak sjenice. Vani je mjesec zalazio i poprimao žutu boju zlata spuštajuči se prema rijeci. Sigurno je prošlo nekoliko sati otkako je Anñelika sižla u vrt Osječala se sretnom, čudesno sretnom. Sve drugo je gubilo važnost u poreñeaju s ovim trenucima. Vi ste stvoreni za ljubav mrmljao je trubadur. To je čovjeku jasno čim se dotakne vaše puti. Onaj tko uspije razbuditi vaše lijepo tijelo, povest če vas do najviših vrhova sladostrašča. Šutite! Ne smijete govoriti tako. Ja sam udata, vi to znate, a preljub je veliki grijeh. Ali još je veči kad tako lijepa gospoña odabere sebi za muža šepava gospodina.

Nisam ga ja odabrala, več me je on kupio. No odmah se pokajala zbog tih riječi koje su uvukle neki nemir u njeno vedro raspoloženje. Pjevajte još molila je. Još samo jednom, a onda čemo svaki svojim putem. On se digne da bi uzeo gitaru, ali pri tom napravi tako neobičan pokret da to odmah pobudi Anñelikine sumnje. Ona ga sad bolje pogleda. Nije znala zašto, ali spopane je strah. Dok je on ispotiha pjevao neku pjesmicu, čudnom nekom sjetom natopljenu, ona ga je pažljivo promatrala. Maloprije, dok ju je ljubio, načas je osjetila kako od njega struji neki dah njoj vrlo blizak. Sad se sjetila ti pjevacevu je dahu osjetila miris ljubica i onaj poseban dah duhana... Grof da Peyrac je ponekad grickao bonbone koji su mirisali kao ljubice... A osim toga je pušio. Strašna sumnja prožme Anñeliku.. Uz to je čas prije, kad se podigao da uzme gitaru, čudno nekako posrnuo... Anñeliki se iz grla ote najprije krik užasa, a onda bijesa. Uze čupati kozju tov sa sjenice i lupati nogama o pod. Eh, ovo je previše, ovo je zaista prevršilo svaku mjeru... Grozno... Skinite masku, Joffrev de Peyrac... Skinite masku ili ču vam iskopati oči, udavit ču vas, ja ču vas... Pjevanje se odjednom prekine. Gitara još jednom bolno za ječi. Ispod baršunaste krinke zubi grofa de Peyraca zablistaše u širokom smijehu. On joj se približi svojim neujednačenim korakom. Anñelika je bila užasnuta, van sebe. Oči bih vam iskopala ponovi kroz stisnute zube. On je dohvati za ruke i dalje se smijuči. A što če ostati od ovog groznog šepavog gospar dina ako mu iskopate oči? Lagali ste, bezočno, drsko Predstavili ste mi se kao... kao Zlatni glas kraljevstva. Ali ja i jesam Zlatni glas kraljevstva! A kako ga je ona u nedoumici gledala, on če. A što u tome ima čudnoga? Bio sam obdaren. Školovao sam se kod velikih talijanskih majstora. Pjevanje

je umjetnost, ali i društvena zabava i danas je u velikoj modi, Iskreno recite, draga, da li vam se moj glas svidio? Anñelika okrene glavu u stranu i na brzinu obriše suze što su joj od ljutine potekle niz obraze. Kako to da ja dosad nisam zapazila tu važu darovitost, nisam ni u što sumnjala? Naredio sam da vam o tome nitko ništa ne. govori. A možda i stoga što vam nije bilo stalo da otkrijete moja darovitosti! Ah! To je previše! ponavljala je Anñelika. Ali kad ju je prošao trenutak bijesa, spopala ju je želja da se od srca nasmije. Tko bi ikad i pomislio da če je on u svojoj bezočnosti navesti na to da ga prevari s njim samim! U njemu je zaista bio sam vrag.. Bio je slika i prilika živog vraga! Nikad vam neču oprostiti ovu odurnu komediju protisne kroz stisnute usne i trudeči se da poprimi što dostojanstvenije držanje. Uživam recitirajuči komedije. Znate, draga, sudbina nije bila uvijek milostiva prema meni. Cfeto se svijet cerekao viñeči me kako prolazim te ja naprosto uživam kad se mogu drugima narugati. Anñelika se nije mogla suzdržati a da prema njemu ine podigne svoj ozbiljan pogled. Zar ste mi se, zaista, htjeli narugati? Ni na kraj pameti mi nije bilo i vi to vrlo dobro znate odgovori grof. Anñelika se bez riječi okrene i udalji.. Anñeliko! Anñeliko! Tiho ju je dozivao. Uspravijen na vratima sjenice, držeči se tajanstveno poput kakva lakrdijaša, on stavi prst preko usta. Zaklinjem vas, gospoño, ne pričajte o ovoj zgodi nikome, pa čak ni svojoj najdražoj sobarici. Ako se dozna da sam napustio svoje goste, preobukao se, zamaskirao i došao ovamo zato da bih svojoj ženi ukrao jedan poljubac, to bi ime izložilo svačijem ruganju. Nepodnošljivi ste! poviče mu ona. Držeči suknju jednom rukom, hitrim se korakom uspinjala pošljunčanim puteljkom. Uzlazeči uza stepenice ustanovi da joj osmijeh ozaruje lice. Stane se svlačiti, ali pri tom je pokidala kopče i onako nervozna sva se

izbola pribadačama. Okretala se i preokretala izmeñu plahti bila je kao na žeravi te nikako da usne. Pred razigranom joj je maštom promicalo njegovo zakrinkano, njegovo ranjeno lice, te njegov profil jasnih crta. Kakve je sve tajne u sebi krio taj varavi čovjek? Odjednom bi joj se duša uzbudila da bi je odmah zatim strast što ju je osjetila u njegovu zagrljaju sasvim raznježila. Vi ste stvoreni za ljubav, gospoño! Naposljetku je usnula. U snu je vidjela oči Joffreva de Peyraca obasjane vatrom podjarene mijehovima i u njima je vidjela lelujavi ples plamena. XVIII POSJETA NADBISKUPA TULUSKOG Anñelika je sjedila u galeriji ukrašenoj venecijanskim ogledalima i još nije znala što če učiniti i kako če držanje zauzeti. Pošto se tog istog jutra vratila iz vile na Garonni, još se ne bijaše vidjela s Joffrevem de Peyracom. Klement je obavijesti da se grof s KuasiBaom zatvorio u prostorije na desnom krilu, gdje se obično sav predavao svojim alkemijskim ispitivanjima. Anñelika ljutito zagrize usne. Bilo je vjerojatno da se Joffrev neče tako brzo pojaviti, a uostalom nije to ni željela. Bilo joj je sasvim svejedno. Još je isuviše bila ljuta zbog šale kojoj je ona poslužila kao meka Mlada žena odluči poči u smočnice gdje su se toga dana punile boce prvim pičima što ih je sezona dala. Stol Palače radosnog znanja smatran je najizbirljivijim u čitavoj pokrajini. Joffrev de Peyrac je sam vrlo mnogo vodio računa o jelima i pičima kojima če biti posluzeni njegovi gosti, a Klement, koji je za te stvari imao neospornog smisla, postao je neobično važna osoba u voñenju kučanstva. Tek što je Anñelika ušla u kuhinje koje su mirisale na naranče, aniš i mirodije, jedan crnčič sav zadihan dotrči i javi joj da barun Benoit de Fontenac, nadbiskup tuluški, želi da pozdravi nju i njena muža. Nije bilo u običaju da se ujutro prave posjete, več se to ostavljalo za svježije večernje sate. Osim toga, nadbiskup, poslije tko bi znao kolikih raspra o prvenstvu, nije več mjesecima stavio nogu u palaču grofa de Peyraca, kojega je uz put optuživao da suzbija njegov utjecaj

kod Tulužana Radoznala, a pomalo i zabrinuta, Anñelika skine pregaču koju bijaše prebacila preko haljine i brzo se vrati natrag poravnavajuči rukama kosu, koja joj je, kao što je u to vrijeme bila moda, bila dosta duga te joj je u kovrdžama padala po kratkoj pelerini od čipaka. Stigla je u ulaznu galeriju upravo u trenutku kad se visoki lik baruna nadbiskupa u crvenoj mantiji s bijelim ovratnikom pojavio na vrhu stepeništa. Nešto niže, u vrtovima, nadbiskupova pratnja, lakeji s mačevima o boku, paževi i plemiči na konjima, podigli su veliku viku oko nadbiskupove kočije u koju bijaše upregnuto šest dorata. Anñelika se baci na koljena i poljubi pastirski prsten, ali nadbiskup je podigne i sad on njoj poljubi ruku hoteči dati na znanje tim svjetovnim činom da njegov posjet nema nikakvo službeno obilježje. Molim vas, gospoño, nemojte me svojim klanjanjem podsječati da sam več čovjek u godinama. Presvijetli, htjela sam vam samo posvjedočiti poštovanje što ga osječam prema vama kao čovjeku ugodnom i zaogrnutom svečeničkim dostojanstvom na koje ga je uzdignula njegova svetost papa i sam Bog... Svaki put kad bi izgovorila takve riječi, u Anñelikinu bi se sječanju javio lik časne majke SainteAnne, njene odgojiteljice u samostanu u Poitiersu. Majka SainteAnne bi bez sumnje bila zadovoljna jednom učenicom koja baš nije bila najposlušnija. Crkveni je dostojanstvenik, meñutim, skinuo šešir i rukavice i predao ih mladom redovniku iz svoje pratnje, a zatim ga pokretom ruke otpustio. Moji če me napolju čekati. Htio bih, gospoño, porazgovarati s vama daleko od taštih ušiju. Anñelika se podsmješljivo zagleda u mladog redovnika optuženog za tašte uši, i on se zacrveni. U salonu se mlada žena, pošto je naredila da ih se posluži osvježavajučim pičem, ispriča zbog muževljevog odsustva dodavši da če ga odmah pozvati. Ja sama bih se morala ispričati što sam vas pustila da čekate, ali bila sam u smočnicama gdje sam

nadzirala spremanje raznih piča. Ali ja vam kradem vrijeme, presvijetli, pričajuči vam o nevažnim pojedinostima. Ništa nije nevažno pred našim Gospodom. Sjetite se Marte, sluškinje. Prava je rijetkost, u ovo naše vrijeme, vidjeti veliku gospoñu zabavljenu kučnim poslovima! Pa ipak, gospodarica daje ton dostojanstva i radinosti svojoj kučnoj služinčadL A kad se uz to, kao u vašem slučaju, grofice, ujedini ljupkost Marije Magdalene s razboritošču Marte. Ali nadbiskup je govorio rastreseno. Osim toga, on nije nalazio zadovoljstva da govori tričarije omiljene visokom društvu. Usprkos njegovoj naočitosti i otvorenom pogledu njegovih plavih očiju iz njega je izbijala neka podozrivost koja se neugodno doimala njegovih sugovornika. Joffrev de Peyrac je jednom prilikom primijetio kako se nadbiskup odlikuje u tome da ljude uvijek zbog nečega optužuje Pošto je zamišljeno protrljao ruke, on ponovi kako mu pričinja veliko zadovoljstvo što vidi mladu ženu čiji su posjeti nadbiskupiji bili vrlo rijetki od onog sad več davnog dana kad je on blagoslovio njen brak u katedrali svetog Severina Vidim vas na službi božjoj, a vaše revno posječivanje korizmenih pobožnosti mogu samo pohvaliti. Ali priznajem, kčeri moja, da sam donekle razočaran što vas još nisam čuo u svojoj ispovjedaonici. Moj ispovjednik je kapelan visitandinki, prosvijetli Dostojan je to svečenik, ali za vas, gospoño, buduči da je vaš položaj vrlo ugledan, čini mi se da. Oprostite mi, prosvijetli poviče Anñelika i nasmiješi se ali htjela bih vam objasniti svoj stav. Moji su grijesi isuviše neznatni da ih ispovjedim tako važnom svečeniku. Osječala bih se nelagodno. Čini mi se, kčerko, da ste u zabludi u pogledu prave prirode sakramenta pokajanja. Ne može grešnik mjeriti težinu svojih grijeha. A kad ini glasovi iz grada javljaju o razuzdanostima kojima je ova palača pozornicom, ja najozbiljnije sumnjam da mlada žena vaše ljepote i ljupkosti može ostati netaknuta kao na dan svog krštenja.

Ja i nemam tih želja, prosvijetli prošapče Anñelika oborivši oči ali vjerujem da su ti glasovi pretjerani. U stvari, zabave su ovdje vesele. Skladaju se stihovi, pjeva se, govori se o ljubavi i svi se mnogo smiju. Ali ja nisam nikad bila svjedokom takvih razuzdanosti da bih se ja zbog njih morala pred svojom savješču sramiti. Vjerujem, dijete moje, da je vaše srce sklonije bezazlenosti nego licemjerstvu. Previše mladi ste bačeni u zagrljaj jednom suprugu čije su usne ne samo jednom izgovorile krivovjerne misli, a njegova spretnost i iskustvo stečeno kod žena omogučili mu da bez po unuke obradi vaš savitljivi duh. Treba samo da se prisjetim onih njegovih opčepoznatih ljubavnih udvaranja koja se svake godine održavaju u njegovoj palači, a kojima prisustvuju ne samo velikaši grada, nego i žene odličnijih grañana, te mladi plemiči iz čitave okolice. Tako sam ja utvrdio da on svojim bogatstvom svakim danom sve veči utjecaj stječe nad gradom. Več se glavni gradski suci koji su, kao što znate, konzuli naših pokrajina, službenici strogi i neporočni, uznemiruju videči da se njihove žene prima u Palači radosnog znanja. To je prilično nerazumljiv svijet primijeti Anñelika praveči se uvrijeñenom. Uvijek sam slušala kako je otmjenim grañanskim krugovima neobično stalo do toga da ih se prima u krugovima visokog plemstva sve dok jednoga dana i sami ne postanu kraljevskim dekretom plemiči. Moj muž nije toliko osjetljiv na obiteljski grb koliko na prastaro porijeklo svoje obitelji. On prima u svoju palaču pametne ljude muškarce i žene. čudim se da su gospoda gradski suci podigli toliku galamu. Duša prije svega! zagrmi biskup kao da se nalazi na propovjedaonici. Duša prije svega, gospoño, a tek onda časti. Zar zbilja vjerujete, presvijetli, da su imoja duša i duša moga muža u velikoj pogibelji? upita Anñelika rastvorivši širom svoje jasne oči. Ona se poslušno predavala uobičajenim pobožnostima koje su obavljale sve gospoñice i gospoñe njena položaja slušala je redovito službu božju, obavljala ispovijedi i pričesti, održavala postove, ali njen bi se kritički duh

odmah pobunio čim bi se njen uroñeni zdravi razum sukobio s raznim pretjeranostima. Osječala je da nadbiskup nije bio iskren, mada nije znala zašto. S. vjeñama spuštenim na oči, s rukom na križu od dijamanata i ametista, on kao da se pribrao i tražio u dubini svoga srca jeku božanskoga odgovora. Kako da ja to znam? najzad če uzdahnuvši. Ja ništa ne znam. Ono što se dogaña u ovoj palači za me je dugo bila tajnom, a iz dana u dan postajalo je sve večom mojom brigom. Odjednom upita. Jeste li u toku, gospoño, alkemijskih istraživanja svoga muža? Nisam odgovori Anñelika ne trepnuvši okom grof de Peyrac se bavi naukom, Priča se da je on veliki učenjak. Vjerujem da jest. Čitave sate provodi u svom laboratoriju, ali nikad me nije pozvao da tamo uñem. Vjerojatno misli da te stvari ne zanimaju žene. Otvorila je lepezu da bi iza nje sakrila osmijeh, a možda i nelagodu koja ju je obuzimala pod prodornim nadbiskupovim pogledom. Moja je dužnost da ispitujem ljudsko srce reče prelat koji kao da bijaše primijetio njenu zbunjenost. Ali neka vas to ne uznemiruje, kčeri moja. Vidim po vašem pogledu da ste poštene duše i da je u vas, usprkos mladim godinama, izvanredna ličnost. A što se tiče vašega muža, možda je još vrijeme da se pokaje za svoje grijehe i da se odrekne krivovjerstva Anñelika ispusti kratak krik. Ali ja vam se kunem, presvijetli, da ste u zabludi! Možda se moj muž i ne pokazuje uzornim katolikom, ali njemu nije stalo do reformacije i raznih hugenotskih vjerovanja. Naprotiv, čula sam kako se ruga onim tugaljivim brañonjania ženevskim koji su, govorio je, primili od Boga nalog da čitavom čovječanstvu oduzmu užitak smijanja. Te mu riječi služe da zametne trag odgovori prelat mračnoga lica. Ne vide li se u njegovoj kuči. u vašoj kuči, grofice, mnogi poznati protestanti? Sve su to učenjaci s kojima on razgovara o nauci.

a ne o vjeri. Nauka i vjera su vrlo usko povezane. Ljudi moje pratnje su mi pričali da ga je nedavno posjetio Talijan Bemalli. Je li vam poznato da je taj čovjek radi nekih svojih bezbožničkih knjiga došao u sukob s Rimom, pa se stoga sklonio u Švicarsku i prešao na protestantizam? Ali čemu da se zadržavamo na vanjskim znakovima njegova duševnog stanja. Evo pitanja koje me več mnogo godina muči grof de Peyrac je vrlo bogat, stalno sve bogatiji. Odakle sad odjednom toliko obilje zlata? Ali, presvijetli, ne pripada li on jednoj od najstarijih obitelji Lariguedoca, koja vuče koljeno od nekadašnjih grofova tuluških koji su vladali Akvitamjom. kao što su ondašnji kraljevi vladali IledeFranceom? Nadbiskup se prezrivo nasmiješi. Tačno. Ali plemički grbovi nisu isto što i bogatstvo. Ta roditelji vašega supruga bijahu tako siromašni da je veličanstvena palača u kojoj vi sada vladate bila sva u ruševinama, nema tome ni petnaest godina. Je li vam gospodin de Pejrac govorio o svojoj mladosti? Ne... nije prošaputa Anñelika i ona sama iznenañena kako nialo znade o svom mužu. On je bio mlañi sin u obitelji i tako siromašan, ponavljam vam, da se sa šesnaest godina ukrcao na brod i otplovio u daleki svijet. Mnogo je godina prošlo i več se vjerovalo da je negdje poginuo, kadli se iznebuha pojavio. Njegovi su roditelji i stariji brat u meñuvremenu pomrli. Vjerovnici bijahu razgrabili njihove posjede. On je sve otkupio i odonda njegovo bogatstvo samo raste. Treba tome dodati da je on plemič koji se nikad nije pojavio na dvoru, koji se pretvara da se drži daleko i koji ne uživa nikakvu kraljevu potporu. Ali on posjeduje mnoga imanja reče Anñelika koja se počela osječati potišteno, možda zbog vručine koja je bivala sve jača posjeduje uzgajilišta ovnova u planini od kojih dobiva vunu, posjeduje veliku predionicu, uzgojišta svilenih buba, rudnike zlata i srebra Rekli ste rudnike zlata i srebra? Da, prosvijetli, grof ds Peyrac posjeduje brojne rudnike u Francuskoj iz kojih, tvrdi, dobiva izvjesnu

količinu zlata i srebra. Kako li ste to pravo kazali, gospoño! reče prelat mekanim glasom. iz kojih, tvrñi dobiva srebro i zlato.. Eto, to sam htio znati. Strašna pretpostavka postaje sve jasnija. Šta ste time mislili kazati, presvijetli? Vi ste me uplašili! Nadbiskup tuluški se ponovo zagleda u nju onim svojim previše svijetlim očima koje su na trenutke imale hladnoču čelika. A zatim polako prozbori Ne sumnjam da je vaš muž jedan od največih učenjaka našeg vremena, stoga, gospoño, i vjerujem da je on zaista otkrio onaj filozofski kamen, to jest tajnu koju je posjedovao Salomon o čarobnoj proizvodnji zlata. Ali kako je samo stigao do toga? Bojim se, zaista da je tu moč postigao stupivši u trgovinu s vragom! Anñelika ponovo prinese lepezu k usnama da ne prasne u smijeh. Očekivala je da če nadbiskup nešto natuknuti 0 trgovini kojom se zaista bavio grof, a o čemu je ponešto doznala zahvaljujuči Molinesovim i svoga oca povjerljivostima. Ona se donekle bojala jer je znala da te djelatnosti, s obzirom da se u njih upustio jedan plemič, mogu baciti ljagu na njezinu kuču. I tako se njoj čudna optužba nadbiskupova, koji je bio smatran za pametna čovjeka, učinila vrlo smiješnom. Da li je ozbiljno govorio? Ujeñanput, nenadanim povezivanjem misli, ona se sjeti da je Toulousa grad u kojemu je inkvizicija još imala svoj glavni stan. Stravična srednjovjekovna sudska ustanova protiv krivovjemika u Toulousi je još imala povlastice u koje se nije usudila dirati čak ni kraljeva vlast. Toulousa je bila veseo grad, ali je Toulousa bila i crveni grad koji je u toku zadnjeg stolječa poklao največi broj hugenota. Ona je mnogo prije Pariza imala svoju krvavu Bartolomejsku noč. U njoj su vjerske svečanosti bile brojnije nego drugamo. Bijaše to pravi otok zvonjave, gdje su zvona stalno pozivala vjernike u crkvu, grad preplavljen križevima, svetim slikama i relikvijama kao cviječem. Španjolski je plamen ovdje gušio jasnu svjetlost latinskog duha koju su tu ostavili nekadašnji pobjednici došavši iz Rima. I tako su se pored

veselih bratstva kao što su bili Prinčevi ljubavi i Redovnici mladosti, poznati po svojim dosjetkama u Toulousi mogle sresti povorke flagelanata, u kojih su oči izgarale mističnom strašču, koji su šibama i tmjem kidali svoje meso dok ne bi po pločniku ostavili krvave tragove. Pod prvim svodom mosta svetog Mihovila nalazio se željezni kavez u koji su zatvarani protestanti, a onda ga Se uranjalo u vodu dok se oni koji su bili unutra ne bi podavili ili se ne bi odrekli svojih vjerovanja. Ponekad je vjetar popuhujuči iz pravca Garonne donosio sve do Palače radosnog znanja smradne zapahe izgorena mesa. A taj je smrad potjecao s trga Saline gdje bi gdjekad spalili na lomači živa hugenota ili kakvog narodnog liječnika kojega se optužilo kao vješca. Zahvačena vrtlogom lagana života, Anñelika nije glavu razbijala tim izgledom Toulouse. Ali joj je dobro bilo poznato da je baš nadbiskup, čovjek što je sjedio pred njom u naslonjaču, a koji je baš u tom trenutku prinašao ustima čašu svježe limunade, bio veliki meštar inkvizicije. Stoga ona promijenjenim glasom prigovori Presvijetli, nije moguče da čete vi mog muža optužiti zbog vračanja! Praviti zlato, nije li to stvar jednostavna u ovoj zemlji koju je Bog obilato obdario svojim darovima obasuvši je zlatom u čistom stanju? A zatim lukavo nadoda A rečeno mi je da i vi sami držite ekipe ispirača zlata koji ispiru pijesak u nekim rukavcima Garonne i često vam donose zlatnu prašinu i grumenje da biste vi ublažili time život bijednicima. Vaša primjedba, kčerko, nije lišena zdravog razuma. Ali baš zato što vrlo dobro znam koliko se zlata može izvuči iz zemlje, mogu sa sigurnošču tvrditi ovo kad bi se isprao pijesak svih potoka i rijeka u Languedocu ne bi se dobilo ni polovicu zlata što ga, čini e, grof de Peyrac posjeduje. Vjerujte mi, ja sam dobro obaviješten. I ne sumnjam u to, pomisli Anñelika, onaj promet sa španjolskim zlatom pomoču mazgi traje več godinama Modro oko je vrebalo njezino oklijevanje. Ona pomalo nervoznim pokretom sklopi svoju lepezu. Jedan učenjak ne mora poštopoto biti i sotonin

sluga. Ne priča li se da na kraljevu dvoru žive učenjaci koji su instalirali nekakvu leču da bi gledali zvijezde i planine na Mjesecu i da se gospoñin Gaston dOrleans, kraljev stric, bavi tim promatranjima zajedno s opatom Picarñom? Istina je i ja osobno poznajem opata Picarña. On nije samo astronom več i veliki geometar kraljev. Pa vidite li... Crkva je, gospoño, širokogrudna. Ona se ne protivi istraživanjima, pa čak i smjelim, kao što je istraživanje opata Picarda kojega ste, eto, spomenuli vi sami. Idem čak i dalje. Ja kod sebe u nadbiskupiji držim jednog vrlo učenog redovnika iz redova reformiranih pa ponovo obračenih fratara franjevaca. To je redovnik Becher koji se več godinama bavi istraživanjima dobivanja zlata alkemijskim putem, ali uz moje odobrenje i odobrenje Rima. Priznajem da me ta njegova ispitivanja mnogo koštaju. Najviše se troši na neke posebne proizvode koje moramo dopremati iz Španjolske i Italije. Toj čovjek kojemu nisu nepoznate najstarije tradicije tog umiječa tvrdi da se do otkriča tajne može doči jedino posredstvom više snage ili Božje ili vražje. A je li on uspio? Još nije. Jadnik! Znači da nije ni u milosti Božjoj ni u milosti sotoninoj, usprkos vašem visokom pokroviteljstvu. Anñelika se odmah ugrize za usnu i odmah požali zbog tih svojih zlobnih riječi. Činilo joj se da se guši i da joj je valjalo govoriti gluposti da bi se oslobodila te tjeskobe. Taj razgovor je bio isto toliko glup koliko i pogibeljan. Okrene se prema vratima, činilo joj se da čuje neHjednačeni korak svoga muža ha galeriji i pri tom se malko trgnula. Oh! Bili ste tu? Upravo sam stigao reče grof znam da mi ne možete oprostiti, gospodine, Sto sam vas pustio da tako dugo čekate na mene. Priznajem da sam več prije jedan sat obaviješten o vašem posjetu, ali nisam nikako mogao prekinuti jedan vrlo osjetljiv postupak u jednoj retorti.

Još uvijek je imao na sebi ogrtač alkemičara koji mu je sezao sve do peta. A taj ogrtač bijaše neka vrst široke košulje na kojoj su se izvezeni znakovi zodijaka izmiješali s obojenim tragovima kiselina. Anñelika je bila sigurna da je on zadržao na sebi taj ogrtač za inat, kao što je nadbiskupa tuluškog nazivao gospodinom pokazujuči time da ima posla sa sebi ravnim, to jest barunom Benoitom de Btantenacom. Grof de Pevsrac dade znak jednome slugi u predsoblju koji mu je potom pomagao da se oslobodi onog svog ogrtača. Kad je s tim bio gotov, stupi naprijed i pokloni se. Jedna sunčana zraka obasja široke i sjajne kovrdže njegove crne kose kojoj je on posvečivao mnogo pažnje i koja se svojom bujnošču mogla takmičiti s pariškim vlasuljama tada u velikoj modi On ima najljepšu kosu na svijetu, pomisli Anñelika. Srce joj je tuklo brže no što je ona željela. Prizor prethodne večeri oživi joj u sječanju. Ne može biti, još uvijek je ponavljala, netko drugi je sinoč pjevao u sjenici. Oh! Nikad mu oprostiti neču! Uto grof de Peyrac privuče visoki stolac i sjedne kraj Anñelike, ponešto iza nje, tako da ga nije mogla vidjeti, ali joj je zato do nozdrva dopirao miris koji ju je isuviše podsječao na časove opojnosti. Osim toga, ona je bila sigurna da je Joffrey de Peyrac, brbljajuči o koječemu s nadbiskupom, koristio priliku da pogledom miluje šiju i ramena svoje mlade žene, uranjajuči smjelo u zasjenjeni lijevak gdje su počivale mlade grudi u čiji se savršen oblik sinoč uvjerio. Toj se igri namjerice predavao pred tim prelatom koji je bio na glasu sa svoje tvrdokorne kreposti. U stvari, iako je nadbiskup tulušM nadbiskupiju naslijedio od jednoga od svojih stričeva, on se nije time zadovoljio nego se zaredio i tako preuzeo na sebe odgovornosti ne samo upravitelja jedne od najvažnijih biskupija francuskih nego i pastira ljudskih duša. Njegov uzoran. život kojemu se ništa nije moglo predbaciti učinio ga je još pogibeljnijim. Anñeliku je spopadala želja da se okrene k mužu i da ga zamoli Molim vas, budite oprezni!

U meñuvremenu nju je radovalo to njegovo nijemo obožavanje. Njena djevičanska put, lišena milovanja, žudjela je za odreñenim dodirom, za dodirom iskusnih usana koje bi u njoj razbudile putenu nasladu. Uspravna i donekle ukručena osjetila je da joj rumenilo napada obraze. Uvjeravala je sebe kako je čitava ta igra smiješna i beznačajna i kako u njoj ne postoji nešto što bi moglo naljutiti nadbiskupa. Naposljetku, ona je bila žena tome čovjeku, pripadala mu je. Odjednom je zahvati želja da postane njegova, da se prepusti, otežala, zatvorenih očaju, njegovu zagrljaju. Njezina smučenost sigurno nije izbjegla Joffrevu de Pejracu. Bit če da ga je uvelike zabavljala. Igra se sa mnom kao mačka s mišem. Osvečuje mi se za moja odbijanja mislila je s.mutivši se sasvim. Da bi se nekako oslobodila nelagode, dozove jednoga crnčiča koji je dremuckao na jastuku u jednom uglu prostorije i naredi mu da potraži i donese stolič sa slasticama. Kad se dječak pojavio sa stoličima od ebanovine ukrašen sedefom, u čijoj je šupljini bilo ušečerenih oraha i voča, medenjaka i ružična šečera, Anñelika svlada svoj nemir i stane s više pažnje pratiti razgovor dvojice ljudi. Ne, gospodine govorio je grof de Peyrac nehajno grickajuči bombone koji su imali okus ljubica ne mislite da sam se ja posvetio, nauci s namjerom da otkrijem tajnu vlasti i moči. Ja sam oduvijek imao prirodnu sklonost za istraživanja. Da sam, na primjer, ostao siromah, bio bih se sigurno osposobio za mjernika kraljevih voda. Vi ne možete ni zamisliti koliko smo rni Francuzi zaostali u pogledu navodnjavanja, crpljenja vode i tome slično! Rimljani su deset puta bolje bili upučeni u te stvari od nas. A kad sam posjetio Egipat i Kinu... Poznato mi je, grofe, da ste mnogo putovali. A niste li posjetili i one krajeve na Istoku gdje još uvijek poznaju tajne Sveta tri kralja čarobnjaka? Joffrev de Peyrac se nasmije. Bio sam, ali tamo nisam susreo kraljeve čarobnjake. Mene čarolije ne zanimaju. Neka se njima bavi vaš valjan i naivan Becher. Becher stalno pita kad čete mu pružiti užitak da

prisustvuje jednom od vaših kemijskih pokusa te da postane vašim učenikom. Gospodine, ja nisam nikakav učitelj, ali kad bih i bio, u tu moju školu ne bi imali pristupa ljudi ograničena uma. Pa ipak taj redovnik važi za učena čovjeka. Nema sumnje, u skolastici, ali u znanosti opažanja on je. neznalica on ne vidi stvari onakvima kakve one jesu, nego onakvima kakve on vjeruje da jesu. A ja takve ljude smatram priglupim i ograničenim. U redu, to je vaše mišljenje, a ja sam isuviše velika neznalica u svjetovnim stvarima a da bih mogao suditi imaju li vaše antipatije kakva osnova. Ali ne zaboravite da je opat Becher, kojega vi nazivate neznalicom, 1639. objavio značajno djelo o alkemiji. Uostalom, imao sam prilično neprilika dok sam iz Rima dobio dozvolu za njegovo objavljivanje. U naučna djela ne bi ismjela dirati crkva ni svojim dozvolama ni svojim zabranama reče grof ponešto oštrije. Dozvolite ini da budem drugačijeg mišljenja. Ne obuhvača li duh crkve i prirodu i prirodne pojave? Ne vidim zašto bi moralo biti tako. Sjetite se Kristovih riječi Dajte Cezaru ono što je Cezarovo... Cezar to predstavlja vanjsku moč ljudi, ali i stvari. Kazavši to, sin je Božji htio ustvrditi nezavisnost duhovne, vjerske vlasti od materijalne vlasti, a siguran sam da se u ovu uklapa i apstraktna nauka. Crkveni velikodostojnik je više puta odmahnuo glavom dok mu je sladunjav osmijeh razvlačio tanke usne. Divim se vašoj dijalektici, dostojnoj velike tradicije, što dokazuje da ste temeljito usvojili teološko učenje studirajuči na sveučilištu našega grada. Ipak, tu se treba pokoriti mišljenju visokog svečenstva kojemu je cilj da prekine raspravljanja, s obzirom na to da ništa nije tako blisko razumu kao nerazumnost. Presvijetli, ja se iskreno divim tim vašim riječima. Zaista, ukoliko se ne radi o stvarima usko povezanim uz crkveno učenje, kao što je dogma i učenje o čudoreñu, smatram da, što se tiče znanosti, zaključke moram stvarati imajuči u vidu promatrane činjenice, a ne logička nadmudrivanja. Drugim riječima, ja se moram osloniti

na metode promatranja što ih je Bacan izložio u svom djelu Novum organum, objavljenom 1620. a isto tako i na upute što ih je dao matematičar Descartes čije če djelo Discours ñe la methode biti trajno, kao spomenik filozofije i matematike... Anñelika je primijetila da su imena tih učenjaka bila gotovo nepoznata nadbiskupu iako je važio za učena čovjeka. Ona se bojala da razgovor ne poprimi oštriji ton i da se Joffrev ne zaboravi i nečim ne uvrijedi nadbiskupa. Kakvu to potrebu osječaju ljudi da raspravljaju o zaslugama iglenih glava? mislila je. Ali više od svega se bojala da nadbiskup spretnim zastranjivanjima ne navuče Joffreva de Peyraca na tanak led. Čini se da su ovaj put rijeci JoLfreya de Peyraca žestoko pogodile čovjeka crkve. Njegovi blijedi obrazi pomnjivo obrijani prekriju se rumenilom. On sklopi vjeñe, a lice mu poprimi izraz uzvišenog nekog lukavstva što uplaši mladu ženu. Gospodine de Peyrac reče vi govorite o moči, o moči nad ljudima, o moči nad stvarima. Jeste li vi ikad pomislili da su se vaši izvanredni uspjesi mogli mnogima učiniti sumnjivi, a nadasve budnoj pažnji crkve? Te vaše bogatstvo koje svakim danom samo buja, te vaši naučni radovi koji k vama dovode učenjake osijedele od silnog posla? Ja sam prošle godine razgovarao s jednim od njih, njemačkim matematičarom Leibnitzom. On je bio zaprepašten činjenicom da ste vi uspjeli kao od šale riješiti probleme s kojima su se največi umovi našeg vremena uzalud nosili. Vi govorite dvanaest jezika... Pico della Mirandola, koji je živio u prošlom stolječu, govorio ih je osamnaest. Vi imate tako divan glas da je veliki talijanski pjevač Maroni požutio od bijesa slušajuči vas, vi pravite savršene stihove, vi ste do savršenstva dotjerali, oprostite mi, gospoño, umiječe zavoñenja žena... A ovo.. Anñelika je slutila da je Joffrev de Peyrac prinio ruku upropaštenom licu i njoj se od muke srce stislo. Nadbiskupova zbunjenost prijeñe u srditu grimasu. Ah! Vi uspijevate, ne znam kako, da se na to zaboravi. Previše darova imate, vjerujte mi.

Vaše me optužbe iznenañuju i uznemiruju polako če grof. Nisam dosad bio svjestan tuñe zavisti. Naprotiv, činilo mi se da za sobom vučem okrutan nedostatak. Nagne se, a oči mu bljesnuše kao da mu je pala na pamet neka sjajna šala. Znate li, presvijetli, da sam ja u neku ruku hugenotski mučenik? Vi, hugenot? prestrašeno poviče prelat. Rekao sam u neku ruku. Evo vam zgode. Pošto sam došao na svijet, moja majka me je povjerila dojilji koju je odabrala ne vodeči računa o njenoj vjeri nego o obimu njenih sisa. A ta je dojilja bila hugenotkinja. Ona me je odvela u svoje selo Cevennes koje se nalazilo pod vlašču nekog bijednog plemiča protestanta. Nedaleko od tog mjesta nalazio se zamak nekog drugog plemiča i nekoliko katoličkih sela, što je i logično. Ne znam kako je došlo ño svañe. Meni su bile tri godine kad su se hugenoti i katolici dohvatili. Moja dojilja i žene iz njezina sela, sklonile su se u zamak plemiča protestanta. Oko pola noči katolici osvojiše zamak na juriš. Sve živo su poklali, a zatim podmetnuli vatru. Ja sam pri tom zadobio tri udarca sablje preko lica a zatim sam bačen kroz prozor i ja sam s drugog kata pao u dvorište puno snijega koji me je spasio od zapaljenih trijesaka koje su svuda oko mene pljuštale. Sutradan ujutro jedan se katolik vratio u zamak radi pljačke. Našao me je, a kako je znao da sam ja dijete grofova tuluških, pokupio me je i stavio u svoju košaru zajedno sa mojom mliječnom sestromMargeritom, koja je jedina preostala iza onog pokolja. Čovjek je prošao kroz mnoge sniježne.mečave prije no što je stigao u ravnicu. Kad je stigao u Toulousu ja sam još disao. Moja me je majka odnijela na suncem obasjanu terasu, svukla me je i zabranila je ljekarima da mi se približe jer, govorila je, oni če me samo umoriti. Godinama sam tako ležao na suncu. Tek kad mi je bilo dvanaest godina uspio sam hodati. U šesnaestoj sam otplovio u svijet. I tako mi se, eto, pružila prilika da naučim. mnoge stvari. Najprije zahvaljujuči bolesti i nepokretnosti, a poslije svojim putovanjima. U svemu tome nema ničega sumnjivog. Nakon trenutka šutnje, nadbiskup če sanjalačkim

glasom Vaša priča objašnjava mnoge stvari. Sad se više i ne čudim vašim simpatijama za protestante. Nikakvih ja simpatija ne osječam za protestante. Pa kažimo onda vašim antipatijama za katolike. A niti antipatija za katolike. Ja sam, gospodine, čovjek prošlosti i ja se teško snalazim u ovom našem netrpeljivom vremenu. Trebao sam se roditi jedan ili dva vijeka prije, u vrijeme renesanse. Ta riječ ima ljepši zvuk od reformacije. Trebao sam se roditi u ono vrijeme kad su francuski baruni otkrili Italiju, a preko nje svjetlo nasljedstvo prastarih epoha Kim, Grčku, Egipat, biblijske zemlje... Gospodin ñe Fontenac se neprimjetno trgne što nije izmaklo budnom Anñelikinom oku.Doveo ga je tamo gdje je htio, pomisli ona. Pa razgovarajmo malo o biblijskim zemljama blago če nadbiskup. Ne govore li svete knjige da je kralj Saiomon bio jedan od prvih čarobnjaka i da ja pošao s brodovima u Ophyr, gdje je, daleko od radoznalih pogleda, proste metale pretvorio u skupocjene? Povijest tvrdi da se vratio kuči s lañama punima zlata. Povijest takoñer kaže da je Salomon po svom povratku udario dvostruko veče namete na narod, što dokazuje da nije baš s punim lañama zlata doplovio u Izrael, a dokazuje još više da on nije bio siguran kad če ponovo obnoviti svoje zalihe zlata. Da je, zaista, otkrio postupak kako se prosti metali pretvaraju u zlato, ne bi bio udario namete na narod niti bi svoje brodove slao u Ophyr Možda on, u svojoj mudrosti, nije htio svojim podanicima otkriti tajnu da je oni ne bi zloupotrijebili. Reči ču vam još nešto primijeti sada grof. Salomon nije mogao poznavati postupak pretvaranja drugih metala u zlato zato što taj postupak nije moguče izvršiti. Alkemija kao znanost ne postoji, več je ona zlosretna izmišljotina srednjega vijeka, koja če postati predmet ruganja jer nikad nitko neče pretvoriti jedan metal u drugi. A ja vam tvrdim poviče nadbiskup blijeda lica da sam ovim svojim očima vidio kako je Becher

uronio kositrenu žlicu u tekučinu čiji je sastav sam sačinio i izvukao je napolje i ta je žlica bila zlatna. Nije ta žlica postala zlatna več samo pozlačena. Da se ta dobričina potrudio i dlijetom malo ogrebao zlatnu pokožicu, bio bi odmah vidio da se ispod pokožice nalazi kositar. Istina je, ali Becher tvrdi da je to samo početak pretvorbe, te neobične pojave. Nastala je šutnja. Ruka Joffreva de Peyraca klizne niz naslon AnñeliMna naslonjača i okrzne zglavak mlade žene. Nato če grof reči ravnodušnim glasom Ako ste uvjereni da je vaš opat pronašao čarobnu formulu, što vas je onda jutros dovelo k meni? Nadbiskup ni da bi trepavicama maknuo. Becher je uvjeren da vi poznajete tajnu potpunog pretvaranja drugih kovina u zlato. Grof de Peyrac prasne u grohotan smijeh. Nisam nikad čuo nešto smješnije. Zar ja da se bavim takvim djetinjastim istraživanjima? Jadni Becher, rado mu prepuštam sva uzbuñenja i sve nade varljive nauke kojom se on bavi i. Strašna buka slična gromu ili pucnju topa ga prekine. Joffrey skoči na noge posivjela lica. To je.. to je u laboratoriju. Bože, Bože samo da KuasiBa nije nastradao! I grof brzo poñe prema vratima. Nadbiskup se uspravio kao kakav krvnik. Šutke je promatrao Anñeliku. Idem, gospoño na kraju reče. Čini mi se da se to sotona razgnjevio zbog mog prisustva u ovoj kuči. Dozvolite mi da se povučem. I velikim se koracima udalji. Čulo se pucketanje bičeva i vika kočijaša dok je biskupska kočija prolazila kroz ulazna vrata. Ostavši sama, Anñelika, zapanjena, proñe rupčičem preko oznojena čela. Razgovor što ga je slušala s velikim zanimanjem, sasvim ju je smutio. A ipak je osječala kako joj je bilo preko glave i Boga, i Salomona, i krivovjerstva i čarobnjaštva. Ali se odmah prekori zbog tih bezbožnih misli i pokaje se. Zaključi na kraju da su ljudi nepodnošljivi sa svojim cjepidlačenjem i da su, na kraju, i samom Bogu morali več dojaditi.

XIX NAUČNI RAZGOVOR IZMEðU ANðELIKE I NJENA MUŽA Anñelika je bila neodlučna nije znala što bi počela Silno je željela da poñe u ono krilo palače gdje se razlegao onaj tresak groma. Njezin je muž izgledao vrlo uzbuñen. Da nije tamo tkogod ranjen? No nije se micala. Po tajanstvenosti kojom je grof okružio svoje pokuse njoj je bilo jasno da je laboratorij bilo jedino područje na koje on nije puštao neupučene znatiželjnike. Objašnjenja što ih je dao nadbiskupu, dao ih je preko volje, i to isključivo iz poštovanja prema ličnosti posjetitelja. Uza sve to ta objašnjenja nisu ni najmanje smirila prelatova sumnjičenja. Anñeliku proñu ježuri. Vračanje! Ogleda se oko sebe. Na tom čarobnom mjestu ta je riječ zvučala kao zlosretna šala. Ali bilo je još mnogo toga što Anñelika nije znala. Idem dolje, da vidim, odluči. Utoliko gore ako se razbjesni Ali uto začuje muževijev korak i malo potom ovaj uñe u salon. Ruke su mu bile crne od čañi, ali on se smješkao, Hvala budi Bogu, ništa se strašno nije dogodilo. KiisiBa je prošao s nekoliko ogrebotina. Tako se majstorski sakrio pod jedan stol te sam mislio da ga je eksplozija u paru pretvorila. Ali je zato šteta vrlo velika. Moje skupocjene retorte od specijalnog češkog stakla rasprsle su se na sitne komadiče, nijedna jedina nije ostala cijela! Na njegov mig dva paža donesu umivaonik i zlatni vrč. On opere ruke, a zatim puhne u čipkaste orukvice i tako ih dovede u red Anñelika skupi odvažnost i reče Je li baš potrebno, Joffrev, da tolike sate tratite na onaj pogibeljan posao? Potrebno je imati novaca da bi se živjelo odgovori grof i širokim pokretom ruke zaokruži po veličanstvenom salonu u kojemu je nedavno dao oslikati tavanicu od pozlačenog drva. Ali nije stvar u tome. Ja u tom poslu nalazim zadovoljstvo koje mi nijedan drugi ne može pružiti. Ta to je svrha mojega života.

Anñelika osjeti ubod u srcu kao da su joj te riječi oduzimali neko bezgranično dobro. Ali primijetivši da je muž pažljivo motri, potrudila se da svom licu dade ravnodušan izgled. On se osmjehne. Jedina svrha moga života, osim moje želje da vas osvojim dometne on i duboko se i udvorno pokloni. Ja zaista ne želim biti suparnicom vašim bočicama i retortama odgovori Anñelika dosta živo. Meñutim, moram vam priznati da su mi nadbiskupove riječi uznemirile dušu. Zbilja? Niste li osjetili u njima prikrivenu prijetnju? On ne odgovori odmah. Naslonivši se na prozor, zamišljeno se zagledao u ravne krovove grada stisnute jedne uz druge koji su sa svojim okruglim crijepovima tvorili ogroman sag u kojemu su se miješale boje djeteline i maka. Na desnoj strani visoka kula Assezat sa svojim tornjičem bijaše tu živim svjedokom slave trgovaca sačom kojim su još uvijek bila zasañena okolna polja. Sač, biljka koja se tu gajila naveliko, bijaše vjekovima jedini prirodni proizvod za bojenje i taj je proizvod obogatio grañane i trgovce tuluške. Vidjevši da njen muž šuti, Anñelika ponovo sjedne u naslonjač, a crnčič joj primakne korpicu od pletera u kojoj su se nalazili konci svjetlucave svile što su joj služili za izradu goblena. Palača je bila tiha poslije jučerašnje svečanosti. Anñelika pomisli kako če se za ručkom u podne nači sama s grofom ñe Pejrracom ukoliko im ne prispije u goste neizbježan Bernard dAndrjos. Jeste li primijetili iznenada se javi grof spretnost velikog inkvizitora? Najprije govori o moralu, zatim stavlja naglasak na tobožnje razuzdanosti u Palači radosnog znanja, natukne nešto o mojim putovanjima, a odatle nas odvodi k Salomonu. Odjednom se otkrije ña gospodin barun Benoit de Fontenac, nadbiskup iz Toulouse, traži od mene da s njim podijelim svoju tajnu o pravljenju zlata, inače če me živoga spaliti na trgu Saline kao vješca. Učinilo mi se da sam baš tu prijetnju nazrijela u njegovim riječima javi se Anñelika prestravljenim

glasom. Mislite li da on, zaista, vjeruje da ste vi u dosluhu s vragom? On? Ne. Te pričice njemu služe za budale kao što je Becher. U nadbiskupa je žustar duh, a osim toga isuviše me dobro poznaje. Ali je uvjeren da je meni poznata tajna kako se zlato i srebro može naučnim putem množiti te bi tu tajnu i on htio znati i iskoristiti je. Ta to je podlo stvorenje! poviče mlada žena. A izgleda tako pošten, tako pun vjere, tako velikodušan! U stvari, on to i jest. Sve svoje bogatstvo on troši na dobročinstva. Za njegovim stolom ima uvijek mjesta za siromašne službenike. On se brine za vatrogasnu službu, za dom nahočadi i bog bi znao za što još. Njega je svega prožela briga o spasenju duša i o veličini Božjoj. Ali više od ičega muči ga demon vlasti. Zali za vremenom kad je jedini gospodar grada, pa čak i pokrajine, bio biskup koji je sa svojim pastirskim štapom u ruci dijelio pravdu, kažnjavao, nagrañivao. Kad je za vrijeme berbe prije dvije godine htio unijeti u grad svoje vino, kraljev je namjesnik tražio da plati trošarinu. Istini za volju, nadbiskup tuluški vjekovima več uživa privilegiju da te trošarine ne plača. A znate li što je on učinio? Pa on je naprosto izopčio iz crkve kraljeva namjesnika. Morao je sam kralj intervenirati, a malo je trebalo da se i papa nije umiješao, da bi on digao izopčenje. I tako, kad vidi kako pod samim nosom njegove katedrale raste utjecaj Palače radosnog znanja, to njemu nije po volji. Ako to bude i dalje tako išlo, za par godina če grof de Peyrac, vaš suprug, draga moja Anñeliko, biti gospodar Toulouse. Zlato i srebro daju moč, a ta če se moč odjednom nači u rukama stotina slugu! Presvijetli nadbiskup ne oklijeva, več kaže ili razdijelimo vlast ili Sto če se dogoditi. Ne plašite se, draga prijateljice. Pa makar spletke nadbiskupa tuluškog i bile pogubne za nas, ne vidim zašto bih morao svršiti na lomači. On je otkrio svoju igru. On hoče da dozna tajnu kako se pravi zlato. Ja ču mu je rado otkriti Vi, znači, znate tu tajnu? upita Anñelika i u nevjerici širom razrogači oči.

Ne brkajmo stvari! Ja ne posjedujem nikakvu čarobnu formulu za pravljenje zlata. Meni nije cilj da stvaram bogatstvo več da prirodne sile stavim u pogon. Ali nisu li to pomalo bezbožne misli, kao što bi kazao presvijetli biskup? Joffrev de Peyrac se od srca nasmije. Vidim da ste dobro potkovani u vjeronauku. Počinjete se koprcati u opasnoj mreži dokaza i protuñokaza. Jao! Priznajem da se nije baš lako snači u svemu tome. Crkva u srednjem vijeku nije izopčivala mlinare mada je ili voda ili vjetar pokretao lopatice njihovih mlinova. Ali današnja bi mi crkva odmah navijestila rat kad bih ja sagradio na vrhu kakva brežuljka isti onaj model parne pumpe što sam je smjestio u vašem rudniku Argentiere! Zaboga, čim ja stavim neki sud od stakla ili krečnjaka na vatru, to ne znači da se u taj sud odmah i sam Lucifer mora uvuči... Treba priznati da je maloprijašnja eksplozija bila vrlo uzbudljiva. Presvijetli je bio vrlo iznenañen i ja vjerujem da je u tome bio iskren. Jeste li onaj prasak izveli namjerice da biste ga razdražili? Ne. Počinio sam jednu neopreznost. Pustio sam da se jedan preparat praskavoga zlata koje sam dobio od valjanog zlata i zlatotopke i na kraju taloženog pomoču amonijaka, previše brzo osuši. Nije u toj operaciji bilo nikakvog spontanog nastajanja. A kakav je to proizvod koji ste nazvali amonijakom? To je jedna tvar koju Arapi več stolječima proizvode, a zovu je alcali volatil. Jedan redovnik, španjolski učenjak i moj prijatelj, nedavno mi je poslao jednu demižanu. Doduše, i ja bih ga sam mogao proizvesti, ali postupak je dugotrajan, a ja više volim nabaviti gotove proizvode ukoliko je to moguče. Pravljenje čistih primjesa usporava mnogo korak nauke koju su neki glupani, kao onaj fratar Becher, nazvali kemijom, suprotstavljajuči je na taj način alkemiji, koja je za njih nauka nad naukama a u stvari je neka mračna smjesa životnog fluida, vjerskih formula i uz to još svega i svačega. Ali ja vam dosañujem... Ne, uvjeravam vas reče Anñelika sjajnih očiju.

Slušala bih vas čitave sate. Na licu mu se javi osmijeh čiju ironiju još yiše podvuče brazgotina na njegovu lijevu obrazu. U vas je zaista čudna pamet! Nikad nisam pomišljao da bih s jednom ženom mogao razgovarati o ovim stvarima. Meni se takoñer sviña o tome govoriti Imam dojam da ste u stanju sve razumjeti. Pa ipak niste li bili spremni pripisati mi potajne moči kad ste stigli u Languedoc? Da li me se još uvijek onako bojite? Anñelika osjeti kako crveni, ali ga odvažno gledaše ravno u lice. Ne! Vi ste još uvijek za mene neznanac, a možda baš zbog toga što niste nikome nalik, možda vas se zbog toga više ne bojim. On odšepesa njoj iza leña da uzme stolicu na kojoj je sjedio za nadbiskupova posjeta. Dok je u izvjesnim trenucima, izazovnom drskošču, pokazivao svoje unakaženo lice, u drugim je tražio sjenu i mrak. Njegov je glas tada poprimao druge preljeve kao da se duša Joffreya de Peyraca, osloboñena tjelesnih stega, mogla slobodno izraziti. Tako je Anñelika osječala pored sebe nevidljivu priliku crvenog čovjeka kojega se zaista bijaše prestrašila Bio je, dakako, isti čovjek, ali se njen pogled izmijenio. Jedva se suzdržavala da mu ne postavi ono vječno žensko pitanje Volite U me? Ali iznebuha joj se ponos uzjogunio sjetivši se glasa koji joj bijaše kazao Doči čete i vi Sve doñu! Da bi raspršila svoje uzbuñenje, ona vrati razgovor na naučni teren gdje su se, čudno li je to, njihove duše srele i gdje je njihovo prijateljstvo uhvatilo čvrstog korijena. Buduči da ne postoje nikakve zapreke da otkrijete svoje tajne, zašto nečete da primite fratra Bechera dc čega je, reklo bi se, neobično mnogo stalo presvijetiome? Hm! Zaista bih ga mogao zadovoljiti u toj stvari Ono što ome brine nije otkrivanje tajne, nego kako da im je objasnim i da je oni shvate. Vjerujem da bih im uzalud dokazivao da se tvar može preobličiti, ali ne i pretvoriti. Mozgovi koji nas okružuju nisu još sazreli za ova otkriča. A ponos tih lažnih učenjaka je tako velik da če podignuti strašnu uzbunu pokušam li ustvrditi da

su mi najdragocjeniji pomočnici u mojim ispitivanjima bili jedan crnac i običan saski rudar. KuasiBa i onaj stari gubavac u Argentiereu, Hauer? Tačmo. KuasiBa mi je pričao da je on, dok je još bio dijete i slobodno se igrao u unutrašnjosti divlje Afrike, u nekom seocetu do kojega se stizalo preko Obale mirodija, vidio kako se pravi zlato prema prastarim postupcima primljenim od Egipčana. Faraoni i kralj Splomon imali su zlatne rudnike čak u njegovu kraju. Ali pitam vas, draga moja, šta če reči presvijetli kad mu povjerim da tajnu kralja Salomona poznaje moj crnac KuasiBa? Pa ipak upravo me je on vodio u mojim laboratorijskim istraživanjima i naveo me na misao da se pozabavim nekim stijenama koje u sebi sadrže nevidljivo zlato. A što se Fritza Hauera tiče, taj čovjek je roñeni rudar, čovjek podzemnih hodnika, krtica koja diše jedino u utrobi zemlje. Ti saski rudari prenose svoje tajne s oca na sina i samo zahvaljujuči njima na kraju sam se uspio snači meñu čudnim mistifikacijama prirode i iziči na kraj s raznim smjesama olova, zlata, srebra, vitriola, živina sublimata i nekih drugih. Uspjeli ste, dakle, proizvesti vitriol i živin sublimat? upita Anñelika. Nju su te riječi nejasno podsječale na nešto. Tako je. A to me je uvjerilo u beskorisnost alkemije, jer iz živina sublimata mogu po volji dobiti ili živu ili žutu i crvenu živu, a onda opet mogu te smjese ponovo pretvoriti u živu. Težina žive upotrebijene u početku ne samo da se neče povečati, več če se, naprotiv smanjiti, jer dolazi do gubitaka uslijed isparavanja. Mogu takoñer, izvjesnim postupcima srebro izvuči iz olova i zlato iz ponekih naizgled bezvrijednih stijena. Ali kad bih ja na ulazu svoga laboratorija napisao Ništa se ne gubi, ništa se ne stvara, moja bi se filozofija učinila isuviše smjela, pa čak i u suprotnosti s genezom. Niste li nekim postupkom te vrste dopremali u Argeatiere šipke meksičkoga zlata koje kupujete u Londonu? Vidim ja da ste vi velika lukavica. A onaj Molines je obično brbljalo. No nije važno. Ako vam je govorio, znači da je to smatrao potrebnim. Jest, španjolske

se zlatne šipke mogu rastopiti u laboratoriju pomoču pirita ili olovnog sulfida. Poprimaju tada izgled kamene i ornosive zgure u koju ni najvrsniji carinik neče posumnjati. Eto, tu kovinu vrijedne mazge vašega oca prenose od Engleske do Poitoua ili od Španjolske do Toulouse, a onda je ja i Hauer ponovo pretvaramo u sjajno i lijepo zlato. Ali to su poreske prevare strogo napomenu Anñelika Divni ste kad tako govorite. Ova prevara nije na štetu kraljevstvu, niti njegova veličanstva, a mene čini sve bogatijim. Uostalom, uskoro ču ovamo pozvati Fritza da se prihvati iskorištavanja i organizacije jednog rudnika zlata što sam ga otkrio u selu koje se zove Salsdigne, blizu Narbonne. A zahvaljujuči zlatu što čemo ga izvuči iz te planine pa srebru iz Poitoua, neče nam više biti potrebne dragocjene kovine iz Amerike, a niti, prema tome, da se i dalje bavimo prevarom. Zašto niste pokušali zainteresirati kralja svojim otkričima? Možda u Francuskoj postoje i drugi tereni koje bi se moglo iskoristiti zahvaljujuči vašim otkričima fCralj bi vani vjerojatno bio zahvalan Kralj je daleko, lepotice moja, a u mene nije duša laskava dvorjanina Samo svijet takva soja može imati utjecaja na sudbinu kraljevstva. Mazarin je odan kruni, ne niječem, ali je on prije svega meñunarodni smutljivac A što se gospodina Fouqueta tiče, njemu je glavna briga da kardinala opskrbi novcem. On je, mora se priznati, financijski genij, ali siguran sam da mu nije stalo do bogačenja zemlje pomoču vrlo intenzivne proizvodnje Fouquet poviče Anñelika Eh! Sad sam se sjetila gdje sam čula da se govori o rimskom vitriolu i živinom sublimatu! Bilo je to u dvorcu Plessis. Čitav joj je prizor iskrsnuo pred očima. Talijan u gruboj suknenoj mantiji, gola žena meñu čipkama, princ de Conde i kovčežič od sandalova drveta u kojemu se blistala bočica smaragdne boje. Oče, govorio je princ de Conde, je li vas gospodin Fouquet poslao k meni? Anñelika se pitala nije li zaustavila ruku sudbine

one večeri kad je sakrila kovčežič. O čemu mislite upita grof de Peyrac. O jednoj vrlo čudnoj zgodi koja mi se dogodila prije mnogo godina I ona, koja je tako dugo šutjela, ispriča mu zgodu s kovčežičem, sa svim pojedinostima koje su joj se duboko usjekle u pamčenje. Gospodin de Conde je zasigurno smjerao dometale otrovati kardinala, a možda čak i kralja i njegova mlañega brata. Samo što ja nisam onda shvatila važnost onih pisama, koja su predstavljala neku vrst potpisane obaveze princa de Condea i drugih velikaša. A ta su pisma trebala biti uručena Fouquetu. Čekajte! Ne sječam se dobro sadržaja... U njima je pisalo Obavezujem se da ču se pokoriti volji gospodina Fouqueta te ču sva svoja imanja staviti njemu na raspolaganje... Joffrey de Peyrac ju je šutke slušao. Najzad se naceri. Krasan svijet! Kad čovjek samo pomisli kako je gospodin Fouguet u ono vrijeme bio samo nepoznati zastupnik! Ali zahvaljujuči svojim sposobnostima za financije več tada je prinčeve imao u šaci. A danas je on najbogatiji čovjek kraljevstva pored Mazarina, razumije se. To dokazuje da je bilo dovoljno mjesta za obojicu pod suncem njegova veličanstva. Dakle, vi ste imali hrabrosti da ukradete onaj kovčežič? Jeste li ga sakrili? Da, ja sam ga Uroñena joj opreznost iznebuha začepi usta. Ne, bacila sam ga u jezerce nimfa, u velikom parku. A je li tkogod posumnjao na vas zbog njegova nestanka, šta mislite? Ne znam. Vjerojatno nisu pridavali nikakvu važnost mojoj beznačajnoj osobi. Meñutim, nisam propustila da o tom kovčežiču natuknem pred samim princom če Conñeom. Zbilja? Krasne li mahnitosti! Ta trebalo je da za svog oca postignem osloboñenje od cestarine za prolaz imazga! Eh! Duga je to priča reče smijuči se a sada znam da ste, posredno i vi

bili umješani u čitavu tu stvar. Ali rado bih ponovo počinila te nesmotreno sti samo da još jednom vidim prestravljena lica onog svijeta zaljubljenog u sebe. Kad mu je ispričala prizor s princom de Conñeom njen muž zabrinuto zakima glavom. Bogami se čudim što vas sada vidim kraj sebe. Možda ste mu se učinili suviše neškodljivom. Ali opasno je umiješati se u spletke dvorjana. Ako je potrebno, neče se mnogo premišljati da se ubistvom riješe neke djevojčice. Dok je govorio, digne se i Anñelika vidje kako se primaknuo jednom zastoru i brzim ga trzajem potegao. Zatim se vrati namrgoñena lica. Nisam dovoljno brz da iznenadim znatiželjnike. Netko nas je prisluškivao? Uvjeren sam u to. Nije ovo prvi put što imam dojam da netko prisluškuje naše razgovore. Tome se ne može izbječi. U uhoñenju je snaga vlasti, a naše je vrijeme toj podloj djelatnosti dalo sjaj ustanove. A u ovoj palači postoje najmanje tri uhode meñu slugama i paževima. Jedan je u službi kraljeva namjesnika, drugi u kraljevoj, a treči u nadbiskupovoj Nadbiskupova sam čovjeka več otkrio. To je Alphonse. Nisam ga otjerao zato što sam se več odavna s njim sporazumio o onom što če javljati svome gospodaru. Ali više od te tri uhode zabrinjava me četvrti, savršeni zbir u kojega ne sumnjaš. Več je dosta dugo što osječam kako se vrti naokolo. Čudnog li života! uzdahne Anñelika ne znajuči da li da ozbiljno shvati rnuževljeve riječi, jer je on imao običaj o svemu govoriti kao da se šali. Joffrev de Peyrac se ponovo smjesti iza nje. Vručina se sve jače osječala. Odjednom zrak zatreperi od tisuče zvona koja su objavljivala Zdravomariju. Mlada žena se pobožno prekriži i tiho se pomoli Blaženoj Djevici. Zvučna jeka zvona se širila tako da Anñelika i njezin muž, sjedeči kraj otvorenog prozora, nisu neko vrijeme mogli izmijeniti ni riječi. Šuteči su sjedili jedno kraj drugog i ta bliskost kojoj su pogodovali sve češči sastanci meñu njima, duboko se doimala Anñelike. Ne samo da mi njegovo prisustvo ne smeta, več se uza nj osječam sretnom, čudila se Anñelika u sebi. Da

me pokuša poljubiti bi li ini to bilo ugodno? Kao i maloprije za vrijeme nadbiskupove posjete, ona osjeti Joffrevove oči na svom bijelom vratu. Ne, draga moja, ja nisam nikakav čarobnjak tiho je zborio grof. Možda mi je priroda bila sklona i obdarila me moču, ali ja sam prije svega htio naučiti. Shvačaš li? nastavi milujučim glasom koji ju je očaravao. Podsticala me želja da proniknem sve što je teško u nauku, u književnost, srce žena. S ljubavlju sam se nagnuo nad tom čarobnom tajnom. Vjeruješ da iza očiju jedne žene nema ničega, a potom otkrij eš divan neki svijet Ili pak povjeruješ u divne svjetove, a ne otkriješ ništa Sta se nalazi iza tvojih zelenih očiju koje podsječaju na netaknute livade i uzburkani ocean. Znaš, draga, ja sam tražio tajnu žena ne samo u njima, več i u starim prašnjavim rukopisima Smiješ se? Posvetio sam se uglañenoj ljubavi koju veliča Andre de Chapelain, kao kakvoj filozofiji ljubavi, kadroj da u čovjeku i ženi razbudi vatreni osječaj. Sve se može naučiti, sve se može usavršiti. Ne krijem pred tobom svoju igru. Samo ime jedna želja razdire da te zavedem. Jer učinila si mi se ljepšom, Ijupkijom od svih... Čula je kako se miče. I njegova gusta i crna kosa klizne po njezinu golom ramenu kao toplo i svileno krzno. Trgne se na dodir usana koje njezin pognuti vrat nesvjesno očekivaše. Uživajuči zatvorenih očiju u dugom i žarkom poljupcu, Anñeliki je bilo jasno da se približava trenutak njezina poraza. Došlo je vrijeme da uzdrhtala i ne sasvim upokorena, ali ukročena, poñe kao i druge u zagrljaj tog tajanstvenog čovjeka. XX CONAN BECHER, OKAMINA SREDNJEG VIJEKA Prošlo je neko vrijeme od ispričanih dogañaja. Anñelika se vračala s jutarnje šetnje duž obale Garonne. Voljela je jahati i obično je izjahivala u zoru, kad je zrak bio svjež. Rijetko ju je na tim šetnjama pratio Joffrev de Peyrac. Protivno večini plemiča, njega nije privlačilo jahanje i lov. Da on nije bio na glasu kao vrstan mačevalac gotovo isto toliko kao i vrstan pjevač, netko bi možda bio pomislio da se on bojao žestokih tjelesnih

pokreta. Prernetanja koja je on izvodio, usprkos bolesnoj nozi, kažu da su bila čudestvena. On je svaki dan vježbao u dvorani palače, ali Anñelika ga nije nikad vidjela pri tom poslu. A bilo je još mnogo toga što ona o njemu nije znala te bi je odjedared spopadala sjeta kad bi se sjetila nadbiskupovih riječi što joj ih je šapnuo na dan njena vjenčanja Rečeno meñu nama, čudnog ste vi sebi muža izabrali. Poslije prividnog približavanja, grof je, čini se, ponovo zauzeo prema njoj držanje puno poštovanja, ali hladno, kao u prvo vrijeme. Viñala ga je vrlo rijetko, i to uvijek u prisutnosti uzvanika, te se ona stala pitati nije li tome udaljavanju bila kriva plahovita Carmancita de Merecourt. Poslije onog susreta s grofom bijaše se vratila u Pariz, ali je nedugo iza toga opet bila u Toulousi, gdje su zbog njenih pretjeranosti svi bili kao na žeravici. Ovaj put su se pronosili najozbiljniji glasovi da če je gospodin de Merecourt strpati u samostan. A što svoje prijetnje nije provodio u djelo, razloga valja potražiti u diplomatskoj igri. U stvari, rat se sa Španjolskom nastavljao, ali gospodin Mazarin koji se več duže vremena trudio da doñe do mira, preporučivao je da se ne napravi ništa što bi moglo povrijediti španjolsku osjetljivost. Lijepa Carmencita je pripadala vrlo uglednoj madridskoj porodici. Plime i oseke njena bračnog života, imale su, dakle, veču važnost nego bitke na bojnim poljima Flandrije. A u Madridu se sve znalo usprkos prekidu diplomatskih odnosa, jer su tajni glasnici prerušeni u sva moguča zvanja u fratre, pokučarce ili trgovce, stalno prelazili Pirineje. Carmencita de Merecourt se u Toulousi iživljavala u svojim nastranostima, što je u Anñeliki budilo nemir i išlo joj na živce. Usprkos mondanoj neusiljenosti, stečenoj u dodiru s blistavim društvom tuluškim, ona je u biti ostala čedna kao poljski cvijet, priprosta i plašljiva kao srna. Znala je da nije bila u stanju boriti se protiv jedne žene kao što je bila Carmencita i ponekad je bila uvjerena, izgrizana u svom srcu ljubomorom, da je Španjolka svojom prirodom bila bliža originalnom značaju grofa de Peyraca.

Jedino na polju nauke, znala je, bila je prva žena u očima svoga muža. Baš toga jutra, približavajuči se palači u pratnji paževa, te otmjene gospode i nekoliko mladih prijateljica kojima se rado okruživala, ona ponovo smotri, kako pred ulazom u palaču stoji kočija s grbom nadbiskupije. Vidje kako je iz kočije sišla visoka prilika u habitu od grubog sukna, a zatim neki gospodin iskičen vrpcama, sa sabljom o boku, koji je, čini se, vodio glavnu riječ jer je izdaleka do njih dopirala jeka njegovih zapovijedi. Vjere mi poviče Bernard dAndijos, jedan od najavljenih pratilaca Anñelikinih bit če da je ono vitez de Germontaz, nečak presvijetlog nadbiskupa. Sačuvaj nas Bože! U svom životu nisam sreo večeg prostaka i oudalu. Vjerujte vi meni, gospoño, proñimo kroz vrtove da se ne bismo s njim susreli. Skupina okrene nalijevo i pošto su u konjušnici ostavili konje, stigoše do staklenika za narandže, mjesta vrle ugodna i okružena vodoskocima. Ali tek što su gosti posjedali za stol i počeli se krijepiti vočem i osvježavajučim pičima, k Anñeliki pristupi paž s viješču da je grof de Peyrac zove k sebi. U ulaznom trijemu zatekne muža u razgovoru s plemičem i fratrom što ih je maloprije zamijetila, Ovo je redovnik Becher, ugledan učenjak o kojemu nam je presvijetli več govorio reče joj JoLfrey A predstavljam vam takoñer i viteza de Garmontaza, nečaka njegove uzvišenosti. Redovnik je bio čovjek visok i mršav Guste i stršeče obrve nadvile se nad očima nestalna pogleda, koje su gorjele grozničavim i mističnim sjajem. Dugi i mršavi vrat nabreklih žila izlazio je iz grubog habita. Drug mu je bio sušta protivnost. Dok je fratar izgledao sav istrošen od trapljenja, dotle se vitezu de Germontazu rascvjetalo lice od lagodna života. Mada mu je bilo tek dvadeset i pet godina, več ga se počela hvatati gojaznost. Gusta i plava vlasulja pala mu po kaputu od modrog atlasa ukrašena ružičastim vrpcima. Hlače su mu bile tako široke i tako je bio načičkan čipkama da je plemički mač što mu je visio o boku bio nekako u neskladu sa svim

onim suvišnim resicama. On široko izmahne ispred An ñelike nojevim perjem svoga širokog šešira, poljubi joj ruku, a kad se odmakao od nje tako ju je drzovitim pogledom obavio da ju je to rasrdilo Buduči da je moja žena ovdje, možemo krenuti u laboratorij reče grof de Peyrac. Fratar pogleda Anñeliku iznenañenim očima. Ako sam dobro čuo, gospoña če uči u svetilište i prisustvovati razgovoru i pokusu koje ste htjeli sa mnom podijeliti? Grof podrugljivo iskrivi lice i odmjeri gosta prezirnim pogledam. On je dobro znao koliko je svaki njegov pokret djelovao na ljude s kojima se po prvi put susretao, i to je lukavo iskorištavao. U pismu što sam ga uputio presvijetlome i u kojemu sam, oče, pristao da vas primim, udovoljivši time njegovoj želji više puta izraženoj, javio sam mu da če se raditi samo o jednoj posjeti, i to u prisutnosti osoba koje ja sam budem odabrao. A on je vama uz bok stavio gbspodina viteza za slučaj da vaše oči ne primijete sve ono što bi se željelo vidjeti. Ali, gospodine grofe, učenjaku kao što ste vi sigurno nije nepoznato da je prisustvo. žena u apsolutnoj suprotnosti s hermetičkom tradicijom koja tvrdi da se nikakvi rezultati ine inogu postiči usred protivnih fluida Znajte, oče, da su u mojoj nauci rezultati uvijek isti i ne ovise ni o raspoloženju niti o spolu prisutnih osoba... U potpunosti se slažem s grofom! poviče vitez zadovoljna izgleda. Ne krijem da mi je ugodnije društvo lijepe gospoñe od društva bočica i starih posuda. Ali moj je stric želio da pratim Bechera kako bih se uputio u dužnosti svoga novoga položaja. Da, moj me je stric postavio na položaj velikog vikara nad tri biskupije. Ali on je strašan čovjek. Samo što mi postavlja uvjet da se zaredim, a ja bih se, iskreno priznajem, zadovoljio samo s prihodom. Razgovarajuči tako, društvance krene prema biblioteci koju je grof htio najprije gostima pokazati. Fratar Becher koji je ovu posjetu smatrao nenadanim dobitkom

za kojim je dugo žudio, postavljao je pitanje za pitanjem. Joffrey de Peyrac mu je strpljivo odgovarao. Anñelika je išla za njima zajedno s vitezom de Germontazom koji je koristio svaku priliku da je dodirne i da joj dobacuje drske poglede. Baš je prostačina, mislila je. Liči na debelog odojka nakinñurenog cviječem i čipkama za božičnu večeru. Nejasno mi je, meñutim obrati mu se mlada žena glasno kakva veza postoji izmeñu vašeg novog crkvenog položaja i posjeta laboratoriju moga muža. Ni meni nije jasno, priznajem, iako mi je stric to nadugo i naširoko objašnjavao. Čini se da crkva nije tako močna i bogata kao što izgleda i kao što bi trebala biti. Moj se stric žali i na sve veču centralizaciju vlasti u kraljevim rukama, a na uštrb prava pokrajina kao što je Languedoc. Sve više krešu njegov vlast u crkvenim skupštinama i u lokalnom saboru kojemu on, kao što vam je poznato, stoji na čelu. Ali zato raste vlast pokrajinskog namjesnika i njegovih policijskih, poreskih i vojničkih zbira. A on bi želio suprotstaviti navali neodgovornih kraljevih izaslanika savez pokrajinskih dostojanstvenika. Moj stric vidi da vaš muž gomila ogromno bogatstvo, a ñaoñ toga ni grad ni crkva nemaju nikakve koristi. Ali, gospodine viteže, mi dajemo za dobra djela. Nije dovoljno. On bi htio savez. Kao učeniku velikog inkvizitora nedostaje mu vještina postepenih prijelaza u razgovoru, pomisli Anñelika, ukoliko se u ovom slučaju ne radi o nabubanoj lekciji. Jednom riječi otpovme ona presvijetli smatra da sva bogatstva u pokrajini valja staviti u crkvene ruke? Crkva mora zauzeta prvo mjesto. S presvijetlim na čelu! Vi divno propovijedate, znate! Nimalo se ne čudim što se mislite posvetiti crkvenom govomištvu. Molim vas da svom stricu prenesete izraze moga poštovanja. To ču nefaljeno učiniti, najljubaznija gospoño. Vi dmate čaroban osmijeh, ali čini mi se da u vašim očima nema nježnosti za mene. No ne zaboravite da crkva još uvijek predstavlja največu moč u državi, a osobito u

Langueñocu. Ja vidim da ste vi vrlo uvjereni vikar početnik usprkos svojim vrpcama i svojim čipkama. Bogatstvo je vrlo uvjerljivo sredstvo. Moj stric se znao njime poslužiti kad se radilo o meni, a ja ču to činiti što bolje budem umio. Anñelika naglim pokretom skupi lepezu. Nije se više čudila povjerenju što ga je nadbiskup polagao u svog gojaznog nečaka. Mada su im karakteri bili različiti, častohleplje im je bilo isto. Netko se pokrene i savije do pasa kad su oni stigli u biblioteku gdje su prozorski kapci održavali polumrak. Zaboga, a što vi ovdje radite Klemente? upita grof s izvjesnim iznenañenjem u glasu. Nitko ovamo me ulazi bez moje dozvole, a ja se ne sječam da sam vam dao ključ. Neka mi gospodin grof oprosti. Ja sam osobno htio pospremiti sobu ne hoteči brigu o ovim dragocjenim knjigama povjeriti običnom slugi. Pokupi krpu, četku i stolac na brzinu i strugne poprativši svoj bijeg s nekoliko naklona. Sigurno je uzdahne fratar da ču ja ovdje naiči na vrlo čudne stvari žena u laboratoriju, sobar u biblioteci svojim prljavim rukama dodiruje djela u kojima je sadržana nauka.. No uza sve to moram ustvrñiti da vaša slava zbog toga nije manja! Da vidimo što imate ovdje. Odmah prepozna ti raskošnom mrežu klasike alkemije Principe de Consetvaiion ñes Corps om Mornie od iParacelsea, Alchimie od velikog Alberta, Hermetica od Hermanna Gouringusa, Explicatkme. 1572 od Thomasa Erastea, i na kraju, ono što ga je ispunilo radošču, njegovu vlastitu knjigu De la tmnsmutation od Conana Bechera. Razveñrivši se potpuno i stekavši ponovo povjerenje, redovnik poñe za svojim domačinom. Grof svoje goste izvede iz zgrade i povede ih prema krilu gdje se nalazio laboratorij. Fribliživši se, posjetioci opaziše kako se na krovu dimi veliki dimnjak nad kojim se dizalo bakreno koljeno,

kao kakav kljun apokaliptičke ptičurine. Kad su stigli sasvim blizu, ta naprava se uz škripu okrene prema njima i. pokaže svoja crna usta iz kojih je sukljao čañavi dim. Fratar odskoči natrag. To je obična vjetrenica na dimnjaku postavljena zato da bi što više vjetra dobile peči. Kod mene kad ima vjetra vučenje vrlo loše funkcionira. Ovdje je drugačije jer ja koristim pritisak izazvan vjetrom. Vjetar je u vašoj službi? Tačno tako. Kao kod mlinova na vjetar. U mlinu, gospodine grofe, vjetar pokreče žrvnje. Kod mene se peči ne pokreču, ali. zto uvlače zrak. Ne može se uvlačiti zrak, jer jezrak prazan. Aipak kod mene struji kao u samom paklu. Fratar se triput prekriži prije no što je prešao preko praga iza AnñeHke i grofa dok ih je coiac KuasiBa svečano pozdravljao sa isukanom krivošijom koju odmah potom vrati u korice. U dnu. su se ogromne dvorane crvenile dvije peči. Treča, ista kao i te dvije, nije bila upaljena. Ispred peči su se nalazUi čudne sprave od kože i željeza, i cijevi od ilovače i bakra. Ovo su kovačM mjehovi, a služe imi da bih dobioSto jaču vatru, na primjer, kad treba da rastopim bakar, zlato jli srebro objašnjavao je Joffrey de Peyrac. Duž zidova u glavnoj dvorani bijahu podignute police. Na njima je bilo poredano sijaset bočica i sudova a na svakom je bila etiketa s nekim kabalističkim znakom ili brojem. Ovdje držim zalihu raznih proizvoda sumpora, bakra, željeza, kositra, olova, arsenova sulfida, boraksa, realgara, rumenice žive, lapisa, vitriola modrog i zelenog. Sučelice onim staklenim lutkama držim olein, dašičnti kiselinu i solnu kiselinu. TZ ovoj višoj polici vidite cijevi i sudove od stakla, željeza, lakiranog pješčenjaka, a tamo dolje retorte i prekapnice. Tamo u dnu u maloj dvorani, eno kamenja koje sadrži nevidljivo zlato, kao i ovaj mineral arsena i različito kamenje iz kojega se topljenjem dobija srebro. Evo rcžastog srebra, porijeklom iz Meksika. Dobio sam ga od jednoga gospodina, Španjolca, koji se odotamo vratio.

Gospodin grof se ruga skromnom znanju jednog redovnika tvrdeči da je ova voštana tvar srebro. Tu ja ne vidim traga srebru. Uskoro ču vam pokazati otpovrne grof. Uze krupan komad drvenog ugljena s jednog kupa rasporeñenog pored peči. Zatim iz jednoga vrča smještenog na polici dohvati lojanu sviječu, na plamenu raspali žeravu, vrškom željeznog predmeta izdubi u ugljenu malu rupicu, stavi u nj malko rožastog srbra, koje zaista imañaše neku prljavu sivožutu i polusjajnu boju, doda malo boraksa. Sad dohvati savinutu cijev oñ bakra, približi je plamenu sviječe i spretno duhne u rupicu punu neke slane tvari. Ova se rastopi, nadme, promijeni boju, zatim se pojavi niz metalnih kuglica koje grof, duhnuvši jace, stopi u jednu jedinu blistavu leču. Evo rastopljenog srebra koje sam pred vama izvukao iz ovog komadiča kamena čudnovatog izgleda. i Da li s istom lakočom vršite i pretvaranje zlata? Ja nikakvo pretvaranje ne vršim. Jedino izvlačim dragocjene kovine iz minerala u kojima se več nalaze ne u čistom stanju, kao kovina. Fratar kao da nije bio uvjeren grofovim riječima. Kašljucne i ogleda se po dvorani. A što su one cijevi i oni oštri sanduci? To je kanal za dovoñenje vode, napravljen prema kineskim uzorima, za probna ispiranja i izvlačenja zlata iz pijeska pomoču žive. Klimajuči glavom redovnik se oprezno približi jednoj peči koja je krčala, a u nju je bilo stavljeno nekoliko lončiča na tihu vatru i ti su se lončiči djelomice zažarili. ll SSS Vidim ovdje jedan ureñaj, očito, vrlo lijep reče ali baš ni malo ni mnogo ine liči aa atfaanor ili na slavnu kuču mudračeva pijevca. Peyrac se umalo nije ugušio od smijeha, a pošto se smirio, zamolio je fratra da imu oprosti. Oprostite mi, oče, ali poslednja kolekcija tih divljenja vrijednih gluposti uništena je eksplozijom praskavoga zlata, baš onog dana kad je ovdje bio presvijetli. Na Becherovu se licu javi izraz pun poštovanja,

Presvijetli mi je zaista o tome govorio. Znači, dakle, da ste vi uspjeli proizvesti nepostojano zlato koje praska? Beči ču vam da sami uspio proizvesti i praskavu živu, tako da vam ništa ne sakrijem. A filozofsko jaje? Imam ga u glavil Vi hulite! uzbuñeno poviče fratar. Ali kakva je to proza o piličima i jajima? umiješa se Anñelika. Nitko mi o tome nije nikad govorio. Beefaer je osine prezrivim pogledom. Ali opazivši da grof de Peyrac nastoji prikriti osmijeh, a da vitez de Germostaz zijeva bez suzdržavanja, zadovolji se u pomanjkanju boljega i njenim skromnim ušima. U filozofskom se jajetu vrši veliko djelo otpočne redovnik upiljivši svoj ognjevili pogled u nevine oči imlañe žene. Izvoñenje velikog djela se. vrši na pročiščenom zlatu, Suncu, i na fiaom srebru, Mjesecu, žarnu valja primiješati živog srebra, Merkura. Hermetist ih u fiiozaskom jajetu ili zapečačenoj retorti podvrgava sad jačem sad slabijem jaru ujednačene vatre, Vulkanu. Kao posljedica toga u smjesu se razvijaju sjemene snage Venerine, a kamen mudraca, tvar obnovne, vidljivi je oblik tih snaga. Reakcija če se tada u jajeta razvijati prema odreñenom redu one dozvoljavaju ña se nadzire kuhanje tvari Pri tome valja nadasve voditi računa o Iri boje crnoj, bijeloj i crvenoj ikoje označuju truljenje odstranjivanje i crvenjenje kamena mudraca. Ukratko, izmjenjivanje smrti i uskrsnuča kroza što, prema prastaroj filozofiji, mora proči svaka tvar koja postoji da M se obnovila. Duh svijeta, obavezni posrednik univerzalnog duha i tijela ja djelotvoran razlog postojanja svakog poretka, koji ispunja snagom četiri elementa Ovaj duh je zarobljenik zlata, ali, Jao.Nije djelotvoran Čeka na mudraca ña ga oslobodi A što poduzimate, oče, da biste oslobodili taj duh na kojemu se temelji sve, a zarobljen je u zlatu? upita grof de Peyrac maznim glasom. Ali alkamista ni ne primijeti ironiju. Zanosno zafoacivši glavu unazad, on je pojurio za svojim davnašnjim

snom. Da bi ga se oslobodilo, valja pronači kamen mu drača. Ali ni taj kamen ne bi bio dovoljan. Podsticaj se mora dati barutnim prahom, a onda če se sve pretvoriti u zlato. Načas je zašutio, uñubivši se u svoje misli. Nakon mnogih godina istraživanja, došao sam, vjerujem da to mogu kazati, do izvjesnih rezultata. Sjeñisaivši živu filozofa, tim ženskim počelom, sa zlatom koje ima muški pol, ali zlatom izvanredne čistoče i valjanim, stavio sam tu smjesu u athanor ili kuču mudračeva pijevca, svetište, tabernakul koji mora posjedovati svaki laboratorij alkemiste. To jaje, u stvari, retorta savršenog jajastog oblika i hermetski zapečačena da se ne bi ni najneznatniji dio tvari oslobodio, stavio sam u zdjelu punu pepela, a onda sve skupa gurnuo u peč. Zagrijavši se na vatri koju sam podržavao stalno na istom stupnju i potrebnoj jačini, živa je bez teškoče rastvorila zlato i svela ga u stanje atoma. Poslije šest mjeseci dobio sam orni prah koji sam nazvao kimerične tmine. Tim sam prahom pretvorio neke dijelove predmeta od žive kovine u čisto zlato, ali, na žalost, životna klica mojega purum. aurum, nije bila još dovoljno snažna, jer nikad nisam uspio pretvoriti te predmete potpunoma u zlato! Ali vi ste sigurno pokušali, oče, dati snage toj Aimiručoj klici! primijeti Joffrey de Peyrac dok mu je U očima igrao pustopašan smiješak. Jesam, i dvaput sam, vjerujem, bio sasvim blisu cilju. Evo kako sam postupio. Dvanaest sam dana kuhao aia tihoj vatri sokove štira, tuška i rosopasa ñubru, PosMje toga sam procijedio smjesu i dobio sam neku crvenu tekučinu. Stavio sam je u ñubar. Izlegli su se crvi koji su se proždirali meñusobno. Na kraju je ostao jedan jedini. Hranio sam tog pobjednika s tri naprijed spomenute biljke dok ga nisam dobro ugojio. Naposljetku sam ga spalio, smrvio u prah i tu prašinu pomiješao S vitriolovim uljem i prašinom kimeričnih tmina. Ali ewnx sam jedva nešto tim postupkom pojačao. Fuj! javi se vitez de Germontaz dajuči oduška svome gañenju.

Anñelika baci prestrašeni pogled na svoga muža koji se držao ravnodušno. A drugi put? upita grof. Drugi put su se u meni začele velike nade. Bijaše to kad je neki putaik doživio brodolom na nepoznatim, obalama. On mi je dao šaku zemlje koju nikad prije njega nijedan čovjek nije dodirnuo. Tako mi reče. Zaista, još aeobrañivania zemlja sadrži u sebi klice ili sjeme kovina, to jest pravi kamen mudraca. Ali ona šaka zemlje nije zasigurno bila sasvim netaknuta zaključi ii čenjakfratar tužna glasa jer nisam postigao rezultate kojima sam se nadao. Sad se i u AnñeliM javi želja da se nasmije. Da bi sakrila svoje dobro raspoloženje, ona brzo upita Ali niste li mi vi, Joffrey, pričali da ste doživjeli brodolom na nekom pustom otoku, prekrivenom maglom i ledom. Fratar Becher se odjednom trgne i, užagreaa i sjajna pogleda, zgrabi za rame grofa de Pejraca. Vi ste, dakle, doživjeli brodolom na nepoznatoj zemlji? Znao sam, slutio sam. Vi ste, dakle, čovjek o kojemu govore naši hermetički spisi, onaj koji se vrača druge strane svijeta, iz kraja gdje se čuje tutanj groma, fijuk vjetra bubnjanje tuče i kiše. Na takvu če se mjestu nači tvar, samo ako se bude tražila Taj bi se vaš opis donekle mogao primijeniti na onaj kraj odgovori ravnodušnim glasom grof. Dodat ču samo da se tamo nalazila ognjena planina usred leda koji mi se činio vječnim. Nigdje žive duše. To je bilo u blizini Ognjene zemlje. Spasio me je neki portugalski, jedrenjak. Dao bih život, pa čak i dušu za grumen one zemlje poviče Becher. Jao, oče! Nije mi uopče palo na pamet da je ponesem sa sobom. Fratar ga osine mračnim i sumnjičavim pogledom. Anñelika shvati po tom pogledu na mu ne vjeruje. Svijetle ženine oči gledale su trojicu ljudi, sad jednoga, sad dragoga, sad trečega, koji su. se nalazili pred njom okruženi čudnom pozadinom od epruveta i sudova. Oslonjen na područje jedne peči, Joffrev de Peyrac, Veliki Sepavae Langueñoca, injeraže svoje goste oholim i

podrugljivim pogledom koji je jasno govorio koliko cijeni staroga Don Qurjota alkamije i Sancfaa Panzu nam Mnñurenog bezbrojnim vrpcama. Prema toj dvojici smiješnih ličnosti, Anñeliki se on sada činio tako velik, tako slobodan i tako neobičan da joj je neki močan osječaj preplavio srce snagom od koje se gotovo gušila. Volim ga, pomisli, Volim ga i bojim se. Samo da inu ne naprave kakvo zlo. Ne prije... Ne prije... Bojažljiva, nije se usudila dovršiti svoju želju Ne prije no što me stisne u svoj zagrljaj... XXI UDVARANJE U PALAČI RADOSNA ZNANJA Ljubav reče Joffrey de Peyrac ljubavno umiječe je najdragocjenije svojstvo ljudskog roda. Proputovao sam mnoge zemlje i opazio sam da to umiječe svuda primjenjuju. Veselim se, gospodo, i vi gospoñe, budimo ponosni, ali i na oprezu. Jer ništa nije krfakije od visokog mišljenja o tom umiječu ukoliko mu profinjeno srce i iskušao tijelo ne dadnu podršku. Njegovo se lice, zamaskirano vrlo ernlm baršunom i okruženo gustom kosom sagne i ozari ga blijesak osmijeha. Zato smo se i sastali u ovoj Palači radosnog znanja. Ne pozivljem vas da se vratimo u prošlost Spomenut ču, dakako, našeg učitelja Ljubavnog umiječa, kode je nekad budilo u ljudskim srcima ljubavni osječaj, ali neču propustiti da kažem no čime su kasniji vjekcvi pridonijeli našem usavršavanju umiječe razgovora, zabavljanja, da se ističemo oštroumnošču svoga duha i na kraju najprostiji užitak, ali koji ima svoju važnost briga o dobrom jelu i o dobrom vinu jer dobro jelo i dobro vino pojačavaju ljubavno raspoloženje. Eh, to mi se več više sviña poviče vitez ñe Germontaz. A osječaj pustimo na miru. JCañ ja smažem pola vepra, tri jarebice, Šest piliča i to we zalijen bocom dobrog vina iz Sampaaje, onda se, ljepotice, diži i idemo u krevet Ali kad se ta ljepotica zove gospoña ñe Montmauje, onda se naokolo priča kako vi znate samo snažno hrkati, i da je to jedino što ste u krevetu u stanju učiniti. To ona priča? Oh, koje li izdajnice! Istina, jedno

sam veče bio sasvim omamljen... Opči i urnebesni smijeh prekine gojaznoga viteza koji neprilici podiže srebreni poklopac s jedne zdjele i s dva prsta dohvati pileče krilo. Kad jedem, onda zaista jedem. Ja nisam kao vi šlto sve miješate i pravite se fini tamo gdje to nije potrebno. Neuljudno svinjče obrati mu se prijaznim glasom grof de Pejrac da samo znate s kojim vas užit. kom ja promatram! Vi ste živa slika i prilika svega onoga što mi nastojimo iskorijeniti iz naših običaja, svega onoga što mi mrzimo! Gledajte, gospoño i gospoñe, evo potomka onih barbara, onih križara što su, pod zaštitom svojih biskupa, potpalili tisuče lomača izmeñu Alibija, Toulouse i Paua. Oni su bili tako krvoločno ljubomorni na ovaj prekrasan kraj gdje se pjevalo o ljubavi prema gospoñama da su ga pretvorili u prah i pepeo, a od Toulouse su napravili grad netrpeljiv, sumnjičav, dali mu okrutan lik fanatika. Ne zaboravimo... Ne bi smio tako govoriti, mislila jeAnñelika. Jest, smijalo se i šalilo, ali je ona dobro vidjela kako se u nečijim crnim očima pojavio okrutan sjaj. Kivnost južnjaka na jednu prošlost staru več četiri stolječa bijaše činjenica kojoj se ona nije mogla načuditi. Ali grozote križarske vojne Albigensa mora da su bile tako užasne jer su se po selima majke prijetile svojoj djeci da če zvati strašnoga Monforta. Joffrev de Peyrac je s užitkom pothranjivao tu kivnost više zbog toga što je mrzio svako ograničavanje duha, svaki prostakluk i glupost nego iz nekih lokalpatriotskih razloga. On je sjedio sučelice Anñeliki na drugom kraju ogromnog stola, odjeven u grimizni baršun posut dijamantima. Bjelina njegova visokog ovratnika od flandrijskils čipaka, njegove orukvice i duge i žive ruke, s po jednim prstenom na svakom prstu, još više su isticali njegovo zakrinkano lice i crne kose. Ona je bila sva u bjelini, i to ju je živo podsjetilo na njeno vjenčanje, na veliku gospodu Languedoca i Gaskonje koja se tog dana bijahu okupila oko dva ogromna stola, smještena u trijemu palače. Ali večeras meñusjajnim društvom nije bilo ni staraca ni svečenika. Sad

kad je Anñelika mogla dati ime svakom licu, primijetila je da je večina parova što su je okruživali bila nezakonita. DAMiJos je dopratio svoju ljubavnicu, neku vatrenu Parižanku. Gospoña de Saujac, čiji ja muž bio upravni službenik u Monipellieru, ljupko ja naginjala svoj crnu glavu na rame nekakva kapetana zlačanih brčiča. Heki su vitezovi došli sami i oni se približe nekim gospoñama koje su se osječale dovoljno nezavisne i imale dovoljno smjelosti da se pojava na glasovitim ljubavnim udvaranjima. Ljudi i te žene raskošno odjeveni širili su oko sebe dojam mladosti i ljepote. Pod svjetlošču sviječnjaka i baklji blistalo se zlato i drago kamenje. Kitoz otvorene prozore prodiralo je u salon toplo proljetno veče. Da im ne bi dojañivali komarči, u ikadionicama je gorjelo Jišče limunovca i tamjan, i njihov sa opojni miris miješao s mirisom vina. Anñelika je mislila kako je ona, nekom čudnom besmislicom koja, uostalom nije bila jedina u Palači veselog znanja, u svom tom društvu okupljenom ña govori o ljubavi, jedina bila u društvu svoga muža koji joj nije bio ljubavnik. Hastužena veseljem iz kojega je bila isključena, Anñelika je kao promatrač prisustvovala raskošnoj komediji. A sve je to bilo samo blistava lepeza koju je grof de Peyrac, za svoje zadovoljstvo, rastvorio pred njenim očima. Tu se najviše razgovaralo o ljubavi i zlatu što je pod spretnom rukom čarobnjaka blistalo divnim sjajem. Anñelika se više nije bojala svoga poraza. Sad je več željela samo jedno da se sjajan pogled što se blistao pod baršunastom krinkom zaustavi na njoj. I trpjela je zato što je bio daleko, prenesen u svoj svijet, obuzet raznolikom igrom svog vlastitog života. Anñelika se osječala priprosta i ne na svom mjestu, kao poljski cvijet u gredici ruža. Pa ipak, bila je prekrasna, a na njenu su joj držanju mogle pozavidjeti i največe gospoñe. Kuka mladoga vojvode de Forba de Ganges dodirne jop golu mišicu. Kako gorko žalim, gospoño šapne joj žto ste vlasništvo onoga gospodara. Meni če večeras iscuriti oči gledajuči vas.

Ona ga vrškom fepeze živo osine po prstima.. Ne primjenjujte odmah u stvarnosti ono čemu vas ovdje uče. Radije poslušajte mudre riječi iskustva jao onome tko požuri i okreče se na svaki zapuh vjetra. A niste li primijetili svoju susjedu desne strane, njen dražesan nosič, njene crvene obraze? Rečeno mi je da je udovica koja jedva čeka da se utješi zbog gubitka starog i čangrizavog muža. Zahvaljujem vam na savjetu, gospoño. Nova ljubav potiskuje staru. Svakoj se riječi potekloj iz vaših čarobnih usta valja povinovati. Dopustite mi da vam poljubim prste i obečavam da ču svu svoju brigu posvetiti maloj udovici. Na drugom kraju stola zametnula se raspra izmeñu Cerbalauda i gospoñina de CastelJalona. Siromašan sam kao prosjak govorio je ovaj posljednji. Ne krijem da sam prodao jedan vinograd da bih se mogao pristojno obuči i ñoča ovamo. Ali ja ipak tvrdim ne moram biti bogat da bih bio ljubljen. Nikad nečete biti nježno ljubljeni. U najboljem slučaju vaša je ljubavna idila kao idila seljaka koji jednom rukom miluje bocu, a drugom prijateljicu i pri tom tužno razmišlja o teško stečenom novcu kojim mu valja platiti i jednu i drugu. Tvrdim da je osječaj... Osječaj se ne gaji u oskudici... Joffrey ñe Peyrae pruži ruku smiješeči se. Mir, gospodo, poslušajte riječ starog učitelja čija če ljudska misao prekinuti sve naše raspre. Ovim riječima počinje spis Ljubavno umiječe Ljubav ima aristokratsku narav. Da bi se mogao posvetiti ljubavi, čovjek ne smije imati materijalnih briga i te ga brige ne smiju toliko zaokupiti da on mora voditi računa o svakom trenutku dana. Prema tome, budite bogati, gospodo, i obasipajte nakitom svoje dragane.. Blijesak ženina pogleda pred nizom dijamanata vrlo se lako može pretvoriti u Jjlijesak ljubavi. Ja osobito obožavam pogled Sto ga žena jikrašena nakitom baea u svoje ogledalo. Ne bunite se, drage gospoñe, i ne budite licemjerne. Zar čete cijeniti onoga kojemu nije nimalo stalo da valu ljepotu učini još

zamamnijom? Gospoñe se nasmiju i.zažagore. Ali ja sam siromašan! poviče CastelJakai plačljivim tonom. Ne budi tatookrutan, Peyrac, vffli tostavi malo nade.. Postani bogat! Lako je reči! A lako je i postali samo ako se hoče. Ali barem lie budi škrtac. Škrtost je največi neprijatelj ljubavi. Ako si več siromašan, ne Štedi onda svoje vrijeme i svoje junaštvo. Čini tisuču gluposti i potrudi se da im se svijet smije. Dosada je crv koji izgriza ljubav. Nije li istina, gospoñe, da vam je draži lakrdijaš od velikog mudraca? A da te utješim, kazat ču ti još ovu izreku Jedino zasluga čovjeka čini dostojnim ljubavi Kako mu je ugodan glas i kako lijepo govori, mislila je u sebi Anñelika. Poljubac mladoga vojvode bijaše joj ostavio, na prstima kao neki svrbež. On se poslušno okrenuo od nje i sasvim se posvetio maloj udovici rumenih obraza. Anñelika je bila sama i preko drugog stola i kroz modri dim što se podizao iz kadionica, njezin pogled nije silazio sa crvena lika gospodara kuče. Je li on to primječivao? Je li je on pozivao sakrivši svoje unakaženo lice baršunastom krinkom? Ili je nehajan, ravnodušan, jedino uživao, poput zadovoljnog epikurejca, u profinjenoj igri riječi? Znate li da me ovo ovdje sasvim smutilo? oñjeñared poviče mladi vojvoda de Forba ñes Ganges upola se podigavši. Prvi put prisustvujem jednom ljubavnom udvaranju i priznajem da sam se ja prije nadao ugodnoj raskalašenosti nego onako tvrdim riječima Jedino zasluga čovjeka čini dostojnim ljubavi. Moramo li postati mali sveci da bismo osvojili svoje gospoñe? Bog vas očuvao toga, gospodine vojvodo uz smijeh mu je šaputala mala udovica. Izazov je ozbiljan dobaci dAnñijos. Biste li me ljubili kad bih stekao aureolu oko glave, draga? Sigurno ne bih. A zašto da se zasluge pripišu oltarima? poviče

Joffrev dPeyrac. Zasluga je biti lud, veseo, razmetijivac, vitez, pjesnik, a nadasve tu sam vas Čekao, gospodo spretan i uvijek spreman ljubavnik. Naši su Ševi uglañenu ljubav suprotstavljali slobodnoj ljubavi. A ja vam, meñutim, kažem jedna s drugom ide pod ruku! Valja ljubiti istinski i potpuno, to jest tjelesno. Načas ušuti, a onda nastavi promuklim glasom No ne valja prezirati zanos osječaja koji ne samo da nisu tuñi želji več je oštre i natkriljuju. Smatram stoga da onaj tko hoče da upozna ljubav treba žrtvovati toj disciplini i srce i svoja sjetila kao što preporuča Le Chaplain Ljubavnik ne smije imati Više od jedne ljubavnice, a ljubavnice više od jednog ljubavnika. Nadajte se, ljubite se i rastavite se kad naiñe umor, ali ne budite od onih. nepostojanih ljubavnika koji se prepuštaju pijanstvu strasti, piju iz svih čaša u isto vrijeme i dvorove pretvaraju u kokošinjce. Svetoga mi Severina poviče vitez ñe Germontaz izvukavši glavu iz tanjura da vas čuje moj stric nadbiskup, izgubio bi glavu. Ono što vi govorite nema nikakva smisla. Nikada dosad nisam čuo nešto tome slično! Vi ste vrlo malo toga čuli, gospoñine viteže.. A što vas to u mojim riječima toliko smeta? Sve! Vi propovijedate vjernost i raspuštenast, pristojnost i putenu ljubav. A onda se odjednom, kao da ste na propovjedaonici obarate na pijanstvo strasti. Taj ču izraz prenijeti svom stricu nadbiskupu. Siguran sam da če ga slijedeče nedjelje spomenuti pred punom, katedralom. Moje riječi su plod ljudske mudrosti. Ljubav je neprijatelj neumjerenosti. I u tome kao i.u jelu mi više volimo kakvoču od količine. Granica užitka prestaje tamo gdje počinje napor i odvratnost razvrata. A je li u stanju uživati u iskusnu poljupcu netko tko ždere kao svinja i pije kao isušeno bure? Treba li da prepoznam sebe u tom opisu? punih usta promrmlja vitez de Germoataz. Anñelika je mislila kako taj nadbiskupski nečak nije bar nikakvo zanovijetalo. Ali čini se da se Joffrev baš trudio da bi ga izazvao. Zašto? Pa ipak, i njemu je bilo

jasno koliku opasnost predstavlja za njih neugodno prisustvo viteza de Germontaza. Nadbiskup nam šalje svog nečaka da ovdje špijunira bijaše kazao svojoj ženi dan prije banketa. A onda nadodao šaljivim tonom Znate li da je meñu nama došlo ño objave rata? A Sto se dogodilo, Joffrev? Ništa. Nadbiskup traži tajnu o mojemu bogatstvu, a možda čak i sve moje bogatstvo. Neče mi dati mira. Hočete li se braniti, Joffrev? Sto bolje budem umio. Na žalost, nije se još rodio čovjek koji bi uništio ljudsku glupost. Sluge su odnijeli tanjure. Osam paževa uñe, jedni noseči košare ruža, a drugi piramide voča. Pred svakog gosta su postavljeni tanjuri sa slatkišima svake vrste. Veselim se što vas čujem tako jednostavno govoriti o putenoj ljubavi reče mladi Cerbalaud. Zamislite, ludo sam zaljubljen, a ipak sam došao sam na ovaj sastanak. Ne vjerujem da nisam bio dovoljno vatren u svojim izjavama i, ne želim se pohvaliti, ponekad sam imao dojam da je ljubav bila obostrana. Ali, na žalost, moja je prijateljica previše kreposna. Čim napravim neki smijeliji pokret, moja me draga danima poslije toga časti okrutnim pogledima i značajnom hladnočom. Več mjesecima se kuham u tom prokletom kotlu Osvojim je uvjeravajuči je u žar svoje ljubavi, a onda je izgubim čim joj pokušam taj žar i dokazati.. Ljubavni jadi Cerbalaudovi raspolože društvo. Jedna žena ga stisne u zagrljaj i poljubi u usta. Kad se buka malko stišala, Joffrev de Peyrac blago reče Budi strpljiv, Cerbalaud, i imaj na pameti da se baš u divljim djevojkama kriju največi zanosi strasti. Ali njima je potreban spretan ljubavnik koji če im pomoči da raščiste svoje nedoumice o ljubavi i grijehu. Ali čuvaj se gospoñica koje previše često brkaju ljubav s brakom. Navest ču ti nekoliko izreka Predajuči se ljubavnom užitku, zaustavi se na želji ljubavnika. Bilo da primas ili daješ ljubavni užitak, čini to uvijek s izvjesnim stidom, i na kraju Spremno izvršavaj naloge gospoña.

čini mi se da isuviše lijepu ulogu dajete gospoñama pobuni se neki plemič, ali zauzvrat lepezom dobi po prstima. Po vašem pričanju valja nam umirati pred njihovim nogama. Ta to i jest divno prihvati ljubavnica markiza dAndijosa. Znate li kako u Parizu zovu mladice koji udvaraju velikim gospoñama? Umiruči. Ja ne želim umrijeti javi se dAndijos ljutita lica. Neka umru moji suparnici. A mora li se dopustiti gospama da zadovoljavaju sve svoje hirove? Svakako! Prezirat če nas... Varat če nas... A moramo li se pomiriti s tim da nas naše gospoñe varaju? To ne reče JofLrey de Peyrac. Tucite se u dvoboju, gospodo, i ubijte svoje suparnike. Tko nije ljubomoran ne može ljubiti. Sumnja u vlastitu ljubavnicu raspaljuje ljubavni žar. i Taj prokleti Chaplain je na sve mislio! Anñelika prinese čašu ustima. Krv joj je brže kolala i ona se smijala. Sviñao joj se svršetak tih veselica meñu tim Juznjacima, kad je naglasak ječio kao zvuk trube, kad su jedni druge izazivali i ismijavali, kad je jedan vadio sablju, a drugi ugañao gitaru. Pjevaj, pjevaj! javise netko iznebuha. Glasu kraljevstva! Na balkonu koji se dizao iznad trijema svirači počeše ispotiha svirati. Anñelika vidje kako je udovica naslonila glavu na rame mladog vojvode, zatim je lakim prstima hvatala bombone i stavljala mu ih meñu usne. Smiješili su se. Na baršunastom se nebu pojavi mjesec, krugao i jasan. Joffrev de Peyrac dadne znak jednom slugi i ovaj poñe od sviječnjaka do sviječnjaka da gasi sviječe. Nasta mrak. Oči se malopomalo privikoše na slabo mjesečevo svjetlo, ali su glasovi utihnuli i u iznenadnom pribiranju čuli su se uzdasi zagrljenih parova. Več se neki bijahu digli od stola i lutahu vrtovima ili pod trijemovima kojima je strujio mirisni nočni povjetarac. Gospoñe ponovo se javi ozbiljan i milozvučans

glas Joffreya de Peyraca i vi, gospodo, da ste mi dobrodošli u Palači radosnog znanja. Nekoliko čemo dana razgovarati i jesti za istim stolom. Više je odaja u ovom mom domu pripremljeno za vas. Nači čete u njima odabrana vina, slatkiše i šerbet. I udobne krevete. Spavajte sami. ako vas spopane sjeta. Primits prijatelja na jeñaa sat ili na čitav život, ako baš želite. Jedite, pijte, ljubite se... ali budite obazrivi jer ljubav mora biti tiha da bi očuvala svojti slast. Još jedan savjet... a taj važi za vas, gospoñe. Znajte da je i lijenost jedan od velikih neprijatelja ljubavi U zemljama gdje je žena još uvijek muškarčeva robinja, na Istoku, i u Africi gotovo uvijek je njezina dužnost da svog gospodara privede užitku. Pod našim civiliziranim nebom vama je, u stvari, pripao bolji dio. Vi ponekad zloupotrebljavate svoj položaj i na caš žar odgovarate mlitavošču... koja se ne razlikuje mnogo od obamrlosti. Predajte se nešteñimice i hrabro, ix slañostrašču čete nači naknadu Nagao čovjek i hlañena žena u ljubavi ne nalaze užitak. Završit ču jednim povjerljivim saopčenjem gastronomske prirode. Sjetite se, gospodo, ña vino iz Sampanje koje čete nači hladno pored svojih kreveta, ima više mašte nego stalnosti. Drugim riječima rečeno ne pijte mnogo ukoliko se želite pripremiti za borbu. Ipak, nijedno vino nije pogodnije da se proslavi pobjeda, ña okrijepi snage nakon sretno provedene noči i da održi krepkima žar i snagu! Gospoñe, da ste mi zdravo! Odgurne naslonjač, baci noge na stoj i prekriži ih tize gitaru i zapjeva. Svoje zamaskirano lice okrene.prema mjesečinu Anñelika se osječala strašno samom. Nekadašnji se svijet te noči rañao iz pepela u sjeni kule Arsezat. Vrela je Toulousa ponovo našla svoju dušu. Sladostrašče je jmalo svoja grañanska prava a ova mlada žena puna snage i mladosti kako da na sve to ostane neosjetljiva. Ne može se nekažnjivo pričati o ljubavi i o njezinim čarima a da se ne da maha vlastitoj čeznutljivosti. Gotovo svi uzvanici več bijahu napustili dvoranu. Neki su se još u udubljenju prozora, s čašicom rozolja ruci, nadmetali u maženju i šalama. Gospoña de Saujae je cjelivala svoga kapetana. Dugo toplo veče, zaslañeno uz to vrsnim vinima, biranim jelima začinjenim rijetkim

mirodijama, glazbom i cviječem, naposljetku je Palaču radosnog znanja obavilo ljubavnom magijom. Crveni je čovjek pjevao i pjevao. Ali i on je bio sam. Sto čeka? pitala se Anñelika. Da poñem k njemu, bacim mu se pred noge i rečem mu uzmi me? Dug joj srh prostruji leñima pri toj pomisli i ona zatvori oči. Dušu su joj razdirali nemir i proturječja. Dan prije još bijaše spremna da popusti, ali se večeras otimala zamami Žene pjesmom mami. Izdaleka je to bilo stravično, izbliza čudesno. Digne se sa stolice i iziñe. Hoču da se otmem napasti, mislila je. A zatim joj se odmah nametne misao da je taj čovjek njen suprug pred Bogom, te u očajanju stane mahati glavom. Osječala se i izgubljenom i bojažljivom. Odgajana u strogosti, plašila se suviše slobodna života. Živjela je u vrijeme kad se svaka slabost plačala sumnjama i grižnjama savjesti. Žena koja se tu noč stenjuči prepusti zagrljaju ljubavnika, sutra če očiju punih suza pojuriti k ispovjedaonici, vapijat če za rešetkama i koludričkim velom da bi okajala grijehe. Anñeliki je bilo jasno da je Joffrev de Peyrac želi potčiniti ljubavi, a ne braku. Da se udala za drugog čovjeka, taj bi isto tako postupio. Nije li dojilja imala pravo tad je tvrdila da je taj čovjek bio u službi ñavola? Silazeči niza stepenice, sretne zagrljeni par. Žena je brzo šaputala, učini joj se, neku tugaljivu molbu. U toj palači punoj uzdisaja, Anñelika je u svojoj bijeloj haljini dugo lutala vrtovima. Opazi Cerbalauda. I on je bio sam i on je šetao drvoredima i sigurno smišljao rečenice kojima če obasuti svoju suviše krutu prijateljicu. Ona se nasmiješi. Jadan Cerbalaud! Hoče li ostati vjeran svojoj ljubavi ili če je ostaviti za neku djevojku manje okrutnu... Nesigurna koraka vitez je Germontaz silazio niza stepenište. Zaustavi se pored Anñelike i snažno udahne zrak. Do vraga i prenemaganja i cifranja ovih Južnjaka! Moja prijateljica koja je do maloprije pokazivala dobru volju, odalamila mi šamar i otišla, čini se da nisam bio

dovoljno nježan za nju. U stvari, valja vam izabrati izmeñu raskalašnog i svečeničkog ponašanja. Ali vi, možda, patite što joi niste odlučili kojem pozivu da se posvetite. Crven kao rak, on joj se približi. Anñelika osjeti na licu njegov dah koji je smrdio po vinu. Znate, ja ne trpim da me cmizdravke poput vas draže kao kakva bika. Evo kako ja sa ženama postupam. Prije no što je ona išta mogla učiniti u svoju odbranu, on ju je grubo dohvatio i na usne joj pritisnuo svoja vlažna i debela usta. Ona se trgne zgañena. Zelja tog prostaka ju je vrijeñala, a nadasve njegova drska sigurnost i prezir što ga je prema njoj pokazivao. Ne bi postupio drugačije s djevojkom iz kuhinje kojoj je bilo suñeno da se poda na travi, izmeñu živice. Tako ju je životinjski stegao da je naprosto osječala da se guši. Nije se usudila zvati u pomoč previše se stidjela i previše osječala poniženom. Počne se boriti noktima i zubima, ali on je bio snažan, uporan i potpuno pijan. Stisnuvši je koljenom uz stub trijema, jednom joj rukom dohvati rub svilenog prslučiča i povuče. Skupocjeno platno prsne uz šuštavi zvuk svile. Anñelika se skupi kad su joj ljigavi prsti zgrabili gole grudi. Ne dajuči glasa od sebe, hrabro se borila, ali je osječala da joj ponestaje snage. XXII DVOBOJ NA ŽIVOT I SMRT ANðELIKA NAJZAD UPOZNAJE LJUBAV Gospodine de Germontaz odjednom se javi nečiji glas. Sva izvan sebe Anñelika opazi crvenu priliku grofa de Peyraca na vrhu stepenica. On dohvati rukom krinku i baci je preko ramena. Ona opazi njegovo unakaženo lice koje i najhrabrijima tjeraše strah u kosti kad bi se na njemu stegle unakažene crte. Pojačavši svoje šepa nje, on je polako silazio. Kad je stigao na posljednju stepenicu, frkne iskra dok je vadio mač iz korica. De Germontaz se stade teturajuči povlačiti. Iza Joffreya de Peyraca sMazili su Bernard dAndijos i gospodin de CastelJalon. Nadbiskupov nečak baci pogled prema vrtu i tamo spazi Cerbalauda koji mu se sve više približavao. Ubrzano je disao.

Stupica zamuckivao je mislite me ubiti... Stupica je u tebi samome, krmačo! odgovori dAndijos Tko te je tjerao da ofoeščastiš ženu svoga domačina? Tresuči se čitavim tijelom, Anñelika se trudila da nekako pokrije grudi rastrganim prslucoom. Ali joj to nije polazilo za rukom. Ne smiju se tuči! Treba se uplesti... Joffrev se izlagao smrti tukuči se s onim momkom u naponu snage.. Joffrev de Pejrrac se sve više primicao. Reklo bi se da se spretnost žonglera ugnijezdila u njegovu dugom unakaženom tijelu. Več sasvim blizu viteza Gemiontaza, on mu vrh mača nasloni na trbuh i samo reče Tuci se! Pokoravajuči se porivu vojničkog odgoja, ovaj takoñer trgne mač i čelik se ukrsti. Nekoliko je trenutaka trajala žestoka bitka, i tako napeta da su se dvaput sudarali balčaci, a lica se dvojice boraca našla jedva nekoliko palaca jedno od drugog. Ali se grof de Peyrac svaki put naglo odvajao. On je tom svojom brzinom nadoknañivao nedostatak što mu ju je pričinjala krača noga. Kad ga je de Germontaz dogurao do stepenica i prisilio da se penje uz njih, on se jednim skokom prebaci preko ograde te je vitez jedva dospio da se okrene i da ga dočeka s lica. Na njemu su se več pokazivali tragovi umora. Iako je u tančine poznavao sve finese mačevanja, ta suviše brza igra posve ga smutila. Grofov mu mač dohvati desnu ruku, malko mu zareže mišicu. Rana je bila neznatna, ali je obilno krvarila. Ranjena ruka sve je teže baratala mačem i sve se više kočila. Vitez se sve teže borio. Njegove krupne i okrugle oči se ispuniš užasom. A oči su JofLreya de Peyraca plamsale nekim imračnim sjajem koji nije znao za milost. Anñelika je u njima čitala smrtnu osudu. Grizla je svoj usne tako žestoko da je skoro kriknula od boli. Ali se nije usudila pomaknuti Načas zatvori oči Odmah zatim joj u ušima odjekne mukao i dubok krik, kao uzdah kojim drvosječa prati izmahivanje sjekirom. Kad je otvorila oči, vidje viteza de Germontaza kako

se pružio po poñu od mozaika. Iz slabina mu je stršio balčak mača, dok se nad njim nadnimio Veliki šepavac Languedoea sa smiješkom oko usma. Prenemaganje i cifranje! reče tihim glasom. Uhvati zatim balčak i naglim pokretom izvuče mač. Pri tom nešto šikne prigušenim šumom. Anñelika primijeti na svojoj bijeloj haljini nekoliko krvavih mrlja. Odjednom je uhvati vrtoglavica i ona se prihvati za zid. Obliveno znojem, lice JoLLreya de Peyraca se nadnese nad njeno. Pod kaputom od crvenog baršuna njegove su se mršave grudi nadimale kao kovački mijeh. Ali su zato njegove prodorne oči zadržale oštar i radostan sjaj. Lijeni osmijeh razvuče grofova usne kad se susreo sa zelenim pogledom, zamrlim od straha. Oe zapovjedno reče Doñi! Konj je polako išao rubom rijeke podižuči pijesak po vijugavoj stazi. Izdaljega su tri oboružana lakeja štitila napredovanje svoga gospodara a da ih. Anñelika nije ni primijetila. Činilo joj se da je potpuno sama pod zvjezdanim nebom, sama u zagrljaju Joffreya de Peyraca koji je, pošto ju je ukoso sebi posadio u krilo, sad vodaše u vilu na Garonni da tamo provedu svoju prvu ljubavnu noč. Grof nije podbadao konja da pospješi korak. Opustio je uzde, dok je jednomi rukom obujmio mladu ženu oko pasa. Ona se sada prepuštala snazi što je nekoč bijaše savila radi poljupca pred kojim se ona, užasnuta, povukla. Sve je to bilo i davno i snestvatmo. Sadašnjost je bila važna. Bez misli, potčtajene volje, ona se priljubila uza nj, sakrivši lice u zgužvani baršun njegova kaputa. Poslije dvoboja on je naglim pokretom, radenika, rastvorio kaput te se s mirisavim prahom ljubica, kojim je bilo prožeto njegovo odijelo, miješao miris muškarčevog zno ja i još jače palio njene želje. Ona plašljivo uvuče ruku u otvor njegove košulje, dodirne mršave gradi glatke i jantaraste kao drvena egzotična Statua. On se onako s konja zagledao u iskričavu vodu rijeke. Ulto inu zaigraju usne i on tiho zapjeva na starjuskom jeziku pjesmu, koju je ona razumjela

Kao što lovac nosi lovinu koju je dugo vrebao tako i ja nosim svoju dragu, da uživam u njoj... Mjesečina je potpuno obasjala njegovo ponosno lice. Anñelika je pri tom mislila Ima najljepše oči, najljepše zube, najljepše kose na svijjetu, ima nježnu put, lijepe ruke. Kako onda da me ispunja užasom.. Ovo je, dakle, ljubav Ljubavna opsesija.. Posluga uvježbana od gospodara koji mnogo zahtijeva, bila je naprosto nevidljiva. Soba je bila spremljena. Na terasi, odmah pored divana čekala je zaliha voča, a u brončanom sudu hladilo se nekoliko boca. Anñelika i njen muž šučahu. Nastupio je trenutak šutnje. Ali kad ju je on mrgodnim nekim nestrpljenjem privukao k sebi, ona šapatom upita Zašto se ne smiješite? Jeste li još ljuti? Uvjeravam vas da nisam ja izazivala onoga čovjeka! Znam, draga. A zatim duboko udahne i nastavi inuklim glasom Smijeh mi neče na usta. Previše dugo sam čekao na ovaj trenutak. Gotovo bih kriknuo od bola. Nikad nijednu ženu nisam volio kao tebe, Anñeliko. Oini mi se da sam te ljubio i prije no što sam te viddo. A kad sam te vidio... Tebe sam ja čekao. Ali ti si prolazila oholo, na dohvat moje ruke, kao božanstvo močvara, nedohvatljiva. A ja sam vas zabavljao svojim ispovijedima boječi se da vas ne uplašim nekim pokretom ili nekom zajedljivošču. Nikad nijednu ženu nisam tako dugo čekao, ni s toliko strpljenja. A ipak, pripadala si mi. Dvadeset sam se puta več bio odlučio za nasilje, ali ja nisam čeznuo samo za tvojim tijelom več i za tvojom ljubavlju. I sada kad te ovako držim, kad vidim da si najzad moja, spopada me želja da ti se osvetim za sve muke što si mi ih zadala. Da, da se osvetim ponovi strasno. Ona se hrabro zagleda u njegovo lice koje ju više nije plašilo i osmjehne se. Pa osveti se šapne. On se trgne i uzvrati joj osmijeh.

Žena si ti više no što sam i pretpostavljao. Ah! Ne izazivajte me. Molit čete milost, lijepa neprijateljice! Od tog trenutka Anñelika više nije pripadala samoj sebi. Našavši usne, koje su je več jednom omamile, našla je i onaj vihor nepoznatih čuvstava, koji joj se usjekao duboko u put i u njoj izazivao sječanje na neku nejasnu sjetu. Sve se u njoj budilo i obečavalo cvat koji ništa, ništa više nije moglo zaustaviti. U njoj se razbudi strast tolikom snagom da se nemalo uplašila. Zadihana, bacala se unazad, nastoječi da izbjegne njegovim rukama koje su je svakim svojim dodirom plavile novim bujicama naslada i tada bi, kao da izranja iz kakva bunara ubitačne slasti, vidjela kako se oko nje okreče zvjezdano nebo, maglovita ravan kroz koju se Garonna izdužila svojim srebrnim tokom. Zdrava i čvrsta Anñelika je bila stvorena za ljubav. Ali nenadano otkriče o vlastitom tijelu uznemirilo ju je i ona se osječala gurnuta, natjerana u siloviti juriš, više unutrašnji nego vanjski. Tek mnogo kasnije, stekavši izvjesno iskustvo, mogla je prosuditi koliko je Joffrey de Peyrac ublažio silovitost njene želje, dok je nije sasvim ukrotio.. On ju je svukao i položio na divan a da ona toga gotovo i nije bila svjesna. Neumornom ju je strpljivošču privlačio k sebi, a ona se sve vize potčinjavala, topla i stenjuči, blistavih, grozničavih očiju. Cas se otimala, a čas grčevito hvatala za nj, ali kad je uzbuñenje koje više ničim nije mogla zadržati doseglo vrhunac, u njoj se odjedared sve raščkiilo. Tijelom joj se raširi osječaj sreče kojemu se pridružio nadražaj divan i razdiruči, a ona se svojevoljno prepustila najsmelijim milovanjima pustivši, zatvorenih očiju i bez sustezanja, da je nosi struja sladostrašča. Nije se povukla pred boli jer je svaki djelič tijela mahnito tražio vlast gospodara, a kad se on zario u nju nije jauknula, ali su joj se vjeñe neobično raširile te su se u njenim vedrim očima odrazile zvijezde proljetnoga neba. Zar tako brzo! prošapče Anñelika. Ispružena na davanu, ona se vračala životu. Mekani šal iz Indije, prebačen preko nje, štitio joj je tijelo od

lakog nočnog povjetarca. Promatrala je Joffreva de Peyraca koji je, stoječi, tamna prilika obasjana mjesečinom, natakao u čaše svježega vina. On se nasmije, Polako, polako, draga! Doči če vrijeme za duga uživanja. A dotle pijmo! Jer oboje smo večeras obavili težak posao i valja se okrijepiti. On podrži njeno nježno poprsje dok je pila, a ona se pravila mlitavijom i umornijom nego što je i bila i naslonila se na nj nagonski koketna i velikih zahtjeva. Bez dvoumljenja je uživala u nježnosti što ju je slutila u tom čovjeku koji je isto tako mogao biti nepovjerljiv i ravnodušan prema poklonu što mu ga je učinila. Iza svog vedrog raspoloženja on je sakrivao svoju mladu radost, a Anñelika, lukava kao što je bila, osječaše da je nad Joffrevom de Peyracom stekla ogromnu vlast. Na sreču, ona tu vlast neče zloupotrijebiti! Zanosno ga je voljela! S njim če podijeliti vrijeme svoga života. Rodit če mu sinove i živjet če sretni pod vedrim nebom Toulouse! Podigavši prema njemu svoje prekrasno lice, ona mu se nasmiješi osmijehom čije zavodničke snage još ne bijaše svjesna. Jer tu je sad bila nova Anñelika, vedra i slobodna. On zatvori oči kao zaslijepljen. Kad ih je otvorio, opazi izraz tjeskobe na njenu čarobnom licu. Vitez de Germontaz šapne Anñelika. Jao, Joffrev! Zaboravili ste na nj. Ubili ste nadbiskupova nečaka! Ne mislite na to. Njegov se izazovni in odigrao pred svjedocima. Bilo bi mi se predbacilo da sam šutke prešao preko te zgode. Pa i sam je nadbiskup plemičke krvi i pomirit če se sa sudbinom. Bože! Draga šaputao je potom vi imate ljepše oblike tijela no što sam i zamišljao. Prstom je slijedio bijelu i gipku krivinu njena mladog trbuha. Ona se osmjehne i zadovoljno uzdahne. Uvijek su joj pričali da su ljudi poslije ljubavi obično grubi i ravnodušni.. Ali Joffrev zaista nije bio kao drugi ljudi. On se sklupča kraj nje na divanu i ona ču kako se tiho smije.

Zamišljam nadbiskupa kako s visokog tornja svoje biskupske palače promatra Palaču radosnog znanja i kako zavjetuje paklu moje razvratno biče! A da zna da upravo u ovom trenutku uživam u grešnim čarima svoje prave pravcate žene čiji je brak on sam blagoslovio Nepopravljivi ste. Ima pravo što vas smatra sumnjivim, jer ako postoje dva načina da se neka stvar napravi, vi čete izmisliti treči. Tako biste, na primjer, mogli ili počiniti preljub ili kao što treba obaviti svoju bračnu dužnost. Ne! Vi morate svoju prvu bračnu noč okružiti takvim okolnostima da se u vašem zagrljaju osječam grešnom. A nije li to divan osječaj, recite! Šutite! Vi ste, zaista, vrag! Priznajte, Joffrev, ako ste se vi spretno izvukli, da se večina vaših gostiju večeras ne nalazi u istom položaju! Kojom ste ih spretoošču naveli da čine ono što presvijetli naziva razuzdanošču Nisam baš posve sigurna da niste... opasno stvorenje.. A vi ste, Anñeliko, potpuno gola slatka i majucna duvna! Siguran sam da če moja duša pred vašom zaštitom dobiti oprost grijeha. A čemu da se odričem životnih užitaka? U mnogih su narodadrugačiji običaji,nego kod nas, a ipak nisu ni manje plemeniti ni manje sretni od nas. Imajuči u vidu prostotu srca i osječaja koju ini sakrivamo pod svojim lijepim odijelima, poželio sam, zbog svog vlastitog užitka, vidjeti žene i ljude uglañenijeg ponašanja i dati imenu Francuske više ljupkosti. Kolike če žene, osuñene na spolnu neosjetljivost i prisiljene da podnose nepodobne i barbarske ljubavnike, ubuduče steči uljudnije navike, biti sretne u ložnicama, s više se sigurnosti kretati po salonima! Ja se tome radujem jer volim žene, kao što volim svaku lijepu stvar. Ne, Anñeliko, srečo moja, ja ne osječam grižnju savjesti i neču poči na ispovijed.. Anñelika je našla sebe tek pošto je postala žena. Prije je bila samo ruža u cvatu, stisnuta u svojoj puti u kojoj je kap arapske krvi budila tjelesnu strast Slijedečih dana, za kojih su se odvijale svečanosti ljubavnog udvaranja, činilo joj se da je prenesena u neki novi svijet koji je bio ispunjen smislom i čarobnim otkričima, činilo joj se da ništa drugo nije ni postojalo,

da se život zaustavio. Bivala je sve zaljubljenija. Put joj je dobila rumeniju boju, a smijeh joj je dobio neku novu smjelost. Svaku noč ju je Joffrey de Peyrac zaticao pohlepnijom, žustrijom i njeno iznenadno odbijanje mlañe Dijane, kad ju je on htio pridobiti za nove ljubavne igre, pretvaralo se brzo u prepuštanja puna zanosa. Čini se da su i njihovi gosti živjeli u toj istoj klimi prepuštanja i lakoumnosti. To su dijelom morali zahvaliti savršenoj organizaciji Genijalnost grofa de Peyraca nije zaboravljala nijednu sitnicu da bi se njegovi gosti što udobnije i ugodnije osječali. On je bio posvuda, naizgled vrlo bezbrižan. Ipak, Anñelika je imala dojam da on misli samo na nju, da pjeva samo za nju. Ponekad bi u srcu osjetila žalac ljubomore kad bi vidjela kako svoj crni pogled uranja u smjele oči poneke namiguše koja bi mu se obratila za savjet u vezi s finesama ljubavne igre Cukla je uši, ali je morala priznati da se njen muž izvlačio pošteno i spretno nekom zajedljivom dosjetkom prekrivenom komplimentom u čemu je bio majstor. Nekako joj je laknulo, ali ju je u isto vrijeme pritiskao i osječaj razočaranja kad je poslije tjedan dana vidjela kako se teške kočije s utisnutim grbovima na vratima okreču u dvorištu palače i kreču put dalekih plemičkili vila, dok su lijepe ruke pune čipaka mahale kroz prozorčiče. Vitezovi su pozdravljali šeširima zakičenim perjem. Anñelika im je s balkona veselo otpozdravljala. Nije joj bilo žao što če naposljetku imati malo mira i što če biti sama s mužem. Ali je duboko u sebi bila tužna što su tako brzo prošli oni divni dani. Ne mogu se dvaput proživjeti takvi trenuci sreče. Nikad se više neče vratiti Anñeliku odjednom zaokupi taj predosječaj ti čarobni dani... Tu Muvečer Joffrev de Peyrac se zatvorio u svoj laboratorij u koji ne bijaše privirio otkako su počela ljubavna udvaranja. Ta njegova hitnja razjari preko svake mjere Anñeliku. Ona se bijesno okretala u svom velikom krevetu u kojemu ga je uzalud čekala. Eto ti kakvi su ljudi! gorko se jadala u mislima. Udostoje se da vam posvete malo vremena onako uz

put, ali ništa ih neče zadržati kad su u pitanju njihovi osobni hirovi Jedni se iživljavaju u dvobojima, drugi u ratu. Joffrev u svojim retortama. Prije sam rado slušala kad mi je o njima govorio, jer mi se činilo da to radi iz prijateljstva prema meni, ali sada mrzim onaj prokleti laboratorij. Tako ljutu ipak je na kraju obrva san. Iznenada je trgne iza sna svjetlost jedne sviječe. Kraj svog uzglavlja opazi Joffreva koji se upravo bijaše svukao. Ona naglo sjedne u krevetu i rukama obuhvati koljena. Zar je zbilja potrebno? upita. Čujem da ptice več cvrkuču u perivoju. Ne mislite li da če biti bolje ako ovu noč, taško divno započetu, provedete u svojim odajama, stisnuvši v. svoj zagrljaj staklenu retortu velikog trbuha? On se veselo nasmije. Neobično žalim, srečo moja, ali zabavio sam se oko jednog pokusa koji nisam mogao prekinuti. Znate li da se i u ovom slučaju radi donekle o našem strašnom nadbiskupu? On je s mnogo dostojanstva primio vijest o smrti svoga nečaka. Ali treba da znate dvoboj je zabranjen. Još jedna dobra karta u njegovoj ruci. Dobio sam ultimatum da onom njegovom idiotu, fratru Becheru otkrijem tajnu o pravljenju zlata. A buduči da mu ja ne mogu dolično objasniti trgovinu sa španjolskim zlatom, odlučio sam da ga odvedem u Salsigne, gdje če on prisustvovati kopanju zlatonosnih stijena i vañenju zlata iz njih. Ali prije togamoram ovamo pozvati Fritza Hauera i poslati jednoga glasnika u Genevu. BernaHi bi vrlo rado prisustvovao tim pokusima i sigurno če doči. Ništa me od svega toga ine zanima prekine ga Anñelika Ijutita. Meni se spava! S kosom koja joj je padala preko lica i onom košuljom od koje joj se porub spuštao niz golu mišicu, bilo joj je jasno da njeno držanje nije bilo u skladu sa strogošču njenih riječi. On je pomiluje po nježnom i bijelom ramenu, ali se ona iznenada trgne i zarije mu svoje oštre zube u ruku On je pljesne dlanom i, tobože u ljutnji, prevrne je preko kreveta. Borba je samo časak potrajala. Ubrzo je bila

svladana, još jednom iznenañena snagom Joffreya de Peyraca. No još uvijek je bila buntovnog raspoloženja te se pokuša oteti iz njegova zagrljaja. A zatim joj krv stane brže kolati žilama. Sladostrasna iskra plane negdje u dubini njena biča i začas je čitava planula. I dalje se otimala, ali, nošena znatiželjom, nastojala je ponovo osjetiti izvanredno čuvstvo što je čas prije bijaše proželo. Tijelo joj se raspalilo. Valovi strasti bacili su je u delirij koji još nikada nije osjetila. S glavom oborenom preko ruba kreveta, rastvorenih usana, Anñelika se sjeti iznenada sjena u jednoj ložnici obasjanom svjetlošču svjetiljke. U ušima joj je šumio sladak i bolan jecaj, jecaj žene u ljubavnom grču. Sad joj se učini da ga čuje s izvanrednom oštrinom. Odjednom u tom jecaju prepozna svoj glas. Iznad sebe, u sivoj svjetlosti zore vidjela je lice fauna koji se smješkao i koji je, napola zatvorenih i sjajnih očiju, slušao pjev što ga je izmamio iz njenih grudi. Oh, Joffrev! uzdahne Anñelika čini mi se da umirem. Kako to da si sve izvanredniji? Jer je ljubav umiječe u ikojemu se takoñer možemo usavršavati, a i zato što ste vi, divna moja prijateljice, izvanredna učenica... Zasitivši se, onda potraži san sklupčavši se u njegovu krilu. Kako su izgledale tamne Joffreyeve grudi meñu bijelim čipkama njegove košulje. I kako je opijao miris duhana! XXIII RUDNIK ZLATA SALSIGNE SUSRET S PREDSJEDNIKOM MASSENAUOM Otprilike dva mjeseca poslije ispričanih dogañaja skupina konjanika koja je slijedila kočiju s grbom grofa de Peyiraca uspinjala se zavojitom cestom prema malom mjestu Salsigne u Auñeu. Anñelika je u početku bila oduševljena tim putovanjem, ali je sada počela osječati zamor. Vladala je pasja vručina i silna se prašina dizala. A kako ju je jednoličan hod konja naveo na razmišljanje, ona je najprije promatrala antipatičnu priliku fratra Conana Beehera koji je, jašuči opkoračke na jednoj mazgi, pustio da mu vise

duge i mršave noge i stopala obuvena u fratarske sandale. Zatim je stala namatati misli o posljedicama tvrdokorne mržnje nadbiskupove. Naposljetku, buduči da joj je Salsigne dovodio u sječanje čvorugavi lik Fritza Hauera, stala je razmišljati o očevu pismu što ga joj je Sas donio stigavši u Toulousu na svojim kolima zajedno sa ženom i tri plava dječačiča koji, usprkos mnogim godinama provedenim u Poitouu, govorahu jedino oporim germanskim narječjem. Primivši pismo, Anñelika je dugo plakala, jer ju je otae obavijestio o smrti staroga Guillaumea Liitzena. Potražila je meki mračni kutak i tu je satima jecala. Niti Joffrevu ne bi mogla objasniti ono što je osječala i zašto joj se srce cijepalo sječajuči se starog i bradatog lica svijetlih i strogih očiju, koje su nekad blagim sjajem pratile malu Anñeliku. Navečer, pošto ju je muž milovao i mazio s mnogo nježnosti ne tražeči od nje ništa, njen se bol nešto stišao. Prošlost je bila prošlost. Ali očevo je pismo oživjelo njenu sječanju male bose prikaze, kosa punih slame, studene hodnike u starom zamku Monteloup, čije su se sjene ljeti držali piliči. Osim toga, barun se jadao. Život je bio uvijek težak, iako je svako dijete dobilo svoje zahvaljujuči trgovini s mazgama i velikodušnoj pomoči grofa de Peyraca. Ali u tom je kraju vladala oskudica. Ta bijeda pa proganjanja kojima su izvrgnuti prodavači krijumčarene soli, izazivaše pobunu meñu stanovnicima močvarne zone. Nenadno bi ispuzali iz šibljaka i pljačkali okolne zaseoke. Nisu htjeli plačati namete i poreze te su ubili nekoliko carinika i poreznika. Moralo se protiv njih poslati vojnike koji su ih gonili ali oni su bježali kroz kanale kao jegulje. Bilo je mnogo obješenih po raskrščima. Anñelika je odjednom shvatila što je značilo imati jedno od največih bogatstava u pokrajini. Bijaše zaboravila na onaj potlačen svijet koji je živio u strahu od poreza i poreznika. Zar je, zaslijepljena srečom i raskoši, postala tako sebična? Možda bi se nadbiskup bio pokazao manje nepomirljiv da mu je ona znala polaskati pokazavši više brige za njegove milodare? Uto začuje kako kraj nje uzdiše jadni BernallL

Strašne li ceste! Gora je nego u mojim Abruzzimal A ona lijepa kočija! Razmrskat če se u komadiče. To je pravi zločin! Ta molila sam vas da sjednete u nju reče Anñelika. Tako bi bar nečemu poslužila. Uglañeni je Talijan prosvjedovao, ali se pri tom hvatao za utrnule bubrege. Ne, gospoño, nijedan čovjek vrijedan tog naziva ne bi mogao ndobno putovati u kočiji dok jedna gospoña jaše na konju. Vaša savjesnost, dragi Bernalli, nema zaista nikakvog opravdanja. Danas se svijet više ne prenemaže toliko. Uostalom, koliko vas ja poznajem, bit če dovoljno da bacite jedan pogled na naše hidraulične sprave pa da budete kao riba zdrav. Učenjakove lice se razvedri. Sječate se zaista, gospoño, moje manije za nauku koju ja nazivljem hidrauličnom? Vaš me je muž namamio ovamo obavijestivši me da je u Salsigneu konstruirao spravu koja crpi vodu iz potoka što protiče u duboku klancu. Bilo je to dovoljno da se otputim na put. Pitam se nije li pri tom otkrio i perpetuum mobile? Varate sa, dragi prijatelju javi se iza njih glas Joffreva ñe Peyraca. Eañi se ovdje o modelu jednog od onih hidrauličnih ovnova koje sam vidio u Kini, a koji, mogu podignuti vodu sto pedeset toise pa i više. Gledajte, gledajte tamo dolje! Stižemo. Ubrzo su se našli na obali potoka gdje su odmah primijetili neku vrst ñerma koji se brzo okretao oko osovine izbacujuči u odreñenim vremenskim razmacima, u lijepoj krivulji, mlaz vode na veliku visinu. Taj mlaz voñe je padao u nekakvo korito postavljeno na povišeno mjesto, odakle je zatim polako tekao u drvene kanaliče. Umjetna duga obasjavala je tu napravu svojim šarenim bojama. AnñelOñ. se mnogo svidio hidraulični ovan, dok je Bernalli izgledao razočaran te je povikao zlovoljno Ali ovako gubite devetnaest dvañesetma količine vode vašega potoka, la Ho nema nikakve veze s perpetuum mobile!

Nije uopče važno što gubim i na količini voñe i na njenoj snazi primijeti grof. Valno je da voda stiže na potretou visinu i da mi je mala količina dovoljna da se sabere mitajeni zlatonosni kamen. Ostavili su zet sutradan posjet rudniku. Skroman, ali pristojan smještaj im je Osigurao glavar mjesta. U jedttñm su kolima dovučeni kreveti i prtljaga Grof de Peyrac prepusti seoske kuče Bernalliju, fratru Becheru i ñAnñrjoso koji je, dakako, bio u pratnji. On je meñutim više volio da se skloni pod veliki šator s dvostrukim krovom što ga bijaše ñonio iz Sirije. MMim da smo od križara poprimili naviku da podižemo logor. Na vsučini koja vlada u ovom selu, najsulñjem u čitavoj francuskoj, vidjet čete, Anñeliko, da je a?oñ žatorom ugodnije nego u nekoj grañevini od kainena ili ilovače. Kañ se spustila noč, ona je, zaista, uživala u svježem zraku što se spuštao s planine. Ispod podignutih okrajaka šatora vidjelo se nebo koje se rumenilo od sunca na zalazu, a s obale potočiča je dopiralo tužno i svečano pjevanje sasMh rudara, Joffrejr ñe Peyrac je izgledao zabrinut, protivno svom običaju. Stalak za mjerenje visine čovjeka Ne sviña mi se onaj redovnik! žestoko i iznenada poviče. Ne samo da neče ništa razumijeti, več če sve objasniti u skladu s onim svojim iskrivljenim načinom mišljenja. Vise bih volio objasniti se s nadbiskupom, ali on hoče svjedoka nauke. Ha! Ha! Koje li krasne šale! Svatko bi bio bolji od onog tvorničara Očenaša! Pa ipak javi se pomalo uvrijeñeno Anñelika čula sam da su mnogi poznati učenjaci bili svečenici. Grof se jedva suzdržavao da ne plane. Ne niječem, pa čak ču i više od toga priznati. Vjekovima je crkva čuvala kulturnu baštinu čovječanstva. Ali sada se ona izgubila potpuno u jalovom škola stičkom učenju. Nauka je dospjela u ruke vidovnjaka koji su spremni poreči očite činjenice ukoliko ne mogu pronači teološki razlog za neku pojavu kojoj se može dati samo prirodno objašnjenje.

Ušuti i naglo privukavši ženu na grudi, reče joj nešto što če njoj tek posMje postati jasno I vas sam poveo sa sobom kao svjedoka. Sutradan ujutro Fritz Hauer se predstavi da bi posjetioce otpratio do rudnika zlata. Taj rudnik je, u stvari, bila ogromna bušotina, zapravo kamenolom u podnožju ogranka Corbieresa. Ogromna površina kružnog ciblika duga pedeset toises, a široka petnaest, bijaše očiščena, a ogromni komadi sivog kamenja bijahu razbijeni pomoču drvenih i željeznih klinava, u manje komade koji su potom tovareni na kolica i oñvažani u ñrabilice. Nekoliko hidrauličnih čekiča je osobito privuklo Berjaallijevu pažnju. Ti su čekiči bili obloženi željeznim pločama i njihali su se kad bi se kesoni napunili vodom i izgubili ravnotežu. Kojeg li gubitka u snazi vode uzdahne Bernalli ali su zato te jednostavne naprave vrlo korisne jer omogučuju velike uštede u radnoj snazi! Da li je i ovo vaš dzum, grofe? Ja sam se samo ugledao na Kineze. U Kini ovakve naprave postoje, kafco mi rekoše, več tri ili četiri tisuče godina. Oni se ovim ureñajima služe, uglavnom, za ljuštenje riže, svoje glavne hrane. Ali gdje je zlato u svemu tame? mudro je primijetio redovnik Conan Becher. Ja vidim ovdje samo sivu i tešku prašinu koju vaši radnici izvlače iz samljevenog sivozelenog kamena. Demonstraciju čete vidjeti u saskoj ljevaonici. Skupina se spusti naniže, gdje je nekoliko katalonskih pokrivenih peči bilo smješteno u šupu bez zidova. Dva dječaka su stavljali u pokret nekoliko kovačkih mijehova koji su izbacivali usijani i zagušljiv dah. Blijedi je plamen, u kojemu se osječao žestok smrad češnjaka, sukljao na mahove iz otvorenih ždrijela peči i izbacivao neku vrst čañave i teške pare koja se taložila svuda naokolo kao krpice bijeloga snijega. Anñelika rukom zagrabi malko te bijele tvari i htjede je, zbog onog vonja češnjaka koji je u njoj pobudio znatiželju, prinijeti ustima. Kao kakav duh izišao iz samoga pakla, neka ljudska

nakaza u kožnatoj pregači snažno je udari po ruci da bi zaustavio njen pokret. Prije no što se uopče snašla, taj duh promumlja Gift, Gnadige Dame! Anñelika neodlučno otare rukom, Fratar Becher ju je ozbiljno promatrao. Kod nas reče on blago alkemičari rade s maskom na licu, Ali i Jpffrey je čuo njegove riječi stoga se umiješa Ali ovdje se ne radi o alkemiji, mada se ove smjese ne mogu jesti, a, dakako, ni dirati. Da li redovito dijelite mlijeko svim svojim ljudima, Fritz? upita na njemačkom, Šest je krava prije našeg dolaska dotjerano ovamo, visosti! Dobro, i ne zaboravite da se to mlijeko ne smije prodavati, več ga valja popiti. Nismo u potrebi visosti, i stalo nam je da što dulje pozivima odgovori stari i gobavi poslovoña. Može li se znati, presvijetli, kakva je ono rastaljena i gusta tvar koju zamječujem u ovoj paklenskoj peči? upita fratar Bčeher i pri tom se prekriži To je onaj isti težak šljunak, opran i osušen, što je iskopan iz rudnika. Oirov, plemenita gospoño! I vi tvrdite da u onoj sivoj prašini ima zlata? Nisam primijetio da je zasvjetlucalo i najmanje zrnce zlata, pa čak ni maloprije u onoj vodenoj brazdi A ipak se radi o zlatonosnom stijenju. Donesi ovamo lopatu tog šljunka, Fritz! Poslovoña zarije lopatu u ogromnu hrpu zelenosivog šljunka, izgleda donekle kovinastog. Becher oprezno pospe malo tog pijeska po dlanu, pomiriše ga i okuša, ali ga odmah pljune. Arsenikova kiselina. Snažan otrov. Ali kakve to veze ima sa zlatom! Uostalom zlato se vadi iz pijeska, a ne iz stijenja. A u kamenolomu što smo ga prije vidjeli nema ni jednog jedinog komadiča pijeska. Vrlo taono, cijenjeni kolego složi se Joffrev de Peyrac, a potom doda okrenuvši se Sasu iznad sebe Ako je trenutak povoljan, dodaj olova.

Ali je još prilično dugo trebalo čekati. Masa u peči sve se jače žarila, topila i kuhala. Zagušljiva i bijela para pušila se padajuči posvuda, pa i po odijelima, kao bijeli i prašnjavi premaz. Zatim, kad se dim gotovo sasvim razišao i vatra se smanjila, dva radnika u kožnatim pregačama dovezoše na kolicima nekoliko olovnih šipaka i bace ih u tu gustu masu. Rastvor se najzad smiri. Sas ga promiješa dugim drvenim štapom. Na površini rastvora se pojave zračni mjehuri, a zatim sloj pjene koju Fritz Hauer skine s velikim cjedilima i željeznim kukama. A onda opet stane miješati. Najzad se Sas sagne pred otvorom u donjem dijelu badnja u peči, izvuče čep od krečnjaka kojim je bila začepljena i srebrnasta nit stane teči u več pripremljene kanaliče. Potaknut rañoznalošču redovnik se prknakne bliže i reče Ovo je još uvijek olovo. Još uvijek se slažemo otpovrne grof ñe Peyrac. Ali odjednom fratar kreštavo poviče Vidim tri boje! I daščuči pokazivaše na snop boja koje su bile posljedica hlañenja šipaka. Ruke su mu se tresle dok je mucao Veliko djelo, vidio sam veliko djelo! Ova je dobričina šenuo pameču primijeti marIriz dAndijos ne pokazujuči veliko poštovanje prema nadbiskupovom čovjeku. Grof de Peyrac objasni sažaljivo se osmjehujuči Alkemičari se drže kao pijani plota tih triju boja jer su one od presudnog značenja za dobivanje kamena mudraca i za pretvaranje kovina. Meñutim, ovo je beznačajna pojava u poreñenju s pojavom duge poslije kiše. Oñjedareñ se fratar spusti na koljena pred Anñelikinim mužem i mucajuči mu zahvaljivaše što mu je dopustio da bude prisutan djelu njegova života. Ljutit tim smiješnim ponašanjem, grof suho odgovori Ustanite, oče. Vi, u stvari, još ništa niste vidjeli,

a svojim čete se očima uvjeriti da je tako. Nema tu nikakvog kamena mudraca i meni je zaista žao što čete se razočarati. Fritz Hauer je promatrao taj prizor, a na njegovu se licu prekritom prašinom i kamenim trunjem pojavi izraz zatečenosti. Muss ich das Blei durchbrannen vor allen diesen Herrschaftsen! upita. Uradi kao da sam ja jedini tu. Anñelika vidje kako su još toplu šipku zgrabili mokrim krpama i gurnuli na kolica kojima su je oñvezli do male peči smještene iznad jedne več vrlo zažarene vatre. Nekakve opeke u središnjoj šupljini peči imale su oblik nepokretnih lončiča i bile su vrlo bijele, lagane i šupljikave. Te su opeke bile načinjene oñ kostiju životinja sa čijih se strvina, bačenih na obližnju hrpu širio strašan zadah. Zrak je bio tako zagañen smradom tih strvina, te češnjakom i sumporom da se jedva disalo. Od silne vručine i uzbuñenja dotada crveno lice fratra Bechera ujedanput poblijedi opazio je hrpu kostiju te se stade križati i moliti se Bogu da ga zaštiti od zloduha. Grof se nije mogao suzdržati več smijuči se reče Bernalliju Evo kakav učinak imaju naša istraživanja na ovog suvremenog učenjaka. A več za Grke i Bimljane je pročiščavanje zlata uz pomoč pepela oñ životinjskih kostiju bila prava igrarija! Moram li obaviti čiščenje zlata pred svom ovim ljudima? Uza sve to Becher nije pobjegao pred tim strašnim prizorom. Vrlo blijed, kranio je zrna na svom čislu i netremice promatrao pripreme starog Fritza i njegovih pomočnika. Jedan od ovih je dodavao ugljena u vatru, a drugi je stopalom pritiskao pedalo kovačkog mijeha. Uto se olovo počelo brzo taliti i skupljati se usred okrugle izdubine napravljene od životinjskih kostiju kao i opeke peči Kad se sve rastalilo, vatra je pojačana i olovo se stade dimiti. Na mig staroga Fritza pojavi se dječak s duhačkim mijehom na čijem je kraju bila cijev od zemlje otporne na vatru. On namjesti vršak na rub badnja i poče

hladnim dahom puhati po tamnocrvenoj površini rastopljene kovine. Uz pištavi šum ubrzo se duhajuči zrak crvenio kao požar i povečao. Svijetla tačka je bivala sve zažarenija i sad je sjala bijelim sjajem i malopomalo tim se sjajem žario čitav rastvor. Uto mladi pomočnici na brzinu izvuku zažareno ugljevlje ispod peči, a veliki kovački mijehovi se zaustavile. Pročiščavanje se sad nastavilo samo od sebe. Kovina je kuhala i zasljepljivala. S vremena na vrijeme se prekrivala tamnom koprenom, zatim se rastvarala tvoreči tamne pločice koje su plesale na blistavoj površini, a kad bi koji od tih lutajučih otočiča stigao na rub rastvora, opeke od životinjskih kostiju, kao kakvom magijom, su ga grabile tako da je površina izgledala i čišča i sjajnija. U isto vrijeme ispupčena površina koyine smanjivala se naočigled. Najzad poprimi veličinu palačinke, potamni i načas je obasja iznenadni blijesak. U tom trenutku Andelika jasno vidje kako je taj ostatak kovine silovito zatreperio, zgusnuo se i potamnio. To je pojava munje što ju je opisao Berzelius, koji je mnogo radio na pročiščavanju i odvajanju kovine reče Bemalli. Ali sretan sam što mi se pružila prilika da prisustvujem jednom metalurškom zahvatu koji mi je bio poznat samo iz knjiga. Alkemičar nije govorio. Pogled mu je odsutno lutao. Uto Fritz dohvati jednim kliještima palačinku, zagnjuri je u voñu i potom stavi pred svog gospodara, žutu i sjajnu, Cisto zlato promrmlja redovnik alkemičar s poštovanjem. Ipak nije potpuno čisto primijeti ñe Peyrac Inače ne bismo vidjeli pojavu blijeska, što je znakom da u zlatu ima još i nešto srebra. Rado bih znao da li je ovo zlato otporno na dušičnu i solnu kiselinu? Pa svakako, buduči da je pravo zlato. Pošto se malko primirio, fratar upita može li dobiti komadič tog proizvoda da bi ga predao nadbiskupu, svom dobročinitelju. Uzmite i predajte mu ovaj komad nepročiščena zlata izvañen iz utrobe naših Corbieresa reče grof ñe Peyrac i objasnite inu da ovo zlato potječe iz stijene u kojoj ga več ima i da se sam potrudi da otkrije na nekom oñ svojih posjeda nalazište koje če ga učiniti

bogatašem. Conan Becher pažljivo umota u rubac dragocjeni poklon koji je bio težak aajmanje dvije libre a ništa ne odgovori. Na povratku im se dogodila nezgoda, ftaizgleñ neznatna, ali koja če imati priličnog utjecaja poslije na život Anñelike i njena muža. Na pola puta oñ Toulouse, drugog dana putovanja, dorat, na kojemu je ona jahala, počeo je šepesati ranivši se o kamen na krševitom putu. Nisu imali konja za izmjenu, jedino da se koji oñ četiri konja ispregne iz zaprege što je vukla kočiju. Ali Anñeliki se činilo da bi se ponizila jašuči na teretnoj životinji Stoga se uvuče u kočiju, gdje se Bernalli, vrlo slab jahač, bijaše smjestio. Videči kako ga je ta mala šetnja izmučila, Atiñelika mu se još više divila što je poduzimao tako duga putovanja samo zato da vidi jedan hidraulični čekič ili da razgovara o teži tjelesa. Osim toga, buduči da je bio protjeran iz mnogih zemalja, Talijan je bio siromašan i putovao je na. posuñenom konju. Usprkos trešnji kočije, on je bio zadovoljan vožnjom i nazivao ju je zlatnom ttñobnošču. A kañ ga je Anñelika smiješeči se zamolila za malo mjesta, on zbunjeno povuče noge koje bijaše prebacio preko sjedišta. Grof i Bernard dAndijos poigravali su konjima neko vrijeme uz bokove kočije, ali kako je cesta bila uska i dosta prašnjava, morali su se povuči i iz podaljega slijediti kočiju zbog prašine koju je podizala. Pred kočijom su jahala dva momka. Cesta je bila sve uža i sve zavojitija. Iza jednog zavoja kočija se zaustavi uz škripu i putnici opaziše skupinu jahača koja kao da im je prepriječila put. Ne plašite se, gospoño reče Bernalli proturivši glavu kroz prozor kočije to su lakeji neke kočije koja ide u suprotnom pravcu. Ali kako čemo se mimoiči na ovoj cesti? poviče Anñelika. Dotle su se sluge i jedne i druge strane obilato častile psovkama. Ponašajuči se vrlo drsko, protivničke su sluge tražile da se povuče kočija gospoñe de Peyrac i, hoteči dokazati svoje pravo na prednost, jedan od slugu

stade bijesno izmahivati bičem i slučajno dohvati momke i konje grofa de Peyraca. Konji se stadoše propinjati, kočija se zaljulja i Anñelika, sigurna da če svršiti u jarku, nije mogla suzdržati uzvik straha. Uto pristigne grof de Peyrac i strašno mrgodna lica sustigne čovjeka što se bičem poslužio i snažno ga preko lica osine svojim jahačim korbacem. Uto je pristigla i druga kočija i zaustavila se uz škripu osovina. Iz nje se izvuče nekakav apoplektičan debeljko napirlitan čipkama i trakama, prekriven puderom i prašinom. Čitava se njegova pojava oblivena znojem čudno doimala. Uznemireno je mahao svojim štapom, na čijem se vrhu nalazila jabučica od slonove kosti i svilena traka. Tko se usuñuje udariti moje sluge? vikao je. Blesavi viteže, zar ne vidite da imate posla s predsjednikom tuluškog sabora, barunom de Massenauom, gospodarom Pouillaca i drugih sela.. Molim vas da se sklonite u stranu i pustite nas proči. Grof se okrene i pozdravi ga pretjeranom uljuñnošču. Vrlo mi je drago. A niste li možda rod nekom gospodinu Massenauu, bilježničkom pisaru, koji mi je poznat iz pričanja? Gospodin de Peyrac! poviče ponešto zbunjen. Ali njegov se bijes, podstaknut ubitačnom žegom sunca, zbog toga nimalo ne stiša i lice mu pomodri. Želim vam skrenuti pažnju, grofe, da je moje plemstvo, iako je najnovijeg porijekla isto tako autentično kao i vaše. Mogao bih vam pokazati dekret kojim ga je kralj potvrdio. Vjerujem vam, gospoñine Massenau. Visokom je plemstvu još uvijek krivo što vas se podiglo na tako veliku čast Tražim da mi objasnite tu vašu aluziju, što mi se može predbaciti? Ne čini li vam se da je mjesto loše izabrano za ovakve razgovore? upita grof de Peyrac, koji je jedva zadržavao na uzdi konja razdraženog vručinom i mahanjem štapa tog krupnog i crvenog čovjeka. Ali barun. Massenau se nije predavao. Nekako rado govorite o javnim poslovima, gospoñine grofe! Ali vam je valjda dspod časti da prisustvujete sjednicama sabora.

Pa meni više i mije do sabora koji nema nikakve vlasti. Tamo bih ionako sreo samo skorojeviče i pogospoñene seljake, željnih plemičkih naslova koje kupuju od gospode Fouqueta i Mazarina. A uz to još uništavaju mjesne slobode Langueñoca. Gospodine, ja sam jedan od najviših službenika kraljeve pravde. Languedoc je državna pokrajina, pripojena kruni več odavna. Nije baš preporučljivo preda minom govoriti o mjesnim slobodama. Nije preporučljivo ni samu riječ sloboda izgovoriti pred vama jer vi niste u stanju razumjeti njen smisao. Vi ste jedino dobri da živite od kraljeve pomoči, a to onda nazivate svojom službom. To je ipak nešto dok vi... Ja od njega ništa ne tražim več mu redovito šaljem poreze za svoje ljude i plačam mu ih u čistom zlatu koje izvlačim iz svojih zemalja ili zaradim trgovinom. Znate li, gospodine Massenau, da u onih milijun livara što ih Languedoc daje kralju, ja sudjelujem s jednom četvrtinom. Predsjednik sabora se samo na jednoj stvari zaustavio Zarañujete trgovinom! poviče sa zgražanjem. Znači, istina je, bavite se trgovinom? Bavim se trgovinom i proizvodim. I ponosim se time. Zato što mi se ne sviña od kralja tražiti milostinju. Ah, u vas je vrlo oholo držanje, gospodine de Peyrac! Ali upamtite ovo grañanstvo i novi plemenitaši predstavljaju snagu kraljevstva Oduševljen sam time odvrati grof podrugljivim tonom. Novo plemstvo treba još štošta da nauči, a sada neka se ljubazno skloni i pusti da proñe kočija gospoñe de Peyrac koja je več izgubila strpljenje. Ali novi je barun tvrdoglavo lupao nogama po prašini. Ne postoji razlog da se ja prvi maknem. Ponavljam, moje plemstvo vrijedi koliko i vaše. Ali ja sam bogatiji od vas, majmune snažno zaviče grof de Peyrac. A kako za vas samo novac ima neku vrijednost, mičite se s puta, gospodine Massenau i pustite da bogatstvo prvo proñe.

I pojuri naprijed odbijajuči u stranu sluge predsjednika sabora. Ova jo jedva dospio skloniti se s puta kočiji s grofovskim grbom. Kočijaš, koji je samo čekao na mig svoga gospodara, bio je sretan što su stjerali u rog tu prostačku čeljad. Dok je prolazila, Anñeiika opazi crveno lice gospodina Massenaua koji je, mašuči štapom ukrašenim vrpcama, vikao Podnijet ču izvještaj... Podnijet ču dva izvještaja Gospodin dOrleans, kraljev namjesnik u Langueñocu če biti obaviješten... i kraljevi savjetnici. Ulazeči jednog jutra s mužem u knjižnicu palače, Anñeiika iznenadi Klementa Tonnela, majordoma, kako na voštane tablice ispisuje naslove nekib knjiga. Kao i prvi put kad je bio iznenañen, sasvim se zbunio i nastojao sakriti voštane tablice i dlijeto. Sto mu jada, čini se da vas zaista zanima latinski! poviče grof više začuñen nego naljučan. Uvijek me je privlačilo učenje, gospodine grofe Moja je želja oduvijek bila da postanem bilježnik i meni pričinja veliku radost što pripadam kuči ne samo velikog gospodina nego i slavnog učenjaka. Ali nečete se u pravne nauke uputiti proučavajuči moje knjige o alkemiji primijeti Joffrev de Peyrac namrštivši obrve, jer mu se nikad nije sviñalo njegovo podmuklo držanje. Njemu se jedinome u čitavoj palači nije nikad obračao sa ti. Kad je Klement izišao, Anñeiika če zlovoljno Ne mogu se potužiti na službu ovoga Klementa, ali sve teže podnašam njegovo prisustvo u kuči. Ni sama ne znam zašto. Kad ga gledam, imam osječaj neke nelagode. A ipak sam ga ja dovela sa sobom dz Poitoua. Oh! reče Joffrev slegnuvši ramenima suviše je radoznao, ali dok ga njegova strast za znanjem ne tjera da zaviri u laboratorij... Uostalom, moj KuasiBa dobro bdije nad njim. Klement je sigurno seljački sin ili potječe iz obrtničke obitelji i posvetio se pozivu sluge da bi se uzdigao. U tome je pametnim i oštroumnim mladičima niskoga porijekla najbolje pomagala služba kod plemstva i dodir s njima, U ovo naše vrijeme ima neobičnih, uspona i služinče što nosi vodu za kupatilo gospoñe vojvotkinje jednoga če se dana tikati s unucima te iste vojvotkinje u kraljevu predsoblju. Plemstvo

se sada prodaje kao što se prodaje paket soli u dučanu. Usprkos tim riječima Anñeliku je zaokupljala neka neobjašnjiva muka i više puta joj je u toku dana iskrsnulo pred očima kozičavo lice majordoma i uznemirivalo joj misli. Pa ipak, taj čovjek je bio jedini njen zemljak u L.angueñoeu, sluga savršenog ñržanjas majordom kojemu nisi imao što prigovoriti. Bio je dosta šutljiv i služinčañ ga se bojala. Svi su mu priznavali iskustvo i upučenost u posao koji je obavljao stoga je uvijek bilo napretek mladiča koji su molili da ih se primi u Palaču radosnog znanja kao pomočnu služinčañ za sve poslove samo da bi bili pod njegovom komandom. Ali nisu ga voljeli, a bilo je i razumljivo kad se zna da je bio iz drugog kraja i prilično oštra značaja. Nije prošlo mnogo vremena od te zgode a Klement Tonnel zamoli dopuštenje da se vrati u Niort gdje je imao srediti neke stvari oko nasljedstva. Taj če čitava života nasljeñivati, pomisli Anñelika. Sjetila se da je več jednom morao napustiti službu s istih razloga. Klement obeča da če se vratiti slijedečeg mjeseca, ali videči s kojom brigom slaže orme svoga konja, Anñelika pomisli. kako ga vjerojatno neče tako brzo vidjeti. Mislila mu je povjeriti pisma za svoju obitelj, ali se na kraju predomisli. Kad je on otputovao, inju spopadne neka luda želja da ponovo vidi Monteloup i njegova polja. Za ocem nije toliko čeznula. Iako se sada osječala vrlo sretnom, bila je još uvijek kivna ina nj zbog svog vjenčanja. Brača i sestre su se rastepla po svijetu. Stari GuUlaunie je bio mrtav, a iz pisma što dh je primila bilo je očito da su stare tetke postale čangrizave i brbljive, a dojilja sve samovoljnija. U sječanju joj se javi načas Nikola ali on je poslije AnñelikLna vjenčanja nestao iz mjesta. Premišljajuči tako, Anñelika opazi da je misao o povratku kuči bila, u stvari, želja da se uputi u dvorac du Plessis i utvrdi da li je onaj zloglasan kovčežič s otrovima još uvijek sakriven u tornjiču. Nije bilo razloga da nestane. Mogli su ga otkriti jedino da razruše čitav dvorac. Kako to da joj se ta stara zgrada vračala u sječanje i sada je muči? Neprijateljstva iz onog vremena bila su več zaboravljena. Mazarin kralj i njegov mlañi brat bili su još u životu. Gospoñin Fouquet je došao do moči a da

nije izvršio zločine. A nisu li se pronosili glasovi da se princ de Conde ponovo vrača u milost? Odjednom odbaci sve te tlapnje i ubrzo se smiri XXIV ROðENJE FLORIMONDA LUJ XIV U TOULOUSI Svuda je vladalo svečano raspoloženje u Anñelikinoj kuci kao i u čitavom kraljevstvu. Nadbiskup tuluški, zaokupljen važnijim brigama, prestao je da svoga protivnika, grofa de Peyraqa, okružuje sumnjičenjima i uhodarenjem. Monsinjor ñe Fontenac bijaše, u stvari, pozvan da zajedno s nadbiskupom iz Bavonne prati gospodina Mazarina na njegovu putu do Pirineja. Po čitavoj Francuskoj se pronijela vijest uz sjajnu pratnju od koje je ljudima zastajao dali, gospodin kardinal je kretao prema jednom otoku Bidassoa, u zemlji Baska, da sklopi mir sa Španjolskom. Najzad če, dakle, završiti taj dugi rat koji je svake godine počinjao sa cvjetanjem u prolječe. Ali još više oñ te vijesti toliko željene, nevjerojatan plan je ispunjao radošču srce čak i najneznatnijeg zanatlije u kraljevstvu. Kao zalog miru, ohola je Španjolska pristala da svoju infantkinju da za ženu mladom kralju Francuske. Usprkos prešučivanju i ljubomornim pogledima, svijet se s obje strane Pirineja šepurio, jer su u tadašnjoj Evropi, pored Engleske zahvačene pobunom, bezbroj sitnih kneževina talijanskih i njemačkih, prostačkih naroda koje se zvalo mornarima, to jest Flamanca i Holanñeza, samo te dvije države bile dostojne jedina druge. A kojem je drugom kralju i mogla biti suñena infantkinja, jedinica Filipa IV, djevičanski idol sedefaste puti, odgojena u strogoj sjeni tamnih palača? A da li je postojala neka druga princeza koja je mladom dvadesetogodišnjem princu, nadi jednog od največih naroda, pružala veče jamstvo plemenitosti svog porijekla te probitku savezništva? Nije li več mnoge godine gospodin de LAonne, državni sekretar za poslove s inozemstvom, držao pod okom portrete svih krščanskih neudatih princeza? Neko

se vrijeme govorilo o Velikoj gospoñici, kraljevoj roñakinji, šest godina starijoj od njega, jedinoj zaista bogatoj udavači u obitelji. Ali onaj topovski pucanj s Bastilje koji je po njenu nareñenju ispaljen na kraljevsku vojsku, razbio je taj lijepi plan. Govorilo se zatim o Margeriti de Savoi i dvor je krenuo u Lyon. Ali dok se plesalo i počeo se svima sviñati taj plan, nepoznati se glasnik uvijen u ogrtač boje tamnocrvene kao opeka, pojavio na sporednim vratima. Primio ga je nasamu gospodin Colbert, kardinalov uprar vitelj, a zatim mračnim hodnicima odveo u osamljen salončič kamo je potom došao i sam kardinal i gdje se dugo šaputalo. Vrativši se u sjajne osvijetljene dvorane k Ani Austrijskoj, reče joj grickajuči polako slatkiše Infantkinja je naša. Ovdje više nemamo nikakva posla. Po pokrajinskim se dvorovima naveliko i sa strašču pričalo o tom dogañaju. Gospoñe su u Toulousi tvrdile da je mladi kralj mnoge suze prolio, u potaji, jer je o ludo zaljubljen u malu prijateljicu iz svog djetinjstva, tamnoputu Mariju Mancini, kardinalovu nečakinju. Kardinal je tom prilikom jasno pokazao da je za nj slava njegova kraljevskog štičenika i dobrobit kraljevstva bila iznad svega. On je težio za mirom kao posljednjim rezultatom spletaka što ih je njegova talijanska pamet več godinama kovala. Svoju je obitelj bez milosrña odbacio u stranu. L.uj XIV če se oženiti infantkinjom. I tako se s osam kočija za svoju vlastitu osobu, deset kola za svoj prtljag, dvadeset i četiri mazge, sto pedeset slugu u livreji, dvije stotine momaka, kardinal spuštao prema smaragdnoj obali SaintJeandeLuza. Prolazeči, htio je uza se imati nadbiskupe Bavomne i Tbulouse sa njihovom pratnjom da bi dao sto velebniji sjaj svom poslanstvu. S druge strane planine je, meñutim, don Liiis de Hara, predstavnik njegovog najkatoličMjeg veličanstva, suprotstavljajuči tolikom sjaju uzvišenu jednostavnost, prelazio preko gorskih lanaca Kastilje, noseči u svojim željeznim sanducima samo neko liko goblena Čiji su prizori trebali podsjetiti protivnu stranu tko je imao pravo na slavu nekadašnjeg kraljevstva Karla V.

Nitko nije žurio. Nijedan od dvojice poslanika nije želio stiči prvi i tako se poniziti čekajuči drugog. Na kraju su se poslanstva jedva i micala i na pravo Čudo pravila društvenog ophoñenja, Talijan i Španjolac stigoše istoga dana, u isti sat na obale Biñassoa. I tako je vrijeme prolazilo u skanjivanju. Tko če prvi porinuti čamac u voñu da bi stigao na Otočič fazana, usred rijeke, gdje je trebalo doči do susreta? I oba su poslanika našla rješenja koja su trebala sačuvati njihovu oholost. I kardinal i don Luis ñe Haro objavili su, u istom trenutku, da su bolesni. A kako taj izgovor, zato što se vremenski previše poklapao, nije bio uvjerljiv, da bi se spasila lice, trebalo je čekati da poslanici ozdrave. Ali ni jedan ni drugi nisu htjeli ozdraviti. Svijet je bio nestrpljiv. Hoče li več jednom biti potpisan mir? Da li če doči ño vjenčanja? I o najmanjem se pokretu vodilo računa. Anñelika je u Toulousi pratila izñaljega dogañaje. Bila je radosna s jednog osobnog razloga koji joj se činio važnijim od kraljeve ženidbe. Kako je njeno slaganje s Joffrevom svakoga danabilo sve potpunije, ona je počela živo željeti da dobije sina. Samo če tada, činilo joj se, zaista biti njegova žena. Uzalud je on tvrdio ida nikad nijednu ženu nije volio toliko da bi joj pokazao svoj laboratorij i da bi joj govorio o matematicij ona je to sa sumnjom primala i mučila ju je ljubomora u vezi s njegovom prošlošču. On se tome smijao, a u sebi se tome radovao. Ona je počela upoznavati osjetljivost njegova smjelog značaja, ocjenjivati hrabrost koju je on pokazivao da bi nadvladao svoju vlastitu xužnošču i bogaljstvo. Divila mu se što je izišao pobjednikom iz tih iskušenja. Činilo joj se da ga ne bila ljubila onako strasno da je bio lijep i neranjiv. Htjela mu je dati sina da bi ga učinila sretnim. Ali vrijeme je prolazilo i ona se bojala da je neplodna. Naposljetku, kad je početkom zime 1658. ostala u drugom stanju, rasplakala se od sreče.

Joffrev nije skrivao svog oduševljenja i svog ponosa. Te zime, dok je sav svijet bio uznemiren pripremama za još nesigurno kraljevo vjenčanje, kojemu su svi plemiči pokrajine mislili prisustvovati, u Palači radosnog znanja je mimo proticao život. Grof de Peyrac je potpuno zanemario mondeni život kojim se dotada živjelo u njegovu domu i svoje vrijeme posvečivao svojoj ženi i svom laboratoriju. Najzad, a da Anñeliki ništa nije ni govorio, iskoristio je nadbiskupovo odsustvo da bi više sudjelovao u javnom životu Toulouse na radost velike večine gradskih sudaca i stanovništva. Za poroñaj Anñelika je pošla u. Bearn gdje je grof posjedovao mali dvorac. Mjesto se nalazilo na proplancima Pirineja, a zrak je tu bio čišči nego u gradu. Buduči roditelji su, dakako, mnogo raspravljali o imenu koje če dati djetetu, nasljedniku grofova tuluških. Joffrey mu je htio dati ime Cantor kao što se zvao čuveni trubadur Languedoca, Cantor de Marmoat, ali se dijete rodilo za vrijeme velikih proslava, dok su se u Toulousi održavale cvjetne igre, te su ga nazvali Florimond. Novoroñenče je bilo tamne puti i imalo je gustu crnu kosu. Anñelika se nekoliko dana ljutila na nj zbog poroñajnih muka što ih je prepatila. Babica je, meñutim tvrdila da je, s obzirom da je to bilo prvi put, sve dosta dobro proteklo. Anñelika nije nikad bila bolesna i nije znala za fizički bol. Za onih dugih sati čekanja pred poroñaj, malopomalo su je počeli napadati oni iskonski bolovi i njezina se narav nikako s tim nije mogla pomiriti. Našla se sama na putu gdje joj nije mogla pomoči ni ljubav, a niti prijateljstvo, posve u vlasti nepoznatoga sina koji je več zahtijevao sve njezine brige. Lica što su je okruživala postala su joj tuña. Taj trenutak joj je predočio okrutnu sudbinu s kojom če se jednoga dana nači licem u lice. Ona toga, dakako, nije bila svjesna, ali možda je njeno biče to slutilo, te je dvadeset i Četiri sata Joffrev de Peyrac bio u velikoj brizi za nju, zbog njena blijeñila, zbog njene šutnje i usiljenog osmijeha. A zatim trečega dana kada se radoznalo nadnijela

nad kolijevku u kojoj je spavao njen sin, Anñelika prepozna lice jasnih crta kakvo je bilo i u Joffreya s nenagrñene strane. Zamisli okrutnu sablju kako se spušta nad anñeosko lišče, zamisli nježno tijelo kako bačeno kroz prozor pada na snijeg po kojemu pljušti ognjena kiša! Priviñenje je bilo toliko jasno ña je ona kriknula od užasa. Zgrabivši novoroñenče, grčevito ga privine na grudi. Grudi su je boljele jer je mlijeko nadiralo, a babica joj ih bijaše čvrsto stegla. Plemenite gospoñe nisu dojile svoju djecu. Bilo je odreñeno da mlaña dojilja, snažna i zdrava, odnese Florimonña u planine, gdje je trebao provesti prve godine svoga života. Ali kad se babica te večeri vratila u sobu babin jače, podigne ruke prema nebu opazivši da Florimond požudno siše mlijeko s majčine dojke. Vi ste poludjeli, gospoño! Kako da sada zaustavimo mlijeko? Dobit čete groznicu i tvrñe grudi. Ja ču ga hraniti odgovori Anñelika oštro neču da mi ga bace kroz prozor! Na sva usta se govorilo o toj sramoti, da se plemenita gospoña ponaša kao kakva seljakinja. Ipak je uglavljeno ña če dojilja ostati uz gospoñu de Peyrac da bi pripomogla hraniti Florimonña koji je bio vrlo proždrljiv. U meñuvremenu, dok je to pitanje mlijeka uznemirilo sve pa čak i glavara malog sela beameskog koje življaše u zavisnosti od dvorca, stiže u dvorac Bernard dAndijos. Grof de Peyrac ga je imenovao prvim plemičem svoje kuče i slao ga je u Pariz da pripremi njegovu palaču jer bijaše naumio krenuti u glavni grad. Na povratku dAndijos je požurio u Toulousu da zastupa grofa na svečanostima povodom cvjetnih igara. Nitko ga nije očekivao u Bearnu. Izgledao je vrlo uzbuñen. Dobacivši uzde svoga konja jednom lakeju, pojuri stepenicama preskačuči ih sve po četiri i upadne u Anñelikinu sobu, koja je ležala u krevetu, dok je Joffrev de Peyrac, sjedeči na podboju prozora, pjevuckao uz pratnju gitare. Veče je bilo svježe, te su u kaminu upalili vatru. Dojilja je sjedila na podu pored.Florimondove kolijevke i namatala povoj od svilca kojim če čvrsto poviti novoroñenče. DAndijos se uopče ne obazire na prizor te obiteljske prisnosti.

Dolazi kralj! poviče zadihano. Gdje? Dolazi k vama, u Palaču radosnog znanja, u Toulousu Zatim se sruči u naslonjač i stane brisati znoj. Polako reče grof Joffrev de Peyrac pošto je na gitari odsvirao jednu melodiju da bi pridošlica došao do daha najprije se malko smirimo. Rečeno mi je, u stvari, da je kralj, njegova majka i dvor krenuo na put u namjeri da se pridruže kardinalu u SaintJeandeLuzu, ali zašto baš kroz Toulousu moraju proči? To je zamršena priča! Čini se da Luis de Haro i Mazarin, zauzeti pustim ljubaznostima, još nisu ni riječi izmijenili o ženidbenim pitanjima. A po onome što se čuje, čini se da su se odnosi još i zaoštrili zbog gospodina de Condea. Španjolska traži da ga se dočeka raširenih ruku i da se zaborave ne samo izdajstva fronde, nego i to da je taj princ francuske krvi bio mnoge godine španjolski general. Ta je pilula gorka i teško ju je progutati. Dolazak kralja u takvoj situaciji bio bi više nego smiješan. Mazarin je savjetovao da se putuje i oni putuju. Uputili su se u Aix, gdje če kraljevo prisustvo vjerojatno smiriti pobunu koja je tamo buknula. Ali sav taj svijet če proči kroz Toulousu, a vas nema tamo, a nema ni nadbiskupa. Gradski su oci izgubili glave.. Pa ipak, nije ovo prvi put da dočekuju veliku ličnost. Treba da ste i vi prisutni preklinjao je dAnñijos. Došao sam ovamo po vas. Čini se da je, čuvši ña če proči kroz Toulousu, kralj kazao Tako ču najzad upoznati Velikog šepavca Languedoca kojim mi razbiše uši. Ohl Hoču da idem u Toulousu poviče Anñelika i naglo sjedne u krevetu. Ali se brzo trgne natrag s grimasom bola na licu. Još uvijek je bila sva ukočena i nemočna da poduzme to putovanje po lošim planinskim cestama i da se izloži naporima što bi Ui to primanje iziskivalo od nje. Oči joj se od tuge napune suzama. Oh! Kralj u Toulousi! Kralj u Palači radosnog znanja, a ja ga neču vidjeti..

Ne plačite, draga reče Joffrev. Dajem vam riječ, bit ču tako ljubazan i uslužan da če nas morati na vjenčanje pozvati. Vidjet čete kralja iu SainJeandeLuzu, i to ne kao prašnjavog putnika več u svoj njegovoj slavi. Grof iziñe i izda nareñenje da sutra ujutro u zoru bude sve spremno za polazak, a dotle je dAnñijos tješio Anñeliku Vat muž ima pravo, lijepa moja gospoño. Dvor! Kralj! Koješta! Sve to nije ništa! Više vrijedi jedan banket u Palači radosnog znanja nego svečanost u louvreu. Vjerujte mi, bio sam u Louvreu i tako mi je bilo hladno u predsoblju Kraljevog savjeta da ini se nos smrznuo. Kao da kralj Francuske nema dovoljno šuma gdje da nasječe dovoljno drva za ogrev. A što se tiče oficira kraljevske kuče, vidio sam ih s rupama u hlačama tako da su kraljičine družbenice kad bi se susrele njima obarale oči, mada su sve prije nego sramežljive. Govori se mnogo da kardinal kao odgojitelj nije htio naviknuti svoga kraljevskoga štičenika na raskoš koja nije u skladu sa sredstvima zemlje. Ne znam kakve su kardinalove namjere, samo znam da on nije nikad prestao kupovati bmšene i nebrušene idijamante, slike, knjižnice, goblene, bakroreze. Ali vjerujem da kralj, pod svojim plašljivim izgledom jedva čeka da se riješi kardinalova skrbništva. Več mu je preko glave bobove čorbe i majčinih prigovora. A preko glave mu je da snosi odgovornost za nevolje opljačkane Francuske a to je očito kad se pomisli da je on lijepi mladič, a uz to i kralj. Nije daleko vrijeme kad če on potresti svojom lavljom grivom. Kako izgleda? Opišite mi ga nestrpljivo če Anñelika. Ne izgleda loše! Ne izgleda loše! Ima lijepo i dostojanstveno držanje. Ali kako je za vrijeme fronde bježao od grada do grada, to je veča neznalica od nekog sluge, a da nije kralj, kazao bih vam da mi se čini podmuklicom. Osim toga, imao je velike kozice pa mu je, lice ostalo kozičavo. Oh! Vi hočete da me obeshrabrite! poviče Anñelika. I govorite kao onaj vražji svijet iz Gaškonje, Bearnea, ili Albigeoisa koji se stalno pita zašto Akvitanija nije ostala nezavisno kraljevstvo od kraljevstva

Francuske. Za sve vas ne postoji drugo ño Toulousa i vaše sunce. Ali ja umireni od želje da upoznam Pariz i da vidim kralja. Vidjet čete ga na njegovu vjenčanju. Možda če ta svečanost ibiti ujedno i početak punoljetnosti našega kralja. Ali ako krenete prema Parizu zaustavite se u Vauxu da pozdravite gospoñina Fouqueta. On je pravi kealj danas. Koje li raskoši, prijatelji dragi! Kojega li sjaja! Znači i vi ste otišli da se.poklonite onom opakom i neodgojenom financijskom silniku? upita grof de Peyrac koji se baš u tom trenutku povratio. To je bilo neophodno, dragi moj. Nije to potrebno samo zato da bi te posvuda u Parizu primali, jer i prinčevi su mu odani, več me je znatiželja gonila da velikog upravitelja kraljeve blagajne, koji je, nema sumnje, poslije Mazarina, največa ličnost u zemlji, vidim u njegovu vlastitu ambijentu. Pa budite hrabri i kažite prije Mazarina. Svi znadu da kardinal ne uživa povjerenje velikih novčara, pa makar se i radilo o dobrobiti zemlje, dok Fouquet uživa opče povjerenje. Ali okretan Talijan nije ljubomoran. Fouquet puni kraljevu blagajnu novcem potrebnim za voñenje rata. To je sve što se od njega traži... zasada. Mazarina nije briga da li je novac posuñen od lihvara uz davañeset i pet ili čak pedeset posto kamata. Dvor, kralj i kardinal žive od njegovih pronevjera. Neče ga tako brzo zaustaviti! On če se i dalje prsiti svojim obilježjem vjevericom i svojim motom Quo non ascenñam? Joffrey de Peyrac i Bernard dAndijos su još neko vrijeme razgovarali o neobičnoj raskoši Fouquetovoj koji je otpočeo kao izvjestitelj u Državnom savjetu, a potom bio član sabora, ali če uza sve to ostati sin običnog bretonskog činovnika. Anñelika je zamišljeno šutjela jer bi se odmah sjetila kovčežiča s otrovom, kad bi se poveo razgovor o Fouquetu. A to joj je sječanje svaki put bivalo sve neugodnije. Eazgovor prekine ulazak sluge koji je na jednom poslužavniku nosio doručak za markiza.

Sto mu jada! poviče ovaj oprživši prstena vručim kruščičima ispunjenim hladnim guščjim jetrima. Samo ovdje se jedu slične poslastice. Ovdje i u Vauxu. Dokle ču sve stiči? istini za volju. Fouquet ima odličnog kuhara, nekog Vatela. Odjednom povikne Upravo sam se sjetio jednog susreta... čudno. Pogodite koga sam zatekao tamo u prisnom razgovoru s Fouquetom, gospodarom BelleIslea i drugih mjesta i gotovo potkraljem Bretagne? Pogodite! Teško je pogoditi. On poznaje mnogo ljudi. Jednog čovjeka iz vaše kuče. ako se tako može reči. Pošto je malko porazmislila, Anñelaka reče da se možda radi o njenu šurjaku, mužu sestre Hortenzije, službeniku u Parizu, kakav je nekada bio glavni upravitelj kraljeve blagajne. Ali dAndijos niječno odmahne glavom. Da me nije strah vašega muža, svoju obavijest bih vam prodao samo za poljubac nikada ne biste pogodili. U redu, doñite po poljubac, što je uostalom i dozvoljeno kad se prvi put vidi mladu babinju govorite i ne mučite me više. Bivšeg vašeg majordoma, onog Klementa Tonnela kojega ste držali nekoliko godina u Toulousi, zatekao sam u tajnom razgovoru s gospodinom upraviteljem kraljeve blagajne. Ali vi ste se sigurno prevarili! Ta on je otputovao u Poitou! reče Anñelika nadiišak. Kakve bi on veze mogao imati s tako visokim ličnostima? A možda je tražio službu u Vauxu! To mi se upravo i učinilo po njihovom razgovoru. Govorili su o Vatelu, Fouquetovu kuharu. Vidite primijeti Anñelika s olakšanjem kojemu nije nalazila razloga on je naprosto htio uči u Fouquetovu službu kao potčinjeni Vatela za kojega pričaju da je izvrstan kuhar. Ali mislim da nas je trebao obavijestiti da se više neče vratiti u Languedoc. Ali ti prostaci zaborave na sve obzire kad im više nisi potreban! Da, da! otpovrne dAndijos koji kao da je razmišljao o nečem drugom. Ali jedna mi se pojedinost

učinila neobičnom. Slučajno sam ušao iznenada u sobu gdje se Fouquet nalazio u razgovoru s tim Klementom. Bio sam u društvu s grupom gospode koja je več prilično bila pod gasom. Ispričali smo se gospodinu Fouquetu, ali primijetio sam da se on dosta prisno ophodio s tim Klementom, ali je ovaj, čim smo mi ušli, zauzeo odmah poniznije držanje. Prepoznao ne je. Kad smo izlazili, vidio sam ña nešto na brzinu šapuče Fouquetu. Ovaj se netremice zagleda u mene hladnim pogledom zmije, a onda reže Ne vjerujem ña ima važnosti Jesu li to o tebi sudili kao o čovjeku bez važnosti, prijatelju moj? upita grof de Peyrac udarajuči nehajno u žice gitare. čini mi se... Razumnog li zaključka! DAndijbs se pravio da izvlači sablju iz korica i razgovor tako završi uz grohotan smijeh sve trojice. XXV UHODA U PALAČI RADOSNOG ZNANJA ODLAZAK NA KRALJEVO VJENČANJE Moram se poštopato sjetiti, mislila je Anñelika. Tu mi je, u glavi, u sječanju. Znam da je važno! Moram se sjetiti. Rukama je hvatala glavu, zatvarala oči, sabirala misli. To se davno dogodilo. U dvorcu du Plessis. U to je bila sigurna, ali joj je se sve drugo izmiješalo u sječanju. Plamen s kamina joj je pržio čelo. Uze štitnik od oslikane svile što je služio za zaštitu od vatre i nesvjesno stade njime mahati ispred lica. Vani, u mraku, oluja je bjesnila. Proljetna, planinska oluja, bez munja, bubnjala je na časove po prozorskim staklima krupnim zrnjem grada. Anñeliki nikako san da sklopi oči, te je ustala i sjela kraj kamina. Još bi je u leñima spopadala bol te se ljutila na samu sebe što joj se snage nisu dosta brzo vračale. Babica je govorila da je ta slabost ne napušta zato što neče da prestane dojiti, ali Anñelika je na to uho bila gluha. Kad bi prinijela na prsa svoje dijete i gledala ga kako siše, svaki put je veču radost osječala. Razvila se i osječala ozbiljnijom, nježnijom. Več se vidjela kao dostojanstvena i milostiva matrona, s gomilom derančiča oko sebe. Zašto je toliko mislila na

svoje djetinjstvo sada kad je u njoj iščezavala mala Anñelika A nije pri tom osječala neko čuvstvo mukle i neobjašnjive nelagodnosti. Malopomalo u glavi joj se počelo bistriti Postoji nešto čega se moram sjetiti. Ona je to veče čekala muža koji bijaše naprijed poslao glasnika da je obavijesti o svom povratku. Sigurno ga je oluja zadržala na putu tako dugo i stiči če sutradan Dolazilo joj je da zaplače pñ jada. S velikim je nestrpljenjem očekivala vijesti o kraljevu dočeku! To če je malo rastresti. Pričalo se da su banket i svečanost bili sjajni. Koje li štete što nije mogla biti tamo! Umjesto. toga ovdje je umarala mozak trudeči se da se sjeti nečega, neke sitnice koja, možda, i nije imala, nikakve važnosti. Bila sam u Plessisu, u sobi. princa de Condea... Dok sam gledala kroz prozor... Oh, treba da se sjetim svake stvari, jedne za, drugom od tog trenutka.... Uto se vrata otvore s bukom. S ulaza malog dvorca do nje dopre šum više glasova. Anñelika skoči i izjuri iz sobe. Bijaše prepoznala Joffrevov glas. Oh! Dragi, najzad ste stigli! Kako sam sretna što vas vidim! U trku siñe niza stepenice i on je dočeka u zagrljaj. Doletjeli ste kao vila, srečo moja! Pokisli ste od glave do peta. Trebali ste se zaustaviti u zadnjem selu. Obečao sam vam da ču večeras stiči. Istina je. Nisam više mogla izdržati bez vas, Povede ga u dobro ugrijanu sobu i dozove jednog slugu da mu skine promočene čizme, dok je KuasiBa nosio gore njegove kovčege. Grof se brzo presvuče, popije čašu crvenog borñoa. Pri tom reče da je jeo uz put i da se tih dana toliko gostio te je odlučio da se odsada hrani samo s malo kruha i česnom luka, prema zdravom običaju bearneskom. A da li se Florimonñu sviña češnjak i vino iz Jurance, kao dobrom kralju Henriku IV? Pokušala sam mu češnjakom malko namazati usne, kao što je djed Henrika IV učinio ovome, ali mu se to

nije svidjelo. A je li još uvijek lijep naš Horimond? Još ljepši je. Anñelika sjedne na jastučič pored njegovih nogs i sasvim se stisne uza nj. Kad su na kraju sluge napustile sobu, ona mu nestrpljivo reče Pričajte! U stvari sve se odvijalo da nije moglo bolje reče Joffrejr de Peyrac čofljuči grožñe. Grad je priredio divan doček. Ali vjerujem da neču pretjerati ako kažem da je primanje u Palači radosnog znanja sve nadmašilo. Uspio sam na vrijeme iz Liona dovuči jednog majstora koji je organizirao vrlo lijepu svečanost. Zamislite kako na stol pripremljen za banket stiže laña napravljena od šečera i bombona i jedna litica napravljena od istog materijala iz koje su izbijali mlazovi vina i mirišljave vode. Potom se laña i litica oñvojiše i svaka okrenula prema svom čelu stola. Izmeñu njih se potom pojavila ogromna košara cviječa iz koje su izlijetale žive ptice svih mogučih boja. Gosti su oduševljeno vikali A kralj? Kralj je, u stvari, lijepi mladič i reklo bi se da uživa u ukazanoj mu časti. Ima pune obraze, oči tamne i umiljate i dostojanstveno držanje. Vjerujem da mu se srce cijepa. Mala je Mancini duboku ranu ostavila u njegovu srcu, koja neče tako brzo zacijeliti. Ali on sigurno ima visoko mišljenje o svom kraljevskom zanimanju, te prigiba vrat pred državnim razlozima. Vidio sam kraljicu majku. Tužna, lijepa i nešto previše dostojanstvena. Vidio sam Veliku gospoñicu i mladoga Gospodina kako se svañaju o pitanjima etikete. Što da vam još ispričam. Vidio sam mnoga lijepa imena i mnoga ružna lica.. Zaista, nikome se nisam tako obradovao kao mladome Peguilinu, znate, vitezu de Lauzunu, nečaku vojvode de Gramonta, kraljevu namjesniku u Bearnu. Još vidim ono njegovo mačje lice iz vremena kad sam stavio u dužnost gospoñi de Berant da ga uputi u ljubavne užitke! Joffrev!

Ali on je održao obečanje i proveo je u stvarnost učenje naših ljubavnih udvaranja. Primijetio sam da je ljubimac svih gosipoña. A svojoj duhovitosti treba da zahvali kraljevo prijateljstvo. Kralj ne može bez njegovih šala. A kralj? Govorite mi o kralju! Je li vam izrazio svoje zadovoljstvo na primanju što ste mu ga priredili? Zahvalio je s mnogo ljubaznosti. I ne samo jednom. Izrazio je svoje žaljenje što i vi niste bili prisutnu Da, kralj je bio zadovoljan... previše zadovoljan. Kako to previše zadovoljan? I zašto ste te riječi propratili svojim zajedljivim smiješkom? Zato što mi je priopčena jedna njegova primjedba. Naime, kad se kralj penjao u svoju kočiju, jedan je dvoranin primijetio kako se naša svečanost mogla izjednačiti s raskošnim svečanostima što ih je Fouq,uet prireñivao. Nato je njegovo veličanstvo odgovorilo Jest i ja se pitam nije li več vrijeme da taj svijet vrati ono što je pokrao! Dobra je kraljica nato uzviknula Kakve vas to misli spopadaju, sine moj, pošto vam je prireñena tako raskošna svečanost da bi vam se ugodilol Dojadilo mi je, odgovorio je kralj, gledati svoje podanike kako me gnječe svojim sjajem. Nečuveno! Ljubomorna li dječaka! poviče Anñelika povrijeñena. Ne mogu vjerovati. Jeste li sigurni da je kazao te riječi? Moj vjerni Alfonso mu je otvorio vrata od kočije i pridržavao ih dok je ulazio, i on mi je to priopčio U kralju se ne bi pojavili sami od sebe takvi kukavni osječaji. Sigurno su dvorani poñjarill njegovo neraspoloženje i nahuokali ga protiv nas. Niste li, mor žña, uvrijedili nekoga od njih? Bio sam im sladak kao med. i šečer, uvjeravam vas i ophodio sam se prema njima da ibolje nisam mogao. Cak Sam u sobu svakome gospodinu koji je spavao upalači stavio kesu punu zlata. Kunem vam se da je nijedan od njih nije zaboravio ponijeti sa sobom. Ugañali ste im, ali ste ih prezirali i oni su to primijetili reče Anñelika i zamišljeno zavrti glavom. Digne se i sjedne mužu na koljena i priljubi sa uza nj. Napolju je bjesnila još uvijek oluja. Svaki put kad se izgovori ime toga Foujueta, mene

proñe drhtavica šapne Anñelika. Ponovo vidim onaj kovčežič s otrovom na koji sam več bila zaboravila i koji me kao mora progoni. Postali ste vrlo nervozni, draga moja. Čini mi se da ču odsada imati ženu Roja drhti od najmanjeg šušnja. Treba da se nečega sjetim jadala Se imlaña žena zatvorivši oči. Ona svoj obraz trljaše na toplini kovrñžama njegove kose koja je mirisala na ljubice. Kad biste mi mogli pomoči da se sjetim.... Ali to je. nemoguče. Kad bih se sjetila, čini mi se da bih znala s koje nam strane prijeti opasnost. Ali nema nikakve opasnosti, ljepotice moja. Flolimondovo roñenje vam je potreslo živce. Vidim sobu... nastavi Anñelika zatvorenih očiju. Princ de Conde je skočio iz kreveta jer je netko tukao na vrata. Ali ja nisam čula to lupanje. Princ se ogrnuo u kučnu haljinu i povikao je Nalazim se s vojvotkinjom de Beaufort... Ali u dnu sobe sluga je otvorio i uveo zakukuljenog redovnika... Taj se redovnik zvao Exili... Odjednom se prekine i zagleda se ispred sebe tako netremice da se grof prestrašio. Anñeliko! poviče. Sjetila sam se dometne ona promuklim glasom. Joffrev, sjetila sam se... Sluga princa Condea je bio... Klement Tonnel. Vi ste poludjeli, draga reče on smijuči se. Taj je čovjek nekoliko godina bio u našoj službi i tek sada ste se sjetili te sličnosti! Jedva sam ga i primijetila u polumraku. Ali ono njegovo kozičavo lice, ono njegovo oprezno ophoñenje... Da, Joffrev, sada sam sigurna, on je bio. Sad znam zašto sam za čitavo vrijeme što je bio u Toulousi svaM put kad bi mi pogled pao na nj, osjetila neku nelagodnost. Sječate li se riječi što ste ih jednoga dana rekli Najopasnija uhoda je ona u koju se ne sumnja. I imali ste dojarr. da se šunja kučom. On je bio nepoznati špijun o kojemu ste govorili.

U vas je mašta previše bujna. Žena koja se zanima za nauku morala bi imati mirnije živce! I pogladi je po čelu. Nemate li malo groznice? Ona odmahne glavom. Ne šalite se. Muči me sada misao da me je taj čovjek godinama uhodio. Za čiji račun je radio? Za račun gospodina de Condea? Ili za Fouquetov? Niste nikad nikome govorili o onoj stvari? Nikome, samo vama onaj put... i on nas je čuo. Sve je to stvar prošlosti. Umirite se, srečo moja, ja vjerujem da ste vi sve to samo uobrazili. Dugo joj je potom govorio tim tonom te se ona, malopomalo, pod njegovim milovanjima i nježnim riječima, na kraju smirila. A kako su poslije toga dani proticali bez nezgoda, a njoj se vratila snaga, njene su brige bivale sve manje, te se ponekad svemu tome pomalo smijala. Pa ipak, nekoliko mjeseci poslije toga, kad je odbila oñ sise Florimonña, njen muž joj reče jednoga jutra nehajnim tonom Ne bih vas htio siliti, ali bilo bi mi drago kad bih znao da svakoga dana uzimate jednu oñ ovih tableta u vrijeme ručka. On otvori šaku i na dlanu inu se pojavi mala bijela tableta. L A što je to? Otrov... U sasvim malim količinama, Anñelika ga pogleda. Čega se bojite, Joffrev? Ničega. AH to je jedna mjera preñostrožnosti koja se dosada uvijek pokazala odličnom. Tijelo se malopomalo navikava na otrov... Mislite, netko če pokušati da me otruje? Ništa ne mislim, draga... Ali ne vjerujem niti u moč roga jednoroga. U mjesecu inaju, grof de Peyrac i njegova žena budu pozvani na kraljevovjenčanje koje se imalo obaviti u SaihtJeandeIiUzu, na obalama Biñassoa. Kralj Španjolske, Filip IV osobno je vodio svoju kčer, infantkuiju

Mariju Terezu, mladom kralju Luju IV. Mir je bio potpisan... ili gotovo potpisan. Francusko je plemstvo zakrčilo puteve krečuči prema baskijskom gradiču. Anñelika je smatrala da če im dvije kočije i troja kola, a k tome i nekoliko natovarenih mazgi, biti premalo da ponesu ono što im je bilo od prtljaga potrebno. A zaista je trebalo mnogo sanduka da bi u njih poslagali svoja raskošna odijela. Joffrev je u Lion poslao po glasovitog trgovca koji je stigao na čelu male karavana Od najljepših tkanina iz glavnog grada svile bile su sašivene haljine mlañe grofice. Trebalo je misliti ne samo na svečanosti vjenčanja, več i na trijumfalan ulazak kralja i kraljice u Pariz. Anñelika i njen muž odlučili su poči do Pariza zajedno s dvorom. Joffrev i Anñelika napustiše Toulousu u rano jutro, prije vručih sati dana. Naravno, na put je krenuo i Florimonñ zajedno s dojiljom, kolijevkom i crnčičem koji ga je zabavljao. On je sad več bio dječačič zdrav, iako nije bio debeo. Lice mu je bilo sjajno kao u lutke, a zjenice i kovrdže crne. Sobarica Margerita, prijeko potrebno čeljade pri tom spremanju, nadzirala je kola s gogpodaričinim stvarilpa. KuasiBa, kojemu su sašili tri livreje, jednu raskošniju od druge, imao je izgled velikog vezira. Jahao je na konju crnom kao što mu je i put bila crna. A u pratnji su bili osim njih još i Alfonso, nadbiskupov špijun, uvijek vjeran, četiri svirača meñu kojima i mali violinista, Giovanni koje mu je Anñelika bila neobično sklona, pa neki Francois Binet, brijač i vlasuljar bez kojega grof de Peyrac nije išao nikada na put. Sluge, sobarice i lakeji su upotpunjavali pratnju na čijem su se čelu nalazili Bernard dAndijos i de Cerbalaud. Uzbuñena i zabrinuta, Anñelika gotovo nije ni opazila da su ostavili za sobom periferiju Toulouse. Dok je kočija prelazila preko mosta na Garonni, ona polako krikne i priljubi nos uz prozorčič kočije. Sta vam se dogodilo, draga? upita Joffrev de Peyrac. Hoču da još jednom pogledam Toulousu odgovori Anñelika.

Promatrala je ružičasti grad izduljen uz obale rijeke, promatrala je ravne strijele njegovih zvonika i njene krute kule. Iznenada joj tjeskoba stisne grudi. On! Toulouse! šapne. Oh! Palačo radosnog znanja! Imala je predosječaj da ih više nikada neče vidjeti. TREČI DIO Maj 1660. septemba 1660 HODNICI LOUVREA XXVI PREDSTAVLJANJE NA DVORU OTOK FAZANA Kako! Sve me boli i vz to moram trpjeti ovaj glupi svijet! Da nisam svjesna svoga položaja, ništa me ne bi spriječilo da se bacim s visine ovoga balkona i jednom zasvagda svršim sa životom! Anñelika potrči na balkon svoje sobe čuvši te gorke riječi koje su tako bolno odjekivala zrakom da se čovjeku srce paralo. Našavši se na balkonu opazi na susjednom balkonu gospoñu u nočnoj košulji, lica uronjena u nekakav rubac. Druga se gospoña približi ovoj. Prva je nastavila da jeca, a druga se kidala kao vetrenjača. Glupačo! Glupačo! Pustite me, kažem vam. Zbog vaše gluposti nikad neču biti spremna. A to, uostalom, i nema nikakve važnosti. Ja sam u žalosti i moram se pokopati pod svojom boli. Zar je važno da li ču biti očešljana kao strašila za ptice! Zgrabi pri tom svoju bujnu kosu i pokaže lice izbrazdano suzama. Bijaše to žena od po prilici trideset godina, lijepih plemenitih crta lica, samo ponešto tromih. Ako je gospoña Valbon bolesna, tko če me očešljati? ponovo stane jadikovati očajnim glasom. Sve vi, leoliko vas god ima, imate šape teže od šapa medvjeda na sajmu SaintGermaia! Gospoño... umiješa se Anñelika. Dva su se balkona gotovo dodirivala u onoj uskoj uličici SalntJeamdeLuza, čije su male kuče bile pune dvorana.

Svatko je mogao pratiti zgode koje su se zbivale u susjednoj kuči. Mada je još bila zora, zora svjetla poput aniša, u gradiču je več sve zujalo kao u kakvoj košnici. Gospoño ponovo če Anñelika. Mogu li vam biti od koristi? Čujem da ste u nevolji zbog svoje kose. Povela.sam sa sobom vrlo sposobnog vlasuljara. Ima on željeza i razne praške. Stavljam vam ga na raspolaganje. Gospoña otare dug i crveni nos i ispusti uzdah olakšanja. Vrlo ste ljubazni, draga gospoño. U stvari, prihvačam vaš prijedlog. Jutros ne uspijevam mašta izvuči iz svoje služinčadi. Dolazak Španjolaca ih je uzbudio više nego da su se našli na bojnim poljima Flandrije A ipak, pitam vas, što je španjolski kralj? Španjolski kralj odgovori smijuči se Anñelika. Koješta! Jednom riječju, njegova obitelj u pogledu plemenitosti nije dostojna naše. Neka bude, jpuni su zlata, ali oni žderu repu i dosadniji su od gavrana. Oh, gospoño! Ne ubijajte mi oduševljenje! Tako sam zadovoljna što ču upoznati sve one prinčeve! Priča se da če kralj Filip IV i njegova kčerka infantkinja danas stiči na španjolsku stranu obale. Može biti. Kako bilo da bito, ja ih ne mogu pozdraviti, jer ako se ovako nastavi, ja nikada neču biti spremna. Budite strpljivi, gospoño, dok se ne obučem, a onda ču vam dovesti svog vlasuljara. Anñelika brzo uñe u sobu u kojoj je vladao neopisiv nered. Margerita i sobarica davale su poslednje ubode iglom raskošnoj haljini svoje gospodarice. Kovčezi su bili rastvoreni, a isto tako i kovčežiči s nakitom. A Floramond je četvoronoške i gole stražnjice, lakomo hvatao sve one divote. Treba da mi Joffrev savjetuje koja če ogrlica najbolje pristajati ovoj haljini protkanoj zlatom, pomisli Anñelika skidajuči kučnu haljinu i navlačeči na se običnu haljinu i ogrtač. Našla je gospodina Francoisa Bineta u prizemlju kuče, gdje je proveo noč praveči uvojke tuluškim gospoñaima, Anñelikinim prijateljicama, pa čak i sobaricama koje su takoñer htjele biti lijepe. On je sa sobom ponio i umivaonik od bakra, ako bi slučajno kojega gospodina

trebalo obrijati, te jedan kovčežič pun češljeva, željeza za kovrčenje kose, mirisavih masti i lažnih pletenica. V pratnji jednog dječačiča koji je nosio pečicu, poñe za Anñelikom u susjednu kuču. Ta je bila još gore zakrčena od palače u kojoj se grof de Peyrac smjestio kod neke stare tetke, daljnje roñakinje. Anñelika opazi lijepe livreje na slugama te pomisli da plačljiva gospoña pripada sigurno visokim krugovima. Za. svaki slučaj, kad se našla pred njom, duboko joj se naklonila. Vi ste zaista ljubazni reče gospoña bolnim glasom dok je vlasuljar rasporeñivao na jednoj stolici svoj alat. Da nije vas, bila bih upropastila lice od silnog plača. Nije ovo dan za plakanje prosvjedovala je Anñelika. Šta čete, moja draga, nije mi baš mnogo do veselja I tužno opusti donju usnu. Niste li primijetili moje crno odijelo? Nema tome dugo što sam izgubila oca. Oh! Vrlo mi je žao... Toliko smo se mrzili i toliko smo se svañali da me sada njegova smrt dvostruko boli. Ali kako je dosadno biti.u koroti za vrijeme svečanosti! Poznavajuči opaku čud svoga oca, bojim se da je on... Prekine se da bi turila lice u šiljastu vrečicu od kartona koju joj je Binet pružio dok je on obilno posipao gospoñine kose mirisavim praškom. . bojim se da je on to namjerno učinio nastavi gospoña skinuvši vrečicu. Da je učinio namjerno? A šta to, gospoño? Zaboga, da je namjerno umro! No nije važno. Ja sve zaboravljam. Bila sam uvijek velikodušnog srca, ma što tko rekao. A moj je otac umro kao pravi krščanin... To mi je od velike utjehe. Ali vrijeña me činjenica da su njegovo tijelo odnijeli u SaintDenis, uz pratnju neznatnog broja vojnika i kapetana, bez sjaja, bez troškova... Smatrate li dopustivom takvu stvar? Dakako da ne smatram složi se s njom Anñelika koja se počela bojati da nije počinila kakvu glupost. Plemič pokopan u Saintðenisu mogao je pripadatisamo

kraljevskoj kuči. Jedino ako nije dobro razumjela... Da sam ja bila tamo, stvari bi se bile drugačije odvijale, budite uvjereni... zaključi gospoña i bradom oholo trgne Volim raskoš, alii da se rang poštiva. Ušuti da bi se ogledala u zrcalu što ga je Binet, klečeči na jednom koljenu, stavio pred nju i lice joj se ozari. Odlično! poviče. Ova mi frizura zaista dobro pristaje. Vaš je vlasuljar dobar umjetnik, ljepotice moja. Ja vrlo dobro znam da je moje kose teško dovesti u red. Vaša visost ima vrlo nježnu kosu, ali mekanu i bujnu reče vlasuljar stručno as takvom kosom mogu napraviti prava čudesa. Zbilja! Vi mi laskate. Naredit ču da vam se isplata sto dukata. Gospodine.. Gospodine! Treba da ovaj čvjek svakako napravi uvojke i djevojčicama. Iz pokrajne sobe, gdje su žvrgoljile družbenice i sobarice, uspiju nekako izvuči djevojčice, to jest dvije curice u pubertetu. To su valjda vaše kčerke, zar ne, gospoño? upita Anñelika. Ne, ovo su moje mlañe sestre. Nepodnošljive su. Gledajte ovu manju samo put ima lijepu i našla je načina da i nju upropasti pustivši da je izgrizu komarči. Evo, sva je aduta, a uz to još i plače. Možda je tužna zbog očeve smrti? Koješta! Rekli su joj i ponavljali da če se udati za kralja. Stalno su je nazivali kraljica. A sad se ljuti što on sada uzima drugu. Dok je vlasuljar bio zabavljen oko djevojčica, začuje se kretanje po uskim stepenicama i mladi se gospodin pojavi na vratima. Bijaše dosta onizak, lica kao u lutke, koje se izdizalo nad pjenušavom košuljom od čipaka. Rukavi i koljena su mu bili takoñer ukrašeni svečanim trakama i čipkama. Usprkos jutarnjem času, bio je dotjeran s mnogo brige. Cuo sam, bratučedo reče namještenim glasom da se kod vas nalazi jedan vlasuljar koji čuda stvara. Ah! Filipe, kad se radi o sličnim vijestima, onda ste lukaviji od lijepe žene. Recite barem, da li vam se

činim lijepom? Plemič nabra usne, crvene i mesnate, a zažmirivši očima promatrao je ženinu frizuru. Moram priznati da je ovaj umjetnik izvukao iz vašeg lica više no što ste se mogli nadati reče ovaj i te svoje uvredljive riječi poprati samodopadnim osmijehom. Zatim se vrati u predsoblje i nagne se nad stepenice. Najdraži maj de Guiche, doñite gore, upravo je ovdje. U plemiču koji je upravo ušao, u tom mladiču vitkom i tamnoputom, Anñelika prepozna grofa de Guichea, prvijenca vojvode de Gramonta, kraljeva namjesnika u Bearnu. Filip zgrabi za ruku grofa de Guichea i ljubazno mu se nagne na rame. Oh! Baš sam sretan. Bit čemo sigurno osobe najbolje dotjerane na dvoru. Peguilin i markiz de Humieres pozelanit če od ljubomore. Vidio sam ih kako navratnanos naokolo traže svog brijača kojega im je Vardes oteo zahvaljujuči dosta teškoj kesi. Ti slavni kapetani bit če prisiljeni da se pojave pred kraljem s bradom kao ljuska od kestena. I prasne u kreštavi smijeh, prijeñe rukom preko netom obrijane brade, a zatim ljupkim pokretom pogladi obraze grofa de Guichea. S mnogo se neusiljenosti nasloni na mladoga grofa i zagleda se u nj čeznutljivim pogledom. Grof de Guiche se budalasto smješkao tim znakovima vjernosti ispoljenim bez ikakva ustručavanja. Anñelika nije nikad vidjela dvojicu ljudi da se tako ponašaju i gotovo se osječala u neprilici. Stvar se vjerovatno nije svidjela niti gospodarici tog mjesta, jer ova iznenada poviče Ah, Filipe. obuzdajte ovdje preda mnom vaša milovanja, inače če me vaša majka ponovo optužiti da ja potpomažem vaše nastrane nagone. Otkako je bila ona svečanost u Lionu kad smo se vi, ja i gospoñica Villerov, prerušile u seljakinje iz Bresse, proganja me svojim prigovorima. I ne govorite mi da je Peguilin u nevolji, inače ču poslati jednoga čovjeka da ga potraži i dovede ovamo. Da vidimo je li negdje blizu. To je najpametniji mladič kojega uopče poznajem ija ga obožavam.

I ona svojim bučnim i naglim pokretima pojuri prema balkonu, a zatim se odmah povuče, pritiščuči rukom bujne grudi. Ah! Bože, Bože! Tu je! Peguilin? upita mali gospodin. Ne več onaj plemič iz Toulouse koji me ispunjava užasnim strahom. Anñelika sad poñe prema balkonu i opazi muža kako odmiče ulicom u pratnji KuasiBa. Ali to je Veliki šepavac Langueñoca! poviče mali gospodin koji im se bijaše pridružio. Bratučedo draga, zašto ga se bojite? Ima vrlo umiljat pogled, maknu ruku i sjajan duh, Vi govorite kao kakva žena reče gospoña gañeči se. Izgleda da su sve žene lude za njim... Osim vas. Ja nisam nikad dopustila da me osječaji nose. Vidim ono što vidim. Ne Čini li vam se da u onom čovjeku šepavom i tamne puti, u pratnji onog crnca, crnog kao pakao, ima nečeg groznog? Grof de Guiche je u neprilici pogledavao na Anñeliku i dvaput htjede otvoriti usta, ali mu ona dade. znak ña šuti. Taj ju je razgovor mnogo zabavljao. Baš tako, vi ne znate gledati ljude očima žene ponovo se javi mladi Filipa. Vi se sječate da je taj gospodin odbio da savije koljeno pred gospodinom ñOrleansom, i to je vama dosta da uskipite bijesom. Istina je da se onda ponio vrlo drsko... U tom trenutku Joffrev podigne oči prema balkonu. Zaustavi se i skinuvši šešir ukrašen perjem nekoliko puta se vrlo duboko pokloni Vidite kako je nepravedan javni glas reče mali gospodin. Priča se da. je taj čovjek neobično ohol, meñutim Može li se pozdraviti s više ljubaznosti? Sta vi o tome mislite, dragi? Grof de Peyrac ñe Morens je sigurno čovjek na glasu po svojoj uglañenosti požurio je ña odgovori grof de Guiche koji nije znao.kako da ublaži nesmotrenosti kojima je bio svjedokom. Ta sjetite se veličanstvenog primanja što nam ga je priredio u Toulousi.

Kralj je čak bio malko ljutit, što nimalo ne priječi njegovo veličanstvo da nestrpljivo čeka ña vidi je li žena tog šepavca zaista onako lijepa kao što se priča. Njemu naprosto ne ide u glavu kako ga se može voljeti... Anñelika se polako povuče l, povukavši Bineta na Stranu, povuče ga za uho. Tvoj gospodar se vratio i sigurno če te zvati. Nemoj da te ovaj svijet privuče dvJsatima, inače ču narediti ña ta ss izbiaje. Budite bez brige, gospoño. Kad svršim s ovom gospoñicom, evo žnel Ona siñe i vrati se u svoje konačište. Mislila je na Bineta utvrdila ña joj se mnogo sviña ne samo zbog ukusa i spretnosti, nego i zbog prepredenosti i filozofije potčinjenog stvora. Oa je tvrdio kako se s Visosti obrača svakom plemiču na kojega naiñe jer je tako siguran da nikoga neče uvrijediti U sobi, gdje se nered još i povečao, Anñelika nañe muža kako čeka brijača s ručnikom zavezanim oko vrata. Onda, mala moja gospoño poviče Joffrey vi, čini mi se, ne gubite vrijeme. Kad sam otišao da čujem vijesti i doznam reñosljed svečanosti, vi ste još spavali, a jedan sat poslije toga, zatičem vas kako se prisno naginjete nad balkonom izmeñu vojvotkinje ñe Montpensier i Gospodina, kraljeva brata. Vojvotkinja de Montpensier! Velika gospoñica! uzvikne u čudu Anñelika. Bože, Bože! Trebala sam to i pomisliti kad je govorila kako je njen otae sahranjen u SaintDenisu. Dok se svlačila, Anñelika ispriča kako je slučajno sklopila poznanstvo s proslavljenom pristalicom fronñe, koja je poslije smrti svoga oca, Gastoria ñOrleans, bila najbogatija nasljednica u Francuskoj. Njezine sestrice, gospoñice de Valois i dAlencan koje če podržavati kraljičin skut za vrijeme vjenčanja su, dakle, njene polusestre. Binet je i njih počešljao. Brijač je stigao sav zadihan i odmah poče mazati sapunom forañu svoga gospodara. Anñelika je bila u košulji, ali trebalo je požuriti. Trebalo je što prije pohitati kralju, koji je tražio da ga svi plemiči s njegova dvora

doñu tog istog jutra pozdraviti. Buduči da če poslije potpuno biti zaokupljen susretima sa Španjolcima, neče imati vremena da sazove Francuze. Držeči meñu usnicama mnoge pribañače. Margerita najprije navuče na Anñeliku suknju od teške zlatne tkanine, zatim drugu suknju od zlatne čipke, prozirne kao paučina i s crtežima po sebi, a uz to ukrašenu dragim kamenjem. I vi tvrdite da je onaj sitan i ženskasti mladič kraljev brat? upita Anñelika. Vrlo čudno se mazio oko grofa de Guichea. Zaista je izgledao kao zaljubljenik. Oh! Joffrey, vjerujete li zaista da oni... da oni... To se zove ljubiti na talijanski način reče grof smijuči se Naši susjedi s one strane Alpi su postali tako rafinirani da se više ne zadovoljavaju prirodnim užicima, Moramo njima zahvaliti za obnovu književnosti i umjetnosti, istina je, a moramo im zahvaliti i ria jednom lu kavom ministru čija sposobnost nije uvijek bila nekorisna Francuskoj, ali im, eto, dugujemo i za te čudne običaje. Šteta što se tim običajima odao jedinikraljev brat. Anñelika hamršti obrve. Princ je kazao da vi imate maznu ruku, a ja bib rado znala kako je on to mogao primijetiti. Mali Gospoñin. se voli trljati uz muškarce te me je možda zamolio da mu pomognem namjestiti ovratnik ili rukave. Zaista, on ne gubi nijednu priliku da se mazi. Govorio je o vama tako da je u meni gotovo ljubomoru razbudio. On, mala imoja ženice, počnete li se uzbuñivati, ubrzo čete zaplivati morem spletaka. Dvor je ogromna i rastegljiva paukova mreža. Izgubit čete se, ako ne budete gledali na sve s visoka. Francois Binet, brbljivac kao svi ljudi njegova zanimanja, uze govoriti Eečeno mi je da je sam kardinal Mazarin podsticao ukuse maloga Gospodina, da ne bi smetao bratu. On je nareñivao da ga oblače kao djevojčicu, a isto tako i njegove male prijatelje. Uvijek se plašio da on, buduči da je kraljev brat, ne počne Jcovati urote, kao i pokojni gospodin Gaston dOrleans, ikoji je zaista bio nepodnošljiv.

Ti previše strogo sudiš o prinčevima, brijaču reče JoLLrey de Peyrae. Jedino bogatstvo koje posjedujem, gospodine grofe, jest inoj jezik i pravo da ga okrečem. Lažljivče. Učinio sam te bogatijim od kraljeva brijača. Istina je, gospoñine grofe, ali ja se time ne hvastam. Nije razborito izazivati tuñu zavist. Joffrey de Peyrac uroni lice u umivaonik pun mirisave voñe da bi osvježio put razdraženiu britvom. A kako mu je lice bilo prekriveno brazgotinama, brijanje je uvijek poprilično trajalo i Binetova lagana ruka morala je Uvijek biti vrlo oprezna. Grof potom skine kučni ogrtač i počne se oblačiti uz pomoč svog sobara i Alfonsa. Anñelika u meñuvremenu navukla prslučič od zlatne tkanine i nepokretno je čekala, dok je Margerita promatrala netremice plastron na košulji, pravo umjetničko djelo od filigranskog zlatapomiješanog sa svilom. Zlatna čipka je kao iskričava pjena Anñeliki okružila gola ramena, dajuči njenoj puti sjajno cijedilo, prozračnu finoču porculana. S ublaženim ružičastim plamenom preko obraza, s potamnjenim obrvama i trepavicama, s valovitom kosom kojsje imala isti sjaj kao i njena haljina, sa iznenañujučom jasnočom svojih zelenih očiju, ona je sebe vidjela u ogledalu kao kakvog neobičnog idola sačinjenog od skupocjenih tvari, zlata, mramora, i smaragda. Margerita iznenada krikne i poleti, prema malom Florimondu koji je gurao u usta jedan briljant od šest karata... Joffreyv kakav nakit da stavim? Biseri mi se čine suviše skromni, a dijamanti suviše hladni. Smaragde odgovori on. Taj nakit pristaje vašim očima. Sve ovo zlato je uvredljivo, pomalo teškog sjaja. Dakle, naušnice i ogrlica od zlata i.smaragda. A možete staviti na ruku i koji prsten od dijamanata. Nagnuvši se nad kovčežič, Anñelika uroni u biranje nakita. Nije još bila zasičena i ravnodušna i ono ju je obilje svaki put ispunjalo radošču. Kad se je okrenula, grof de Peyrac je svoj mač pričvrščivao za remen optočen dijamantima.

Ona ga je dugo promatrala i neobičan srh je prožme Mislim da Velika gospoñica nema sasvim krivo kad kaže da vi imate grozan izgled.Uzalud bi mi bio svaki trud dapokušam sakriti svoju nesreču odgovori grof. Da se počnem dotjerivati kao kakav lijepi kiooš, ljudi bi mi se smijali i s prezirom susretali. Prema tome, nastojim da mi odijela budu u skladu s licem. Ona se zagleda u njegovo lice. To lice je njoj pripadalo. Milovala ga je, poznavala mu svaki i najmanji znak. Osmjehne mu se i šapne Ljubavi moja! Grof je bio sav odjeven u crno i srebro. Njegov ogrtač od crnog moarea bijaše prekrit srebrnom čipkom, pričvrščenom za ogrtač dijamantnim kopčama. Pustio je da imu se malko vidi prsluk od srebrnog brokata ukrašen crnim čipkama vrlo fine izrade. Iste te čipke su mu U tri poruba visile na koljenima ispod rhingrave od oranog baršuna. Na cipelama je imao dijamantne kopče. Kravata mu nije imala oblik ovratnika več širokog čvora, i bila je optočena takoñer vrlo sitnim dijamantima. Na prstima mu se sjalo mnoštvo dijamanata i samo jedan vrlo velik rubin Grof stavi aa glavu šešir okičen bijelim perjem i upita KuasiBa je uzeo sve darove što su ih odlučili pokloniti kralju za njegovu nevjestu. Crnac je bio napolju, pred vratima, predmet divljenja svih besposličara, odjeven u prsluk boje kao trešnja, u široke turske hlače i s turbanom na glavi. I turban i hlače su bili od bijele svile. Svijet je prstom upirao u njegovu sablju krivošiju. Na jednom je jastuku nosio kovčežič cd crvene kože okovan zlatnim čavličima. Dvije su nosiljke čekale na grofa i Anñeliku. Potoni brzo krenuše k palači gdje se bijahu smjestili kralj, njegova majka i kardinal. Kao i sve druge zgrade i ta je kuča bila uska, kao što je običaj u Španjolskoj, puna balkona i uvrnutih stubišnih ipriručja od pozlačenog drva. Dvorani su sasvim preplavili trg, gdje je vjetar svijao perje na šeširima i na mahove donosio slani miris oceana. Dok je prelazila preko stepenica ma pragu, Anñelika osjeti kako joj srce ludo tuče.

Vidjet ču kralja, mislila je, braljicji majku i kardinala! Pred očima joj sine priviñenje kraljevskog dostojanstva zaokupljeno brigama i patnjama koje nisu vrijeñale siromaštvo male Anñelike, Kako joj je oduvijek bio bli zak mladi kralj o kojemu je pričala dojilja, mladi kralj pritiješnjen zlobom pariških gomila, taj kralj Sto je bježao preko čitave IVancuske koju bijaše opustošila fronda, gonjen od grada do grada, od zamka do zamka, u vlasti pobunjenih prinčeva, izdan, napušten, a na kraju pobjednik! On je sada brao plodove svojih borbi A sigurno je jos više od kralja uživala u ovom trenutku trijumfa kraljica majka, žena koju je Anñelika nazirala x dnu dvorane, umotanu u crne velove, tamne španjolske puti, na čijem se licu zadržao izraz odvojenosti i gorčine, ikoja je svoje male savršene ručice položila u tamno krilo svoje haljine. Anñelika i njen muž prijeñu preko dvorane blistavog drvenog poda. Dva su crnčiča podržavali skutove dvorskog Ogrtača mlade žene, napravljenog od valovite i šarama ukrašene tkanine zlatne boje koja je odudarala od suknje i prsluka izvezenih zlatnim nitima. Ogromni EuasiBa je išao za njima. Slabo se vidjelo jer je bilo vruče SJbog mnoštva što se tu bijaše okupilo. Prvi plemič kraljevske kuče najavi Grof de Peyrac de Morens dIrristru. Anñelika se duboko pokloni. Srce joj je tuklo u grlu. Pred njom se ispriječila crvena i crna ploha kraljica majka i kardinal. Odjednom joj pade na pamet Joffrev bi se trebao dublje pokloniti. Maloprije bijaše vrlo Ijubaano pozdravio Veliku gospoñicu! Ali pred največim se nekako skanjuje da stopalo samo još malo povuče nazad. Binet ima pravo... Binet ima pravo.. Bilo je blesavo od nje što tako misli o dobričini Binetu i što ponavlja u mislima da on ima pravo. A zašto ne, u stvari? Jedan glas reče Veseli nas što vas vidimo, grofe, i što možemo pozdraviti... diviti se gospoñi o kojoj smo čuli sve najbolje što se može čuti. Ali ovaj put je glas protivan pravilu, jer hvala zaostaje za stvarnošču.

Anñelika podigne oči i sretne se sa sjajnim i tamnim očima koje su je motrile velikom pažnjom očima kraljevim. Bogato obučen, kralj je bio srednjega rasta, ali tako se uspravno držao da je izgledao viši od svih svojih dvorana. Anñelika opazi da inu je lice malko kozicama nagrizeno, jer je u djetinjstvu imao velike boginje. Nos mu je bio previše dug, ali usta je imao snažna i umiljata pod tamnom crtom, tek jedva vidljivih brčiča. Bujna kestenjasta kosa, nedirnuta lažnim uvojcima, u kovrdžavim mu je slapovima padala po ramenima. Luj XIV je imao noge lijepo oblikovane, a ruke lijepe. Pod čipkama i trakama naslučivalo se snažno i okretno tijelo, naviknuto na napore lova i gimnastike. Moja bi dojilja rekla lijep muškarac. Dobro je što ga žene, pomisli Anñelika. Ali se odmah prekorila zbog tako prostih misli u tom svečanom trenutku njena života. Kraljica majka zatraži da vidi sadržaj kovčežiča što ga je KuasiBa pružio klečeči na koljenima, čelom dodirujuči zemlju, kao jedan od sveta tri kralja. Uzvici divljenja se podigoše pred malim aieseserom koji je sadržavao razne sitnice kao što su kutijica i češljevi, škarice, kukice, pečatnjaci, sve to izrañeno u teškom zlatu i u kornjačevini s otoka. Ali putna je kapelica oduševila pobožne gospoñe iz pratnje kraljice majke. Ova se osmjehne i prekriži se. Križ i dva kipiča španjolskih svetaca, a isto tako i nočna lampica i kañionica bili su od zlata i od pozlačenog srebra. A Joffrev de Peyrac je naručio jednom talijanskom slikaru da mu naslika jedan triptih na pozlačenom drvu na kojemu su bili prikazani prizori kružnog puta. Minijature su bile vrlo lijepo izrañene, a odlikovale su se jednostavnim bojama. Ana Austrijska izjavi da je infantkinja bila poznata zbog svoje pobožnosti te da če se sigurno obradovati takvom daru. Okrene se prema kardinalu da bi se i on divio slikairijaima, ali ovaj je još pregledavao sitne predmete nesesera koji su se sjajili meñu njegovim prstima. Priča se da zlato izvire riz dlanova vaših ruku, gospodine de Peyrac, kao izvor iz kamene litice. Predodžba je tačna, eminencijo mirnim glasom odgovori grof kao izvor iz litice, ali iz litice minirane velikim količinama potpaljivača, i baruta, raskopane

da se i sama zemljina utroba plaši, razrovane, razbijene u komadiče, rastočene. Tada, zaista, zahvaljujuči ustrajnom radu, znoju i naporu tada če možda zlato poteči, pa čak i obilato. To što ste rekli o poslu koji donosi svoje plodove, vrlo ste lijepo rekli. Nismo navikli da od osoba vašega ranga čujemo takav jezik, ali priznajem da mi nije nelagodan. Mazarin se i dalje smješkao. Prinese k licu jedno ogledalce iz nesesera i baci u nj brzi pogled. Usprkos ličilu i prašku kojima rje nastojao sakriti svoju požutjelu put, sitne kapi znoja, posljedica slabosti, sjajile su mu se na sjepoočieama, lijepeči mu kovrdžave kose pod crvenom kardinalskom kapicom. Več je mjesecima bio žrtva bolesti koja mu je oduzimala snage. On barem nije lagao kad se nije htio prvi pojaviti pred španjolskim ministrom, Don Luisom de Haram, ispričavajuči se svojim žučnim kamencima. Anñelika uhvati pogled kraljice majke upučen kardinalu, tjeskoban pogled zabrinute žene. Nema sumnje, taj pogled je htio kazati Ne govorite toliko, umorit čete se. Da li je zaista kraljica bila zaljubljena u tog Talijana, ta kraljica koju je njen muž čistunac previše dugo držao daleko od sebe. Tajne stepenice Louvrea su čuvale tajnu. Samo jedan čovjek ju je, možda, poznavao onaj sin s toliko upornosti branjen fcralj. U pismima što su ih izmjenjivali kardinal i kraljica nisu li ga možda nazivali Pouzdanikom? Pouzdanikom čega.. Pruži li se prilika, rado bih razgovarao s vama o vašim poslovima dometne kardinal. I mlañi kralj se živo umiješa I ja. Ono što su mi pričali, pobudilo je moji! znatiželju. Stojim na raspolaganju vašem veličanstvu i njegovoj eminenciji. Time je predstavljanje bilo gotovo. Anñelika i muž poñoše da pozdrave monsinjora de jVHitenaca, kojega su zamijetili u neposrednoj blizini kardinalovoj. Pristupiše tada redom raznim visokim ličnostima i svojim poznanicima. Anñelika je imala izlomljena križa od pustog klanjanja, ali je bila u stanju takvog uzbuñenja i radosti da nije ni osječala umor. Laskanja kojima su je svi dočekivali bila su očitim dokazom njena

uspjeha. Bračni par de Peyrac je sigurno izazvao veliko zanimanje. Dok je muž razgovarao s maršalom de Gramontom, mladič niskoga rasta, ali ugodnoga lica odjednom se stvori pred Anñelikom. Prepoznaje li me boginja što je ovog. trenutka sišla sa Sunčevih kola? Dakako poviče ona sretna vi ste Peguilin... A zatim se ispriča Previše sam sebi dozvolila, gospodine de Lauzune, ali što čete, posvuda samo o Peguilinu slušam. Peguilin ovdje, Peguilin tamo. Toliko ste ovdje obljubljeni da sam im se i ja, mada vas več dugo nisam vidjela, od srca pridružila! Čarobni ste i ispunjate radošču ne samo moje oči več i moje srce. Znate li da ste najneobicnija žena u čitavom ovom skupu? Poznajem gospoñe koje, ljubomorne na vašu odječu, kidaju u komadiče svoje lepeze i razdiru svoje rupčiče. A kako li čete tek biti lijepo odjeveni na dan vjenčanja, ako ste ovako počeli? Oh! Tog ču dana pobječi pred raskošima kraljeve pratnje. Ali danas sam se predstavila kralju. Još sam uzbuñena. Je li vam se učinio ljubazan? Kako da kralj ne bude ljubazan? reče Anñelika smijuči se. Vidim da ste več upučeni u ono što se smije i što se ne smije kazati na dvoru. Ja sam još tu, a ni sam ne znam kakvim to čudom. Čak su me imenovali kapetanom jedne čete nazvkne plemiči gavranova kljuna. Imate prekrasnu uniformu! Pa ne stoji mi loše... da, da, kralj je vrlo simpatičan prijatelj, ali ipak treba biti na oprezu. Kad se čovjek igra s njim, ne smije ga previše ogrepsti. Zatim joj se nagne k uhu. Znate li da umalo nisam svršio u Bastilji? A što ste učinili? Više se pravo i ne sječam. Ali mislim da sam jednom prilikom previše sebi privukao malu Mariju Mancini u koju je kralj bio ludo zaljubljen. Kraljeva zapovijed bijaše več spremna, ali sam ja na vrijeme bio obaviješten Plačuči sam se bacio pred njegove noge i toliko sam ga nasmijao da mi je oprostio i umjesto da me pošalje u zatvor, imenovao me je kapetanom. Vidite,

on je simpatičan prijatelj... kad vam nije neprijatelj. Zašto mi to pričate? oñjedared ga upita Aañelika. Peguilin de Lauzun razrogači svoje svijetle zjenice kojima se znao korisno služiti. Tako, nizašto, draga. Uze je prijateljski za ruku i povuče je za sobom. Doñite da vas predstavim mojim prijateljima koji umiru od želje da vas upoznaju. A svi su ti prijatelji bili mladi i pripadali su kraljevoj pratnji. Ona je bila sretna što se tako lako našla na prvim stepenicama dvora. SaintThiney, Brienne, Cavois, Ouñedei, markiz dHumieres kojega de Lauzun predstavi kao svog neprijatelja po naslovu, Louvigny, drugi sin vojvode de Gramonta, svi su oni izgledali vrlo radosni i ljubazni i bijahu prekrasno odjeveni. Ona primijeti takoñer i de Guichea uz kojega se još uvijek lijepio kraljev brat. Ovaj je osine neprijateljskim pogledom. On! Prepoznao sam je reče. I okrene joj leña. Ne obazirite se na njegovo ponašanje, draga šapne joj Peguilin. Malom Gospodinu su sve žene suparnice, a de Guiche je pogriješio što vam je uputio prijateljski pogled. Znate li, zahtijeva da ga se više ne zove Malim Gospodinom! obavijesti je markiz dHumieres. Poslije smrti strica Gastona dOrleansa, treba ga zvati samo Gospoñinom. Oprezno, gospodo! poviče de Lauzun učiteljski poprijetivši prstom. Ne smetnite s uma jednu čuvenu sablju u Languedocu! Ali gužva je bila tolika da je Anñelika. zbunjeno se smiješeči, protiv svoje volje bila gurnuta na skupocjene prsluke okičene trakama, a u kojima se osječao dah bogiša i jantara. Službenici koji su vodili brigu o kraljevu stolu tražili su prolaz za povorku lakeja koji su nosili posuñe i zdjele od srebra. Pronio se glas da se njihova veličanstva i kardinal povlače za neko vrijeme da bi se okrijepili i odmorili od neprekidnih predstavljanja. De Lauzun. i njegovi prijatelji se udalje jer ih je služba zvala. Anñelika je pogledom tražila svoja tuluška poznanstva. Bijaše se pobojala da se tu ne sretne s vatrenom

Carmencitom, ali je doznala da se gospodin de Mercourt, slabe sreče kao uvijek i pošto je kalež ispio do dna, iznenada odlučio, povrijeñen u svom dostojanstvu, da ženu najzad zatvori u samostan. A sad je pao u nemilost i bolno je plačao svoj pogrešan potez. Anñelika se uvukla u različite skupine. Od mirisa pečenog mesa izmiješanog s mirisima raznih parfema, boljela ju je glava. Vručina je bila zagušljiva. Anñelika je imala priličan tek. Sjeti se da Je več sigurno bilo dosta kasno i odluči da če se, ako odmah ne nañe muža, sama vratiti kuči i nsreñit če da je se posluži pršutom i vinom. Osobe što su stigle iz pokrajine sigurno su se sakupile kod nekoga na doručku, jer sada je oko sebe vidjela samo nepoznata lica. Oni glasovi bez naglaska čudno su je se doimali. Možda je i ona, za dugih godina provedenih u Languedocu, poprimila onaj način brzog i naglašenog govora? Osječala se poniženom. Nekoliko koraka dalje u zidu prekrivenom tkaninom primijeti jednu pukotinu. Anñelika poviri kroz nju i primijeti kraljevsku obitelj okupljenu oko stola za kojim su se još našli kardinal, dva nadbiskupa, jedan iz Bavonne, a drugi iz Tou louse, maršal de Gramont i gospodin de Lionne. Majorv domi koji su posluživali prinčeve dolazili su i odlazili na druga vrata. Kralj nekoliko puta zabaci glavom kosu i ubrusom mahne ispred nosa da uhvati malo zraka. Vručina u ovom kraju pokvari i najljepše svečanosti. Na Otoku fazana zrak je svježiji. Tamo puše svježi vjetar s mora primijeti gospoñin de Lionne. Onda ču iskoristiti tu priliku, buduči ña, prema španjolskoj etiketi svoju vjerenicu neču moči vidjeti prije vjenčanja. Ali vi čete se na Otoku fazana sastati sa svojim. ujakom, koji če vam sada postati tastom. Tek tada če biti potpisan mir primijeti kraljica. A zatim se okrene gospoñi de Motteville, svojoj dvorskoj gospoñi. Vrlo sam uzbuñena. Mnogo sam voljela svoga brata i često sam se s njim dopisivala! Zamislite, imala sam dvanaest godina kad sam ga napustila na ovoj istoj obali i odonda ga više nisam vidjela!

Svi su bili dirnuti Cimi se da se nitko nije sjetio da je taj isti brat, Filip IV bio največi neprijatelj Francuske i da je njegovo dopisivanje s Anom Austrijskom navelo Bichelieua da nju osumnjiči zbog urote i izdajstva. Davno su se zbili ti dogañaji. Svi su se nadali novom savezu kao i prije pedeset godina, kad su na toj istoj Bidassoa, dvije male princeze okruglih lišča i vratova uvaljenih u široke i naborane ovratnike, bile izmijenjene izmeñu dvije zemlje Ana Austrijska se udala za mladog Luja XIII, a Elisabeta Francuska za maloga Filipa IV. Infantkinja Marija Tereza koju su sada očekivali bila je kčerka te iste Elisabete. Anñelika je strasnom radoznalošču promatrala te velikane u prisnom razgovoru. Kralj je bio dobroga teka, ali je jeo dostojanstveno. Pio je malo i više puta zatražio da mu naliju vode u vino. Vjere mi poviče on. odjednom najčudnija stvar što sam je jutros vidio je onaj neobičan bračni par u crnim i zlatnim odijelima iz Toulouse. Krasne li žene, prijatelji moji! Pa raskoš! Več sam prije o njima čuo, ali nisam mogao vjerovati. A ona izgleda iskreno zaljubljena u nj. U stvari, onaj me šepavac dovodi u nepriliku. A dovodi u nepriliku sve koji mu se približe reče nadbiskup tuluški oštrim tonom. Ja ga več mnoge godine poznam, a ipak ga ne razumijem. U sve to je sam vrag umiješao svoje prste. Eto, opet počinje bulazniti, pomisli Anñelika obeshrabrena. Njeno je srce ugodno zakucalo na kraljeve riječi, ali je nadbiskupovo upletanje ponovo probudilo njenu zabrinutost. Prelat nije popuštao. Jedan od plemiča iz kraljeve pratnje reče uz podrugljivo cerekanje Zaljubljena u muža! Zaista, vrlo smiješna stvar. Bilo bi dobro da se ta mlada žena okrene malo na dvoru. Brzo bi se oslobodila te glupave predrasude. Gospodine, čini se, vi vjerujete da je dvor mjesto gdje je preljub jedini zakon strogo je primijetila Ana Austrijska. A ipak, stvar je i prirodna i dobra, da se supružnici iskreno ljube. Nije to nimalo smiješno. Ali je zato rijetko! uzdahne gospoña de Motteville. činjenica je da se ljudi rijetko žene iz ljubavi

primijeti kralj s gorčinom u glasu. Nasta prilično neugodna šutnja. Kraljica majka izmijeni s kardinalom tužan pogled. Monsinjor de Fontenac podigne ruku pokretom prijetvorne ljubaznosti. Ne tugujte, sire! Ako su Božji putevi nedokučivi, ini putevi malog boga Erosa nisu poznatiji. A kako ste naveli jedan primjer koji vam je, čini se, upao u oči, ja vas mogu uvjeriti da se onaj čovjek i njegova žena nisu nikad vidjeli prije svog vjenčanja, koje sam ja posvetio u katedrali u Toulousi. Pa ipak, poslije nekoliko godina braka, okrunjenog roñenjem jednog djeteta, ljubav koju oni osječaju jedno za drugo upada u oči čak i onima koji o tome ništa ne znaju. Ana Austrijska pogleda monsinjora očima punim zahvalnosti na što je ovaj bio vrlo ponosan. Licemjeran ili iskren? pitala se Anñelika. Uto se kardinal javi svojim vrskavim glasom Jutros sam imao dojam da prisustvujem predstavi. Onaj čovjek je ružan, unakažen, bogalj, a ipak kad se pojavio pored svoje krasne žene, u pratnji onog ogromnog, crnca odjevena u. bijelu, svilu, pomislio sam Kako su lijepi! Nekako drugačiji od tolikih dosadnih lica! reče kralj. Je li istina da ima prekrasan glas? To svi tvrde i ponavljaju. Plemič što je maloprije govorio sad se naceri. Zaista je to ganutljiva zgoda, kao u priči. Treba jpoči na Jug i takvih češ glasova čuti na svakom uglu. Vi ste zaista nepodnošljivi s tim svojim ruganjem. ponovo se javi kraljica majka. Vaša mi se zajedljivost nimalo ne sviña, gospodine! Dvoranin pogne glavu i, buduči da se razgovor nastavio, pravio se da mu je pažnju zaokupilo pseto što je u udubljenju vrata glodalo kost. Primjetivši da jetaj plemič krenuo prema mjestu gdje se ona bijaše sklonila, Anñelika naglo ustane da bi se udaljila. Napravi nekoliko koraka u predsoblju, ali joj je ogrtač bio dosta težak te je zapeo za jednu konsolu.

Ona se sagne i pokuša ga osloboditi. Uto mladič nogom odgurne psa, iziñe i zatvori vratašca sakrivena tapiserijom. Buduči da je oneraspoložio kraljicu majku, smatrao je mudrim da se makne. Nehajno poñe naprijed, proñe pored Anñelike, a onda se okrene da bi je promotrio. Oh! Žena u zlatnoj haljini! Ona ga s visoka odmjeri i htjede proči mimo njega kadli joj on prepriječi put. Čemu tolika žurba! Dopustite ña promotrim tu čudnu pojavu. Vi ste, dakle, gospoña zaljubljena u svog muža? I kakvog muža! Adonisa! Ona ga odmjeri mirnim preziromi Mladič je bio viši od nje i prilično vitak. Imao je dosta lijepe crte lica, ali mu se u tanke usne uvukao neki opaki izraz. Njegove duguljaste oči bile su žute i išarane smeñim tačkieama. Ta neodreñena boja očiju kvarila mu je lijepotu. Bio je odjeven ukusno i bogato. Njegova vlasulja, svijetle, gotovo bijele boje, živo je odudarala od njegovih mladenačkih crta. Anñelika je morala priznati otmjenost njegovih pokreta, ali je ipak hladno odgovorila. Vi biste teško izdržali usporedbu. U mom mjestu oči kao što su vaše zovu kisele jabuke. Shvačate li što sam htjela kazati? A što se tiče kosa u mojega muža su barem prave. Izraz povrijeñene taštine smrači plemičevo lice. To nije istina poviče plemič on nosi vlasulju! Pokušajte mu je skinuti, ako imate odvažnosti. Pogodila ga je u bolnu tačku i imala je dojam ña ovaj plemič nosi vlasulju zato što je počeo čelaviti. Ali je on odmah došao k sebi. Oči mu se stisnu tako da su izgledale kao dvije svijetle pukotine. Tako, dakle, htjeli biste ujesti? Baci oko sebe pogled, a onda je zgrabi za zglavak i gurne u udubinu stepenica. Pustite me. Odmah, Ijepotico, Ali prije moramo izravnati jedan računčič. Prije no što je mogla predvidjeti što smjera, on joj zabaci glavu i okrutno je ugrize za ujne. Anñelika krikne. Kuka joj naglo sune uvis i sruči se na plemičevo lice.

Nekoliko godina žrtvovanih lijepom ponašanju nisu u njoj sasvim ugušili nagon seljačke silovitosti niti reakciju njena zdrava tijela. Kad bi u njoj uzavrio bijes, napadala je svom snagom, baš kao nekada kad se nemilice bacala na svoje male seljačke drugove. Samar snažno odjekne, a bit če da je plemič vidio sve zvijezde na. nebu, jer je zateturao i uhvatio se rukom za obraz. Vjere mi, šamarate kao pralja! Pustite me da proñem ponovi Anñelika ili ču vas tako udesiti da se. nečete moči više pojaviti pred kraljem. On shvati da če Ona održati riječ te uzmakne korak natrag. Oh! Dami vas je čitavu jednu noč imati u svojoj vlasti! promrmlja kroz stisnute zube. Budite uvjereni da biste ño jutra bili ukročeni, prava krpetina Koješta odgovori ona smijuči se sanjate o osveti i držite se za obraz.. Brzo se udalji probivši se nekako ño vratiju. Sad u dvorani nije više bilo gužve jer su mnogi otišli da se okrijepe. Ljutita i uvrijeñena, Anñelika pritisne rupčič na ozlijeñenu usnu. Da se bar ne vidi mnogo... Sto ču odgovoriti ako Joffrey štogod upita? Ne smijem dopustiti da probode mačem onoga prostaka. A bogzna ne bi li se od srca nasmijao... On zbilja nema iluzija u pogledu običaja one lijepe gospoñe sa Sjevera... Počinje mi bivati jasno šta je on mislio kad je govorio da bi trebalo naučiti lijepom ponašanju čeljad na dvoru... Ali ja ne osječam nikakve sklonosti da se tom zadatku posvetim. Trudila se da spazi svoju nosiljku i svoje sluge meñu onim svijetom što se slegao na trgu. Nečija se ruka uvuče pod njenu. Draga moja, baš sam vas tražila reče Velika gospoñica čiji je visoki lik iznenada izbio sa strane živa sam se pojela misleči na sve one gluposti što sam ih jutros izgovorila pred vama ne znajuči tko ste. Jao! U jednom ovako svečanom danu, izloženi tjesnoci i neudobnosti, potpuno vam popuste živci i jezik samo juri i ne pazi što govori.

Budite bez brige, visosti, jer sve što ste rekli živa je istina, pa čak je i laskavo po mog muža, a ja se samo toga i sječam. i Vi ste utjelovljenje ljubaznosti Sretna sam što vas imam za susjedu... Zar ne, ponovo čete mi posuditi svoga vlasuljara? Imate li malo slobodnog vremena? Da poñemo u hlad i malko se okrijepimo grožñem? Sto o tome mislite? Ta ti Španjolci nikako da stignu... Visosti, stojim vam na raspolaganju odgovori Anñelika klanjajuči se. Sutradan ujutro valjalo je poči na Otok fazana, vidjeti kako se španjolski kralj hrani. Sva su gospoda sdvora požurila prema čamcima i, pri tom pokvasila svoje lijepe cipelice. Pridržavajuči rukom suknje, gospoñe su kratko pocikivale. Anñeliku, odjevenu u haljinu od bijele svile izvezene u srebru, Peguilin podigne u zrak i posadi je u čamac izmeñu jedne princeze šiljata lica i markiza dHumieresa. Mali Gospodin, koji je takoñer bio u toj skupini, mnogo se smijao prisječajuči se tužnog izgleda svoga brata koji je morao ostati na francuskoj strani. Luj XIV je mogao vidjeti infantkinju tek pošto kraljica majka preko punomoči sklopi brak na španjolskoj strani. Tek tada če on poči na Otok fazana da potpiše mir i sa sobom povede svoj bajoslovni plijen. Pravo če se vjenčanje. slaviti u SaintJeandeLuzu, a mladance če blagosloviti biskup iz Bavenne. Čamci su klizili po mirnoj vodi, krcati svojom šarenom posadom. Pristali su. Dok je Anñelika Strpljivo čekala da se iskrca na otok, jedan gospodin stavi stopalo na klupu na kojoj je ona sjedila i krupnom drvenom petom joj pričepi prste. Jedva se suzdržala da ne krikne od bola. Podigavši oči prepozna plemiča što ju je jučer onako bezobrazno napastovao. To je markiz de Varñes reče joj mlada princeza što je do nje sjedila. Prirodno, on je to namjerno učinio. Prava životinja! potuži se Anñelika. Kako kralj može tipjeti u svojoj pratnji tako prostačku osobu? Zabavlja kralja svojim bezobraštinama, ali kad se

radi o njegovu veličanstvu, onda uvlači svoje čaporke. O njemu su pjesmicu ispjevali Ona zapjevucka Ne živi divljačka čud Samo pod bivoljom kožom Niti lijjpo odijelo II kočija s plemičkim grbom Može sakriti odurnu njušku. Kad netko kaže Vardes, kaže neotesanac. Umuknite, Henriette! poviče kraljev brat. Ako vas čuje gospoña de Soissons, takav če je bijes spopasti da če poči njegovu veličanstvu i potužit če se da se rugate njenu miljeniku. Koješta! Gospoña ñe Soissons nema više utjecaja na njegovo veličanstvo. Sada kad se kralj oženi... Gdje ste naučili, gospoño, da jedna žena, pa makar ona bila infantkinja, ima više utjecaja na svog muža od bivše ljubavnice? upita de Lauzun. Oh! Gospodo i gospoñe! plačljivim če glasom gospoña de Motteville. Molim vas! Zar se mogu govoriti takve stvari u trenutku kad nam španjolski velikaši dolaze u susret? Crna, mršava, lica iabrazdana borama, ona se čudno doimala sa svojim tamnim haljinama i svoj kn stidljivim izgledom meñu onim vlasuljama i lijepom brbljavom gospodom. Prisustvo dvorske gospoñe Ane Austrijske nije bilo baš slučajno meñu tom mladeži. Kraljica majka joj je stavila u dužnost da nadzire riječi ove lude mladosti koja je bila kadra svašta reči i ne Voditi previše računa o osjetljivosti Španjolaca. Anñeliku je počeo umarati taj lakouman svijet, taj opak svijet koji je svoju pokvarenost jedva uspijevao sar kriti pod izgledom vrlo zamršene uglañenostL Čula je gospoñu de Soissons kako govori jednoj svojoj prijateljici Draga moja, našla sam dva tekliča kojima se mnogo ponosim. U stvari, slušala sam da hvale Baske kao laganije od vjetra. Mogu prevaliti trčeči više od dvadeset milja na dan. Ne čini li vam se otmjenom činjenica da pred vama trče tekliči koji najavljuju vaš prolaz i psi koji laju i sklanjaju s puta svjetinu? Teriječi podsjetiš Anñeliku na Joffreva. Iako je on

bio ljubitelj raskoši, ndje dopuštao tekliče ispred kočija. Da, zbilja, a gdje je Joffrev? Mje ga vidjela od jučer. Bijaše pošao kuči da promijeni odijelo i da se obrije, baš kad je ona razgovarala s Velikom gospoñicom. Pa i ona sama se morala promijeniti tri ili četiri puta na brzinu i napetih živaca. Spavala je tek nekoliko sati ali ono stalno pijuckanje dobrih vina sad pod ovom, a sad pod onom izlikom držalo ju je budnom. Mje se uznemiravala zbog Florimonda. Za tričetiri dana ona če biti obaviještena da li su mu sobarice davale jesti ili bu trčale da se dive kočijama i da se natežu s paževima i slugama kraljevske kuče Osim toga, Margerita je budno na nj pazila. Njena hugenotska čud nije odobravala svečanost i ta žena koja je svu svoju brigu posvečivala gizdaaju svoje gospodarice, vrlo je strogo postupala sa sluškinjama koje su joj bile potčinjene. Anñelika na kraju smotri Joffreva koji se, meñu mnoštvom, gurao u unutrašnjost kuče smještene usred otoka. Pojuri k njemu i dodirne ga lepezom. On okrene k njoj rastreseni pogled. Ah, tu ste! Bez vas se osječam osamljenom, Joffrev. Ali čini se da vas ne veseli što me vidite. Zar se i vi povodite za predrasudom koja izvrgava ruglu supružnike koji se vole? Imam dojam da me se stidite! On joj sa nato iskreno osmjehne i obujmi je oko pasa. Ne, ljubavi moja. Ali vas vidim u ugodnom društvu prinčeva... Oh! Ugodnom društvu! ponovi Anñelika i prijeñe prstom preko oguljene ruke. Bit ču sretna ako se iz tog društva izvučem zdrava i čitava. Što ste radili od jučer? Sreo sam neke prijatelje, a zatim sam brbljao malo ovdje, a malo tamo. Jeste li vidjeli španjolskog kralja? Ne, ne još. Poñimo do one dvorane gdje pripremaju stol. Prema španjolskoj etiketi, španjolski kralj mora. jesti sam pokoravajuči se pravilima vrlo zamršenog ceremonijala.

Dvorana je bila prekrivena tapiserijama koje su prikazivale u tamnim, mrkocrvenim, te crvenim i sivomoñrim tonovima fsovijest španjolskog kraljevstva. Tu se velika gomila svijeta okupila te je i gužva bila velika. Dva sii se dvora natjecala u raskoši i veličajnosti. Španjolci su Jjili u prednosti u pogledu zlata i dragog kamenja, dok su Francuzi svoje suparnike nadilazili ukusom i elegancijom svojih. nošnji. Mladiči u pratnji iLuja XIV su imali na sebi tog dana plašteve od sivog moarea prekrivene zlatnim čipkama koje su za plašteve bile pričvrščene kopčama sjajnim poput plamena. Podstava im je bila od zlatne tkanine. Prsluci su im. bili od zlatnog brokata, šeširi ukrašeni bijelim perima i po strani malko nadignuti dijamantnom kopčom. Mnoštvo se smijalo dugim staromodnim brkovima španjolskih velikaša i njihovoj odječi načičkanoj glomaznim i zastarjelim vezovima. Jeste li vidjeli njihove plosnate šešire okičene onim kukavnim perjem? šapne Peguilin i prasne u smijeh. A gospoñe? Povorka starih kolaca koji če svojim kostima probiti ogrtače. U ovoj zemlji lijepe supruge ostaju kod kuče, iza rešetaka. Izgleda dainfantkinja još nosi svitke za pojačanje bokova i željezne obruče tako široke da se mora okrenuti bokom da bi prošla kroz vrata. Priča se da ima vrlo lijepe grudi, ali joj ih je, steznik tako snažno stisnuo da se čini da ih i nema doda gospoña de Motteville poigravajuči se čipkama ina svojim mršavim prsima. Joffrev de Peyrac se zagleda u nju svojim zajedljivim pogledom. Čini se da su dobaci on inadridski krojači zaista vrlo nevjesti što na taj način sakrivaju ono što je vrlo lijepo, dok su pariški vješti jer uspijevaju dati vrijednost onome što više nije lijepo. Anñelika ga taštine ispod baršunastog rukava njegova plašta. On joj se nasmiješi i kao krivac joj poljubi ruku. Doñe. joj misao da Joffrey taji od nje neku brigu, ali več trenutak poslije toga nije na to mislila. Iznenada zavlada tišina. Ulazio je španjolski kralj. Anñelika koja nije bila baš visoka rasta, popne se na jedan stolac. Izgleda kao mumija ponovo če šapatom.Peguilin.

Put Filipa IV je zaista imala boju pergamme. Iscrpljena i previše rijetka krv davala je njegovim obrazima ružičast ton. On se približi stolu ujednačenim korakom automata. Njegove velike tužne oči bijahu nepokretne, Ispupčene vilice su podržavale crvena u jedno s rijetkom kosom, bakrenosvjetlom, gov bolešljiv izgled. Ipak, prožet uvjerenjem o gotovo božanskoj veličini svog kraljevskog položaja, nije napravio nijedan pokret koji ne bi bio u skladu s tačnom obavezom etikete. Paraliziran vezama svoje moči, sam za svojim malim stolom, jeo je kao da obavlja sveti obred. Komešanje je meñu mnoštvom bivalo sve veče i nenadano potisne naprijed prve redove, koji umalo nisu prevrnuli kraljev stol. Zrak je bio zagušljiv tako da je Filip IV osjetio slabost. Podigao je ruku prema vratu i raširio ovratnik od čipke da doñe do malo zraka. Ali gotovo odmah se vrati iu svoj hijerarhijski stav kao savjestan glumac, u svoju mukotrpnu ulogu. Nitko ne bi pomislio da ta sablast pravi djecu lakočom pijevca! ponovo primijeti nepopravljivi Peguilin de Lauzun kad je kralj završio s ručkom i oni se našli napolju. Njegova vanbračna djeca kmeče po hodnicima njegove palače, a njegova druga žena bez prestanka donosi na svijet kržljavu djecu koja iz svojih kolijevki prelaze u smrtvačnice Escuriala. Posljednji je umro za vrijeme poslanstva moga oca u Madridu, kad je pošao da isprosi ruku infantkinje reče Louvignv, drugorodeni sin vojvode de Gramonta. Poslije toga se rodio još jedan, ali i u tome je samo dah života. Markiz dHumieres oduševljeno poviče Umrijet če, a tko če onda biti nasljednik Karla V? Infantkinja naša kraljica. Vi vidite previše velike stvari i previše daleke, markiže primijeti vojvoda de Bouillon ne baš uvjeren riječima mladog Louvignv ja. A tko vam kaže da takvu mogučnost nije predvidio njegova eminencija kardinal i njegovo veličanstvo kralj? Jasno, jasno, ali previše, velike ambicije ne pogoduju miru.

Usmjerivši svoj dugi nos prema vjetru što je puhao s mora kao da njuši neki sumnjiv miris, vojvoda de Bouillon progunña Mir! Mir! Ne če proči ni deset godina i ponovo če snu zaprijetiti opasnost! ila koja su sapojačavale njeNisu prošla mi dva sata. Odjednom je sve izgledalo izgubljeno i pojelo se šaptati da od vjenčanja neče ništa bitL Don Luis de Haro i kardinal Mazarin su predugo čekali da bi se dogovorili o zadnjim pojedinostima mira i da bi utvrdili granicu na najosjetljivijim mjestima nadajuči se da če zahvaljujuči oduševljenju i. svečanostima uključiti koje selo ili cestu više u granice svoga kraljevstva. Nitko se nije htio povuči. Rat se nastavljao. Pola dana su srca tjeskobno tukla. Naposljetku se ti pomoč pozvalo boga ljubavi i gurnulo ga meñu dva vjerenika koji se nikad nisu vidjelu Oudedei uspije proturiti vijest infantkinji kojom joj je javljao da kralj ne vidi trenutka da je upozna. Svaka kčerka ima veliku moč na srce svoga oca. Ma koliko da je bila poslušna, žnfantkinja nije imala nikakvu želju da se vrati u Madrid, pošto je bila tako blizu Sunca. Ona da na znanje Filipu IV da hoče svoga muža. Svečanosti, načas pomučene, ponovo su poprimile prijašnji tok. Vjenčanje preko punomoči odigralo se na Španjolskoj strani, u San Sebastianu. Velika gospoñica je povela sa sobom Anñeliku. Kčerka Gastona ñOrleansa, u koroti za ocem, nije smjela prisustvovati. Ali ona odluči da poñe incognito, a to znači da je kosu vezala svilenim rupcem i da se nije naprašila. Procesija kroz gradske ulice učinila se Francuzima kao neko čudno orgijanje. Stotinu plesača u bijelim odijelima i s praporcima oko nogu prolazili su i vješto su poigravali sabljama. Za ovima je išlo pedeset zamaskiranih mladiča koji su lupali u svoje baskijske bubnjeve. Onda su nastupala tri diva napravljena od vrbova pruča, prerušena u crnačke kraljeve, visoka do prvih katova kuča. Za divovima se kretao sveti Kristifor, pa strahoviti zmaj veči od šest kitova i na kraju pod baldahinom

sveti sakramenat u ogromnoj pokaznici pred kojom se gomila bacala na koljena. Te barokne pantomime i te mističke nastranosti stranci su promatrali otvorenih usta. U crkvi, iza tabernakula, uspinjalo se do samog stropa jedno stepenište na kojemu je gorjelo valjda milijun sviječa. Anñelika je u čudu promatrala to goniče more. Težak miris tamjana davao je neobičan izgled, maurski, čitavoj katedrali. Ispod mračnih svodova i križnih laña svijetlile su se pozlačene spirale tri balkona viseči jedan nad drugim a na njima se okupili s jedne strane žene, a s druge muškarci. Čekanje je bilo dugo. Nezaposleni su popWi razgovarali Francuskinjama i. gospoña ñe Motteville je imala priliku da se još jednom zgraža nad prijedlogom, koji joj je učinjen zahvaljujuči prili čno velikoj tami. Perdorie. Dejeme pasarP iznebuha se pokraj Anñelike javi nekimuški glas na španjolskom Ona se ogleda oko sebe i, spustivši pogled, opazi neko čudno biče patuljčicu široku koliko i visoku, lica vrlo ružna. Punačku je ruku držala na vratu velikog crnog hrta. Za njom je išao jedan patuljak, i on u odijelu ukrašenom čipkama i širokim ovratnikom, ali njegov je izraz lica bio lukav i njegova je pojava kod ljudi izazivala smijeh. Mnoštvo se rastvori da bi propustilo te dvije patuljaste prilike i njihovu životinju. To je infantkinjina patuljčica i njezina dvorska budala Tomasini netko če reči. Izgleda da če ih sa sobom povesti u Francusku. A što če joj ti patuljčiči? U Francuskoj če več imati čemu da se smije! Anñelika vidje kako se iznad nje podigla, prilika blijeda i dostojanstvena. Monsinjor de Fontenac, u ljubičastoj svili i plastu od hermelma išao je prema jednom od pozlačenih balkona. On se nagne nad ogradu. Njegove su oči sjale ništečim plamenom. Razgovarao je s nekim koga Anñelika nije uspjela vidjeti.

Odmah se uznemirila i stane se probijati prema njemu. Stoječi nešto niže na stepenicama, JofLrey de Peyrac dignuo je prema nadbiskupu svoje ironično lice. Sjetite se tuluškog zlata govorio je nadbiskup upola glasa. Kad je Sevilius Cepion opljačkao hramove u Toulousi, bio je kažnjen zbog svoje bezbožnosti. Eto zašto poslovični izraz tuluško zlato podsječa uvijek na bogatstva nepošteno stečena. Grof de Feyrac se dalje smješkao. Volim vas i divim vam se šapnuo je vi ste iskreni i okrutni kao ljudi nepokvareni. Vidim, u pogledu vam blista plamen inkvizicije. Dakle, nečete me poštediti? Zbogom gospoñine protisne kroz takne usne nadbiskup. Molim, pustite me da proñem, Zbogom, Foulques de Neuilly. Sviječe su bacale svoju svjetlost na lice Joffreva ñe Peyraca. On se zagledao u daljinu. Što se to opet dogodilo upita ga Anñelika. Ništa, srečo moja. Naša stara raspra... Španjolski kralj je, blijed kao mrtvac, prolazio lañom, držeči infantkinju za lijevu ruku. Ona je imala bijelu put koju je očuvala u sjeni strogih madridskih palača, oči modre, kosu blijede svile aadulmutu željezima za kosu, izgled potčinjen i miran. Više je bila nalik FlamanM nego španjolki. Njena haljina od bijele vune izgledala je strašna i tek ponegdje izvezena. Kralj povede kčerku k oltaru gdje ona klekne. Don Luis de Haro, koji je zastupao francuskog kralja tko zna zašto stajao je kraj nje, ali u priličnoj udaljenosti. Kad su pristupili da se zakunu infantkinja i don Luis pruže ruke jedno prema drugome, ali se ne dotaknu. Istim pokretom infantkinja uze očevu ruku i poljubi je. Po kraljevim obrazima od bjelokosti potekoše suze. Velika gospoñica bučno obrisa nos. XXVII NESTANAK GROFA DE PEYRACA Ne biste li nam otpjevali štogod? upita kralj. Joffrev de Peyrac se trgne. Okrene polako prema

Luju XIV oholi pogled i zagleda se u nj kao što bi se zagledao u neznanca koji mu nije bio predstavljen. Anñelika je drhtala i zgrabila mu ruku. Pjevaj meni šapne. Grof se nasmiješi i dadne znak Bernardu dAndijosu koji pojuri napolje. Večernja je priredba bila pri kraju. Infantkinja je sjedila pored kraljice majke, kardinala i kralja, ukočena i oborenih očiju pred ženikom s kojim če je sjediniti sutrašnje svečanosti. Njen rastanak sa Španjolskom bila je gotova stvar. Filip IV i njegovi hidalgi vračali su se u Madrid tužna srca, bez ohole i čiste iniantkinje, tog zaloga novog mira... Mali violinist Giovanni probije se kroz redove dvorana i preda grofu de Peyracu gitaru i baršunastu krinku. A zašto stavljate krinku? upita kralj. Glas ljubavi nema lica odgovori de Peyrac. Dok lijepe oči gospoña sanjaju, ne smije ništa što je ružno narušavati njihove snove. Iskuša glas, a potom zapjeva naizmjenice starinske pjesme u jeziku doc s ljubavnim kiticama koje su tada bile u modi. Na kraju se izñuži u svoj svojoj visini, poñe prema infantkinji i sjedne kraj nje, a onda poletno zapjeva pomahnitali pripjev neke španjolske pjesmice, prekidan muklim maurskim uzvicima, u kojima je izgarala sva strast i zanos iberskog poluotoka. Beznačajno lice sedefa i ruža najzad se gane. In fantMrija podiže vjeñe. Oči su joj blistale. Možda je posljednji put proživljavala svoj zatvoren život malog, božanstva, izmeñu svoje mayor sobe, svojih družbenica j svojih patuljaka koji su je nasmijavali. Život strog i spor, ali prisan igralo se na karte, primalo svečenike koji su držali propovijedi, organiziralo zakuske od ušečerenog voča i. slatkiša koji su imali okus naranče i IjuMca. Gledajuči oko sebe sva ona francuska lica u očima joj e javi izraz zbunjenosti Očarali ste nas reče kralj pjevaču. Želimsamo jedno što čfešče imati priliku da vas čujem, Pogled Joffreva de.Peyraca čudno sijevne iza krinke. Nitko to ne želi vize oñ mene sire, ali sve zavisi od vašeg veličanstva. Nije li možda tako?

Amñeliki se učini da je kralj neznatno namrštio obrve. Istina je. Veselim se što to oñ vas čujem, gospodine de Peyrac odgovori kralj ponešto suho. Vrativši se u svoje konačište u kasno doba noči, An ñelika se na brzinu svuče ne čekajuči sobaricu da joj pomogne i olakšano uzdahnuvši baci se na krevet. Mrtva sam umorna, Joffrejr. Čini mi se da se još nisam navikla životu na dvoru. Kako onaj svijet uspijeva provariti sve te užitke i uz to još oma snage da za vrijeme noči vara jedan drugoga? Grof se pruži pored nje ništa ne odgovorivši. Bilo je toliko vruče da je i sam dodir plahte čovjeku smetao. Kroz otvoreni prozor dopirao je ponekad do samog kreveta, na kojemu su bili podignuti zastori, crvenkasti blijesak baklji što su ulicom prolazile. U SaintJeandeLuzu su se užurbano vršile pripreme za sutrašnji dan. Ne budem li bar malo spavala, srušit ču se na zemlju za vrijeme svečanosti vjenčanja reče Anñelika zijevajuči. Protegne se, a zatim se skupi uz mršavo i tamnoputo tijelo svoga muža. On pruži ruku, pomiluje okruglo bedro koje se u polumraku sjajilo poput alabastera, poñe vitkim zavojem struka, dohvati se tvrdih i visokih grudiju. Prsti mu poigraju i nasrtljivije se vrate prema gipkom trbuhu. Ruka se upuštala u sve smjelije milovanje, ali Anñelika se, onako u polusnu, bunila. Ofa, Joffrey, meni se tako spava! On je sad pusti na miru, a ona ga pogleda izmeñu trepavica da vidi nije li se možda naljutio. Joffrey ju je promatrao nasmiješena lica i oslonjen o lakat. Spavaj, ljubavi moja, spavaj šapne. Kad se probudila, njoj se učini da se on nije ni pomakao, jer ju je još uvijek gledao. Osmjehne mu se. Bilo je sveže. Noč još ne bijaše prošla, ali je nebo več poprimilo neku zelenkastu boju, boju koja prethodi rumenilu zore. Grad se odmarao zahvačen kratkotrajnim trenutkom obaTnrlosti. Još uvijek snena, Anñelika se pruži prema njemu.

Njihove se ruke dohvate i čvrsto se spoje. On ju je naučio dugom užitku, vještoj borbi, punoj pretvaranja, uzmaka, smjelih. zahvata, naučio ju je strpljivosti posla u kojemu su se dva darežljiva tijela stapala u jedno u vrhunskom trenutku užitka. Kad su se konačno odvojili jedno od drugog, umorni, zasičeni, sunce se več visoko bijaše diglo. Tko bi kazao da je pred nama mukotrpan dan? reče Anñelika smijuči se. Margerita pokuca na vrata. Gospoño, gospoño, kasno je. Kočije več kreču prema katedrali i vi više nečete nači slobodno mjesto u povorci. Povorka je bila kratka.. Šest je ličnosti išlo pješice ulicom pokrivenom sagovima. Ali. koje ličnosti? Povijest je več bilježila njihova imena. Na čelu je išao kardinal princ de Conti, blistav i žestok, nekadašnji junak fronde. Njegovo je prisustvo na toj lijepoj svečanosti bilo dokazom dobre volje i jedne i druge strane da se zaborave tužne uspomene. Za njim je išao kardinal Mazarin u svojoj purpurnoj odječi. Podalje za njim stupao je kralj u odijelu od zlatnog brbkata s širokom crnom čipkom. Njemu sa strane su stupali markiz dHumieres i Peguilin de Lauzun kapetani dvije čete plemiča gavranov kljun, držeči svaki u ruci anodri štap, znak svojih dužnosti. tX brazdi njihovih koraka nastupala je infantkinja, nova kraljica u pratnji Gospoñina, kraljeva brata s de sne strane, i svog počasnog viteza, gospodina de Bemonviuea, s lijeve strane. Njena je haljina bila od srebrnog brokata, a plašt od ljubičastog baršuna posut zlatnim ljiljanima. Taj plašt, vrlo kratak na bokovima, imao je skut dugačak deset aršina. Taj su skut pridržavale mlade kraljeve bratucede, gospoñice de Valois i dAleneon i princeza de Carignan. Osim toga, dvije su gospoñe držale iznad kraljičine glave zatvorenu krunu. Taj se blistavi skup polako probijao uskom uličicom čijom su se dužinom svrstali Švicarci, francuski vojnici i mušketiri.

Odjevena u crne velove i srebrne čipke, kraljica majka je išla iza bračnog para, okružena svojim dvorskim gospoñama i vojnicima, Na kraju je išla gospoñica de Montepensier, velika lakoumnica kraljevstva, čeljade koje bijaše na veliku smetnju dvoru. Bila je u crnini, ali s dvadeset nizova bisera preko grudiju. Razmak od kuča gdje se kraljeva obitelj smjestila Sa crkve bijaše malen. Pa ipak se nije sve odvijalo potpuno glatko. DHumieres se nešto prepirao s Peguilinom. Dva kapetana se postave u crkvi jedan s jedne a drugi s druge strane kralja. Zajedno s grofom de Charostom, zapovjednikom jedne čete gardijskih jedinica, i markizom de Varñesom, pukovnikom švicarske garde, pratili su kralja do mjesta gdje se imalo obaviti darivanje. Luj XIV uze iz ruku Gospodina a ovaj je prije toga bijaše primio od velikog meštra svečanosti, lojanicu s dvadeset dukata i preda je Jeanu dOlceu, biskupu Bayonne. Gospoñica je kod Marije Tereze imala isti zadatak kao i Gospodin kod kralja. Nisam li možda nosila dar i naklonila se isto tako dobro kao bilo tko drugi? upitala je poslije Anñeliku. Sigurno. Vaša visost je to obavila s mnogo dostojanstva. Gospoñici je godila ta pohvala. Ja sam kao stvorena za ceremonije i vjerujem da moja osoba dostojno zauzima svoje mjesto u takvim prilikama, kao i moje ime u ceremonijalu. Zahvaljujuči njezinu okrilju, Anñelika jV uspjela prisustvovati izbliza svim svečanostima koje su potom zaredale banketima i plesu. Navečer je sudjelovala dugom mimohodu dvorana i plemiča koji su jedan za drugim išli da se poldone ispred velikog kreveta gdje su se pružili bok uz bok kralj i njegova nevjesta. Anñelika je vidjela to dvoje mladih kako leže, ukručeni kao lutke, pod čipkastim plahtama pred očima mnoštva. Ta pusta etiketa oduzimala je život i toplinu činu koji.se imao sneñu njima obaviti. Kako su se ti supružnici, koji se jučer još nisu poznavali i koji su sada ozbiljno ležali u svojoj veličanstvenosti,

ukočeni u svom dostojanstvu, kako su se, dakle, mogli okrenuti jedno prema drugom i zagrliti se, pošto je kraljica majka, prema običaju spustila oko njih zastore raskošnog kreveta? Ona osjeti samilost za ravnodušnu infantkinju koja je sigurna pred tuñim pogledima sakrivala svoj djevičanski nemir. Ali možda ona nije ništa ni osječala, od samog djetinjstva navikavana da bude rob raznih prikazivanja. Ta tu se radilo o jednom obredu više. No moglo se imati puno povjerenja u burbonsku krv Luja XIV. On sigurno neče zatajiti. Dok su silazili niza stepenice, gospoda i gospoñe su izmjenjivali zajedljive dosjetke. Anñelika je mislila na Joffreya koji je bio tako dobar i strpljiv s njom. A gdje li je. sada bio? Nije ga od jutros vidjela. U predsoblju kraljevog prebivališta, pristupi joj Peguilin de Lauzun. Bio je prilično u brizi. Gdje je grof, vaš muž? Vjere mi, baš ga i ja tražim. Kad ste ga vidjeli posljednji put? Ostavila sam ga jutros kod kuče da bih s Gospoñicom pošla u katedralu. On je trebao pratiti gospodina de Gramonta. A poslije ga više niste vidjeli? Ta kažem vam da nisam. Izgledate mi vrlo uzdu ñeni. Sta bi vam on trebao? On je uze za ruku i povede je sa sobom. Hajdemo do prebivališta vojvode de Gramonta. Ali što se dogodilo? Peguilin.ne odgovori Još uvijek je imao na sebi svoju lijepu uniformu, ali s lica mu je nestalo veselosti. Vojvoda de Gramont, veliki gospodin, sjedeči za stolom okružen prijateljima, reče im da ga je grof de Peyrac napustio jutros poslije službe božje. Je li bio sam? upita de Lauzun. Sam? Sam? gunñao je vojvoda. Sta mislite reči, dragi prijatelju? Postoji li danas u SaiatJeaedeLuzu stvor koji se može pohvaliti da je sam? Peyrac mi nije povjerio svoje namjere, ali vam mogu reči da ga je pratio njegov cimao. Dobro. To mi se sviña odgovori de Lauzun.

Možda se pridružio Gaskonjcima koji se zabavljaju u jednoj krčmi u luci. A možda je odgovorio i na poziv princeze Henriette koja ga je zamolila da doñe štogod otpjevati njoj i njenim gospoñama. t. Doñite, Anñeliko reče de Lauzun. Engleska princeza je bila ona simpatična djevojka kraj koje se Anñelika našla u čamcu, za vrijeme posjeta Otoku fazana. Na Peguilinovo pitanje ona niječno odgovori. Ne, om nije ovdje. Poslala sam jednog svog plemiča da ga traži, ali ga nije našao iako ga je posvuda tražio. Pa ipak, moj crnac KuasiBa je tip kojega je lako opaziti! Nitko ga nije vidio. U krčmi Zlatni kit Bernard dAndijos se teškom mukom digao sa stola oko kojega se okupio cvijet plemstva Gaskonje i Languedoea. Ne, nitko nije vidio gospodina de Peyraca. Bog mi je svjedokom da su ga tražili i zvali, pa čak i kamenčiče bacali u prozore njegova prebivališta u ulici de la Rivifere. Razbili su čak nekoliko stakala i na Gospoñičinoj kuči. Ali Peyraca nitko nije vidio. De Lauzun se rukom uhvati za bradu i stane razmišljati. Potražimo de Guichea. Mali Gospodin je milo pogledavao vašega muža. Moguče da ga je odvukao sa sobom k svom miljeniku i da tamo sada slave. Anñelika je pratila vojvodu kroz uličice pune svijeta, osvijetljene bakljama i obojenim fenjerima. Ulazili su, pitali i ponovo izlazili na ulicu. Svijet je posjedao za stolove prepune jela i jeo uz dim tisuče svjetiljaka, uz smrad slugu koji su čitav dan gasili žeñ vinom. Plesalo se na raskrižjima uz zvukove bubnjeva i kastanjcta. U polumračnim dvorištima su njištali konjL Grof dPeyrac bijaše nestao. Anñelika iznebuha dograbi Peguilina i okrene ga prema sebi. Dosta, Peguilin! Govorite! Zašto ste se do te mjere zabrinuli za moga muža? Je li vam poznato što o njemu? On uzdahne i zadigavši malko vlasulju, obriše čelo. Ne znam ništa. Plemič iz kraljeve pratnje nikad ništa ne zna. Moglo bi mu. inače pošteno prisjesti. Ali je več neko vrijeme što sumnjam da se protiv njega

naveliko spletkari. L Zatim joj tiho šapne na uho Bojim se da su tražili da ga se uhapsi... Da ga se uhapsi? ponovi Anñelika. A zašto? On slegne ramenima. Jeste li poludjeli? ponovo če Anñelika. A tko može dati nareñenje da ga se uhapsi? Kralj, a tko drugi! Kralj ima drugih briga a ne da misli na hapšenje ljudi u ovakav dan. Ono što kažete nema mi glave ni repa. Kamo sreče. Sinoč sam mu poslao ceduljicu kojom sam ga upozorio. Još je imap vremena da skoči na konja i nestane. Gospoño, jeste li baš sigurni da je on proveo noč pored vas? Oh, da! Vrlo sigurna odgovori ona i lako porumeni. Onda nije razumio. Još jednom je zaigrao, još jednom je izazvao Sudbinu! Peguilin, zaboga, ja ču poludjeti! poviče Anñelika prodrmavši ga. Čini mi se da ste se upustili U odvratnu šalu. Tišina! I privuče je k sebi pokretom čovjeka koji zna kako se sa ženama postupa i svoj obraz priljubi uz njen da bi je umirio. Ja sam veliki deran, dušo moja, ali ne bih nikada povrijedio vaše malo srce. A osim toga, grof de Peyrac je čovjek kojega mnogo volim. Jedino kralja volim više. Ne gubimo glavu, draga, prijateljice. Moguče da je na vrijeme pobjegao.. Ali u stvari....poviče Anñelika. On je zapovjednim pokretom stiša. Ali, u stvari nastavi ona tiše zašto bi ga kralj uhapsio? Njegovo veličanstvo je još sinoč s njim vrlo ljubazno razgovaralo. Ta i sama sam čula kraljeve riječi iz kojih je očito izbijala simpatija za Joffreya. Ja! Simpatija! Državni razlozi... Utjecaji... Nije u našoj moči, nas bijednih dvorana, da mjerimo kraljeve osječaje. Ne zaboravite da je on Mazarinov učenik i da je ovaj o njemu govorio ovako Kasno če prohodati, ali

kad jednom prohoda, poči če dalje od drugih Ne mislite li da je ispod svega toga neka spletka tuluškog nadbiskupa, monsinjora Fontenaca? Ništa ne znam... ništa ne znam ponovi Peguilin. Otprati je kuči i reče joj da če još u toku jutra, k njoj navratiti ako štogod dozna. Vrativši se kuči, Anñeliku obuze neka hida nada da je muž čeka, ali kod kuče je zatekla samo Margeritu koja je foila nad usnulim Florimondom i staru tetku, sasvim zaboravljenu usred onih svečanosti, kako trčkara ipo stepenicama. Ostale su sluge otišle u mjesto da plešu. Anñelika se baci na krevet pošto je izula cipele i skinula čarape. Noge su joj natekle od one luñe trke s vojvodom de Lauzunom po gradu. U glavi je osječala prazninu. Razmislit ču sutra, pomisli. I pade u duboki san. Probudio ju je glas koji je dopirao s ulice Gospoža! Gospoža! Mjesec je putovao ravnim krovovima gradiča. Vika i pjevanje su dopirali iz luke i s trga. Inače je bilo tiho, jer gotovo svi su spavali, mrtvi umorni. Anñelika pojuri na balkon. opazi KuasiBa kako na mjesečini uspravno stoji. Gospoža! Gospoža! Čekaj, odmah ču ti otvoriti... Ne gubeči vrijeme več onako bosonoga pojuri niza. stepenice, upali sviječu u trijemu i otvori vrata. Crnac se uvuče u kuču spretnošču životinje. Oči su mu blistale nekim čudnim sjajem. Vidjela je da se trese kao da je u hipnotiziranom stanju. Odakle dolaziš? Oñotamo i nasumce upre rukom Potreban mi je jedan konj. Konj mi je odmah potreban! I zubi mu bljesnuše u strašnom i divljačkoni izrazu. Napali su moga gospodara šapne a ja sam Bio bez moje krivošije. Oh! Zašto nisam ponio svoju krivošiju? A šta znači napali, KuasiBa? Tko je napao? Ne znam, gospodarice. Kako bih to mogao znati ja bijedni rob? Jedan mu je paž predao neku ceduljicu.

Gospodar je pošao. Ja sam ga slijedio. Nije bilo mnogo svijeta u dvorištu one kuče. Samo jedna kočija s crnim zavjesama. Nekoliko je ljudi izišlo i odmah su ga opkolili. Gospodar je izvukao sablju. Onda su još neki ljudi prestigli. Udarili su ga. Strpali su ga u kočiju. Ja sam vikao. Uhvatio sam se za kočiju. Dva su lakeja skočila natrag, na osovinu. Tukli su me dok nisam pao, ali sam za sobom povukao jednoga i zatim sam ga udavio. Udavio si ga? S ovim svojim rukama, ovako reče crnac otvarajuči i zatvarajuči svoje ogromne šake kao kliješta. Trčao sam ulicom. Bilo je mnogo sunca i jezik mi je veči od glave. Strašno sam žedan. Doñi da se napiješ, pa češ poslije pričati. Poñe s njim u štalu. On uhvati jedno vedro, napuni ga vodom i dugo je pio. A sad reče obrisavši debele usne uzet ču jednog konja i poči ču u potjeru. Sve ču ih pobiti svojom sabljom. Odmakne slamu i potegne napolje svoj prtljag. Dok je on skidao sa sebe svileno odijelo, razderano i prljavo, i preobukao se u običnu livreju sluge, Anñelika stisnutih zuba uñe u konjušnicu i odvoji crnčeva konja. Slama joj je bola bose noge, ali je ona malo marila za to. Činilo joj se da živi kao u nekoj mori u kojoj je vrijeme polako proticalo, previše polako... Trčala je prema svom suprugu, pružala je prema njemu ruke, ali ga više nije mogla stiči, nikad više... Gledala je kako se crni konjanik bacio u sedlo. Ispod konjskih kopita prsnuše iskre na kaldrmi ulice. Buka galopa se smanjivala, dok je jedna druga buka rasla u jasnom jutru buka zvona koja su zvonila na jutarnju. Noč kraljevskog vjenčanja se završava! Infantkinja Marija Tereza je postala francuska kraljica. XXVIII NAPAD NA ANðELIKINU KOČIJU HORTENZIJINO GOSTOPRIMSTVO Dvor je krenuo na Sjever, prema Parizu, kroz polja i vrtove prekrivene cviječem. U dugoj su se karavani kočije, u koje bijaše upregnuto po šest konja, polako vukle meñu mladim klasjem.

Tovarna su kola vozila krevete, sanduke, tapiserije. Natovarene mazge, sluge i stražari na konjima polako su miljili dalje. U blizini gradova toj su karavani izlazili u susret, u prašini, poslanstva gradskih sudaca koji su na srebrnom tanjuru ili na baršunastom jstueieu nosila ključeve grada. Tako je karavana prošla kroz Bordeaux, Saintes, Poitiers, koji je Anñelika u pustoj onoj zbrci jedva i prepoznala. I ona je krenula prema Parizu zajedno s dvorom. Buduči da vam nitko ništa ne govori, držite se kao ña se ništa ni dogodilo nije savjetovao joj je Peguilin. On ju je sve više zašutkivao i trzao se na najmanji šum. Vaš muž je imao namjeru krenuti u Pariz, stoga poñite i vi tamo. Tamo če se sve objasniti. Naposljetku, možda se radi o kakvoj zabludi. A. što je vama poznato, Peguilin? Ništa... ništa... ništa meni nije poznato! I brao je nestajao, nemirnih očiju, da bi pred kraljem izigravao lakrdijala Naposljetku Anñelika, pošto je zamolila dAndijosa i Cerbalauda da je prate, pošalje natrag u Toulousu dio svojih ljudi, a nastavila je samo s jednom kočijom i jednim tovarnim kolima, zajedno s Margarnsam, mladom. nekom ženom koja se brinula za Florimonda te trojicom lakeja i dvojicom kočijaša, put prema Parizu. U posljedr njem je trenutku zamole vlasuljar Binet i mali violinista Giovanni da ih povede sa sobom. Ako nas gospodin grof čeka u Parizu, a mene tamo rie bude, bit če dozlaboga ljut, uvjeravam vas govorio je Francois Binet. Vidjeti Pariz! Vidjeti Pariz! ponavljao je mladi svirač violine. Ako uspijem doči u vezu s kraljevim glazbenikom, s onim Baptistom Lullijem, o kojemu se toliko govori, uvjeren sam da če mi dati dobre savjete i da ču postati veliki glazbenik. Pa dobro, luspinji se, veliki glazbenice najzad popusti Anñelika. Očajnički se hvatala za Peguilinove riječi Sigurno

je to zabuna, tef se smiješila i pretvarala bezbrižnom. U stvari, osim činjenice da je grof de Peyrae iznenada nestao, ništa se drugo, naizgled nije promijenilo, nikakav glas nije kružio o njegovoj nesreči Velika gospoñica je stalno tražila priliku da s mladom ženom prijateljski razgovara. Ne bi se mogla pretvarati, jer je bila vrlo bezazlena i bez trunka licemjernosti. Mnogi su, prirodno, pitali za gospodina de Peyraca. Anñelika. je, na kraju, svakom kazivala kako je on pošao pred njom i Pariz da tamo sve pripremi za njezin dolazak. No prije no što je napustila SaintJeandeL,uz, pokušala se sresti s monsinjorom de Fontenacom, ali taj bijaše več otputovao za Toulousu Ponekad joj se činilo da sanja i uljuljkuje se u uzaludnim nadama. Možda se Joffrey jednostavno vratio u Toulousu... U blizini Daxa, dok su prolazili pustarom, pješčanim i izgorenim krajem, jezovita je nezgoda vrati tragičnoj stvarnosti Stanovnici jednoga sela se pojave i zamole da im nekoliko oboružanih strazara pomogne uloviti neko crno i strašno čudovište što je haračilo i ubijalo tim krajem. DAndijos pojuri uzagrepce do Anñelikin kočije i šapne joj da se sigurno radi o KuasiBa. Ona zatraži da vidi taj svijet. Bijahu to pastiri koji su se ikretali na štakama jer su se samo tako mogli kretati na živom pijesku. Oni su potvrdili strahovanja mlade žene. Da, prije dva dana pastiri su čuli povike i pucnjeve pištolja na cesti. Baš su stigli u trenutku kad je na jednu kočiju navalio konjanik crnog lica izmahujuči po zraku sabljom krivošijom kakvima se biju Turci. Na sreču oni u kočiji su imali pištolj. Crni čovjek je bio sigurno ranjen jer je malo zatim pobjegao. A tko je sve bio u onoj kočiji? upita Anñelika. Ne znamo odgovoriše pastiri. Zavjese su bile navučene. A napolju smo vidjeli samo dva oboružana pratioca. Dali su nam jedan dukat da bismo pokopali onoga kojemu je ona orna neman odsjekla glavu. Odsjekao je glavu? ponovi bojažljivo markdz dAndijos. Da, gospodine, tako majstorski da smo je morali

potražiti u jaricu gdje se otkotrljala. Te noči, dok je večina putnika bila prisiljena sprovesti noč u selima oko Bordeauxa, Anñelika je kroza san ponovo čula onaj kobni zov Gospoža! Gospoža! Obuze je nemir i na kraju se sasvim razbudi. Njen krevet je bio pripremljen u jednoj sobi seljačke kuče čiji su se stanovnici za tu noč smjestili u štalu. Plorimondova je kolijevka bila pored ognjišta. Margerita i mlada sobarica dijelile su jednu slamariou. Anñelika vidje da se Margerita digla i da oblači suknju. Kamo češ? Tu je KuasiBa, sigurna sam šapne žena. Anñelika je več skočila iz kreveta. Žene oprezno otvore klimatava vrata. Na sreču, noč je bila vrlo mračna. KuasiBa, doñi! tiho zovnuše. Nešto se u mraku pokrene i ogromno se tijelo spo takne o povišen prag. Posjedoše ga na jednu klupu. Pri svjetlu lojanice opaziše njegovu sivkastu i prljavu kožu. Odijelo inu je bilo zamazano krvlju. Več je tri dana ranjen lutao pustarom. Margerita je premetala po sanducima i na kraju mu pruži čašicu rakije. Zatim on rečej Samo jedinu glavu, gospodarice, samo sam jednu glavu odsjekao. Dostai je i to, budi bez brige reče Anñelika i pri tora inu se osmjehne. Izgubio sara sablju i konja. Dat ču tS drugu sablju i drugog konja. Ne govoriVažno je da si nas pronašao. Kad te gospodar vidi, kazat če Sjajno, KuasiBa. Hočemo li opet vidjeti gospodara? Vidjet čemo ga, dajem ti riječ. Dok je tako si njim razgovarala, Anñelika iscijepa jednu topu da napravi zavojs. BojaLu sa da nije puščana kugla ostala u rani, u ulekmičta ključne kosti. Ali ispod pazuha otkrije drugu ranu, što je bilo dokazom da je zrno izletjelo napolje. Saspe raMje u dvije rane a zatim

ih čvrsto stegne zavojem. Šta čemo uraditi s ovim čovjekom, gospoña? Margerfta se uplašeno obrati AnñeliM. Zadržat čemo ga ovdje, s nama, zaboga! Zauzet če svoje mjesto u tovarnim kolima. Ali što če kazati? Tko? Zar misliš da ove ljude oko nas zanima što radtmoj crnac Oni se jedino brinu da dobro jedu, da dobiju što bolje konje i Sto udobnije prebivalište. Ostat če u kolima pod ceradom, a kad stignemo u Pariz, i smjestimo se u svoju tacu, sve če opet biti u radu. I ponovo doda kao da samu sebe želi uvjeriti Znaš, Margerito, sve je ovo samo zabuna. Kočija je sada jurila kroz šumu Rambouillet.. Anñelika je ñeremuckala jer vručina bijaše žestoko pritisia. Florimond je spavao ma Margeritmim koljenima. Buka muklog praska trgne ih iza sna. Kočija u nešto udari. AnñelikS se učini da vidi duboku provaliju. Kočija se prevrne i podigne salnlu prašinu i pri toni jezovito zaškripS. Florimond se dirao feao da ga deru. Sobarica ga gotovo zgnječila. Odjekivala je prodorna njiska konja, kočijaševa vika i pucketanje biča. Ponovo odjekne onaj isti prasak od maloprije i Anñelika opazi na prozora, kočije čudnu rijezdu, sličnu ras cvjetalini ukrasima što se zimi uhvate na poleñenom prozoru, e malom rupom u sredini. Pokuša se uspraviti u prevrnutoj kočiji da bi dohvatili Florimonda. Oñjedared netko istrgae vratašca i na otvora se pokaže lice Peguilin de Lauzraia. Valjda se nije nekakvo zlo dogodilo? Svi viču prema tome, pretpostavljam, da sa svi živi odgovori Anñelika. Ruku bijaše ogrebla na komadu stakla, ali sasvim neznatno. Ona povjeri vojvodi dijete. Uto pristiže i vitez de Lcuvigny koji joj pruži raku da bi se izvukla iz kočije. Našavši se na cesti, ponovo uze Ftorimomda i pokuša gasmiriti. Dernjava djeteta nadjača buta oko nje se nije mogla riječ izmijeniti. Dok je milovala sina, Anñelika vidje da se kočija

vojvode de Lauzuma zaustavila iza njenih tovarnih kola, a tako isto i kočija de Lauzunove sestre Cfaarlotte, grofice de Nogent i da su iz dviju kočija brače Gramont gospoñe, prijatelji, sluge, trčali prema mjestu nesreče. Ali što se, u stvari, dogodilo? upita Anñelika čim joj je Elorimonñ dozvolio da otvori usta. Kočijašu se na licu ogledao strah. Ne bijaše to čovjek u kojega si se mogao potpuno pouzdati hvališa i brbljalo, stalno je nešto pjevuckao. Ali nadasve je bio sklon vinu. Bit če da si popio i da si potom, zasipao? Nisam, gospoño, kunem vam se. Istina, bilo mi je vruče, ali sam životinje čvrsto držao na uzñl. Normalno smo napredovali kadli iznebuha iz gustiša pored puta iskoče dva čovjeka. Jedan je imao pištolj. Ispalio je U zrak, a konji su se bacili u propanj i trgnuli natrag. TJ tom se trenutku kočija prevmula u jarak. Jedan je zgrabio konje za uzde. Opalio sam ga bičem što sam jače mogao. Drugi je u meñuvremenu ponovo napunio pištolj, primaknuo se bliže i ispalio ga u kočiju. Uto su pristigla tovarna kola, a za njima ova gospoda na konju. Ona dvojica podbrusiše pete. Čudna zgoda reče de Lauztm.. Suma je čuvana, zaštičena. Predviñajuči da če ovuda proči kralj, vojnici su ovaj kraj očistili od raznih protuha. A kako su izgledali ti lupeži? i Ne znam, gospodine vojvodo. Ali razbojnici to sigurno nisu bili. Na sebi su imali lijepa odijela, a i obrijani su bili. Najviše što bih imagao kazati jeste da su bili nalik na sluge u nekoj plemičkoj obitelji. Dva protjerana sluge koji su okušali sreču u razbojničkom napadu? primijeti de Guiche. Glomazna kočija se probijala pored skupine ljudi. Gospoñica de Montpensier proturi glavu kroz vratašca. Opet vi, Gaskonjci? Sto ste podigli toliku graju. Preplašit čete sve ptice u IledeErance svojim glasovima breštavim poput truba! De Lauzun potrči k njoj poHonivši joj se više puta. Obavijesti je o nezgodi Sto se dogodila gospoñi de Peyrac i doda da če proči neko vrijeme prije nego ponovo usprave kočiju i osposobe je za putovanje

Ali neka se ona popne ovamo, neka putuje s nama poviče Velika gospoñica. Moj mali Peguilin, poñite po nju. Doñite, draga, tu je jedno sjedište prazno. Možete se udobno smjestiti sa svojim djetetom. Jadni onoj anñelak! Srce moje malo! Ona je sama pomogla AnñeliM da se popne i da sjedne. Ali vi. ste rajeni, jadna moja prijateljice! Čim stignemo na odmorište, nairedit ču da vam pošalju moga liječnika. Mlada se žena sasvim smete opazivši tek tada da je osoba što je sjedila.u dnu kočije, pored gospoñice Montpensier, bila kraljica majka Neka mi vaše veličanstvo oprosti! ispriča se, Nemate se zašto ispričavati, gospoño vrlo ljubazno joj odgovori Ana Austrijska. Gospoñica je baš dobro uradila što vas je pozvala u našu kočiju. Sjedište je udobno i tu čete se najbolje odmoriti i smiriti. Zabrinjava me, meñutim ono što se priča o ljudima koji su vas napali. Bože sveti, možda je onim ljudima bila namjera da napadnu kralja i kraljicu! poviče Gospoñica skupivši Tuke. Anñelika sada osjeti posljedice izvršenog napada. Bila je vrlo blijeda. Zatvorivši oči, nasloni glavu na mekani naslon svog sjedišta. Napadač je iz neposredne blizine opalio u prozor i pravo je čudo da nitko u kočiji nije bio ranjen. Kriviime Florimonda čvršče na grudi. Pod njegovim laganim haljinicama osjeti da je oslabio i sebe prekori zbog toga. Bit če da je umoran od tog beskonačnog putovanja! Otkako su ga odijelili od dojilje i crnčiča, stalno je plakao i nije htio piti mlijeko što mu ga je Margerita uz put po selima nabavljala. U snu je uzdisao, a na dugim i crnim trepavicama što su mu zasjenjivale blijede obraščiče drhtale su sitne suze. Imao je ustašca Okrugla i crvena kao trešnja. Sasvim polako Anñelifca mu obriše bijelo i ispupčeno čelo, orošeno znojem. Velika gospoñica snažno uzdahne! Od ove vam vručine krv uzavrije! Maloprije u sjeni stabala se lakše disalo reče

Ana Austrijska mašuči velikom lepezom od crne kornjarčevine ali sada prolazimo dijelom puta gdje je šuma rjeña. Neko vrijeme potraje šutnja, a onda gospoñica de Montpensier obriše nos i otare oči. Usne su joj podrhtavale. Okrutni ste, gospoño, što mi spominjete ono što mi več nekoliko trenutaka razdire srce. Znam da ova šuma pripada meni, ali ju je Gospoñin, to jest moj pokojni otac, potrošan kao što je bio, posjekao tako da od nje gotovo ništa ni ostalo nije. Najmanje sto tisuča škuda sam tim izgubila, kojim sam novcem mogla kupiti, krasne dijamante i bisere! Vaš otac, sudeči po njegovim postupcima, nije bio previše razborit, draga maja. Ovo korijenje u razini zemlje, predstavlja pravu sramotu! Da se ne nalazim u kočiji vašeg veličanstva, povjerovala bih da sam osuñena zbog uvrede veličanstva jer se obično šume onih koji počine takav zločin posijeku do same zemlje. U stvari, zamalo vam se to nije dogodilo reče kraljica majka. Gospoñica pocrvene sve do ušiju. Vaše veličanstvo mi je mnogo puta reklo da je sve zaboravilo! Ne usudim se ni pomisliti na što sada smjera. Priznajem da nije pravo što tako govorim. Ali šta da se radi? Srce je raspaljivo iako je razum milostiv. Ipak, uvijek sam vas voljela. Ali neko sam se vrijeme ljutila na vas. Možda bih vam bila i oprostila aferu Orleans, ali za ono što se dogodilo kod vrata SaintAntoine i za pucanje s Bastilje, bila bih vas udavila da ste mi dopali šaka. Bila bih i zvrijedila zato što sam se zamjerila vašem, veličanstvu. Bila je za me nesreča što sam. se našla meñu svijetom ikoji me je gurao da zbog časti i dužnosti postupim kao što sam postupila. Nije lako biti svakog trenutka svjestan svoje časti i svoje dužnosti primijeti kraljica.. Obadvije duboko uzdahnu. Slušajuči ih, Anñelika je mislila kako su svañe meñu velikim slične svañama običnog svijetaV Sitni se tuku šakama, veliki topovima. Meñu jedne se uvuče gluha, mržnja, drugi žive sječajuči se

teške prošlosti opterečene Opasnim spletkama. Tvrde da su zaboravili, osmjehuju se narodu, dočekuju gospodina de Oondea da bi se zadovoljilo Španjolce, maze gospodina Fouqueta da bi se došlo do novca, ali sječanje se ne gasi ma dnu srca. Kad bi se pisma što ih je krio kovčežič zaboravljen u tornjiču dvorca du Plessis pojavila na vidjelu dana, ne bi li ta pisma bila dovoljna da ponovo raspire veliki požar čiji je plamen samo tinjao, i čekao priliku da se razgori. Anñelika je imala dojam, da je taj kovčežič bio sakriven u njoj samoj i da je sada poput, olova pritiskao njen život. I dalje je držala zatvorene oči Bojala se da se u njima ne naziru čudne slike princ de Conde nagnut nad bočicom otrova ili kako čita pismo koje upravo bijaše potpisao Za gospodina Fouguet... Obavezujem se ña ču pripadati samo njemu, da neču služiti nikome do njemu. Anñelika se osječala sama. Nikome se nije mogla povjeriti. Njezini ugodni odnosi s osobama s dvora nisu imali neke veče važnosti. Svatko če se, jagmeči se za pokroviteljstvima i bogatstvom udaljiti od nje na najmanji znak nemilosti. Bernard ñAndijos je bio privržen prijatelj, ali lakouman! čim uñu u grad, više ga neče vidjeti, jer če zajedno sa svojom ljubavnicom, gospoñicom de Montmprt, potrčati na dvorske plesove, a u društvu Gaskonjaca, provodit če noči po krčmama i igračnicama pariškim. Naposljetku ni to nije bilo važno. Prije svega, trebalo je stiči u Pariz. Tamo če osjetiti čvrsto tlo poñi nogama. Anñelika ee se smjestiti u ferasnoj palači što ju je grof ñe Peyrač posjedovao u gradskoj četvrti SadintPaul. Zatim če poduzeti potrebne korake da sazna što se dogodilo s njenim mužem, Bit čemo u Parizu prija podne obavijesti je dAndijos kad je sutradan ujutru sjela u kočiju što ju je on unajmio. Njezina kočija je bila previše oštečena a da bi se u njoj moglo putovati. Možda ču tamo pronači svog muža i sve če se objasniti reče Anñelika. A što ste se toliko začudili, markiže? Jer vas jučer umalo nisu ubili. Da se kočija nije

izvrnula, metak onog lupeža, vas ne bi bio mimoišao. Zrno što je razbilo prozor pronašao sam u postavi stražnjeg naslonjača, tafino na onom mjestu gde se trebala nalaziti vaša glava. Kao što vidite, sreča nam je sklona! Možda je todobar predznak za dogañaje s kojima čemo se nači licem u lice. Anñelika je mislila da su več u Parizu, a tek su predgrañima prolazili čim su prošli kroz vrata SaintHonore našli su se u uskim i blatnim uličicama što je nju neobično iznenadilo. Buka nije imala onaj zvučni pečat kao u Toulousi, več joj se činila više kreštava, hrapavija. Dozivanje trgovaca, a osobito kočijaša, te slugu koji su išli ispred kočija i nosača nosiljaka odjekivali su muklo kao tutnjava gromova pred oluju. Zrak je bio vruč i smradan. Anñelikinoj kočiji pored koje je na konju jahao Bernard dAndijos, a iza koje su dolazila tovarna kola i dva lakeja, trebalo je više od dva sata da bi stigla u. četvrt SaintPaul. Naposljetku je skrenula u ulicu Beautreillis i usporila. vožnju. Dangube su se zagledale u kočiju i u grbove slikane na njenim vratnicama. Neki su se žurno ugnuli u stranu, kao da su ugledali samog vraga. Djeca su se raztoježala po dučanima a potom ponovo izlazila na ulicu da gledaju dvije kočije i jahače, Anñelika je nestrpljivo nastojala otkriti svoju kuču meñu novim palačama te se nije ni osvrtala na sve togibanje. Ali ikada se kočija morala zaustaviti da bi propustila jedna kola puna sijena pred jednom sitničaiijom čula je kako trgovac s praga dovikuje Odnio vrag te tuluške grbave! Zatim uñe u dučan i uz veliku buku zalupi vratima. Čini se da nas svijet u ovoj ulici smatra pomalo cigandma! primijeti sobarica Margerita stisnuvši zube. Žao nii je da gospodin de Peyrac nije sagradio svojti palaču u ijovoj četvrti Luxemibourg, gdje sam neko vrijeme bila u službi kod jedne njegove, sada pokojne, tetke. KuasiBa je valjda dobro sakriven pod platnenim

pokrivačem?. Možda se svijet prestrašio njegove divlje glave? To. bi samo značilo da su oni divljaci ako nikad nisu vidjeli jednog, crnca. Kočija se zaustavila pred velikim vratima od svijetloga drva sa zvekirom i ključanicom izrañenim u bronci. Iza zidova od bijelog kamena, naziralo se ulazno dvorište i palača, sagrañena u stilu tog doba od širokih kamenih blokova, s visokim i svijetlim prozorima i krovom prekrivenim novim krovnim pločama koje su se sjajile na suncu i snabdjevenim vidjelicama. Jedan lakej otvori vratašca kočije. Stigli smio, gospoño reče markiz dAndijos gledajuči predvorje zapanjenim očima. Anñelika skoči na zemlju i potrči prema kučici u kojoj je vjerojatno prebivao Švicarac, nadglednik palače. Bijesno pozvoni. Bilo je nepojmljivo da još nisu došli otvoriti glavni ulaz. Činilo se da zvonce odjekuje ti pustom prostoru. Stakla na pazikučinu obitavalištu bijahu prljava. U čitavoj zgradi nije bilo znaka života. Tek sada Anñelika zapazi čudnovat izgled ulaznih vrata koja je dAndijos promatrao kao ukopan. Ona se približi. Preko prepletenih crvenih traka bijahu utisnuti ogromni pečati od šarenog voska. Uz to se na vratima učvrščen takoñer pečatnim voskom kočio komad bijelog par pira. Ona pročita Odjel kraljevskog suda Pariz 1. jula 1660. Zinuvši oñ čuda, promatrala je taj papir i ništa nije shvačala. U tom trenutku se vratašca na nadglednikovoj kučici otvore i na njima se pokaže zabrinuto lice sluge koji je na sebi imao več iznošenu livreju. Opazivši kočiju, on naglo zatvori vratašca, ali se predomisli te ih ponovo otvori i iziñe nesigurnim korakom. Jeste li vi pazikuča palače? upita mlada žena. Jesam... jesam, gospoño. Ja sam Baptiste... i prepoznajem ko... kočiju svoga... svoga... svoga...

svoga gospodara. Prestani s tim mucanjem, budalo poviče Anñelika bijesno lupnuvši nogom. Odmah mi reci gdje je gospodin de Peyrac? Sluga se uznemireno ogleda oko sebe. U blizini nije bilo nikoga te ga je to, čini se, umirilo. Primakne se bliže i podigne oči na Anñeliku, i odjednom se baci na koljena pred nju, ali se i dalje oko sebe obazirao uznemirenim pogledima. Oh! Jadna moja gospodarice poviče jadan moj gospodar... Oh! Strašna ga je nesreča snašla! Ali govori več jednom šta se dogodilo? Iresla ga je za ramena u nastupu tjeskobe. Ustani, glupane! Ništa ne razumijem od onoga što govoriš Gdje je moj muž? Je li mrtav? Čovjek se teškom mukom digne i progunña Priča se da je zatvoren u Bastilju. Palača je sudski zapečačena. Ja sam za nju odgovoran svojim životom. A vi, gospoño, nastojte pobječi odavde dok još imate vremena. Sppominjanje glasovite tvrñavezatvora umjesto da Anñeliku obeshrabri, gotovo ju je umirilo i odagnalo od nje užasan strah što je bijaše zahvatio. Iz zatvora se može iziči. Ona je znala da je najzloglasniji zatvor u Parizu Archeveche, izgrañen ispod razine Seine, U njemu se čovjek zimi čak i udaviti mogao. Znala je, osim toga, da se u Chatelet i Hopital zatvaralo običan svijet, a da je Bastilja bio zatvor u koji se zatvaralo plemiče. Usprkos nekim mračnim pričama koje su kolale o samicama njegovih osam kula, svima je bilo poznato da se izvjesno boravljenje meñu njegovim zidovima nije smatralo sramotom. Anñelika uzdahne pokušavajuči da trijezno razmisli o svom položaju. Mislim da če biti bolje ako ne ostanem u ovom kraju ireče dAndijosu, Jest, jest, gospoño, otiñite odavde što prije umiješa s pazikuča molečivim glasam. Ali kamo da odem? Doduše, jedna moja sestra stanuje u Parizu. Nije mi poznata njena adresa, ali njen je muž državni tužilac, a zove sa Fallot. Čak maslini da

se poslije vjenčanja sove Fallot de Samce. Poñimo onda do Palače pravde.. Tamo čemo sigurno o njemu nešto doznati. Kočija i pratnja ponovo se dadoše na Kit ulicama Pariza. AnñeliM čak oije ni palo na pamet da gleda kroz prozor. Taj grad koji ju je tako neprijateljski dočekao, više je nije privlačio. Florimonñ je plakao. Izbijali su ma zubiči i uzalud mu je Margerita trljala desni s nekakvom mašču od meda i usitnjenog komorača. Na kraju su doznali adresu državnog tužioca koji je stanovao, kao i maogj sudski službenici, blizu Palače pravde, na otoku, u parohiji SaimtLaudray. Ulica se zvala Ulica pakla, što se Anñeliki učinilo vrlo lošim predznakom. Kuče su bile sive i sreñnjevjekovnog izgleda, šiljatih zabata, s rijetkim otvorima po sebi, načičkane kipičima i olucima. Zgrada ispred koje se zaustavila kočija imala je isto tako sumoran izgled kao i sve druge, iako su svaki kat krasila tri dosta velika prozora. U prizemlju se nalazila kancelarija na čijim je vratima bila tabla, a na njoj je. pisalo meštar Fallot de Sance, državni tužilac. Dva mlada pisara koji su zijevali na pragu pohitaše prema Anñeliki čim joj se noga dotakla zemlje i napadoše je bujicom riječi na nekom nerazumljivom narječju. Ona na kraju shvati da u joj oni preporučivali kancelariju advokata de Sancea kao jedino mjesto u čitavom Parizu gdje su se mogle obratiti osobe koje su htjele dobiti parnicu i biti siguirne da če njihova stvar biti voñena kako treba. Ne dolazim radi parnice reče Anñelika. Želim vidjeti gospoñu Fallot. Razočarani, oni joj pokaza vrata na lijevoj strani, koja su vodila u tužiočev stan. Ona potom vidje kako su pisari pohitali prema jednoj nosiljci u prolazu i stadoše salijetati osobu koja se u njoj nalazila, ali uto naiñe sluga i brzo ih udalji. Anñelika podigne brončani zvekir. Da nije nestalo njena muža, ona sigurno ne bñ više vidjela Hortenziju. Baš nikad se nije previše slagala s tom sestrom koja je bila sasvim druge čudi. Primijeti da duboko u sebi osječa radost što če je vidjeti. Meñu njih se, doduše, ispriječila sjena male Madelon. Sjeti se noči kad su sve tri, ščučurene u velikom krevetu u Monteloupu, napsto osluškivale

neče li čuti potajne korake sablasti Monteloupa, to jest one stare sijed gospoñe leoja ja išla iz sobe u sobu ispruženih ruku. Bile su sigurne jedne zimske noči da su je vidjele kako prolazi njihovom, sobom... Bok je pred vratima čekala da joj doñu otvoriti, gotovo je osječaj ganu tosti njom. ovladao. Debela sobarica u bijeloj kapici i brižljivo odjevena uvede je u predsoblje. Gotovo istog trenutka se Hortenzija pojavi oa vrhu stepenica. Ona kočiju bijaše s prozora zamijetila. Anñelika je imala dojam da joj sestra želi baciti ruke oko vrata, ali kao da je odjednom promijenila odluku i zauzela rezervirani stav. Uostalom, u tom je predsoblju bilo tako mračno da su se jedva i vidjele. Zagrlile sii se bez topline. Hortenzija Je izgledala još mršavija i viša nego nekad. Jadna moja sestro! reče. Zašto me zoveš. jadnom sestrom? upita Anñelika. Gospoña Fallot očima pokaže na sluškinju i odvede Anñelifcu vt svoju sobu, veliku prostoriju koja je u istovrijeme služila i kao salon, jer su se u njoj nalazfili brojni naslonjači te stoci i stolice i klupe, a sve to smješteno oko kreveta lijepih zavjesa, a preko kojega bijaše prebačen pokrivač od žutoga damasta. Anñelika pomisli ne prima li Hortenzija svoje prijateljice ležeči u krevetu kao što čine kačiperke. U stvari, nekad su Hortenziju smatirali duhovitom djevojkom koja se isticala lijepim govorom. I tu je bilo dosta mračno zbog obojenih stakala na prozorima, ali je to ugodno djelovalo s obzirom na pasju vručinu vani. Radi svježine po podu je bilo bačeno onako nasumce nekoliko rukoveti zelene trave. Anñelika udahne ugodan miris polja. Lijepo je ovdje kod tebe reče Hortenziji. Zaboga, Gastone, ta vi ste sasvim poludjeli. Otisaka sam se udala za vas, vi mi stalno ponavljate kako ja vaga karijera važnija od ičega na svijetli i isključivo zavisi cd kraljeve volje. I oñ pravde, draga nježno je, ali i odlučno prekine sudski dostojanstvenik, Ali uza sve to vi mi nekoliko dana sa strahom govorite o mogučnosti da moja sestra potraži zaklon pod našim krovom. S obzirom na ono što vam je poznato

o hapšenju njena muža, takva bi mogučnost, govorili ste. bila ravna našoj propasti. Šutite, gospoño, inače ču požaliti što sam, ti neku ruku odao službenu tajnu, povjerivši vam ono što sam sasvim slučajno doznao, Anñelika odluči da ne štedi svog samoljublja. Doznali ste nešto? Oh! Gospodine, molim vas, kažite mi što ste doznali. Več mnoge dane živim u potpunoj neizvjesnosti. Jao, gospoño! Ne mislim se ukopati iza lažne suzdržljivosti, niti pribjegavati utješljivim riječima. Odmah ča vani reči da mi ja vrlo malo poznato. Preko službenih izvora u Palači pravde sam doznao, priznajem, na veliko svoje čudo, o hapšenju gospodina ñe Pejrraea, Tražim stoga oñ vas, u interesu vašem i vašega muža, da ovo što ču vam povjeriti važi do novog nareñenja A obavijest što ču vam. je priopčiti zaista je skromna. Dakle vaš muž je uhapšen na temelju kraljevskog naloga treče kategorije. Oficir ili plemič pod optužbom tim sa nalogom poziva da potajno, ali slobodno, pa čak ako ga i prati kraljev povjerenik, poñe u odreñeno mjesto. Sto se vašeg muža tiče, on je najprije bio odveden u FortLevequ, odakle je zatim prebačen u Bastilju po nareñenju potpisanom oñ Seguiera. Zahvaljujem vam što ste mi potvrdili vijesti koje su manjevise umirujuče. Mnoge su osobe dospjele u Bastilju i vratile se iz nje ne izgubivši ništa ni na svojim pravima mi na svojoj časti čim je izbilo na vidjelo da su tamo dospjele ina temelju tuñih kleveta. Vidim da. ste hrabra žena reče meštar Fallot poprativsi riječi lakim i odobravajučim pokretom brade ali ne bih želio da se zanašate iluzijama da se njegov slučaj može lako urediti. Naime, doznao sam da je uhidbeni nalog što ga je sam kralj potpisao popračen napomenom da se u popis uhičenika ne uosi ni ime važeg muža ni zašto je uhičen. Kralj sigurno ne želi povrijediti svog vjernog ptjsñanika prije no što on sami ne ispita činjenice za koje ga se optužuje. Hoče da njegovo osloboñenje proñe nezapaženo. Ili da se na nj zaboravi.

Sto ste time htjeli reči? upita Anñelika, a cijelim joj tijelom odjednom proñe ledeni strah. Ima po zatvorima mnogo osoba na koje se potpuno zaboravilo reče meštar Fallot zažmirivši očima i zagledavši se u daljinu kao da su na dnu groba. Biti zatvoren u Bastilju samo po sebi i ne predstavlja neku sramotu, buduči da je to zatvor za plemiče te su kroza nj prošli i mnogi prinčevi kraljevske krvi a da to uopče nije naudilo njihovu ugledu. Ali ipak vas moram upozoriti na činjenicu da je vrlo loš znak i neobično ozbiljan kad netko dospije u Bastilju kao bezimen i tajni uhičenik. Anñelika je časak šutjela. Odjedared je osjetila umor, a u želucu joj je glad zavijala. A možda je to bio samo osječaj tjeskobe.. Podigne pogled na tog čovjeka sa suda nadajuči se da če u njemu dobiti saveznika. Buduči da ste bili tako dobri i obavijestili me kako Stvari stoje, molim vas, recite mi što mi je sada raditi? Ponavljani vam, gospoño, ne podstiče mene dobrota več osječaj pravde. Zbog tog istog osječanja vas i primam pod svoj krov. A buduči da od mene tražite savjet, uputit ču vas na jednog čovjeka zakona. Bojim se, u stvari, da bi moje uzimanje učešča u ovom slučaju moglo biti ocijenjeno kao pristrano i zainteresirano, iako naše obiteljska veze nisu bile dosad baš čiste. Hortenzija, koja se jedva suzdržavala, poviče oporim glasom svoje mladosti. I vi to kažete! Dok je imala dvorce i škude svoga šepavca, nikad se nije zanimala za nas. Ne mislite li da vam je grof de Peyrac, koji je bio član tuluškog sabora, mogao biti od neke koristi da vas je preporučio visokim sudsfeim krugovima u Parizu? Joffrev je imao malo veza u glavnom gradu. Da, da! primijeti Hortenzija oponašajuči je. Samo male veze s kraljevim namjesnikom za Languedoc i Beatrn, s kardinalom Mazarinom, s kraljicom majkom i s kraljem! Ti pretjeruješ Jednom riječju, jeste li bili pozvani na kraljevo vjenčanje, da ili ne? Anñelika ne odgovori več iziñe iz salona. Nije bilo

razloga da svaña svrši na tome. Valjalo je poči po Florimonña kad je več muž bio suglasan s tim. SUazeči niza stepenice, tiho se smiješkala. Ona i Hortenzija su odmah pronašli razloge za svoje vječne svañe.. Monteloup nije, dakle, nestao u nepovrat. Bolje je počupati se za kose nego da su tuñe jedna drugoj. Na ulici nañe Fsrancoisa Bineta kako sjedi na podnožniku kočije i u naručju drži uspavano dijete. Mladi brijač joj reče da mu je, videči da dijete pati, pripremio jedan svoj lijek oñ opija i usitnjene mente čega je on uvijek imao dovoljno u zalihi buduči da je i on bio, kao i svi njegova zvanja, pomalo i ranarnik i ljekarnik. Anñelika mu zahvali i upita za Margeritu i za malu dojilju. Binet joj odgovori da se sobarica, videči da nje nema pa nema, nije mogla oduprijeti pozivu jednog poslužnika gradskog kupatila koji je išao ulicom i pjevao Čujte me, čujte žene u kupkama svete Ivane Topla vas voda čeka I ñvorba brza i krepka Hitajte, ne budite lijene Kao svi hugenoti i Margerita je biiayrlo sklona vodi što ja neobično radovalo Anñeliku. I ja bih rado učinila posjet toj svetoj Ivani uzdahne Anñelika. Sjedeči u sjeni tovarnih kola, lakeji i dva kočijaša pili su ružicu i jeli dimljen haringe bio je petak. Anñelika pogleda svoje prašnjavo odjelo, a zatim Florimonda koji je bio sav balav i medom sve do obrva zaprljan. Bijedne li kočije i pratoje. Ali ženi siromašnog državnog tužioca mora da je izgledala vrlo raskošno, jer Hortenzija, boja je sisla odmah iza nj, reče cereci e Draga moja, za ženu koja jadikuje dai je spala na to da spava po uglovima ulica, nisi lože opremljena jedna kočija, tovarna kola, šest konja, četiri ili pet lakeja i dvije sobarice koje odoše da se okupaju! Imam tu jedan krevet ječe Anñelika hočeš li da ga postavim kod tebe? Nije potrebno. Imamo sve Sto je potrebno da te

primimo. Ali mi nismo u stanju primiti na stanovanje svu ovu poslugu Ali valjda imaš neko potkrovlje za Mairgeritu i djevojku? Što se ljudi tiče, dat ču im štogod da se smjeste u nekoj gostionici. Hortenzija je gledala stisnutih usana i prestrašena izgleda te ljude s juga koji su mislili da se zbog žene jedinog tužioca ne moraju inkomodirati te su i dalje jeli bezobrazno je mjereči svojim vatrenim očima.. Ovi ljudi iz tvoje pratnje izgledaju zaista kao razbojnici reče prigušenim glasom. Pripisuješ im svojstva kojih oni nemaju. Jedino što im se može predbaciti jest što vole spavati na suncu. Anñelika polako podigne u naručje maloga Flosrirnonda. Francois Binet to iskoristi da bi se duboko poklonio gospoñi Fallot, što nju malko razvedri. Ona uzdahne pretvarajuči se da se pomirila s tim. Dogovorile smo se, dakle, smjestit ču kod sebe djevojke i ovoga mladiča koji mi izgleda pristojan. Ali ne znam što čemo s kočijom, kolima i konjima. Ta i sama Vidiš kakve su naše štale. To reče i pakosna izraza pokaže na jedan kut u kojemu se nalazila jedna od onih sjedalica na da kotača poznatih pod nazivom dvokolice. Ovo je moja kočija! Dječak što brine sviječama i drvima odvuče me u njoj do prijateljica koje stanuju previše daleko. A Gaston svoga konja drži u jednoj štali ove četvrti gdje ljudi sa suda mogu uzeti u mjesečni najam jednu pregradu Naposljetku su izvučena dva sanduka iz tovarnih kola. Hortenzija dozove jednoga od meštrovih pisara i reče mu da odvtde kočijaše i njihova kola u javnu štalu. U prostranoj sobi što joj je dodijeljena na drugom katu, Anñelika je najzad mogla posvetiti nešto vremena samoj sebi te se uvali u jedan badanj i stane se prati svježom vodom. Kosu je takoñer oprala, zatim se kakotako očešljala pred čeličnim ogledalom obješenim iznad kamina. Soba je bila mračna, namještaj prilično neukusan, ali dovoljan. U čistim plahtama malog krevetiča Florimond je mimo spavao zahvaljujuči brijačevim ljekarijama. Samo se malko naličila, jer je bila sigurna da njen zet ne cijeni žene koje se mažu ružom. Našla se, meñutim, u velikoj neprilici kad se htjela obuči. Nije

znala koju bi haljinu odabrala, I najjednostavnija joj je izgledala isuviše raskošna prema skromnim haljinama siromašne Hdrtenzije, koja je na svoje stavljala tek po koji Širit od baršuna ili koju traku na steznik svoje sive haljine. Najzad se odluči za jednu haljinu smeñe boje sa zlatnim ukrasima ne previše upadljivim, a umjesto vrlo osjetljive pelerine od čipaka stavi oko vrata rubac od crne svile. Bila je skoro pri kraju s oblačenjem kadli se pojavi Margerita ispričavajuči se zbog zakašnjenja. Doda prezirno da je, u stvari, taj pariški svijet bio dosta nazadan. Peči svete Ivane slabo griju tako da je drhtala od studeni. Ne mogu se uopče usporediti s rimskim fcupikama u Toulousi, gdje su se čak i pučani mogli kupati da bi se održali u zdravlju. U Svetoj Ivani je voña, doduše, vrela, ali su joj se plahte učinile nečiste, a vrata su se kabine stalno otvarala na gospodarevu radnju, koji je uz to bio i brijač i ranarnik, te je čas nekoga brijao, a čas opet presijecao kakav čir. A potom je morala čekati i požurivati djevojku kojoj je, prirodno, godilo što su joj mladiči udvarali. Pod Margeritinom Sskusnom rukom Anñelikine kose dobiše ljupke pregibe koje su inače imale. Sobarica ih htjede namirisati. Pazi! Ne smijem izgledati previše lijepa. Treba da ulijem povjerenje svom šurjaku tužiocu. Jao Toliku sam lijepu gospodu vidjela pred vašim nogama, a sada vas moram dotjerati da biste očarali jednoga tužioca! To je teže no što bi čovjek vjerovao. Pogledaj me dobro! Imam li izgled i čedan i Ijubak u isti mah? Dola vaše oči budu imale boju koju imaju, vaš izgled neče biti čedan okrutno otpovrne sobarica. Kad sam vas prvi put vidjela u vašem zamku u Poitouu, onda ste bili samo prestrašena djevojčica, gledali ste ljude kao da im velite Tvoja sam ako hočeš.. Ja? Zaboga MargeritoL poviče Anñelika zaprepaštenoA potom doda oštrijim tonom Odakle vam samo takve misli, djevojko moja! Vi ste bili u stanju da bolje od ikoga upoznate neporočnost moga života...

Zato što ste imali gospodara ljubomornog i razboritog, iato to nije izgledalo, kojega su se, osim toga svi bojali odgovori sbarica a da nije okom trepnula. Ja sam. upoznala i promatrala mnoge velike gospoñe i kažem, vam da vi spadate meñu one najopasnije. Ja? ponovi Anñelika još nesigumija. Oduvijek se malko ustručavala pred tom ženom ogromnoga tijela koja ju je za čitavu glavu nadvisivala i koja ju je svojom samovoljom podsječala na njenu dojilju. Da, gospodo. Jer vi ne možete u ljudima pobuditi prostu strast, več veliku ljubav, onu za kojom su žudjeli čitava života. A nevolje nastanu kad se to dogodi mnogim ljudima u isto vrijeme. Znate li da se jedan mladi plemič zbog vas bacio u Garonhu? Ne. Nisam znala. Neču vam kazati njegovo ime, jer toga mladiča niste ni zamijetili. Uostalom, baš zbog toga se i bacio u rijeku. Oštar krik iz prizemlja ih prekine. Pojuriše prema odmorištu. pričanje nasmrt prestrašene žene u prostoru stepenica. Anñelika strča navratnanos dolje i nañe svoju služinčad okupljenu na samom ulazu kuče. Na licima im se ogledalo čuñenje. Kričanje nije prestajalo, ali je sada bilo nešto blaža Izgledalo je da dolazi iz ormara od lažne ebanovine, koji bijaše smješten u predsoblju. Horetnzija, koja bijaše takoñer dotrčala, otvori ormar i iz njega izvuče napolje onu istu debelu sobaricu što je Anñeliki otvorila vrata, a uz to i dvojicu dječaka, jednoga od osam, a drugoga od četiri godine, koji su joj se čvrsto priljubili uza suknju. Gospoña Fallot opali sobarici šamar, a onda je upita što joj se dogodilo. Tamo! promuca nesretnica i pokaže prstom prema služinčañi. Anñelika pogleda u smjeru sobaričina prsta i opazi jadnoga KuasiBa koji se stidljivo skutrio iza ostale služinčañi. Hortenzija nije uspjela prikriti sitan trzaj, ali SO ipak svlada i oštro reče Pa šta onda? Ta to je crnac, čovjek crne puti i čemu tolika dernjava? Nikad niste vidjeli crnca?

Ne... ne, gospoño. Ta nema osobe u Parizu koja nije vidjela crnca. Vidi se ña ste došli sa sela. Baš ste glupača. Primaknuvši se Anñeliki, tiho joj šapne Čestitam ti, draga! Čim si došla, unijela si pometnju u moju kuču. I jed og divljaka s otoka! Vrlo lako mi se može dogoditi da me ova djevojka ovog istog trenutka napusti. A imala sam vraške muke dok sam je dobila! KuasiBa poviče Anñelika ova djeca i ova gospoñica te se boje. Daj, zabavi ih raialko! Odmah, gospoža. KuasiBa sa jednim skokom baci naprijed. Sobarica zaurla i prihvati se za zid fcao da je htjela u nj prodrijeti. KuasiBa skoči par puta uvršten, a zatim iz džepa izvuče nekoliko obojenih kuglica i stane ih bacati uvis nevjerojatnom spretnošču. čini se da mu nedavna ozljeda nije nimalo smetala. Na kraju, videči da se djeca smješkaju, uze gitaru od malog Giovannija, sjedne na tlo, prekriži noge i stane ispotiha pjevati svojim ugodnim glasom. Anñelika priñe svojim slugama. Dat ču vam nešto novca da možete spavati i jesti u krčmi reče. Kočijaš istupi naprijed premečuči u rukama šešir ukrašen perjem koji je predstavljao dio bogate livreje slugu grofa de Peyraca. Molili bismo vas, gospoño, da nam date ostatak naše plače. U Parizu smo, a tu se mnogo troši. Mlaña žena, poslije časa kolebanja, udovolji njihovoj želji. Zamoli Margaritm da joj dones njen kovčežič i svakom odbroji koliko mu je pripadalo. Ljudi zahvale i pozdrave. Mali Giovanni reče da če se sutra vratiti po nareñenju gospoñe grofice. Ostali su se šutke povukli. Dok su prelazili preko praga, Margerita, stoječi na stepenicama, nešto im dovikne na njihovu narječju, ali oni ne odgovoriše. Sta si im rekla? upita Anñelika, zamišljena. Rekla sam im, ako se sutra ne vrate da če ih gospodar ureči. Misliš da se neče vratiti? Bojim sa da neče.

Anñelika umornim pokretom ruke proñe preko čela. Nije im trebalo kazati da če ih gospodar ureči, Mangerito. Slične su mu riječi od veče štete no feoristi. Uzmi i odnesi kovčežič u moju sobu i pripremi jelo za Florimonda kako bi mogao jesti čim se probudi. Gospoño javi se tanahan glasič pored Anñelike moj me otac zamolio da vas obavijestiimi da je večera na stolu. Čekamo vas u blagovaonici da bismo se pomolili Bogu. Bio je to dječak od osam godina kojega ona maloprije bijaše zamijetila u ormaru. Više se ne bojiš KuasiBa? upita ga. Ne, gospoño. Naprotiv, vrlo se radujem što sam upoznao jednoga crnca. Svi če mi moji drugovi zavidjeti. Kako se zoveš? Martin. Prozori su u blagovaonici bili otvoreni kako bi u prostoriju ušlo nešto više svjetla tako da se ne mora paliti sviječe. Jasan i ružičast sumrak spuštao se na krovove. Bio je to sat u koji su crkvena zvona objavljivala Zdravomairiju. Ozbiljni su zvuči nadjačali ostale te se činilo da su daleko odnosili molitvu grada. Vrlo je ugodan zvuk zvona vaše parohije primijeti Anñelika da bi razbila početnu nepriliku, pošto su svi, poslije molitve, posjedali. To su zvona NotreDame odgovori meštar Fallot. Naša parohija je SainfcLaudrv, ali je katedrala vrlo blizu. Izvirite kroz prozor i vidjet čete dva velika tornja i krovište apside. r Toliko se hvalio da ga Anñelika umalo nije upitala nije li on sudjelovao u izgradnji NotreDame, ali je na vrijeme zaustavila svoju zlobnu primjedbu. Fallot je bio jedan od onih ljudi koji su sve ozbiljno shvačali i koji su šale uzimali kao prostakluk. Mali je Martin nosio okolo srebrni lavorčič pun mirišljave vode i ručnik. Svi su oprali ruke. Dječak je obavljao svoju dužnost vrlo ozbiljno. Imao je dosta mršavo lišče i sličio je dosta na Hortenziju. Bio je tu još jedan dječačič od prilike šest godina, zdepast kao. otac, i jedna djevojčica od četiri godine. Ona je tvrdokorno držala

oborenu glavu tako da se vidjela samo okrugla kapica koja je pritiskivala crne kovrdže. Hortenzija reče da je imala još dvoje djece, ali su umrli još sasvim nejaki, dok se jedno nalazi kod dojilje. Djevojčica je upravo tih dana napustila dojilju kojoj je od samog roñenja bila povjerena u selu drvosječa zvanom Chaillot, u okolici Pariza. Stoga je i bila tako divlja i stalna Spominjala seljakmju što ju je odgojila i brata po mlijeku. U tom trenutku djevojčica digne glavu i Anñelika opazi njene svijetle oči. Hej, ima zelene oči! poviče. Na žalost! odgovori Hortenzija ljutito. Bojiš se da pored tebe ne odraste još jedna Anñelika? Ne znam. Nekako nemam povjerenja u tu boju. Zbilja znaš li da i naša mlaña sestra, Marija Agneza, ima zelene oči? Kad je bila malena bile su joj modre, a onda su odjedaredl promijenile boju. Šta radi Marija Agneza? I tako razgovor načas svme na braču i sestre. Na drugom kraju stola sjedio je ostarjeli stric tneštra Fallota, učen i šutljiv nekadašnji službenik suda. Na početku večere i on i njegov nečak spuste, istim skrušenim pokretom, komadič roga jednoroga u svoje čaše. To sjeti Anñeliku da tog jutra nije uzela tabletu otrova na koji je Joffrey de Peyrac htio da se ona navikne. Sobarica je dijelila juhu. Na bijelom uštirkanom stolnjaku još se sačuvao pregib od peglanja. Srebreno posuñe je bilo vrlo lijepo, ali obitelj Fallot. još nije upotrebljavala vilice koje još ne bijahu prodrle u sve kuče. Joffrev je naučio Anñeliku kako da se služi tim priborom. Ona se sada sjeti kako se na dan vjenčanja neugodno osječala s onim malim vilama u ruci. Bili su posluženi s nekoliko vrsta ribe, jajima i mliječnim proizvodima. Anñelika posumnja da je sestra naručila u blizoj pečenjarnici nekoliko več pripremljenih jela kako bi dopunila ručak. Zbog mene ne moraš mijenjati svojih navika reče. Zar zbilja misliš da se u obitelji jednoga tužioca jede samo ražena kaša i juha od cvjetače? oštro joj

otpovrne sestra. Navečer, iako jg bila virio umorna, Anñelika nikako nije mogla usnuti. Slušala je kako s dna uskih i vlažnih ulica do nje dopire buka nepoznatog grada. Proñe neki mladi prodavač oblatni, tresuči svoje kocke u jednoj čaši. Iz kuča u kojima se svijet navečer dulje zadržavao na nogama zvali su ga dokoajaci i zabavljali se igrajuči na kocke za svu njegovu zalihu kolača. Nešto kasnije čulo e zvonce objavljivača smrti Probudi se, o usnili svijete, I Bogu se moli za svoje mrtvace... Anñeliku proñu srsi i ona zarije glavu u jastuk. Uzalud je tražila pored sebe dugo, mršavo i toplo tijelo Joffrevevo. Kako joj je nedostajala njegova radost, njegova živost, njegov divni glas, njegove mazne ruke. Kad če se opet nači? Kako li če tada biti sretni! Ona če se tada stisnuti u njegovu zagrljaju, molit če ga da je poljubi, da je stisne snažno, snažno... Najzad usne čvrsto obujmivši rukama jastuk od grubog, hrapavog platna iz kojega je izbijao miris lavande. XXIX MEŠTAR DESGREZ POSJET GOSPOðICI Anñelika skine krilo prozora od punog drva, a zatim uloži svu svoju snagu da bi otvorila prozore od šarenog stakla meñusobno povezane olovom. Najzad joj to uspije. Samo su Parižani mogli na toj vručini disati uz zatvorene prozore. Duboko udahne svježi jutarnji zrak, a potom se ukruiti iznenañena i zadivljena. Njena soba nije gledala na Ulicu pakla, več je bila na drugoj strani kuče i gledala je na vodenu površinu, glatku i blistavu poput mača, obasjanu zlatom izlazečeg sunca, koju su križali čamci i teretne brodice. Na suprotnoj obali jedna laña peračica s ispupčenim krovištem od bijelog platna sjajila se kao da je od gipsa u krojaliku zastrtom lakom, izmaglicom. Vika žena i udarci njihovih pratljača miješali su se s dozivanjem mornara i njisikom konja koje su konjušari vodili na pojilo.

Ali prodoran je miris, u isto vrijeme i spor i sladunjav, dražio Anñelikine nosnice. Anñelika se nagne i vidje da su drveni stupovi što su podupirali staru zgradu bili zabodeni u muljeviti pijesak i na tom se mjestu dizala hrpa trulog voča oko kojega su se okupljali rojevi osa. Na desnoj strani, na samom uglu otoka, nalazila se lučica zakrčena teretnim brodicama s kojih su radnici istovarivali koševe pune naranača, trešanja, grožña, krušaka. Nekoliko lijepih dječaka, u dronjcima, stoječi na kraju čamaca, svim su zubima zagrizli u naranče, a feoru bacali u vodu. Sitni su valovi potom tu koru nosili duž kuča. Dječaci su skidali svoje dronjke i naglavice se bacali u bezbojnu vodu. Drveni je mostič jarko crvene boje povezivao lučicu s malim otočičem. Sučelice odmah poslije brodice s praljama, počinjala je obala na koju je bilo privezano bezbroj trgovačkih brodica. Po njoj su se vrzmali ljudi koji su valjali bačve, nosili vreče na kup, istovarivali čitava brda sijena za pariške štale. Oboružanim kukama, neki su mornari zaustavljali splavi napravljene od debala što ih je valjala riječna struja, i upravljali ih prema obali, gdje su ih drugi radnici dohvatali i valjali na jednu gomilu. A svu tu živost obasjavala je svjetlost boje jaglaca, izvanredne oštrine, koja je svaki prizor pretvorila u krhku sliku utonulu u san, a zatim odjeñared oživljavala sjajem blijeska, komadom bijelog platna, ili bijele kapice, kreštanjem galeba koji je leteo nad samom vodom. Sena prošapče Anñelika. Sena je značila Pariz. Netko pokuca na vratima. Čas zatim Hortenzijina sobarica uñe noseči šalicu mlijeka. Donijela sam mlijeko za dijete, gospoño. Jutros rano sam otišla do Mliječnog trga. Upravo su pristizale žene iz sela. Mlijeko u njihovim posudama bijaše još toplo. Vrlo ste ljubazni, draga moja djevojko, što ste se toliko izmučili. No trebali ste poslati po mlijeko djevojku što sam je sa sobom dovela i njoj narediti da mi donese šalicu.

Htjela sam vidjeti da li se mališan probudio. Ja neobično volim djecu, gospoño. Zaista je šteta što gospoña daje svoju djecu dojilji. Prije šest mjeseci sam jedno odnijela u selo ChaiUot. Svakoga mi dana plače srce od straha da mi ne jave njegovu smrt. Dojilja, u stvari, i nije imala mlijeka i ja sam sigurna da če ga hraniti najviše kruhom umakanim u vodu i vino. Bila je sva okrugla, sjajnih obraza i modrih i nevinih očiju. U Anñeliki se odjeñared javi čuvstvo simpatije prema njoj. Kako se zoveš?. Zovem se Barba, gospoño. Znaš li, Barbo, ja sam u prvo vrijeme sama dojila svog mališana. Nadam se da če biti snažan. Nitko ne može zamijeniti brigu jedne majke reče Barba poučno. Uto se Florimond probudi. S obadvije se rake uhvati za krajeve kolijevke i sjedne uprijevši svoje crne i Sjajne oči u nepoznato mu lice. Srečo moja, mališu moj lijepi, dobar dan, zlato moje! pjevuckala je djevojka dignuvši ga u naručje još mlitava od sna. Odnese ga do prozora da bi mu pokazala čamce i galebove i pune koševe nararaača. Kako se zove ova lučica? upita Anñelilei. To je luka SaintLaudry, luka voča, a tamo dalje je Crveni most koji vodi na otok SaintLouia. I na drugoj strani se mnogo istovaruje postoji luka za sijeno, luka za drva, još jedna za žito i posljednja za vino. Ta roba najviše zanima gospodu iz opčine, one lijepe zgrade što je vidite iza onog žala. A veliki trg što se vidi više naprijed? To je Trg Greve. Barba zažmuri da bi bolje vidjela. Vidim da se jutros mnogo svijeta okupilo na tegu. Sigurno če nekoga objesiti. Objesiti? ponovi Anñelika užasnuta. Da da! Tamo se izvršavaju smrtne osude. Sa svoje vidjelice, koja se nalazila baš tu gore, ne promakne mi nijedna, mada je do tamo dosta daleko. Uostalom, i draže mi je da je daleko jer imam ganutljivo srce. Vješanja

su najčešča, ali vidjela sam i dvije glave odsječene sjekirom! i lomaču na kojoj je spaljen jedan vještac. Anñelika se naježi i okrene. Pogled s njena prozora odjedared joj se učini manje lijepim. Pošto se prilično lijepo odjenula jer bijaše odlučila da poñe u Tuileries. Anñelika zamoli Margeritu ña uzme plašt i bude joj pratnjom. Sobarica če se brinuti za Plorimonña, a Barba če bdjeti nad obadvoje. Anñelika je bila radosna što je u kučnoj djevojci dobila saveznika, mada je bila od velike pomoči Kortenziji koja je imala imalo služinčadi. Osim Barbe, imala je još samo jednu djevojku u kuhinji i jednoga čovjeka za teže poslove, koji je zimi nosio drva za peči, a inače je donosio vodu, brigao o sviječama i prao podove. Vaša kočija neče više biti onako sjajna kao dosad reče krupna Margerita kroz stisnute usne. Dogodilo se upravo ono čega sam se i bojala. Vaši kočijaši i sluge su pravi lupeži nestali su te nema nikoga tko bi upravljao vašom kočijom, i brinuo se za konje. Anñeliku to u prvi mah zaprepasti, ali se odmah razvedri. Naposljetku i bolje je tako. Sa sobom, sam uzela samo četiri tisuča livara. Namjeravam poslati gospodina dAndijosa u Toulousu da mi donese novaca. A u meñuvremenu, buduči da ne znamo što nas u budučnosti čeka, bolje je da ne moramo plačati onaj svijet. Konje i kočiju ču prodati vlasniku javne štale, a mi čemo hodati pješice. Rado bih pogledala dučane. Gospoña nema pojma kako su ulice ovdje blatnjave. Na nekim, se mjestima gača po blatu sve do gležanj a. Moja sestra mi je rekla da se u drvenim cokulama može vrlo lijepo hodati ulicama. Hajde, draga moja Margerito, nemoj zanovijetati! Poñimo pogledati Pariz. Nije li to divno? Sišavši, Anñelika na ulazu u kuču zatekne Francoisa Bineta i mladog glazbenika. Zahvaljujem vam na vašoj vjernosti reče im ganuto ali mislim da če biti najbolje ako se rastanemo. Ja vas ne mogu zadržati u svojoj službi. Hočeš li,

Binet, da te preporučim gospoñici de Montpensier? S obzirom na uspjeh što si ga postigao u njenoj kuči u SaintIeandeLuzu, sigurna sam da če ti ona nači neko zaposlenje ili čete preporučiti nekom velikašu. Na njeno največe čuñenje mladič otkloni njen prijedlog. Zahvaljujem vam, gospoño, za važu dobrotu, ali mislim da ču potražiti službu kod nekoga brijača. Ti Anñeliki nije išlo u glavu ti koji si u Toulousi bio najbolji brijač i vlasuljar? Na žalost, ja ovdje ne mogu računati na neko bolje mjesto jer cehovi ne daju nikome naprijed. Ali na dvoru Da bi se steklo naklonost velikaša, treba vremena, gospoño. Nije dobro iznebuha se nači u prvim redovima, a osobito ako se radi o skromnom majstoru kao što sam ja. Dovoljna je ponekad sitnica jedna riječ, otrovna aluzija da biste se srušili s največe visine u bijedu veču od one koju biste upoznali da ste skromno ostali u sjeni. Naklonost prinčeva je tako čudljiva da neki vaš slavni čin može postati uzrokom vaše propasti. Ona ga čvrsto pogleda. Htio bi im dati vremena da zaborave da si bio brijač gospodina de Pevaraca? Binet obori pogled. Ja ga sigurno neču nikada zaboraviti, gospoño. Ako se moj gospodar oñirve svojim neprijateljima, moja če jedina želja biti da mu ponovo služim. Ali ja sam samo običan brijač. Imaš pravo, Binet reče Anñelika i osmjehne mu se. Tvoja mi se iskrenost sviña. Nije potrebno da te uvlačim u našu nevolju. Evo ti sto šfeuda i neka ti sreča bude sklona. Mladič pozdravi, uze svoj brijačkL kovčežič i, stalno se klanjajuči, nafcrašk se povuče prema vratima i iziñe. A ti, Giovanni, hočeš li da te pokušam staviti u vezu s gospodinom Lullijem? Oh, gospodarice, hoču! A ti, KuasiBa, šta ti želiš? Želim poči u šetnju s tobom, gospoža. Anñelika sa nasmiješi. Dobro, onda doñite oboje. Idemo u Tuileries.

U tom se trenutku otvor jedna vrata i meštar Fallot proturi kroz otvor svoju lijepu crnu vlašulju. Čuo sam vaš glas, gospoño, a baš sam vas čekao jer sam htio s vama izmijeniti nekoliko riječi. Anñelika dade znak trojici svojih slugu da je pričekaju Stojim vam na raspolaganju, gospodine. Poñe za njim u njegov ured gdje se bijahu uskomešali njegovi službenici i pisari. Otužan miris mastila kojim je bila ispunjena prostorija, škriputanje guščjih pera, polumrak, te crna odijela onih bijednih službenika, nisu na čovjeka ostavljali baš najugodniji dojam. Po zidovima je visila čitava gomila crnih vreča u kojima su se nalazili dokumenti o pojedinim parnicama. Meštar propusti Anñeliku u mali ured. Tu se več nalazio jedan čovjek i sad se digne na noge. Fallot predstavi Gospoñin Desgcez, odvjetnik. Gospodin Desgrez pristaje da se prihvati mučne parnice vašeg muža Anñelika je zaprepašteno promatrala pridošlicu. Zar taj da bude odvjetnik grofa de Peyraca? Tešiko bi bilo pronači otrcaniji plašt, iznošenije rublje, šešir u gorem stanju. U poreñenju s njima, meštar Fallot, koji se pridošlici obračao s poštovanjem izgledao je vrlo raskošno odjeven. Jadni mladič nije čak ni vlasulje imao, a kose kao da su mu bile od one iste, mrke i hrapave vune kao i njegovo odijelo. Pa ipak, usprkos svom očitom siromaštvu, njegovo je samopouzdanje bilo još očitije. Gospoño izjavi odmah ne govorimo ni u budučem vremenu ni u pogodbenom načinu Stojim vam na raspolaganju. Povjerite mi, dakle, bez straha sve što vam je poznato. Vjere mi, meštre odgovori ponešto hladno Anñelika ja ne znam ništa, ili gotovo ništa. Utoliko bolje. Tako se barem nečemo otputiti od. lažnih pretpostavki. Ipak postoji nešto što je sigurno umiješaj se meštar Fallot uhitbeni nalog potpisan kraljevom rukom. Vrlo dobro, meštre. Kralj! Treba poči od kralja.. Mladi odvjetnik rukom primi bradu i cbori oči. Nimalo zgodno! Vrlo visoka polazna tačka, višu se nije moglo odabrati.

Imala sam namjeru poči u posjetu gospoñici de Montpensier, kraljevoj bratučedi reče Anñelika. Vjerojatno ču preko nje doči do sigurnih obavijesti, osobito ako se radi o nekoj dvorskoj spletki, u što najviše i sumnjam. A možda bih njenom pomoči, mogla i do njegova veličanstva stiči. Hm, gospoñica de Montpensier primijeti mladi odvjetnik posprdno se nacerivši. Prije svega, ona duga. motka je vrlo nespretna. A ne zaboravite, gospoño, da je pripadala frondi i naredila da se puca na trupe njena kraljevskog bratučeda. Zbog toga če uvijek biti sumnjiva na dvoru. Osini toga, kralj je pomalo ljubomoran na njeno ogromno bogatstvo. Njoj če biti odmah jasno da joj nije u interesu uzimati u zaštitu gospodina koji je pao u nemilost. Vjerujem, a svi to tvrde, da Velika gospoñica ima izvanredno dobro srce. Dao Bog da se takvom prema vama i pokaže, gospoño. Kao dijete Pariza nemam mnogo povjerenja u velikoduSnost mogučnika koji narod haraine plodovima svoje nesloge, plodovima gorkim i smrdljivim kao Što su omi što kiša ju pod vašim prozorima, gospodine državni odvjetnice. Kako bilo da bilo, pokušajte, gospoño, ako smatrate da če vam to biti od koristi Rreporucam vam, me ñutim, da s Gospoñicom i prinčevima razgovarate bezbrižnim fconomi i da ne spominjete previše uporno nepravdu koja vam je učinjena. Ne misli li možda ovaj odvjetničič poderanih cipela da če me on naučiti kako se govori s dvoranima? razdraženo se pitala Anñelika. Uze novčanik i izvuče nekoliko škuda. Evo predujma na ime troškova Sto čete ih imati prilikom istrage. Hvala vam, gospoño reče odvjetnik koji, pošto je na škude bacio zadovoljan pogled, stavi ih u prilično spljoštenu kožnatu kesu što ju je nosio za pašom. Vrlo ljubazno pozdravi i Iziñe. Ogromna danska doga bijele dlake išarana širokim smeñim mrljama što je strpljivo čekala na uglu ulice, odmah se digne i priključi odvjetniku koji se, ruku gurnutih u džepove, udaljivao veselo zvižñučuči.

Ovaj mi čovjek ne ulijeva povjerenje reče Anñelika šurjaku. Čini mi se da je to nekakav podrugJjivac i nesposoban hvališa. Sjajan je to momak reče državni odvjetnik ali siromašan... kao mnogi njemu slični. Ima u Parizu napretek odvjetnika bez parnica. Ovaj je od oca naslijedio odvjetničku kancelariju. On je kupiti ne bi mogao. Preporučio sam vam ga s dva razloga prvi što cijenim njegovu oštroumnost, a drugi što vas neče mnogo stajati Za ono malo novaca što ste mu ga dali, učinit če čuda. Ne smijemo voditi računa o novcu. Ako bude potrebno, mog če muža braniti najpoznatiji ljudi zakona. Meštar Fallot se zagleda u Anñeliku pogledom u isti mah. i oholim i lukavim. Zar vi raspolažete neiscrpivim! bogatstvom? Ne, kod sebe nemam mnogo novaca, ali poslat ču tx Toulousu imarkizu dAndijosa. Potražit če našeg bankara i stavit če mu u dužnost da proda neku zemlju, ako mi bude potreban gotov novac. Zar mislite da vaša dobra u Toulousi nisu zaplijenjena i zapečačena kao i vaša palača u Parizu? Anñelika ga prestravljeno pogleda. Ta to je nemoguče! promuca. Zašto bi to napravili? Zašto da nas tako proganjaju? Ta mi nikome ništa nažao nismo učinili. Meštar napravi gorljivi pokret. Jao, gospoño! Mnoge osobe što proñu kroz ovaj ured kažu te iste riječi. Slušajuči njih, reklo bi se da nikad nitko nikome nikakva zla nije učinio. A ipak se stalno parniče... A što bi odvjetnici radili, pomisli Anñelika. S tim novim nemirom u mislima ona je malo marila za šetnju. Prošavši ulicama la Oolombe, ñes Marmousets i la Lanterne najzad stiže pred Palaču pravde. Produžila je obalom lHorloge i potom stigla na Novi most, na kraju otoka. Živost što je tu vladala očarala je njenu pratnju. Dučančiči na kcrtačima sa svih su strana opkolili brončani kip dobroga kralja Henrika IV, a na tisuče je usta vikom hvalilo svoju robu. Ovdje se prodavao čudotvorni melem, tamo su se bezbolno vadili zubi, nešto niža

se prodavao u bočicama neki neobičan proizvod za čiščenje odijela, a tamo dalje knjige, igračke, nizovi od kostiju kornjača koje su liječile bolove u želucu. Tu je sve treštalo od truba i orguljica. Bubnjevi su tutnjali na podnožju gdje su neki pelivani izvodili igre s čašama. Nekakav ispijeni tip, u otrcanom odijelu, gurne Anñeliki u ruku komadič papira i zatraži od nje deset novčiča. Ona mu ih bez razmišljanja dade, a papirič gurne u džep, naredivši svoj pratnji koja je uživala u tom metežu da malko požuri. Nije joj bilo do tumaranja, a osim toga na svakom su je koraku zaustavljali prosjaci koji su se iznebuha pred njom stvorili i pokazivali gnojne rane, batrljke umotane u krvave zavoje. Ili bi odnekud iskrsle žene u dronjcima i s djecom u naručju. Lišča su te djece bila puna krasta na koje su navaljivale muhe. Taj se svijet nenadano pojavljivao iz sjene trijemova, iza ugla nekoga dučana, izbijao iz strme obale i u početku kmečavo moljakao, ali se ubrzo stao prijetiti. Na kraju, zgañena i nemajuči više sitniša, Anñelika naredi KuasiBau da ih otjera. Crnac bljesne svojim Ijudožderskim zubima i pruži ruke za jednim bogaljom na štakama koji se upravo približavao. Ali ovaj odmah neobično žustro podbrusi pete. Evo što se dogaña čovjeku kad hoda naokolo kao kakav prosjak stalno je ponavljala Margerita, sve.se viša Ijuteči. Skupinica je sada hodala beskrajnom galerijom Louvrea koja je spajala kraljevsku palaču s Tuileriesama. Završena tada i sagrañena u sivom i finom kamenu sličnom pariškom nebu, velika galerija je razvijala duž vode skladan kružni vijenac svojih izmjeničnih zabata, trouglastih i svinutih, te svoje piravilno pročelje, ukročeno liščem listolika. Nenaviknuta na tu strogu ljupkost, Anñeliki se prije svega činilo da tom drugom nizu stubova nema kraja. Izgledali su joj zlokobni. U stvari, pričalo se da je tu veliku galeriju podigao Karlo IX, kralj zločinac, da bi pobjegao iz Pariza, u slučaju pobune a da uopče ne iziñe iz svoje palače. Velikom galerijom je zaista mogao iz Louvrea stiči do štala Tuileriesa, odakle se mogao lako, skočivši na konja, kroz vrata SaintHonore, domoči otvorenog polja.

Anñelika odahne s olakšanjem kad je naposljetku, obraslu u bršljan, opazila kulu du Bois, ruševni ostatak nekadašnjeg gradskog bedema Pariza. Malo zatim, opazi Pavillon de Flore kojim se završavala galerija tvoreči pravi kut s dvorcem Tuileries. Zrak je tu bio svježiji. Laki povjetarac se dizao sa Sene i razgonio smrdljiva isparavanja grada. Najzad su se pojavile Tuileries, palača ukrašena s tisuču pojedinosti, poduprta s boka okruglim kubetom i manjim kubetima, inače ljetno obitavalište ženske ljupkosti, buduči da ju je sagradila jedna žena, Katerina dei Medici, rasipna Talijanka. U Tuileriesima joj rekoše da pričeka. Velika gospoñica bijaše otišla u palaču Louxembourg da tamo sve pripremi za svoje preseljenje, zato što je Gospodin, kraljev brat, odlučio da joj oduzme Tuileries, gde je Gospoñica godinama prebivala On se sa svom svojom svitom več uselio u jedno krilo zgrade. Gospoñica ga je nazvala cjepidlakom, a sve to nije prošlo bez velike galame. Naposljetku je Gospoñica popustila, što je, uostalom, uvijek i činila. Ona je zaista bila dobre duše. Gospodin Prefontaines, njen komornik, koji sve te novosti bijaše povjerio Anñeliki, digne oči prema nebu, zamoli mladu ženu da se raskomoti u salončiču što je gledao na Tuileries, a zatim dade duši odušak. Jao! Nije bilo samo to. Gospoñica je htjela znati kako stoje stvari u vezi s poslovima njena oca. Zadnja tri dana, otkako se vratila, satno je jurila naokolo, pračena odvjetnicima i kancelistima zadubljena u čitanje svih onih zavrzlama svoga oca kao da je htela postati pisar kod državnog odvjetnika. A to, jao, nije bilo sve! Gospoñicu je čekao izaslanik portugalskog kralja s nalogom da povede pregovore o ženidbi svoga kralja s bogatom nasljednicom... To bi bila sjajna stvar! reče Anñelika. Gospoñica je vrlo simpatična osoba i vjerujem da je več dobila vrlo laskave ponude od mnogih evropskih prinčeva. Ah, što se toga tiče, imala ih je na pretek složi se dobričina de Prefontaines čak je ponudu za brak

primila prije šest mjeseci i. od jednog princa još u povojima. Ali teško je s njom u tom pogledu. Ne znam, zaista, hoče li se uopče odlučiti. Pariz joj se mnogo sviña i ona nema odvažnosti da završi svoje dane na nekom malom, dvoru u Nemačkoj ili Italiji. A u pogledu Alfona IV od Portugala, ona me je zamolila da pokušam još koju pojedinost doznati od jezuita kojemu je povjereno poslanstvo. Stoga vas moram napustiti, gospoño i zamoliti uz to da mi oprostite. Anñelika je ostala sama. Sjela je pokraj prozora i promatrala prekrasan perivoj. Iza cvijetnjaka koji su se šarenili u svim mogučim bojama, sjajile su se velike bijele pahuljice velikog šumarka badema, a još dalje zeleno more Garenne. Na obali Sene, u jednoj je zgradi bio smješten veliki kavez s pečinama za ptice. Taj kavez je podigao Iaij XIII, ali i sad su se u njemu odgajali sokolovi za lov. S desne su se nalazile poznate kraljevske konjušnice i jahaonica, odakle je u tom trenutku dopirala buka galopa i vika paževa i trenera. Anñelika je duboko uñisala poljski zrak i zagledala se u male vjetrenjače kojih su se lopate vrtjele na dalekim brežuljcima Chaillota, Passvja i Boulea. Konačno oko podneva začuje veliku gungulu i pojavi se gospoñica de Moirtpensier. Obli je znoj i ona se hladila lepezom. Mala moja prijateljice reče Anñeliki vi uvijek stižete u pravi trenutak. Kud god se okrenem oko sebe vidim samo glupava lica vrijedna šamara, te vaše dražesno lice i pametne i bistre oči na me osvježujuče djeluju. Baš tako osvježujuče. Da li da nam donesu da li ne, limunade i leda? Ona se spusti u naslonjač i odahne. Dopustite da vam ispričam. Jutros umalo nisam udavila Gospoñina, a ne bi mi to ni teško bilo. Tjera me iz ove palače gdje sam proživjela djetinjstvo. A to nije svet ja sam vladala u ovoj palači. Gledajte... Baš odavde sam poslala svoj sluge i violiniste da se tuku s Mazarinovim ljudima kod Porte de la Conference koja se

vide tamo u dnu. Kardinal je htio pobječi pred narodnim gnjevom, ali nije uspio iziči Iz Pariza i malo mu je falilo da ga ne ubiju i tijelo mu ne bace u Senu... Čini se da je kardinal na sve to zaboravio. Oh! Kardinal je vrlo ljubazan. Sta čete! Fronña je prošlost. Ali bilo je to divno vrijeme! Kad sam u galopu jahsla Parizom, narod mi je klicao oduševljeno i driješio lance kojima bijaše zatvorio ulice. Sad se dosañujem. Kažu da bih se morala udati. Sta mislite o tom Alfonsu portugalskom. Priznajem vašoj visosti da o njemu nikad ništa nisam čula. O njemu sam doznala neke pojedinosti koje mi se nimalo ne sviñaju. Čini se da je malena rasta i debeijkast. Dakako, tijelo mu iaparuje neugodne vonjeve i puno je potkožnih čireva... Vašu visost to sigurno nije oduševilo. Anñelika se pitala kako da te brbljarije skrene u razgovor koji joj je bio na srcu. Poñozrivost mladog odvjetnika u dobrotu velikaša stalno još se vračala u misli. Naposljetku skupi svu svoju hrabrost i reče Neka mi vaše visočanstvo oprosti, ali ja znam da ste vi upučeni u sve što se dogaña na dvoru. Niste li. možda, dočuli da je moj muž zatvoren u Bastilju? Princeza je, čini se, bila zaista iznenañena i ganuta. U Bastilju? Ali kakav je zločin počinio? Baš to mi je nepoznato i ja se nadam da če mi vaša visost pomoči da riješim tu zagonetku. Sad jaj ispriča dogañaje iz SaiatJeandeLuza i o nestanku grofa de Peyraca. Pečati stavljeni na palači u četvrti SaintPaul bili su jasnim dokazom da je njegova otmica bila povezana s nekim činom pravde, ali tajnost je dobro čuvana. r Da vidimo malko reče gospoñica de Montpensier. Vaš je muž imao neprijatelja kao što ili svi imaju. Tko mu je, po vašem sudu, želio nauditi? Moj muž nije živeo baš u najboljim odnosima s tuluškim biskupom. Ali ne vjerujem da je ovaj mogao protiv njega uraditi išta Sto bi povuklo za sobom kraljevo upletanja Da nije grof ñe Peyrac slučajno uvrijedio nekog

velikaša, utjecajnog kod njegova veličanstva? Baš sam se sjetila nečega, draga. Gospodin de Feyrac se jednom pokazao vrlo drzak prema mom ocu kad je ovaj došao u Toulousu kao kraljev namjesnik za Langueñoc. Moj mu je otac to brzo oprostio, a osim toga sad je več mrtav. Moj otac nije nikome bio zavidan, mada mu je vrijeme prolazilo u spletkarenju. I ja sam od njega nasljedila tu strast, priznajem te me zbog toga kralj i ne voli previše. A kralj je vrlo osjetljiv čovjek... Ah! Sjetila sam se nečega da gospodin de Fejrac nije čime samoga kralja uvri jedio? Moj muž baš nema običaj da se ulaguje i laska, ali je poštovao kralja. Nije li se, možda, trudio da ga u Toulousi dočeka što je bolje mogao? Divna je ono bila svečanost oduševljeno če Gospoñica sklopivši ruke. Ah! Ona ptičice što su izlijetale ispod pečinice od kolača.. Ali rečeno mi je da je kralj bio bijesan. Isto kao i na gospoñina Fouqueta de VauxleVicomte... Sva ta velika gospoda ne znaju da kralju, kad se smiješi, trnu zubi kao da se napio kiseliša. On ne trpi da ga njegovi podanici nadmašuju sjajem i bogatstvom. Ne mogu vjerovati da je u njegova veličanstva tako kukavan duh. Slažem se, kralj izgleda i dobar i pošten Ali htjeli mi ili ne, on ne zaboravlja ono vrijeme kad su prinčevi ñignuli oružje protiv njega. A meñu njima sam, u stvari, i ja bila, ali se više ne sječam zbog čega. Njegovo veličanstvo s podozrenjem gleda na sve koji suviše visoko podižu glavu. Moj muž nije nikada sudjelovao u urotama protiv kralja. Uvek je bio odan podanik i sam je plačao četvrtinu svih prihoda Languedoca. Gospoñica ñe Montpensier udari prijateljski Anñeliku svojom lepezom, Kako ga vatreno brani! Priznajem da me njegov izgled malko prestrašio, ali pošto sam s njim izanijenila nekoliko riječi u SaintJeandeJjuzu, počela sam shvačati, zašto je on imao toliko uspjeha kod žena. Ne plačite, draga, vratit čemo vam vašeg Velikog šepavca i

zavodnika pa morala molbama progoniti kardinala ili počiniti neku nesmotrenost, što je meni i svojstveno. XXX UBISTVO SOBARICE MARGERITE CINIZAM MARKIZA DE VARDESA Anñelika ode od Velike gospoñice u nešto vedrijem raspoloženju. Dogovorile su se da če je ova pozvati čim nešto sigurnije dozna. Voljna da napravi uslugu prijateljici, princeza je pristala da uzme Giovannija meñu svoje violiniste s tim da ga prvom, prilikom upozna s Baptistom Lullijem, kraljevim glazbenikom. U svatom, slučaju, nema smisla bilo šta poduzimati prije kraljeva ulaska u Pariz na kraju če gospoñica de Montpensier. Sve se zaustavilo u očekivanju tih svečanosti. Kraljica majka je u Louvreu, ali kralj i kraljica moraju ostati u Vinoennesu do tog dana. To baš ne požuruje stvari. Budite, dakle, strpljivi. Neču zaboraviti na vas i pozvat ču vas čim se pokaže, da je to potrebno. Pošto ju je napustila, Anñelika je neko vrijeme lutala hodnicima dvorca nadajuči se da če sresti Pčguilina de Lauzuna koji se, znala je, često vrtio oko Gospoñice. Nije ga vidjela ali je zato susrela Cerbalauña prilično mrgodna lica. Ni on nije znao šta da misli o uhičenju grofa de Peyraca. Sve što je znao, bilo je da nitko o tome nije ništa govorio i da nitko o tome nije ništa ni znao Ubrzo čemo doznati ustvrdi Anñelika pouzdavajuči se u Veliku gospoñicu, inače poznatu lajavicu. SSI Najstrašnije od svega joj je izgledao onaj ziñ šutnje koji se podigao oko nestanka grofa de Peyraca, ali ako se več govorilo o tome, jednoga če dana i to iziči na čistac. Upita za markiza dAridijosa. Cerbalaud reče da je otišao u PreauxCiercs radi dvoboja. Zar če se tuči u dvoboju? prestrašeno če Anñelika. Ne on, več Lauzun i dHumieres treba da riješe neko pitanje časti. Vodite me k njima, hoču da ih vidim. Dok je silazila stepenicama od mramora, priñe joj nekakva žena velikih crnih očiju. Ona prepozna u njoj

vojvotkinju de Soissons, jednu od sestara Mancini, Olimpiju, nečakinju kardinalovu. Gospoño de Peyrac, radujem se što vas vidim reče lijepa gospoña ali još više nego vama radujem se što vidim vašeg ornog tjelohranitelja, crnog kao ebanovina. Več sam pomišljala u SaintJeandeLuzu da vam ga zatražim. Ne biste li mi ga ustupili? Dobro ču vam ga platiti. KuasiBa nije na prodaju odgovori Anñelika. Istina, mojmuž ga je kupio u Narbonni, bio je još dijete, ali ga nije nikad smatrao robom, i daje mu plaču kao i svim drugim slugama. I ja Ču ga plačati, i to obilata Žao mi je, gospoño, ali toj vašoj želji ne mogu udovoljiti. KuasiBa mi je oñ velik koristi, a mom bi mužu bilo vrlo žao da ga ne nañe kad se vrati. Utoliko gore otpovme gospoña Soissons pomalo razočarana izgleda. Baci još jedan pogled divljenja na diva brončane puti koji je ravnodušno stajao iza Anñelike. Naprosto je nevjerojatno kako takav sluga ističe ljepotu, krhkost i blistavu bjelinu žene. Niste li i vi toga mišljenja, draga? Uto Anñelika primijeti da se markiz de Vardes pri. bližava. Nije se baš željela nači licem u lice s tim plemičem koji se več jednom pokazao vrlo grub i neugodan. Još je osječala kako je usne peku od njegova divljačkog ujeda. Stoga se na brzinu pozdravi s gospoñom de Soissons i siñe prema perivoju. Imam dojam ña lijepa Olimpija baca pohotne poglede na vašeg crnca reče Cerbalaud. Valjda joj. Vardes, njen ljubavnik, nije dovoljan. Jadnicu grozno muči znatiželja kakav okus imaju crnčevi poljupci. Bolje da požurite, nego da pričate takve strahote! nestrpljivo če Anñelika. Mene sada nadasve zanima da li su Lauzun i dHumieres več ukrstili mačeve. Umarale su je te lakoumne osobe, prazne glave i sebična srca. Činilo joj se da trči, kao u kakvu snu, za

nečim neobično teškim i da se uzalud mrači kako bi složila razbijene dijelove. Ali sve je nestajalo i sve se raščinjalo pred njom. Prolazili su obalom Sene, kadli ih jedan glas žovne i načas zadrži. NeM velikaš, kojega Anñelika nikad prije nije vidjetej pode joj u susret i zamoli ja za kratak razgovorU redu, ali molim vas što brže. On je povede u stranu. Gospoño, šalje me njegovo kraljevsko visočanstvoMlip dOrlčans kraljev brat. Gospodin želi razgovarati s vama o gospoñinu de Peyracu. Bože moj! šapne Anñelika, a srce joj stane kao ludo tuči. Hoče li konačno nešto odreñenije doznati? U stvari, kraljev joj se brat, onaj čovječuljak sumornih i hladnih očiju nije mnogo sviñao. Ona se, doduše, sječala riječi divljenja, pa makar i pomalo dvosmislenih, što ih je ovaj izgovarao na račun grofa de Peyraca. Sto li je znao o zatvoreniku Bastilje? Njegovo veličanstvo če vas čekati večeras oko pet sati nastavio je tihim glasom neznanac. Uči čete sa strane Tuileriesa i poči ño paviljona Flore, gdje se nalaze Gospodinovi apartmani. Ne govorite nikom ni riječi, o svemu ovom. Bit ču u pratnji svoje sobarice. Kako vam draga Pozdravi i udalji se zvekčuči mamuzama. Tko je ovaj gospodin? upita Anñelika Cerbalauda. Vitez de Lorraine, novi Gospodinov miljenik. Da, de Guiche nije više u milosti nije sa dovoljno oduševljavao perverznostima, a osim toga previše se ogledao za lijepim spolom. Pa čak ni Mali gospodin ne zazire previše od njega. Kažu da če ga poslije kraljeva ulaska u Pariz ženiti. A znate li tko bi imao biti nevjesta? Princeza Henriette Engleska, kčerka jadnoga Karla I, kojemu su Englezi odrubili glavu. Anñelika je rasijano slušala. Bila je gladna. Glad je ifažila svoja prava. Bilo ju je donekle stid što ju je glad mučila baš u tim prilikama. A šta li je jeo jadni njen Joffrev u mračnom zatvoru, on onako tankočutan? Baci oko sebe pogled u nadi neče li opaziti gdje kojega prodavača oblatni ili toplih rezanaca, da se imalko

okrijepi. Put ih je sada odveo drugu stranu Sene, pored starih vrata Nesle uz koje se kočila kula. Več mnogo vre mena nije postojao PrčauxClercs, gdje su nekad studenti dolazili da se zabavljaju. Ali je tu još bila izmeñu opatije SaintGermalndes Pres i starih opkopa, čistina sa po kojim stablom, gde su mladi kavgadžije dolazili oprati svoju čast, daleko od znatiželjnih pogleda policijskih patrola. Rribližujuči se, Anñelika i Cerbalaud začuju povike i zatekoše Lauzuna i markiza Humieresa, razdrljenih košulja, odjevene za dvoboj, gdje su se bacali na dAndijosa. Ispričali su kako su krišom obojica zamolili ñAndijosa da ih u ime prijateljstva odgovori od dvoboja. Ali ovaj se izdajnik sakrio iza jednog žbuna i smijuči se kao lud, promatrao muku dvojice prijatelja koji ni kako da otpočnu s dvobojem, sad pod izlikom da je jedna sablja krača od druge, sad da su cipelice suviše tijesne Na kraju, kad se posrednik pojavio, okomice se na nj. Da nismo osobe dobra srca, več smo stoput mogli jedan drugom prerezati grkljan! vikao je mali Lauzun. Anñelika se pridruži napadu na dAndijosa. Mislite li da vas je moj muž izdržavao petnaest godina zato da se upuštate u budalaste šale, dok je on u zatvoru? poviče Anñelika Ah! Ovi južnjaci.. Zgrabi ga, povuče u stranu i zarije mu nokte u mišicu i naredi mu da odmah putuje u Toulosu i donese joj novac za što je moguče krače vrijeme. Prilično rastužen, on joj prizna da je sve što posjeduje izgubio na kartama sinoč u kuči princeze Henriette. Ona mu dade petsto livara i KuasiBa da ga prati. Kad su otišli, Anñelika ustanovi da su i Lauzun i dHumieres kliznuti zajedno sa svojim svjedocima. Ona prinese ruku k čelu. Moramo se vratiti u Tuileries oko pet sati reče Mafgeriti. Pričekajmo dotle u nekoj gostionicigdje čemo nešto zagristi i okrijepiti se vinom. U gostionici! ponovi Margerita, ljutito. Ali vama ne dolikuje da u takva mjesta zalazite.

Misliš li da je zatvor prikladno mjesto zar moga muža? Gladna sam i žedna. A i ti si, uostalom. Ne cifraj se, molim te, več hajde da se odmorimo. Prijateljski je primi pod ruku i malko se nasloni na nju. Bila je niža od Margerite, te je možda to i bio razlog što se dugo vremena pred njom nalazila u neprilici. Sad ju je dobro poznavala. Živahna, raspaljive čudi, Margerita je bila bezgranično odana obitelji Peyrac. Možda me i ti želiš napustiti? odjedared joj dobaci Anñelika. Ne znam kako če sve ovo završiti. Slugama nije trebalo mnogo da se od straha razbjegnu na sve strane, a možda su imali i pravo. Nikad nisam pomislila da se ugledam na njih prezirno otpovrne Margerita sijevajuči pri tom očima. A pošto je malko porazmislila, doda Čitav se moj život okreče oko jednog jedinog sječanja. Onaj je katolički seljak strpao mene i grofa u svoj koš i odnio nas njegovim roditeljima. Bilo je to poslije pokolja u mojem selu, a u tom je pokolju stradala i moja majka, a njegova dojilja. Iako su mi bile samo četiri godine sječam se svake pojedinosti. On je bio gotovo raskomadan i samo je jaukao. Brisala sam mu, kako sam znala i umela, okrvavljeno lišče a kako je izgarao od žeñi, meñu usne sam mu cijedila kapi rastopljenog snijega. Kao što ga nisam onda napustila, neču ga napustiti ni sada pa morala umrijeti na zatvorskoj slamarici... Anñelika ne odgovori, ali se još jače stisne uz nju i načas obraz pritisne na sobaričino rame. Naiñoše na jednu gostionicu blizu vrata Nesle, pred mostičem ispupčenim u sredini koji se nadvio nad nekadašnjim jarkom bedema. Gazdarica im na ognjištu pripremi paprikaš. U prostoriji je bilo malo svijeta. Jedino nekoliko vojnika koje bijaše privukla gospoña bogato odjevena koja je sjedila za grubim krčmarskim stolom. Anñelika je kroz otvorena vrata promatrala zloslutnu kulu Nesle pokrivenu kubetom. Nekad su odozgor bacani u rijeku jednonočni ljubavnici pohotljive Margerite de Bourgogne, francuske kraljice koja je, zakrinkana, po uskim uličicama vabila studente mladenačkih lica. Tu ruševnu kulu grad je iznajmio praljama koje su

sušile rublje po kruništima i puškarnicama. Mjesto je bilo dosta pusto i mirno, u blizini se nalazilo polje. Brodari su vukli na muljevitu obalu svoje čamce. Poneki je dječak udicom lovio ribu u opkopima. Kad se počela spuštati večer, Anñelika ponovo prijeñe preko rijeke da bi se vratila u Tuileries. Po putovima parka šetalo je mnogo svijeta, jer je svježina večeri privlačila u nj ne samo plemiče več i obitelji bogatih grañana koji su imali pravo pristupa u park. U paviljonu Flore, vitez Lorraine doñe U susret dvjema ženama i posadi ih na klupu u predsobIJ... JTjegovo visočanstvo če svakog trenutka stiči. Potom, ili ostavi same. Prilično velika živost je vladala u hodnicima. Taj prolaz je bio veza izmeñu Tuileries i Louvrea, Anñelika u nekoliko navrata prepozna lica koja bijaše vidjela u SaintJeandeljuzu. Nastojala se sakriti u svom kutu ne želeči da je prepoznaju. Rijetko je tko i obračao pažnju na nju. Bijaše to svijet koji je žurio Gospoñici na večeru, ili na ugovorene sastanke kod gospoñe Henriette, gdje se igralo na karte. Neki su se jadali što se moraju vratiti u zamak Vincennes, vrlo neudoban, ali gdje je kralj morao prebivati neko vrijeme prije svog ulaska xs Pariz. Malopomalo mrak se uvuče u hodnike. Pojaviše se povorke slugu koji su nosili sviječnjake i xasporeñivali ih po mnogobrojnim stalcima izmeñu prozora. Gospoño oñjeñareñ se javi Margerita bit če bolje da odemo odavde. Mrak je. Ako odmah ne krenemo, sasvim čemo se izgubiti ili če nas. kakav lupež napasti i umlatiti. Ne mičem se prije no što se vidim s Gospoñinom odgovori Anñelika tvrdoglavo. Pa makar provela noč na ovoj klupi. Margerita nije dalje navaljivala.. Ali malo potom se ponovo javi šapatom Gospoño, bojim, se da su vas ovamo namamili da vas ubiju. Anñelika se trgne. Ti su luña! Odakle ti samo takve misli? Zaboga, ta nisu tome ni četiri dana što su vas pokušali ubiti!

Sto to govoriš? Pa u šumi Rambouillet. Nitko nije smjerao ubiti kralja i kraljicu, gospoño, več su vas htjeli maknuti s puta. I da se kočija nije prevrnula u jarak, hitac ispaljen iz neposredne blizine u prozor, bio bi vas pogodio tačno u glavu. To je više nego sigurno. Ti, zaista, imaš previše bujnu maštu. Oni su lupeži htjeli nekoga opljačkati, a slučaj je htio da to budemo mi... Zar zbilja? Zašto je čovjek koji je u vas pucao bio vaš bivši majordom Klement Tonnel? Anñelika obuhvati pogledom sad več pusto predsoblje, gdje se pod uspravnim plamenom sviječe nije više micala ničija sjena. Jesi li sigurna u ono što tvrdiš? Svojim bih životom jamčila. Prepoznala sam ga usprkos šeširu navučenoan na oči. Sigurno su odabrali njega jer su ga dobro poznavali te su bili sigurni da se neče zbuniti u pogledu osobe. AM za čiji račun me htio ubiti? Otkuda da to ja znam? otpovrne Margerita slegnuvši ramenima. Ali postoji još nešto u što sam sigurna onaj čovjek je uhoda. Nikad nisam u njega imala povjerenja. Prije svega, nije bio iz našeg kraja. A zatim, on se nikad nije smijao. Na kraju, činilo se da uvijek nešto uhodi. Svoj je posao obavljao s previše načuljenim ušima.... Ne znam zašto vas je htio ubiti, kao što ne znam zbog čega se moj gospodar nalazi u zatvoru. Ali trebalo bi biti i gluh i slijep, u uz to i prilično glup, pa ne vidjeti da imate neprijatelja koji su se zarekli da če vas poštopoto maknuti. Anñeliku proñu ježuri groze i ona se čvrsto stisne ti svoj plašt od smeñe svile. Zaista mi nije jasno što su se toliko okomili na mene. Zašto da me ubiju? Iznenada joj sine u sječanju kovčežič s otrovima. Tajnu o njegovu postojanju povjerila je jedino Joffrevu. Je li moguče da ih još uvijek zabrinjava ta davna zgoda? Hajdemo odavde, gospoño sve ju je upornije nagovarala Margerita.

U tom trenutku u pustom, hodniku odjeknu nečiji koraci. Anñelika se nervozno trgne. Netko im se približavao. Anñelika uto prepozna viteza de Lorrainea. Prilazio im je noseči sviječnjak s tri sviječe. Svijetlost sviječa je osvjetljavala njegovo vrlo lijepo lice čiji ljubazan izraz nije uspijevao potpunoma sakriti prijetvornu i pomalo okrutnu čud. Njegovu je visočanstvu vrlo žao i moli vas da mu oprostite reče de Lorraine duboko se poklonivši što večeras ne može doči na urečeni sastanak. Hočete li da se sastanak odgodi za sutra u isto vrijeme. Anñelika je bila veoma razočarana. Pa ipak je prisrala na novi sastanak. Vitez de Lorraine joj reče da su vrata Tuileriesa zatvorena i da če ih otpratiti do drugoga kraja beskonačnog hodnika. A čim poslije toga iziñu iz perivoja, poznatog pod imenom Slonov perivoj, nači če se na par koraka od Novog mosta. Vitez de Lorraine je išao ispred njih držeči sviječnjak visoko u zraku. Njegove drvene pete zlokobno su odjekivale po kamenim pločama poda. Anñelika je ti prolazu zamijetila u tamnim staklima prozora njihovu malu povorku i nije se mogla oteti misli da u njoj ima nečeg kobnog. S vremena na vrijeme susreli bi nekoga stražara, otvorila bi se neka vrata i neki bi par izišao smijuči se. Pri tom bi joj se načas ukazao salončič raskošno osvijetljen, gdje se kockalo u male i velike novce. Iza ponekog su zastora dugo titrali jednostavni i nježni zvuči violina. Čini se da su najzad došli na kraj tog beskrajnog hodnika. Vitez de Lorraine se zaustavi. Evo stepenica kojima čete se spustiti u perivoj. Odmah na desnoj strani nači čete vratašca i nekoliko stepenica i bit čete izvan palače. Anñelika se nije usudila kazati da je nije čekala nikakva kočija, vitez je nije o tome ništa ni pitao. On joj se pokloni poput čovjeka koji je savjesno izvršio svoju dužnost i odmah se udalji. Anñelika ponovo uze sobaricu pod ruku. Požurimo, draga moja Margerito. Nisam, plašljiva, ali ova mi se nočna šetnja baš nimalo ne sviña. Stadoše brzo silaziti niz kamene stepenice.

Cipelica je spasila Anñeliku. Toliko je hodala tog dana da joj je krhka kožnata Vrpca iznenada pukla. Pustivši svoju družbenicu na pola stepenica, sagne se i pokuša je popraviti. Margerita je sama dalje silazila, Odjedared se strašan krik razlegne u mraku, krik žene na samrti. U pomoč, gospoño, ubiše me... Bježite.. Bježite.. Glas se odjednom prekine, ali neko vrijeme potraje grozno stenjanje na kraju se sve smiri. Anñelika Se ukipila od straha. Uzalud se upinjala da nešto vidi u mrkloj dubini u kojoj su nestajale stepenice. Najzad vikne Margerito! Margerito! Njen glas odjekne u grobnoj tišini. Svježi nočni zrak prožet mirisom naranača lebdio je oko nje, ali nije bilo čuti nikakva, ni najmanjeg šuma. Obuzeta strahom, Anñelika navratnanos pojuri uza stepenice i nañe se u svjetlosti velikog hodnika. Tuda je prolazio jedan oficir i ona pojuri prema njemu, Gospoñine! Gospodine! U pomoč! Ubili su mi sobaricu. Previše kasno primijeti da je to bio markiz Vardes, ali u njenom joj je strahu izgledalo da ga je sama Providnost poslala. Ah! Žena u zlatnoj haljini! javi se markiz cerekavim glasom. Gospoña hitre ruke! Gospodine, nije ovo trenutak za šalu. Ponavljam, upravo su ubili moju sobaricu. Pa što onda? Ne očekujete valjda da ču se rasplakati? Anñelika zalomi rukama. Tako vam Boga, nešto treba poduzeti, progoniti zločince koji se kriju u dnu onih stepenica. Možda je samo ranjena! On ju je promatrao i dalje se smješkajuči. Istini za volju, činite mi se nekako pitomijom nego kad smo se prvi put sreli. A osim toga, uzbuñenost vam baš dobro pristaje. Upravo mu je htjela skočiti u oči, išamarati ga, postupiti s njim kao s kukavicom. Ali je začula zvuk sablje koju je on izvlačio iz korica i pri tom hladno dobacio Pa da vidimo o čemu se radi?

Poñe za njim trudeči se da ne drhti i pored njega siñe niz nekoliko stepenica. Markiz se nagne nad ogradu. Ništa se ne vidi, ali se zato čuje. U zraku se osječa miris lupeža crveni luk, duhan i crno vino iz krčama. Dolje ih ima četvoro ili petoro. Nešto su se uskomešali. I dohvativši je za zglavak, reče Slušajte! Najprije štropot izazvan padom, a zatim pljusak voñe naruši sumornu tišinu noči. Sad su bacili tijelo u Senu. Okrene se prema njoj i žmirkajuči očima na njii pažljivo poput kakva gmaza, doda Klasično mjesto za slične prepade. Na onoj strani su vratašca koja često zaborave zatvoriti, a ponekad čak i namjerice. Ništa lakše nego postaviti na tom mjestu plačene ubojice! Do Sene ja samo par koraka. Posao je začas gotov. Načulite uši u čut čete ih kako šapuču. Sigurno su primijetili da nisu ubili osobu koju su trebali, ubiti. Ljepotice, vi dakle, imate velikih neprijatelja. Anñelika je stisnula zube da joj ne cvokoču.. Na kraju uspije protisnuti Što čete uraditi? Zasad ništa. Nemam baš nimalo volje da svoj mač ukrstim s zarñalim sabljetinama onih vucibatina. Ali za sat če Švicari. tamo biti na straži. Ubojice če pobječi, ukoliko ne požele da ih se pohvata. U svakom slučaju tada čete bez ikakvih neprilika proči. U meñuvremenu... Držeči se stalno za ruku, ponovo je povede u hodnik. Ona je nesvjesno išla za njim. U glavi joj je sve šumjelo Margerita je mrtva... Htjeli su mene ubiti Po drugi put... A ja ništa ne znam... Margerita je mrtva. Vardes je uvede u nekakvo udubi jenje u zidu. Tu se nalazio jedan stalak i nekoliko stolica. Vjerojatno to bijaše predsoblje nečijeg apartmana. Markiž mirno uvuče mač u korice, otkopča opasač i zajedno s mačem stavi ga na stalak. Zatim se približi Anñeliki. Njoj odmah bi jasno što on smjera i odbije ga grazeči se. Što, gospoñine! Čas prije sam prisustvovala ubistvu drage mi osobe, a zar vi mislite ña bih ja sada pristala

Baš mi se fučka hočete li vi pristati ili ne! Sasvim mi je svejedno što žena misli. One mene zanimaju samo od pasa nadolje. Ljubav je puka formalnost. Ne znate li da lijepe gospoñe tako plačaju ulaznicu u hodnike Louvrea? Anñelika se pokuša izvuči zajedljivošču Zaista, bijah sasvim zaboravila Riječi Vardes i prostačina imaju isto značenje. Markiz je uštine za mišicu da joj je gotovo krv šiknula. Da niste tako zgodni, baš bih vas predao u ruke onim džentlmenima što vas čekaju u dnu stepenica. Ali bila bi prava grehota da zakrenu vratom tako nježnom piletu. Deder, pamet u glavu! Ona nije vidjela, ali je bila sigurna da mu na lijepomlicu lebdi samodopadan i pomalo okrutan osmijeh. Slabašna svjetlost što je dopirala is hoñnifca. padala ja po njegovoj blijedoplavoj vlasulji. Ne dirajte me reče zadihana inače fti vikati. Kakva vam korist od toga. Ovuda gotovo nitea na prolazi. Vaša hi vika ganula jedino onu gospodu sa zarñalim sabljetinama. Prema tame, ne dižite buku, lijopa moja curice. Zelina, vas i imat ču vas. Več odavno sam to odlučio a eto, slučaj mi je išao na ruku. Ili možda Više želite da kuči odete sami? Druge ču zamoliti za pomoč. Tko če vam pomoči u ovoj palači u kojoj, čini se, bijaše sve divno udešeno da vas se pošalje na drugi Svijet? Tko vas je dopratio do onih glasovitih stepenica? Vitez de Lorraine. Gle! Gle! Znači da je Mali gospodin u sve to umiješao svoju šapicu. Ne bi mu. bila prva da ubistvom ukloni nekog opasnijeg suparnikaVidite i sami, u vašem je interesu da ne vičets. Ona ništa ne odgovori, a kad joj se on ponovo primakao, ostade mirna. Ne žmireči se i miran u svojoj bežoforaznosii, on joj podiže duge suknje od tafta koje su pri tom šuštale i ona osjeti kako joj njegove tople ruke ugodljivo miluju buferege i bedra. Divota! šaputao je ispod glasa. Kolačiču nema ti ravne. Anñelika je bila izvan sebe od straha i poniženja.

U njenoj pomučenoj pameti naganjale su se besmislene predodžbe vitez de Lorraine sa sviječnjakom u ruci, Bastilja, Margeritin krik, kovčežič s otrovima. Odjednom se sve ti slike raščine, a nju preplavi osječaj tjeskobe, fizički strah žene koja je upsla samo jednog muškarca. Novi puteni dodir ju je u memiravao i sasvim poremetio. Uvi se, pokušavajuči da se otme njegovu stiska. Htjela je vikati, ali joj glas zamrlja u grlu. I tako se prepustila, ukočena od straha a da ni sama nije bila svjesna što se s njom abiva. Zraka svjetla iznenada osvjetli mjesto gdje su se nalazili. Potom čovjek koji je tuda prolazio, otkloni smjesta sviječnjak i ode smijuči se..Ništa nisam vidio! Čini se da su takvi prizori bili domači stanovnicima Louvrea. Markiz de Vardes se nimalo ne uznemiri zbog te sifcniče. U mraku u kojemu se izmiješalo njihovo blizo disanje, Anñelika se pitala kad če jednom več doči kraj tom groznom nasilju. Umorna, polusvjesna smučena, ona se protiv volje prepustila muškim rukama koje su je drobile. Malopomalo, novina stiska te ponavljanje onih ljubavnih pokreta za koje njeno divno tijelo kao da i bijaše stvoreno, zahvate je uzbuñenjem kojemu se i nije suprotstavljala. Ta joj je činjenica prekasno doprla do svijesti. Iskra užitka zapalila je u njoj dobro joj poznatu čežnju, raznosila joj po tijelu oštar tok uzbuñenja koje če se ubrzo rasplamsati u pohotij ivi požar. Markiz to primijeti, priguši smijeh i podvostruči u pažnji i ljubavnom umiječu. Sad se ona pobuni protiv sebe same, odbijajuči da pristane na taj zločin. Okrenula je glavu i tiho stenjala Ne, ne. Ali taj njen otpor je samo požurio njen poraz. I tako ga je ona, sve snažnije osječajuči ljubavni užitak, počela bez sustezanja tražiti, ponesena, preplavljena valovima pohote. Likujuči, on joj nije ništa praštao ta se ona, na kraju, potpuno prepustila njegovu stisku, rastvorenih usana, dok joj je grudi potresalo hripljivo dahtanje u kojemu se spojila kivnost i zahvalnost pobijeñene ženke. Čim su se odijelili, Anñeliku obuze strahovit osječaj sramote te zarije lice meñu dlanove. Poželjela je da je nema, da nikad više ne ugleda svjetla.

Šutljiv i još uvijek zadihan, markiz se ponovo opaše. Straža je več sigurno stigla reče. Doñi! A buduči da se ona nije micala, uze je za ruku i izgura je s tog mjesta. Ona se oslobodi i pode za njim bez riječi. Stid joj je, kao usijano željezo, još uvijek palio čitavo biče. Više nikad neče biti u stanju pogledati Joffreya u oči, nikad neče moči poljubiti Florimonda. Vardes je sve u njoj uništio, sve opljačkao. Izgubila je jedino što još bijaše preostalo svijest o svojoj ljubavi. U dnu stepenica jedan je Švicarac u bijelom ovratniku i prsluku s žutim i crvenim rukavima fičukao naslonjen na helebardu, pored fenjera postavljenog na zemlju. Opazivši svog zapovjednika, odmah se uspravi. Nijednog lupeža nema u blizini? upita markiz. Nikoga nisam vidio, gospodine. Ali prije no što sam stigao, ovdje se nešto užasno desilo. Podigavši fenjer, osvijetli na zemlji široku lokvu krvi. Vrata Jnfantova perivoja bila su otvorena prema obali rijeke. Iteagoim krvi dospio sam do Sene. Vjerujem da su leš bacili u Senu. i U redu, Švicarce. Dobro otvori i oči i uši... Noč je bila bez mjesečine. Od strmih se padina rijeke širio vonj smrdljivog gliba. Čulo se zujanje komaraca i žubor Sene. Anñelka se zaustavi na rubu ceste i zovne ispod glasa. Margerito! Poželjela je da se raščini u onom mraku, da uroni sasvim u tečnost te noči. Uto je zovne tvrdi markižev. glas Gdje si? Zabranjujem vam da mS se obračate s ti poviče ona uskipjevši odjednom bijesom. Svim ženama koje sam imao ja govorim ti. Fučkam ja na vaše sitne navike. Pustite srne. Gle! Gle! Maloprije misi bila tako ohola. Imao sam dojam da ti baš nisam tako odvratan! Maloprije je bilo maloprije, a sad je nešto sasvim drugo. Sad vas mrzim! Nekoliko je puta zaredom ponovila Mrzim vas! Stisnutih zuba i na kraju pljune prema njemu.

Zatim se Uputi spotakavši se o prašnjavu cestu. Bilo je mračno kao u rogu. Pokoja ulična svjetiljka. bi s vremena na vrijeme osvijetlila naziv nad nekim dučanooii ulaz neke kuče. Anñelika je znala da joj se Novi most nalazi s desne strane. Bez teškoča je pronašla bijelu ogradu, ali tek što je zakročila prema njoj ščučurena i sablasna prilika uspravi se pred njom. Po odvratnom smradu što se od nje širio, ona shvati da je to jedan od onih prosjaka što su je tokom tog dana onako grdno preplašili. Uzmakne i oštro kriikne. Za njom odjekne hitnja nečijih koraka, a, glas markiza de Vardesa zaurla Natrag, živino, ili ču te probosti! Prosjaki je i dalje ostao ispriječen na mostu, Smilujte se, plemeniti gospoñine! Ja sam. slijepi bijednik. No sljepilo ti ne bi smetalo da mi digneš kesu! Vrškom mača de Varñes ubode u trbuh ono bezoblično biče koje odskoči i petama dade vjetra. Ne biste li mi, najzad kazali gdje stanujete? Stro upita markiz. Anñelika je teška srca kazala adresu svoga šurjaka, državnog odvjetnika. Nasmrt se bojala tog nočnog Pariza. Čula je gmizanje nevidljivih biča, osječao se dah oncg podzemlja u kojemu gmižu stonoge. Iz zidova su izbijali mrmori, cerekanje. S vremena na vrijeme kroz otvorena vrata kakve krčmetine ili javne kuče prodirale je svjetlo i dernjava pjevača, a kroz dim lula vidjeli su se mušketiri kako sjede za stolovima, držeči na koljenima okrupna tjelesa golih djevojčura. Zatim su ponovno uranjali u mračan labirint uličica. Vsrdes se često okretao. Nekakva, prilika se odvojila iz kupine što se bijaše okupila oko jedne česme i slijedila ih je žustrim i nečujnim korakom. Je li još daleko? Sad srno več blizu reče Anñelika prepoznavši oluke i zabat šiljata oblika kuča u Ulici pakla. Utoliko bolje, jer čini mi se da ču nekome proburaziti trbužinu. Poslušajte što ču vam. kazati, curice. Mkad više ne dolazite u Jjouvrej Sakrijte se. Nastojta

da se na vas zaboravi. Sakrijem li se, svog mula sigurno neču izvuči izzatvora. On se sacereka Kako vam drago, o vjerna i kreposna ženo. Anñelika osjeti kako joj je krv navalila u lice. Spopala ju je želja da nekoga ugrize, zadavi. Ponovo jedna prilika Iskoči iz mraka u uličicu. Markiz pritisne uza zid Anñeliku i stavi se pred nju s isukanim mačem u ruci. U krugu svjetla što se širilo od velikog fenjera koji je visio pred kučom meštra Fallota de Sancea, Anñelika je raskolačenim očima od straha promatrala te ljude prekrivene dronjcima. Jedan je u ruci imao štap, a drugi kuhinjski nož. Bacaj ovamo kese reče prvi promuklim glasom. Nešto čete sigurno dobiti, dragi gospari, ali to če prije biti sitni ubod mačem. Dohvativši brončani zvekir na vratima, Anñelika je tukla iza sve snage. Vrata se konačno otvore i ona klizne ti kuču. U očima joj je zastao lik markiza de Vardesa čiji je podignuti mač držao na pristojnoj udaljenosti ona dva lupeža koji su, lakomi kao vuci, režali na nj. XXXI JOFFHEY DE PEYRAC U BASTILJI Hortenzija joj je otvorila vrata. Mršav joj se vrat istegao iz košulje od grubog platna. Sa sviječom u ruci za sestrom je išla po stepenicama i šaputala piskutljivim glasom Da, oduvijek je ona govorila. Kurva, to je Anñelika bila od. najranije dobi. Smutljiviea. Častoljubiva. Njoj je bilo samo do muževi jeva bogatstva i još je imala obraza tvrditi da ga ljubi, a onda se razbludnicima povlači po pariškim podzemljima. Anñelika je gotovo i nije slušala. Napela je uho i osluškivala što se zbiva na ulici. Jasno je čula zveket metala, a zatim krik umorena čovjeka i nečiju luñačka trku. Slušaj šapne i naglo uhvati Hortenziju za mišicu. Sta? Onaj krik! Netko je sigurno ranjen.

Pa šta onda! Noč pripada vucibatinama i razbijačima. Nijednoj imalo časnoj ženi ne bi palo na pamet da se poslije sunčeva zalaska seta. Parizom. Nijednoj osim mojoj sestri! Podigne sviječu i njom. osvijetli Anñeliiano Bce. Da se možeš vidjeti! Odvratna si! Lice ti je kao u bludnice koja se upravo digla ispod muškarca! A tvoje je kao u bogomoljke kojoj nedostaje muškarac. Vrati se, dakle, svom, mužu koji kad legne samo hrkati znade! Anñelika je dugo stajala pred prozorom. Nije se mogla odlučiti da legne. Nije plakala. U mislima je prolazila putem što ga je prošla tog groznog dana. Činilo joj se da je prošlo čitavo stolječe od onog trenutka kad joj je Barba, ušavši u sobu, rekla Evo dobrog mlijeka za vaše dijete! Poslije toga Margerita je ubijena, a ona je iznevjerila JoLfireya. Da bar nisam osjetila užitak, stalno je ponavljala, ali su je još podilazili srsi požude i straha. Ispunjala ju je grozom pohlepa njezina tijela. Dok se nalazila pored Joffreva i on je zadovoljavao, nije bila svjesna istinitosti riječi što joj ih je on često ponavljao Vi ste stvoreni za ljubav. Povrijeñena grubošču nekih, zgoda u svom djetinjstvu, ona je nekad vjerovala da je hladna. 17 njoj je ljubav izazivala odbojnost i nepoverenje. Joffrev ju je majstorski oslobodio tih okova ali je jari tom u njoj razbudio želju za užitkcm, kojemu ju je vuklo njeno zdravo i u prirodi odgojeno tijelo. Njega je to ponekad uznemiravalo. Sjetila se ljetnog poslijepodneva. Pod njegovim milovanjima bijaše sasvim klonula. Odjednom se on zaustavi i naglo je upita Hočeš li me iznevjeriti? Nikad! Jedino tebe ljubim. Ako me iznevjeriš, ubit ču te! Neka! Ubi me! pomisli Anñelika i odjednom se trgne. Rado bih umrla oñ njegove ruke. Njega ja ljubim.

Naslonjena na podboj prozora, ponovi oferenuvši se prema grañu u mraku Tebe ja ljubim! U sobi se čulo lako disanje djeteta Anñelika odspava otprilike jedan! sat i več je bila na nogama kad je zora počela ruditi. Pošto je kosu vezala rupcem, ona nečujnim korakom siñe niza stepenice i iziñe iz kuče. Pomiješavši se meñu služavke i žene zanatlija i trgovaca, uputi se u NotreDame da prisustvuje prvoj misi U uskim uličicama, gde se sumaglica sa Sene zlatila kao divotan veo na prvim zrakama sunca, još se osječao miris noči. Prosjaci i džepokradice vračali su se u svoja skloništa dok su prosjaci, bolesni i bogalji zauzimali mjesta po uglovima ulica. Krmeljivim očima pratili su žene, suzdržljiva i mudre, teoje su išle u crkvu da se pomole Gospodu prije no što če se prihvatiti svojih svakodnevnih poslova. Zanatlije su otvarali vratnice svojih dučančiča. Vlasuljarsfci pomočnici sunoseči punevrečice pudera i češljeva trčali svojim grañanskim klijentima da bi uredili vlasulju gospodinu savjetniku ili gospodinu državnom odvjetniku. Anñelika proñe hladnih prostorom iamedu stupova katedrale. Stmžuči papučama po podu, crkveni su nastojnici razmještali kaleža. i posuñice pd oltarima, punili vodom! sfcropionice, čistili sviječnjake. Anñelika uñe u prvu ispovijeñaonicu koju je opazila. Krv joj je u sljepoočicama muklo tukla dok je ispovijedala grijeh preljuba. Pošto je dobila oñriješenje, prisustvovala je službi božjoj, a potom ode i naruči tri mise za pokoj duše sobarica Margerite. Našavši se na trgu pred crkvom, osjeti strašan umor u Čitavu tijelu. Grižnja savjesti je više nije mučila. Prikupit če sada svu svoju hrabrost i borit če se dok ne izvuče Joffreva iz zatvora. Kupi nekoliko još toplih oblatai od jednoga dječaka i ogleda se oko sebe. Vreva je na trgu več bila u punorn toku. Neke su kočije, pozlačene i perjanicama okičene, uz paklenu buku kotača, drndanje metala i stakla, dovozile plemenite gospoñe k misi. Rreñ tim su se kočijama na brzinu sklanjala djeca, prosjaci i izvikivati. Ispred vrata HotelDieu nekoliko je duvni stavljalo u red osobe umrle te noči, ušivene u mrtvačke ponjave.

Te su lešine utovarane na dvokolice, i odvožene na groblje SamtsInnocents. Iako je trg pred katedralom bio okružen zidičem, bila je tu velika gužva i šarolikost po čemu. je oduvijek bio najpoznatiji pariški trg. Pekari su još uvijek tu prodavali sirotinji po niskim cijenama suhi kruh od prošlog tjedna. Zgubiñani su se okupljali pred Velikim, isposnikom, ogromnim kipom od gipsa, prekriven olovom, koji su Parižani več stolječima gledali na tom mjestu. Nitko nije znao što predstavlja taj kip koji je prikazivao čovjeka kako u jednoj ruci drži knjigu, a u drugoj štap oko kojega se splelo klupko zmija. Taj je kip bio neka vrst ličnosti, najslavnije u Pariza. Postojalo je vjerovanje da on u dane pobuna izražava osječaje naroda. U to je vrijeme mnogo pamfleta kružilo Parizom pclpisanih tVeliki ispoenik NotreDsme čujte glas govornika Glas takozvanog Isposnika Koji po tvrdnji historije Več tisuč ljeta nit jede nit pije Na taj su trg, u toku stolječa, dolazili svi zločinci, U košulji i sa sviječom cd petnaest libri u ruci, da pred NotreDame javno priznaju svoj zločine prije no što če ili spaliti ili objesiti. Anñeliku podiñu žmarci pomislivši na tu povorku zlokobnih utvara. Kradljivci, hulitelji, krivotvoritelji, Jevreji, krivovjerriioi, zločinci, nevini ili krivi, dolazili su tu da kleknu, okruženi okrutnom bukom svjetine, tu pod slijepe oči starih kamenih svetaca! Trgne glavom da bi rastjerala te turobne misli i baš se htjela vratiti domu državnog odvjetnika kadli joj pristupi Svečenik odjeven u gradsko odijelo. Gospodo de Peyrae, dopustite da vam izrazim svoje poštovanje. Upravo sam krenuo k meatru Fallotu da bih s vama porazgovarao. Stojim vam na raspolaganju, gospodine opate, ali vašeg se imena nikako ne uspijevam sjetiti. Zbilja?

Opat podigne široki šešir i uz to povuče kratku vlasulju od sive strune i Anñelikaj zapanjena, prepozna odvjetnika Desgreza. Vi? A što ste se tako presušili? Mladič ponovo pokrije glavu. Šapne joj Zato što im je jučer bio potreban kapelan u Bastilji. On dohvati skut svoga odijela i izvadi malu kutijicu od rožine punu smrvljenog duhana, šnjofne, kihne, obriše se rupčičem i na kraju upita Anñeliku. A što se vama čini, nisam li se savršeno prerušio? Zaista Ta i ja sam se prevarila. Ali, recite... jeste li ušli u Bastilju? Tišina! Poñimo do gospodina državnog odvjetnika, tamo čemo slobodno porazgovarati. Dok su hodali prema kuči meštra Fallota, Anñelika je jedva savladala svoju nestrpljivost. Odvjetnik je, možda, ipak nešto saznao Je li vidio JLEreya? On je pored nje hodao, a držanje mu bijaše i ozbiljno i dostojanstveno i skromno, kakvo i priliči pobožnome kapelanu. Da li se vi često ovako prerušavate? Je li to neophodno u vašem zvanju? upita Anñelika. Ne. Prerušavanje ne spada u moje zvanje. Moja odvjetnička čast se protivi sličnim postupcima. Ali treba živjeti! Kad mi dojadi ono vječito lovljenje klijenata po stepenicama Palače pravde, pri čemu, u najboljem slučaju ulovim kakvu odbrana koja če mi donijeti najviše tri livre, svoje usluge ponudim policiji. Ne bi mi bilo ugodno da se to dozna, mada ja mogu uvijek ustvrditi da to radim istražujuči slučajeve klijenata. A nije li opasno prerušiti se u svečenika? upita Anñelika. Ne stavlja li vas to u priliku da počinite svetogrñe? Ja ne idem zatvorenicima da dijelim svete sakramente. Svečenička mantija pobuñuje povjerenje. Tko da posumnja u kapelana koji je tek izišao iz sjemeništa? Njemu se sve povjeri. Dakako, priznajem da to baš nije časno. Vaš šurjak Fallct, a moj kolega sa Sorbone, ne mora pribjegavati takvim sredstvima. On če daleko dotjerati! I tako, dok ja glumim ulogu živahnog kapelančiča pored prekrasne gospe, taj ozbiljan čovjek pravde

i čitavo jutro kleči na koljenima u Palači pravde da bi i slušao odbranu odvjetnika Talona u jednoj parnici onasljedstvu. A zašto na koljenima? Takva je po sudovima tradicija od Henrika IV. Državni tužilac pribavlja, to jest priprema optužbu. Odi vjetnik brani. On je mnogo važniji od tužioca, te stoga ovaj i mora klečati dok onaj govori. Ali zato je u odvjetnika trbuh prazan, a u tužioca pun. Do vraga! Ta on je zaradio svoj dio u proceduri sa dvanaest stupnjeva. Sve je to vrlo zamršeno. U svakom slučaju, nastojte zapamtiti ove pojedinosti, koje bi mogle biti od velike važnosti ukoliko ikad uspijemo prisiliti vlast da vašega muža izvede na sud. Vi mislite, dakle, da bismo tome morali težiti? poviče Anñelika Moramo odvjetnik joj odgovori ozbiljno To je jedini način da se živ izvuče. U malom kabinetu meštra Fallota on skine vlasulju i prstima proñe kroz rijetke kose. Njegovo, inače, veselo i živo lice, odjedanput poprimi brižan izgled. Anñelika sjedne pored stoliča i nesvjesno poče poigravati jednim perom državnog tužioca. Nije se usudila postaviti neko pitanje Desgreau. Na kraju više nije mogla izdržati. Jeste li ga vidjeli? odvaži se. Koga? Moga muža? Ni govora. Do njega nitko ne može. Zapovjednik Bastilje odgovara svojom glavom da ni sa kimi neče doči u vezu, a niti se s kim dopisivati. A da li s njim postupaju dobro? Zasad, dobro. Ima krevet i dvije stolice, a jede istu hranu kao i zapovjednik zatvora. Rečeno mi je da često pjeva, da je zidove išarao matematskim formulama služeči se pri tom komadičem krede i da je, osini toga, počeo pripitomljavati dva ogromna pauka. Oh! Joffrey! prošapče Anñelika i osmjehne se, mada su joj se ofii napunile suzama. Dakle, bio je živ, nije se pretvorio u gluhu i slijepu sablast, a niti su zidovi Bastilje bili tako debeli da stase njegovu životnu snagu.

Uzgleña na Desgreza Hvala vam, odvjetnice. Ljutit, Desgrez svrne oči u stranu. Ne zahvaljujte mi. Teškoče su ogromne. Moram vani priznati da sam za te bijedne obavijesti potrošio sav predujam što sam ga od vas dobio, gospoño. Novac nije važan. Bečite, koliko je po vašem mišljenju potrebno da biste nastavili svoja istraživanja? Ali mladič je i dalje odvračao pogled od nje kao da je, usprkos svojoj rječitosti, bio u velikoj neprilici. Istini za volju naglo odgovori pitam se ne bih li vam čak morao vratiti novac što ste mi ga več dali. Čini mi se da sam se suviše brzopleto prihvatio ovog posla, koji imi se čini vrlo zamršenim. Odbijate da preuzmete odbranu moga muža? poviče Anñelika. Ona se još juče nije nikako mogla osloboditi izvjesnog dojma nepovjerenja što ga je u njoj izazvao taj čovjek zakona koji je usprkos svojim sjajnim svjedodžbama bio pravi bijednik i više gladan nego sit Ali kad je sad, spomenuo mogučnost da ča je ostaviti na cjedilu, njom ovlada strah. On odmahne glavom i odgovori Dai bi ga se moglo braniti, valjalo bi ga prije napasti. A za što ga optužuju? Službeno nizašto. On više ne postoji. Ali u tom slučaju ne mogu mu ništa učiniti. Mogu zauvijek zaboraviti na nj, gospoño. Ima u podzemnim tamnicama ljudi koji tamo čame trideset ili četrdeset godina te se više ne sječaju ni vlastitog imena ni zašto su tamo dospjeli. Stoga i kažem jedina mogučnost da se spasi jest u tome da se izazove proces. Ali i ti tom slučaju, procesi če se, nema sumnje, obaviti iza zatvorenih vrata, a odvjetniku neče dozvoliti da ga brani. Dakle, sav novac što čete ga potrošiti bit če beskorisno bačen. Ona se digne i netremice se zagleda u nj. Niste li se, možda, prestrašili? Nisam, ali o nekim stvarima razmišljam. Nije za mene, na primjer, bolje da budem odvjetnik bez posla

nego da se upletena u kakav skandal? A ne bi li i za vas bilo bolje da se sakrijete negdje u pokrajini zajedno sa svojim djetetom i s novcem što vam je ostao, nego da ovdje nastrañate? A za vašeg muža ne bi li bilo bolje da provede nekoliko godina u zatvoru nego da ga se izvede na sud zbog... vračanja i svetogrña? Anñelika odahne s olakšanjem. Vračanja i svetogrña.. Dakle, za to ga optužuju? To je barem poslužilo kao izlika da ga se zatvori. Znači, nije tako opasno! Ta besmislica je posljedica spletaka tuluškog nadbiskupa! I potanko ispriča mladom odvjetniku glavne razloge svañe koja se pojavila izmeñu nadbiskupa i grofa de Peyraca. Ispriča mu kako je ovaj pronašao postupak da se zlato izvuče iz stijena, a nadbiskup je, zavideči mu na bogatstvu, htio poštopoto, od njega izvuči tajnu, a tajna nije bila nikakva tajna več industrijska formula. Nije se tu radilo ni o kakvim činima, več o naučnom poslu. Odvjetnik se namrgodi. Gospoño, ja se zaista ne razumijem u te probleme. Ako se na tim radovima temelji optužba, treba saslušati svjedoke, iznijeti pred suce dokaze i njih uvjeriti da se tu ne radi ni o kakvom vračanju ili magiji. Moj muž nije nikakav bogomolja, ali ide u czkvu svake nedelje, posti i ispovijeda se za velike blagdane. Velikodušan je prema crkvi. Meñutim, nadbiskup iz Toulouse se bojao njegova utjecaja i več su godinama bili u ne baš prijateljskim odnosima. Na nesreču nadbiskup tuluški ima veliku vlast. Taj crkveni velikodostojnik ima, u neku ruku, veču vlast i od samog pariškog nadbiskupa, pa možda čak i od kardinala. Zamislite, on je jedini predstavnik Svetog Uficija u Francuskoj. Rečeno meñu nama, svijetom suvremenim, sve se to ne može da održi na nogama. Inkvizicija je na putu da nestane. Saurala je još svoju snagu u ponekim južnim pokrajinama, gdje se protestantsko krivovjerstvo najviše raširilo u prvom redu u Taulousi i u Lionu. Uostalom, ja se i ne bojim toliko strogosti nadbiskupove i primjene zakona Svetog Uficija u ovom slučaju. Nego, pročitajte ovo

Iz poderane baršunaste kese izvuče feomad. papira na kojemu je u uglu pisalo kopija. Anñelika pročita OSUDA Philibert Vinot, glavni zastupnik nadbiskupske stolir cs u Toulosi, tužilac u zločinu magije i vračanja protiv optuženog gospoñina Joffreya ñe Peyraca, grofa ñe Morensa. Uzimafuči da je spomenuti Joffrey ñe Peyrac i sam uvjeren da se odrekao Boga i da se prodao vragu i da je u više navrata sazivao demone i s njima bio u vezi, ntt kraju ña se bavio raznim vrstama vračanja... Zbog tih razloga i drugih predan je državnom sudti ña mu ovaj sudi za njegove zločine. Izručen 26. juna 1660. oñ P. Venois, spomenuti ñe Peyrac nije uložio priziv te se tako pokorio volji Božjoj! Desgrez objasni Jezikom manje zagonetnim to znači da je vjerski sud, pošto je vašega muža osudio u odsustvu, to jest da ga je, a daon o tome nije ništa ni znao, proglasio krivim, predao svjetovnom kraljevskom, sudu. I vi vjerujete da če kralj povjerovati sličnim glupostima? Ta one su posljedica zavisti jednog nadbiskupa koji bi htio vladati nad čitavim Languedooom i fcoji je pao pod utjecaj naučnih istraživanja redovnika Bechera, ludog preko svake mjere. Ja mogu suditi samo o činjenicama odsiječe odvjetnik. Po ovome se vidi da je nadbiskupu stalo da se njegovo ime ne pojavi u ovoj priči. Njegovo ime nije potpisano na ovom dokumenta, a s druge strane ne može biti sumnje da je on bio vinovnik suñenja iza zatvorenih vrata. Ma uhidbenom nalogu su, meñutim, bili potpisi kralja i Seguiera, predsjednika suda. Seguier je pošten čovjek, ali slabič. On mnogo pazi na sudske forme. Kraljeve naredbe za nj znače sve. Ali ako doñe do suñenja, bit če valjda važno mišljenje zapriseghutih sudaca? Tako je složi se Desgrez nevoljko. Ali tko če imenovati prisegnute suce? A kakvim se opasnostima izlaže moj muž u takvom procesu, šta vi mislite? Rrije svega, mučenju, kao običnoj i izvanrednoj mjeri, a poslije toga lomači, gospoño!

Anñelika problijedi i mučnina je stegne u grlu. Zaboga ponovo se javi ona ta ne mogu valjda osuditi čovjeka njegova položaja na temelju glupih brbljarija! Koje su, uostalom, samo pusta isprika. Hočete U da vam kažem svoje mišljenje, gospoño? Nadbiskupu tuluškom nije bila namjera predati vašega muža kraljevskom sudu. On se, nema sumnje, nadao da če osudom crkvenog suda pogoditi njegovu oholost i tako ga učiniti pokornim sinom Crkve. Ali se monsinjor, podjarajuči tu Spletku, prevario u svojim predviñanjima. A znate zašto? Ne. Zato što postoji još neSto reče Pranoois Desgrez I podigne prst. Vaš muž sigurno ima zavidnika na najvišem mjestu, i ti su se njegovi neprijatelji zakleli da če ga uništiti. Spletka monsinjora iz Toulouse njima je upravo sjajno poslužila kao odskočna daska. Neprijatelje se nekoč potajice trovalo. Sadašnjem se svijetu više sviña da se sve odvija po utvrñenom redu optužbe, suñenje, osuda. Tako je savjest mirna. Ako ikad doñe do suñenja vašem mužu, bit če optužen za vračanja, a pravi razlog njegove osude nečemo nikada doznati. Anñeliki naglo promakne kroz glavu kovčežič s otrovom. Da li ña o njemu govori Desgrezu? Oklijevala je. Govoriti o tome, značilo bi iznijeti nedokazane sumnje, a to bi samo još više zamrsilo ionako vrlo zamršene tragove. Stoga se nesigurnim glasom obrati odvjetniku A koji su onda pravi razloli njegova uhičenja, po vašem mišljenju? Ja o tome nemam pojma. Ja jedino mogu ustvrditi da sam gurnuvši svoj dugi nos u ovaj slučaj, prestrašeno uzmaknuo pred velikodostojnicima koji su u nj umiješani. Ponovit ču vam ukratko ono što sam vam prošli put kazao trag počinje od kralja. Ako je on potpisao uhidbeni nalog, znači da ga odobrava. Kad samo pomislim tiho če Anñelika da ga je zamolio da pjeva i ljubaznim mu se riječima zahvalio! A več tada je znao da če biti uhapšen. Nema sumnje da je tako. Ta naš je kralj pohañao dobru školu podmuklosti. Bilo kako bilo, činjenica je da jedino ari može poništiti nalog o izvanrednom i tajnom hapšenju. Ni Tellier to ne može učiniti, a kamoli Sč

guier ili neki drugi sudac. Buduči da se na kralja ne može utjecati, treba pokušati s kraljicom majkom. Ona ima veliki utjecaj na sina. A moglo bi se pokušati i preko jezuita, njegova ispovjednika ili kod kardinala. Bila sam kod Velike gospoñica reče Anñelika. Obečala mi je da če se raspitati i onda me pozvati. Rekla mi je da se ne treba ničemu nadati prije... kraljeva svečana... ulaska u Pariz. Anñelika je teškom mukom dovršila rečenicu. Več par trenutaka, zapravo otkako je odvjetnik spomenuo lomaču, neka joj je mučnina lomila tijelo. Znoj joj je izbio po čelu i ona se poboja da se ne onesvijesti. Čula je kako se Desgrez složio s njom. I ja sam toga mišljenja. Prije svečanosti se ništa ne može poduzeti. Za vas bi bilo najbolje da strpljivo ovdje čekate, a ja bih u meñuvremenu pokušao doznati nešto više od onoga što nam je več znano. Anñelika se digne i pruži ispred sebe ruke. Činilo joj se da je obavija nekakva magla. Njen se hladni obraz nañe na grubom suknu svečeničke halje. Znači, branit čete ga? Mladič je časak šutio a potom dodao otresitim tonom Na kraju krajeva, nikad se nisam bojao za vlastitu kožu. Deset puta sam je stavio na kooku u blesavim tučnjavama po krčmama, pa je onda mogu jednom staviti na kooku i za pravednu stvar. Ali meni je potreban novac, jer sam siromašniji od prosjaka, a Židov, staretinar, što mi posuñe odijela, utjelovljeni je lopov. Te riječi ohrabrenja vratiše Anñeliki snagu. Taj je mladič bio ozbiljniji no što je u prvi rnah sudila. Pod njegovim nehajnn i Vodljivim izgledom krilo se duboko poznavanje pravnih smicalica i savjesno se posvečivao zadacima koje mu jo čovjek povjeravao. Anñelika je znala da nisu bili takvi svi mladi odvjetnici koji su tek napustili sveučilište. Šepurili ci, se naokolo zahvaljujuči darežljivosti svojih očeva. Došavši sasvim k sebi, Anñelika mu odbroji sto livara. Desgrez se udalji, ali prije toga zagonetnim pogledom, prijeñe preko blijedog lica na kojemu su blistale zelene oči poput dragulja u polumraku onog kabineta

gdje se osječao snažan vonj mastila i pečalnog voska. Anñelika se vrati u svoju sobu podupiruči se o ogradu na stepenicama. Njena slabost je sigurno bila posljedica uzbuñenja prošle noči Leči če i malko odspavati pa makar radi toga i otrpjela Hortenzijine zajedljive primjedbe. Ali čim je ušla, ponovo je napadne mučnina i ona je jedva uspjela stiči do lavora. A što je ovo sada? mislila je. A ako je Margerita rekla istinu? Ako je zaista pokušavaju ubiti? Nezgoda s kočijom? Napad u Louvreu? A da je nisu možda otrovali? Ali njeno lice se odjednom razvedri i osmijehom ozari. Baš sam luda! Ta ja sam naprosto u drugom stanju! Sjeti se da je, napuštajuči Toulousu, pomišljala na mogučnost da je ponovo začela A evo joj sada potvrde Tu ne može biti sumnje. Kako li če Joffrev biti sretan kad iziñe iz zatvora! mislila je. To otkriče je u njenu srcu sasvim zbrisalo moru od prošle noči. Činilo joj se to znakom kojim je Nebo odgovorilo na njene tjeskobe. Život je tekao dalje uspnkos Smrtnim udarcima. Spopala ju je luda napast da tajnu povjeri nekome. Bortenzija če je sigurno dočekati nekom zajedljivom primjedbom o sumnjivom očinstvu pojedine djece. A njen če šurjak, koji je u taj trenutak klečao pred nogama odvjetnika Talona, on če tu vijest primiti ravnodušno, Anñelika na kraju siñe u kuhinju. Uzevši Florimonda u naručaj, ispriča mu novost, a isto tako i Barbi, Hortenzijinoj služavki. XXXII KRALJEV ULAZAK U PARIZ Slijedečih dana Anñelika se trudila da bude strpljiva. Valjalo je čekati kraljev trijumfalan ulazak u Pariz. Pričalo se da če to biti krajem jula. Ali pripreme su bile velike te se svaki dan ponovo odgañalo s tora svečanošču. Mnoštvo provincijalaca koji za tu priliku bijahu došli u Pariz počeli su gubiti strpljenje. U meñuvremenu Anñelika se pobrinula da proda

teci ju, konje i nešto nakita. Prilagodila se životu kakvim se živjelo u grañanskom stanu njene sestre. Pomagala je u kuhinji i igrala se s Florimondom. Sin joj je Dio vrlo živahan i svaki se čas spoticao o svoju dugačku haljinicu. Bratiči su ga obožavali. Zahvaljujuči njihovu maženju, pa Barbinom, pa bearneske djevojke, obraščiči su mu se ponovo zaokruglili. Anñelika mu je oplela crvenu kapicu. Pod njom je njegovo lišoe okruženo crnim kovrdžama bilo tako ljupko da je u obitelji pobudilo sveopču radost. Pa čak su se i Hortenzijine usne razvlačile u smiješak i ona prima da je Florimond zaista milo dijete. Ona, na žalost, nije nikad imala sredstva da drži kod kuče dojilju te je svoju djecu počela upoznavati kad su bila u doba od otprilike četiri godine! Ali nisu se sve žene mogle poudavati za šepavu i nakaznu gospodu koja su se obogatila trgujuči s belzebubom, te je bolje biti ženom obična tužioca nago izgubiti vlastitu dušu. Anñelika se poklopila ušima. Da bi pokazala svoju dobru volju, svako jutro je išla u crkvu u društvu, ne baš previše veselom, svoje sestre i svoga šurjaka. Počela je razaznavati poseban izgled te gradske četvrti koju su sve više zaposjedali ljudi pravničke struke. Oko Palače pravde, NotreDame, oko parohije SaintAgnan i SaintHandry motalo se mnoštvo sudskih izvršitelja, tužioca, sudaca savjetnika. U crnim odijelima, u naprsnicima, ogrnuti sudskim plastom, a ponekad togom, išli su amotamo, ruku. krcatih parničnim dokumentima, noseči u naručjima gomile papira koji su oni nazivali korisnim spisima. Po svim ih je dvoranama Palače pravde bilo, pa po svim uličicama oko nje. A okupljali su se U krčmi TeteNoire. Ispred dimečjh ujušaka i trbušastih boca sjajila su se kao mjesec okrugla lica pravničkog svijeta. Na drugom kraju otoka, kraj Novog mosta nametljivo je bučao drugačiji Pariz. Ovaj svijet pravde nemilim je okom promatrao kako taj Pariz cvjeta u njegovoj sjeni. Kad je neki sluga morao nekim poslom trknuti u taj kraj i kad ga se pitalo kad če se vratiti, on je odgovarao To če zavisiti od pjesmica koje če danas pjevati na Novom mostu. U onom previranju oko dučana, osim porugljivih

pjesmica, ugledalo je svijet i mnoštvo svakojakih pamfleta, i pogrdnih spisa.. Na Novom mostu sa sve znalo I močni velikaši su se pribojavali prljavih papiriča, što ih je vjetar sa Sene raznosio tamoamo. Jedne večeri dignuvši se iza. stola, u kuči meštra Fallota dok su ostali pijuckali sok od dunja i malina, Anñelika nesvjesno izvuče iz džepa komadič papira. Začuñeno ga je promatrala, a onda se sjeti da je za nj dala deset novčiča nekom bijedniku kod Novog mosta, onog jutra kad je krenula u Tuileries. Tiho pročita. Zatim smo wlli u Palaču pravde Gdje smo se iw.rn.ah uvjerili Da su Rabelaisove Sale Prema lupeMvima Sto se tu čine Igrarije i nevine i male Vidjeli smo uglañene prevarante Bezobraznike poznate svima. Hej, tamo ih napretek ima. Dva Ijutita povika je prekinu. Stari ujak meŠtra Fallota je upravo pio te se umalo nije udavio. Brzinom kojoj se Anñelika nije nadala od svog dostojanstvenog šurjaka, ovaj joj istrgne iz ruke letak, smota ga u kuglicu i baci je kroz prozor. Koje li sramote, sestro! poviče. Kako se usuñujute takve pogrde unašati u našu kuču? Kladim se da ste taj letak kupili od onih gladuša, prodavača novina, na Novom mostu! Zaista, gurnuli su mi ga u ruku i zatražili deset novčiča, a ja sam se bojala ne uzeti ga. Bezobrazluk onog svijeta čovjek ne može ni zamisliti. Njihovo pero ne štedi ni neporočnost sudova, I još ih zatvaraju u Bastilju kao da je to nekakav bolji svijet. A u stvari i najmračniji od svih zatvora, Chatelet, bio bi predobar za njih! Hortenzijin muž je puhao kao bik. Nikad Anñelika ne bi bila povjerovala da se taj čovjek mogao tako uzbuditi. Satire, pamfleti, pjesme rugalice preplavili su Pariz. Nikoga ne štede, ni kralja, ni dvor. Nijedne se hule ne srame.

U moje vrijeme taj se novinarski svijet tek počeo javljati reče stari ujak. A ti su novinari prava gamad, sramota našeg glavnog grada. Rijetko je kad otvarao usta a i tada bi samo zatražio čašu dunjina vina ili burmuticu. Ta duga rečenica bijaše najboljim dokazom koliko ga je potreslo čitanje pamfleta. Nijedna časna žena neče pješice poči do Novog mosta poučno se javi Hortenzija. Meštar Fallot poñe prema prozoru i nagne se van. Potočič je več odvukao pogrdni letak. Zanima me da li ga je potpisao Stdhoklepac. Pa sigurno. Žestina stihova ga odaje. Stihoklepac prošapče meštar namrštena lica. Covek koji se obara na čitav društveni sistem, roñeni buntovnik, profesionalni parazit! Jednom sam ga prilikom vidio na podijumu. Pred okupljenom je svijetinom deklamirao bogapitaj kakve dubokoumne zajedljivosti. Zvao se Claude La Petit Kad samo pomislim da onakav mršavi kolac, puti blijede kao repa, uspijeva razbjesniti prinčeve pa i samog kralja, Smatram da je žalosno živjeti u ovakvo vrijeme. Kad če nas policija več jednom osloboditi tih šarlatana? Jadali su se još neko vrijeme i zgoda pade u zaborav. Svi su samo na jedno mislili na ulazak kralja u Pariz. Tona prilikom je došlo do žblizenja izmeñu Anñelike i njene sestre. Jednoga dana Horteiizija uñe k njoj u sobu. Umiljato se smiješila, umiljatije nije mogla. i Zamisli što nam se desilo poviče. Sječaš li se moje stare prijateljice izsamostana, Aihenaide de TonnayCharente, s kojom sam se naveliko družila u Poitiersu? i Ne, uopče je se ne sječam. Pa to i nije važno. Ovdje je u Parizu, a kako je uvijek bila mutikaša, več se uspjela približiti nekim, viñenijim ličnostima. Ukratko, na dan kraljeva ulaska ona če poči u palaču de Beauvaisovih, koja se nalazi baš u ulici.SaintAntoine, odakle če i početi mimohod svečane povorke. Naravno, mi čemo sve to promatrati s viñjelica na krovu, ali to nam neče smetati da ga vidimo naprotiv. A zašto si kazala mi? Jer nas je Athenaida pozvala da i mi iskoristimo

tu priliku. S njom če biti njena sestra i njen brat, i još jedna prijateljica iz Poitiersa. Bit če nas puna kočija, svi iz Poitiersa. Bit če nam vrlo ugodno, zar ne? Ako si računala na moju kočiju, žao mi je što moram reči da sara je prodala. Znam, znam! Kočija nije važna. Athenaida če doči sa svojom. Malko je rasklimana jer joj obitelj ne pliva baš uizobilju, a to osobito stoga što je sama Athenaida velika rasipnica. Njena ju je majka poslala u, Pariz s jednorhi djevojkom, jednim slugom i jednom starom kočijom i nareñenjem da se uda u što je moguče kračem roku. Oh! Ona če ti tome uspjeti. Bome ne stoji skršte nih ruku. Ali, eto... za kraljev ulazak... natuknula ml je onako uz put... nema baš prikladnu haljinu. Znaš, ona Beauvaisova, koja nam ustupa svoje vidjelice na krovu nije tek tkogod. Priča se da če čak kraljica majka, kardinal i mnoge druge visoke ličnosti k njoj na ručate navratiti za vrijeme defilea. Ukratko, bit čemo u prvom redu Ali ne smijemo dopustiti da nas lakeji otjeraju smatrajuči has sobaricama ili sirotinjom Anñelika bez riječi poñe i otvori svoje velike škrinje. Pogledaj ovdje unutra ima li nešto što bi odgovaralo i tebi i njoj. Ti si viša od mene, ali lako je suknju produljiti jednom čipkom ili obrubom. Hortenzija se približi. Oči su joj blistale. Nije mogla zatomiti svoga divljenja dok je Anñelika rasporeñivala na krevetu nekoliko svojih raskošnih haljina. Kad je ugledala haljinu od zlatnih niti, ote joj se uzvik oduševljenja. Mislim da baš nije prikladna za promatranje defilea kroz vidjelicu upozorila ju je Anñelika. Pa prirodno! Ta ti si prisustvovala kraljevu vjenčanju, pa se sada možeš bašiti. Uvjeravam te da sam vrlo zadovoljna svojim pozivom. Nitko s večim nestprljenjem ne čeka kraljev ulazak u Pariz od mene. Ali ovu ču haljinu ostaviti i prodati je ukoliko mi dAnñijos ne donese novac, čega se počinjem pribojavati. S ostalim haljinama možeš raspolagati po svojoj volji. Pa i pošteno je da ti na neki način nadoknadim troškove kojima si izložena otkako ja živim u tvojoj kuči. Poslije mnogih oklijevanja Hortenzija je odabrala haljinu od svile, modre poput neba, za svoju prijateljicu.

Za se je pronašla zelenu haljinu koja je isticala njen ten i kosu ne baš izrazite crnke. Ujutro 26. avgusta, promatrajuči mršavi lik sestrin zaokrugljen zahvaljujuči obručima u suknji i ogrtaču, te tamnu boju njene puti oživljenu blistavom zelenom bojom njene haljine, kose ne previše guste, ali zato mekane i fine i lijepe kestenjaste boje, Anñelika primijeti kimajuči glavom Hortenzijo, vjerujem da bi ti bila gotovo lijepa da nisi tako zagrizijive čudi. Pa i ja sam tog mišljenja odgovori Hortenzija. Ali što češ, nikad nisam voljela osrednjost, a samo sam nju u životu upoznala. Sviña mi se razgovarati, družiti se s pametnim i lijepo obučenim osobama, obožavam kazalište. Ali teško se osloboditi obiteljskih dužnosti. Ove sam zime pozivana na primanja kod satiričnog pisca, pjesnika Scarrona. Strašan čovjek, bogalj, zloban, ali kojeg li duha, druga! Ta su mi primanja ostala u divnom Sječanju. Na nesreču, Scarron je umro. A ja se moram Vratiti svojoj csrednjosti. Tvoj lik u ovom trenutku ne izaziva sažaljenje. Vjere mi, iz čitavog tvog lika izbija dostojanstvo! Sigurno! Ova ista haljina na pravoj ženi jednog tužioca ne bi ostavljala isti dojam. Plemenitost se ne može kupiti. Ona nam je u krvi. Prignute nad škrinjama i premečuči po nakitu našle su toplinu koja ih je plemenski povezivala, našli su oholost svoje kaste. Sasvim su zaboravile mračnu sobu, neukusno pokučstvo, bezbojne tapiserije po zidovima iz Bergama, koje su se u Normandiji tkale za potrebe srednjeg staleža. U zoru velikog dana tužilac otputuje u Vincennes, gdje su se morali sakupiti državni staleži dapozdrave i kliču kralju. Topovi su grmeli odgovarajuči svojom rikom zvonjavi s crkvenih tornjeva. Gradska milicija, u svečanim uniformama, oboružana kopljima, helebarñama i musketama, rasporedila se duž ulica koje su telali. ispunjali strašnom bukom. Dijelili su letke u kojima je objavljen program svečanosti, put kojim če proči kraljevska povorka, opis slavoluka.

Oko osam sati pred kučom se zaustavi kočija gospoñice Athenaiñe de TonnavCharente. Kočija je bila u prilično lošem stanju, ali je vlasnica bila lijepa djevojka, svježa i rumena zlatnih kosa, rumenih obraza, čela kao sedef, a nasred čela mladež. Njezina modra, haljina divno se slagala s njenim očima boje safira, malko okruglim, živim i pronicavim. Jedva da je i zahvalila Anñeliki, mada je na sebi imala ne samo njenu haljinu več i prekrasan niz. dijamanata. Držala se kao da je za sve trebalo zahvaliti gospoñici. TonnayCh.aren.te de Eostemart, kao da je služiti njoj predstavljalo veliku čast. Usprkos financijskim teškočama u kojima se koprcala njena obitelj, ona je smatrala da je drevnost njena plemstva vrijedila čitavo bogatstvo. A H, sestra joj i brat čini se da su bili istog uvjerenja. U svoj trojici je kipjela životna snaga, iz sve trojice je izbijao jetki žar, oduševljenje i ambicija čime,su oni predstavljali i vrlo ugodno i vrlo opasno društvo. I kočija s veselim društvancem, mada škripeči na sva četiri kotača, krene ulicama prepunim naroda, duž kuča čija su pročelja bila okičena cviječem i goblenima. Usredsvjetine koja se sve više zgušnjavala, čitavi nizovi konjanika i kočija teškom su se mukom probijali prema vratima SaintAntoine, gdje se. defile treba formirati. Valja nam skrenuti u drugu ulicu i poči po jadnu Frangoisu reče Athenaida. A to neče biti tako jeñno starao. Oh! Sačuvaj nas bože, gospoñe Scarron poviče njen brat. Sjedeči pored Anñeliks, stisnuo ju je bez ustručavanja. Ona mu reče da se odmakne jer ju je gušio. Obečala sam Francoisi da čemo je povesti ponovo če Athenaida dobra je ona žena i dozlaboga se dosañuje otkako se onaj njen bogalj preselio na drugi svijet. Sve mi se čini da ona več žali za njim. Do vraga! Mada je bio odvratan, ipak je izdržavao obitelj. Kraljica majka mu bijaše dodijelila penziju. Je li več bio bogalj kad se s njom oženio? upita Hortenzija. Taj je par uvijek pobuñivao moju radoznalost. Dakako da je bio bogalj. Nju je doveo u kuču da ga njeguje. A kako je ona bila siroče, pristala je. Petnaest

godina je imala u ono vrijeme. A ne mislite li da je ona skočila na nj? upita mlaña sestra de TonnayOharente. Tko bi to znao.. Scarron je izjavljivao pred onima kojima se to činilo zanimljivim da mu je čitavo tijelo uzeto, jedino se jezikom mogao služiti i još nečim što neču imenovati. Ona je uza nj sigurno naučila mnogo toga. A bio je prilično razvratan! A vjere mi, u njihovu je kuču zalazio silan svijet i bit če da se našao koji gospodin dobro grañen koji se več pobrinuo ña je uz put malko rastrese. Takav je glas kolao o de Villarcoauxu. Mora se priznati primijeti Hortenzija da je gospoña Scarron vrlo lijepa žena, ali i da je njeno vladanje uvijek bilo dolično. Sjedila je kraj njegova naslonjača na kotačima, pomagala mu da sjedi i dodavala mu čajeve. Osim toga, ona je obrazovana i lijepo se izražava. Udovica ih je čekala na pločniku pred jednom kučom vrlo bijedna izgleda. Bože, Bože, kakva je ono haljina na njoj! šapne Athenaida prinesavši ruku ustima. Suknja joj je upravo poderana. Zašto mi niste ništa rekle? upita Anñelika. Mogla sam meñu svojini haljinama neku i za nju nači. Zaista? Nisam se sjetila. Popnite se, Francoiso. Mlada se žena smjesti u jednom kutu pošto je ljubazno pozdravlja čitavo društvance. Imala je lijepe crne oči koje je često prekrivala vjeñama boje sljezova cvijeta. Roñena je u Niortu, zatim je iselila u Ameriku kad su joj roditelji umrli, vratila se u Francusku. Poslije mnogo muke stigli su konačno i u ulicu SaintAntoine, ravnu i čistu i ne baš natrpanu svijetom. Kočije su se sklanjale u obližnje ulice. U palači de Beauvaisovih vrvjelo je kao u košnici. Baldahin od grimiznog baršuna iskičen porubima i zlatnim i srebrnim kičenkama, krasio je središnji balkon. Perzijski su sagovi uljepšavali glavno pročelje. Na pragu palače, neka stara gospoña, nacilrana kao močnik šakama se podbočivši o bokove, vičuči je upravljala poslovima tapetara. Šta radi dna grozna babetina? upita Anñelika dok se društvance približavalo palači. Hortenzija joj dade znak da šuti, ali se Athenaida iza

lepeze grohotom nasmijala. To je gospodarica palače, draga. Catherine de Beauvais, poznatija pod imenom Kate Coravica. Ona je nekad bila sobarica Ane Austrijske, a ova joj je naredila da uputi u izvjesna iskustva mladoga kralja. Njemu je tada bilo oko petnaest godina. U tom je tajna njena uspjeha. Anñelika se od srca nasmije. Bit če da joj je iskustvo nadoknadilo ljepota.... Poslovica tvrdi da su mladičima i fratrima sve žene lijepe dometne mladi Rostemart. Usprkos svojim ruganjima duboko su se poklonili nekadašnjoj sobarici koja se onim svojim jednim okom prodorno zagleda u njih. Ah! Evo svijeta iz Poitiersa! Ne stvarajte mi ovdje metež, ovčice moje. Trčite gore, inače če vam moje sobarice zauzeti najbolja mjesta. A tko je ova ovdje? upita i skvrčeni prst pruži prema Anñeliki.Gospoñica Athenaida de TonnavCharente predstavi Naša prijateljica, grofica de Peyrac ñe Morens. i Gle! Gle! oglasi se stara gospoña kao da se cereka. Sigurna sam ña. je nešto o tebi. dočula. šapne joj Hortenzija dok su se uspinjale stepenicama. Baš smo blesave mislile, smo ña bruka neče puči. Nisam te trebala voditi sa sobom. Učinila bi bolje da se vratiš kuči. U redu, a ti mi onda.vračaj haljinu reče Anñelika i pruzi ruku prema sestri. Glupačo, budi mirna otpovrne Hortenzija oñgurnuvši je. Athenaida de TonnavCharente je na juri? zauzela jedan prozor u služinskoj sobi i kod njega se smjestila zajedno sa svojim prijateljima. Prekrasan pogled poviče. Gkdajte! Tamo dolje su vrata SaintAntoine kroz koja če uči kralj. Anñelika se takoñer nagne i prcblijedi. Pod plavim nebom malko zastrtim izmaglicom što se stvarala uslijed vručine, ona nije vidjela ogromnu ulicu na čijim se krajevima okupljao svijet, nije vidjela vrata SaintAntoine sa slavolukom od bijelog kamena, več se zagledala udesno u ogromnu tvrñavu što se tamo dizala kao mrki obris školja.

Kakvo je ono veliko zdanje blizu vrata SaintAntoinea? ispod glasa če upitati sestru. Bastilja šapatom joj odgovori Hortenzija iza lepeze. Anñelika nije mogla odvrnuti pogleda od nje. Osam kula, a na svakoj stražarski tornjič, pročelja bez prozora, zidine, velike rešetke, viseči mostovi, jarci, otok bola opkoljen morem ravnodušnog grada, svijet zatvoren, neosjetljiv na život u koji čak ni radosna vika današnjeg dana neče prodrijeti Bastilja.. I kralj če u sjaju proči ispod okrutne stražare svoje vlasti. Nijedan zvuk neče razbiti noč tih tamnica gdje ljudi izgrizani očajem več godinama bivstvuju več čitav život. Čekanju nikad kraja. Naposljetku klicanje nestrpljive svjetine poprati početak defilea. Prošavši kroz zamračena vrata SaintAntoinea, najprije su se pojavile vjerske družbe četiri prosjačka reda franjevci, dominikanci, augustinci, karmeličani. Ispred njih su nošeni njihovi križevi i njihove voštanice. Njihovi habiti crni, smeñi, bijeli doimali su se kao izazov sunčevu sjaju koje se nemilice svetilo na njihovim ružičastim lubanjama. Zatim je stupilo svečenstvo pod svojim križevima i pod svojim barjacima, sa svojim svečenicima u misnicama i četverouglastim kapama. Iza njih su dolazili gradski staleži, koji su digli trube u nebo i umjesto pobožnih pjesmica treštali vesele melodije. Za ovima tri stotine strijelaca, a potom kraljevski namjesnik Bournonville i njegovi stražari. Sad se pojavio starješina trgovaca na konju okružen sjajnom pratnjom lakeja u zelenom baršunu. Odmah za njima gradski savjetnici, porotnici, kvartni nadzornici i čuvari cena vune, mirodije, krojačkog ceha, kožari, trgovci vinom te baršunima u tisuču boja. Narod je pozdravljao cehove trgovaca, ali mu je sasvim splasnuo žar kad, su naišli redari na konjima, pa tamničari Chateleta, to jest stražari šibama snabdjeveni, ovrhovoditelji i redarstveni časnik i krivični sudac. Prepoznavši svoje progonitelje, svijetina je mukom.

umukla. Istim neprijateljskim mukom dočekala je i vrhovne suce, poreznike, glavne kontrolore, jer su oni u njenim očima bili živa slika i. prilika omraženih nameta i poreza. Prvi predsjednik i njegovi glavni suradnici bili su veličanstveni u svojim skrletnim plaštevima obrubljenim, hermelinom, glave pokrivene službenom sudskom kapom od baršuna optočene zlatnim širi tom. Ubrzo su bila dva sata poslije podne. Na vedrom su se nebu uzalud kupili oblačičL Sunčeva ih je vrelina odmah raščin jala. Gomila se zbijala, isparavala. Počeo ju je obuzimati zanos te je istezala vratove prema predgrañu. Urnebesnom vikom svjetina pozdravi kraljicu majku koja se pojavila pod baldahinorn. palače de Beauvaispvih. To je bio znak da se kralj i kraljica približavaju. AnñeUka je rukama, obgrlila ramena gospočle Scarron i Atenaide de TonnavrCharente. Nagnute kroz prozor posljednjeg kata palače de Beauvaisnisu ispustile iz vida nijednu sitnicu. Hortenzija, mladi Mortemart i njegova mlaña. sestra zauzeli su drugi prozor. Izdaleka se razaznavala povorka njegove eminencije monsijora Mažarina. Kardinalministar se pokazivao u svoj svojoj, veličajiosti. Sedamdeset i dvije mazge su otvarale put. Posedlica, na njima od baršuna i zlata, paževi i njegova pratnja, u raskošnim odijelima, kočija u kojoj je on sjedio, da ta je kočija, pravo, remekñjelo zlatarstva, blistala na suncu. Njegova se povorka ustavi pred palačom de Beauvais i kardinal, pošto mu se Kate Coravica duboko poklonila, poñe u kuču. da bi se na balkonu pridružio kraljici, majci i njenoj šurjakinji, bivšoj kraljici Engleske udovici pogubljenog kralja Karla I. Gomila je srdačno pozdravila kardinala. Ta ga gomila sada nije voljela više nego u vrijeme mazarinada, ali on je potpisao PirinejsM mir i u dnu srca narod Francuske mu je bio zahvalan što ga je.spasio od njegove vlastite ludosti, da progna svoga kralja ovog istog kralja kojega je sada čekao u zanosu divljenja i obožavanja. Ispred njega su u povorci nastupali plemiči iz njesgove svite zajedno sa svojim obiteljima i ukučanima. Anñelika je na kraju mogla dati ime jednom od

mnogobrojnih lica. Svojim drugaricama pokaže markiza dHumieresa i vojvodu de Lauzuna koji su jahali na čelu svojih stotinu plemiča. De Lauzun, vragoljan, nimalo se ustručavajuči slao je poljupce gospoñama. Gomila mu je odgovarala razdraganim hihotom. Ah kako su samo bila obljubljena ta mlada i sjajna gospoda. Sad se zaboravilo na njihovo rasipništvo, zaboravilo se na njihovu oholost, na tučnjave i besramne razvrate po krčmama. U sječanju su svima bili samo njihovi ratni i ljubavni podvizi. Glasno su izgovarana njihova imena Saint Aignan u zlatioj odječi, najljepši i uzrastom i licem de Guiche, sa svojim licem sličnim južnjačkom cvijetu. Jahao je razigrana konja, okičena draguljima, koji bi zablistali pri svakom pokretu Brienne i trostruki red pera na njegovu šeširu, koja su poigravala kao udari krila basnoslovnih ptica, crvenih i bijelih. Anñelika se malko povukla unazad i čvrsto stisla usne kad je naišao markiz de Vardes, uska i bezobrazna lica pod plavom vlasuljom. Jahao je na čelu svog odreda ñ stotinu Švicaraca, utonulih u naškrobljene ovratnike. Oštar zvuk truba razlomi ritam defilea. Približavao se kralj, nošen vrtlogom ushičenih povika. Tu je... Lijep kao samo sunce! Velik li je bio kralj Francuske! Pravi kralj, konačno! Ni vrijedan prezira kao Karlo IX ili Henrik III, ni suviše jednostavan kao Henrik IV, a ni previše strog kao Luj XIII. Kralj ljubazan i veličanstven. Narod če se svojevoljno staviti pod njegov jaram zbog raskoši i sjaja što če ga plačati svojim znojem, ali mu je sada barem godilo očima. Luj Bogodani! Kralj na kojega je narod čekao dvadeset i četiri godine u molitvi i plaču, paleči voštanice i moleči devetnice. Dijete čuda koje neče iznevjeriti njegove nade! Jašuči na doratu polako je napredovao. Par koraka za njim jahao je njegov veliki komornik, pa prvi ñvoranin, veliki štitonoša, zapovjednik njegove garde. Nije htio da se skloni pod baldahin što ga grad Pariz za nj bijaše pripremio. Htio je da ga narod vidi Vezovi na odječi Luja XIV bijahu rañeni u srebru,

i orii su. još više isticali lijepu liniju njegovih snažnih prsiju. Šešir ukrašen perima i perjanicama pričvrščenim dijamantima zaklanjao mu je nasmiješeno lice. Pozdravljao je rukom. Stigavši pred palaču de Beauvais, savije sa u lagani poklon, a svaka od osoba što su se nalazile na balkonu uze svoj dio. Ana Austrijska je u tom poklonu vidjela ljubav sina.koji je njoj bio največa radost i največa briga. Tužna udova engleskog kralja odavanje pošte nekadašnjoj veličini i nesreči koju je dostojanstveno, podnosila. Kardinal, zahvalnost štičenika kojemu je sačuvao krunu. Kate Čoravica, ganuta, sa suzama na trepavici jedinog oka, sjeti se lijepog, dječaka rumena lica i punog žara kojeg je nekoč stiskala u svom podatnom zagrljaju. Ona. nije ni načas posumnjala da je njen kraljevski učenik u tom trenutku zahvaljivao svojoj iskusnoj, učiteljici jer če baš njoj zahvaljujuči taj novopečeni suprug sjajno izvršiti svoju dužnost prema mladoj kraljici i kraljevstvu dati čitavu gomilu snažnih prinčeva. Lijepe kraljevske oči boja zrelih kestena nisu se poñigle naviše, do prozora pod krovom. U tom bi slučaju bio opazio tri ženske glave nagnute prema njemu, jednu plavu, drugu crnu, a treču rusu. Smrtniku je svakom budučnost nepoznata pa bio taj smrtnik i kralj po božanskom pravu. Luj XIV proñe ni ne sluteči kakvu če ulogu odigrati u njegovu, životu te tri žene koje bijaše puki slučaj tu okupio Athenaida de TonnavCharente de Mortemart, Anñelifea de Peyrac, Francoisa Scarron, noñena Aubigne. Anñelika osjeti kako joj pod rukomdrhti Francoisina zlatna put. Oh! Kako je lijep! Glegajuči tog čovjekaboga koji se udaljavao pračen olujom pozdrava, jadna gospoña Scanron je možda mislila na pohotljiva patuljka kojemu je osam godina bila i služavkom i zabavom. Širom rastvorivši svoje plave oči Athenaida u oduševljenju prošaputa Lijep je, dakako, pod. svojim, srebrnim odijelom.. Ali ja mislim da nije. ružan ni bez odijela, pa čak i bez košulja Kraljica je imala sreče što če takvog čovjeka imati u svojoj postelji. Anñelika je šutjela.

U njegovim je rukama mislila je, naša sudbina. Neka nam se Bog smiluje! On je isuvise velik, isuvise visoko! Iz gomile se izdvoji poklik i privuče njen pogled. Gospodin princ! Živio gospodin princ! Anñelika se trgne. Mršav, ispačen, visok, uzdignuta lica na kojemu su se žarile oči, orlovskog nosai, princ de Conde se vratio u Pariz. Vračao se iz Flandrije, kamo ga je odvela njegova pobuna protiv kraljevske vlasti. Niti se kajao niti žalio, a uostalom i pariški je puk tako mislio. Izdajnik je zaboravljen, a sad se klicalo pobjedniku kod Rocroi i kod Lensa. Njemu je uz bok, Gospodin, kraljev brat, sav nacifran čipkama više ličio djevojci nego mladiču. Naposljetku se pojavila i mlada kraljica u nekoj vrsti rimskih kola cd pozlačenog srebra, koja je vuklo šest konja, a na njima pokrivači posuti draguljima i izvezeni zlatnim ljiljanima. Okrutna piskarala s Novog mosta nisu bila baš milostivi prema njoj. Pričali su da je nova kraljica bila nezgrapna, ružna i glupa. Gomila je bila osječajnija. Ni njoj nije bila lijepa, ali joj se zato činila ljupkom s onom svojom sedefastom puti, velikim plavim očima, te mekom kosom blijeñozlatnih tonova. Svijet se divio njenu držanju i zaista kraljevskom dostojanstvu, hrabrosti kojom je njeno krhko tijelo podnosilo težinu haljine od zlatnog brokata izvezenu u zlatu i srebru, posutu dijamantima, biserima i rubinima. Kad su njena kola prošla, svijet se razbije ulicom. Sva su srca bila ispunjena radošču i divljenjem. U palaču de Beauvais prinčevski uzvanici su zauzeli mjesta oko stola na kojemu je sve bilo pripremljeno da se okrijepe i osvježe. Kate Ooravica se postavila u dnu stepenica. Činilo se da nekoga vreba. Kad se malo društvance prijateljica iz Poitiersa, meñu kojima je bila i Anñelika, pojavilo na odmorištu, ona poviče promuklim glasom Onda? Jeste li dobro vidjele? Još zažarenih obraza od uzbuñenja one joj u horu zahvale.

Dobro, dobro. Poñite onda tamo i pojedite koji kolačič. Sklopivši zatim veliku lepezu njom lako udari Atiñeliku po ramenu. A vi, ljepotice, doñite načas za mnom. Iznenañena, Anñelika poñe za gospoñom de Beauvais kroz dvorane krcate uzvanicima. Naposljetku se nañoše u pustom salončiču. Uf! uzdahne stara gospoña razmahujuči lepezom. Nije lako nači se nasamu s nekim U meñuvremenu je pažljivo promatrala Anñeliku. Poluzatvorena vjeña u praznoj očnoj duplji davala je njenu licu podli izraz, a taj su izraz još više naglašavale mrlje ličila, kojima bijaše prekrila bore, i dsmjeh bezubih usta. Vjerujem da če sve biti kako treba reče čas zatim. Lijepa moja curice, a što biste vi rekli kad bi vam tko poklonio veliki dvorac u okolici Pariza, dvorac s majordomom, slugama, lakejima, služavkama, šest kočija, konjušnicama i sto tisuča livara godišnje rente? I baš se meni sve to poklanja upita Anñelika smijuči se. Vama. A tako? Netko tko vas voli. Vjerujem da je tako. Ali tko je taj? Kate Čoravica joj primakne svoje lice na kojemu se javi izraz sukrivnje. Bogati gospoñin koji je smrtno zaljubljen u vaše lijepe oči. Slušajte, gospoño odgovori Anñelika koja je napela svu svoju volju da ostane ozbiljna jer se bojala da ne razljuti tu vrijednu gospu od svega srca zahvaljujem tom gospodinu, ma tko on bio, ali bojim se da se netko želi poigrati mojom prostodušnošču mameči me takvim prinčevskim ponudama. Taj me gospoñin loše pozna, ako misli da me spominjanjem tih pustih divota može navesti da mu pripañnem. Zar vam je Pariz omilio do te mjere da vam je čak i ta prinčevska ponuda zazorna? Eečeno mi je da su sva vaša dobra pod zapljenom I da ste prodali kočiju. Njeno živo oko mrzovoljnog zanovijetala neprestano je kružilo po licu mlade žene.

Vidim da ste odlično obaviješteni, gospoño, ali vam moram reči da još nisam spala na to da prodajem svoje tijelo. Ali tko vam o tome govori, mala glupačo? prosikta stara kroz pokvarene zube. Ta meni se tako učinilo... Koješta! Kome je stalo hočete li vi imati ljubavnike ili čete živjeti sami! Ili čete se posvetiti pobožnom životu ako vam se to više sviña! Od vas se traži jedino da prihvatite prijedlog što ste ga od mene čuli. Ali što se od mene traži... zauzvrat? čudila se Anñelika. Sve je jednostavno da jednostavnije ne može biti odgovori Kate Čoravica poučnim glasom dobre bakice. Smjestit čete se u prekrasnom dvorcu. Dolazit čete na dvor. Iči u SaintGermain, u Fontainebleau. Sviñalo bi vam se, zar ne, sudjelovati u dvorskim svečanostima? Sviñalo bi vam se da se svi oko vas vrte, da vas hvale, da vas tetoše? Dakako, ako vam je baš stalo, možete se i dalje zvati gospoña ñe Peyrac. Ili bi vam više odgovaralo neko drugo ime.. Na primjer, mogli biste se zvati gospoña de Sance... Vrlo lijepo ime... Za vama če se okretati dok budete prolazili Evo lijepe gospoñe de Sance. Čarobno, zar ne? Dakle odsiječe Anñelika nestrpljivo plemeniti me gospodin obasiplje bogatstvom, a zauzvrat ne traži ništa. Ta ne smatrate me, valjda, tako ludom da ču u to povjerovati? Pa ipak, gotovo da je tako! Sve što se od vas traži jeste da mislite samo na svoje haljine, na svoj nakit i dragulje, na zabave. Zar je to naporan posao za lijepu gospoñu? Jeste li razumjeli? Čoravica je tjerala svoje i pri tom lako strese Anñeliku. Jeste li me razumjeli? Anñelika je promatrala njeno lice opake vještice i dlakavu bradu prekrivenu grumenčičima bijelog pudera. Jeste li me razumjeli? Ni na šta ne misliti! Zaboraviti Od mene traže da zaboravim Joffreva, mislila je Anñelika, da zaboravim da sam njegova žena, da odustanem od njegove odbrane, da sječanja na nj izbrišem iz svog života, da zbrišem sva sječanja... Traže od mene da šutim i da zaboravim...

I ponovo joj misli okrenu ka kovčežiču s otrovima. Sad je bila sigurna da je čitava nevolja otuda potekla. Kome je moglo biti stalo do njezine šutnje? Najutjecajnijim osobama u kraljevini Fouciuetu, princu de Condeu, svim onim plemičima čije izdajstvo, pomnjivo savijeno, več godinama stoji pohranjeno u kovčežiču od sanñalova drveta. Anñelika hrabro odmahne glavom. Žao mi je, gospoño, ali meni se čini da sam prekosvake mjere glupa jer ne razumijem ni riječi od onoga što ste mi kazali. Pa neka, prijateljice draga. Hazmislit čete pa četemi poslije dati svoj odgovor. Ali da ne bude prekasno... Za koji dan, zar ne? A naposljetku nije li bolje uzeti k to nego... Nagne se k Anñelikinu uhu i šapne joj nego ostati bez glave? XXXIII PODUZIMANJE KORAKA NA DVORU Sta vi mislite, gospodine Desgrez, zbog čega mi je nepoznati gospodin ponudio dvorac i sto tisuča livara godišnje prihoda? Istinu ču vam reči odgovori odvjetnik. Pretpostavljam da to čini s onog istog uzroka s kojega bih vam i ja ponudio sto tisuča godišnjih prihoda! Anñelika se zagleda u nj ne razumijevajuči u prvi mah što je time mislio reči, a zatim se lako zarumeni pod drskim pogledom mladog odvjetnika. Nije joj ni padalo dotada na pamet da svog odvjetnika promotri s te posebne tačke gledišta. Primijetila je, ne bez izvjesnog uzbuñenja, da se pod njegovom istrošenom odječom krilo snažno i lijepo grañeno tijelo. Nije bio lijep. Imao je dugi nos i nejednake zube, ali lice mu je bilo vrlo izražajno. Meštar Fallot je o njemu govorio da, osim svoje darovitosti i velikog znanja, nije imao nijednu drugu osobinu potrebnu da bi postao častan pravnik. Sa svojim se kolegama gotovo i nije družio, več je i dalje posječivao krčme kao u vrijeme studiranja. Stoga su mu i povjeravani poneki poslovi u vezi s kojima je valjalo vršiti istrage na mjestima na koja bi gospoda iz ulice SaintLandry nevoljko odlazila iz straha da ne izgube dušu.

Moram vam reči odgovori Anñelika da uzrok niste pogodili. Preokrenut ču pitanje zašto se več dvaputa kidisalo na moj život, to jest dvaputa se prijeglo još sigurnijim mjerama da bi me se zauvijek ušutkalo? Odvjetnikovo se lice namah smrači. Eja, tu sam vas upravo i čekao reče. On napusti svoje nehajno držanje, uozbilji se i sjedne sučelice Anñeliki Gospoño, možda vi u mene kao čovjeka zakona nemate veliko povjerenje. Pa ipak, uvjeren, sam da u ovom slučaju vaš poštovani šurjak nije pogriješio što vas je uputio na mene, jer slučaj vašega muža zahtijeva da njegov odvjetnik posjeduje prije policijske sposobnosti, to jest one koje su se u meni razvile silom prilika, nego opsežno poznavanje prava i procedure. Ali ja ne mogu razdriješiti taj čvor ukoliko me ne snabdijete svim potrebnim elementima da bih jasno.sudio. Ukratko, evo pitanja koje jedva čekam da vam postavim Digne se, poñe i zagleda iza vrata, odgurne jedan zastor koji je skrivao ormarič s pretincima, zatim se vrati k mlañoj ženi i ispotiha upita Vama i vašem mužu je poznato nešto pred čime strepi jedan od najutjecajnijih velikana kraljevstva. Govorimo o gospodinu Fouguetu. Što vam je, dakle, poznato? Anñeliki su čak i usnice problijedile. Gledala je u odvjetnika smetenim pogledom. Vidim da sam pogodio u cilj ponovo se javi Desgrez. Upravo očekujem izvještaj jednog špijuna iz Mazarinove blizine. A jedan me špijun stavio na trag sluge po imenu Klement Tonnel, koji je nekad bio povjerljivi čovjek princa de Condea... A u Toulousi je bio naš majordom. Tačno. Taj je čovjek u vrlo dobrim odnosima s ministrom Fouquetom. U stvari, on radi za svoj vlastiti račun, mada s vremena na vrijeme dobiva pozamašne svote novaca od svoga nekadašnjeg gospodara. Vrlo je vjerojatno da ih postiže od njega ucjenama. A sad još jedno pitanje preko koga vam je učinjen prijedlog o prinčevskom smještaju u dvorac? Preko gospoñe de Beauvais. Kate Coravice... Ovaj put je posao jasan. Nosi

Fouquetov potpis. Ministar papreno plača onu staru vješticu da bi doznao sve tajne dvora. Nekad je ona radila za Mazarina, ali taj se pokazao škrtaviji od glavnog upravitelja državne blagajne. Dodat ču da sam otkrio još jednu visoku ličnost koja je zakleti neprijatelj i vama i vašem mužu. A ta bi bila? Gospodin, kraljev brat. Anñelika tiho krikne. Vi ste ludi! Mladič se opako zacereka Zar mislite da sam vam nizašto digao onih tisuču pet stotina livara? Jest istina da ličim na podrugljivca, gospoño, ali obavijesti su moje skupe, ali su zato i tačne. Kraljev brat vam je postavio stupicu u Louvreu, on vas je pokušao ubiti. To sam doznao osobno od lupeža što je zario bodež u grudi vaše sobarice Margerite. Platio sam mu deset pinti vina u krčmi Crveni pijetao dok od njega nisam izvukao to priznanje. Anñelika rukom proñe preko čela. Isprekidanim glasom ispriča Desgrezu neobičan slučaj kojemu je bila svjedokom u dvorcu ñu PlessisBelliere. Gtada su več mnoge godine prošle. A znate li što je poslije bilo s tim vašim roñakom, markizom du Plessisom? Nije mi poznato. No moguče je da se nalazi u Parizu ili negdje u vojsci. Od fronde je prošlo mnogo vremena promrmlja odvjetnik zamišljena izraza ali ne bi mnogo trebalo da se ponovo zapali još dimljiva buktinja. Postoje, očito, Još mnoge osobe koje strepe da se odjednom ne pojavi tako očiti dokaz o njihovu izdajstvu. Zamahom ruke počisti stol zakrčen papirom i guščjim perima. Da ukratko ponovimo čitav taj slučaj gospoñica Anñelika de Sancč, to jest vi, je pod sumnjom da posjeduje opasnu tajnu. Gospodin princ de Conde ili Fouquet daju nalog sobaru Klementu Tonnelu da vas uhodi. On vas poput sjene svuda prati i najzad doznaje da su sumnje bile opravdane. Vi ste, dakle, ukrali kovčežič, i jedino vi i vaš muž znate gdje je taj kovčežič sakriven. Vaš sobar tada odlazi Fouquetu i prodaje mu svoju obavijest

za velike novce. Od tog trenutka vaša je sudbina odlučena. Svi oni što žive na račun glavnog upravnika državne blagajne, svi oni koji se boje da ne izgube penziju ili naklonost dvora, u mraku se ujedinjuju protiv tuluškog grofa koji bi se jednog dana mogao pojaviti pred kraljem i reči Evo što ja znam. Da smo u Italiji poslužili bi se bodežom ili otrovom. Ali zna se da je grof de Peyrac otporan na otrov, a osim toga u Francuskoj više vole dati izgled zakonitosti takvim slučajevima. Glupava spletka gospodina de Fontenaca poslužila im je da nije mogla bolje. Valja uhititi kao vješca kompromitiranog čovjeka. Obmanuli su kralja. Podjarili su njegovu ljubomoru prema tom previše bogatom čovjeku. I tako su se za grofom de Peyracom zatvorila vrata Bastilje. Svi su slobodno odahnuli. Ne! bijesno cikne Anñelika. Neču im dopustiti da odahnu. Pokrenut ču i nebo i zemlju dok ne pobijedi pravda. Sama ču otiči kralju i reči ču mu zašto imamo toliko neprijatelja. Pst! hitro je ušutka Desgrez. Ne uzbuñujte se. Vi u rukama držite bure topovskog praha, ali pazite da vas kao prvu ne raznese na sitne komadiče. A tko vam jamči da kralj, ili pak Mazarin, nije upoznat s istinom o čitavom tom slučaju? Ali zaboga bunila se Anñelika ta oni su trebali biti žrtve nekadašnje zavjere. Namjera je bila ubiti kardinala, a po svoj prilici i kralja i njegova brata. Sve mi je to vrlo dobro poznato, lijepa moja gospoño otpovrne odvjetnik. Opazi da se malko zaletio te se pokuša ispričati Priznajem logičnost vaših argumenata, gospoño. Ali valja vam znati velikaške spletke su vam zmijino gnijezdo. Čovjek se izlaže smrti kad hoče da prodre u njihove osječaje. Vrlo je lako moguče da je gospodin Mazarin obaviješten o svemu preko nekoga od špijuna kojemu je tajna poznata. Ali što je gospodinu Mazarinu do prošlosti iz koje je izišao kao pobjednik? Kardinal je sa Španjolcima ugovorio povratak princa de Condea. Zar da se još jedan zločin zapiše na ploči u trenutku kad je preko nje trebalo spužvom preči? Kardinal se pokrio ušima. Hoče da uhite onog gospodina iz Toulouse! Pa neka ga uhite! Sjajna ideja! Kralj vrlo rado čini ono što

kardinal hoče. A uz to mu je smetalo bogatstvo vašega muža. Ništa lakše nego potpisati uhidbeni nalog za Bastilju... A kraljev brat? Kraljev brat? Pa ni njega ne zabrinjava činjenica što ga je gospodin Fouquet htio poslati na drugi svijet dok je još bio dijete! Za nj je važna sadašnjost, a zasad mu gospodin Fouquet pomaže da tu sadašnjost živi i uživa. Obasiplje ga zlatom, pribavlja mu milosnike. Malog gospodina nisu nikada previše mazili ni brat mu kralj, ni majka mu kraljica. Drhti pri samoj pomisli da bi se njegovu zaštitniku moglo što dogoditi. Ukratko, čitav bi slučaj bio sjajno priveden kraju da se vi niste umiješali. Nadali su se da čete, lišeni muževljeve podrške, nestati... bez buke... negdje tko zna gdje. Pa nije ih ni zanimalo gdje. Nitko ne zna što se dogaña sa ženama čiji gospodari padnu u nemilost. One se obično raščine kao dim. Možda se zatvore u samostan. Možda promijene ime. Samo vi nikako da se pokorite opčem pravilu. Tražite pravdu.. Zaista nepojmljiv zahtjev, zar ne? Onda slijede dva pokušaja da vas se riješe ubistvom. Zatim, ne znajuči ni sam kako da to riješi, gospodin Fouguefc pribjegava ñavoljim iskušenjima... Anñelika duboko uzdahne. To je strašno Šapne. Ma kamo okrenula oči samo neprijateljska lica vidim. Poglede mržnje i ljubomore, nepovjerljivosti i prijetnji. Slušajte, možda još nisu sve lañe potonule reče Desgrez. Gospodin Fouquet vam nudi častan način da se izvuče. Ne vračaju vam bogatstvo vašega muža, ali vam pružaju mogučnost da dobro živite. Sta biste još hteli? Hoču da mi vrate muža? krikne Anñelika skočivši na noge. Odvjetnik ju je podrugljivo motrio. Zaista, čudno ste vi stvorenje. A vi? Vi ste kukavica. U stvari, hlače vam se tresu kao i svima ostalima. Dakako život bijednoga odvjetničiča. ne predstavlja veliku cifru u računima onih velikana. Do vraga, pa spašavajte svoj sitni život koji ne vrijedi ni šest pišivih novčiča! Spašavajte ga za trgovčiče koje potkradaju njihovi pomočnici, spašavajte ga za

nenavidne nasljednike. Niste mi više potrebni. Odvjetnik se šutke digne pokušavajuči da izgladi komad zgužvana papira. Ovo je račun mojih troškova. Kao što čete vidjeti za se nisam ništa zadržao. Svejedno mi je da li ste lupež ili poštenjak. Još jedan savjet. Nisu mi više potrebni vaši savjeti. Obavijestit ču se kod svoga šurjaka. Vaš se šurjak ne želi upletati u slučaj vašega muža. Prihvatio vas je i preporučio meni, jer ako stvari poñu po dobru, zasluga če biti njegova, inače če oprati ruke i ušančiti se iza kraljevske službe. Stoga vam još jednom ponavljam pokušajte razgovarati s kraljem.. Zatim joj se duboko pokloni, stavi na glavu izblijedjeli šešir i poñe prema vratima. Budete li me trebali, pošaljite po mene u krčmu Tri čekiča gaje provodim večeri. Kad je odvjetnik otišao, Anñelika je iznenada osjetila želju da zaplače. Sad je zaista bila sama. Osječala je kako ju je pritislo olujno nebo, gomila oblaka Što se na nju ustremila sa svake tačke na obzorju ambicija monsinjora ñe Fontenaca, strah Fouqueta i de Condea, kardinalov kukavičluk i sasvim blizu poñozrivo čekanje šurjakovo i sestrino da je na najmanji znak opasnosti istjeraju iz kuče... Na ulazu sretne Hortenziju koja je oko uskih beñam privezala bijelu pregaču. Kuča je mirisala na tople jagode i na naranče. U septembru dobre gazdarice prave marmeladu. Bio je to pothvat i osjetljiv i važan, koji se odvijao meñu velikim zdjelama od crvenog bakra, izmeñu tučenog šečera i Barbinih suza. Kuča je več tri dana bila u strašnom neredu. Hortenzija je nosila neki skupocjeni kolač i spotakne se o Florimonda koji je izlazio iz kuhinje mašuči svojom igračkom za griskanje ukrašenu s tri zvonceta i dva kristalna zuba. Samo je to trebalo da se prolomi oluja. Puna nas je kuča i kompromitirani smo histerično je kričala Hortenzija ali ni to nije dosta.. Ne mogu ni svoje poslove obavljati a ña. me se ne gura i ne

zagluši Sljepooočnice če mi prsnuti od bola. I dok se prekidam od posla, gospoña prima svoga odvjetnika i skita se vani pod izlikom da tobože hoče da oslobodi svog tiakaznog muža za čijim bogatstvom nariče. Ne viči tako reče Anñelika. Ta činim sve što mogu da ti pomognem ukuhati marmeladu. Znam odlično recepte. Držeči kolač u ruci, Hortenzija se uspravi kao glumica u tragedijama. Nikad poviče razjareno nikad ja neču dopustiti da ti stavljaš ruke na hranu koju pripremam za svog supruga i za svoje sinove! Nisam zaboravila ña ti je muž ñavolji pomočnik, zločnik, tvorničar otrova. Vrlo je lako moguče da si i ti sotoni prodala dušu. Gaston se promijenio otkad si došla kNnama. Tvoj muž? Ta ja ga uopče i ne gledam! Ali zato on tebe gleda... mnogo više no što se pristoji. Trebala bi več jednom shvatiti da tvoje prisustvo u našoj kuči isuviše dugo traje. Govorila si svojevremeno samo o jednoj noči... Uvjeravam te da se samo upinjem da razbistrim čitavu stvar. Sve što poduzimaš, samo ti služi da još više upadne! u okOj. te če na kraju i tebe strpati u zatvor. Kako sada stoje stvari, pitam se ne bi li mi bilo bolje u zatvoru. Barem bih imala stan i hranu badava. Ti ne znaš šta govoriš, lijepa moja naceri se Hortenzija. Treba za to plačati deset novčiča na dan i ja bi ih, dakako, morala plačati kao tvoj najbliži roñak u Parizu. Pa nije baš skupo. Mnogo manje od onoga što tt dajem. A da i ne računam haljine i nakit što sam ti poklonila. S dvoje djece, trideset se novčiča na dan plača... Anñelika umorno uzdahne. Hajdemo, Florimonde reče djetetu. Vidiš, dojadio si tetki Hortenziji. Para s marmelade joj je udarila u glavu pa bulazni. Dijete potrči i ponovo stane mahati svojom svjetlucavom igračkom. To razbjesni Hortenziju nad svaku mjeru. Pa šta mu je ta igračka? vikala je. Nikad moja djeca nisu imali takvih igračaka. I tužiš se da nemaš novaca, ali zato sinu kupuješ tako skupe igračke. Toliko ju je želio imati! A osim toga, ništa i ne

stoji. Postolarev sin, dolje na uglu, ima istu takvu. Svi znaju da puk ne zna štedjeti. Kvare sinove, a ne odgajaju. Prije no što češ baciti novac na nepotrebne gluposti, ne zaboravi da si u bijedi i da te ja ne mislim izdržavati. Ja to od tebe i ne tražim otpovme Anñelika oštro. Cim se dAnñijos vrati, preselit ču se u gostionicu. Hortenzija slegne ramenima i pri tom se sažalno nasmiješi. Ti si, zaista, gluplja no što sam mislila. Ti nemaš pojma o zakonima i kako se oni sprovode u djelo. Ništa ti neče donijeti taj tvoj markiz dAnñijos! Tužna predviñanja Hortenzijina u potpunosti su se ostvarila. Kad se markiz dAndijos pojavio u pratnji vjernoga KuasiBa, obavijesti Anñeliku da su sva grofova dobra pod zaplijenom. Donio joj je samo tisuču livara. Dobio ih je u zajam od dvojice grofovih zakupnika uz obečanje da o tome nitko ništa neče znati. Največi dio Anñelikina nakita, posuñe od srebra i zlata, te največi dio dragocjenosti što su se nalazile u Palači radosnog znanja, a meñu inim i. šipke od zlata i srebra, sve je to zaplijenjeno i dijelom oñvučeno u glavno namjesništvo u Toulouši, a dijelom u Montpellier. Na dAndijosu su se zapažali znaci smučenosti. Nije on veselo čavrljao niti bio vesele volje, kao uvijek, več se plašljivo ogledavao oko sebe. Ispriča da se svijet u Toulouši uzbunio saznavši za grofovo uhičenje. Pronio se glas da je nadbiskup kriv za to, te se čitava gužva stvorila oko nadbiskupske palače. Kad je stigao u Toulousu, gradski su oci došli k njemu I tražili od njega da im se stavi na čelo i pobuni se, ni manje ni više, več protiv same kraljeve vlasti. Markiz se dozlaboga namučio prije no što je uspio napustiti grad da bi se vratio u Pariz. A što ste naumili sad uraditi? upita ga Anñelika. Neko ču vrijeme ostati u Parizu. Ali, na žalost, moja su novčana sredstva neznatna kao i vaša. Prodao sam nekakvo imanjce i golubarnik. Možda ču tim novcem kupiti neki položaj na dvoru... Njegov naglasak nekad tako vrcav doimao se sada žalosno, kao zastava na pola koplja.

Uh! Ovi južnjaci! mislila je Anñelika. Velika obečanja, bučne radosti! A kad ih snañe nesreča, sav se taj vatromet odjednom pogasi! Neču da vas izlažem opasnosti reče mu ona naglas. Hvala vam za sve usluge što ste nam ih učinili, gospodine markiže! Želim vam mnogo sreče na dvoru! On joj poljubi ruku i ode prilično postiñen. Stoječi u predvorju, Anñelika se zagledala u obojena vrata na meštrovoj kuči. Koliko li je ukučana na tim vratima, oborenih očiju, ali s uzdahom olakšanja u srcu, napustilo gospodaricu na koju su se iznenada sručile nevolje! KuasiBa joj se skvrčio kraj nogu. Ona ga pogladi po Velikoj kovrdžavoj glavi, našto divovo lice ozari djetinji osmijeh. Tisuču Hvara bila je prilična svota. Pala je noč i ona odluči da napusti sestrinu kuču, gdje joj je život postao sasvim nepodnošljiv. Sa sobom če povesti malu foearnešku služavku i KuasiBa. Pa valjda če se u Parizu nači neka skromna gostionica gdje če skloniti glavu Imala je uza se još nešto nakita i haljinu protkanu zlatnom žicom. Koliko li če iz toga izvuči? Dijete što ga je nosila več se micalo. Gotovo nije ni mislila na nj, a nije ni izdaleka bila uzbuñena kao kad je nosila Florimonds. Pošto je prošao prvi trenutak sreče, ubrzo je postala svjesna da je za nju pojava tog djeteta u tim prilikama bila prava nesreča! No ne smije misliti na daleku budučnost več sačuvati netaknutu svoju odvažnost. Sutradan joj malo nade povrati dolazak paža gospoñice de Montpensier. Na sebi je imao prekrasnu livreju boje srnina krzna, ukrašenu zlatnim porubom i crnim baršunom. Taj paž je čak i na Hortenziju ostavio snažan dojam. Velika gospoñica je molila Anñeliku da je tog istog popodneva potraži u Louvreu. Paž je objasnio kako Gospoñica više ne prebiva u Tuileries nego u Louvreu. Zahvačena nestrpljenjem, Anñelika u odreñeni sat prijeñe preko Mosta NotreDame, na veliku žalost KuasiBa koji je kradom pogledavao prema Novom mostu. Ali Anñelika se htjela ukloniti nasrtajima trgovaca i

prosjaka. U prvi je mah htjela zamoliti Hortenziju da joj posudi svoju dvokolicu da ne upropasti jedinu još donekle raskošnu haljinu koja joj bijaše preostala. Ali opazivši tvrdo sestrino lice, brzo je napustila tu namjeru. Anñelika je na sebi imala haljinu u dva tona, maslinasti i bijelozelen, od ponešto lagane tkanine za to doba godine. Ogmula se stoga svojim svilenim ogrtačem šljivine he, jer je vlažni vjetar puhao uskim uličicama i obalom Sene. Naposljetku je stigla do glomazne palače čiji su se krovovi i kupole, načičkane visokim dimnjacima na kojima su se kočili grbovi, dizali prema naoblačenom nebu. Anñelika prijeñe preko unutrašnjeg dvorišta i uspne se velikim mramornim stepeništem. Ubrza se našla u apartmanima u kojima je, rekoše joj, u ta trajeme Gospoñica prebivala. Nije uspijevala svladati drhtaj ponovo se našavši u onim dugim hodnicima, zlokobnim usprkos stupovima s pozlačenim udubljenjima, cvjetnim vijencima, skupocjenim zastorima. Ali se mrak previše uvukao u one uglove kao stvorene za busije, za zločine. Svaki je korak bio obilježen krvavim i groznim zgodama u toj staroj kraljevskoj palači u koju su dvorani vrlo mladoga kralja nastojali unijeti malo radosti. Komornik, gospoñin Prčfontaines obavijesti Anñeliku da se Gospoñica nalazi sa svojim slikarem u velikoj galeriji i ponudi se da je dotamo otprati. On je skromno hodao pored nje. Bio je to čovjek srednjih godina, oprezan i mudar. Svojim je dragocjenim savjetima bio od velike koristi Velikoj gospoñici. Kraljica majka je u dva navrata tražila da se tog jadnika protjera samo zato ña bi ovoj napakostila. Usprkos brigama što su je zaokupljale, Anñelika se uz put kod njega obavijesti o planovima Velike gospoñice. Zar se princeza ne misli uskoro preseliti u palaču Luxembourg, kao što je bilo predviñeno? Gospodin de Prefontaines duboko uzdahne. Gospoñica je uvrtjela sebi u glavu da preuredi svoje apartmane u palači Luxembourg uza sve to što su bili još vrlo lijepi i gotovo novi. A u meñuvremenu se smjestila u Louvre zato što nije nipošto htjela pod istim krovom stanovati

s Gospodinom, kraljevim bratom. Osim toga, u zadnje vrijeme se mnogo govorilo o Gospodinovu vjenčanju za mladu englesku princezu Henriettu i o tome da se taj par smjesti u kraljevoj palači, pa se Gospoñica nadala da če se ponova vratiti u Tuileries. Iskreno ču vam reči, gospoño na kraju če gospoñin de Prefontaines svoje osobno mišljenje Luxembourg ili Tuileries, nije važno. Samo da se čovjek mame iz Louvrea. Nato joj se povjerljivo primakne. Sta čete, moj djed i moj otac su po vjeri bili protestanti. Pa i ja sam do svoje dvanaeste godine odgajan u toj vjeri. Htjeli ili ne, postoji hugenot koji se lagodno osječa prolazeči hodnicima Louvrea. Gotovo je čitavo stolječe prošlo od one grozne noči, pa ipak mi se ponekad čini da vidim krv prolivenu u Bartolomejskoj noči. Moj mi je djed opisao tu tragičnu noč. u svim njenim pojedinostima. Njemu je onda bilo osamdeset godina i pravo je čudo da je ostao živ u tom pokolju protestanata. Gledajte s onog je prozora kralj Karlo IX pucao iz kremenjače na protestantsku gospoñu koja se preko Sene nastojala prebaciti do PreauxClercsa. Moj se djed sječao Karla IX. Sječao se kako je ogroman, bradat životinjski urlao Kolji! Kolji! Da nijedan ne ostane! U Louvreu se čitavu noč klalo. Kroz sve su prozore bacana napolje ubijena tjelesa, u ložnicama su sijevali bodeži. Vi niste hugenotkinja? Ne, gospodine. Onda ne znam što vam i pričam sve ovo dometne gospodin de Prefontaines zamišljeno. I ja sam katolik, ali teško se čovjek oslobaña odgoja primljenog u djetinjstvu. Otkako stanujemo u Louvreu, spavam vrlo malo. Nenadano se trgnem iza sna i čini mi se da čujem urlanje po hodnicima Kolji! Kolji! Čini mi se da čujem buku koraka progonjenih protestanata... Po mom mišljenju Louvreom kruže sablasti... krvave sablasti. Morali biste piti čaj od umirujučih trava, gospodine de Prefontaines savjetovala mu je Anñelika koju su podizali Srsi od tih žalosnih spominjanja. Napadaj kojemu je ona izbjegla, ali je Margerita u tom napadu izgubila život, bio je isuviše svjež a da bi ona smatrala

riječi gospodina de Prefontainesa praznim bulažnjenjem. Ubojstvo, silovanja, izdaje, najgroznije zločine krila je utroba ogromne palače. Anñelika se odmah po tom našla u nekoj vrsti podzemlja, ispod velike galerije. Iz vremena Henrika IX tu je bilo nekoliko odaja odreñenih za umjetnike i poneke zanatlije. Tu su stanovali kipari, slikari, urari, parfimeri, brusači dragog kamenja, kovači čeličnih mačeva, vrlo vješti klatari, lutnjari, konstruktori znanstvenih instrumenata, tapetari, knjižari tu su živjeli na kraljev račun. Iza debelih drvenih vrata odjekivala je lupa čekiča, kovačkih mijehova, buka radionica u kojima su se tkale tapiserije i turski sagovi, gluha buka štamparskih strojeva. Slikar kojemu je gospoñica de Montpensier povjerila da joj napravi portret, bio je Holanñanin plave brade, visok, svjetlomodrih očiju na licu ružičastu poput kuhane šunke. Skroman majstor i veliki umjetnik, Van Ossel, se suprotstavljao čudima dvorskih dama snagom svog nepokolebljivog karaktera i natucanjem francuskog jezika. Iako mu se velika večina plemiča obračala s ti, kao što su se uopče obračali svojim slugama i svojim radnicima, on mi je uza sve to nametao svoju volju. On je, dakle, odlučio da Gospoñicu naslika s jednom golom sisom. Naposljetku i nije imao krivo, jer su na toj snažnoj usidjelici dojke bile najsavršeniji njen dio. Pretpostavljajuči da je slika imala biti poklon novom proscu, rječitost njene okrugle, bijele, izazivačke dojke mora se priznati bila bi sretno nadopunila bogatstvo miraza i njenih plemičkih naslova. Zaodjenuta poširokim plastom od tamnomoñrog baršuna izlomljenog naborima, prekrivena biserima i draguljima, s jednom ružom meñu prstima, Gospoñica se nasmiješi Anñeliki. Začas ču biti s vama, draga. Van Ossel, ne bi li se ti več jednom odlučio da me prestaneš mučiti? Slikar nešto promrmlja u bradu i još pokojim potezom kista osvijetli jedinu dojku, predmet svih njegovih briga. Dok je jedna sobarica pomagala gospoñici de Montpensier da se odjene, slikar preda svoje kistove jednome dječaku, vjerojatno svom sinu, koji je u isto vlijeme i

Učio kod oca zanat. Majstor sad pažljivo motraše Anñeliku i KuasiBa koji je išao za njom. Najzad skine šešir i duboko joj se pokloni. Gospoño, dozvolite mi da napravim vaš portret... Ah! Vrlo lijepo! Bijela žena i potpuno crni crnac. Sunce i noč... Anñelika odbije ponudu. Nije sad bilo vrijeme za to. Ali jednoga dana možda... I zamisli ogromnu sliku koju bi objesila u velikom salonu palače u četvrti SaintPaul, kad se u nju pobjedonosno useli zajedno s Joffrevom de Peyracom. Ta je misao ispuni nadom u pogledu budučnosti. U galeriji, na putu prema njenim odajama, Velika gospoñica je uze pod ruku i prijeñe na stvar njoj svojstvenom osornošču. Draga moja djevojčice, nadala sam se da ču vas, pošto slučaj vašega muža ispitam, obradovati dobrim vijestima, to jest da ču vam javiti kako je posrijedi neka zabuna koju je izazvao neki razljučeni dvoranin koji se htio dodvoriti kralju ili kleveta nekog molitelja. kojega je gospodin, de Peyrac izbacio napolje te se htio osvetiti... Ali se sada bojim da je čitav slučaj mnogo zamršeniji i dug. Zaboga, visosti, a šta ste doznali? Uñimo k meni, što dalje od radoznalih tišiju. Kad. su sjele jedna pored druge na široki divan, Gospoñica ponovo reče U stvari, doznala sam vrlo malo, izuzmu K se dvorske brbljarije. Moram vam priznati ña me baš to najviše i zabrinjava. Nitko ništa ne zna ili radije, i neče da zna. A zatim doda oklijevajuči i tihim glasom Vašeg se muža optužuje za vračanje. Da ne bi povrijedila tu princezu dobra srca, Anñelika ne htjede reči da joj je to več odavna poznato, To ne bi bilatako ozbiljna optužba nastavljala je gospoñica Montpensier i ta bi se stvar mogla riješiti bez poteškoča da je vaš muž predan nekom crkvenom sudu kao što bi i trebalo s obzirom na optužbu. Ne krijem vam da mi ti crkveni ljudi idu pomalo na živce, svojom nametljivošcu, ali isto tako treba priznati da je njihova pravda, ukoliko se radi o pitanjima iz njihove nadležnosti, često vrlo poštena i razborita. Ali ostaje

važna činjenica da če vašem mužu, usprkos ovoj posebnoj optužbi, suditi svjetovni sud. U tom pogledu ne gajim nikakvih iluzija. Ako bude izveden na sud, što još nije sigurno, ishod če ovisiti isključivo od sudaca porotnika. Mislite li time kazati, visosti, da bi se civilni suci mogli pokazati pristrasni? To ovisi od onoga tko če ih izabrati? A tko če ih izabrati? Kralj. Pred prestrašenim licem mlade žene, princeza ustane, dodirne je u rame i počne smirivati. Sve če dobro završiti, u to je bila uvjerena. Ali treba stvari izvesti načistac. Ne stavlja se u zatvor bez razloga čovjeka ñe Peyracova položaja i ranga. Ona je temeljitu istragu provela kod pariškog nadbiskupa, kardinala Gondija, takoñer pristalice fronde i ne baš najbolje raspoloženog prema monsinjoru de Fontenacu iz Toulouse. Od kardinala, kojega se nije moglo kriviti zbog sklonosti prema pothvatima močnog suparnika u Langueñocu, ona je doznala da je nadbiskup tuluški zaista prvi podigao optužbu radi vračanja, ali prepuštanje pravnog gonjenja kraljevskoj pravdi nadbiskupu tuluškom je bilo nametnuto nekim tajnim putem. Monsinjor iz Toulouse nije imao namjeru tjerati mak na konac. Naime, uvjeren da se tu ne radi ni o kakvim ñavoljim zanima, on bi se bio ograSličio I zadovoljio time da vašega muža prekori crkveni sud i tuluški sabor. Ali mu je njegov optuženik istrgnut iz ruku posebnim uhidbenim nalogom mnogo prije pripremljenim. Gospoñica ispriča zatim Anñeliki kako je, pošto se dalje raspitivala kod svojih poznanika na visokim položajima, bivala sve uvjerenija da je Joffrev de Peyrac nasilno odveden jer je postojala opasnost da če ga vjerojatno saborski sud u Toulousi uzeti pod svoju nadležnost. Doznala sam to od gospodina Massenaua, časnog člana tuluškog sabora, koji je pozvan u Pariz zbog misterioznih razloga. On, meñutim, pomišlja da je pozvan baš u vezi s slučajem vašega muža. Massenau? zamišljeno ponovi Anñelika.

Odjeñared joj pred očima iskrsne rumenkast čovječuljak nacifran vrpcama usred prašnjave ceste što je vodila za Salsigne, koji je štapom prijetio bezobraznom grofu de Peyracu vičuči Pisat ču kraljevu namjesniku za Languedbc... kraljevu savjetu... Ohi Bože! prošapta Anñelika. Ta on je neprijateljski raspoložen prema mom mužu. Ja sam osobno razgovarala s tim predstavnikom pravde reče vojvotkinja de Montpensier. Mada je on pučkog porijekla, učinio mi se dosta pošten i iskren. U stvari, on se boji da je izabran za prisegnutog suca u procesu protiv grofa de Peyraca baš zato što se zna da je on s njim imao izvjestan sukob. On tvrdi da uvrede ñobačene usred dana ne mogu utjecati na tok procesa I ña Bi, se on našao u vrlo nelagodnom položaju ako ga se prisili ña sudjeluje u prividnom procesu. Anñelika se uhvati samo za tu riječ proces! Dakle, izvest če ga pred sud? Jedan odvjetnik kojemu sam se obratila za pomoč rekao mi je ña bi več samo to predstavljalo izvjestan uspjeh, a osobito ako bL se u samom pariškom saboru oformio sud. Taj Masseneau je takoñer poslanik pa njegovo prisustvo možda svjedoči o toj mogučnosti. Gospoñica de Montpensier iskrevelji lice što je bez sumnje nije učinilo ljepšom. Znate, draga, mani su prilično dobro poznate pravne smicalice i dobro poznajem taj pravnički svijet. Vjerujte mi, saborski sud ne bi bio ni od kakve pomoči vašem mužu jer svaki od tih poslanika ponešto duguje JToucpietu, sadašnjem glavnom ravnatelju državne blagajne, i pokorili bi se njegovim nareñenjima utoliko prije što je on sam nekad bio predsjednik pariškog sabora. Anñelika se trgne. Fouquet! Tu smo, opasna je životinja ponovo kesila svoje šiljate zube. Zašto ste spomenuli Fougueta? upita Anñelika neodlučnim glasom. Kunem vam se da moj muž nije učinio ništa što je moglo izazvati mržnju toga čovjeka. A osim toga, on ga čak nikad ni vidio nije! Gospoñica je odmahivala glavom. Meñu Fouquetovim ljudima ja nemam nijednog

uhoda. Uostalom, ja i nemam običaj, kao on, da uhodarim druge. A taj je običaj imao i moj pokojni otac. On je uvijek tvrdio da se ti ovoj državi i ne može drugačije postupiti. Ja, dakle, nemam, a žao mi je to radi vašeg muža, meñu osobama što okružuju glavnog ravnatelja državne blagajne, ni čovjeka ni ženu svoga povjerenja. Ali mi se učinilo iz riječi kraljeva brata, kojega, pretpostavljam, takoñer plača Fouquet, da vi i vaš muž znate neku tajnu koja se Fouqueta tiče. Anñeliki je zastalo srce u grlu. Treba li da sve ispriča svojoj velikoj zaštitnici? Bilo joj je več na vrh jezika, ali se na vrijeme sjetila da je Velika gospoñica bila na glasu kao žena koja nije bila kadra držati jezik za zubima. Bilo je bolje pričekati i upitati za savjet Desgreza. Mlada žena uzdahne i izmakne pogled u stranu. A šta bih znala o tom močnom gospodinu s kojim nikam nisam bila ni u kakvoj vezi? Dakako, sječam se ta bila sam u to vrijeme djevojčica da se u Poitouu pričalo o tobožnjoj uroti u koju su bili umiješani gospodin Fouquet, princ de Conde i još neki velikaši. Poslije toga se pojavila fronda. Bilo je več i to dovoljno što se netko usudio tim riječima govoriti pred Velikom gospoñicom. Ali ova ne nañe u tome nikakve zlobe te doda da je njenu ocu život protekao u kovanju urota. To mu je bila največa mana. Uostalom, bio je isuviše dobar, isuviše slab da bi preuzeo sudbinu kraljevine u svoj ruke. A bio je pravi umjetnik u rovarenju. Možda se zbog toga i našao u Fouquetovu društvu koji u to vrijeme nije još bio poznat. Ali moj je otac bio bogat, a Fouquet je bio na početku svoje karijere. Nitko ne može ustvrditi da je moj otac rovario zato da se obogati. A ni moj se muž nije obogatio urotama primijeti Anñelika uz bledunjavi smiješak. Možda je to nekome sumnjivo. Gospoñica se složi i doda kako na dvoru nisu dobro. viñeni ljudi koji ne umiju da se ulaguju i dodvoravaju. Ali time se ne može objasniti i opravdati tajno nareñenje o uhičenju što ga je kralj potpisao. Mora da je tu još nešto posrijedi doda Velika,

gospoñica. Ona je eto ponavljala mišljenje odvjetnika Desgreza a da to nije ni znala. U svakom slučaju kralj, jedino on. tu može pomoči Nije s njim lako iziči na kraj. On je kod Mazarjna dobio sjajno obuku u firentinskoj diplomaciji. Vidjet čete ga kako se smiješi ili čak sa suzama u očima, zato jer je vrlo osjetljive duše... a u isto vrijeme priprema bodež da ubije nekog. prijatelja. Vidjevši da je Anñelika problijeñila, njena joj zaštitnica prebaci ruku preko ramena i veselo reče Ta ja se samo šalim, kao obično. Ne smijete uzeti za gotov groš ono što ja kažem. Nitko me više u ovoj zemlji ne uzima ozbiljno. Stoga ču završiti s prijedlogom želite li razgovarati s kraljem? Anñeliku je duboko ganula dobrota Velike gospoñice te joj se ona baci pred noge našto i jedna i druga briznuše u plač. Poslije toga je gospoñica de Montpensier obavijesti. da je pogibeljan sastanak več bio dogovoren i da če kralj za dva sata primiti gospoñu de Peyrac. Anñeliku ta vijest nije nimalo potresla, naprotiv čitavo joj biče preplavi neki čudan mir. Taj je dan imao biti odlučan. S obzirom na to da nije imala više vremena da.se vrati u četvrt SaintLandrv, ona zamoli Gospoñicu za dopuštenje da se posluži njenim puderom i Učilom kako bi bar donekle pristojno izgledala. Gospoñica joj stavi na raspolaganje jednu od svojih sobarica. Pred ogledalom s Anñelika pitala da li je još bila dovoljno lijepa da u kralju pobudi sklonost prema sebi. U pasu je bila nešto jača, ali joj je zato lice, još nedavno okruglo kao i djevojčice, bilo sad mršavije. Lice joj je bilo blijedo, a oči joj okružili podočnjaci. Pošto je pažljivim pogledom prešla preko lica, pomisli kako su, poslije svega, izdužena krivulja njena lica te oči uvečane ljubičastim tonom podočnjaka čitavu njenom liku davala tužan i ganutljiv izraz, neku posebnu draž. Jedva zamjetljivo se naliči, pričvrsti mladež od crnog baršuna kralj sljepoočica i pusti da je sobarica očešlja Anñelika pomisli kako je, naposljetku, kralju poznato da su njezina dobra zapljenjena pa se, prema tome,

neče ni začuditi što se ona nalazi u stisci Bilo joj je žao što se ne može posavjetovati s Desgrezom. Da li da kralju pristupi služeči se besmislenim dvorskim laskanjem? Takve bi riječi bez sumnje lažno zvučale u njenim ustima! Odluči da joj držanje bude puno pouzdanja, da iskaže svoju uvjerenost u kraljev osječaj pravde. Dokazat če mu nevinost svoga muža, a ne pokaže li se blag, bit če to sigurno na štetu kralja kakav je bio Luj XIV. Nešto zatim, pogledavši se ponovo u ogledalo i spazivši kako joj se zelene oči sjaje kao mački u mraku, promrmlja Ovo više nisam ja! Ali ipak u ogledalu vidim vrlo lijepu ženu. Oh! Kralj neče biti ravnodušan. Ali na žalost, ja nisam dovoljno ponizna. Bože, učini moje srce poniznim! XXXIV ANðELIKA KOD KRALJA Anñelika se podigla iz svog dubokog poklona. Srce joj je snažno udaralo. Kralj je stajao pred njom. Njegove visoke potpetice od obojenog drveta bešumno su gnječile sag od mekane vune. Anñelika opazi da su se vrata od malog kabineta zatvorila i da je ona bila sama sa suverenom. Osjeti nelagodu, gotovo strah. Uvijek je viñavala kralja okružena mnoštvom svijeta te joj se činilo da ona i nije pravi pravcati i živi kralj Več kao neki glumac na kazališnim daskama. Ali sad je osječala njegovu okrupnu priliku od koje se širio nježan miris perunikina pudera kojim on bijaše naprašio svoju gustu i crnu kosu. Taj je čovjek bio, dakle, kralj. Prisili se i podigne oči na nj. Luj XIV je bio ozbiljan i miran. Izgledao je kao da se napinje ne bi li se sjetio posjetiteljičina imena, iako mu ga je prije par trenutaka Velika gospoñica kazala U Anñeliki su se kočili udovi od njegova ledena pogleda. Luj XIV ne bijaše naslijedio od svog oca, kralja Luja XIII, jednostavnost, ali je zato nasljedio njegovu bojažljivu prirodu. Ali Anñelika to nije znala. A kralj je volio rasfoš i časti pa je donekle i time svladavao taj svoj osječaj manje vrijednosti koji nije bio

nimalo u skladu s veličajnošču njegova položaja. Pa iako je več bio oženjen i varilo galantan, još uvijek se nije bio kadar približiti lijepoj ženi a da se pri tom ne zbuni A Anñelika je bila lijepa. Nadasve se u njenu držanju očitovao, a da ona toga i nije bila svjesna, ponos njene duše, a u pogledu izraz u isti mah i suzdržljiv i smion koji se ponekome mogao činiti čak drskim, izazovnim, ali i nevinim kao kod biča neiskusnih i iskrenih. A u osmijehu joj se zrcala sklonost prema ljudima i životu uopče. Ali sad se Anñelika nije osmjehivala. Morala je čekati da kralj prvi progovori, a on je šutio i njegova se šutnja proñužavala. Tjeskoba ju je stegla u grlu. Naposljetku se kralj odluči posluživši se jednom polulaži Gospoño, nisam vas prepoznao. Nemate više onu prekrasnu haljinu protkanu zlatom, što ste je imali na sebi u SaintJeanrdeLuzu? U stvari, sire, neobično mi je žao što sam se pred vama pojavila u ovako jednostavnoj i iznošenoj haljini. Ali jedino Kii je ovo još ostalo. Vaseini veličanstvu nije nepoznato da su sva moja dobra pod zaplijenom. Izraz kraljeva lica se ukruti. A potom se odjedared prelije osmijehom. j Vi barem odmah prelazite na samu stvar, gospoño. Naposljetku imate pravo. Podsjetili ste me da je kralju svaki minut dragocjen i ne smije trošiti vrijeme na besikorisno brbljanje. Ipak ste malko prestrogi, gospoño. Obraze mlade žene oblije lako rumenilo. Ona se zbunjeno nasmiješi. Nije mi bilo i na kraj pameti, sire, da vas podsječam na brojne dužnosti što vas pritiščuv več sam iskreno odgovorila na vaše pitanje. Ne bih željela da me vaše veličanstvo smatra do te mjere nemarnom da se pred vama pojavim u olinjaloj haljini i sa skromnim nakitom na sebi. Ja nisam dao nareñenje da se zaplijene vaše rsobne stvari. Naprotiv, izričito sam naredio da se gospoña de Peyrac ne dira i da je se ni u čemu ne smeta. Beskrajno sam zahvalna vašem veličanstvu na pažrji sto ste je pokazali prema meni reče Anñelika pol omvši se Ali ja nisam imala ništa što bi mi

osobno pripadalo i, mučena tjeskobom zbog sudbine svoga muža, pohitala sam u Pariz samo s nekoliko haljina i s nešto malo nakita. Al nisam došla k vama, sire, da se jadam na bijedu. Jedino sudbina Biogar muža me zabrinjava. Ušuti i stisne usne da zaustavi svu onu bujicu pitanja što mu ih je htjela postaviti zašto ste ga uhapsili? Za što ga se optužuje? Kad čete mi ga povtatiti? Lraj XIV ju je gledao ne skrivajuči pri tona svoje znatiželje. Je li moguče, gospoño, da je tato lijepa žena kao vi zaista zaljubljena u onakvog muža, šepavoga i odvratnoga? Prezrivi ton što se osječao u kraljevu glasu ta bodež je pogodio Anñeliku. Strahovit bol je zgrabi za sirce. Srñitost joj sijevnu u očima. Kako možete kazati tako nešto? naglo poviče. Pa ipak, vi ste ga čuli, sire! Vi ste čuli! Zlatni glas kraljevstva! Draži njegova glasa se čovjek teškom mukom može ñrvati. On joj se približi i nastavi glasom kao da je želi pridobiti Istina je, dakle, da je vaš muž imao moč da začara sive žene, pa čak i one najneosjetljivije. Obaviješten sam da je taj gospodin bio tolilao ponosaii na tu svoju moč te se do te mjere time razmetao da je od toga stvorio neku vrst naučavanja, nazvanog ljubavno udvaranje, a to su, u stvari, bile priredbe upriličene zato da se učesnici mogu odati najgorem razvratu Manje razvratnom od rfizuzñanosti koja vlada u Louvreu, umalo Anñelika nije grubo uzvratila. Ali se ipak nekako savlada. Smisao onih mondenih sastanaka loše je protumačen vašem veličanstvu. Moj muž je uživao u tome da U svojoj Palači radosnog znanja oživi srednjevjekovne tradicije provansalskih trubadura koji su udvaranje gospoñama podigli na rang pravila. Jasno.da se nisu vodili ozbiljni razgovori, ta razgovaralo se o ljubavi, ali nisu prelazili okvire pristojnosti. A niste li bili ljubomorni, gospoño, videči svoga

muža u kojega ste bili vrlo zaljubljeni kako se prepušta bludu? Nikad nisam primijetila da se prepušta razvratu u onom smislu kako to vi podraaumjevate, sipa Trubadurfike tradicije zahtijevaju vjernost samo jednoj ženi, pa bilo ona žena ili ljubavnica. A ja sam bila žena koju je on sebi odabrao. Pa ipak je prošlo prilično vremena prije no što ste se priklonili tom izboru. Kako to da se vaša početna odvratnost prema njemu oñjeñareñ pretvorila u strastvena ljubav? Vidim da vaše veličanstvo zanimaju najintimnije pojedinosti u životu vaših podanika otpovrne Anñelika ikoja ovaj put nije uspjela suspregnuti podruglijivi ton u svom glasu. Duša joj je usMpjela bijesom. Spopala ju je kida želja da mu dobaci u lice posprdne odgovore što su joj navirali na usta. Htjede mu reči na primjer Ba li od svojih uhoda dobivate svako jutro izvještaje koliko se pata svaki plemič u čitavu kraljevstvu prepustio ljubavnoj igri te noči? Jedva jedvice se suzdržala. Oborila je glavu da joj ne pročita na licu osječaje što su joj uzburkali dušu. Niste odgovorili na moje pitanje, gospoño primijeti facalj ledenim glasom, Anñelika irakom? priSeñe preko čela. Htjeli biste znati zašto sam se zaljubila u svog jnuža? prošapče. Nema sumnje, zato. što ga je Bog obdario svim onim svojsMma zbog kojih je svaka žena sretna kad može bi jrobžnjora takva čovjeka. Dakle, priznajete da vas je muž začarao? Pet godina sam proživjela kraj njega, sire, i zaklet ču se na evanñelje da nije on bio vrač ni vještac. A znate li da ga se upravo za vračanje optužuje? Ona šutke potvrdi. Ne radi se samo o neobičnom utjecaju što ga ima na žene, več i o sumnjivu porijeklu njegova ogromnog bogatstva. Priča se da je, zahvaljujuči isavezu sa sotonom, otkrio postupak kako se iz drugih kovina dobiva zlato. Sire, neka se moga muža izvede pred sud i on če Iako dokazati da je postao žrtva lažnih predodžbi alkemičara koje se temelje na srednjovjekovnoj predaji. A da su poimanja u ovo naše vrijeme više štetna nego korisna. Kraljevo se čelo malko razvedri.

Priznajte, gospoño, da se ni vi ni ja ne razumijemo mnogo u alkemiju. Priznajem, meñutim, da su tumačenja što sam ih. dobio o pogtfbnim pokusima gospodina ñe Peyraca prilično nejasna i ne baš sasvim odreñena. Anñeliki je laknulo. Sretna sam, sire, što čujem te. riječi blagosti f razumijevanja! Na kraljevu se licu pojavi smiješak protivljenja. Malo polakše, gospoño. Samo sam, rekao da sam zatražio pojedinosti o zgodi u vezi s pretvaranjem zlata. Istina je, sire, da nikad nije postojalo taii je moguče pretvaranje zlata. Moj muž je, poEsoča rastopljenog otova samo otkrio postupak rasfcvaranja zlata iz stijena u kojima ga imat Na taj način je moj muž stdfeao bogatstvo. Ako je to bio pošten i istinski postupak, bilo bi više nego normalno da je njegovo iskorištavanje pomir dio svome kralju. Meñutim, on o tom svom otkriču nikad nikome nije govorio. Sire, ja sam svjedok da je on izvršio taj svoj postupak pred nekim plemičima, te pred povjerljivim čovjekom tuluškog nadbiskupa, ali taj se postupak primijeniti može jedino na zlato, u stvari, nezamjetljivo na prvi pogled u nekim stijenama u Pirinejima. A ña bi se to zlato iz stijene izvuklo trebalo je dovesti u rudnik strane stručnjake. Ne radi se, dakle, ni o kakvoj kabaJističkoj formuli koju bi on mogao ustupiti, več o posebnoj znanosti, o novim ispitivanjima terena i o znatnim novčanim sredstvima. On je, nema sumnje, više volio sadržati za sebe iskorištavanje svog postupka koji mu je, obogativši ga, davao izliku, da prima strance Španjolce, Nijemce, Engleze i krivovjerca iz Švicarske. I zato se našao u povoljnom položaju da protiv kralja pobuni narod Languedoea. Moj muž nije nikada rovario protiv vlasti vašega veličanstva. Pa ipak on se na tako drzak način razmetao svojom nezavisnošču da je to u najmanju Ktku svima upadalo u oči. Priznajte, gospoño, da je vrlo neobično, abnormalno kad jedan plemič ništa ne moli kralja. On je prevršio svaku mjeru svojim hvastanjem ña njemu nije potrebna kraljeva milost. Anñelika se teesla kao u groznici. Postala je manja

od makova srna, priznala je da je JofLrey bio čovjek neobičan koji je, odvojen oñ sebi sličnih nesrečom koja mu je iznakazila tijelo, sve poduzeo ña se izdigne nad druge smjelošču svojih misli i svoje znanosti. Vaš je muž htio stvoriti državu u miševi oštro joj otpovime kralj. Nije važno da li je on vještac ili što drugo, več to što se on htio nametnuti novcem i raskošju. Od dana njegova hapšenja, u Toulousi vlada metež, a Languedoc se uzbunio. Nemojte misliti, gospodo, da sam ja potpisao onaj nalog nemajuči za to ozbiljnijih razloga od optužbe za vračanje, mada je i to zabrinjavajuče, mada i to izaziva razne nerede. Imam čvrstih dokaza o njegovu izdajstvu. Izdajnici posvuda vide izdajnike polako mu odgovori Anñelika bljeskajuči svojim zelenim očima. Kad bi mi vaše veličanstvo navelo imena onih koji su tako podlo oklevetali grofa de Pejraca, sigurna sam da bi meñu njima otkrili ličnosti koje su ne baš tako davno snovali urote ne samo protiv moči več i protiv života vašega veličanstva. Luj XIV naizgled dočeka hladnokrvno Anñelikine proteste, samo mu preko očiju preleti laka sjena. Previše se usuñujete, gospoño, iznoseči svoje mišljenje u koga bih ja morao imati pouzdanja. Zvijeri ukročene, na lancu, korisnije su mi od dalekog podahika, ponosna i slobodna, koji bi se prije Hi poslije dignuo protiv mene. Slučaj vašega muža treba da posluži kao primjer ostaloj gospodi koja su sklona tome da isuviše dignu glavu. Vidjet čemo hoče li sa svim svojim zlatom kupiti svoje suce i hoče li mu sotona priteči ii pomoč! Moja je dužnost da narod štitim od pogubnih uticaja onih plemiča koji bi htjeli zagospodariti ne samo njegovom dušom i tijelomveč i kraljem. Trebalo bi da se u suzama srušim pred njegove noge, pomisli Anñelika. Ali nije smogla snage. Pred sobom više nije vidjela kraljevu ličnost več mladiča svojih godina, čovjeka oñ dvadeset i dvije godine. Spopadala ju je mahnita želja da ga zgrabi za čipkasti ovratnik i da ga prodrma kao šljivu.

To je, dakle, kraljeva pravda odsiječe prezrivo, glasom koji joj se učini tuñim. Vas okružuju naprahani ubojice, razbojnici sa šeširima okičenim perjanicama, prosjaci i udvorice. Jedan Fouquet, jedan Conde, Gondi, Longueville, Beaufort... Čovjek kojega, ja volim nikad vas nije izdao. Nadživeo je velike nevolje, tovio je kraljevu blagajnu dijelom bogastva što ga je stekao svojom genrjainošču, svojim trudom i stalnim radom. Nikad, nikoga nije ništa pitao, to je ono što mu nikada neče biti oprošteno... U stvari, to i jest ono što mu nikad neče biti oprošteno kao jeka je ponovio kralj. Zatim se približi AnñelikL i silovito je zgrabi za ruku. Po tome se vidjelo da je van sebe od bijesa, iako je svome licu uspio nametnuti krinku mirnoče. Gospoño, iziči čete slobodna iz ove sobe, mada bih mogao narediti da vas se zatvori. Sjetite se toga kad pcsumnjate u kraljevu velikodušnost. Samo budite oprezni! Neču da više išta o vama čujem, inače ču biti nemilosrdan. Vaš muž je moj podanik. Pustite da se državna pravda izvrši. Zbogom, gospoño! XXXV UBOJICE U HODNICIMA LOUVHEA Sve je izgubljeno... A ja sam tome kriva! Zauvijek sam izgubila Joffreya, izjedala se u sebi Anñelika. Kao izvan sebe je trčala hodnicima Iouvrea. Tražila je KuasiBa. Htjela je vidjeti Veliku gospoñicu.. Srce joj je stegla mora, uzalud je zvalo u pomoč. IJkovi što ih je susretala bijahu i gluhi i slijepi, nepostojane marionete s nekog drugog svijeta. Spuštao se mrak i navlačio oluju koja je s bukom nalijetala na prozorska stakla, zanažala plamen sviječa, pisfcala ispod, vrata, vijala zastorima. Stupovlje, u kamenu isklesana lica, veličanstvene sjene ogromnih stepeništa, sitni pozlačeni ukrasi, mostovi i trijemovi, kamene ploče po podovima, ogledala, ukrasni vijenci... Anñelika je lutala kroz Luovre kao kroz mračnu šumu, kao kroz labirint u kojemu, smrt iza svakog koraka vreba. U nadi da če nači KuasiBa, ona siñe i stiže u nekakvo dvorište, ali se pred snažnim pljuskom koji se

bučeči poput.potoka rušio sa streha morala povuči. Družina talijanskih glumaca što je te večeri imala plesati pred kraljem sklonila se od pljuska poñ stepenice i okupila oko žeravnice. Crvena svijetlost žeravniee osvjetljavala je šarena dijela harleMna, njihove crne krinke, bijelu odječu Pantalonea i njegovih lakrñijsša Vrativši se na gornji kat Anñelika naposljetku, opazi jedno poznato lice, bio je to Brienne. On joj reče da je vidio gospoñina de Prefontainesa kod mlañe engleske princeze Herariette i da če on možda biti u stanju kazati joj gdje se nalazi gospoñica de Montpensier. Kod princeze Henriette se naveliko kockalo za stolovima pri mlakom svijetlu voštanica koje su živahnim sjajem osvjetljavale dvoranu. Anñelika opazi dAndijosa Peguilina, dHumieresa i de Guichea. Sasvim su bili zaokupljeni igrom, a možda su s pravili ña je ne vide Gospodin de Brefcntaines, koji je pijuckao čašicu likera pored kamina, reče joj da je gospoñica de Mootpensier otišla u apartmane kraljice majke da igra na karte s mladom kraljicom. Njeno veličanstvo kraljica Marija Tereza umorna i plašljiva, a uz to ne poznavajuči dobro francuski, nije se rado miješala s mlañim svijetom na dvoru, tim svijetom koji se svemu podsmjehivao. Gospoñica je svake večeri dolazila k njoj na partiju. Gospoñica je bila vrlo dobra, meñutim, kraljica je rano lijegala te je postojala vjerojatnost da če Gospoñica uskoro navratiti da pozdravi bratučeñu Henriettu. U svakom slučaju, ona če pozvati gospodina de Rrefontainesa, jar nikad nije odlazila u krevet a da prije toga nije s njim utvrdila što se potrošilo tog dana. Anñelika odluči da je pričeka. Približi se jednom stolu na koji su konobari porazmjestili hladne zakuske i kolače. Prilično se stidjela zbog svog teka koji ju je usprkos svima nevoljama uvijek dobro služio. Ohrabrena od gospodina de Prčfontainesa, sjedne i pojede pileče krilo, dva jaja u hladetini i nekoliko kolačiča. A zatim, pošto je jednoga paža zamolila lavorčič s vodom da opere prste, pridruži se grupi igrača i uze nekoliko karata. Uza se je imala nešto novaca. Ubrzo ju je počela pratiti sreča. Dobivanje ju je donekle utješilo. Kad bi barem napunila kesu, taj dan i ne bi bio tako katastrofalan. Sasvim

je osvoji igra Nizovi dukata skupljali su se pred njom. Jedan od njenih susjeda koji je gubio reče gorkoslatkim tonom A čemu se čuditi ona je mala vještica! Hitrom rukom povuče njegov ulog i tek poslije toga shvati na što je ciljao svojom primjedbom. O Joffreyevoj se nesreči počelo govoriti na dvoru. Šaputanje je išlo od uha do uha da ga se optužuje zbog vračanja. Uza sve to Anñelika osta na svom mjestu. Napustit ču igru tek onda kad počnem gubiti. Oh! Kad bih im bar ispraznila džepove, možda bih imala dosta novaca da kupim suce.. Dok je joS jedinom okretala tri bezobrazna asa jedna joj ruka kliznu oko tpasa i lako je ustane. Zašto ste se vratili u Louvre? šapne joj na uho markiz de Vardes. Sigurno ne zato da vas vidim odgovori Anñeliika a da ga nije ni pogledala. I naglim se trzajem oslobodi. On uze nekoliko karata i mahinalno ih rasporedi. Uz to je nastavljao da joj šapče istim tonom Vi ste poludjeli! Vi baš hočete da vas umlate? Ono što ja hoču vas se ne tiče. On zaigra, izgubi, položi novi ulog na stol. Slušajte, još imate vremena. Doñite za mnom. Dat ču vam Švicarce ña vas otprate do kuče. Ovaj ga put ona prezrivo odmjeri. Nimalo se ne pouzñajem u vašu zaštitu, gospodine de Vardes, a vi vrlo dobro znate zašto. On okrene svoje karte jedva suzdržavajuči bijes. Baš sam budala što se brinem za vašu sudbinu. Oklijevao je nekoliko trenutaka prije no što je promrmljao opako je gledajuči Svojim me držanjem izvrgavate podsmijehu. A buduči da ine postoji neko drugo sredstvo da bi vaši se privelo pameti, teči ču vam mislite na svog sina. Odmah napustite Louvre i nastojte nadasve da se ne sretnete s kraljevim bratom! Neču se maknuti oñ ovoga stola doMe god vi budete u blizini odgovori mu Anñelika vrlo mirno Markiz je nemočno stiskao šake. Naposljetku se digne iza stola.

U redu, ja odlazim. Ovo isto učinite i vi što prijU pitanju je vaš vlastiti život. Ona vidje kako odlazi pozdravljajuči i desno i lijevo. Nemir joj se uvukao u dušu. Nije uspijevala ña se oslobodi straha koji se uvlačio u nju kao hladna zmijurina. Možda joj je de Vardes pripremio stupicu? Od njega se svemu mogla nadati. Pa ipak, glas tog bezobraznika imao je neobičan prizvuk. Spomenuvši joj sina, sasvim ju je smutio. Pred očima joj iskrsne njen lijepi momčič u ružičastoj kapici, neodlučan u svom dugom i izvezenom odijelcu, sa svojom srebrnom igračkom u šaci. Sta li če biti od njega ako ona bez traga nestane? Mlada žena napusti stol i stavi u torbicu dobivene zlatnike. Bijaše dobila tisuču i pet stotina dukata Po Jsuipi plašt prebačen preko naslona stolice i poñe k princezi Henrietti da je pozdravi. Ova joj ravnodušno kimne glavom. Anñelika je tužna srca napuštala salon pun svijetla i topline. Propuh sa štropotom zatvori vrata iza nje. Siktanje vjetra povijalo je sfeokovit plamen sviječa koje su se doimale kao da su pomahnitale od straha. Sjene, i plamenovi kovitlali su se u nekakvu luñačkom plesti. Odjednom bi ponovo sve utihnulo, a vjetar je siktao u daljini dok se u tihom beskraju hodnika ništa nije micalo. Pošto je u Švicarca što se nalazio na straži pred apartmanima princeze Henriette dobila obavijest kojim pravcem treba da krene, ona žurno poñe dobro se umotavši u svoj plašt. Trudila se da od sebe odagna strah, ali joj se činilo da se iza svakog ugla krije neka sumnjiva prilika. Približavajuči se tako uglu jednoga hodnika, uspori korak. Nesavladiva ju je mora pritisla. Eno ih tamo, pomisli. Nikoga nije vidjela, ali jedna se sjena izñužUa po podu. Ovaj put nije bio sumnje neki se čovjek postavio iza zida i vrebao na nekoga... Anñelika se sasvim zaustavi. Nešto se pomače na uglu i nekakva prilika umotana u crni ogrtač, sa šeširom natučenim duboko na oči, polako se pomakne na sredinu hodnika i prepriječi joj put. Ugrizavši se za. usne, da ne bi kriknula, Anñelika se umah okrene i krene

u pravcu iz kojega bijaše došla. Iznad ramena baci pogled unazadi Sad su bila trojica slijedili su je. Anñelika zabrza, ali ona su joj se trojica sve brže primicala. Sad ona nagne u bijeg. Bježala je hitro poput srne. Nije se morala okretati da bi utvrdila da je gone. Iza sebe je čula tupi topot koraka jer su oni trčali na vrhovima prstiju. Bijaše to tiha, nestvarna trka nabijena tjeskobom, trka kroz puste hodnike ogromne palače. Odjednom na desnoj strani Anñelika primijeti poluotvorena vrata. Bijaše upravo zamakla iza ugla jednog hodnika. Više nije vidjela progonitelje. Ubaci se u sobu, zatvori vrata, gume zasun na vratima. Više mrtva nego živa nasloni se na vratnicu. Začuje hitre korake ljudi i njihovo zadihano disanje. A zatim se sve smiri. Posrčuči od uzbuñenja, Anñelika poñe prema krevetu i nasloni se na nj. Nikoga unutra nije bilo, ali če bez sumnje netko uskoro naiči. Plahte su bile več pripremljene za noč. Vatra je gorjela u kaminu i obasjavala sobu. A na nočnom ormariču pored uzglavlja gorjela je uljanica. S rukom na grudima, Anñelika je polako dolazila do daha. Kako bilo da bilo, treba ña se izvučeni iz ovog osinjaka, mislila je. Bila je baš lakomislena misleči da če se i po drugi put izvuči živa iz hodnika Louvrea. Velika gospoñica nije sigurno mislila na pogibelji kojima se Anñelika izlagala pozvavši je da doñe u Louvre. A niti kralj, bila je sigurna to, nije pretpostavljao što se sve snuje u njegovoj palači. A Louvreom je iza kulisa vladao gospodin Fouquet. Zabrinut da Anñelikina tajna ne postane uzrokom prepasti njegova zapanjujučeg bogatstva, glavni ravnatelj državne blagajne je uzbunio svoju prokletu dušu, Filipa dOrleans strah je posijao u srca. onih koji su živjeli od njegove milosti, pretvarajuči se u isto vrijeme da su odani kralju. Uhičenje grofa de Fevraca bio je tek prvi korak. Anñelikinim nestankom taj njegov bi oprezan manevar dobio kraj. Jedino mrtvi ne govore. Mlada žena stisne zube. Srčanost joj obuze dušu mora umači smrti.

Očima zaokruži po soibi tražeči izlaz kroz koji bi se mogla izvuči a da pri tom ne privuče ničiju pažnju. Iznenada joj se oči rašire od užasa. Ered njom su se pokrenuli zastori. Čula je kako n Mjučaonieu Škripi jezičak. Skrivena se vratašca polako otvore i u njihovu se okviru pojave tri čoveka što su je progonila. U čovjeku što je išao prvi odmah je prepoznala Gospodina, kraljeva brata. Ovj odmah odbaci svoj. ogrtač i luñarcem ruke poravna čipke na ovratniku. Mje skidao pogled s Anñelike dok su mu se mala usta crvenih usnica razvukla u hladan osmijeh. Sjajno! poviče svojim pištavim glasom. Lane je upalo u klopku. Ali koje li trke! Gospoño, možete se, zaista, pohvaliti da imate brze noge. Anñelika se naoruža Mañnofcraiošeu te iako je osječala da.noge pod njom popuštaju, ona mu se duboko pokloni. To ste, dakle, prosvijetli bili vi? Vi ste me toliko uplašili? Mislila sam da se na me okcmio neki lupež ili kradljivac s Novoga mosta koji se uvukao u palaču da tu nekoga napadae? Oh! Ta i ja sam se več više puta našao na Novom mosta, noču, u ulozi razbojnika reče Mali gospoñin praveči se važaii Meni je odavna poznato umiječe kako se dižu kesa ili kako se buše grañanske trbušine. Zar ne, mili? On se okrene pifema jednom od svojih drugova koji bijaše zbacio šešir na šiju. Anñelika sad ugleda lice viteza de Lortrainea. Milosnik kraljeva brata bez riječi izvuče mač i priñe bliže. Crvenkasti odsjaj s vatre se odrazi na maču. Anñelika se pažljivo zagleda u trečeg muškarca koji se držao malko po strani. Klement Tonnel najzad če ona. šta čete vi ovdje, prijatelju? čovjek joj se duboko polñoni. Ja sam u službi presvijetloga sada odgovori I doda naveden na to snagom navike Molim gospoñu groficu da mi oprosti. Opraštam vam vrlo rado reče Anñelika koju odjednom spopadne neodoljiva želja da se nasmije ali što če vam taj pištolj u ruci?

Majordom se smetenim pogledom zagleda u oružje. Uza sve to, on se približio ka krevetu na kojeg je Anñelika još uvijek bila naslonjena. Klip Orleans bijaše otvorio ladicu okruglog stola koji je služio kao nočni ormarič i iz nje izvuče čašu ño polovice punu neke mrke tekučine. Gospoño reče svečano vi morate umrijeti! Zbilja? odgovori Anñelika. Sva trojica je pogledaju, ustobočeni pred njom. Činilo joj se da joj se biče razdvojilo na dvije polovice. Jedna je polovica užasnuto lomila ruke i vikala Milost, neču da umirem! Druga je bila prisebna i mislila Ova trojica imaju zaista smiješan izgled. Sve je ovo neka glupa Sala. Gospoño, vi ste nas izazvali ponovo se javi Mali gospodin kojemu su se od nestrpljenja trzala usta, Umrijet čete, ali mi smo velikodušni. Pustit čemo da Bami odaberete način svoje smrti otrov, mač ili pištolj. Snažan udar vjetra potrese vratima i kiselkasti miris dima sabije u prostoriju. Anñelika podigne glavu potaknuta nadom. Oh! Nitko neče doči, nitko neče doči! cerekao se kraljev brat Ovo je vaš samrtnički krevet, gospoño. Ža vas je i pripremljen! Ali, zaboga, što sam ja vama učinila? poviče Anñelika kojoj su se od muke počele znojiti sljepoočice. Govorite o mojoj smrti kao o nečemu prirodnom, kao o nečem neophodnom. Dozvolite ini da ne budem vašega mišljenja. Pa i najgori zločinac ima pravo da zna za što ga se optužuje i da se brani. Ni najvještija odbrana neče izmijeniti osudti, gospoño. Neka bude, ali ako več moram umrijeti, kažite mi barem zašto otpovrne odlučno Anñelika. Poštopoto morala je dobiti na vremenu. Mladi se princ upitnim pogledom okrene svom drugu. Naposljetku, budučida su vam odbrojani trenuci života, ne vidim zašto bismo se pokazali bez potrebe nehumani reče sladunjavim glasičem. Gospoño, vi niste baš tako neupučeni kao što tvrdite i vrlo dobro vam je poznato za čiji račun djelujemo. Kraljev? poviče Anñelika glumeči pri tom poštovanje.

Filip dOrleans slegne slabašnim ramenima. Kralj je sjajan da pošalje u zatvor osobe protiv ikojih se poñjaruje njegova ljubomora. Ne, gospoño, ne radi se tu o njegovu veličanstvu. Pa od koga bi onda kraljev brat mogao primati nareñenja? nedužno je pitala Anñelika. Princ se trgne. Meni se čini da ste vi, gospoño, previše drski obračajuči mi se takvim pitanjem. Vi me vrijeñate! A meni se, naprotiv, čini da su sve osobe u vašoj obitelji neobično osjetljive odgovori Anñelika u kojoj je bijes podnio prevagu nad strahom Kad vam se prireñuju svečani dočeci ili vam se laska, vi se vrijeñate zato što onaj što vas prima izgleda bogatiji od vas. Ako vam se poklanjaju darovi, vas to vrijeña. Ako čovjek ne živi pružajuči poput prosjaka ruku i ne upropaštava državu, što rade sva velika gospoña, to se smatra uvredljivom bezočnošču! Ako se netko ne pokloni dovoljno duboko, eto ti razloga za novu uvredu! Plačaju li se poiezi do posljednje pare, to smatrate izazovom.. Čangrizava banda, eto šta ste vi, vaš brat kralj, vaša majka i svikoliki vaši roñaci izdajnici Conde, Montpensiers Soissons, Guise, Lorraine, Vendome... Zaustavila se gotovo bez daha. Uspravljen na visokim drvenim peticama fcao pijevčič na eapanjčičima, Filip dOrleans se uvrijeñena izraza zagleda u svoga milosnika, Jeste li ikad čuli da netko ovako drskim riječima spominje članove kraljevske porodice? Vitez de Lociram mu odgovori okrutnim smijehom. Vrijeñanja ne ubijaju, monsinjore. Dosta je bilo, gospoño. Hoču da znam zašto moram umrijeti nije popuštala Anñelika. I brzo nadoda odlučna da poštopoto. dobije na vremenu Možda je to želja gospodina Fouqueta? Na licu kraljeva brata pojavi se zadovoljan osmijeh. Čini se da vam. se sječanje vratilo? Vama je, dakle, poznato zašto je gospodinu Fouquetu toliko stalo do vaše šutnje? Samo jedno znam, a to je da je mojom zaslugom prije mnogo godina propao jedan pokušaj trovanja kojega

su žrtvom trebali pasti kralj, kardinal i vi. Iskreno žalim što to nije uspjelo gospodinu Fouquetu i princu ñe Condeu! Dakle, priznajete? Nemam ja što priznati. Izdajstvom ovoga sluge ovdje dobro ste obaviješteni o onom što znam i što sam ispričala svom mužu. Jednom sam vam spasila život, monisinjore, a evo kako mi vračate zahvalnost! Na muškoženskom licu mladoga princa načas se pojavi sjena osječaja. Njegovo ga je samoljublje činilo osjetljivim za sve što se na nj odnosilo. Prošlost je prošlost odgovori neodlučnim glasom. Gospodin Fouquet me je poslije toga obasuo bezbrojnim dobročinstvima, pa je i pravo da mu pomognem otkloniti prijetnju koja visi nad njegovom glavom. Zaista, gospoño, žao mi je, ali sad je sve prekasno. Zašto niste prihvatili razumnu ponudu što vam ju je gospodin Fouquet preko gospoñe de Beauvais iznio? Jer mi je bilo jasno da sam u tom slučaju morala svoga muža prepustiti njegovoj žalosnoj sudbini Dakako. Grofa de Peyraca trebalo je ušutkati te ga se strpalo iza zatvorenih zidina. Ali žena okružena raskošju i poštovanjem brzo zaboravlja sječanja koje joj valja zaboraviti. U svakom slučaju, sad je sve prekasno. Hajdemo, gospodo... A kad bih vam kazala gdje sa nalazi onaj kovčežič predloži mu Anñelika uhvativši ga za rame. Vi biste, monsinjore, samo vi imali u ruci strašnosredstvo da držite na uzdi Fougueta, a u isto vrijeme i dokaze o izdajstvu mnogih drugih velikaša koji vas gledaju s visoka, koji vas uopče ne uzimaju ozbiljno... U očima mladoga princa sijevne blijesak. On jezikom preñe preko usana. Ali vitez de Lorraine ga zgrabi i privuče k sebi kao da bi ga htio zaštititi od pogubnog Anñelikinog utjecaja. Budite oprezni monsinjore. Ne popustite iskušenjima ove žene. Ona svojim lažnim obečanjima pokušava izbječi, odgoditi svoj kraj. Bolje je da u grob odnese svoju tajnu. Kad biste vi posjedovali tu tajnu nema sumnje, ona bi vas učinila močnim, ali bi i vaši dani

bili odbrojani, Priljubivši se uz grudi svoga milosnika, sretan zbog te muške zaštite, Klip dOrleans je razmišljao. Kao i uvijek i ovaj put imate pravo, ljubavi moja uzdahne. Pa hajde, izvršimo svoju dužnost. Gospodo, birajte otrov, mač ili pištolj? Brzo se odlučite! prijeteči i kratko oñsječe vitez de Lorraine. Inače čemo mi umjesto vas odlučiti Poslije časovite nade, Anñelika se ponovo našla u strašnom, bezizlaznom položaju. Tri su joj muškarca stajala sučelice. Nije mogla načiniti koraka a da je pri tom ne zaustavi mač viteza de Lorrainea ili pištolj Klementa Tonnela Nigdje na dohvat ruke čak ni uzice od zvonca! Nikakav se šum nije čuo napolju. Samo je pucketanje klada u kaminu i muklo udaranje kišnih kapi po prozorskim staklima narušavalo zagušljivu tišinu. Svaki čas če se njeni ubojice baciti na nju. Anñelikine oči se zaustave na oružju. Nema sumnje umrijet če ili oñ mača ili od pištolja. Ali možda se otrov neče pokazati tako sigurnim ubojicom. Več više od godinu dana je svaki dan gutala male količine otrovnih tvari što joj ih Joffrev bijaše pripravio. Pruži ruku. Nastojala je da ne dršče. Dajte ovamo! šapne. Dok je čašu prinosila ustima, zamijeti na njenu dnu talog metalna odsjeva. Stoga je pri ispijanju bila vrlo oprezna da ne uzmuti tekučinu žestoka i paprena okusa. A sad me pustite samu reče stavljajuči čašu na nočni ormarič. Nije osječala boli. Jek kojim sams se pogostila kod. princeze Henriette, mislila je, sigurno još štiti djelove želuca od nagrizajučeg djelovanja toga proizvoda... Još je u njoj tinjala nada da če nekako umači svojim krvnicima i strašnoj smrti. Klizne na koljena pred prinčevo noge. Monsinjore, imajte smilovanja prema mojoj duši. Pošaljite mi jednog svečenika. Nemam više snage da se vučem. Umirem. Sad ste sigurni da vam više nB mogu

umači. Nemojte me pustiti da umrem bez ispovijedi. Gospod vam ne bi oprostio grešno djelo što ste me u samrtnom trenutku ostavili bez pomoči vjere. I poče zapomagati glasom od kojega se čovjeku srce cijepalo. Svečenika! Svečenika! Bog vam neče oprostiti! Vidje kako je JKlement Tonnel problijedio i okrenuo se na drugu stranu da bi se prekrižio. Ima pravo reče princ smetenim glasom. Kakva nam korist od toga da joj uskratimo utjehu što je vjera pruža? Gospoño, umirite se. Predviñao sam vaš zahtjev. Poslat ču vam kapelana koji čeka u jednoj od potorajnih soba. Gospodo, povucite se molila je Anñelika jedva čujnim glasom i pritisnerukom želudac kao da je muče grčevi. Hoču da ostanem sama sa svojom savješču. Više sam nego sigurna da neču biti kadra oprostiti svojim neprijateljima ako ijedan od vas ostane tu pred mojim očima. Ah! Kako me bol razdire! Smiluj mi se, Bože! I padne nauznak grozno kriknuvši. Filip dOrleans povuče za sobom viteza de Ixjtrainea. Hajdemo! Brzo! Pri kraju je! Majordom več bijaše napustio sobu. Čim su izišli, Anñelika poskoči kao srna i u skoku se nañe pored prozora. Uspije ga otvoriti nagne se u mrak. Po licu je osine pljusak kiše. Ništa nije vidjela te nije mogla niti ocijeniti razdaljinu izmeñu prozora i tla. Ali bez oklijevanja se pope na prozor i baci u noč. Pad joj se učini beskonačnim. Snažno udari u neku vrst odvodnog kanala što je ublažilo pad Zahvaljujuči tome, nije polomila kosti. Načas osjeti bol u gležnju te pomisli da je slomila nogu, ali samo ju je uganula. Anñelika poñe nekoliko koraka stisnuvši se uza zid, a zatim uvuče u grlo kraj ukosnice što ju je. imala u kosi i uspije tako povratiti nekoliko puta Nikako nije uspijevala razaznati gdje se, u stvari, nalazi. Napredovala je držeči, se zida. Opazi da je skočila u malo unutrašnje dvorište puno smeča. Tu su je mogli ponovo uhvatiti kao na dnu kakve rupe.

Na sreču prstima, napipa jedna vrata koja su bila otvorena. Ušavši, našla se u vlažnom i mračnom prostoru. Miris joj nadraži nozdrve, miris vinskog, podruma. Sigurno se nalazila meñu odvodnim kanalima Louvrea, odmah pored podruma. Odluči da se popne na gornji kat. Obratit če. se prvom stražaru. na kojega naiñe. Ali kralj če narediti da je se uhapsi i baci u tamnicu. Ah! Kako da se izvuče Iz te zamke? Pa ipak, kad je stigla u nastanjene galerije, odahne s olakšanjem. Prepoznala je Švicarca što je stražario pred vratima princeze Henriette, onoga istog kojemu se maloprije obratila s molbom da je uputi kama treba da krene Ali u istom trenutku joj popuste živci i ona krifcne od užasa. Vidjela je na drugom kraju hodnika viteza de Lorrainea i Filipa dOrleans kako s isukanim mačevima u ruci jure prema. njoj. Oni su znali za jedini izlaz iz onog dvorišta u boje se njihova žrtva bijaše bacila i sad su joj htjeli presječi put. Odgurnuvši stražara, Anñelika uleti u salon i baci se pred noge princeze Henriette. Milost, gospoño, milost! Hoče da me ubiju! Ni pucanj topa ne bi veči metež unio u ono sjajno društvo. Svi igrači poskakaše na noge. U čudu su promatrali mladu ženu raskuštrane kose, mokru, u prljavoj i poderanoj haljini, koja se odjedaired ponovo našla nbjeñu njima. Nemajuči više snage, Anñelika povede po društvu stravičnim, pogledima. Na kraju prepozna lica dAndijosa i Peguilina de Lauzuna. Gospodo, pomozitemi! preklinjala je. Htjeli su me otrovati. Progone me da bi me ubili. Ali, zaboga, draga, gdje su te vaše ubojice? upita je nježnim glasom engleska princeza. Tamo! Anñelika nije bila u stanju da još nešto kaže, te samo ispruži ruku prema vratima. Sve se glave okrenu, u. tom. pravcu. Mali gospodin, kraljev brat, i njegov miljenik, vitez de Lorraine su stajali na pragu. Utakli su mačeve u

korice, a preko lica navukli izraz sjetne skrušenosti. Moja draga Henrietto reče Filip dOrleans zabrzavši sitnim korakom k svojoj bratučeñi vrlo mi je žao zbog ove nezgode. Ova nesretnica je luda. Nisam ja luda. Kažem vam, hoče da me ubiju. Ali, draga, vi bulaznite princeza se trudila da je primiri. Ovaj fcoga ste označili kao svoga ubicu nije nitko drugi nego gospoñin dOrleans. Pogledajte ga dobro. I previše dobro sam ga gledala! poviče Anñelika. Čitava života neču zaboraviti njegova lica. Kažem vam da me htio otrovati. Gospodine de Prefontaines, vi koji ste pošten čovjek, dajte ml neki lijek, malo mlijeka, nešto što bilo, da bih mogla neutralizovati djelovanje otrova što sam ga morala popiti. Molim vas, gospodine de Prefontaines! Mucajuči, zaprepašten, dobričina požuri prema kutiji s bonibonama i pruži mlañoj ženi kutijicu orvietana i oiia brzo prdguta nekoliko komada. Pometnja je bila neopisiva. Gospoñin, bijesno stisnuvši usne, još jednom pokuša da prisutnima nametne svoje riječi. Prijatelji dragi, kažem vam, ova je gospoña šenula umom. U stvari, svima je vama poznato da se njen muž nalazi u Bastilji, i to zbog strahovitog zločina vračanja. Ovu nesrečnicu je onaj strašni plemič sasvim opčarao i sada ona hoče da dokaže njegovu nevinost što je svakako vrlo teško dokazati. Njegovo je veličanstvo uza. lud danas pokušavalo da je urazumi iskazavši joj pri tom svu svoju dobnotu... Ha! Kraljeva dobrota! Kraljeva dobrota! poviče Anñelika u nastupu očajanja. Jos malo pa če početi bulazniti... I to če biti njen kraj! Sakrije lice meñu ruke da bi se malo smirila Čula je Malog gospoñina i njegov nevini glas Ali ona je nato pala u pravu ñavolju krizu... Ova je žens, opsjednuta vragom. Kralj je odmah naredio da se pozove starješina augustinaca ne bi.li je on umirio svetim? molitvama. Ali rtjoj je uspjelo pobječi. Njegovo veličanstvo je željelo, izbječi sablazan te ne naredi da je

se uhvati več meni stavi u dužnost da je dostignem i zadržim dok ne stigne netko od redovnika. Neobično žalim, Henrletto, što vam je ona upropastila veče. Mislim da Bi bilo najbolje da se povučete u obližnju sobu i tamo nastavite igru dok ja ne izvršim zadatak što mi ga Je povjerio moj brat. Anñelika je kao u kakvoj magli vidjela kakose oko je. ošiplju užurbani redovi gospoña i gospode. Svi su bili zaprepašteni i svi su.se počeli povlačiti jer se nisu htjeli zamjeriti kraljevu bratu. Anñelika podiže ruke, pruži ih za tkaninom jedne haljine ali njeni prsti bez snage ne dograbe je čvrsto. Gospoño reče. bezbojnim glasom zar čete pusititi da me ubiju? Princeza je načas oklijevala. Tjeskobnim, se pogledom, zagleda ubratučeda. Kako, Henrietto prosvjedovao je ovaj ražaJoščen je li moguče da vi sumnjate u mene? I to baš u trenutku kad. smo jedan drugome obečaji vjernost koja če uskoro biti posvečena svetim, sakramentom braka? Plava Henriette sagne glavu.. Imajte povjerenja u monsinjora prijateljice dragareče Anñeliki. Sigurna sam da on ima naumu samo vaše dobro.. I brzo se udalji. Zapñvši u delirij očaja i groze koji joj je sasvim oduzeo rijčj Ariñelika se, Hečeči na sagu, okrene prema vratima kroz koja su dvorani navratnanos nestali. Opasa Bernarda dAndijosa i Peguilina Lauzuna koji se, blijedi poput mrtvaca, nisu mogli odlučiti da napuste sobu.šta je, gospoño zakrešti monsinjor Filip dOrteans ženskim glasom moja se nareñenja odnose i na vas. Želite li me, možda, prisiliti da obavijestim kralja kako ste više vjera poklonili bulažnjenju lude žene nego riječima njegova brata? Dvojica plemiča sagnuše glave i polako iziñu. Činjenica da su je i ta dvojica prepuštala njenoj sudbini razbudi u Anñeliki borbeni duh. Kukavice! Kukavice? Oh! Kukavice! poviče skočivši ina noge i potraži zaklon iza jedne naslonjače. Jedva je nekako izbjegla prvi udarac mača koji je vitez de Lonraine na nju potega. Ali drugi joj udarac dohvati rame iz kojega šikne mlaz krvi.

Andijos, Peguilin, u pomoč Gaskonjci! zaurla sva izvan sebe spasite me od ljudi Sjevera! Uto se vrata cd pokrajnog salona naglo otvore i u sobu upadnu vojvoda ñe Lauzun i markiz dAnñijos sa isukanim mačevima. Zirkali su iza pritvorenih vrata i sad su im bile sasvim jasne namjere kraljeva brata i njegova milosnika. Jednim jedinim udarcem dAnñijos izbije iz rufeu mač Filipu dOrleans ranivši ga u zglavak, dok je La. uzun. ukrstio mačeve s vitezom de Lorrainom. DAnñijos zgrabi Anñeliku za Tuku. Kidajmo, brzo! Odvuče je u hodnik gdje se sudario s Klementom Tonnelom koji više nije imao vremena da izvuče pištolj što ga je držao skrivenog pod plastom. DAnñijos mu priskoči i zarije mu oštricu mača u grlo. Čovjek se sruši u lokvi krvi. Markiz i Anñelika udare u divlji bijeg. Iza njih je krastavi glas Maloga gospodina bjesomučno dozivao švicarske stražare Straža! Straža! Uhvatite ih! Odmah potom oni za sobom začuše buku koraka i zveckanje helebardi. Velikom galerijom šapne joj Andijos sve do Tuileries... Konjušnice, na konje! Poslije toga je polje.. Spas.. Usprkos svom krupnom tijelu Gaskonjac je naprosto letio. Anñelika ne bi nikad bila povjerovala da su u njega iako brze noge. Ali ona više nije mogla. Zglavak ju je jako bolio, rame ju je peklo. Past ču! reče daščuči. Past ču! U tom su trenutku dojurili do jednih stepenica što sil se spuštale u dvorišta. Siñite tim stepenicama reče dAndijos i sakrijte se kako najbolje znate. Ja ču ih odvuči što dalje na drugu stranu. Gotovo leteči, Anñelika klizne niz kamene stepenice. Pred svjetlošču žeravice ustukne i kao pokošena se složi na zemlju. Harlekin, Čolombina i PieiTot je prihvate, odvuku u svoje sklonište i sakriju je najbolje što su mogli. Veliki

zeleni i crveni rombovi njihovih kostima dugo su lepršali pred očima mlade žene prije no što je pala u duboku nesvjesticu. XXXVI GONTRAN, SLIKAR POČETNIK... Zelena i blaga svjetlost se razlila po Anñelikinu liku. Otvorila je oči. Nalazila se u Monteloupu pod hladovitim stablima duž rijeke, gdje su i sunčane zrake, kad su se uspjele probiti kroz krošnju, dobivale zelenu boju. Čula je svog brata Gontrana kako joj govori Nikad neču dobiti zelenu boju biljaka. U stvari, miješajuči kalaminu s kobaltovom, soli iz Perzije, dobivamo boju dosta sličnu toj, ali gušču, tamniju. Nije poput smaragda što ga ima lišče onih stabala uz rijeku... Gontran je imao promakao, drugačiji glas, ali mu je intonacija bila ista kao kad bi govorio o svojim, bojama i svojim slikama. Koliko li je puta promrmljao gledajuči oči svoje sestre gotovo s nenavišču Nikada neču dobiti zelenu boju lišča, nikada! Anñelika osjeti žgaravicu u želucu i to je trgne. Sjeti se oñjeñareñ da se nešto strahovito zbilo. Bože svemoguči, pomisli, dijete su mi u utrobi ubili! Sigurno je mrtvo! Nije moglo nadživjeti tolike strahote. Umrlo je kad je skočila s onog prozora u mračnu provaliju. Ili dok je trčala hodnicima Louvrea.. Od te vrtoglave i lude trke još joj je sve tijelo potresala groznica. Učinilo joj se da je srce još boli od silnog napora. Skupi svu snagu i nekako uspije ruku prinijeli trbuhu. Laki trzaj odgovori na njen pritisak. Oh! Još je tu, živ je još! Izdržljiv je moj mali drug! pomisli i srce joj se se nadme od ponosa i nježnosti. Dijete se u njoj prevrtalo kao žabica. Osjeti kako joj je pod prstima kliznula njegova glavica. Svakim je trettutkom sve više dolazila k sebi. Opazila je da se nalazi u velikom krevetu. Kroz zastore od serža cijedila se sivkastozelena svijetlost koja ju je sjetila obala rijeke u Monteloupu. Nije bila u Ulici pakla, kod Hortenzije. Ali gdje se,

u stvari, nalazi? Sječanja su joj još bila nejasna. Imala je jedino dojam da za sobom vuče nekakvu ogromnu i mračnu masu, neku groznu dramu u kojoj su se miješali crni otrovi, mačevi što blješte kao munje, strahovi, lepljivo blato. Ponovo se javi Gontranov glas Nikad, nikad nitko neče pronači zelenilo voñe ispod lišča. Ovaj put Anñelika umalo airje kriknula. Nema sum. nje, sasvim je šenula. timom ili boluje oñ neke strašne bolesti.. Uspravi se iodmakne zastore postavljene oko kreveta. Prizor što ga je ugledala još ju. je više učvrstio u uvjerenju da je šenula pameču. iPred njom, na nekoj vrsti podija, pružala se boginja piava i rumena, polugola. slamnatoj košarici nudila je pozlačene, grozdove čije se lišče s viticama rasulo po jastuku oñ baršuna. Mali Kupiñon, sasvim go savršenih oblika, na glavi mu kruna od cviječa ukoso položena na zlatnu kosu, zobao je grožñe s mnogo mara. Odjedareñ maleno božanstvo nekoliko puta Mirne. Boginja ga zabrinuto pogleda i nekoliko riječi prozbori na nekoim. čudnom jezikunema sumnje na jeziku kojim se na Olimpu besjedi Netko se pomakao u sobi. Crvena i bradata ljudina, odjevena u jednostavno odijelo zanatlije onog vremena, pristupi Erosu, digne ga na ivke i uvije ga u vuneni ogrtač U istom trenutku, Anñelika. opazi slikarski štalak Van Ossela. Pored tog stalka je stajao neki slikar s pregačom oñ kože, a u ruci je držao dvije palete na kojima su se sjajile i stapale mrlje raznih boja. Taj je slikar nagnuo glavu malko u stranu i promatrao nedovršenu sliku majstora Van Ossela. Blijeda mu je svjetlost obasjavala lice. Slikar bijaše srednjeg rasta, obična izgleda na sebi je imao košulju od gruboga platna, otkopčanu na opaljenu.vratu.kestenjesta kosa loše poñrezana sezala mu.je do ramena, a

neuredan čuperak na čelu napola mu je skrivao tamneoči. Anñelika bi meñu bezbrojnom gomilom ljudi prepoznala njegova mrgodna usta, obješeni nos, pomalo tešku i dobročudnu bradu koja ju je podsječala na njena oca baruna Armanña. Zovne Gontran! Gospoña se probudila! poviče boginja. Odmah se čitava skupinica, kojoj se pridružilo petoro ili šestoro djece, primakne krevetu. Na slikarevu. se licu odrazi zaprepašeenost. Raskolačenim se očima unio u nasmiješene Anñelikine zjenice. Oñjedareñ jako pocrveni i svojim od boje uprljanim ru kama primi njene prste i promrmlja Sestro draga! Boginja obilatih oblika, u stvari žena slikara Vara Ossela, poviče kčerci da donese kokošje mlijeko, več pripremljeno u kuhinji. Radujem se! primijeti Holanñanin radujem se što sam jednu gospoñu izvukao iz nevolje, a još više se radujem što je ta gospoda sestra moga druga. Ali kako sam dospjela ovamo upita Anñelika. Svojim teškim naglaskom Holanñanin joj ispriča kako su ih sinoč trgli iza sna snažni udarci u vrata njihova stana. Pri svjetlu voštairice nekoliko talijanskih glumaca u blistavim kostimima, izručili su im onesvještenu ženu, raskrvavljenu, gotovo na umoru, moleči ib a svom žestokom narečju da pomognu jadnici. Holanñanin im odgovori svojim mirnim glasom Dobro nam došla! Kolutajuči crnim očima iza svojih krinki, glumci su prste stavljali preko usta hoteči ga na taj način upozoriti na šutnju. A pri tom su užasnutim pokretima pokazivali na gornje katove i dno hodnika. Mladu su ženu smjestili u krevet u velikoj prostoriji u kojoj je slikar radio. Harlekin je, preskačuči svojim lakiranim cipelicama preko lokvica vode, otišao da nekoga potraži, tko zna gdje. Doveo je ubrzo mucava i uznemirena ljekarnika i taj stavi melem od trava na ranu nepoznate žene. A

zatim je Marieñje rekla Pustimo je neka spava. U nje je čvrsto tijelo, kao u Flamanki. Sutra če joj več biti dobro! Mairiedje je imala pravo. Ta šestoro je djece rodila. A sad se još pokazalo da je ta gospoña. sestra njihova druga.. To je baš prava sreča. Krupni se slikar smijao, uvlačeči dim kroz dugi či bufe svoje lule. Pošto su neko vrijeme proveli tako u radosnu čavrljanju, Van Ossel se vrati svome stalku, njegova žena Marieñje se ponovo nañe na jastucima od plavoga baršuna, a njihova najstarija kčerka stavi maloga Erosa na stolicu i poče ga hraniti. Pokretom ruke Van Ossel zadrži Gontrana pored kreveta. Razgovaraj sa svojom sestrom mladiču. Jan če mi držati paletu. Gontran i Anñelika su se neko vrijeme gledali kao u neprilici. Zar nije prošlo več osam godina od onoga dana kad su se rastali pošto bijahu stigli u Poitiers? Anñeliki se vrate u sječanje likovi Baymonda i Gontrana kako se, jašuči na konjima, penju uskom uličicom. A možda se Gontran u mislima vratio staroj kočiji u kojoj su se stisle jedna do druge tri prašnjave djevojčice. Posljednji put sam te vidio reče on, kad si zajedno s Hortenzijom i MadeJonom išla u samostan k ursulinkama, u Poitiersu. Tako je. A znaš li da je Madelon umrla? Znam... SječaS li se, Gontrane, ikad si pravio portret staroga Guillaumea? Stari Guillaume je mrtav. Pisali su ml. Još imam onaj njegov portret. Poslije sam, napamet, napravio još jedan, mnogo bolji. Pokazat ču ti ga. Sjeo je na rub kreveta i rastvorio u kožnatoj pregači svoje snažne ruke, uprljane crvenom i modrom bojom, izjeñene kemijskim smjesama kojima je pravio boje, žuljevite od tučka kojim je u havanu od mraka do mraka sitnio olovni oksid, oker, olovnu pokost i miješao ih s uljem i klornom kiselinom. Kako si spao na to da se baviš tim zanatom? upita Anñelika s prizvukom samilosti u glasu.

Gontran zavrne osjetljivim nosom, nosom svojstvenim svim Sanceima, i smrači se u licu. Glupačo! bubne bez uvijanja. Spao sam na ovo zvanje, kao što si rekla, zato što sam to ja htio. Sjajno sam izučio latinski i jezuiti nisu žalili truda da od mene naprave čovjeka koji če biti u stanju da časno zamijeni oca na obiteljskim dobrima, pošto je Jean pobjegao u Ameriku a Raymond postao član čuvene Isusove družbe. Ali meni se drugo vrzmalo po glavi. Posvadio sam se s ocem. On je htio da odem u vojsku, da služim kralju. Prijetio je da mi neče dati ni groša. Tada sam otišao, pješice, kao prosjak. Stigao sam u Pariz u namjeri da postanem umjetnik. Sad upravo završavam naukovanje. Poslije ču se obreti po rancuskoj. Poči ču od grada do grada da naučim sve ono Sto je slikaru i rezbaru potrebno da zna. Za život ču zaraditi radeči kod slikara ili ču portretirati grañane. A poslije ču kupiti atelje. Postat ču veliki slikar, Anñeliko, uvjeren sam u to! A možda če mi jednoga dana biti povjereno da oslikam tavanice Louvrea. Prikaži na njima pakao, oganj vječni i grozne likove ñavola! Ne. Prikazat ču plavo nebo, oblake obasjane sunčanim zrakama, a meñu oblacima kralja u svoj njegovoj slavi, Kralja u njegovoj slavi... ponovi Anñelika mlakim glasom. Zatvori oči. I odjedared se osječala starijom od tog mladiča koji je godinama bio ispred nje, ali je zato neokrnjenu sačuvao snagu svojih djetinjih strasti. Trpio je i zimu i glad, bio izložen poniženjima, ali je uza sve to i ne obaziruči se ni na šta išao za svojim snovima. A mene, a mene ne pitaš reče ona kako i zašto sam ovamo dospjela? Nemam hrabrosti da ti postavljam takva pitanja Gontran če u neprilici. Znam dobro da si se protiv svoje volje udala za groznog čovjeka. Naš se otac neobično radovao tom braku, dok smo te svi. mi drugi, jadna moja Anñeliko, sažaljevali. Zar si zbilja bila tako nesretna? Ne. Sad sam tek nesretna. Nekako je oklijevala da mu se povjeri. A što da unosi pomutnju u tog mladiča koji je bio ravnodušan prema svemu što nije imalo nikakve veze s onim što je

njega nadasve zanimalo? Koliko je puta za tih godina on pomislio na sestricu Anñeliku? Sigurno malo, i to jedino kad bi jadao kako ne može nikako dobiti zelenu boju lišča. Nikad mu nitko nije bio potreban mada je i on pripadao užem obiteljskom krugu. TJ Parizu sam se smjestila kod Hortenzije doda ona trudeči se da u srcu ponovo oživi toplinu bratske ljubavi. Kod Hortenzije? One nañžakbabe! Kad sam stigao u, Pariz, pošao sam, dakako, da je posjetim. Ali ikakvu je ta paljbu osula na mene! Samo što nije umrla od srama videči me kako ulazim u njenu kuču u svojim pohabanim cipelama. Cak ni sablju ne nosiš više! vikala je. Ni po čemu se više nisam razlikovao od prostihzanatlija! Istina je to živa. Možeš li me ti zamisliti u ovoj pregači od kože i s mačem u ruci ili boku? Ali ako se meni, čovjeku plemenita roda, sviña slikarstvo, misliš li da me od slikanja mogu odvratiti slične predrasude? Naprosto ču ih poslati do vraga. Čini mi se da smo svi mi roñeni bunñžije reče Anñelika i pri tom uzdahne. I nježno primi žuljevitu ruku svoga brata. Jesi li se napatio bijede? Možda bih je više osječao u vojsci sa sabljom o boku. Vjerojatno bih do vrata upao u dugove i lihvari bi mi stalno bila za petama. Ne nadam se pomoči od velikodušne i daleke gospode. Znam koliko zarañujem. Moj me majstor ne može varati, jer me udruženje slikara štiti. Kad me nevolja malo jače stisne, skočim u Temple do našeg brata jezuita da mi posudi koji dukat. On mi održi govoreič o dostojanstvu o kojemu plemič mora voditi računa ma u kakvim prilikama živio. Jamu odgovorim da nisam ni bludnik ni pijanac našto mi on rado posudi nešto novaca što ču mu ja, svakako, kasnije vratiti. Raymonñ je u Parizu? poviče Anñelika. Jest. Sjedište mu je u Templeu, ali je u isto vrijeme i kapelan tko zna u koliko samostana. Ne bih se nimalo začudio kad bi postao ispovjednik neke velike ličnosti na dvoru.

Anñelika se zamislila. Bila joj je potrebna Raymondova pomoč. Bio joj je potreban svečenik koji bi se svim srcem založio za njenu stvar, a buduči da je on bio svečenik i da se radilo o članovima njegove obitelji... Usprkos još upravo bolnom sječanju na netom prošle dogañaje, usprkos kraljevim riječima, Anñelika ni jednog jedinog trenutka nije pomislila da napusti borbu. Znala je jedino da mora djelovati vrlo oprezno. Brije svega nije mogla ostati u Louvreu. Mirno i časno sklonište što su joj ga pružili nizozemski umjetnici neče je zadugo štititi. Poštopoto je morala iz Louvrea. Dakle, najprije če k ðesgrezu, a potom k Bavmondu. A i KuasiBa je morala pronači što da se tu izležava meñu perinom dok je Joffrev još u zatvoru? Gontrane reče odlučnim glasom moraš me otpratiti do ifcrčme Tri čekiča. Gonfcran uopče ne prigovori njenoj odluci, Nije li ona oduvijek bila neki poseban tip? Sad mu je jasno iskrsla u sječanju, bosonoga, izranjana od kupina, araskrvavljena, divlja i tajanstvena, u haljinici što se pocijepala na njenim beskonačnim tumaranjima po polju, na njenim izletima o kojima nije nikada ni sa kim govorila. Slikar Van Ossel joj posavjetuje da pričeka noč ili barem večer koja je manje otkrivala lice znatiželjnim pogledima. Nije li on imao dugo i bogato iskustvo o tragedijama i spletkama što su se plele u toj palači, a do njega je dopirala jeka o njima preko njegovih plemenitih modela okupljenih oko njegova slikarskog stalka? Mariedje posudi Anñeliki jednu svoju suknju sa prslučcom. od grubog sukna, u bež boji, to jest boji koju sa inače nazivalo bojom suha ruža. Na glavu joj stavi rubac od crne svile kakve su nosile žene iz naroda. Anñelika se zabavljala osječajuči kako joj soknja, krača no što su ih nosile velik gospoñe, tuče u nožne gležnje. Radovala se što če u toj suknji proči pariškim ulicama. Svoj svileni plašt šljivine boje složi U jedinu košaricu. Slikarevoj ženi Mariedji pokloni haljinu od zelene svile kojoj se Holanñanka, uza sve to što je haljina bila u jadnom stanju, silno obradovala. Osim toga joj je ostavila

dvije dijamantne naušnice, zamolivši je da ih preda talijanskim glumcima koji je bijahu spasili. Kad je u Gontranovoj pratnji napustila Louvre kro? vratašca zvana vrata pralja zato što su kroz ta vrata za dana pralje prinčevskih kuča odlazile na Senu i vračale se, više je ličila nježnoj ženici kakvoga zanatlije nego velikoj gospodi koju je još koliko jučer primio sam kralj i s njom razgovarao. Poslije Novog mosta Sena se blistala na posljednjim sunčanim zrakama. Konji dovedeni na pojilo ulazili su u vodu do prsiju pri čemu su snažna dahtali i njištali. S laña su na obalu istovarivali bale mirišljava sijena. Iz putničkog bnoda koji je doputovao iz Rouena iskrcavali su se na blatnjavu obalu vojnici, fratri i dojilje. Zvona su oglašavala Zdravomariju. Prodavači toplih pogačica trčali su ulicama s košaricama pokritim bijelim platnom i ovako se obračali kockarima po krčmama Ej, tko če me pozvati k sebi Kad izgubi do posljednjeg groša? Pogačice! Pogačice! Jeftino, jeftino dam! Prolazila je kočija. Ispred nje su trčale sluge i psi. Pod zaruinenjenim nebom pružali su se beskrajni trijemovi ogromnog i mračnog Louvrea obavljenog ljubičastim velom večeri. ČETVRTI DIO septembar 1660. februar 1661 OSUðENIK NA TRGU NOTREDAME XXXVII KRČMA TRI ČEKIČA Urnebesna se pjesma prolamala iz krčme nad kojota su iznad glava prolaznika visila tri čekiča od kovanog željeza. Anñelika i Gontran. siñoše niza stepenice i nañoše se u prostoriji punoj smrada i dima. Kroz otvorena vrata u dnu vidjela se kuhinja, gdje su se na žaru žeravice polako okretali ražnji s nataknutom živadi. Brat i sestra sjedoše za stol malko po strani, pored jedinoga prozora. Gontran naruči vino. Naruči bocu dobrog vina reče Anñelika trudeči se da se nasmiješi ja ču platiti. I ona mu pokaže torbicu s onih tisuču i pet stotina

livara što ih je dobila na kartama.Gontran reče da nije nikakav stručnjak za vina Njemu je bio dobar i kiseliš s pariških brežuljaka. A nedjeljom je odlazilo u predgrañe da popije čašu poznatijeg vina. Tamo su vina iz Borñeauxa i Bourgogne bila jeftinija zato što se izvan mitnice nije plačala gradska trošarina. Vino su tu zvali guinguet jer se pilo u takozvanim guinguettes, to jest Idijetima. Takvi nedjeljni izleti bili su mu jedinom razbibrigom. Anñelika ga upita je li u te šetnje odlazto s kojim prijateljem. On odgovori da nije, da nema prijatelja Sjeo bi pod brajdu i uživao u tome da oko sebe promatra lica radnika i njihovih žena i djece. Svijet nrti se uopče činio i dobar i simpatičan. Sretnik si ti prošapče Anñelika koja iznenada osjeti na jeziku gorak okus otrova. Inače se osječala dosta dobro. Samo ju je neki nemir mučio i bila je umorna. Čvrsto se umotala u vuneni ogrtač što joj ga je dala Mariedje i sjajnim očima promatrala za nju potpuno novi prizor, unutrašnjost prijestolničke krčme. Tu se udisao zaista smrdljivi zrak, ali su se zato zauzvrat oni koji su obično tu navračali osječali slobodni i kao kod kuče. Plemiči su ovamo dolazili da puše i zaborave na etiketu u kraljevim predsobljima, grañani da se dobro nažñeru i napiju daleko od sumnjičavih pogleda svojih čangrizavih žena, ojnici da se kockaju, radnici da zapiju plaču i bar na neko vrijeme zaborave na svoje brige. U krčmi Tri čekiča, ikoja se nalazila na trgu Montorgueil nedaleko kraljevske palače, zalazili su mnogi glumci još našminkanih lica i s lažnim nosovima na licu. Pošto bi završila predstava, dolazili su da tu podmažu ciljeva i da osvježe grlo izmučeno pustim izljevima strasti. Stoga se tu moglo vidjeti talijanske lakrdijaše u kričavim kostimima, sajamske šarlatane, a ponekad su se i sumnjiva ciganska lica zažagrenih očiju miješala sa svakodnevnim gostima iz te četvrti. Tu večer je neki stari Talijan lica skrivena krinkom od crvena baršuna i bijele brade koja mu je sezala do pasa, pokazivao gostima vrlo zabavnog majmunčiča koji bi, najprije časak promatrao nekoga gosta, a zatim ga

vrlo smiješnim pokretima stao oponašati kako. puši lulu ili Stavlja šešir na glavu ili prinosi čašu ustima. Svi su naprosto crkavali od smijeha. Gontran je promatrao taj prizor blistavih očiju. Divnog li prizora! Gledaj onu crvenu krinku i onu bradu iskričavu poput snijega! Ali Anñelika je bivala sve nemirnija. Pitala se koliko če još vremena proči prije no što se pojavi onaj koga je Čekala na tom mjestu. Na kraju vrata se tko zna po koji put otvore i na njima se pojavi ogromna danska doga odvjetnika Desgreza. Neki čovjek umotan u široki sivi ogrtač pratio je odvjetnika. Anñelika se silno začudi prepoznavši u njemu mladoga Cerbalauda koji je krio lice pod šeširom nabijenim na oči i podigavši ovratnik kaputa. Ona zamoli Gontrana ña ode po pridešlice i pozove ih za njihov stol, ali da to ne upadna ostalim gostima u oči. Zaboga, gospoño uzdahne odvjetnik spustivši se pored nje na klupu od jutros sam vas več deset puta vidio zaklanu, dvadeset puta udavljenu, a stopu zakopanu! Pa dosta bi mi bilo i jedno od toga samo jedanput odgovori ona smiješeči se. Uza sve to osjetila je neko zadovoljstvo viñeči ga uzbuñenog. Zar sa zbilja bojite da vam netragom nestane jedan štičenik koji vas za sitan novac izlaže velikim neprilikama? upita. Njemu se snuždenost pojavi na licu. Osječajnost je bolest od koje se čovjek ne izliječi tako lako. A kad se tome doda i sklonost prema pustolovini isto je što i kazati da se na kraju mora glupo završiti. Jednom riječju, što je taj vaš slučaj zamršeniji, to me sve više zanima. Kako vaša rana? I to vam je več poznato? Zato što je to dužnost odvjetnika policajca. Meñutim, ovaj gospodin ovdje, moram priznati, mnogo mi je pomogao. Ljubičastih očiju od nesna na voštanom licu Cerbalaud im sad ispriča kako je završila gužva u Louvreu u koju je sasvim slučajno i on bio umiješan.

Te je noči bio na straži u Tuileries, kod štala. Iznebuha. zadihani čovjek, koji negdje putem bijaše izgubio vlasulju, izbije iz vrtova. Bio je to Bernard dAndijos, On je u brzom trku uletio u veliku galeriju. Od topota njegovih drvenih potpetica odjekivali su hodnici i Louvrea i Tuileriesa. Na vratima soba i odaja pojaviše se prestravljena lica. Straže su ga pokušale zaustaviti, ali se on s lakočom probije kroz njih. Dok je na brzinu sedlao konja, ispričao mi je kako umalo nisu ubili gospoñu dPeyrac, a on je sam ukrstio mač s gospodinom dOrleansom. Več poslije nekoliko treniutaka uzagrepce je jurio prema vratima SaintHonore i uz put vikao kako ide u Languedoc da digne ustanak protiv kralja. Oh! Jadni markiz dAndijos! poviče Anñelika smijuči se. Zar on da. pobuni Languedoc protiv kralja! Sta! Mislite li da on to neče učiniti? živo če Cerfealaud. Ozbiljno digne prst i doda Gospodo, vi niste shvatili dušu Gaskonjca kod njih smijeh lako smijeni srdžbu, a srdžba smijeh, ali se nikad ne zna koje če od ta dva raspoloženja na kraju prevagnuti. A prevagne li srdžba, čuvajte se Gaskonjaca kao žive vatre! Moram priznati da život dugujem Gaskonjcima. Nego kažite mi što se dogodilo s vojvodom ñe Lauzunom, ako vam je što o njemu poznato? Nalazi se u Bastilji. Bože sveti uzdahne Anñelika. Nadajmo se da neče tamo provesti četrdeset godina od svih zaboravljen! Ne bojte se, neče on dopustiti da se na nj zaboravi. A osim toga, vidio sam kako su lakeji iznijeli iz Louvrea lešinu vašeg bivšeg majorñama. Vrazi mu dušu rastrgli! Na kraju sam, siguran ña ste poginuli, pošao do vašega šurjafeav meštra Fallot de Sancea. Kod njega sam zatekao vašega odvjetnika, gospoñina Desgreza. Zajedno smo potom pošli do Chateleta i prevrnuli lešine svih utopljenika i svih onih koji su jutros nañeni mrtvi u Parizu. Ta mi je grozna rabota sasvim uzmutila želudac.

A sad sam ovdje! Sta mislite uraditi, gospoño? Treba da što prije bježite iz Pariza! Anñelika je promatrala svoje rouike što ih bijaše premda se pružila na stolu pored velike čaše u kojoj je blistalo vino tamnim sjajem rubina. Te su joj se ruke činile nevjerojatno sitne, bijele i krhke. Nesvjesno, ih je usporedila sa snažnim muškim rukama svojih drugova. Desgrez koji je tu bio domači stavi preña se kutiju izrañenu od ražine i uze sitniti duhan da bi zatim napunio, lulu. Anñelika se osječala i sama i slaba. Odjednom se umiješa Gontran Ako sam dobro razumio, ti si se uvalila tt nekakvu sumnjivu zgodu ikoja ti ugrožava život. Ne čudim se nimalo tome! Oduvijek je tako s tobom bilo! Gospodin de Pevrae se nalazi uj Bastilji pod optužbom da je vještac objasni mu Desgrez. A ni tome se ne čudim! ponovi Gontran. Ali još si uvijek na vrijeme da se izvučeŠ iz svega toga. Ako nemaš novaca, ja ču ti posuditi. Zaštedio sam nešto novaca računajuči na put po Francuskoj. A sigurno če ti Ravsnond, naš brat jezuit, priskočiti u pomoč. Pokupi svoje prnje i poñi poštanskim kolima u Poitiers, a onda češ sa odatle lako prebaciti u Monteloup. Jednom kod kuče, nemaš se više čega bojati! Načas se Anñelika prenese mislima u roñenu kuču u Monteloupu i nazre mir močvara i šuma. Florimonñ bi se igrao s puranima na pokretnom mostu... A Joffrev? reče. Tko če voditi brigu o tome da njemu bude odmjerena pravda? Načas zavlada grobna šutnja, koju odmah preplavi graja pijanih glasova oko stolova i tuckanje noževa o tanjure. Gosti su time davali oduška svome nestrpljenju i nezadovoljstvu što još nisu posloženi. Pojava gazde Corbassona, pečenjara, koji je na podignutom pladnju, nosio pečenu i još pucketavu gusku učas primiri nestrpljive. Graja se stiša, a u zadovoljni mrrnor gostiju umiješa se zveckavo skakutanje kocke u čaši. Desgrez je ravnodušno punio duhanom svoju holandsku lulu. dugog čibuka. Zar ti je toliko stalo do svoga muža? upita Gontran.

Anñelika stisne zube. Ima više vrijednosti u unci njegova mozga nego u sva tri vaša mozga zajedno ustvrdi bez ustručava nja. Smiješno je, znam, ali iako je on moj muž, iako je i šepav i nakazan, ja ga volim. Plač joj potrese tijelo. A ja sam, u stvari, postala uzrokom njegove ne volje. Svemu je kriva ona besramna zgoda s otrovom. Ajučer u razgovoru s kraljem, zapečatila sam njegovu sudbinu... Iznenada se Anñelikine oči ukrute, a na crtama joj se lica odirazi giroza. Nečiji stravičan lik se pojavio U okviru prozora što joj se nalazio sučelice lice iz stravična sna, lice nad kojim su visili drugi čuperci masne kose. Blijede mu je obraze resila ljubičasta oteklina, i dok mu je crni povez sikrivao jedno oko, drugo mu se sjajilo kao u kurjaka. Ta je užasna prilika smiješeči se pro matrala Anñeliku. Sta se dogodilo? upita Gontran koji je bio ledima okrenut prozoru te ništa nije vidio. Desgrez poñe za prestrašenim pogledom mlade žene i zviždukom pozvavši psa odmah poskoči prema vratima. Groznoga lica nesta iza stakla. Malo potom se vrati odvjetnik i javi Nestao je kao miš u rupi. A poznate li tog kukavca? upita Cerbalaiuñ. Sve ih poznam. Ono je bio Calembreñaine, glasoviti lupež, kralj nočnih kradljivaca s Novog mosta i jedan od glavnih kolovoña prijestolničkih razbojnika. Očito je hrabar čim dolazi ovamo da promatra pošteni svijet kako večera. Možda je imao u sobi nekog jataka kome se htio javiti... Mene je gledao reče Anñelika cvokočuči zubima. Desgrez je letimice pogleda. Koješta! Nemate se čega plašiti. Mi smo vrlo. blizu ulice Trusnderie i predgraña SaintDenis. Sto znači u samoj blizini glavnog štaba prosjaka i njihova kneza velikog Coesrea, šatrovaekog kralja. Dob je govorio rukom, obujmi Anñeliku oko pasa i

snažno je privuče sebi. Od topline i snage njegove muževne ruke njeni napeti živci se smire. Ne stideči se nimalo, stisne se uza nj. Vrlo važno što je on bio običan i bijedni odvjetnik? A nije li se i ona sama nalazila na najboljem putu da postane prezreni stvor, bez milosti gonjen, bez krova, bez zaštite, pa možda i bez imena? Sto mu jada, gospodo! javi se sad Desgrez veselim glasom. Ne ide se iu krčmu da. bi se razgovaralo o tužnim stvarima. Okrijepimo se, a potom čemo se dogovoriti što nam je činiti. Hej, Corbassone, ñavolji pečenjaru, hočeš li da pocrkamo od gladi? Gazda požuri k njima. Čime možeš poslužiti trojicu velike gospode koji več dvadeset i četiri sata nisu ništa mnijeli u se osim velikih uzbuñenja, te mladu i krhku gospoñu bojoj baš nije mnogo do jela? Corbasson rubom dohvati bradu i svom licu dadne nadahnuti izraz. Pa dobro, gospodo, predložio bih vam još krvavu goveñu pečenicu, prilog krastavci i mahune, tri pileta pripremljena u pepelu i tanjur palačinki. A što se gospoñe tiče, ne bi li njoj odgovaralo više neko lagano jelo? Kuhana teletina, moždina, kompot od jabuka, jedna kruška pečena u šečeru i tuljčič oblatni. Na kraju, mala kašika ušečerenog komorača i ja sam uvjeren da če ruža ponovo procvjetati n.a njenim poput ljiljana bijelim obrazima. Corbassone, ne postoji na bijelom svijetu stvora potrebnijeg i ljubaznijeg od tebe. Prvi put kad se nañem u crkvi, molit ču se svetom Honoreu za tebe. Osim toga, ti nisi sarajo veliki umjetnik u pripreman Ju raznih izmaka, več si veliki majstor riječi. A nisam li i ja okružen umjetnicima? odgovori krupni pečenjar teatralnim pokretom zaokruživši po dvorani punoj dima kroz koji su se nazirala crvena lica gostiju. Ali htio bih vas upozoriti, gospodo, da je sveti Honore zaštitnik slastičara a ne pečenjara koji su pod zaštitom Blažene Djevice Marije. Desgrez se pravio iznenañen. Ta morao sam to znati! Oprosti mi, Corbassone. Odmah ču sutra zapaliti sviječu pred Bogorodicom da bi

te sačuvala pod svojom svetom i čistom zaštitom. Hvala vam, gospodine odgovori pečenjar, skine svoju bijelu kapu i duboko se pokloni. Vjere mi, bit čete brzo usluženi. I brzim se korakom uputi prema kuhinji. Možda prvi put u svom životu Anñelika nije bila gladna Jedva da je vrškom jezika okušala jela gazde Carbassona. Njeno se tijelo borilo protiv otrova što ga je prošle noči popila. Činilo joj se da su prošla stolječa od te užasne zgode. Tijelo, joj nekako omlitavi od slabine ili možda od duhanskog dima na koji nije bila obikla i san je svlada. Zatvorivši oči, mislila je kako je Anñelika de Peyrac nestala s lica zemlje. Kad se probudila, zadimljena se zora gnijezdila u krčmi. Anñelika se pokrene i primijetiti da joj je obraz pozivao na tvrdom jastuku, a taj je jastuk u stvari bilo koleno odvjetnika Desgreza. Ostali dio njena tijela pružio se na klupi. Ona iznad sebe opazi lice Desgreza koji jepoluzatvorenih očiju, zamišljeno pužio svoju luku Anñelika se naglo uspravi i pri tom joj se lice zgrči od bola Oh! Oprostite mi mucala je sigurno sam vam bila na veliku smetnju. Jeste li dobro spavali? zanimalo je Desgreza. Govorio je polako. JJ glasu mu se osječao umor i mamurlufc. Vrč pred njim bijaše gotovo prazan. Cerbalaud i Gontran, s laktovima na stolu, upotpunjavali su sliku. Mlada žena baci pogled prema prozoru. Stravičan joj lik iskrsne u sječanju. Ali sad je vidjela samo odsaj blijede i, kišovite zore koja je kvasila prozore. Negdje pozadi krčme odjekivala su nareñenja gazde Corbassona i. zvučna buka što su je podizale vinske bačve svojim kotrljanjem Neki čovjek udari nogom u vrata i uñe. Šešir zabacio na zatiljak u raci mu zvonce, a preko odječe navukao haljetak izbljedjele plave boje na kojemu su se jasno razabirali ljiljani i grb svetog Kristofora.

Ja sam iz Pikardije i prodajem vino. Krčmaru, nisam li ti, možda, potreban? Stigao si u pravi čas, prijatelju. Upravo su mi s trga Greve dovezli šest bačava loarskoga vina. Tri bijeloga i tri crnoga Dvije več danas stavljam u promet Trgnuvši se iza sna, Cerbalaud ustane i naglo izvuče mač iz. korica. Tako mi Boga, gospodo, poslušajte! Odlazim u rat protiv kralja! Umuknite, Cerbalaud! molila ga je Anñelifca prestrašivši se. On se u nju zagleda podozrivim očima pijanca koji se još nije sasvim probudio. Mislite da ja to neču učiniti? Gospoño, vi ne poznate Gaskonjce. Rat kralju! Sve vas pozivam! Bat kralju! Na oružje, buntovnici Iianguedoca! Mašuči sabljom poñe vrema vratima, spotakne se na pragu i iziñe Svijet što je naokolo spavao i dalje je mirno hrkao dok su krčmar i prodavač vina, klečeči pred punim bačvama, kušali novo vino i mljackali jezikom prije no što če mu utvrditi cijenu. Svježi miris vina udarao je u glavu i potiskivao ustajale mirise duhana, alkohola j grančavih kobasica. Gontran protare oči. Gospodine reče zijevajuči več je prošlo podosta vremena što nisam ovako dobro jeo, pravo da kažem od posljednjeg banketa družbe svetog Luke, koji se, na žalost, prireñuje samo jednom godišnje. Nije li ovo Zdravomarija što vani zvoni? Bit če da je tako afcpovrne Desgrez. Gontran ustane i protegne se. Moram krenuti, Anñelika, inače ču naljutiti svoga majstora. Slušaj, poñi do Rayimnda u Temple zajedno s odvjetnikom Desgrezom. A ja ču večeras naivratiti do Hortenzije pa makar me poslala do sto ñavola ta naša ljubazna sestrica. Ponavljam ti još jednom napusti Pariz. Mada ja znam da si ti najtvrdoglavija mazga što ih je odgojio naš otac... A ti si opet najtvrdoglaviji od njegovih imazgova odgovori Anñelika.

Zajedno su izišli napolje. Ukorak s njima išao je pas kojemu je Desgrez dao ime Sorbona. Posred ulice je tekao potočič i kupio vodu u blatnjavu lokvu. Kišilo je i zrak je bio još natopljen vodom, a vlažan je vjetar šucnio meñu željeznim napisima iznad dučana. Svježe školjke! Svratite na lañu! vikala je pristala prodavačica ostriga. Popijte jednu! Da vam se želudac ugrije! vikao je prodavač rakije. Gontran zaustavi čovjeka i nadušak iskapi čašicu alkohola. Zatim rukom obriše usta, plati i skinuvši šešir pozdravi odvjetnika i sestru i umiješa se meñu svijet, sličan svim onim radnicima što su u taj sat hitali na posao. Oboje smo spali na vrlo niske grane, pomisli Anñelika gledajuči za bratom koji se udaljavao. Dobro se srozalo potomstvo de Saneč! Ja sam se, doduše, našla u ovom položaju silom prilika, ali što je njega tjeralo da krene putem nevolje i bijede! Pomalo u neprilici zbog brata, pogleda Desgreza Oduvijek je bio pomalo čudan reče. Mogao je postati oficir kao svi mladi plemiči, ali njemu se više sviñalo miješati boje. Moja majka je znala reči kako je, dok ga je nosila, čitavu jednu sedmicu sva odijela u obitelji bojila u orno zbog korote za djedom i bakom. Možda je to, zaista, uzrok njegove sklonosti prema bojama? Desgrez se osmjehne. Hajdemo sad k vašem bratu jezuitu reče četvrtom uzorku vaše čudnovate obitelji. Oh! Raymond je ličnost. Nadam se da če to biti dobro za vas, gospoño. Ne morate me više nazivati gospoñom odvrati Anñelika. Gledajte me, odvjetnice Desgrez. Podigne prema njemu svoje patničko lišče, blijedo poput voska. Umor je prevukao svijetlim tonom njene zelene oči i davao im neku čudnu boju, boju kakvu ima lišče u prolječe. Kralj je kasao Neču da o vama više išta čujem! Znate li Sto znači takva naredba? Znači da gospoña de Peyrac više ne postoji. Dakle, ja više ne postojim. Shvačate li? Više od ičega shvačam da ste vi bolesni odgovori Desgrez. Ostajete li još uvijek kod svog tvrñenja od neki dan?

Kakvog tvrñenja? Da nemate više povjerenja u mene? Ostali ste mi samo vi u ovom trenutku, samo u vas mogu imati povjerenja. Onda doñite. Odvest ču vas na jedno mjesto gdje če vam bitipružena potrebna njega. Ne možete se nači licem u lice s opasnim, jezuitom prije no što steknete vlast nad svojim rasuñivanjem. Uze je pod ruku i povuče u jutarnje komešanje pariške gomile. Buka je bila zaglušujuča. Svi su se prodavači pariški dali na posao u isto vrijeme i izvikivali svoju robu. Anñelika je dosta tnuña ulagala da bi donekle u toj gužvi zaštitila ranjeno rame. Stiskala je zube da bi obuzdala jauke koji su joj navirali na usta. KOD BRIJAČA RANARNIKA Besgrez se zaustavi u ulici SaintNicolas pred ogromnim natpisom na kojemu je bila ucrtana mala kada od bafcra na plavoj pozadini. Oblaci su pare izbijali kroz prozore na prvom katu. Anñelika shvati da su pošli k brijaču koji je držao kupatilo. Uzdahne s olakšanjem na pomisao da če se uvaliti u kadu tople vode. Gazda Georges im reče da sjednu i da počekaju par časaka. Razmahavši se naveliko rukama, on je brijao nekakva mušketira i uz put pričao o nevoljama što ih pričinja mir, ta največa nevolja što može zadesiti hrabrog ratnika. Naposljetku prepusti hrabrog ratnika svome šegrtu stavivši mu u zadatak da ratniku i glavu opere, što baš i nije bio tako beznačajan pothvat. Zatim se gazda Georges, približi, s brižnim smiješkom na usnama, Anñeliki, brišuči o pregaču oštricu britve. Dobro! Dobro! Več vidim o čemu se radi. Još jedna žrtva veneričnih bolesti. Ti bi htio da ti je dovedem u ispravno stanje prije no što ti posluži za nasladu, nepopravljivi suknjaru? Ne radi se o tome mirno mu odgovori odvjetnik. Ova je mlaña žena ranjena i ja bih želio da joj priteknete u pomoč svojim melemirna. Poslije toga če se okupati.

Anñelika, kojoj su brijačeve riječi natjerale krv u blijede obraze, osječala se u strašnoj neprilici pri pomisli da joj se valja svuči pred tom dvojicom ljudi. Samo su žene dotad vodile brigu o njezinu tijelu, a kako nikad nije bila bolesna, nije ju još ni liječnik nikad dotaknuo, a kamoli nekakav brijač ranarnik. Ali prije no što je uspjela izraziti to svoje mišljenje, Desgrez joj na najprirodniji način na svijetu i spretnošču čovjeka kojemu je do najmanjih sitnica poznato žensko odijevanje, raskopča prslučac i razriješi vrpcu Što joj je pridržavala košulju koja joj potom klizne i razgoliti je sve do pasa. Gazda Georges se sagne i mnogo pomnije podiže melem što joj ga je stavila Mariedje na dugu posjeklinu za koju je imala zahvaliti vitezu de Lorraineu. Uf! Uf! progunña brijač. Jasno mi je o čemu se radi. Neki je ljubazni gospodin smatrao da se od njega traži mnogo, pa je platio čeličnim novcem, kao što se kod nas kaže. Ne znaš li ti, curice, da im mač treba sakriti pod krevet prije no što u kesu uvuiku ruku? A što o samoj rani mislite? upita Desgrez miran kao uvijek dok se Anñelika osječala kao na žeravi. Pa nije ni opasna ni beznačajna. A vidim da joj je melem na ranu stavio neuk ljekarnik. Sad čemo je očistiti i premazati svježom i ljekovitom mašču. I udalji se da bi dosegao kutiju na jednoj, polici. Anñelika se osječala na križ razapeta viñeči sebe onako polugolu kako sjedi u toj brijačnici gdje se sumnjivi miris droga miješao s mirisom sapuna. Uñe nekakvi tip da se obrije i, bacivši pogled na nju, poviče Bože, lijepih li sisa! Da mi je, na njih metnuti ruke i milovati ih kad se mjesec digne! Na neprimjetan znak Desgrezov, pas Sorbona, što mu se sklupčao kraj nogu, naglo poskoči i pridošlici zarije zube u hlače. Jao! Jao! Jao! Jadan li sam! poviče pridošlica. Tu je čovjek s psom. Nisi li, dakle, ti Desgrezu, protuho crnog pakla, nisi li možda vlasnik onih divnih ljubavnih jabuka? Jesam, ako nemate ništa protiv toga, gosparu hladno odgovori Desgrez. Onda, nit sam vidio šta, a niti čuo. Gosparu,

oprostite mi, i recite svom psu da pusti moje jadne pokrpane hlače. Jedva čujnim zviždukom Desgrez povoze k sebi psa. Neču više da ovdje stojim! reče Anñelika i, dok su joj usne drhtale kao da če briznuti u plač, pokuša se obuči. Mladič je odlučno prisili da ponovo sjedne i oštro je prekori mada ispod glasa Nije ovo trenutak da sad tu izigravate stidljivu šiparicu, ludice. Imajte na utmi vojničku lozinku u ratu kao u ratu. Nametnuta vam je bitka, a u pitanju je život vašega muža i vaš. Sve morate poduzeti da pobijedite nije sad vrijeme za cifranje. Ona uzgleda i osmatraše njegovo lice, jedno od onih lica kakvih se susreče sijaset na krcatim ulicama. Ni lijep ni ružan, s gornjom usnom izdignutom nad neravne zube u podrugljivi osmijeh, gustih obrva koje su skrivale budne oči, zarasle brade. Taj je čovjek izgledao poput mnogih drugih, ali je on ipak bio obdaren tko zna kakvim tajnim darom da živi bezbroj života. Ja sam samo siromašan odvjetnieič nastavio je tihim glasom a ovi svi što ih vidite oko nas bijedni su pučani. Grubi, istina ali manje pokvareni od mnoge gospode što su naslañivali oči vašim grudima a da se vi niste osječali uvrijeñenom. Maloprije ste mi kazali Gospoña de Peyrac više ne postoji! Pa kad je tome tako, priviknite se več jednom da budete druga žena, inače... I TOkom napravi pokret kao da sve šalje do ñavola. Gazda Georges se primicao držeči u ruci blistavi nožič, Mislim da čemo morati malko rasječi ranu reče. Vidim ispod kože da se nakupilo nešto gnoja koji valja izvuči napolje. Ne boj se, curice doda obračajuči joj se kao što bi se djevojčici nekoj obratio nitko nema tako laganu ruku kao gazda Georges. Iako se nerado prepustila zahvatu ranamikova noža, Anñelika je morala priznati da je govorio istinu. Pošto je zatim u,ranu sasuo nekakvu tekučinu, bila je to u stvari rakija, a ona poskočila kao da ju je što ujelo, reče joj da se popne na kat u kupatila, a liječenje če kasnije nastaviti. Kupke gazde Georgesa predstavljale su posleñnje

ostatke sredjevjekovnih kupatila. Vrativši se s Istoka, gdje se bijahu navikli na turske kupke i pranje tijela, križari su prenijeli tu naviku u Evropu te je u ono vrijeme u Parizu bilo napretek kupatila. Ne samo da su to bile znojne kupke i da se tu svijet kupao več se tu i skidao dlake kao što se u ono vrijeme zvalo brijanje dlaka po čitavom tijelu. Cesto se puštala krv i stavljale staklene pijavice. Ali uskoro su ta kupatila postala sumnjiva jer su svojim mnogobrojnim aktivnostima dodale i onu kojom su se posebice bavile mračne kučerine u Dolini ljubavi. Zabrinuti svečenici, čudoredni hugenoti i liječnici, videči u njima rasadnik zaraznih bolesti, ujedinili su se u nastojanju da postignu njihovo zatvaranje. I tako, osim još pokoje brijačnice, nije u Parizu postojalo nijedno drugo mjesto gdje se čovjek mogao okupati. Svijet, se, kako se čini, na to brzo i lako navikao. Pa i gazda je Georges ponekad govorio da če zatvoriti svoje kupatilo koje su prijekim okom gledali pobožni grañani i Družba svetog sakramenta te je od njega imao više štete nego koristi. Uglavnom, on je to tvrdio. Uza sva ta svoja jadikovaraja, bilo je očito da je imao napretek mušterija Kroz odškrinuta vrata jedne kabine AnñeliM zape za oko jedan par pružen na krevetu te zaključi kako nisu. baš bez osnova bila sumnjičenja Družbe svetog sakramenta. Smješteno u dva velika popločana lokala, kupatilo je bilo razbijeno na niz malih drvenih kabina. U dnu svakog lokala šegrt je u peči grijao nekoliko kamenih kugli. Anñeliku ja do gola svukla jedna od dvorkinja u odjeljenju za žene. A zatim jiu je zatvorila u jednu kabinu gdje se nalazila klupica i kadica napunjena vodom. U voñu ja stavljeno nekoliko kamenih ifcugli, te. je iz nje sukljala vrlo topla para. Anñelika sjedne na klupicu i osjeti kako se guši, kako joji ponestaje daha. Činilo joj se da če umrijeti. Izveli su je iz kabine svu oblivenu znojem. Dvorkinja je zatim natjera da se uvali u kabao hladne vode, potom je umota u plahtu i odvede u obližnju prostoriju gdje su se nalazile druge žene s tek nešto donjeg rublja na sebi. Dok su ih dvorkinje, uglavnom starije žene odvratna izgleda, brijale i češljale im duge

kose one su se raskokoñakale kao jato kokoši. Po tonu njihova glasa i predmetu njihova razgovora Anñelika zaključi da je veliki dio tih žena bio skromna porijekla, sluškinje ili prodavačice koje su po odsluženoj službi bor žjoj navračale u kupatilo da čuju posljednje tračeve prije no što če krenuti na posao. Anñeliki bi nareñeno da se pruži na jednu klupu. Uto se, pojavi gazda Georges. Nijednu od žena ne uzruja njegovo prisustva U ruci je držao lancetu. Za njim. je išla djevojčica s košaricom punom, staklenih pijavica i stabljikom truda Anñelika se odlučno usprotivi. Ne smijete mi vaditi krv! Več sam je dovoljno izgubila! Zar ne vidite da sam u drugom stanju? Ubit čete dijete u meni! Brijačranairnik je bio nepopustljiv, naredi joj da se okrene. Budi mirna ili ču dozvati tvoga prijatelja da te istoče po stražnjici. Na pomisao da bi se odvjetnik mogao pojaviti u sličnoj ulozi, Anñelika se prestraši i mimo pusti da s njom rade što im je volja. Gazda Georges joj lancetom zasiječe na tri mjesta kožu na leñima i na ta mjesta postavi pijavice. Gledajte reče veselo ovu crnu krv kako teče. Tako crna krv, u tako bijeloj djevojci, je li to moguče? Tako vam Boga, ostavite mi koju kap! prekiinjala je Anñelika. Kado bih ti istočio svu krv, do posljednje kapi reče brijač i zakoluta okrutnim očima. A zatim bih ti dao uputu kako češ svoje vene ispuniti svježom i plemenitom krvlju. Evo ti te upute čaša dobrog crnog vina i jednu noč milovanja. Pošto joj je dobro povezao ranu, ode. Dvije joj djevojke pomognu da se očešlja i obuče, a kad im je pružila napojnicu, zinuše u čudu. Ej, markizo poviče mlaña da ti možda onaj tvoj nadriodvijetnički princ pokrpanih hlača ne daje ovakve poklone? Jedna od starijih dvorkinja, pošto je promotrila Anñeliku koja je baš počela silaziti niz drvene stepenice gurne mladu drugaricu i šapne joj Ne vidiš li da je to neka velika gospoña koja

hoče da okuša i drugačije ljude no što su ona mala gospoda koja nisu nizašta? Obično se takve ne prerušavaju uzjogunila se djevojka. Stave krinku preko lica i gazda ih Georges uvede ovamo na stražnja vrata. U brijačnici zatekne Desgreza koji je sad bio obrijan i rumen u licu. Gospoña je sada u redu primijeti brijač i lukavo namigne Desgrezu ali vi ne budite silovit kao što vam je običaj, dok se gospoñina rana na ramenu potpuno ne zatvori. Ovaj se put mlada žena samo nasmiješila. Nije uopče bila a stanju da ma što odgovori na bricinu primjedbu. Kako se osječate? upita je Desgrez kad su se ponovo našli na ulici. Slaba sam. kao mače odgovori Anñelika ali se uza sve to ne osječam baš loše. Imam, dojam da na život gledam mnogo hladnokrvnijs. Ne znam da li žestoki postupak kojemu sam bila podvrgnuta pogoduje zdravlju, ali dobra mu je strana što umiruje živce. Budite sigurni moj brat Raymond če pred sobom vidjeti skromnu i poslušnu sestru ma ikakvo bilo njegovo držanje. Sjajno. Uvijek se bojim, zajedljivih izljeva vašega kritičnog duha. Bilo bi dobro da svratite prije u kupatilo, ako vam se pruži prilika da se ponovo pojavite pred kraljem... Jao! Kamo sreče da sam to učinila! uzvrati Anñelika uadahnuvši. Ali to se više neče dogoditi, jer se više nikad neču. pojaviti pred kraljem. Ne valja kazati nikad vise. Život je promjenljiv, kolo se života stalno vrti. Nalet vjetra rastvori rubac koji je povezivao kose mlade žene. Desgrez se zaustavi i udvorno joj ga sveže. Anñelika uze meñu svoje njegove tamne i tople ruke dugih elegantnih prsta. Vrlo ste ljubazni, Desgrez reče podigavši na nj svoje umiljate oči. Gadno se varate, gospoño. Gledajte ovoga psa! I rukom pokaže na Sorbonu koji je poskakivao oko njih. Zgrabi ga dok mu je prolazio kraj noge, a zatim mu podigne glavu i rastvori snažne vilice.

Što. mislite o ovom nizu derača? Strašni su. Znate li čemu sam ga naučio? Evo kad se nad Pariz spusti noč, nas dvojica krenemo u lov. Stavim mu pod nos neku prnju ili predmet koji je pripadao lupežu kojega progonim. I hodamo, silazimo na obalu Sene, obilazimo oko mostova i pilona, lutamo predgrañima i po starim opkopima, ulazimo u dvorišta, provaljujemo u jazbine ološa prosjaka i razbojnika. Odjednom se Sorbona vine. Kad stignem k njemu, on več drži za grlo čovjeka koga sam tražio. Oh, on je pri tom vrlo delikatan, taman koliko je potrebno da moj Sovo ne može mrdnuti. Sorboni kažem Warte, što na njemačkom znači čekaj, naime, kupio sam ga od plačenika Nijemca. Nagmem se nad čovjeka, ispitujem ga, a potom mu. sudim. Ponekad ga pomilujem ponekad doaovem stražare i nareñujem im da ga odvedu u Chatelet, a ponekad sam sebi kažem čemu puniti zatvore i opterečivati poslom zastupnike pravde? Stoga kažem Sorboni Zang! što na njemačkom znači stisni. I Pariz sam oslobodio jednoga razbojnika. A to... radite li to često? upita Anñelika naježivši se. Dosta često! Kao što vidite, nisam bas ljubazan. Poslije časka šutnje ona prošaputa Čovjek je i ovakav i onakav, svakakav. On je u isto vrijeme i dobar i zao. A zašto se vi bavite tim zanatom? Ta več sam vam rekao previše sam velika sirotinja. Moj mi je otac tt nasljedstvo ostavio svoju odvjetničku praksu i svoje dugove. Nikad nije napuštao kockarnice, ni danju ni noču. Samo sam bijedu upoznao. Učio sam latinski u jednoj od onih škola u Sveučilišnoj četvrti gdje mi je od hladnoče zimi pucala koža. S tog sam razloga rado posječivao krčme. Vjerujte mi, nema božanskijeg užitka za siromašna studenta do da ugrije ruke okrečuči na ražnju krvava pečenicu škropljenu kiselkastim vinom. Moje su ljubavnice bile prostitutke več u godinama. One su stavljale moje smrznute noge izmeñu svojih debelih stegana da bi ih ugrijale, a nisu mi tražile ni pare jer sam bio mlad i vatren. Pariške ulice i pariška noč to su moji posjedi Kad bih dobio

neku važnu parnicu, možda bih postao vrlo uglañeni odvjetnik, ali kako sada stvari stoje, siguran sam da ču postati strašan zlobnik, strašno čangrizalo, baš odi onih najgore vrste. A šta vam je sad to? Tako podanici njegovog veličanstva velikog Coesrea, prosjačkog princa, nazivaju policajce. Zar vas več znaju? Oni osobito znaju mojega psa. Pred njima se otvorila ulica Templea ispresijecana blatnjavim rupetinama. preko kojih bijahu prebačene daske. Još prije nekoliko godina u toj četvrti su postojali samo vrtovi koje su Parižani nazivali usjevi Templea pa i sad su se još izmeñu novih kuča vidjeli vrtovi zasañeni cvjetačom i mala stada koza. Odjednom se pred njima pojave zidine nad kojima se dizala mračna kula nekadašnjih templara. Desgrezi reče Anñeliki da ga načas pričeka i uñe k trgovcu što je prodavao krojački pribor. Malo zatim iziñe iz dučana, a na sebi je imao čisti ovratnik mada bez čipaka, zavezan ljubičastom vrpcom. Bijele orukvice su mu krasile zapešča. Džep njegova kaputa se nekako čudno naduo. On iz njega izvuče rubac i umalo mu ne ispadoše okrupne brojanice Iako nije promijenio odijela sad su njegov kaput i njegove iznošene hlače sasvim pristojno izgledale. To je, nema sumnje, trebalo pripisati u prvom redu izrazu njegova lica te je Anñelika oklijevala da bude s njim prisna kao maloprije. Vi sada imate izgled pobožnog suca reče ona donekle zbunjena. A ne mora li baš ovakav izgled imati odvjetnik koji jednu gospoñu prati k njenu bratu jezuitu? upita Desgrez i skine šešir davši svom licu izraz poniznosti i poštovanja. XXXIX ANðELIKA KOD BAYMONDA. PLAN DA SE SPASI GROFA DE PEYRACA Primaknuvši se nazubljenim zidinama Templea s kojih su se dizale mnoge gotske kule, a sve je natkrilila zlokobna kula templara, Anñelifea nije ni načas posumnjala da se na tom mjestu živjelo u slobodi i sigurnosti.

Taj, nekad feudalni posjed templara, vjerskog ratničkog reda, pa prema tome i vitezova malteških, taj je, dakle, posjed uživao povlastice pred kojima je i sam kralj sagibao glavu nije plačao porez, nije podlijegao nikakvim administrativnim i policijskim smetnjama, adužnici koji nisu mogli platiti svoje dugove tu su se sklanjali pred uhidbenim nalogom. Več decenijama je Temple davan na doživotno uživanje velikim kopilanima Francuske. Sadašnji prior, vojvoda de Vendome, vukao je porijeklo u direktnoj liniji od Henrdka IV i njegove čuvene ljubavnice Gabrielle dEstrčes. Anñelika kojoj nije bio poznat poseban pravni položaj tog malog otočiča u središtu velikog grada, osječala je neku mučnu nelagodnost prelazeči preko polcretnog mosta. Ali je zato s druge strane ulaznoga luka vladala savršena tišina. Temple je več odavna zaboravio na svoju vojničku tradiciju. Sad je on bio neka vrst mirnog skloništa. Svojim sretnim stanovnicima pružao je sve prednosti što ga ima povučeni, ali u isto vrijeme i mondeni život. Anñelika opazi pred velikaškim stanovima nekoliko kočija koje su čekale pred krasnim palačama de Guisea, de Boufflersa i de Boisboudrana. U sjeni ogromne Cezarove kule jezuiti su posjedovali udobnu kuču, gdje su živjeli, gdje su dolazili da priberu svoje misli, osobito oni članovi družbe teoji bijahiu dodijeljeni kao kapelani velikfca ličnostima na dvoru. Na ulazu Anñelika i rajon odvjetnik sretoše jednoga svečenika španjolske fizionomije koji se Anñellki činio poznatim. Bio je to ispovjednik mlañe kraljice Marije Tereze. Ona ga je zajedno s dvojicom patuljaka, velikom komorkinjom Molinom i malim Filipom, iz Bidassoa dovela u Pariz. Desgrez zamoli semmarista, koji ih bijaše uveo, da obavijesti velečansog oca ñe Samcea kako jedan odvjetnik žali s njim porazgovarati o slučaju grofa de Peyraca. Ako vaš brat nije u toku stvari, znači da jezuitima ne ostaje drugo do da zatvore dučan reče Aañelild, odvjetnik dok su čekali u sobi za razgovor. Kad bih se kojim slučajem ja morao pozabaviti reorganizacijom policije često sam mislio kako bi ii kao uzor poslužili jezuitski sistemi.

U tom trenutku u sobu uñe otac ñe Sance brzim korakom. Odmah, od prvog pogleda prepozna Anñeliku. Draga moja sestro! poviče. I pošavši joj u susret bratski je sagrli. On! Ravmonñe! prošaputa ona utješena njegovim pozdravom. On ih pokretom pozove da sjednu. U kojem se, dakle, stanju nalazi ta mučna afera? Desgrez uze riječ umjesto Anñelike koju su najprije uzbuñenje što vidi brata te svi oni dogañaji unatrag tri dana, i energičan postupak gazde Georgesa, sasvim smutili i pobrkali joj misli. Učenim riječima Desgrez ukratko iznese stvarno stanje. Grof de Pejrae se nalazi u Bastilji pod tajsom optužbom da je vještac. A tome treba dodati i otežavajuču okolnost grof je na sebe navukao kraljevu ljubomoru i sumnjičenja vrlo utjecajnih ličnosti. Znam! Znam! mrmljao je jezuit. Ne reče tko ga je tako dobro obavještavao, ali pošto je načas odmjerio Desgreza rañesnaSim pogledom, naglo upita A šta vi mMite, odvjetnice, kojim bi putem trebalo udariti da bi se spasilo moga nesretnog zeta? Mislim da bi u ovom slučaju bolje bilo neprijatelj dobrom. Grof ñe Peyrac je zasigurno žrtva dvorske spletke o kojoj čak ni kralj ništa ne zna, več čitavomtom spletkom upravlja neto močna ličnost. Nije ai potrebno da iznosim imena. U pravu ste prekine ga otac Sance dok je Anñeliki pred očima iskrsnuo oštar profil strašne vjeverice. Meñutim, opasno bi bilo nastojanje da se osujete potezi ličnosti koji sa svoje strane imaju i bogatstvo i moč. Wiše puta zaredom je kiñisamo na život gospoñe da Peyrac. To nam je iskustvo dovoljno. Sagnimo glavu i poñimo od onoga što nam je dozvoljeno iznijeti na svjetlost dana. Gospodin de Peyrac je optužen kao vještac. Ako je tako, neka ga se izruči crkvenom sudu. Eto, oče, u tome bi vaša pomoč bila od neocjenjive koristi. Što da vara krijem, ja sam slabo poznat odvjetnik i moj bi utjecaj u ovom slučaju bio ravan nuli. Pa ipak, čini mi se da ste dobro upučeni u kanonsko pravo.

Oh, ja sam pun diploma kao što su marcipani slastičara Eagueneaua puni badema otpovrne Desgrez koji je sada prvi put otkako se poveo razgovor, napustio svoje suudržljivo držanje. Ravmond se osmjehne. Anñelika se čudila spontanoj simpatiji koja se, čini se, rodila izmeñu njena brata i onog neobičnog uzorka korporacije pravobranilaca kakav je bio odvjetnik Desgrez. Uza sve to siguran sam nastavio je ovaj svoje izlaganje da bi svako moje zauzimanje u ovom trenutku bilo ne samo beskorisno, nego i štetno. Da bi se prihvatile moje pritužbe kao advokata grofa dePeyraca trebalo bi u najmanju ruku da je več donijeta odluka da se protiv grofa povede sudski postupak i da mu bude dozvoljeno da ga u tom postupku zastupa odvjetnik. Vjerujem da na sudski postupak u početku nitko nije ni mislio, ali posredovanja što ih je gospoña de Peyrac poduzela na dvoru, bit če da su utjecala na kraljevu savjest. Siguran sam da če doči do parnice. Vaš bi zadatak, oče, bio da postignete jedini prihvatljivi oblik da se izbjegnu zloupotrebe i laži gospode sa civilnog suda. Shvačam odvjetnice. Vi nemate iluzija o članovima svoga staleža. Nemam ja iluzija ni o kome, oče! Imate pravo složi se Ravmond de Sancč. Ovaj poslije toga obeča da če razgovarati s jednom osobom čije ime ne spomene i da če o svemu što poduzme obavještavati Anñeliku i njena odvjetnika. Mislim da si se ti smjestila kod Hortenzije. Jesam odgovori sestra uzdahnuvši. Kad smo več kod toga umiješa se Desgrez nešto mi je palo na pamet. Ne biste li mogli iskoristiti svoje veze, oče, te postiči da se gospoda, moja štičenica, smjesti u skromnom nekom stanu taiutar ovih zidina? Vama je poznato da joj je život u opasnosti, ali nitko se ne bi usudio da doñe u Temple i tu počini zločin. Vrlo dobro se zna da gospoñin vojvoda de VendSme, veliki prior Francuske, ne dopušta probisvjetima da se ugnijezde u Templeu i da je on na strani onih koji tu potraže azil. Svaki pokušaj zločina na terenu pod njegovom nadležnošču imao bi nepredviñene posljedice, a to nitko ne

želi. Osim toga, gospoña de Peyrac bi se mogla tu prijaviti pod krivim imenom, te bi je, prema tome, bilo i teže pronači. Dodajem uz to da joj je potrebno malo odmora, njeno zdravlje upravo vapi za njim. Vaš mi se plan čini odličnim složi se Ravmond, te se zamisli, onda iziñe i vrati se s komadičem papira na kojemu je bila napisana adresa udovice Oordeau, koja je iznajmljivala sobe unutar zidina Templea. Njen je stan vrlo skroman, gotovo sirotinjski, ali imat češ zračnu sobu, a možeš se hraniti kod gospoñe Oordeau kojoj je nareñeno da kučicu drži u redu i da iznajmljuje tri ili četiri sobe. Znam da si se navikla na veči raskoš, ali ovaj ti stan pruža mogučnost da živiš povučenim životom što odvjetnik Desgrez i traži za tebe. Dobro, Ravmonde Anñelika mudro pristane na taj prijedlog. Bila je ganuta i ona doda Hvala ti što vjeruješ u nevinost moga muža i što nam pomažeš u našoj borbi protiv nepravde koje je on postao žrtvom. Jezuitovo lice postade strogo. Anñeliko, ja te nisam htio rastužiti jer su me tvoje jadno lišče i tvoje haljine do u dino srca ganuli. Ali ne misli da ja blago sudim o sablažnjivom životu tvoga muža. On te je u sve ovo uvalio i ti danas gorko ispaštaš za njegove grijehe. Uza sve to, prirodno je ča priskočim u pomoč jednom članu svoje porodice. Mlada žena otvori usta da odgovori, ali se predomisliZaista, morala je popustiti Uza sve to, nije do kraja mogla zadržati jezik iza zuba. Dok ih je pratio k izlazu, Rajpmond obavijesti Anñeliku da je njihovu mlañu sestru Mariju Agnezu, zahvaljujuči njegovu zauzimanju, kraljica uzela na dvor kao dvorsku gospoñicu. U pravi čas I poviče razdragano Anñelika. Marija Agneza u Louvreu! Sigurna sam da če tamo dobiti otmjen odgoj. Gospoda de Navailles vodi posebnu brigu o dvorskim gospoñicama. Vrlo ljubazna gospoñica, mudra i obazriva. Baš sam maloprije razgovarao s kraljičinim ispovjednikom. Pričao mi ja bako je njegovu veličanstvu mnogo stalo do doličnog ponašanja njenih gospoñica.

Da ti nisi, možda, naivan.. Naši pretpostavljeni ne cijene braču s tim manama. Ne budi onda licemjer zaključi Anñelika. Rajmonñ se ljubazno smješkao. Vidim da si uvijek ista, draga moja sestrice. Veselim se što češ nači malo mira u kuči koju saro ti preporučio. Sada poñi, molit ču se za tebe. Jezuiti su, zaista, izvanredni ljudi malo poslije toga izjavi Desgrez. Ne znam zašto nisam postao jezuit? Tim je problemom razbijao glavu sve do ulice Saint Lanñrv. Hortenzija dočeka sestru i njena odvjetnika neprijateljski raspoložena. Sjajno! Sjajno! dobaci glasom kao da se tobože suzdržava. Vidim da se poslije svakoga svog bijega vračaš sve jadnijeg izgleda. I dakako, uvijek u nečijoj pratnji. Hortenzijo, ali ovo je odvjetnik Desgrez! Hortenzija okrene leña Desgrezu. Ona ga nije trpjela zbog njegove pokrpane odječe i zbog toga što se o njemu pričalo da živi razuzdanim životom. Gastone! zovne doñi da vidiš svoju šogoricu. Nadam se da če ti ovo biti pouka za čitav život! Fallot de Sance se pojavi zlovoljan zbog ženina poziva, ali opazivši Anñeliku zinuo je u čudu. Jadna moja kčerko, u kakvom ste stanju.. Uto zazvoni na vratima i Barba uvede Gontrana, Kad ga Hoartenzija opazila, nije se mogla suzñržati več plane i stane ih na pasja kola grditi Sta sara ja učinila nažao Gospodu da ime je takvom sestrom i takvim bratom obdario? Tko oa ikada povjerovati da moja obitelj pripada, zaista, prastarom plemstvu? Sestra koja se vrača kuči u dronjcima! Brat koji se svaM dan srozava sve niže i na putu je da postane grubi nadničar kojemu se plemiči i grañani mogu obračati sa ti i štapom ga izudarati! Nije trebalo u Bastilja zatvoriti samo onog šepavog i groznog vješca nego i sve vaa zajedno s njim... Anñelika nije mnogo hajala za njenu galamu, več stane dozivati svoju beamersku dvorkinju da doñe i pomogne joj spremiti stvari. Hortenzija načas umukne da bi došla do daha.

Možeš je zvati koliko hočeš! Otperjala je! Kako, otperjala je? Kakva gospodarica, takva sluškinja! Jučer je došao po inju nekakav dugonja koji je govorio jezivim narječjem. Anñeliku ta vijest rastuži jer se osječala odgovornom za djevojku koju bijaše povela sa sobom iz rodnog joj mjesta. Stoga se obrati Barbi Barba, niste joj smjeli dopustiti da ode. A što sam ja znala, gospoño? plačuči se javi debela djevojka. Njoj je sam vrag u tijelu. Klela mi se da joj je brat čovjek što je za nju pitao. Koješta. Brat kao što to biva kod Gaškonjaca. Tamo vam čovjek naziva svog zemljaka brat iz inog mjesta. Možda je i bolje da je tako. Bar više ne moram na nju trošiti novac... To isto veče Anñelika i njen sinčič smjeste se u skromnom stanu udovice Cordeau, na Četvorini Templea. Tako se naime zvala tržnica na koju su piljari do nosili svoju robu živad, ribu, svježe meso, bijeli luk, med i grbač. Svatko je imao pravo da tu smjesti svoj živež i prodaje ga po cijeni koju sam odredi niti ga je itko kontrolirao niti je on išta ikome plačao osim sitne dače što ju je plačao sucu. To Je mjesto bilo živo i pumo svijeta. Udovica Cordeau je bila postarija žena više seljakinja nego grañanka, nalik na vješticu, koja je prela vunu paed ognjištem gdje je jedva tinjala vatra. Anñdika odmah opazi da je soba čista, da rublje na krevetu miriše, da je krevet udoban. Pod ja bio posut obilatim slojem slame da bi ublažio hladnoču jer ama je bila na domaku. Gospoña Ccrdeau smjesti u sobu malu kolijevku za FJoarimonda, a zatim pošalje nešto drva za ogrev i lonac juhe. Pošto su Gontran i Desgrez otišli, mlada žena nahrani dijete i stavi ga u krevet. Fiorimond je neko vrijeme cmizdrio i dozivao Barbu i svoje roñake. Da bi ga primirila, Anñelika mu je pjevuckala pjesmicu Zeleni mlin, koja ma se osobito sviñala. Rana ja gotovo nije više ni boljela. Sasvim ju je zaokupila briga oko djeteta.

Mada se bila navikla da oko sebe vidi brojne sluge, sječanje na dosta tegobno djetinjstvo joj je sada pomoglo da olako podnese nestanak svoje poslednje sobarice. A nisu li je duvne kod kojih se odgajala naučili teškim poslovima imajuči u vidu iskušenja koja nam nebo može uvijek poslati. Pošto je sin usnio i ona se uvukla meñu grube, ali čiste plahte, te pošto je nočobdija prošao ispod njenih prozora vičuči Deset je sati. Vrata su zatvorena. Dobri svijete Templea snivaj u miru.. ona osjeti trenutak zadovoljstva i vedrine. Vrata su bila zatvorena. Dok se svuda okolo nad veliki grad i njegove bučne krčmetine, njegove razbojnike u čeki, njegove ubojice i obijače spuštala noč groze, dotle se malobrojno pučanstvo Templea, zaštičeno visokim zidinama i kruništem, prepuštalo mirnom snu. Proizvoñači lažnih dragulja, dužnici koji nisu u stanju platiti svoje dugove i tajni štampari sklapali su očne vjeñe, sigurni u svoju sutrašnjost. Na strani gdje se dizala palaca velikog priora, okružena vrtovima, čuo se zvuk klavičembala, a na strani kapelice i samostana molitva na latinskom jeziku. Nekoliko malteških vitezova, u crnoj odječi i s bijelim križem preko grudi, vračali su se u svoje samostanske čelija Padala je kiša. Anñelika mimo usne. U uredu gradskog suca prijavila se pod nimalo sumnjivim imenom gospoñe Martin. Nitko je ništa drugo nije pitao. Do idučih je dana imala nov i ugodan dojam da je mlada žena koja živi u običnoj sredini, meñu običnim svijetom i nema druge brige do da pazi na svoje dijete Hranila se kod gospoñe Cordeau i jela zajedno s njom, njenim sirnom, dječakom petnaest godina, koji je bio naučnik u gradu, te nekim starini upropaštenim trgovcem koji se pred svojim vjerovnicima bijaše sklonio u Teaiple. Nesreča mog života rado je ponavljao jest u tome što su me moja majka i moj otac loše odgajali. Da, gospoño, učili su me poštenju. A to je največi nedostatak što ga može imati čovjek koji se posveti trgovini. Florimdnd je dobivao mnoge pohvala Anñelikino se srce nadimalo od ponosa. Ona je koristila svaku sunčanu zraku da s njim prošeta izmeñu klupa na tržnici, gdje

su ga svi piljari usporeñivali s Malim Isusom, u jaslicama. Jedan zlatar čija se baraka prislonila uz kuču u kojoj je Anñelika stanovala poklonio mu je crvene dragulje, imitaciju rubina. Anñelika je bila ganuta dok je mališanu zakopčala oko vrata taj bijedan nakit Gdje li je sada bio dijamant od šest karata koji Florimond umalo nije progutao na dan kraljeve svadbe, u SaintJeandeLrtizu? Proizvoñači lažnog nakita pripadali su zanatlijama svake vrste. Oni su se stalno smjestili u krugu Templea ña bi se uklonili tiranskim traženjima cehova. A buduči da je pariškim zlatarima bilo zabranjeno izrañivati lažan nakit, jedino se u Templeu moglo kupiti sve one tričarije što su se toliko sviñale djevojkama iz puka. Dolazile su iz svih dijelova glavnoga grada, svježe i ljupke, u bijednim haljinama od tamne tkanine, gotovo uvijek sive, po čemu su ih i nazivali grisettes. Naučena na šarenilo odječe na dvoru, Anñelika se čudila i žalostila nad jednoličnošču narodne nošnje. Način odjevanja nekih ljudi je potjecao još iz prošloga vijeka. Pokoji stari dvoranin vezao bi u nedjelju oko vrata mašnu od platna. Pa i ona sama je umjesto sukanja od tafta i svile sada nosila suknju i prslučac od jakog sukna a Florimondu je kupila odjelce iste boje i ogrtač s kapuljačom. Gaiis znači siv, dakle, nešto kao djevojke u sivom. Kad je odlazila u šetnju, izbjegavala je kraj gdje su se dizala lijepe palače. bogatog svijeta i dostojanstvenika koji su se, neki što im se tako sviñalo, a neM radi štednje, skrasili na području Templea. Ona se donekle pribojavala da je neka od posjetiteljica ili neM cd posjetilaca, čije su kočije uz veliku buku prolazila kroz gradska vrata tvrñave, ne prepozna te je izbjegavala njihove poglede. Potpuni prekid s. nekadašnjim životom bio je poželjan u svakom pogledu. Uostalom, nije li ona bila žena jednog zatvorenika od svih napuštenog.. XL KUCA U TEMPLEU PRODAJA ROBA KUASIBA Jednog dana dok je silazila niza stepenice držeči Ftarimonda u naručju, imala je dojam, susrevši ženu što je stanovala u sobi do njene, da joj je njeno lice več oñnekuña poznato. Gospoña Cordeau joj je ispričala da

je uzela na stan i hranu neku mlañu udovicu vrlo siromašnu, ali ponosnu, koja, je ve voljela nadodati koji groš da bi joj se hrana donosila u sobu. Anñelika opazi pred sobom crnku prekrasna lica, čeznutljivih očiju. Ali nikako da toni licu dade neko ime, iako je bila sigurna da ga je več negdje srela. Na povratku iz šetnje, ponovo opazi mladu udovicu. Učini joj se da ju je čekala. Niste li vi gospoña de Peyrac? upita je udovica. Ljutita i pomalo uznemirena, Anñelika joj dade znak da uñe u njenu sobu. Vi ste se nalazili u kočiji moje prijateljice Athenaide de TonnavCharente, onog dana kad je kralj ulazio u Pariz. Ja sam gospoña Scauran. Anñelika sad prepozna tu lijepu i skromnu ženu koja ih je pratila u svojoj bijednoj odječi i koje su se one pomalo sramile. Gospoña Searron, bogalj zlobno ju je nazivao Athenaidin brat. Odonda se baš nimalo ne bijaše promijenila, jedino joj je haljina bila još otrcanija i pokrpanija. Ali je zato nosila ovratnike bijele poput neoskrvnjena snijega, a u njenu je pristojnu držanju bilo neke ganutljivosti. Usprkos svemu, Anñelika je bila sretna što je mogla čavrljati s nekim iz Poitoua te je posjedne ispred kamina. Zajedno s Florimondom podijele vrečicu vručih oblatai. Frangoisa dAubigne joj reče da je potražila stan u Templeu zato što je tu mogla prebivati tri mjeseca a da ne plati sa stan i hranu, a ona je bila bez igdje ičeg pred mogučnošču da je vjerovnici bace na ulicu. Nadala se da ča za tri mjeseca postiči od kralja ili kraljice majke obnavljanje penzije od dvije tisuče livara što ih je njegovo veličanstvo dodjeljivalo njenu mužu dok je ovaj još bio na životu. Gotovo svaki tjedan odlazim u Louvra i smjestim se na prolazu što vodi u kapelicu. Vi znate da njegovo veličanstvo pošto iziñe iz svojih odaja da bi krenulo u crkvu, prolazi jednim hodnikom gdje je dopušteno da mu se približe razni molitelji. Tu se uvijek okupi mnoštvo fratara ratna siročadi i starih vojnika bez mirovine. Ponekad se čeka prilično dugo. Najzad se pojavi kralj. Priznajem da mi svaki put kad predajem svoju molbu u njegovu kraljevsku ruku, srce kuca tako snažno da se bojim

neče li to i on sam osjetiti. On, dakle, dosad nije uslišio vašu molbu? Nije još, ali ja se ipak nadam da če prije ili kasnije i moju molbu preletjeti očima... Mlada je udovica bila upučena u sve spletke na dvoru. Ispriča AnñeliM da je gospoñica de Montpensier ponovo pala u nemilost. Kralj ju je još jednom poslao u izgnanstvo naredivši joj da se povuče na svoje imanje Saintargeaui, a nitko nije tačno znao zašto. Zatim ispriča o Gospodinovoj ženidbi za englesku princezu Henriettu. Ta je svadba proslavljena bez velike pompe, a po opčem mišljenju mladenci su vrlo tužno izgledali. Filip dOrleans je tezñisaa u sebi pomišjajuči na dužnosti kojima je morao udovoljiti kad padne noč, da bi time odao čast dražima svoje ljupke ženice. Ova je, meñutim, bacala poglede na svog kraljevskog šogora, poglede u kojima ss moglo jasno pročitati za kim je tužilo njeno srce, i da ako je nekad i gajila nade da če postati snaha Ane Austrijske, nije sigurno računala da če to postati udajom za njena mlañeg srna Pa ipak, sutradan ujutro čitav je Louvre morao priznati da je Mali gospodin, prethodno upozoren od brata, učinio sve što je mogao da mlada nevjesta ae bi bila baš previše razočarana. Luj XIV je potom dozvolio da se vitez de Lorraine, koji je za tu priliku bio udaljen, ponovo vrati na dvor... Anñeliku je razgovor zabavljao. Francoisa dAubigne se vrlo lijepo i duhovito izražavala i kad bi napustila onaj svoj izgled pokislog pileta, bivala je izvanredno ljupka. Čini se da njoj nije bilo nimalo čudno što sjajnu gospodu de Peyrac zatiče u bijednu stanju i brbljala je kao u kakvu salonu. Da bi preduhitrila njenu radoznalost, Anñelika je u par riječi obavijesti o svom položaju. Pod krivim imenom ona je tu čekala da njen muž bude izveden na sud i rehabilitiran, a onda se ponovo pojavi pred svijetom. Ne reče joj zbog čega je grof de Pevrac bio optužen jer, usprkos lakoči kojom je pričala razne zgodice, Prancoisa Scarron joj je izgledala vrlo pobožna. Ona je bila obrañena protestantkinja, a u svojoj je pobožnosti tražila utjehu za svoje vjerovanje. Anñelika završi svoje pričanje ovim riječima

Kao što vidite, gospoño, moj je položaj još labaviji od vašega. A ne krijem vam da ne samo da vam ne mogu biti ni od kakve koristi u pothvatima što ih poduzimate kod osoba na visokim položajima, več vam ne krijem ni to da me mnoge od tih osoba koje su prije nekoliko mjeseci bile ispod mene, danas s pravom gledaju s visoka. Treba, u stvari, ljude dijeliti na dvije kategorije odgovori neobično duhovita udovica na ljude koji su nam korisni i na one koji nam nisu korisni. Prve posječujemo da bismo stekli njihovu sklonost, a druge zbog svog vlastitog zadovoljstva. Obadvije su se tome veselo smijale. Zašto vas se tako rijetko viña? upita Anñelika. Mogli biste s nama jesti. Ah, to nadilazi moje snage odgovori udovica i protrne. Moram priznati da me sam pogled na gospoñu Cordeau i njena sina ispunja smrtnim strahom... Anñelika je baš htjela otvoriti usta da bi izrazila čuñenje nad tom izjavom, ali je u tome zaustavi čudna neka buka, nekakvo roktanje na stepenicama. Gospoña Scarron ode da otvori vrata, ali uzmakne snažno zalupivši njima. Bože sveti, nekakav je demon tu na stepenicama! Šta kažete? Da, nekakav čovjek potpuno cm! Anfielika krikne i poleti na predvrače vičuči KuasiBa! Tu sam, gospoža odgovori KuasiBa izronivšt kao kakva crna sablast iz uskog i mračnog stubišta. Bijaše odjeven u bezoblične prnje pritegnute špagom. Koža mu je nekako uvenula i poprimila sivi ton. Ali kad je opazio Morimonña, uze se divljački smijati i bacivši se na dijete koje mu se silno obradovalo, udari u pomahnitali ples. Obuzeta grozom, Francoisa Scarron pojuri iz Anñelikine sobe i skloni se u svoju. Anñelika se primi rukama za glavu da razmisli. Kad... ali kad je KuasiBa, u stvari, nestao? Nije se mogla sjetiti. Sve joj se u glavi smiješalo. Na kraju se sjeti da ju je on pratio u Louvre ujutro onoga groznoga dana kad se vidjela s kraljem i kad umalo nije poginula od

ruke vojvode dOrleansa. Od tog je trenutka, morala je priznati, sasvim bila zaboravila na KuasiBa. Nabaca drva u vatru da bi se na njemu osušile prnje mokre od kiše, a zatim mu dade da pojede sve što je uspjela nači. On joj u meñuvremenu ispriča što se sve s njim dogañalo. U velikom dvorcu u kojemu prebiva kralj Francuske KuasiBa je dugo, vrlo dugo čekao gospožu. Baš dugo je čekao! Služavke što su kraj njega prolazile rugale su mu se na mrtvo ime. Poslije je pala noč. Onda je dobio mnoge, mnoge batine. A onda se probudio u vodi, da u onoj vodi što teče pored velikog dvorca... Izmlatili su ga i zatim bacili u Senu, pomisli Anñelika. KuasiBa je zaplivao. Najzad se domogao obale. Kad se ponovo probudio, bio je sretan jer je povjerovao da. se vratio u svoje mjesto. Tri crnca su se nagnuli nad njim. Ljudi kao što je i on bio, a ne nekakvi crnčiči kakve drže velike gospoñe kod sebe kao paževe. Jesi li siguran da nisi sanjao? upita Anñelika čudeči se. Crnci u Parizu? Primijetila sara da su odrasli crnci vrlo rijetki u Parizu. Potanko ga ispitujuči, naposljetku shvati da su na nj nabasali neki crnci koji su kao kakva čudovišta prikazivani narodu na sajmištu SaintGermain ili su pak bili čuvari pripitomljenih medvjeda. Ali KuasiBa nije htio ostati s njima jer se plašio medvjeña. Završivši s pričanjem, fejvui fz vojih prnja jedmi košaricu, klekne i pred Morimonda stavi dva mala mliječna feružcičav takozvana ovčja kniščiča. Kora im je bila premazana žumanjkom i posuta pšeničnim zrnjem. Miris im je bio upravo zamaman. OdaKla ti novac da ih kupiš? Pa ja ih nisam fcupia Ušao sam u pekaru i napravio ovako i on izbeči lice u strašnu grimasu. Gospoña i gospoñica su se sakrila ispod pulta, a ja sam uaeo kolače da ih ponesem svom malom gospodaru. Bože, poviče Anñelika, prestrašena. Da mi je moja velika krivošija.. Prodala sam je staretinaru upadne mu brzo u

riječ mlaña žena. Pitala se nisu li stražari Teoplea za petama KuasiBa. čak joj se učinilo da vani čuje neku buka Poñe fc prozoru i opazi na trgu skupinu ljudi. Nekakav čovjek časna izgleda, u crnoj odječi, nešto je raspravljao s gospoñom Cordeau. Anñelika otvori prozor da bi čula o čemu se radi. Gospoña Cordeau joj dovikne Čini se da je kod vas neki potpuno crni čovjek! Anñelika na brzinu siñe. Istina je, gospoño Cordeau. Radi se o jednom crncu, o jednom... o mom bivšem slugi. To je dobar momak. Uvažena se ličnost sada predstavi kao sudac Templea, kojemu je bilo stavljeno u dužnost da u ime velikog priora kroji pravdu na području Templea. Reče da crnac tu ne može ostati pogotovo zato što mu je javljeno da je taj njen crnac odjeven u prosjačke prnje Poslije podosta dugog objašnjavanja Anñelika zajamči sucu da če KuasiBa prije noči napustiti Temple. Popela se ti svoju sobu tužna srca. A što ču ja s tobom, moj jadni KuasiBa? Gdje se pojaviš izazivaš strku. A ja više nemani dovoljno novaca da te hranim i uzdržavam. Na žalost, navikao si na raskošan život, te ti razna lišavan ja teško padaju. Prodaj me, gcspožo. A kako ga je ona iznenañeno gledala, on doda.. Grof je za mene dao velike pare, a u ono vrijeme sam ja bio tek mali dečko. Sad vrijedim najmanje tisuču Hvara. Za mene češ dobiti mnogo novaca te češ moga gospodara lako izvuči iz zatvora. Anñelika zaključi da KuasiBa ima pravo. Na kraju, jedino joj je još on ostao od bogatstva što ga je nekad posjedovala. Mada joj se ta trgovina gadila, morala je priznati da je to bio najbolji način da negdje skloni tog iadnog divljaka što se izgubio na sramotnim bespučima civiliziranog svijeta. Sutra se vrati ponovo reče. U meñuvremenu cu nači neko rješenje, samo ti pazi da te straža ne uhvati. Eh! Znam ja kako ču se sakriti. Ja imam mnogo prijatelja u ovom gradu. Ja samo napravim, ovako, a onda

prijatelji kažu Ti si jedan od naših, i povedu me svojim kučama, I pokaže joj kako treba ukrižiti prste da bi uspostavio vezu s prijateljima o kojima je riječ. Ona mu dade čebe da se pokrije, a zatim je promatrala njegovu dugu priliku kako se udaljava pod kišom. Čim je on otišao, ona odluči da se posavjetuje s bratom, ali prečasnog oca de Sancea ne nañe u Templeu. Anñelika se vračala nazad prilično zabrinuta kadli Ispred nje proñe mladič s violinskom kutijom ispod ruke poskakujuči da bi izbjegao lokvice vode što ih je kiša stvarala na putu. Giovanni! Taj je dan bio baš dan iznenadnih susreta! Žena se s glazbenikom skloni u dvorište stare crkve i stane ga ispitivati što se sve s njim dogodilo. Nisam još postao član orkestra maestra Lullija odgovori mladič ali me je gospoñica de Montpensier prije no što je krenula na SaintFargeau prepustila gospoñi de Soissons, koja je imenovana upraviteljicom kraljičinog domačinstva. Tako sam eto stekao sjajne veze zaključi važnim glasom. Zahvaljujuči tim vezama podučavam u muzici i plesu djevojke iz dobrih obitelji te sam tako znatno povečao svoje prihode. Upravo se vračam od gospoñice de Sevigne koja stanuje u palači Bouffleurs. Zatim plašljivo nadoda pošto je pogledom obuhvatio skromnu odječu svoje bivše gospodarice Mogu li vas upitati, gospoñe, što ima kod vas novoga? Kad čemo ponovo vidjeti gospodina grofa? Uskoro. To je samo pitanje dana odgovori Anñelika misleči pri tom na nešto sasvim drugo. Giovanni nastavi uhvativši mladiča za ramena odlučila sam prodati KuasiBa. Sječam se da ga je grofica de Soissons htjela svojevremeno kupiti, meñutim ja ne mogu iziči iz Templea pa, prema tome, niti poči u Tuileries. Ne bi li mi ti pomogao u tom poslu? Uvijek ču vam rado poslužiti, gospoño grofice ljubazno odgovori mladi glazbenik. Mara da se, zaista, mnogo trudio. Ni nepuna, dva sata poslije toga, Anñelika je baš pripremala jelo za Florimonda, netko zakuca na njena vrata. Poñe da otvori i pred sobom ugleda krupnu ženu crvenih kosa i drska

izgleda te jednog lakeja u livreji trešnjine boje. Odječu te boje su nosili lakeji vojvode de Soissonsa. K vama nas je poslao Giovanni reče žena kojoj se kroz poluotvoreni ogrtač vidjela vrlo lijepa haljina kakve nosa sobarice. U nje je bilo lukavo i bezobrazno lice povjerljive služavke velike gospoñe. Možemo priječi na stvar nastavi pošto je odmjerila Anñeliku i sve Sto se nalazilo u sobi. Prije svega nas zanima što čemo mi dobiti pri tom poslu? Ne diži previše nos, djevojko odsiječe Anñelika tonom kojim je odmah uspostavila razmak. Ona sjedne, a posjetioce pusti da pred njom stoje. Kako se zoveS? upita lakeja. La Jacinth, gospoño grofice. Dobro. Čini mi se da su u. tebe žive oči i bistra pamet Reci zašto da platim dvije osobe? Zaboga. U svim poslovima ove vrste mi dvojica uvijek zajednički nastupamo. Udruženje! Prava sreča što u njemu ne sudjeluja sva služinčad gospodina vojvode! Evo što vam je raditi reči čete gospoñi vojvotkinji da joj želim prodati svog crnca KuasiBa. No ja ne mogu k njoj u Tuileries. Prema tome, valjalo bi da mi vaša gospodarica zakaže sastanak u Templeu. Kuču neka sama odredi. Zahtijevam da se posao ima obaviti u največoj tajnosti i da se moje ime nikako ne spominje. Čini mi se da neče biti teško upriličiti takav sastanak reče sobarica pošto je načas pogledala svoga druga. Na svakih deset Hvara što ih primim dvije su vaše. To znači što više dobijem i vi čete bolje pročL Gospoña de Soissons na smije ustuknuti ma koju svotu ja zahtijevala. To je moja stvar obeča sobarica. Uostalom, prekjučer ujutro, dok sam je češljala, žalila je što nema u svojoj pratnji onog užasnog belzebuba! Nazdravlje joj bilo! Zaključi podigavši oči k nebu. Anñelika i KuasiBa su čekali ti malom predsoblju odmah do smočnice palače Bouffleurs.

Smijeh i vika dopirali su iz salona gospoña de Sevigne je tog dana primala u svojoj spavačoj sobi. Krej njih su prolazili sluge noseči poslužavnike pune kolaca. Mada nije htjela priznati, Anñelika je trpjela što se nalazila po strani, dok su žene njena ranga samo na par korača ja od nje i dalje provodile svoj bezbrižan život. Toliko je nekad sanjala da upozna Pariz i ložnice gdje Su se duhoviti ljudi tog vremena okupljali. Pored nje KuasiBa je kolutao svojim velikim očima punim zebnje. Ona bijaše za nj unajmila kod jednog staretinara u Templeu staru izbledjelu livreju, u kojoj crnac nije baš izgledao bogzna kako sjajno. Naposljetku se vrata otvore pred sobaricom gospoñe de Soissons i ova, mašuči lepezom i šušteči baljlnom, bane sva uzbuñena u predsoblje. Ah! Evo žene o kojoj si mi govorila, Berfflle. Odjednom se prekine i pažljivo promotri Anñeiiku, Bože, oprosti mi poviče jeste li to vi, draga? Baš ja reče Anñelika smijuči se molim vas ne čudite se. Ta vi dobro znate da se moj muž nalazi u Bastilji pa, prema tome, ni ja ne mogu biti u boljim prilikama od njega. Pa svakako složi se Olvmpija de Soissons prilaoñavajuči se na taj način situaciji svi smo mi imali teških trenutaka u životu. Kad je moj stric, kardinal Mazarin, motao bježati iz Francuske, ja i moje sestre smo na sebi imale poderane suknje a narod je, dok smo prolazile cestom bacao kamenice u nasu kočiju i vikao nam kurve Manzini. A sada, kad se jadni kardinal nalazi na samrtnoj postelji, svijet s ulice je sigurno više zbog toga ganut od mene Vidite kako se kotač sreče stalno okreče. Ali, draga, aije li ovo vaš.crnac? Kad ga prvi put vidjeh, činilo mi se ljepši! Nekako krupniji i crnji. Gladan je i hladno mu je pa je malko ogrubio brzo reče Anñelika. Ah čim se najede ponovo če postati crn kao ugljen, vidjet čete Na licu lijepe žene pojavi se grimasa raaočaranja. Kuasia se odjeñared isprsi. Ja sam još uvijek jak! Gledaj! I rastrgne stanu livreju na sebi i otkrije prsa tetovirana nekim čudnim šarama. Napregne ramena i napne mišiče, podigne ih kao što rade rvači na dernecima. Sjaj

zaigra na njegovoj brončanoj puti. Ustobočen i nepomičan namah se činio viši. Njegov divljački izgled, mada je on bio potpuno miran, ispunio je sobičak nekom čudnom tajnovitošču. Blijedo se sunce probije kroz prozorska stakla i svojom slañanom svijetlošču obavije tog sina Afrike. Njegove duge vjeñe kao u Egipčanina najzad se spustiše nad bjelokosne zjenice. Tanka zraka njegova pogleda zahvati vojvotkinju Soissons, a zatim lijeni osmijeh, drzak i nježan u isti mah, izduži njegove mesnate usne. AnñeliM se nikad prije KuasiBa nije činio tako lijep i nikad, nikad prije tako strašan. Crnac se sa svom svojom primitivnom snagom ustremio na svoj plijen. Nagonski je osjetio što je htjela ta bijela žena željna novih užitaka. Poluotvorenih usnica Olympija de Soissons je izgledala kao začarana njene tamne oči gorjele su nekom čudnom vatrom. Bibanje njenih lijepih grudi, požuda što joj Se zasjekla u usne odavala je pohotu njene želje tako očito ña je sama sobarica, usprkos svojoj smjelosti, odjedared oborila glavu, a Anñelifcu spopane želja da bježi i zalupne vratima. Vojvotkinja se naposljetku trgne raširi lepezu i stane njom nesvjesno mahati. Koliko... koliko tražite za nj? Dvije tisuče pet stotina Hvara. Sobarici zablistaše oči. Oljmpija de Soissons se trgne i učas doñe k sebi. Vi ste ludi! Dvije tisuče pet stotina livara ili neka stoji gdje jest odlučno izjavi AnñeŽlka. Moja draga. Oh, gospoño poviče Bertille koja bojažljivo prstom dotakne ruku KuasiBa kako ima nježnu kožu! Ne bih nikad vjerovala čovjek može imati tako nježnu put, kao latice osušenog cvijeta. Vojvotkinja sad proñe prstom duž glatke ruke i osjetf put napetu i meku. Požudan srh je prožme Osmjeli se, dodirne tetovirana prsa i prasne u grohotan smijeh. Neka bude, uzimam ga. Znam da je to ludost, ali osječam da ne mogu drugačije postupiti. Bertille, reci La

Jacinthu da mi donese kovčežič. Kao po dogovoru lakej uñe noseči kovčežič obložen kožom ukrašenom šarama. Dok je čovjek koji je vjerojatno izdavao novac za gospodaričine tajne užitke brojao dukate, sobarica po gospodaričinom nalogu dadne znak KuasiBa da je slijedi. Do viñenja, gospožo, do viñenja reče crnac približivši se Anñelikl i reci mom malom gospodaru Florimondu.. U redu, odlazi odgovori ona oštro. Ali pogled premlačena psa koji joj je dobacio prije nego što je napustio sobu pogodi je u srce gore od bodeža. Nervozno je brojala dukate stavljajuči ih u svojti torbicu. Imala je samo jednu želju... što prije otiči. Draga moja, shvačam kako je to bolno uzdahne vojvotkinja de Soissons hladeči se lepezom. Ipak, ne padajte u očaj, kolo se stalno okreče. Čovjek dospije u Bastilju, istina, ali i iziñe iz nje. Znate li da je Peguilin de Lauzun ponovo u kraljevoj milosti? Peguilin! usklikne Anñelika koju to ime i ta vijest namah razvedri. Pa to je divno! A što se dogodilo? Njegovu se veličanstvu sviñaju bezobraštine tog odvažnog plemiča. Kralj je samo tražio prvu priliku da ga pozove k sebi. Priča se da ga je zatvorio u Bastilju zato što se tukao s Filipom dOrleans. Neki čak tvrñe da se Lauzun tukao s Gospodinom zbog vas. Anñelika se naježi pri spomenu na strašan prizor. Još jednom zamoli gospoñu de Soissons da nikome ništa ne priča o njoj i da nikom ne govori o mjestu gdje s sklonila. Gospoña de Soissons koju je dugo iskustvo naučilo da treba imati obzira prema osobama u nevolji sve dok gospodar ne odluči o njihovoj sudbini, obeča sve što je Anñelika od nje tražila i rastane se s njom pošto ju je zagrlila XLI MLAðI CORDEAU I UDOVICA SCARRON Posao oko prodaje KuasiBa svrne Anñelikine misli i ona načas zaboravi na stalne brige koje su je mučile u vezi sa sudbinom njena muža. A sada je njegova sudbina zavisila isključivo od njenih napora. Bilo joj je pri duši kao da ju je preplavio neki osječaj fatalizma što je

svakako bilo ti vezi s djetetom što ga je u sebi nosila. Njena je trudnoča tekla normalno usprkos njenih bojazni Dijete što ga je nosila bilo je živo. Gontran je došao u posjet sestri prije svog odlaska ns put oko Francuske. Bijaše kupio jednu mazgu ne onako lijepu kao što su bile naše, reče. Tajna bratstva njegovih drugova po zanatu če ga prihvatiti u gradovima. Nije li možda trpio zbog tog raskida sa svojim svijetom? Čini se da nije. Anñelfka ga je tužnim pogledom pratila dok se udaljavao. Jednoga jutra se s Fiorimonñom uputila u šetnju prema glavnoj kuli Templea. Tamo je zatekla stado koza. Neki pastir iz Bellevillea je često dovodio svoje stado u Temple. Koze je puštao ña pasu na neobrañenu terenu ti samoj blizini ogromne kule i uz put ih muzao kako je toja mušterija tražila mlijeka. Po njegovu mišljenju, kozje mlijeko je odlično za dojilje, dok je mlijeko magarice dobro za osobe koje iscrpljuje stalno uživanje u slañosfcrašču. Maida Anñelika nije pripadala ovoj drugoj kategoriji ljudi, ona je često kupovala zdjelicu magaričina mlijeka. Držeči sa ruku Florimonda koji je pored nje trčkao, baš je bila nadomak kuči gospoñe Cordeau kadli začuje ne kakvu viku. Opazi tada sina svoje gazdarice kako trči i SIS trudi se da zaštiti glavu od kiše kamenica kojom su ga j obasipali derani što su za njim trčali. Cordeau! Cordeaucous Pričekajder. Isplazi jezik! Cordeaucou! Bježeči pred njima, dječak uleti u kuču. Nešto kasnije, u vrijeme ručka, Anñelika zatekne dječaka u kuhinji kako mirno jede. Sin stare Cordeau nije posebice pobuñivao Anñelikino zanimanje. Bio je to dječak od petnaestak godina, plečat i šutljiv. Po niskom čelu se moglo zaključiti da ga Bog nije obdario velikom pameču. Meñutim, bio je vrlo susretljiv prema majci i stanarima. Jedina njegova zabava bijaše da se u nedjelju igra s Florimondom kojemu se u svemu pokoravao. Sta je to bilo maloprije, moj jadni Cordeau? upita mlada žeia sjedajuči pred grubi tanjur u koji je gazdarica sipala grašak i kitov špek. A što nisi svojim

snažnim šakama istakao one derane što su se na tebe kamenjem nabacivali? Momak slegne ramenima, a njegova majka objasni Znate, več se naučio na to! Pa i ja sama ga ponekad zovem Cordeaucou ne misleči pri tom ništa zlo. A otkada ga znam, uvijek su ga djeca gañala kamenicama. On se ne obazire na to. Važno je da postane majstor, he, he! Poslije če ga poštivati! Sigurna sam u to! I stara se cerila i tim se svojim, cerekanjem još više doimala kao vještica. Anñelika se sjeti gañenja što su ga u gospoñi Scarron izazivali i majka i sin i pogleda ih u čudu. Znači da je ipak istina? Vama, dakle, ništa nije poznato? ponovo se javi gospoña Cordeau stavljajuči zdjelu na vatru. Naposljetku, nemam što skrivati, moj dječak radi s majstorom Aubinom. A kako Anñelika još uvijek nije shvačala, stara Cordeau objasni U stvari, majstor Aubin je krvnik! Mlada žena osjeti kako je srh groze uhvati oko grla, a zatim joj siñe niz leña. Šuteči je počela jesti onu priprostu hranu. Bilo je to usred posta što je prethodio božičnim blagdanima i svaki je dan stara Cordeau iznosila na stol komad kitova špeka kuhana s graškom posao jelo sirotinje. Pa da, šegrtuje za krvnika nastavila je da preklapa stara sjedajuči za stol. Sta čete, u životu je nekome odreñeno da radi ovo, a nekome da radi ono. Majstor Aubin je brat moga pokojnoga muža, a ima samo kčerke. I tako ini je majstor Aubin, kad mi je umro muž, pisao u selo gdje smo živjeli da če se on pobrinuti o mom sinu i izučiti ga u zanatu, a poslije če mu možda i svoj posao prepustiti. Biti krvnik u Parizu nije mala stvar, znate! Htjela bih bar toliko poživjeti da vidim svoga sina u crvenim čarapama i crvenom trikou. I gotovo nježnim pogledom obuhvati okruglu glavurdu svog groznog izdanka koji je mirno gurao u sebe svoj obrok. A možda je još jutros bacio omču oko vrata nekoni osuñeniku, mislila je Anñelika, užasnuta. Imaju pravo dječaci Templea kad netko hoče da izuči zanat krvnika, onda se ne bi smio zvati Cordeau uže. Protumačivši Anñelikinu šutnju kao izraz simpatije,

udovica se naveliko raspričala I moj muž je bio krvnik, ali na selu, a to nije ista stvar, jer se smrtna kazna izvršava u glavnom gradu U stvari, bez obzira što je ponekad stavljao na muke kakva lupeža, on se više bavio deranjem životinja i pokapanjem mrcina. Sretna što je našla nekoga koji je nije prekidao uzvicima užasa, udovica se raspričala o svemu i svačemu. Slušajuči njen seljački naglasak, Anñelika je otkrivala postojanje čitavog jednog ukletog svijeta, mnoštvo likova zlokobnih i mirnih. Krvnici su se ženili meñu sobom, ispomagali se, u vjerskim osječajima su odgajali svoju djecu i učili ih zanatu. Služba krvnika i nije bila tako jednostavna kao što je izgledalo. Bazni postupci kojima su se krvnici služili da bi iz uhičenika izvukli priznanje taj su zanat činili Vrlo kompliciranim. Dječak je, dakako, posla imao napretek. Morao je naučiti kako da jednim udarcem sjekire iil mača odrubi glavu, kako da rukuje vručim željezom, kako da probuši jezik, kako se vješa, davi, tuče, naposljetku, morao je naučiti kako se primjenjuje mučenje rastezanja udova, mučenje vodom, španjolskim čizmama, mučenje vješanjem. Tog je dana Anñelika ostavila pun tacjur i što je brže. mogla popela se u svoju sobu. Je li Ravmond znao za zanimanje mladog Cordeaua kad je sestru poslao na stan i hranu njegovoj majci? Ne, sigurno nije. Uza sve to Anñelika nije niti načas pomislila da bi njen muž, mada se nalazio u zatvoru, mogao imati bilo kakve veze s krvnikom. Joffrev de Peyrac je bio plemič! Zasigurno je postojao neki zakon ili neka povlastica koja nije dopuštala da se plemiči muče. Upitat če Desgreza... Krvnik je postojao zato da muči sirotinju, one bijednike što ih se vezivalo za stup sramote na trgu des Halles, one što ih se, gole, bičevalo na raskrščima ulica ili što ih se vješalo na trgu Greve, ili radi onih zločinaca što su predstavljali največu zabavu svjetini. Nije on postojao radi Joffreva de Peyraca, posljednjeg potomka tuluških grofova

Poslije tog dana Anñelika je rjeñe navračala u kuhinju udovice Cordeau. Ona se sve više približavala Francoisi Scarron. Buduči da je poslije prodaje KuasiBa raspolagala s nešto više novca, kupovala je drva da bi dobro ugrijala sobu te je pozivala k sebi mladu udovicu. Gospoña Scarron nije gubila nadu da če prije ili kasnije kralj proučiti njene molbe. U hladno bi jutro ponekad odlazila u Louvre puna nade, a vračala se utučena, ali je zato na dvoru doznavala bezbroj zgodica koje su je onda razveseljavale čitav dan. Jednom, prilikom je desetak dana izbivala iz Templea Bijaše se zaposlila kao odgojiteljica kod neke velike gospoñe, ali se potoni vratila a da nije nikakvo objašnjenje dala, u život skriven i pun drhtavice pod okriljem kule Templea Ponekad joj je u posjetu dolazila neka od osoba na visokom položaju što je posječivala njenu kuču dok je još satirik Scarron vladao nad malim skupom, duhovitih ljudi Jednoga dana, kroz pregradni zid, Anñelika prepozna zvučni glas Athenaide de TonnayCharente. Doznala je tako da je lijepa provincijalka iz Poitoua podigla priličnu prašinu u pariškim otmjenim krugovima, ali još ne bijaše uhvatila muža bogata i iz kruga velike gospode. Drugom prilikom upadne k njoj žena plava i živahna, i mada več blizu četrdesete, vrlo lijepa. Baš kad se opraštala, Anñelika ču kako govori Sta čete, draga, priliku treba zgrabiti čim se pruži. Muka mi je videči vas kako živite u hladnoči ove sobe, u tim svojim iznošenim haljinicama. U ovakvu bijedu ne bi smjelo zapasti biče s dva tako lijepa oka kao Sto su vaga. Francoisa promrmlja nešto što Anñelika nije razumjela. Ustupam vam ga nastavi glas skladan i veseo ali zavisi samo od vas da vas potčinjenost još više ne ponizi od traženja pomoči, da se ne pretvori u ropstva Na primjer, platac što mi omogučuje sada da se vozim u kočiji, vrlo se lako pomirio s dva posjeta na mjesec. Za pet stotina livara, rekla sam mu, nije mi moguče dati više od onoga što dajem. On je pristao na to jer zna da inače ne bi dobio ništa. Prava je dobričina. Njegova jedina vrijednost je u tome što se odlično razumije

u meso, a to zato što mu je djed bio mesar. Kad je kod mene primanje, on me u tom pogledu savjetuje. Upozorila sam ga da ne smije biti ljubomoran, jer meni je stalo do mojih malih hirova. Vrijeña li vas moj govor draga? Po nadinu na koji ste naprčili svoje divne usne, vidim da je moja pretpostavka tačna. Slušajte, ne postoji nešto što bi u prirodi bilo toliko različito kao ljubavni užici, iako su ti užici uvijek isti. Kad se našla sa svojom prijateljicom, Anñelika se nije mogla suzdržati a da je ne upita tko je ta osoba. Ne mislite da mi pričinjava zadovoljstvo primiti žene te vrste smeteno odgovori Prancoisa ali moram priznati da je Ninon de Lenclos najšarmatnija i najduhovitija od mojih prijateljica. Mnogo mi je pomogla i učinila je što je mogla da bi mi priskrbila neku potporu. Ali ne znam da li u mi njene preporuke viša na korist ili na štetu. Rado bih joj se bila približila i s njom izmijenila koju riječ reče Anñelika. Ninon de Lenclos ponovi zamislivši se jer joj je ime slavne milosnice bilo dobro poznato. Kad mi je muž kazao da čemo u Pariz, pomislila sam Nadam se da če mi biti dozvoljen pristup u salon Ninon de Lenclos! Umrla ako lažem! poviče mlada udovica u čijem pogledu blistaše oduševljenje. Nema mjesta u čitavom Parizu gdje se čovjek ugodnije osječa. U njenu salonu vlada božanska otmjenost, pristojnost je na visini, a što je glavno, čovjek se ne dosañuje. Salon Nino de Lenclos je prava ñavolja zamka, jer nitko ne bi pomislio da ga vodi osoba tako nečudorednog načina života Znate li što se o njoj priča? Ninon de Lenclos je strpala u krevet kraljevstvo Duja XIII, a sad se sprema da to isto učini i s kraljevstvom Luja XIV! Ništa se tome ne bih čudila, jer čini se da joj je mladost vječna. Ušavši tog dana po drugi put u sobu za razgovore u jezuitskom samostanu, Anñelika se nadala da če vidjeti brata koji ju je obavijestio da doñe. Osim toga, nadala se da če vidjeti i odvjetnika Desgreza kojega odavna ne bijaše vidjela.

Ali je u sobi zatekla samo jednog čovječuljka u godinama, u ornoj odječi i s jednom od onih pisarskih vlasulja na glavi, napravljenih od konjske dlake na koju je bila sašivena kučna kapa od crne kože. Čovječuljak se diže i nespretno pozdravi, po starinski, a zatim se predstavi kao kaneelist suda, sada u službi odvjetnika Desgreza u parnici grofa de Peyraca. Tek otprije tri dana sam se počeo baviti slučajem vašeg muža, ali sam več nadugo razgovarao s odvjetnicima Desgrezom i Fallotom. Oni su me uputili u stvar i stavili mi u zadatak da pripremim službene spise za otvaranje postupka protiv vašeg muža. Anñelika olakšano uzdahne. Konačno je krenulo! Čovuljak se zaprepašten unese pogledom u tog klijenta koji očito o sudskim smicalicama nema pojma. Odvjetnik Desgrez mi je učinio veliku čast obrativši mi se za pomoč, a to znači da je tom mladiču postalo jasno da mu je, uza sve pergamene što ih je zahvaljujuči svojoj velikoj bistrini uma postigao, bio potreban čovjek koji zaista poznaje sudsku proceduru, a ja sam čovjek koji zaista proceduru ima u malom prstu. Anñelika primijeti da je načas zatvorio oči, progutao pljuvačku, a onda stao promatrati prašinu što je plesala u sunčanoj zraci. Bila je iznenañena. Ali vi ste mi natuknuli da je sudski postupak več u toku, ili Šam vas možda krivo razumjela? Polako, lijepa gospoña Ja sam samo kazao da rañimi na otvaranju postupka i da... Uto ga prekine dolazak Anñelikina brata i odvjetnika Desgreza. Ali kakav je ovo tip što ste ga ovamo doveli? šapatom se Anñelika obrati Desgrezu. Ne bojte se, nije opasan. To vam je mali insekt koji živi od pisarije, ali u svom poslu mali bog. Govori kao da bi moj muž morao u zatvoru trunuti dvadeset godina! Gospodine Clopote, vi imate predugačak jezik kojim ste prilično ugnjavili gospoñu teče odvjetnik. Čovječuljak se smanji i ode u kut igdje se skupi poput kakva žohara. Anñelika se jedva sudržavala da ne prasne u smijeh. Vi ste ipak okrutni s tim svojim malim bogom

pisanije. U tome je moja jedina prednost. U stvari, stoput je bogatiji od mene. A sad sjednimo i malo pretresimo situaciju. Je li odlučeno da se povede sudski postupak? Jest. Mlada žena se zagleda u bratovo i odvjetnikovo lice na kojima kao da se ogledalo neko sustezanje. Prisustvo gospodina Clopota dokazuje ti da je sudski postupak počeo reče na kraju Ravmond ali bilo je nemoguče postiči da se tvoj muž pojavi pred crkvenim sudom. Ali s obzirom na to da je on optužen kao vještac? Sve moguče dokaze smo izvukli i sve veze pokušali iskoristiti, vjeruj mi. Ali čini mi se da kralj hoče da bude veči katolik od samoga pape. Sto se gospodin Mazarin više primiče grobu, to mladi, kralj hoče da sve državne poslove skupi u svojoj ruci, uključujuči i one vjerske prirode. Nije li več i to dosta što imenovanje biskupa zavisi od njegova izbora, a ne od crkvenih vlasti? Ukratko, sudski postupak če se voditi pred grañanskim sudom više nismo mogli postiči Pa i to je bolje nego vječiti zaborav, zar ne? upita Anñelika tražeči potvrdu u Desgrezovim očima. Ali ovaj se ukipio kao mramor. Bolje je znati svoju sudbinu nego godinama živjeti u nedoumici odgovori odvjetnik. Ne smijemo preveliku važnost dati tom prvom neuspjehu ponovo se javi Ravmond. Sad se radi o tome kako da se utječe na voñenje sudskog postupka Sam kralj če imenovati zaprisegnute suce. Naša je dužnost da mu stavimo do znanja kako se mora voditi računa da suñenje bude pravedno i nepristrano. Prosvjetljivanje savjesti jednoga kralja je zaista delikatan zadatak! Te riječi sjetiše Anñeliku riječi što ih je prije mnogo mnogo godina izrekao markiz du PlessisBelliere na račun gospodina Vincenta de Faula On je kraljeva savjest! Jao! poviče. Kako se nisam prije sjetila? Kad bi gospodin Vincent mogao o Joffrevu razgovarati s kraljicom ili kraljem, sigurna sam da bi on uspio ganuti

njihova srca. Na žalost, gospodin Vincent je umro prošlog mjeseca u svojoj kuči u SaintLazareu. Bože svemoguči! uzdahne Anñelika čije se oči napuniše suzama razočaranja. Jao! Ta kako nisam mislila na nj dok je još bio živ! On bi znao kako da s njima govori. Bio bi postigao da se postupak vodi pred crkvenim sudom... Zar misliš da nismo pokušali sva moguča sredstva da bismo postigli takvu odluku? primijeti ponešto žešče jezuit. Anñeliki zablistaše oči. Znam šapne ali gospodin Vincent je bio svetac. Nastade šutnja, a zatim Raymond uzdahne. Imaš pravo. Samo bi čovjek sveta života mogao slomiti kraljev ponos. Pa ni njegovi najprisniji prijatelji na dvoru ne poznaju njegovu pravu dušu. Tog mladiča, naizgled uzdržljiva, proždire strahovita želja za vlašču. Ne sumnjam uopče da je on veliki kralj, ali... Prekine se možda zbog toga što je smatrao da je previše opasno, izvoditi slične zaključke. Doznali smo ponovo če da su se neki učenjaci što žive u Rimu, a od kojih dvojica pripadaju našoj družbi uznemirili zbog hapšenja grofa de Peveraca i da su prosvjedovali. Dakako da to nisu učinili otvoreno jer se grofovo hapšenje do današnjega dana držalo u tajnosti. Vjerojatno bi se mogla združiti njihova svjedočenja i zatražiti od pape da se pismenim putem obrati kralju i zauzme za grofa. Možda če njegova preuzvišena riječ, suočivgi kralja s njegovim odgovornostima i preklinjuči ga da pažljivo ispita slučaj jednog optuženika kojega največi umovi današnjice smatraju nevinim što se tiče vračanja, možda če ga ta riječ navesti da popusti Misliš li, doista ña če papa napisati takvo pismo? upita Anñelika u nevjerici Crkva zazire od učenjaka. Čini mi se da žena tvoga ponašanja ne bi smjela suditi o pogreškama i zabludama erteve blago odgovori Kajmonñ. Anñeliku nije prevario bratov blagi glas stoga ušutL Imam dojam da izmeñu Haymonda i mene danas nešto nije bilo kako bi trebalo reče Anñelika kad je nsšto poslije toga pratila odvjetnika do vrata Templea. Zašto je onako oporim glasom govorio o mom ponašanju? Sigurna sam da živim bar tako uzornim životom

kao i žena krvnika kod koje stanujem. Desgrez se osmjehne. Pretpostavljam da je vaš brat pobrao neki od onih letaka što od jutros tauže Parizom. Claud Le Petit, glasovit pjesnik s Novog mosta, koji več gotovo šest godina kvari probavu mogučnicima dočuo je za proces vašem mužu to je iskoristio priliku da svoj pero umoči u vftriol. A što je napisao? Jeste li vidjeli taj njegov pamflet? Odvjetnik mahne gospoñinu Clopota koji je išao za njima, da im se približi i da mu dadne torbu što ju je nosio. Desgrez iz nje izvuče nekoliko grubo odštampanib listova. Bijahu to pjesmice u stihovima. Pjesnik se očito tradio da u poletnim stihovima koji su se tečno nizali jedan za drugim, najuvredljivijim i najprostačkijim riječima prikaže Joffreya de Peyraca kao največeg šepavca, ñlafeavca, rogonju Langueñoca... Nije mu bilo teško da se duhovito ruga fizičkom izgledu optuženilka, a jedna je od njegovih Mtica završavala ovim stihovima A lijepa gospoña de Peyrac Moli se Svevišnjem Bogu Da joj se mužu izgubi trag U Bastilji, groznom brlogu A ona če u hodnicima Louprea Do sita da se kurva... Anñelika je vjerovala da če pocrvenjeti, ali njeno lice, naprotiv, vrlo problijedi. Oh prljavi Stihoklepče! poviče bacivši letke u blatnjavu ulicu. Živa je istina da je i blato isuviše čisto za nj. Mir, gospoño, ne smije se kleti! prijekorno če Desgrez koji se pravio kao da je tobože zaprepašten, dok se kancelist nekoliko puta prekrižio. Gospodine CJopote, ne biste li pobrali one svinjarije i ponovo ih stavili u moju torbu. Zaista bih htjela znati zašto ta prokleta piskarala ne nabiju u zatvore, umjesto da u njih trpaju pošteni svijet nastavila je Anñelika tresuči se sva od bijesa. A čula sam da ta piskarala zatvaraju u Bastilju kao da se radi o uglednim ličnostima. Zašto ih ne bace u Chatelet, jer oni su pravi zločinci?

Njje lako staviti ruke na nekoga od tih pjesnika. Naprosto su neuhvatlvi. Oni su posvuda i nigdje. Olaud Le Petit je več deset puta bio pred vješalima, a onda se opet pojavi i odapinje svoje strijele kad mu se čovjek najmanje nada. On je oko Pariza. Vidi sve, zna sve, a nikad ga nitko nije sreo. Pa ni ja sam ga nikad nisam vidio, ali pretpostavljani da su njegove uši šire od brijačkih plitica, jer one poberu sve tračeve glavnoga grada. Trebalo bi ga dobro platiti da uhodi, a oni ga umjesto toga progone. Trebalo bi ga objesiti jednom zauvijek! Istina je, doduše, da je naša ljubljena i vrlo nedjelotvorna policija svrstala novinare i piskarala meñu zlonamjernike, ali ona nikad neče uhvatiti malog pjesnika s Novog mosta, ukoliko se ja i moj pa u to ne umiješamo. Uhvatite ga, preklinjem vas! poviče Anñelika zgrabivši Desgreza s obje ruke za rever njegova žakoa od grubog sukna. Neka mi ga Sorbona dovuče, živa ili mrtva! Radije ču ga ponuditi gospodinu Mazarinu, jer vjerujte mi, on mu je zakleti neprijatelj, gori od vas. Kako su samo mogli trpjeti tako dugo da jedan lažljivac nekažnjivo priča ono što inu se sviña? Strahovita snaga Clauda Le Petita je u činjenici da on, na žalost, nikada ne laže i rijetko se kada prevari. Anñelika otvori usta da prigovori toj tvrdnji, ali se sjeti maritiza de Vardesa te ušuti izgrizana bijesom i sramotom XLII SUCI SU IMENOVANI Nekoliko dana prije Božiča počeo je padati snijeg. Grañ bijaše dobio vrlo svečani izgledi. Po crkvama su se gradile jaslice od tvrdog kartona ili kamenčiča i školjaka. Meñu njima su dobivali svoje mjesto članovi svete obitelji, pastiri i Sveta tri kralja, dok se mali Isus nalazio izmeñu vola i magarca. Zastave raznih religioznih družbi svakodnevno su predvodile po uličicama punim snijega i blata duge povorke vjernika koji su pjevali u slavu roñenja Kristova.

Kao i svake godine, augustinci iz HotelDieu ispekoše na tisuče uštipaka, polise ih sokom limuna, a potom napuniše dječacima košarice da ih prodaju po čitavom Parizu. Samo oni koji su kupovali te uštipke magli ou prekinuti post, a novac tako sakupljen služio je da što svečanije proslave Božič siromašni bolesnici. U isto vrijeme dogañaji koji su se ticali Anñelike počeli su se naglo odvijati. Povučena u mračne vrtloge stravične parnice, ona gotovo nije ni primijetila da su naišli sveti božični trenuci i prvi dani nove godine. Jednoga je jutra došao u Temple Desgrez da je posjeti i da obavijesti o novostima što ih je uspio pokupiti s obzirom na imenovanje zakletih sudaca u parnici. imenovanju sudaca prethodilo je dugo i brižno ispitivanje. Ne treba se zavaravati jer čini se da nije izbor izvršen na temelju njihova osječaja za pravdu, več aia temelju njihove privrženosti kraljevskoj kuči. Osim toga, brižno su stavljeni u stranu oni suci od kojih su neki zasigurno vrlo odani kralju, ali za koje se takoñer zna da su dovoljno hrabri da se suprotstave eventualnom pritisku s kraljeve strane. Tako je, na primjer, ispao sudac Gallemand, jedan od najslavnijih pravnika našeg vremena, a čiji je položaj vrlo čvrst jer se za vrijeme fronde odlučno bijaše stavio na kraljevu stranu što ga umalo nije odvelo u zatvor. Ali on je borac koji se nikoga ne boji i njegove su nenadane doskočice takve prirode da se svima u Palači pravde kosa diže na glavi od straha. Dugo sam se nadao da če izbor pasti na njega, ali sad je jasno da hoče za suce ljude potpuno sigurne. Pa to se moglo i predvidjeti po svemu onome što se u posljednje vrijeme zbivalo odgovori Anñelika odlučno. Znate li koje ime od onih koji su imenovani? Predsjednik Seguier u svojstvu prvog predsjednika. On če osobno preslušavati optuženoga da bi se spasila forma i procesu dao veliki odjek i publicitet, a i da bi poslužio kao primjer. Predsjednik Seguier! Ta to je više no što sam se usudila nadati! Neka vas to ne raduje previše odgovori odvjetnik. Predsjednik Seguier svoje visoke položaje i funkcije plača krnjenjem svoje moralne nezavisnosti. Dočuo

sam uz to da je učinio posjet uhičeniku i da je razgovor izmeñu vašega muža i njega bio vrlo buran. Grof je odbio da položi zakletvu jer je sudsko viječe, po njegovu mišljenju, rekao je on, nenadležno da vodi sudski postupak protiv jednoga člana tuluškog sabora, več bi jedino veliko viječe pariškog sabora bilo nadležno da sudi bivšem izvjestitelju jednog od pokrajinskih sabora. A niste li vi svojevremeno tvrdili da ne bi bilo poželjno da slučaj odlazi pred pariški sabor, buduči da su svi zastupnici na ovaj ili onaj način potčinjeni gospodinu Fouquetu? Tako je, gospoño. Trudio sam se da o. tome obavijestim vašega muža. Meñutim, ili njemu moja poruka nije uručena ili je on isuviše ponosan da bi primio nečije savjete. Stoga mi ne ostaje drugo do da vas izvijestim o odgovoru što ga je on dao velikom meštru kraljeve pravde. A što je iz svega toga proisteklo? zabrinuto upita mlada žena. Pretpostavljam da je kralj Odlučio da se ne drži uobičajenih formi i da če vašem mužu uza sve to biti suñeno, pa makar u odsustvu, ako bude potrebno. A što to znači? Odvjetnik joj objasni da se ta procedura sastojala u tom da imi se sudi kao da je odsutan, u odsustvu, i da bi time njegov položaj postao mnogo ozbiljniji, jer je u Francuskoj optuženik uvijek vjerojatan krivac, dok je u Engleskoj na primjer, bila dužnost javnog tužioca da podnese dokaze o krivici uhičene osobe koju se, meñutim, u pomanjkanju pismene optužbe, puštalo na slobodu u roku od dvadeset i četiri sata. A zna li se tko če biti javni tužilac u parnici? Dvojica su. Prvi je Denis Talon, vrhovni javni tužilac kraljevstva, a drugi je, kao što sam i predviñao, vaš šurjak Fallot de Sance, koji je odreñen na tu dužnost u svojstvu suca. Ovaj posljednji se pokušao izvuči navodeči rodbinske odnose s vama, ali bit če da ga je Talon, ili netko drugi, nagovorio da se prihvati tog zadatka, jer e po hodnicima Palače pravde sada priča kako je vrlo mudro, to jest lukavo postupio što je vjernost kralju, kojemu, uostalom sva duguje, pretpostavio rodbinskim dužnostima.

Anñeliki zastane dah u grlu, a lice joj se zgrči. Ali ona se svlada i htjede čuti sve ostalo. A tu je i neki Massenau zastupnik sabora u Toulousi. Njegova če briga a prvom redu biti, dakakd, da izvrši sve, ima što mu kralj naredio, a posebice da se osveti jednom drzniku iz redova plemstva... Ne znam, gospoño, mada je to moguče buduči da je gospodina Massenaua sam kralj imenovao. Ali ja sam obaviješten da je on imao nedavno jedan razgovor s Velikom gospoñicom u vezi s vašim mužem. Iz tog je razgovora proizišlo da on nije posve neprijateljski raspoložen prema gospodinu de Peyracu i da se imenovanju nije nimalo obradovao. Anñelika potraži u sječanju. Vojvotkinja de Montpensier mi je svojevremeno govorila nešto u tom smislu. Ako dobro promislim, čini mi se naprosto nevjerojatnim da bi on pokazao sklonost prema mom mužu, jer sam, na žalost, bila prisutna kad se Massenau pogrdnim riječima obratio mom, mužu, a moj muž mu odgovorio istim tonom. Ta je okolnost, nema sumnje, bila razlogom da se kralj odlučio za njegovo imenovanje. U stvari, jedini imenovani su, javni tužilac i Massenau. Ostale je izabrao gospodin Seguier ili pak Talon. Znači, dakle, da su odreñeni i drugi suci, zar ne? Imenovan je i predsjednik sudaca. Rečeno mi je da če to biti predsjednik Mesmon, ali toj se stvari vrlo čudim. Tom je starcu u tijelu ostao još samo dašak života. Ne uspijevam ga zamisliti kao predsjednika jedne rasprave koja ima sve izglede da bude vrlo burna. Možda su ga izabrali baš zbog njegove fizičke nemoči, jer zna se da je on čovjek pravedan i savjestan. Ako uspije prikupiti što snage za proces, on spada meñu one na koje bismo, nadam se, mogli utjecati. A zatim Desgrez nastavi Tu je takoñer Bourie, tajnik Savjeta pravde, koji meñu svijetom pravnika uživa glas pravnog falsifikatora, a tu je, osim toga i neM Delmas potpuno nepoznati sudac, izabran možda zato što je stric Colbertu Mazarinovu službeniku, ili možda naprosto zato što je protestant, a kralj valjda želi dati svojoj pravdi izgled legalnosti, te stvoriti

u javnosti dojam da i protestantsku vjeroispovijest treba uključiti u aparat državnog pravosuña. Pretpostavljam primijeti Anñelika da če se taj hugenot čudom čuditi što ga se uvlači u parnicu o čaranju u toku kojega če biti riječi o opsjednutosti zlim duhovima i njihovim istjerivanjem. A za nasče predstavljati prednost što če se meñu sucima nači jedan, možda, otvoreniji um koji od prve odbija da prizna sujeverje ma pod kojima se vidom krilo. U pravu ste, nema sumnje odgovori odvjetnik kimajuči zabrinuto glavom. Da zbilja, kad je več riječ o opsjednutosti i istjerivanju zlih duhova, recite mi, poznajete li, možda, nekog redovnika po imenu Becher i jednu duvnu koja se, prije no što je ušla u samostan, zvala Carmencita de Merecourt? Kako da ih ne poznam! poviče Anñelika. Taj fratar Becher je nekakav poluludi alkemist koji sebi bijaše uvrtio u glavu da če iz mog muža izvuči tajnu o kamenu mudraca. A što se tiče Carmencite de Merecourt, mogu vam reči da je ta neobuzdana žena nekada bila Joffrevova ljubavnica i da mu ona ne može oprostiti što to više nije. Ali kakve veze oni imaju s njegovim slučajem? Pa radi se o nekoj seansi u vezi s istjerivanjem zlih duhova kojoj je predsjedao rečeni Becher, a kojoj je prisustvovala i gospoña Carmencita. Čitava ta stvar je vrlo nejasna. Službeni spis ikoji se na to odnosi priložen je ostalim spisima optužnice i predstavlja, čini se, dokument od ogromne važnosti. Jeste li ga pročitali? Nisam pročitao nijedan od bezbrojnih spisa na čijem sreñivanju vrlo marljivo radi savjetnik Bourie. Vjerujem da on ne žali truda da što bolje iskoristi svoje kvalitete falsifikatora. Buduči da če do sudskog postupka doči, vi biste kao branilac optuženika, morali u tančine poznavati sve tačke optužnice! Na žalost, činjenice su drugačije. Rečeno mi je več u više navrata da če vašem mužu biti uskračena pomoč odvjetnika. Zbog toga sam ja sada kao mazgov zapeo da mi se izjava u tom smislu da napismeno.

Vi ste poludjeli! S time se još ne bih složio. Običajno pravo utvrñuje da se pravna pomoč može uskratiti samo čovjeku optuženom da je uvrijedio njegovo veličanstvo. A kako je taj zločin, usprkos svemu, teško proturiti u slučaj koji nas zanima, ako dobijem pismenu izjavu da mu se uskračuje pravo na pomoč odvjetnika, to če biti dokazom da je povrijeñena sudska procedura, te ču time odmah dobiti u rulke snažan moralni adut. Nadam se da če ih ovaj zaobilazni pothvat prisiliti da me imenuje za branioca. Kad je dva dana potom Desgrez ponovo navratio k Anñeliki prvi put je na njegovu licu blistao izraz zadovoljstva zbog čega je njeno srce zakucalo nadom. Uspio sam poviče likujuči. Prvi predsjednik suda, Seguier imenovao me je braniocem gospodina de Peyraca, optuženog zbog čaranja. Pobjeda je izvojevana zahvaljujuči zamršenosti sudske procedure. Usprkos svojini najvručim željama da ugode kralju, te su se visoke sluge pravosuña našle a previše velikom sukobu sa svojim vlastitim načelima. Rečeno u par riječi, bili su prisiljeni da imenuju branioca. Meñutim, sfcrečem vam pažnju, gospoño, da još uvijek imate vremena da uzmete nekog poznatijeg odvjetnika i da njemu povjerite odbranu svoga muža. Anñelika se zagleda kroz prozor. Kraj je bio gotovo pust i kao uspavan pod debelim pokrivačem snijega. Proñe gospoña Scarron, umotana u svoj novi ogrtač. Išla je u kapelicu velikog priora da prisustvuje misi. Zvuk se jednog zvona lamao pod sivim nebom. Podno kuče Sorbona je sjetno kružila čekajuči svoga gospodara. Anñelika baci iskosa pogled na odvjetnika ðesgreza koji bijaše poprimio izgled ozbiljan i krut. Ne poznam, zaista, čovjeka sposobnijega od vas, kome bi mogla povjeriti voñenje procesa do kojega md je toliko stalo reče. Vi mi odgovarate u svakom pogledu. Kad vaši je moj šurjak Fallot Sance preporučio meni, tom mi je prilikom kazao On vam jedan od najsposobnijih odvjetnika, a osim toga neče vam mnogo uzeti. Zahvaljujem na dobnom mišljenju što ga o meni

imate, gospoño odgovori Desgrez ne pokazujuči da je uvrijeñen njenim riječima. Mlada je žena nešto potpuno nesvjesno šarala po zamagljenom staklu. Kad se zajedno si Joffreyom vratim u Toulousu, misila je, hoču li se još sječati odvjetnika Desgreza? Sigurno če mi koji put pasti na pamet da smo zajedno bili u onom kupatilu, i to če mi se činiti nemoguče.. Oñjedared se okrene sasvim promijenjena lica. Ako sami dobro shvatila, vi čete se moči svaki dan viñaiti s mojim mužem. Ne biste li me mogli povesti sa sobom? Desgrez ju je uvjerio da bi svaki pokušaj da silom probije stroge mjere apsolutne izoliranosti u kojoj se nalazio uhičenik, bio uzaludan. Ni on sam nije bio siguran da če mu dozvoliti da ga vidi, ali je on odlučio da se za to bori preko odvjetničkog staleža ikoji je u sve imao šezdeset i pet članova, osim saborskih odvjetnika, te odvjetnika koji su bili članovi kraljeva savjeta, te odvjetnika pravosudnog viječa i viječa branitelja kojega je i on bio. član. On joj objasni kako je on, s obzirom da je pripadao posljednjoj kategoriji, imao više izgleda da uspije u tome nego neki odvjetnik glasovita imena u kojega bi močni ljudi tog trenutka imali manje povjerenja A sad se treba što brže baciti na posao jer se.moglo dogoditi damu tačke optužbe saopče neposredno prije samog procesa, pa i tada ne u potpunosti, i to zato što je kraljevu pravosuñu lukavstvom iznudio da ga se imenuje za do Peyracova branitelja.. Znam da u sličnim parnicama službeni spisi često idu od ruke do iruke i da ministar pravde, kardinal Mazarin ili kralj uzimaju pravo da ih prouče kad im se to svidi i da im štogod dodaju ili oduzmu. Dakako, to se obično ne dogaña, ali s obzirom na to da se za ovaj slučaj moglo reči da je izvanredan... Usprkos posljednjim obeshrabrujučim riječima odvjetnikovim, Anñelika je tu večer pjevušila dok je pripremala papicu za Florknonda, pa joj se čak ukusnim učinio i onaj svakodnevni komad kitova špeka udovice Cordeau.

Dječaci iz HotelDieu su tog dana prošli područjem Templea i ona je od njih kupila nekoliko vrlo ukusnih uštipaka te joj je i pun želudac pomogao da budučnost vidi u ružičastijim bojama. Ubrzo je bila nagrañena za svoju vjeru. Sutradan uveče doñe k njoj odvjetnik s dvije izvanredne novosti saopčili su mu jedan dio tačaka optužnice i dobio je dozvolu da vidi optuženika. Čuvši to, Anñelika se baci na Desgreza i zagrlivši ga oko vrata zanosno ga poljubi. Načas osjeti stisak snažnih ruku i preplavi je nekakav užitak kratkotrajan i žestok. Ali je odmah uzmakla zbunjena, i pri tom mucala brišuči oči u kojima su blistale suze, da ni sama ne zna što čini. Desgrez se vrlo obazrivo pravio kako da čitavu dogañaju ne pridaje nikakvu važnost. Reče da je njegov posjet Bastilji bio predviñen za sutradan odmah poslije podne. Sa zatvorenikom če razgovarati jedino u prisustvu zapovjednika zatvora, ali se mnogo nadao da če potom uspjeti da razgovara nasamo s grofom de Peyracom. Poči ču s vama odluči Anñelika čekat ču vas ispred zatvora.. Osječam da ne bih bila kadra mimo ovdje čekati na vas čitavo to vrijeme. Odvjetnik zatim uze govoriti o tačkama optužniioe u koje mu je bio dopušten uvid. Iz stare torbe od kadife izvuče nekoliko listova na koje bijaše zapisao glavne tačke optužbe. Na prvom mjestu, optužnica ga tereti za čaranje i zlu moč. Proglasili su ga majstorom u pripremanju otrova i čovjekom koji se bavio pročiščavanjem droga. Optužuje ga se za crnu magiju kao što je poznavanje budučnosti i sredstava da se suprotstavi zloj sudbini, to jest da bi izbjegao pogibeljno djelovanje otrova. Pomoču čina je otkrio umiječe da zaludi mnoge osobe smatrane zdravima duhom i da pošalja zazivanje ñavolje i smiješno što če reči zlu kob i urote na osobe na koje bi pao njegov izbor... Osim toga, podučavao je žene kako da upotrebljavaju pudare i cviječe, a sve zato da bi se u nj zaljubile, itd. Optužba tvrdi da je jedna od njegovih... nekadašnjih ljubavnica umrla i da se u njenim ustima kad su je otkopali, nalazila amajlija s njegovim likom...

Ta to je sve samo gomila gluposti! poviče Anñelika zaprepaštena. Ne mislite valjda da če ugledni suci povjerovati u te izmišljotine pred dvoranom! punom svijeta? Vjerojatno hoče. Da vam pravo kažem ja se zapravo radujem pretjeranosti svih tih gluposti zato što ču s večom lakočom oboriti njihovu neosnovanost. Slijedeča tačka optužbe ga tereti za zločin alkemije, trošenje blaga, pretvaranje zlata i slušajte sada ovo krivovjerno umišljanje da je stvorio život. Možete li mi, gospoño, objasniti značenje tih riječi? Sva smetena, Anñelika se duboko zamisli. Naposljetku rukom prijeñe preko trbuha gdje se koprcalo njeno drugo dijete. Ne mislite li da tom rečenicom aludiraju na ovo? upita smijuči se. Odvjetnik izrazom lica odgovori da sumnja u to. A potomi nastavi s čitanjem Povečao je svoje bogatstvo pomoču čaranja, ne zanemarujuči pri tom ni pretvaranje zlata, itd... A evo što na kraju tvrde Tražio je za sebe povlastice na koje nije imao prava. Otvoreno se hvalio da ne zavisi od kralja i od prinčeva. Primao je strane krivovjerce i sumnjivce i služio se knjigama zabranjenim koje su mu stizale iz inozemstva. A sada nastavljao je Desgres pomalo oklijevajuči dolazim do tačke koja me najviše zabrinjava i najnevjerojatnijom mi se čini u čitavoj onoj gomili spisa i optužbi. Radi se o zapisniku o istjerivanju zlih duhova, a tim su se istjerivanjem pozabavili na osobi vašega muža tri posvečena lica. Oni su izjavili da je vaš muž bio uvjeren da je u vlasti i u dosluhu s vragom. Ta to je nemoguče! poviče Anñelika koja osjeti kako joj je hladni znoj orosio sljepoočica. Tko su ti svečenici? Jedan od njih je fratar Becher o kojemu sam vam prekjučer govorio. Ne znam da li je mogao uči u Bastilju kao predstavnik crkvenog suca. Meñutim, sigurno je da je do tog istjerivanja zaista došlo i da svjedoči tvrde da svi grofovi odgovori i njegovo držanje dokazuje nedvojbeno kako je on u vezi sa sotonom. Ta to je nemoguče! ponovi Anñelika. Vi

barem ne vjerujete u to, zar ne? Ja sam razvratnik, gospoño. Ne vjerujem ni u Boga ni u vraga. Šutite promuca ona naglo se križajuči. Potrči zatim, k Florimondu i stisne ga uza se. Čuješ li što je kazao, anñele moj? prošapče. Jao, ljudi su zaista poludjeli! Nakon kratke stanke Desgrez se približi mladoj ženi. Ne uznemirujte se nastavi nešto vrlo sumnjivo se krije pod tim, i baš to moramo na vrijeme otkriti. Ali ja ostajem pri svojoj tvrdnji da me taj ñokumenat mnogo zabrinjava jer je moguče da če na suce ostaviti veči dojam nego ma šta drugo. Istjerivanje zlih duhova je obavljeno prema propisima crkvenog suda uRimu. Reakcije su za vašeg muža porazne. Osobito su mi upale u oko reakcije na ñavolje pjege i ureknuča drugih osoba. Ali o čemu se tu zapravo radi? Sto se tiče ñavoljih pjega, demonolozi tvrde da su u čovjeka opsjednuta vragom poneki dijelovi tijela osjetljiviji na dodir srebrnoga šila koje je prije toga očiščeno od utjecaja vražje moči. Za vrijeme tih pokusa svjedoci su čuli strašne krikove zaista paklenske što ih je zatvorenik s vremena na vrijeme ispuštao, dok nevin čovjek nipošto ne bi smio tako reagirati na lagani dodir neopasnog predmeta, A što se tiče urofca drugih osoba, jedna je žena dovedena pred njega i na njoj su se odmah pokazali očiti znakovi uroka. To je, zasigurno, bila Carmencita. Uvjerena sam da je ona savršeno odglumila svoju ulogu u toj ikomediji reče Anñelika pakosno. Moguče da je posrijedi ta redovnica, ali njeno ime nije spomenuto. Kako bilo da bilo, ponavljam, postoje u čitavom slučaju neke pojedinosti koje lažno zvuče. A kako ja predviñam da če se suci stalno pozivati na taj dokumenat, ja snagu tog dokumenta moram razbiti. Na žalost, zasad mi ništa ne pada na pamet da ga proglasim protuzakonitim. Možda če vam u tome pomoči moj muž? Nadajmo se uzdahne odvjetnik. Lxm

ISTJERIVANJE ZLIH DUHOVA Rrekrita snježnom bjelinom ogromna tvrñava Bastilja je izgledala još zlokobnija, još crnja. Pod niskim nebotn s ravnih terasa kula dizale su se uvis tanke niti sivoga dima. Mora da su zapalili vatru kod zapovjednika zatvora ili u stražarnici, ali je Anñelika zamišljala ledenu vlagu tajnih čelija gdje su se zaboravljeni zatvorenici skupili u klupko na vlažnim slamaricama. Desgrez ju je do svog povratka smjestioi u malu gostionicu u predgrañu SaintAntoine. Vlasnik te krčme, a osobito njegova kčer, čini se da su bili Desgrezovi prijatelji. Sa svog osmatračkog mjesta kraj prozora Anñelika je mogla vidjeti sve što se vani dogaña a da sama ne bude primiječena. Jasno je vidjela vojnike na najispupčenijem bedemu kako su dahom grijali prste, a nogama cupkali oko topa. S vremena na vrijeme bi ih neki njihov drug zvao s nazupčenog kruništa, a zvučni su im glasovi odgovarali u ledenom zraku. Ulaz u krčmu je bio u blatnjavoj ulici ContreSoulier koja je išla pored kanala Arsenala i jarka Bastilje. Usprkos hladnoči, smrad ustajalih voda je kvario zrak. Ulazeči xi grad kroz vrata SamrfcAntoine, vitezovi i trgovci su se zaustavljali da plate trošarinu. Načas je Anñelikinu pažnju privukao dolazak skupine cigana. Njihova mršava kljusad bila je natovarena ženama i djecom u kojih su se oči blistale kao žerava. Ljudi koji su o bedro, razmetljivo zatakli nekakve sabljetine, a na glavama imali šešire okičene perjem, dugo su raspravljali s mitničaromu Na kraju su doveli dva majmunčiča da pred, njim plešu. Razveseljen tim. plesom, mitničar ih pusti da uñu ne tražeči od njih ništa drugo. Eto to se zove platiti majmunskom monetom dobaci krčmar smijuči se. On se bijaše primakao prozoru da bi bolje osmotrio čitav prizor. Proñe zatim jedna kočija. Pred njom su trčali lakeji tekliči pod čijim je nogama prskala voda. Anñelika prepozna u kočiji lica gospoñe Fouguet i njene kčerke. Tada se sjeti da je ravnatelj državne blagajne u to vrijeme stanovao u Arsenalu, gdje je davao sjajna primanja.

Nadam se pomisli Anñelika, nadam se čitavom svojom dušom da če jednoga dana taj čovjek platiti za svoju pokvñrenost. Najzad, Arsenal nije daleko od Bastilje. Blizina te dvije grañevine učini joj se sretnim predznakom. I gospodin Fouquet če jednoga dana doči na red... Naposljetku Anñelika opazi Desgreza koji je, prešavši preko pokretnog mosta, upravio k njoj. Srce joj je počelo snažno udarati potaknuto nekom neodreñenom zebnjom. Činilo joj se da odvjetnik ima čudan hod, a još čudnije lice. On se trudio da joj se nasmiješi, a zatim počne nešto brzo govoriti. Anñelika osjeti lažnu veselost u njegovu glasu. Reče da je bez večih teškoča dospio do gospodina de Peyraca i da ih je zapovjednik zatvora ostavio same na nekoliko trenutaka. Složili su se da Desgrez preuzme njegovu odbranu. Isprva grof nije htio da čuje za odvjetnika, navodeči da če, prihvačajuči ga, samim tim pristati na odluku da se postupak protiv njega vodi pred običnim sudom, a ne kao što je on tražio, pred saborskim sudom. Htio se sam braniti, ali pošto su neko vrijeme razgovarali, pristao je na pomoč koju mu je on, Desgrez, nudio. Čudim se da je tako sumnjičav čovjek tako brzo prihvatio vaš prijedlog čudila se Anñelika Bojala sam se da čete s njim morati pravu pravcatu bitku zametnuti. Znate, ništa lakše za nj nego nači logičke dokaze da bi podupro ono što kaže! Odvjetnik namrgodi čelo kao da ga muči glavobolja i zamoli krčmarevu kčerku da mu donese bokal piva. A zatim se Anñeliki obrati čudnim tonom Vaš muž je popustio čim je vidio vaš rukopis. Pročitao je moje pismo? Je li ga obradovalo? Ja sam mu ga pročitao. Zašto? On... A odmah doda bezbojnim glasom Znači da on sam nije bio u stanju da ga pročita? Zašto? Da nije bolestan? Govorite! Ja to moram znati. Nesvjesno je zgrabila mladiča za zglavak ruke i zarila mu nokte u meso. On pričeka da se najprije udalji djevojka, koja mu u meñuvremenu bijaše donijela pivo. Budite hrabri reče iskreno potaknut samilošču. Zaista, najbolje je da sve znate. Zapovjednik Bastilje mi nije krio da je grof de Peyrac prethodno bio podvrgnut mučenju.

Anñelika problijedi kao krpa. Sto su mu uradili? Jesu li mu do kraja polomili saikata noge? Nisu. Ali mučenje španjolskom čizmom i rastezanjem vrlo ga je iscrpilo i odonda je prisiljen da leži. Ali ni to nije ono najgore. Iskoristivši odsutnost zapovjednika, ispričao mi je neke pojedinosti o seansi kojoj je bio cilj istjerivanje zlih duhova. U stvari on je bio žrtva fratra Bechera. On tvrdi da dlijeto kojim se ovaj služio u svrhu dokaza bijaše snabdjeveno sakrivenom dugom iglom. Tim ga je dlijetom nenadano udarao. Prilikom svakog udarca osjetio bi ljutu bol te nekoliko puta nije uspio zatomiti krik bola što su svjedoci vrlo nepovoljno po nj protumačili. A što se tiče opsjednute duvne, on je nikako nije mogao prepoznati jer nije bio sasvim pri svijesti. Pati li mnogo? Je li očajan? Nije ga napustila hrabrost iako mu je tijelo iscrpljeno. Prošao je kroz trideset saslušanja. Pošto se načas bijaše zamislio, Desgrez doda Moram li vam priznati? Njegov me izgled u prvi mah zaista pogodio. Nisam mogao zamisliti da ste vi žena onoga čovjeka. Ali pošto sam s njim izmijenio nekoliko riječi i pošto je svoje blistave oči upro u mene, bilo mi je jasno... Ah! Umalo nisam zaboravio. Grof de Pevrac mi je stavio u zadatak da preneseni jednu poruku njegovu sinu Florimondu. Poručuje mu, dakle, da če mu, da bi se zabavljao, iz zatvora donijeti dva mala pauka koje je naučio da plešu. Brr! Nadam se da ih Florimond neče dodirnuti reče Anñelika koja se jedva nekako suzdržala da ne brizne u plač. Sad su stvari mnogo jasnije ustvrdi prečasni otac de Sance pošto je saslušao izvještaj što mu je odvjetnik podnio o svojim koracima. Po vašem če se, dakle, mišljenju optužnica ograničiti na tačfcd takozvanog čaranja i temeljit če se na zapisniku što ga je sastavio redovniik Becher? Siguran sam u to jer su se uvjerili da glasovima što su ih nastojali proturiti u javnost o navodnoj pobuni grofa de Povrača protiv kralja, nitko ozbiljan nije povjerovao. A u pomanjkanju boljih argumenata vratit če se prvotnoj optužbi, to jest da je vještac kojemu treba da

sudi grañanski sud. Odlično. Prema tome, treba prvo, uvjeriti suce da nema ničeg nadnaravnog u rudarskim radovima kojima se bavio moj šurjak. S tog bi razloga trebalo pribaviti svjedočanstva radnika što su s njim radili. A drugo, treba svesti na ništicu vrijednost onog istjerivanja vraga kojim se optužba misli poslužiti. Igra je dobivena ako uspijemo uvjeriti suce, sve odreda pobožne ljude, da je nad grofom obavljeno lažno istjerivanje vraga. POkUšat čemo vam pomoči da to dokažete. Raymond de Sance udari dlanomi ruke po stolu u sobi za sastanke i nagne se prema odvjetniku svojim licem tamne puti. U onom udarcu šake po stolu te u poluzatvorenim očima oživljavao je djed Raymonñov, barun de Ridoue. Anñelike se svaM put snažno doimalo i srce joj je življe kucalo osječajuči da se nad njenim ugroženim ognjištem zaštitnički nadnijela sjena Monteloiupa. Naime, postoji nešto Što vi, gospodine odvjetnice, ne znate naglašavao je svoje riječi jezuit odlučnim glasom kao što to ne znaju ni mnogi prinčevi crkve u Francuskoj čiji je vjerski odgoj ponekad, u stvari, mnogo labaviji nego ponekog siromašnog seoskog župnika, E pa znajte onda da u Prancuskoj postoji samo jedan čovjek opunomočen od pape da sudi o opsjednutosti i o postojanju vraga u nečiju tijelu. Taj čovjek je član Družbe Isusove. I tek poslije mnogo godina razborita života i temeljitih i suhoparnih studija on je od njegove svetosti pape dobio strašnu povlasticu da licem u lice opči s princom Tmina. Odvjetnice Desgrez, uvjeren sam da čete vrlo zbuniti suce kad ih obavijestite da je samo zapisnik a istjerivanju zlih duhova potpisan od prečasnog oca Kirchera, velikog istjerivača zlih duhova na teritoriji Francuske, u očima crkve vjerodostojan. Dakako poviče Desgrez vrlo uzbuñen priznajem da sam pomišljao na takvu mogučnost, ali fratar Becher djeluje paklenski spretno, tako spretno da je uspio steči povjerenje samog kardinala Gondija, pariškog nadbiskupa. Raskrinkat ču to narušavanje vjerske procedure! poviče odvjetnik koji je sebe več vidio u odjeljenju za branioce raskrinkat ču neovlaštene svečenike koji su na tako bogohulni način pokušali da crkvu izvrgnu ruglu,

Budite strpljivi pa pričekajte još trenutak reče otac de Sance ustavši. Malo potom vrati se u pratnji još jednog jezuita kojega predstavi AnñeliM i Desgrezu kao oca Kirchera. Na Anñeliku je ostavio strašan dojam susret s velikim istjerivačem zlih duhova Francuske. Ni sama nije znala kakva je čovjeka očekivala da če vidjeti, ali sigurno nije računala da če se nači pred čovjekom tako skromna izgleda. Da nije na njemu bilo crnoga habita osvijetljenog na grudima bakrenim krizom, prije bi čovjek važnog i podosta šutljivog jezuita smatrao mirnim seljakom nego crkvenim čovjekom koji je mogao s nečistim silama doči u dodir. Anñelika opazi da je i Desgreza, usprkos njegovu sumnjanju, pogodila ličnost pridošlice. Raymond reče da je več obavijestio oca Kirchera o čitavom slučaju, a sad mu ispriča posljednje dogañaje. Veliki je istjerivač slušao sigurno sa smješkajuči. Čitava ta stvar mi se čini jednostavnom najzad reče. Trebalo bi da ja izvršim istjerivanje zlih duhova kako to propisi zahtjevaju. Izjava koju čete vi pročitati na sudu, a koju ču ja potvrditi svojim svjedočenjem, stavit če, dakako, u vrlo neugodan položaj savjest one gospode. Nije to tako jednostavno primijeti Desgrez snažno se čežuči po glavi. čini mi se da bi to bio veliki pothvat da vam se otvore vrata Bastilje, pa makar i kao kapelanu, zato da posjetite jednog zatvorenika koji je neobično dobro čuvan... Jedan razlog više da budemo trojica. A zašto trojica? Vrag je isuviše spretan a da bi ga samo jedan čovjek, pa makar ga i štitile molitve, mogao izazvati bez opasnosti po sebe. Da bih se približio čovjeku koji je u dosluhu s vragiom, moraju biti uza me bar dvojica mojih akolita. Ali moj muž nije u dosluhu s vragom! bunila se Anñelika. I naglo zarije lice meñu ruke da bi sakrila nenadni poriv da se luñački smije. Slušajuči kako se stalno ponavlja da njen muž trguje s vragom, na kraju je zamislila Joffreva pred pultom kao u kakvu dučanu u trenutku kako prijatno časka s rogatim i nasmijanim vragom.

Bože! Kad se jednom nañu u svojoj kuči u Toulousi, do iznemoglosti če se smijati svim tim glupostima. Zamislila je sebe na Joffirevovim koljenima svoje usne priljubljene na njegovu gustu kosu u kojoj se osječa miris ljubica, dok su čudesne Joffrevove ruke obasipale beskrajnim milovamjem tijelo koje je ljubio. Provala njena smijeha učas se pretvori iu jecaj. Ne kloni duhom, draga moja sestro blago če Kavmond. Kristovo roñenje nas ispunja nadom mir ljudima dobre volje! Ali to stalno izmjenjivanje nada i razočaranja izjedalo je mladu ženu. Kad se mišlju vračala posljednem Božiču svečano proslavljenom u Toulousi, osječaj užasa Ju je obuzimao od svega što je več doživjela. Da li je mogla zamisliti prije godinu dana da če na sam Badnjak, dok su zvona s pariških crkava razulareno tukla pod sivim nebom, nači sklonište pored kamina stare Oordeaiu? Blizu te starice koja je sukala vreteno i njena sina učenika za krvnika, koji se nevino igrao s malim Florirnondom, ona je grijala ruke pruživši ih prema vatri. Sjedeči pored nje na istoj klupi, udovica Scarron, mlada, lijepa, jadna i napuštena kao i ona, s vremena bi na vrijeme polako obavijala ruku oko prijateljičina pasa i stiskala se uz nju potaknuta sramežljivom potrebom da osjeti nečije tijelo na svojoj pustoj puti. Stari trgovac novitetima se bijaše takoñer skutrio pored jednog ognjišta u tužnoj kuči. Dremuckao je u naslonjaču što ga je dovukao iz svoje sobe. U drijemežu je nešto gunñao i sve nešto računao, tvrdoglavo se trudeči da otkrije razloge svoga neuspjeha. Kad bi ga krckanje cjepanica probudilo, smješako bi se i nekako s naporom zborio Ne zaboravimo da če se Isus svakoga časa roditi. Čitav svijet je u slavlju. A da i mi otpjevamo neku pobožnu pjesmicu? I na veliku radost Florimondovu pjevuckao je drhtavim glasom, ali vatreno Bile tri pastirice čuvale su ovčice Na maloj livadi Pored bistrog potoka

Netko pokuca na vrata. Netko je u mraku potiho kazao nekoliko riječi Cordeaucouu. Traže gospoñu Anñeliku reče dječak. Anñelika se diže vjerujuči da je Desgrez traži. Ali u hodniku opazi nekog viteza u čizmama, umotana u široki ogrtač i sa šeširom spuštenim na oči. Došao sam da se s tobom oprostim, draga sestro. To je bio Ravmond. Kamo češ? čudila se Anñelika. U Rim. Ne mogu ti iznijeti pojedinosti o poslanstvu što ga imam obaviti, ali sutra če svi znati da su se odnosi izmeñu francuske ambasade i Vatikana vrlo pogoršali. Francuski ambasador je odbio da se pokori nareñenjima svetog oca koji je zahtijevao da se jedino diplomatsko osoblje može skloniti u krug ambasade. A Luj XIV je naredio da se odgovori silom svakome tko pokuša da mu nametne odluke različite od njegovih. I tako smo se, eto, našli pred raskidom izmeñu francuske crkve i papinstva. Treba poštopoto izbječi takvu katastrofu. Moram juriti što me konji nose sve do Rima i pokušati da nañem sporazum i smirim duhove. Ti, dakle, odlaziš! reče ona utučena njegovim govorom. Sad me i ti napuštaš? A pismo za Joffreva? Na žalost, jadno moje dijete, bojim se da u ovim prilikama nijedna molba vrhovnog svečenika, ma kakva bila, neče naiči na odaziv kod našega kralja. Ali ipak računaj na mene brigat ču o tvojoj stvari čitavo vrijeme svog boravka u Rimu. Drži, evo ti nešto novca. A sada slušaj nema ni sat vremena što sam vidio Desgreza. Tvoj muž je prebačen u sudski zatvor a Palači pravde. Sto to znači? Da če mu suñenje biti uskoro. A to nije sve. Odvjetnik Desgrez je siguran da če mu poči za rukom uvesti oca Kirchera i njegove akolite u Palaču pravde. Još nočas če oni, koristeči se zbrkom u uredima, biti pored zatvorenika. Ne sumnjam da če njihov pokus biti odsudan. Ne gubi nade! Ona ga je slušala ledena srca, nesposobna da u sebi pobudi nadu. Otac jezuit je uze za nježna ramena, privuče je sebi, i bratski je poljubi u hladne obraze. Ne gubi nade, draga moja sestro ponovi još

jednom. Ona je slušala kako je snježni sag prigušivao korake konja koji, pošto bijahu prošli kroz glavna vrata, pojuriše ulicama Pariza. Oni če se kroz vrata SaintAntoine dohvatiti ceste za Lion, a onda če u galopu pojuriti prema Alpama, a zatim če siči prema Rimu. U kuhinji je starac i dalje pjevuckao Na tu radosnu vijest Odložile su preslicu I pošle da vide Djevicu I maloga Mesiju. Dugi srh strese Anñeliku. Baš tu noč, dok zvona budu dozivala mir meñu ljudima, dok orgulje NotreDame i drugih crkava budu rasipale svoje radosne zvukove po prinčevima i princezama umotanim u krznene kapute, tri čovjeka če kliznuti u mračni i tajni hodnik dai zazivali sotonu. Anñelika zaveže za pas kesu što joj je Ravmond dao i šuteči se vrati i sjedne pored gospoñe Scarron i pokuša se pomloliti Bogu. Odvjetnik Desgrez je stanovao na Malom mostu koji povezuje Cite sa sveučilišnom četvrti, u jednoj od onih uskih zgrada s vrlo kosim, krovom čije je temelje več stolječima plavila Sena i uza sve to nije uspjela da ih podrije. Luda od neizvjesnosti Anñelika, najzad poñe k njemu pošto je njegovu adresu dobila od vlasnika gostionice Tri čekiča. Desgrez joj je vdše puta preporučio da iz kruga Templea izlazi što je moguče rjeñe. Ali ona više nije mogla izdržati. Poslije Ravmonñova odlaska mladiča nije više vidjela niti koju vijest od njega primila Jezuiti su je primali usrdno, ali ništa oni nisu znali ili joj pak ne htjeñoše ništa reči. Nije joj nikako polazilo za rukom da se sretne s ocem Kircherom. Ukratko, dali su joj do znanja da se nije moglo tek tako smetati velikog istjerivača vraga. Na kraju je stavila krinku preko lica, umotala se u svoj ogrtač i izišla da potraži svog odvjetnika. Stigavši na odreñeno mjesto, malko je oklijevala. I kuča u kojoj je stanovao pomalo ličila na nj sirotinjska, neuredna, i reklo bi se drska.

Sjena malog zatvora Chatelet, gdje su svršavali studenti koji bi počinili kakvu nepodopštinu, nadvila se nad njenim gubavim pročeljem. U prizemlju, kip svetog Nikole, okružen starinskim ukrasima u kamenu, zaštitnički se kočio pored dučana prodavača voštanica. U tom su se dučanu zaustavljali vjernici NotreDame, koja je bila u blizinu, da kupe voštanice i da ih onda zapale pred Bogorodicom upučujuči joj svoje bezbrojne želje. Prodavač voštanica uputi mladu ženu taj ñavolji odvjetnik stanovao je u istoj kuči na posljednjem katu. Previše se obezobrazio taj prljavi tip. Držeči uza se onog bijesnog psa, taj pijani nazoviodvjetnik, koji je svoj nos u sve zabadao i nije puštao miran svijet da trguje po svom čefu, odbijao je da plača stanarinu! Jednoga če ga dana nači u Seni i, svetoga mi Nikole, i više je nego sigurno da neče samo jedna osoba biti kriva za njegovo utapljanje nego najmanje desetak. Donekle pod dojmom te žučljive govorancije Anñelika se pela zavojitim stepenicama čija ograda od trulog drva bijaše ukrašena neobičnim kipičima podrugljivih lica. Na zadnjem katu su bila samo jedna vrata. Čula je Sorbonu kako je uz sami pod dahtala. Pogolema djevojka naličena lica, s rupcem koji joj je poluzatvarao bujne grudi, doñe da joj otvori. Anñelika uzmakne korak unazad. Nije očekivala taj susret. što hočeš? upita, je djevojka. Stanuje li ovdje odvjetnik Desgrez? Netko se pomače u sobi. Na vratimase pojavi odvjetnik s guščjim perom u ruci. Uñite, gospoño reče prirodnim tonom. Zatim djevojku gurne napolje i zatvori vrata, i U vas, dakle, nema ni za dva groša strpljenja? dočeka je prijekornim tonom, Morali ste se otisnuti čak do moje jazbine! Ta to vas je moglo života stajati... Nisam nikakvih vijesti imala več... Več šest dana. Recite mi kakvi su bili rezultati istjerivanja? Sjednite ovdje reče joj Desgrez nimalo se ne

zbunivši. Dopustite mi da završim omo što upravo pišem, a onda čemo razgovarati. Anñelika sjedne na stolicu koju joj je on pokazao. Ta stolica je u stvari bila drvena škrinja u kojoj je on, nesumnjivo, držao svoja odijela. Ogledavajuči se oko sebe po sobi, bila je uvjerena da nikad tato bijedne sobe nije vidjela. Svjetlost je unutra probijala kroz mala prozorska stakla zelenkaste boje, pričvrščena olovom. Na ognjištu mršavi oganj nije uspijevao potisnuti vlagu što se dizala s rijeke, čiji se šum vode čuo kako udara u stupove Malog mosta. U jednom kutu na samom podu ležala je čitava hrpa knjiga. Desgrez nije imao nikakva pisačeg stola več je sjedao na jednom stoeu, a pisao je na drvenoj ploči položenoj na koljena. Tintaricu je položio na pod pred sebe. Jedini važniji komad namještaja u toj sobi bijaše krevet, ali zavjese od modrikastog serža te pokrivači na krevetu bijahu puni rupa. Meñutim, plahte su bile čiste, mada očito več upotrijebljene. I nehotice su Anñelikine oči stalno svračale na ikrevet u neredu po kojemu se lako mogao zamisliti prizor koji se vjerojatno čas prije odigrao izmeñu odvjetnika i djevojke koju je on onako brzo otpremio. Mlada žena osjeti kako joj je krv navalila u glavu. Živeči pod stalnim pritiskom, sad nade sad očaja, što joj je rastazalo živce i gušilo sve druge osječaje i misli, pogled na krevet ju je neobično uzbudio. Osjetila je snažnu želju da se stisne uz muška prsa i da na sve zaboravi u pomalo grubom zagrljaju, kakav mora da je bic u tog mladiča čije pero je škripalo u tišini. Pogleda ga. Zaduben u misli, mrštio je čelo i treptao crnim vjeñama trudeči se da se usredotoči. Anñelika se sad zastidi svojih želja i da bi saikrila svoju smetenost, stane milovati golemu glavu Sorbone koju joj ova privrženo bijaše položila na koljena. Uf! uzdahne Desgrez ustajuči i rastežuči se. Nikada u svom životu nisam toliko govorio o Bogu i crkvi. Znate li što su ovi listovi rasuti po podu? Ne.

To je odforamfoeni govor što če ga odvjetnik Desgrez održati na raspravi grofu de Peyracu, optuženom za čaranje, raspravi koja je zakazana za 20. januar 1661. u Palači pravde. Zar je dan več uglavljen? upita Anñelika problijedivši. On! Moram, puklo kud puklo, prisustvovati. Prerušite me u odvjetnika ili u fratra. Istina, u drugom sam stanju reče i smeteni pogled baci na svoje tijelo. Ali jedva da se vidi. Gospoña Cordeau tvrdi da ču imati kčer, zato što. nosim vrlo visoko. U najgorem slučaju, svijet bi me mogao smatrati klerikom koji voli dobro jesti. Desgrez prasne u smijeh. Nisam baš uvjeren ne bi li ptrevara bila isuviše vidljiva. Ali dosjetio sam se nečemu mnogo boljem. Raspravi če moči da sudjeluju neke opatice. Lako čete se prerušiti pomoču onog njihovog vela i škapulara. A sad se ja pitam neče li moj bujni izgled okrnjiti dobar glas što ga opatice uživaju? Koješta! Široka haljina i prostran ogrtač i ništa se neče vidjeti. Ali da se raziuamjemo, mogu li se pouzdati u vašu hladnokrvnost? Dajem vam riječ da ču biti naj neupadljivi ja od svih slušateljki. Neče to biti tako lako odgovori Desgrez. Nikako na mogu predvidjeti bako če se odvijati dogañaji. Svaki sud ima i jednu dobru stranu osjetljiv je na senzacionalna svjedočenja pred njim. Zato i držim u rezervi pokus o zanatskoj proizvodnji zlata kojim ču satrti u prah optužbu o alkejmji, a najviše računani na zapisnik oca Kirchera, koji je jedini opunomočen od crkve. A on izjavljuje da vaš muž ne pokazuje nikaikvih znakova opsjednutosti. Hvala ti Bože! uzdahne Anñelika. Je li stigla na kraj svojih iskušenja? Pobjedit čemo, zar ne? Desgrez neodreñeno kimtae glavom. Vidio sam onog IVitza Hauera kojega ste pozvali ovamo reče nakon male stanke. Stigao je. sa svim svojim tignjevima i retortama. Snažan dojam ostavlja na čovjeka tadobričina. Šteta. Ništa! Držim ga skrivenog u kartuzijanskom samostanu, u predgrañu SaintJacques. A

što se crnca tiče, njegovu sam pomoč osigurao. Dopro sam do njega u Tuileries prerušen u trgovca octom. Ni za živu glavu nikome ne govorite o mom planu. U pitanju je život tih gadnih Jjudi. A uspjeh zavisi od onih pokusa. Taj se savjet učinio suvišnim nesretnoj Anñeliki kojoj su se od stalnog straha i nade sasvim osušila usta. Otpratit ču vas reče odvjetnik. Pariški je zrak pogibeljan za vas. Ne izlazite više iz Templea, nikako prije jutra kad ima početi rasprava. Po vas če doči jedna opatica i otpratit če Vaš u Palaču pravde. Upozorit ču vas odmah da je ta časna sestra vrlo neljubazna. Ta je opatica moja starija sestra. Ona me je odgojila, a ušla je u samostan kad je primijetila da me njene stroge kazne nisu zadržale na pravom putu. Ona se moli Bogu da mi oprosti moje grijehe. Ukratko, za mene če sve učiniti. U nju se možete potpuno pouzdati. Iduči ulicom, Desgrez uže pod rubu Anñeliku. Ona mu je pusti, radosna zbog te podrške. Primičuči se kraju Malog mosta Sorbona se odjedared zaustavi i načulji uši. Nekoliko koraka podalje, uspravan i izazivačka držanja, kao da je na njih čekao, ustobočio se nekakav dronjavi atleta. Pod izblijedjelim šeširom za kojim postrance bijaše zabodeno pero, naziralo se lice popriječeno ljubičastom oteklinom, i crnim zavojem boji mu je skrivao jedno oko. Čovjek se smješkao. Sorbona skoči na nj. Prosjak odskoči u stranu spretnošču akrobata i nestane kroz vrata jedne kuče na Malom mostu. Pas potrči za njim. Anñelika i Desgrez začuju kako je nešto zvučno pljusnula u vodu. Prokleti Calambredaine! promrmlja Desgrez. Skočio je u Senu usprkos ledu kladim se da se u ovom trenutku seta meñu stupovima mosta. Pod svim pariškim mostovima ima pravih mišjih rupa u koje se skrivaju lupeži. A on je jedan od najsmionijih pariških razbojnika. Sorbona se vrati opuštenih ušiju. Anñelika se trudila da nadvlada svoj strah, ali nikako da od sebe odagna mučne misli. Činilo joj se da je onaj bijednik što se nenadano ispriječio na njenu putu bio vjesnik grozne sudbine. XLIV POČETAK PROCESA O ČARANJU

Tek je svitalo kad je Anñelika, u pratnji opatice, zakoračila nogom na Most mjenjača i našla se potom na otočiču Citea. Bilo je vrlo hladno. Sena je valjala debele komade leña pod pritiskom kojih su zlokobno cviljeli stupovi starih drvenih mostova. Snijeg je pokrivao krovove, načičkao ledom vijence kuča i rascvjetao, kao što se rascvjeta stablo u prolječe, pročelje SaintChapelle, kapelice što se utisnula u samu sredinu zatvorenog masiva Palače pravde. Da nije bila prenušena u opatičko ruho, Anñelika bi bila rado zatražila čašicu rakije od prodavača koji je, nosa crvenog od studenti, trčao da budi zanatlije, bijedne pisare, šegrte, sve one što se moraju prvi ustati da bi otvorili svoje dučančiče, mehaničku radionicu ili ured. Odbijalo je šest sati na velikom satu obližnje kule na uglu ulice. Njegov brojčanik, kojemu nije bilo ravna, modro obojen i zlatnim ljiljanima ukrašen, predstavljao je u vrijeme Henrika IH izvanrednu novost. Taj sat je bio dragulj Palače pravda Figurice od pečene gline, u boji, golubica, utjelovljenje Svetog duha, koja je zaštitničM nadvila krila na Milosrñem i Pravdom, blistale su se U jutarnjem sivilu u crvenoj, bijeloj i plavoj boji. Ali kako li je bio tužan i zlokoban ostali dio grañevine! Anñelika je s tjeskobom u srcu promatrala ogromne krovove čiji su stošci stršili u mračno nebo, crni i sjajni, zarñalih vjetrenica. U dnu zidova dotrajali dučančiči mjenjača novca, javnih pisara, prodavača papira i pera, uhvatili su se tih zidova kao beskrajni nizovi školjki što se pričvrste za bok starog grebena. Okružena na kraju otočiča blatnjavom obalom, na lijevoj strani Obalom zlatara, na desnoj strani Obalom sata i obalom Morfondusa oh jadni morfondusi koji su gubili svaku nadu Palača pravde je bila kula sabora i jazbina ljudi zakona. Ali tu je bio i hram knjižara i prodavača noviteta. Podignuta blizu Novog mosta, bila je s njim povezana trouglom visokih, fcučerina u crvenoj opeki, Ikoje su tvorile trg Delfine, a koje Henrik IV bijaše sagradio za dobrostoječe suce i poneke vise službenike. Dogañalo se da su

bas iz Palače i njenih tajnih štamparija izlazili žestoki leci, okrutne rugalice, takozvani novi mostovis kojimaje narod Pariza punio uši kralja i svojih velikaša. U hodnicima Palače pravde prodavale su se izabrane knjige, cvijet francuskog duha. Na Novom mostu, uvreda i besobmaština. U Palaču su dolazili lijepa gospoda koji su nazivani moguets i lijepe gospoñe koje se zvalo precieuses. Ti su sporim korakom prolazili. slavnim hodnicima gdje su se povici prodavačica čipaka i lepeza miješali s galamom podvornika i raspravama odvjetnika. Na Novom mostu su sluge i lupeži širom otvorenih usta zastajali pred prodavačima masti i pred zubarima. Ali U svima je živjela ista duša duša starog Pariza. Bogati grañanin i čovjek iz puka žedni pravde našli bi se u sjenci Palače, kao u vlastitoj kuči, pred licem svoga kralja. Sječali su se još uvijek pobune od 1357. kad je CM bacila svoje mesare i svoje lañare u napad na kraljevsku vlast. U labirintima pustih dvorišta i kapelica, te hodnika šiljastih lukova, te velikih dvorana pozlačenih tavanica još uvijek se osječala krv maršala Sampanje i Normandije koji su po nareñenju predsjednika trgovaca, Etiennea Marcela, pogubljeni za vrijeme pobune, pred užasnutim licem mladoga kralja Karla V. A baš iz Palače pravde siu gospoda iz sabora, s ovratnicima od hermielina, raspalili onaj strašan požar ipoznat pod imenom fronña, a od kojeg se još uvijek tresla Francuska. Pošto je prošla kroz veliko dvorište i pošto se uspela uz nekoliko stepenicaj Anñeliku i njenu drugaricu najzad zaustavi jedan pravobranilac u kojemu Anñellka na svoje veliko čuñenje prepozna odvjetnika Desgreza. Skoro ju je uplašio odjeven u široku crnu haljinu, s bijelim ovratnikom, vlasuljom koju su krasili bijeli uvojci, brižljivo rasporeñeni pod četvrtastom kapom. U ruci je držao novu novcatu kožnatu torbu koja je, čini se, bila puna spisa. Reče im vrlo ozbiljna lica da je maloprije vidio zatvorenika u zatvoru Palače. Zna li da ču ja biti u dvorani? upita Anñellka. Ne. Možda bi ga to previše uzbudilo. A vi, obečavate li ini da nečete izgubiti živce?

Obečavam. Vrlo... vrlo loše izgleda doda Desgrez pomalo zbunjenim glasom. Strašnim su ga mukama podvrgli. Ali možda če očite zloupotrebe onih koji su zamiješali čitavu ovu kašu, ostaviti neki dojam na suce. Ma što se dogodilo, hočete li biti snažni? Ona nije bila kadra odgovoriti riječima, stoga mu potvrdno kimne glavom. Na ulazu u dvoranu nekoliko je kraljevskih stražara tražilo potpisane poprosnice od onih koji su ulazili. Anñellka se gotovo i nije začudila kad je opatica pružila svoju i. uz to tiho šapnula sfcražaru Službenica njegove eminencije kardinala Mazarina! Jedan poñvomik otprati potom dvije opatice u sredinu več pune dvorane, gdje su se crna odijela pravnika miješala s mantijama i habitima redovnika, svečenika i fratara. Izvjestan broj gospode, moglo bi se reči vrlo ograničen, zauzeo je drugi red u polukružnoj dvorani. Meñu njima Anñelika ne primijeti nijednog od svojih poznanika. Moglo se pretpostaviti da ljudima, s dvora nije bio dozvoljen pristup ili da nisu ni znali za taj proces koji se održavao iza zatvorenih vrata ili na kraju, da se nisu željeli kompromitirati. Grofica de Peyrac i njena pratilica dobiše mjesta malo po strani, ali takva da su mogli sve vidjeti i čuti. Anñelika se iznenadila videči pored sebe čitav jedan red opatica raznih družbi koje kao da je neprimjetno nadzirao jedan kapelan vrlo visokog ranga. Anñelika se pitala kakve bi veze mogle imati sve te duvne s jednim procesom u kojem če se voditi rasprava o čaranju i alkemiji. Dvorana je vjerojatno pripadala najstarijem dijelu Palače pravde. S izrezbarenih ukrasa na visokim šiljastim lukovima visili su nad njihovim glavama buseni listolika. Vidljivost je bila slaba zbog oslikanih prozora, a nekoliko je sviječa još i povečavalo tešku atmosferu dvorane. Iz dvije ili tri njemačke peči čije su se ploče od majolike sjajile, širilo se nešto topline. Anñeliki je bilo žao što nije upitala odvjetnika da li je uspio pronači KuasiBa i da li se dogovorio sa starim

saskim kovačem. Uzalud je meñu svjetinom tražila neko poznato lice. Još ne bijahu ušli u dvoranu ni odvjetnik, ni zatvorenik, ni suci, a ipak je dvorana več bila dupkom puna i mnogo se svijeta, usprkos ranom jutarnjem satu, natislo u prilazima. Bik je očito da su mnogi došli tu kao na kakvu predstavu ili bolje rečeno, kao na neku vrst javnog predavanja o pravu jer se velika večina te publike sastojala od mladih pravnika u službi sudova, Jedna skupina pred Anñelikom bila je podosta bučna što je odudaralo od opče rezerviranosti auditorija. Ispod glasa su se izmjenjivala objašnjenja kojima je nesumnjivo bio cilj da pouče još neiskusne najbliže slušaoce. A što još čekaju? bunio se nestrpljiivo mladi sudac čije su kose bile obilato naprašene. Njegov susjed, čije je široko i bubuljičavo lice upalo u krzneni ovratnik, odgovori zijevajuči Čekaju da se zatvore vrata dvorane i da zatim uvedu zatvorenika i posade ga na onu klupicu, Klupica je onaj tamo predmet nešto niže i bez naslona. Nekakav cmoljo pisar, prljav dozlaboga, okrene se prema skupini i izazovno dobaci Ne biste valjda htjeli da se unese naslonjač za onog slugu crnog pakla? Priča se da vještac može stojati uspravno na vršku igle ili plamena reče sudac obilato maprašenih kosa, Njegov krupni drug odgovori ozbiljno Neče od njega zahtijevati to, ali če zasigurno klečati na onom stocu, ispod križa što visi u dnu stola predsjednika suda, Pa i to je preveliko dobročinstvo prema takvim čudovištima! poviče pisar prljavih kosa. Anñelika se strese od groze. Ako je opči osječaj slušalaca, koji su uglavnom pripadali eliti sudačkog staleža, bio toliko pristran i neprijateljski raspoložen prema njenu mužu čemu se tek mogla nadati od sudaca koje su pomnjivo odabrali kralj i njegovi slugani? Ali se ozbiljan glas suca, u krznenom ovratniku, ponovo javi Po mom mišljenju sve su to izmišljotine. Onaj je

čovjek isto toliko vještac kao ja i vi, ali je možda stao na žulj nekome od onih najmočnijih i sad pod izlikom pravde hoče da ga zauvijek ušutkaju, Anñelika se nagne malko naprijed u nastojanju da vidi lice čovjeka koji se usuñuje javno iznijeti to opasno mišljenje. Živo je. poželjela da upita za njegovo ime. Njena joj drugarica lako dodirne ruku da bi je privela razboritijem držanju. Susjed čovjeka u krznenom ovratniku, pošto se oprezno ogledao oko sebe, prošaputa Da ga zaista žele zauvijek ušutkati, mislim da velikašima ne bi bilo potrebno da stvari kompliciraju nekakvim suñenjem. Treba ponekad narodu dati zadovoljstvo, i s vremena na vrijeme pokazati da kralj ponekad kažnjava čak i nekog močnog podanika. Da je vaša pretpostavka o davanju zadovoljstva osvetljivoj javnosti kao što je nekad Neron radio, tačna, suce Gallemande, bili bi organizirali proces uz prisustvo svjetine, a ne bi ga upriličili gotovo iza zatvorenih vrata otpovrne mladi nestrpljivac. Vidi se da si tek na početku ovog lijepog zanata odgovori mu slavni pravnik o kojemu je Desgrez kazao da je svojim dosjetkama znao prodrmati Palaču pravde. Pustiti narod ovamo u dvoranu, znači izložiti se mogučnosti da se taj narod i pobuni, jer narod je osječajan i nije baš tako glup kao što izgleda. A kralj je sad več dobro upučen u proceduru i njemu je stalo da vrag ne preuzme maha i ovdje kao i u Engleskoj, gdje je narod prilično znalački položio na panj glavu jednoga kralja. Kod nas se, dakle, elegantno i bez buke rješavaju onih koji misle svojom glavom ili pak nekome stoje na putu. A poslije se njihovo još toplo truplo baca ološu da na njemu izdovolji svoje najniže nagone. A potom taj. isti ološ otpužuju za divljaštvo. Popovi če, na kraju, reči koju o potrebi da se ukroti njegova najniža strast i, dakako, očitat če jednu misu prije i jednu misu poslije. Crkva nema nikakve veze s takvim pretjerivanjima umiješa se kapelan nagnuvši se prema onima što su razgovarali. čak ču primijetiti, gospodo, da danas svjetovnjaci, koji nemaju pojma o kanonskim zakonima,

isuviše često polažu pravo na to da zamijene božje zakone. A ja mislim da vas mogu uvjeriti kako je največi dao redovnika što ih vidite ovdje zabrinut nadmočnošču svjetovne vlasti nad vjerskim pravom. Ja dolazim iz Rima gdje sam vlastitim očima vidio kako se zgrada naše ambasade pri Vatikanu malopomalo pretvara u sklonište raznih probisvjeta najgore vrste. Pa ni sam papa nije više gospodar u svojoj kuči jer naš kralj, da bi izgladio spor, nije oklijevao da pošalje pojačanje u trupama, naredivši im da pucaju na papinu vojsku, ako ova prijeñe u napad, to jest ako bi ova pokušala da se domogne talijanskih i švicarskih lupeža koji su se. sklonili u našu ambasadu. Ali sve su ambasade na inozemnom teritoriju nepovredive iznese svoje mišljenje neki postariji grañanin razborita izgleda. Imate pravo. Ali pravo je i da ne daju skloniste rimskoj fukari i uz to još pomažu da se podriva jedinstvo crkve. Ali ni crkva sa svoje strane ne bi smjela podrivati jedinstvo francuske države kojoj je kralj branitelj otpovme stari grañanin tvrdoglavo. Svijet ga je gledao kao da se pita kakvog do vraga posla ima taj starčič tu. Večina oko njega zauze sumnjičav stav i okrene su na drugu stranu očito žaleči izgovorene riječi pred jednim neznancem, možda uhodom Savjeta njegova veličanstva. Jedino sudac Gallemiand pošto ga je odmjerio očima, odgovori Pratite pažljivo ovaj proces, gospodine. Možda čete u njemu nazrijeti bar donekle stvarne razloge sukoba koji je več izbio izmeñu kralja i rimske crkve. Anñelika je, užasnuta, slušala tu izmjenu riječi. Sad ja bolje razumjela prešučivanja jezuita i zašto je izostalo papino pismo kralju, to pismo u koje ona dugo vremena polagaše sve svoje nade. Kralj, dakle, nije više priznavao nikoga iznad sebe. Samo jedna mogučnost je postojala za Joffreya de Peyraca da se izvuče da savjest sudaca bude snažnija od njihove puzavosti pred kraljem. Pa i Desgrez, inače uvijek sumnjičav, bijaše kazao Sude mu u ime crkve, ali anože se dogoditi da ga se spasi baš pomoču crkve, jer mora se priznati da se suci više boje da ne upadnu u grijeh nego da onemile kralju.

Atnñelifca je imala dojam da se batrga u paukovoj mreži, podmukloj zamki, naizgled neopasnoj. Mreži za koju ti se čini da če popustiti pod najmanjim pritiskom, ali koja te, naprotiv, čvrsto drži i privede sigurnoj smrti. Rreñ njom iskrsne več zaboravljeno lice pastora Eocheforta ikad je gwooa a ogromnim paucima, velikim kao žabe, koji žive u Americi, pored rijeka. Na žalost nj je se moralo priječi ocean da bi se dospjelo u te strašne mreže... Iznenadna grobna tišina zavlada dvoranom, i ta tišina povrati stvarnosti mladu ženu. Srce joj zastane. Opazila je Joffreya Ulazio je u dvoranu teškom mukom hodajuči, oslanjajuči se pri tom na dva štapa. Gegao se pri hodu još više nego nekad i dobivao se dojam da če sadna izgubiti ravnotežu i pasti. Učinio joj se vrlo visok, ali u isto vrijeme i vrlo pogrbljen i zastražujuči mršav. Srce joj se steglo od bola. Poslije mnogih mjeseci odvojenosti, koji su u njenu sječanju zamaglili obrise ljubljenoga lika, ona ga je sada gledala očima publike i, prestravljena, zapazila njegov neobičan i zabrinjavajuči izgled. Guste crne kose JofLreyeve, koje su okruživale uništeno, sablasnoblijedo lice nagrñeno crvenim ožiljcima, njegovo poderano odijelo, njegova mršavost, sve je to ostavljalo snažan dojam na svjetinu. Kad je podigao glavu i svojim crnim i sjajnim očima polako, uz izraz u neku ruku podrugljive sigurnosti, poveo po polukružnoj dvorani, milosrñe što bijaše načelo pokoje srce, netragom nesta. Neprijateljski mrmor prostruji gledaocima. Utvara što se pred njima nalazila, premašila je sva njihova očekivanja. Bio je to pravi pravcati vještac! Sa stražarima sa svake svoje strane, grof de Peyrac se zaustavi pred stocem na koji nije mogao kleknuti. U tom trenutku dvadesetak kraljevih stražara pod oružjem, uñoše na dvoja vrata i rasporediše se u ogromnoj dvorani. Još malo i rasprava če početi. Neki glas najavi Gospodo, ulazi sud! Svi se prisutni digoše na noge, a nekoliko podvornika

naoružani helebardama, u odijelima XVI stolječa, te nabranim, ogrlicama i kapicama od perja, uñoše iduči ispred sudaca u togi i ovratnicima od hermelina, i četvrtastim kapama na glavi. Prvi u povorci sudaca, več prilično u godinama, potpuno odjeven u crno bijaše čovjek u kojemu je Anñelika jedva prepoznala ministra pravde Seguiera kojega je vidjela kako, prilikom kraljeva ulaska u Pariz, ponosno stupa u povorci. Ličnost koja je išla za njim bila je visoka i mršava, u crvenom ruhu. Iza ovoga je stupalo šest ljudi u crnim odijelima, a cd ovih je jedan bio ogrnut crvenim plaštem. Bio je to gospodin Massenau, predsjednik tuluškog sabora, odjeven sada imnogo strože nego u vrijeme kad ga je Anñelika srela na cesti što je vodila u Salsigne. Ispred nje je sudac Gallemand u po glasa objašnjavao Starac u crnom iruhu što stupa na čelu prvi je predsjednik suda, Seguier. Čovjek u crnom odijelu je Denis Talon, glavni odvjetnik Kraljeva savjeta i glavni tužilac. Mali crveni plašt pripada Massenauu, zastupniku tuluškog sabora kojemu je u ovom procesu namijenjena uloga predsjednika porotnih sudaca. Meñu ovima najmlañi je Fallot koji se izdaje za baruna de Sance i ne preza da sudi optuženome s kojim je preko svoje žene u. bliskom rodu, samo zato da bi se dodvorio dvoru. Jednom riječi, kornejovski slučaj primijeti žutokljunac naprašenih kosa. Prijatelju moj, jasno mi je da i ti, kao i svi mladi lakoumnici tvoje generacije, posječuješ kazališne predstave kojima jedan pravnik, ako imalo drži do sebe, ne bi smio prisustvovati iz straha da ga ne smatraju površna duha. Bilo kako bilo, vjeruj ti meni, u kazalištu nečeš nikada prisustvovati ljepšoj komediji od one što če se ovdje danas odigrati... U potmuloj buci što se tada podigla, Anñelika nije čula nastavak. Bila je znatiželjna tko su bili drugi suci. Desgrez joj ne reče da če ih toliko biti. Uostalom, nije bilo ni važno, ionako ih nije poznavala. Ali gdje li se djenuo njen odvjetnik? Na kraju ga ugleda kako ulazi na ista vrata kroz koja SU prije toga prošli suci. Za njim su išli mnogi nepoznati

joj redovnici od kojih večina zauzeše mjesta u prvom redu gledališta, gdje im je, očito, bilo rezervirano mjesto. Anñeliku zabrine činjenica što nigdje nije motrila oca Kirchera. Ali ni opat Becher nije bio prisutan, te mlada žena odahne s olakšanjem. Tišina je sada bila posvemašnja. Jedan svečenik izmoli blagoslov, a zatim pruži raspelo optuženom grofu, koji ga poljubi i prekriži se zatim. Pred tim činom potčinjavanju i pobožnosti mrmor razočaranja prostruji dvoranom. Neče li ih lišiti veličanstvene predstave o magiji i tu im samo pružiti obično suñenje kao rezultat svañe meñu plemičima? Uto se kričav glas razlegne Pokažite nam Luciferova djela? Redovi gledalaca se uznemire kad u njih nahrupiše stražari da bi dograbili nepristojna gledaoca. Mladiča i nekoliko njegovih drugova stražari grubo ñohvatiše i izbaciše napolje. Potom ponovo zavlada tišina. Optuženice, položite prisegu! reče predsjednik Seguier rastvarajuči uz put neku cedulju što inu je jedan mali pisar bijaše piružio. Anñelika zatvori oči. Joffrev če sada progovoriti. Ona je očekivala da če njegov glas biti slomljen, malaksao, a to isto su, vjerojatno, očekivali i svi drugi u dvorani, jer kad se dubok i čist glasi razlegao, načas se diže mrmor čuñenja. Čuvši taj zavodljivi glas koji je u Anñellkinim ušima prisno odjeknuo, taj glas koji joj je u toplim nočima tuluškim šaputao ljubavne riječi, čuvši taj glas, uzmutilo joj se čitavo biče. Kunem se da ču kazati svu istinu. Ja ipak znam, gospoño, da mi zakon daje pravo da odreknem nadležnost ovom sudu, zato što sam član sabora i kao takav smatram da bih morao biti suñen od Vrhovnog suda sabora... Vrhovni meštar pravde načas kao da je malko oklijevao, a onda bržebolje stade govoriti Zakon, ne daje nikome pravo na ograničene prisege iprisegnite jednostavno i ovaj če sud biti osposobljen da vam sudi. Ako ne prisegnete, bit če vam suñeno kao da nečete da odgovarate, to jest kao da ste odsutni.

Vidim, gospodine predsjedniče, da je igra več uglavljena, prije no što ja i počela. Stoga, da bih vam olakšao zadatak, odričem se da se koristini svim onim pravnim sitnicama koje bi mi omogučile da odreknem pravo ovom sud, u, potpunosti i u pojedinostima da mi sudi. Prema tome, pouzñajuči se u njegov duh pravde, potvrñujem svoju prisegu. Na licu starog Seguiera se jasno zapažao izraz podmuklog zadovoljstva. Sud če ocijeniti u tačnoj mjeri ograničenu, čast koju ste mu, čini se, ukazali priznajuči njegovu nadležnost. Prije vas, kralj sam je odlučio da ima povjerenja u njegov osječaj pravde, a jedino to i jest važno. A što se VAS tiče, gospodo suci, ne gubite ni načas iz vida povjerenje koje njegovo veličanstvo ima u vas. Sjetite se, gospodo suci, da je vas zapala velika čast da ovdje budete mač što ga naš vladar drži u svojinu! uzvišenim rukama. Postoje dvije pravde, ona što se primjenjuje na djela običnih smrtnika, pa makar i pripadali plemstvu, i ona koja se primjenjuje shodno odlukama jednoga kralja čiji naslov potječe od božanskog prava. Neka vam ne izbjegne, gospodo suci, važnost tog porijekla. Sudeči u ime kralja, vaša ramena pritišču odgovornost njegove veličine. A odajuči čast kralju, odat čete čast i prvom branitelju vjere U ovom kraljevstvu. Poslije toga prilično smušenog govora u kojemu se priroda parlamentarnog demagoga stapala s prirodom dvoranina, što je jasno dolazilo do izražaja u dvosmislenom upozorenju, Seguier se dostojanstveno povuče trudeči se da prikri je koliko. mu se žuri. Kad je on izišao, svi ponovo sjedoše. Pogašene su sviječe što su još gorjele po klupama. Sad je danje svjetlo osvetijavalo dvoranu i kad su se kroz oslikane prozore zrake blijedog zimskog sunca probile unutra, modri i crveni bljesci umah izmijeniše izgled nekih lica. Sudac Gallemanñ, prinese dlan ustima i šaputaše svojim susjedima Onaj stari lisac neče da na sebe preuzme čak ni tu odgovornost ña oglasi, pročita optužnicu. Pere ruke kao Poncije Pilat, te je u slučaju osude spreman da krivicu prebaci na inkviziciju i jezuite. i Ali to ne može učiniti, buduči da se radi o svjetovnom procesu.

Hm! Dvorska pravda mora u sto vrijeme biti krojena po željama gospodara i prevariti narod u pogledu uzroka. Anñelika je slušala te buntovne razgovore protiv kralja ui stanju, polusvijesti. Nijednog trenutka nije pomislila da bi sve ono moglo biti istina. Nije li ona sanjala otvorenih očiju, nije li zaista sve to bila neka predstava. kazalištu... Oči je netremice uprla u muža koji je još uvijek stajao, malko pognut i teško se oslanjajuči na svoja dva štapa. Jedna još nejasna misao počela je krčiti put u njezinoj glavi Osvetit ču ga. Sve muke što su mu ih zadali njegovi krvnici, ja ču ih njima zadati i, alko vrag, zaista, postoji, kao što vjera uči, željela bih vidjeti sotonu kako odvlači duše tih lažnih krščana. Poslije ne baš bogzna kako dostojanstvenog odlaska parvog predsjednika suda, vrhovni tužilac Denis Talon, visok, mršav, svečara, popne se na govornicu i razbije pečata na velikoj omotnici. Oporim glasom on stane čitati tačke optužnice. Gospodin Joffrev de Peyrac, več prije lišen svih svojih naslova i izvlašten svih svojih dobara odlulkom privatnog Kraljevskog savjeta, predan je ovom sudu da bi mu se sudilo za djela čaranja i druga, počinjena protiv vjere i sigurnosti države i crkve, naime za njegovu alkemijsku. proizvodnju plemenitih metala. Za sva ta djela i druga k tome za koja ga tereti optužnica, tražim da on i njegovi eventualni pomagači budu živi spaljeni na trgu Greve, a njihov pepeo rasut kao što i treba da se dogodi s vješcima kojima se dokaže trgovina sa sotonom. A prije toga tražim da ga se podvrgne običnom i izvanrednom mučenju da bi otkrio druge svoje ortake... Krv je tako snažno tukla u Anñelikinim ušima da nije uopče čula kraj čitanja te optužnice. Ona doñe k sebi kad se po drugi put začuo zvučan glas optuženika Kunem se da je sve to laž i da sam ja u stanju ovdje dokazati svim osobama poštenih namjera ono što tvrdim. Kraljevski tužitelj stisne tanke usne i prevrne stranicu, kao da ga se nastavak ceremonije nije uopče ticao. I več bijaše napravio pokret da se povuče, kadli branilac

Desgrez ustane i reče snažnim glasom Gospodo suci, kralj i vi sami učinili ste mi veliku čast što ste me imenovali braniocem optuženoga. Dozvoljavam, prema tome, sebi da vas upitam prije no što če se vrhovni državni tužilac povuči, odnosno da vam postavim jedno pitanje kako to da je optužnica unaprijed pripremljena i podnijeta več gotova pa čak i zapečačena mada ništa tome slično nije predviñeno u proceduri koju zakon propisuje. Strogi Denis Talon odmjeri mladog odvjetnika odozgor nadolje i odgovori prezirno i bahato Mladi odvjetnice, vidim da u svom neznatnom. iskustvu vi zaista niste obaviješteni o promjenama koje su nastale u vezi s ovom punomoči. Znajte da je kralj najprije povjerio predsjedniku de Mesmonu, a ne gospodinu de Massenauu da vodi istragu i predsjedava ovom procesu. Pravilo zahtjeva, gospodine prvi savjetniče, da ovdje bude prisutan predsjednik de Mesmon te da on lično pročita optužnicu! Vi, dakle, ne znate da je predsjednik de Mesmon jučer iznenada umro. Uza sve to, on je dospio da sastavi pročitanu optužnicu, koja je, u neku ruku postala, njegovim testamentom. Morali biste, gospodo, u tome vidjeti sjajan primjer osječaja dužnosti jednog velikog pravnika ovog kraljevstva. Svi u dvorani ustadoše na noge da bi odali počast uspomeni preminulog predsjednika de Mesmona. Ali su se u svjetini čuli povici Ta nenadana smrt su ñavolja posla! Umorstvo otrovom! Nema šta, dobar početak! Stražari se ponovo umiješaju. Predsjednik Massenau uze riječ i podsjeti slušateljstvo da se ovdje radi o procesu iza zatvorenih vrata. Na najmanji zriafc galame bit če izdvorane udaljeni svi oni koji nemaju nikakve veze s ovim suñenjem. Dvorana utihne.

Sa svoje strane odvjetnik Desgrez se zadovolji objašnjenjem što mu je dano, što je u ovom slučaju predstavljalo višu silu. Dodao je da prihvača riječi optužnice, pod uvjetom da njegovu štičeniku bude zaista suñeno na osnovu optužnice. Poslije nekoliko riječi izmijenjanih ispod glasa izmeñu branioca i predsjedništva suda bi postignut sporazum. Denis Talon predstavi gospodina de Massenaua kao predsjednika suda i svečano napusti dvoranu. Anñelika je zabrinute oči zaustavila na okruglom licu zastupnika tuluškog sabora. Pod sunčanom zrakom što je na nj padala s oslikanog prozora njegovo je lice bilo gotovo isto onako crveno kao i onda pod žarkim suncem Languedoca, Sjedeči ondje, sigurno Se sječao arogantnog gospoñina koji mu je s visine svoga konja doviknuo U stranu, gospodine Massenau. Maknite se da Bogatstvo prvo proñe! Bit če on, nema. sumnje, vrlo osvetljiv sudac. Zato i jest kraljev izbor pao na njega. A kakav U če biti, kako če se ponijeti meštar Fallot ñe Sance, taj čovjek koji se nije žacao da postane sucem jednom od članova svoje obitelji? Tko bi ikad bio pomislio da če mlañi kralj, ljubazan pa čak i prostodušan, s toliko lukavstva suprotstaviti jedne drugima neke svoje podanike koji su se uzajamno mrzili? Je li njemu bilo samo do toga da zadovolji svoju vlastitu ljubomoru i povrijeñenu Vlastitu taštinu ili je zaista bio uvjeren da njemu prijeti opasnost od tog njegovog previše bogatog podanika? Vlast vrlo mladoga i mudroga čovjeka, sjajnih očiju, ali beščutna lica, počela je kao kakva mora pritiskati učeni skup u dvorani. Taj mladi i mudri čovjek bio je Luj XIV, kralj Francuske. Ali Anñeliku nije napuštala nada. Ta radilo se tu samo o groznoj zabludi. A osim toga, Joffrey je imao branioca. Vidjela je da se njen muž pokazao smjernim i pomirljivim, dakle, sasvim drugačiji no što je ona očekivala i od čega je strepila. A to če na kraju ipak pobuditi sklonost suda. U čitavoj toj inscenaciji, samo je vanjski izgled stvari bio opasan.

Naposljetku, i Sto je vrlo važno, optužnica se ograničila isključivo na čaranje. Pa to je bila prava sreča i Anñelika je vrlo dobro razumjela vješt zahvat mladoga odvjetnika kad je prihvatio tu jedinu tačku optužbe kao osnovu procesa. U stvari, sigurno nije bilo teško dokazati neosnovanog te optužbe. Naučno dokazivanje što ga je Joffrey imao izvesti uz pomoč staroga Fritza Hauera i KausiBa sigurno če ostaviti snažan dojam na suce koji su ipak pripadali obrazovanim ljudima. A kao posljednja karta, veliki istjerivač zlih duhova u Francuskoj, otac Kircher, poduprijet ga svojom spretnom riječi i svojom gotovo svetom titulom svjedočanstvo same crkva koja je uvjerena da se u. ovom slučaju, zaista nije radilo o čaranju. To svjedočenje če neizostavno potresti, u stvari, vrlo osjetljivu savjest sudaca. Zahvaljujuči tim mislima, Anñelika se osječala mirnijom te stade pratiti raspravu s više hladnokrvaosti. Priznajete U djela čaranja i uroka za koja vas se optužuje? Ne priznajem niti jedno cd njih! Nemate pravo odgovarati tako na moja pitanja. Morate odgovoriti na svako pitanje optužnice. A to je, uostalom, u vašem vlastitom interesu, jer postoje takva pitanja koja uopče nije moguče opovrči i bolje je da se s tim pomirite, jer ste ionako prisegli da čete govoriti istinu. Dakle priznajete li da ste proizvodili otrove. Priznajem da sam ponekad proizvodio kemijske supstance od kojih bi neke mogle biti škodljive po zdravlje ljudi ukoliko bi ih progutali. Meñutim, ja ih nisam proizvodio radi toga da ih se unosi u tijelo, niti sam ih prodavao, a niti sam se njima služio da nekoga otrujem. Priznajete, dakle, da ste proizvodili i upotrebljavali otrove kao što su željezni sulfat i bakarni sulfat? Svakako. Ali da bi se to moglo smatrati zločinom treba najprije dokazati da sam ja, zaista, nekoga otrovao. Zasad čemo se zadovoljiti vašom izjavom da ne niječite da ste proizvodili otrovne supstance posvetivši se alkemiji. Poslije čemo utvrditi zbog čega ste to radili.

Massenau se sagne nad ogromnom hrpom spisa koja se nalazila pred njim i stane je listati. Anñelika zadrhti na pomisao da če Joffreva sada odmah optužiti za trovanje. Sjeti se da joj je Desgrez govorio o nekakvom Bourieu koji je bio odreñen za jednoga od sudaca u tom procesu zato Što je o njemu kružio glas da je bio vrlo vješt u krivotvorenju spisa. Prema tome, bilo je vjerojatno da je on bio zadužen da na neki način krivotvori tačke optužnice. U stvari, sucima je bilo stavljeno u zadatak da se u isto vrijeme bave ispitivanjem, ovjerama, ovrhama, istragama te prethodnim anketama koje su se odnosile na proces. Anñelika se nagne naprijed u namjeri da nekako prepozna tog Bouriea meñu sucima. Massenau je i dalje prevrtao listove. Na kraju kašljuene, valjda zato da prikupi hrabrosti. Ispočetka je nešto mumljajo, a zatim mit je glas postao glasniji da bi na kraju završio sasvim jasno ovim riječima . da bi se dokazalo, ako to uopče bude potrebno, kako je kraljeva pravda pravična i kako se okružuje samo garancijama nepristrasnosti, i prije no što ču nastaviti s nabrajanjem težaka optužnice koju svaki od sudaca ima pred sobom, moram izjaviti i staviti do znanja toliko je naša prethodna istraga bila teška i mnogim zamkama isprepletena. I zauzimanjem u korist plemenitog i bogatog optuženika! javi se nečiji podrugljiv glas iz sredine dvorane. Anñelika je vjerovala da če se poñvomici odmah baciti na tog upadljivca, ali na njeno veliko iznenañenje, ona vidje kako je odmah blizu nje jedan narednik podrebrio jednog stražara. Mora da policija ima nekoga oñ svojih u dvorani, nekog plačenika koji treba da izazivlje izgrede protiv Joffreva, pomisli. Predsjednik suda je dalje govorio kao da ništa nije ni čuo. . da bismo, dakle, svima dokazali kako je kra Ijeva pravda ne samo nepristrana nego i velikodušna, mislim da ovdje mogu ustvrditi da sam ja od bezbrojnih tačaka optužbe što su sakupljene na raznim stranama i poslije dugog istraživanja, da sam ja morao, pošto sam zrelo porazmislio i poslije velike duševne borbe, odbaciti jedan veliki dio tih optužbi. Prekine se, duboko udahne i završi taj svoj govor

pomalo gluhim glasom . tačno trideset i četiri tačke optužbe sam odbacio kao sumnjive i naizgled krivotvorene. Vjerojatno je time netko želio da zadovolji svojoj mržnji osvečujuči sa zatvoreniku. Ta je izjava izazvala uznemirenost ne samo u dvorani nego i meñu sucima koji zasigurno nisu od predsjednika suda očekivali toliko hrabrosti, a ujedno i blagosti. Izmeñu njih, neki čovječuljak podmukla lica i kukasta nosa, nije se mogao suzdržati a da ne povičer Dostojanstvo samog suda, a još viša njegova apsolutna nezavisnost u suñenju, su izvrgnuti ruglu ako njegov predsjednik smatra sebe ovlaštenim da sucima oduzima pravo uvida u tačke optužnice koje su možda baš najvažnije... Gospodine Bourie, u svojstvu predsjednika ovoga suda ja vas pozivam na red i predlažem vam da se ili zahvalite na dužnosti člana ovog suda ili da dopustite da se rasprava nastavi. Te riječi izazvaše snažno negodovanje u publici. Predsjednik se prodao optuženome. Zna se moč taruskog zlata! urlao je gledalac što se več prije bijaše umijetao. Pisar prljavih kosa koji je sjedio ispred Anñelike. pridruži se prvom bukaču Neka jednom več pravda bude odmjerena guliboži plemiču i bogatašu... Gospoño, sjednica se prekida i ako ne prestanete praviti nered, naredit ču da se dvorana isprazni! poviče predsjednik Massenau koji uvrijeñeno stavi vlasulju na glavu i iziñe, a za njim i svi suci. AnñeliM su svi ti svečani suci sličili na marionete koje ulaze na pozornicu, naprave nekoliko pokreta i odlaze. Oh, kad sa više ne bi vratili! Publika se u dvorani polako smirivala Trudeči se da bude tiha, željela je da se sud povrati i da se predstava nastavi Svi se digoše na noge kad su začuli.po pločicama poda čekičanje helebarda švicarskih stražara koji su išli ispred suda što se vračao u dvoranu. U tišini kao u crkvi Massenau ponovo sjedne na svoje mjesto. Gospoño, spor je izglañen. Tačke optužnice koje

sam ja smatrao sumnjive prirode ponovo su ušle u optužnicu i svaki ih sudac može po svojoj volji proučavati. Obilježio sam ih crvenim križičem tako da svaM sudac može stvoriti svoj sud o mišljenju što sam ga ja dao. Te se tačke, uglavnom, odnose na optuženikove aapañe svetih knjiga izjavi Bourie trudeči se da sakrije svoje zadovoljstvo.. Meñu inim postoji i jedna tačka optužbe koja se odnosi na proizvodnju, alkemijskim postupkom, patuljčiča i drugih biča paklenog porijekla. Gomila začekiča nogama da bi izrazila svoju radost A ne bismo li ih mogli vidjeti meñu dokaznim sredstvima krivice? javi se jedan glas. Stražari odmah izbace čovjeka što je napravio ta upadicu i rasprava se nastavi Sad ustane odvjetnik Desgrez i izjavi U svojstvu optuženikova branitelja, zahtijevam da sva dokazna sredstva krivice budu vidljiva na procesu. Predsjednik nastavi ispitivanje optuženoga Da bismo prije svega završili s tom zgodom o otrovima koje ste, po svom vlastitom priznanju, zaista proizvodili, odgovorite mi na ovo pitanje ako sa več niste mislili poslužiti tim otrovima protiv drugih osoba, zašto ste se javno hvalisali da vi svakog dana uzimate malu Jroličtau otrova ña biste rsa taj način izbjegli opasnost trovanja? Potpuno tačno i moja ondašnja tvrdnja vrijedi i danas tvrdim, da me se ne može otrovati ni željeznim sulfatom niti arsenikom. Toliko sam ih uzeo u svoje tijelo da mi čak ni pozlilo ne bi ukoliko bi netko pokušao da me tim sredstvima otpravi na onaj svijet. Vi, prema tome, ostajete i sada pri svojoj izjavi o svojoj otpornosti na otrove? Ako to može da zadovolji kraljev suñ, ne tražim, kao vjeran podanik, bolje prilike do da ovdje pred vama progutam neki od rečenih otrova, Time, znači, priznajete da posjedujete urok protiv svih otrova? Ali nie ovdje riječ o urocima, nego o samom temelju nauke o protuotrovima. Naprotiv, tvrdim da upotreba okamenjenih zuba i bezbroj drugih neškodljivih

gluposti, kojima se gotovo svi vi, gospoño, u ovoj dvorani služite u uvjerenju da se time zaštičujete od otrova, predstavlja vjerovanje u čari i uroke, Optuženice, uvelike griješite što se poñrugujete i smijehu izlažete časne navike. Uza sve to, u interesu pravde, koja traži da sve bude jasno, ja se neču zadržavati na sličnim sitnicama. Zadržat ču se, ako nemate ništa protiv, na činjenici da vi sebe smatrate stručnjakom po pitanju otrova! Nisam ja stručnjak za otrove Više nego za drage stvari. Ja sam se, uostalom, osigurao samo protiv nekih običnih otrova kao što su oni o kojima je več bila riječ arsenika i željeznog sulfata. Ali to predstavlja beskrajno sitno znanje prema svim onim tisučama životinjskih i biljnih otrova, otrova egzotičnih i otrova firentinskih ili kineskih, koje nijedan, izmeñu najslavnijih kirurga u kraljevstvu ne bi mogao suzbiti, a niti otkriti? A poznajete li vi neki od tih otrova? Posjedujem nekoliko strelica kojima se Indijanci služe u lovu na bizone. Pa i nekoliko šiljaka malih strelica što ih upotrebljavaju afrički pigmejci. Mala ranica od tih instrumenata dovoljna je da obori ogromne životinje kao što su slonovi. Ukratko, vi time još više pojačavate optužbu da ste stručnjak za otrove? E to nikako, gospodine predsjedniče. To sam iznio samo zato da vam ñokažem kako nisam morao razbijati glavu proizvodnjom arsenika i željeznog sulfata, otrova običnih i lako uočljivih u ljudskom organizmu, ukoliko sam želio otpraviti na drugi svijet nekog jadnika koji me je krivo pogledao. A zašto ste ih onda proizvodili? U naučne svrhe, a i zbog kemijskih pokusa na rudama, pokusa koji se ponekad ne mogu vršiti bez tih proizvoda. Ne skrečimo raspravu u drugom pravcu. Dovoljno Je da ste vi sami potvrdili da ste dosta dobro upučeni u pitanje otrova i alkemije, tako dobro, kažete, da biste se mogli osloboditi nepoželjne osobe a da nitko ništa ne posumnja, a niti da vas optuži za to. Tko nam jamči da to

več niste i učinili? Pa trebalo bi mi dokazati da sam učinio! Optužuje vas se za dvije sumnjive smrti, ali ja ču Ipak dodati, uzgred najprije vas se optužuje za smrt nečaka monsinjora ñe Fontenaca, nadbiskupa tuluškog. Čini s da je dvoboj na koji sam bio izazvan i koji se odigrao pred svjedocima, sada postao čin povezan s čaranjem? Gospodine ñe Feyrac, pozivljeia vas da odbacite taj svoj podrugljivi stav prema jednom sudu koji samo. želi rasvijetliti neke činjenica A što s tiče druge smrti koja vam se pripisuje, tvrñi se da ste je vi izazvali ili svojim nevidljivim otrovima ili vašim takozvanim urocima Na otkopanoj lešini jedne od vaših nekadašnjih ljubavnica, inañen je pred svjedocima, jedan medaljon s vašim likom. Da li ga prepoznajete? Anñelika vidje kako predsjednik Massenau pružio neki predmetič jednom Švicarcu da bi ga pokazao grofu de Peyracu, koji je još uvijek stajao podupiruči se o svoje štake, pred stočičem koji bijaše tu za nj postavljen. Zaista prepoznajem ovu minijaturu na kojoj, je ona Jadna, zanesena djevojka dala napraviti moj lik. r Jadna i zanesena djevojka, kao što kažete, a koja je bila jedna od vaših bezbrojnih ljubavnica, gospoñica ñe... Joffrey de Fegraac odlučno digne ruku. Molim vas, ne obeščaščujte javno njeno ime, gospodine predsjedniče. Ta nesretnica je mrtva! Umrla je od čamotinje. Počinje se vjerovati da ste vi uzrok toj čamotinji i da ste jadnu djevojku učarali. To je laž, gospodine pedsjeñniee. Zašto je onda medaljon s vašim likom nañen u ustima preminule djevojke i uz to probušen iglom na mjestu srca? Ta mi je prva što čujem. Ali iz onoga što mi kažete pretpostavljam da je ona sama, buduči da je Lila vrlo sujevjerna, nastojala da mene učara na taj način. I tako sam ja od onoga tko vrši čaranja, postao onaj na kome se vrše čaranja. Prilično smiješna stvar, gospoñine predsjedniče.

I odjeñared su svi mogli i vidjeti i čuti kako se taj kostur koji se tresao na svojim štakama, od srca smije. Massenau je, meñutim, ostao namrgoñen. Je li vam poznato, optuženice, da je medaljon nañen u ustima mrtve osobe siguran znak uroka? Kao što vidim, ja sam mnogo slabije upučen U parbleme sujevjerja od vas, gospodine predsjedniče. Predsjednik suda prijeñe preko te podvale. Zakunite se onda da se nikada niste služili urocima. Kunem se svojom ženom, svojim sinom i svojim kraljem da se nikad nisam upuštao u te budalaštine, barem ne na način kako se shvačaju u ovom kraljevstvu. Izvolite se izjasniti o ograničenju što ste ga naveli u svojoj zakletvi. Htio bih reči da sam za svojih dugih putovanjaj U Indiji i Kini, bio svjedok neobičnih pojava koje dokazuju da magija i čaranje zaista postoje, ali nemaju nikakve veze sa šarlatanstvom što se pod imenom magije i čaranja praktikuje u zemljama Evrope. Ukratko, vi priznajete da u njih vjerujete? U pravo čaranje, da... Samo što to čaranje obuhvača veliki broj prirodnih pojava koje če, nema sumnje, buduči vjekovl objasniti. Ali što se tiče tih blaženih čarobnjaka ili takozvanih alkemista... Vi sami ste stigli do alkemije! Postoji li po vašem mišljenju, kao i kod čaranja, jedna prava i jedna lažna aikemija? Postoje. Neki Arapi i Španjolci počinju pravu alkemiju zvati posebnim imenom, kemija. To je eksperimentalna nauka u kojoj se sve promjene jezgra mogu ponovo izvesti i neovisne su od onoga tko ih vrši, pod uvjetom, dakako, da ovaj zna svoj zanat. Ali uvjereni alkemičar je, naprotiv, gori od vješca! Vrlo se radujem što to od vas gujem, jer tako olakšavate zadatak ovom sudu. Ali tko po vašenv mišljenju može biti gori od vježca? Budala i vidovnjak, gospodine predsjedniče. Po prvi put otkako bijaše počela ova svečana rasprava čini se da je predsjednik Massenau izgubio vlast nad sobom. Optuženice, molim vas da budete pristojni, što je,

uostalom, i u vašem interesu. Previše je i to što ste maloprije, zaklinjuči se, uvrijedili njegovo veličanstvo spomenuvši njegovo ime, poslije imena svoje žene i svoga sina. Ako i nadalje budete tako drzak, sud može odbiti da vas sluša... Anñeiika vidje kako je odvjetnik priskočio njenu mužu u namjeri da mu nešto kaže, ali su ga pri tom stražari zadržali. Zatim joj pogled privuče predsjednik Massenau svojim upletanjem. On je dopuštao punu slobodu odvjetnika da obavlja svoj zadatak branitelja optuženog. Nije mi bila namjera, gospoñine predsjedniče, da svojim riječima povrijedim vas ili nekoga od gospodi vaših kolega ponovo progovori grof de Peyrac kad se buka ponešto stišala. Kao čovjek nauke, svojim sam riječima napao sljedbenike one nesretne nauke koja se naziva alkemija, a ja vjerujem da se vi, zaokupljeni svojim odgovornim zanimanjem, u potaji ne bavite njom... To kratko objašnjenje bi po volji sucima koji su ga primili ozbiljno kimajuči glavama. Tako se ispitivanje nastavilo u nešto vedrijem duhu. Pošto je prekopao brdo spisa Sto su se pred njim nalazili, Massenau izvuče napolje jedan list. Optuženi ste ña se u svojim tajanstvenim pokusima koje ste, da bista sa sebe skinuli krivicu, nazvali novom riječju kemija, služili dijelovima kostura. Kako objašnjavate jedan posao tako malo krščanski? Kadi se o tome, gospodine predsjedniče, da se ne brkaju tajnoviti pokusi s kemijskim pokusima. Životinjske mi kosti služe da od njih dobijem pepeo koji ima svojstvo da privlači zgura rastopljenog olova, te tako oslobodi zlato i srebro sadržano u njemu. A imaju li i ljudske kosti to isto svojstvo? obrati se predsjednik Massenau podmuklim pitanjem optuženome. Sigurne, gospodins predsjedniče, ali priznajem da sam u potpunosti zadovoljan pepelom dobivenim od životinjskih kostiju. Da bi vam taj pepeo, bio od koristi u vašim poslovima, mora ju li životinje biti žive spaljene? Ne, gospodine predsjedniče Zar vi kokoši kuhate na živo?

Sučevo se lice namrgodi, ali se on ipak svlada i primijeti da je u najmanju ruku neobično da je u čitavoj državi pepeo od kostiju bio potreban jednoj jedinoj osobi, i to u svrhu koja se razboritom čovjeku varala činiti čudnom da se ne kaže svetogrdnom. A kako je ñs Peyrac prezirno slegnuo ramenima Massenau doda kako je u čitavoj toj stvari bilo osnove za optužbu o bezbožnosti i svetogrñu, ali nije se tu radilo samo upotrebi životinjskih kostiju. O svemu če još biti govora kad doñe vrijeme za to. A zatim nastavi Nema li taj val pepeo od kostiju tajnu svrhu da pretvori grube metale, fcao što je olovo, u plemenite metale, kao što je zlato i srebro? To se stanovište uvelike približava varljivoj dijalektici alkemičara koji su uvjereni da se pomoču nekakvih mračnih simbola može djelovati. Meñutim, nemoguče je stvoriti materiju. Optuženice, vi ipak priznajete još neviñenu činjenicu, da ste proizvodili zlato i srebro načinom drugačijim no što je njihovo vañenje iz riječnog pijeska? Ja nisam proizvodio ni zlato ni srebro! Ja sam ih samo vadio! Pa ipak, osobe koje se ponešto razumiju u taj posao tvrñe da je uzaludno mljevenje stijena iz kojih vi tobože izvlačite plemenite metale ni poslije pranja nema u njima ni srebra ni zlata. Tačno. Pa ipak rastopljeno olovo usisava, sjedinjuje se s plemenitim metalima, nevidljivim u stijeni, ali kojih u njoj ipak ima. Vi, dakle, mislite da zlato možete izvuči iz svake stijene? Ne. Stijene, največim dijelom ne sadrže zlato ili u vrlo malim količinama. Uostalom, teško je, usprkos dugim i vrlo zamršenim pokusima, prepoznati takve stijene koje su u Brancuskoj zaista rijetke. Ali ako je to tako teško, kako to da ste jedino vi, u čitavu kraljevstvu, u stanju to učiniti? Grof otpovrne mrzovoljno Kazat ču vam da za to treba imati poseban dar, gospodine predsjedniče, ili bolje rečeno treba imati znanja i biti radan. S istog razloga mogao bih sebi dopustiti

da vas upitam zašto je LulH u ovom. trenutku jedini čovjek u Erancuskoj koji piše opere i zašto ih, na. primjer, ne pišete vi, s obzirom da svi mogu naučiti muzičke note. Predsjednik se smrači u licu, ali ništa ne odgovori. Sudac podmukla lica podiže ruku. Možete govoriti, gospodine savjetniče Bourie. Upitao bm optuženoga, gospodine suce, kako to, ako je gospodin de Peyrac zaista otkrio tajni postupak da se dobije zlato i srebro, kako to da taj visoki plemič, koji nas odlučno uvjerava u svoju vjernost kralju, nije smatrao uputnim da svoju tajnu priopči blistavom gospodinu ove zemlje, hoču da kažem, njegovu veličanstvu kralju. Ne samo ña je to bila njegova dužnost, več je moglo biti i sredstvo da se olakšaju narodu tegobe, a plemstvo oslobodi teških, ali prijeko potrebnih davanja, a koje čak i ljudi pravde, mada izuzeti, plačaju u obliku raznih obaveza. Mrmor odobravanja se podiže meu gledaocima. Svatko se osječao pogoñen i osobno oštečen od tog podrugljivog i bezobraznog šepavca koji je htio da se samo on koristi svojim čudesnim bogatstvom. Anñelika osjeti kako se mržnja svih prisutnih usredotočuje na čovjeka, iscrpljenog mučenjem, koji je počeo da se od umora klati na svojim štakama. Sad prvi put de Peyrac povede pogledom po dvorani. Ali mladoj se ženi učini da je njegov pogled bludio nekamo daleko i da nikoga ne vidi On ne osječa da sam ovdje i da zajedno s njim trpim? mučilo je Anñeliku. Grof kao da je oklijevao. Na, kraju polako reče Zakleo sam se da ču govoriti istinu. A istina je da u ovom kraljevstvu ne samo da se osobne zasluge ne cijene i ne podstiču, nego ih iskorištava čitava banda dvorana kojima je samo do njihova osobnog interesa, njihovog častoljublja ili do njihovih svaña. U takvim prilikama, onaj tko zaista hoče da nešto stvori, najbolje što može učiniti jest da se sakrije i da šutnjom štiti svoje djelo. Jer ne bacaju se dragulji pred svinje. Teške su riječi što ste ih sada rekli. Vi činite lošu uslugu kralju... i samom sebi blago če Massenau. Bourie skoči na noge. Gospodine predsjedniče, u svojstvu zaprisegnutog

suca, prosvjedujem protiv isuviše pomirljivog načina kojim kao da prihvačate ono što bi se, po mom mišljenju, moglo smatrati dokazom o uvredi veličanstva. Gospodine savjetniče, bit čir vam zahvalan ako tne i nadalje budete isključivali kao predsjednika ovoga suda. Da me se isključi, ja sam sam tražio, ali naš kralj nije htio prihvatiti što, čini mi se, dokazuje da uživam njegovo povjerenje. Bourič se zacrveni i ponovo sjedne, a zatim je grof umornim, ali staloženim glasom obrazlagao kako svatko na svoj način shvača svoju dužnost. Buduči da nije bio dvoranin, osječao je da nema dovoljno snage da svoja uvjerenja nametne svima drugima. Bilo je več dovoljno to da je on dotjerao dotle da je, iz svoje daleke pokrajine, svake godine u kraljevsku blagajnu predavao više od četvrtine prihoda što ga je čitav Languedoc davao francuskoj. Ako je on tako radio za opče dobro, kao i za svoje vlastito, više je volio zadržati za sebe svoja otkriča, iz bojazni da ne bude prisiljen poči u progonstvo, kao mnogi drugi nepriznati učenjaci i izumitelji. Jednom riječju, vi priznajete da vam je duh obuzelo ogorčenje i da vam se mnogo toga čini ornim u državi obrati mu se predsjednik Massenau onom istom blagošču od maloprije. Anñeliku proñu srsi. Odvjetnik digne raku. Gospodine predsjedniče, oprostite mi. Znam da Još nije vrijeme za moju odbranu, ali ja vas želim podsjetiti da je moj štičenik jedan od najodanijih podanika njegova veličanstva koje ga je počastilo svojim posjetom u Toulousi te ga tom prilikom osobno pozvalo na svoje vjenčanje. Vi ne možete tvrditi, a da pri tom ne diskreditirate samo njegovo veličanstvo, da je grof de Peyrac djelovao protiv njega i protiv države. Mir, odvjetnice. Previše sam strpljiv pustivši vas ña kažete sve što ste kazali, ali znajte da čemo ono Što ste rekli imati na pameti. Ali ne prekidajte ono što nije drugo nego ispitivanje koje treba da omoguči sucima da dobiju pravu sliku o optuženome i o njegovim poslovima. Desgrez sjedne. Predsjednik podsjeti kako je želja

kraljeve pravde da se uzmogne čuti sve, uračunavši opravdane kritike, ali da je samo kralj imao prava da sudi o svojim činima. Tu je posrijedi zločin uvrede veličanstva... ponovo poviče Bourie. Smatram da ne postoji zločin uvrede veličanstva primijeti Massenau. LXV ispitivanje o Čaranju žena I O TOBOŽNJEM PRETVARANJU ZLATA Massenau je nastavio ispitivanje kazavši kako, osim pretvaranja zlata što čak ni optuženik ne niječe samo što o tome tvrdi da je čisto prirodna pojava koja nema nikakve veze s ñavoljim utjecajem, postoje brojna svjedočanstva da je optuženik posjedovao moč da ureče druge osobe, a osobito vrlo mlade žene. Osim toga na bezbožnim su i. razuzdanim sastancima što ih je organizirao sudjelovale največim dijelom žene, a to je siguran znak ñavoljeg upletanja jer na sastancima vještica broj žena uvijek premašuje broj muškaraca. Buduči da je Pejrac na sve to šutio izgubivši se u dalekim maštanjima, Massenaua napusti strpljenje. Možete li nam štogod odgovoriti na to jasno pitanje kojim nas je nañahnulo proučavanje sudskih postupaka crkvene pravde, a koje vas je, čini se, poprilično zbunilo? Joffrev se trgne kao iza sna. Buduči da ste vrlo uporni, gospoñine predsjedniče, dat ču dva odgovora na vaše pitanje. Prvi je nisam baš uvjeren da tako temeljito poznajete rimsku pravdu, buduči da su njene pojedinosti poznate samo crkvenim sudovima. Drugi je da je vaše poznavanje izvjesnih činjenica moglo poteči samo iz vlastitog iskustva, to jest da ste bar jednom prisustvovali tim sastancima vještica koje ja, priznajem, nisam imao prilike ni vidjeti ni čuti za svog prilično burnog života. Predsjednik se trgne na te riječi koje on smatraše uvredom. Načas je ostao bez daha, a zatim izgovori prijetečim mirom Optuženice, mogao bih iskoristiti ovu okolnost da vas više ne čujem, naime da vam sudimo kao nijemom, a mogao bih vam uskratiti i pravo na branitelja. Ali ja ne

želim da vi u očima nekih zlobnika steknete aureolu mučenika. Prepustit ču, prema tome, drugim sucima da nastave ispitivanje, u nadi da ih nečete obeshrabriti da vas slušaju. Izvolite nastaviti ispitivanje vi, gospodine protestantski savjetniče! Čovjek visoka rasta i stroga lica diže se na noge. Predsjednik suda ga ukori Vi ste danas sudac, gospoñine Delmas. U ime njegovog veličanstva pravde vi možete ispitivati optuženoga sjedeči. Delmas sjedne. Prije no što otpočnem ispitivanje reče htio bih se obratiti sudu s jednom molbom koja nije izraz nikakve pristrane blagosti prema optuženome, več me na to potiče osječaj čovječnosti. Svima nam je poznata da je optuženi bogalj od djetinjstva, da je žrtva bratoubilačkih ratova koji su dugo vremena razdirali našu zemlju, a osobito jugozapadne pokrajine, odakle je optuženi porijeklom. Buduči da bi se zasjedanje suda vrlo lako moglo produžiti, molim sud da optuženome dozvoli da sjedne prije nego padne u nesvijest. Nije moguče udovoljiti toj molbi odsiječe odurni Bourie. Optuženi bi morao prisustvovati zasjedanju klečeči ispod raspela. Tako zahtijeva tradicija. Previše je več i to što smo mu dozvolili da stoji. Ponovo se obračam sudu sa svojom molbom nije popuštao protestantski savjetnik. Prirodno kričao je Bourie svima je poznato da vi optuženoga smatrate nekom vrstom svoga suvjernika zato što je zadojen mlijekom protestanske dojilje i što su ga u djetinjstvu katolici, tobože, iznakazili, što bi, uostalom trebalo najprije dokazati. Ponavljam da se radi samo o osječanju čovječnosti i razbora. Zločini za koje se optužuje ovaj čovjek i mene ispunjavaju grozom kao i vas, gospodine Bourie, ali ako izgubi svijest, nečemo nikad svršiti s ovom raspravom. Neču izgubiti svijest i ja vam zahvaljujem, gospodine Delmas. Naastavite s ispitivanjem, molim vas odsiječe optuženi tako odlučnim tonom da je sud nakon kratkog kolebanja udovoljio njegovu zahtjevu. Gospodine de Peyrac ponovo uze riječ Delmas

vjerujem u vašu prisegu da čete govoriti istinu, a vjerujem vam i kad tvrdite da niste imali nikakva veze sa zlim duhovima. Uza sve to u optužnici postoje mnoga isuviše mračna mjesta koja priječe pravdu da tek iako. povjeruje u vaše dobre namjera Stoga tražim od vas da odgovorite na pitanja što ču vam ih postaviti isključivo sa željom da se rasprše strašne sumnje koje obavijaju vaše postupke. Vi tvrdite da ste izvukli zlato iz stijena u kojima ga, po mišljenju upučenih, nema. Pa uzmimo da je to tako. Ali zašto ste se vi posvetili tom čudnom, napornom poslu, kad vi po svojem plemičkom porijeklu niste za to bili odreñeni? Želio sam prije svega da se obogatim radom koristeči pri tom umne sposobnosti kojima me je Bog obdario. Neki mole pomoč, drugi žive na račun svojih bližnjih, a treči ostaju siromašni. Buduči da mi se nijedno od ta tri rješenja nije sviñalo, pokušao sam iz sebe sama i iz nekih svojih posjeda izvuči največu moguču korist. Mislim da pri tom nisam prekršio nauk Božji, jer Bog je rekao Ti ne smiješ pokopati svoj talenat. A to po mom sudu, znači ako posjedujemo neki dar ili neki talenat mi nemamo pravo da ga ostavimo neiskorištena, več naprotiv božansku obavezu da ga iskoristimo. Sučevo se lice namrgodi. Nije na vama, gospodine, da nam ovdje govorite o božanskim obavezama. Mimo naprijed... Zašto ste se okružili razuzdanim ljudima i čudnim svijetom, koji je došao izvana. Mada se te ljude ne može optužiti za špijunažu protiv naže zemlje, ne može se niti tvrditi da su prijatelji Francuske, pa čak ni Rima, Kao što mi je rečeno! Te, po vašim riječima, čudne osobe predstavljaju u. prvom redu inozemne učenjake, Švicarce, Talijane, Nijemce s čijim sam znanstvenim radovima ja uporeñivao svoje. Raspravljanje o Zemljinoj i opčoj sili teže je potpuno neškodljiva zabava. A što se tiče razuzdanosti za koje me se optužuje u mojoj palači nije zasigurno bilo više sablazni nego u vrijeme kad je uglañena ljubav, po mišljenju učenih ljudi, oplemenjivala društvo, a sigurno mnogo manje no što ih ima svaku večer, u ovo naše vrijeme na dvoru i po svim krčmama glavnog grada. Čuvši tu smjelu izjavu, sucima se smračilo lice. Ali

Jbffrey de Peyrac piodiže ruku i poviče Gospodo suci i ljudi pravde koji u velikoj večini ispunjate ovu dvoranu, nije mi nepoznato da vi čistočom svojih običaja i razboritošču svog življenja predstavljate jedan od najzdravijih staleža društva. Neka vas ne povrijedi izjava koja e odnosi na druge a ne na vas, neka vas ne povrijede riječi koje ste vi sami mnogo puta pro mrmljali u sebi Ta vrlo vješta iskrenost sasvim zbuni suce i odvjetnike koji su se duboko u sebi osječali polaskani tom javnom pohvalom na račun njihovog časnog, mada ne previše zabavnog, življenja. Dalmas kašljucne praveči se da prevrče po spisima. Priča se da vi znate osam jezika? Pico della Mirandola koji je živio u prošlom stolječu znao ih je osamnaest i nitko ga zbog toga nije potvorio da je sam belzebub preuzeo na se brigii da mu pomogne da ih nauči! Opče je poznata činjenica ña vi zaluñujete žene. Ne bih želio tek talio poniziti biče na koje su se sručila mnoga zla i mnoge nevolje, ali teško je vjerovati, gledajuči vas, da vaš fizički izgled do te mjere privlači žene da su u stanju ubiti se ili pasti u zanos čim vas samo vide. Ne treba pretjeravati reče skromno grof osmjeh nuvši se. Dopustile su da ih se zaludi, kao što vi kažete, zato što su željele biti zaluñene. A što se tiče poneke egzaltirane djevojke, svi znamo u čemu je stvar. Samostan ili još prikladnije mjesto za njih je bolnica, a ne treba suditi žene po primjeru tih luñakinja. Delmas poprimi još svečaniji izgled. Opče je poznato, a i brojni izvještaji to potvrñuju ña ste vi, na vašim ljubavnim udvaranjima u Toulousi, več u načelu bezbožnim, jer Bog je rekao Ljubit češ zato da se množiš, javno slavili tjelesni čin ljubavi. Ali Gospodin ipak nije rekao Ti češ se množiti kao pas i kao koza. Ne vidim što ima ñavolje u naučavanju ljubavnog znanja, ðavolji su vaši uroci! Da sam tako spretan u urocima kao što vi tvrdite ja se sigurno sada ne bih nalazio ovdje. Sudac Bourie skoči na noge i poviče

Na tim svojim ljubavnim udvaranjima propovijedali ste neposlušnost prema zakonima crkve. Govorili ste da ustanova braka ubija ljubavne osječaje i da p božnost nije važna u braku Možda sam, zaista, kazao da pobožnost nije ni od kakve važnosti u ljubavi, kad je čovjek tvrd i bez srca, i da čovjek mora biti veseo, poetski raspoložen, spretan ljubavnik i velikodušan ako se želi svidjeti ženama. A ako sam kazao ña brak ubija ljubavne osječaje, nisam to kazao o braku kao ustanovi blagoslovljenoj od Boga, več zato što je naše vrijeme brak pretvorilo u pravi pravcati posao u kojemu su u pitanju interesi, u samotnu tgovinu pri kojoj roditelji raspravljaju o zemlji i mirazu i u koji se često sjedinjuju pod pritiskom prijetnji mladi ljudi koji se prije nikad nisu vidjeli. Tim se sistemima uništava sveto načelo braka jer dva supružnika vezana takvim okovima jedva čekaju da se tih okova oslobode kroz preljub. Eto, još imate drskosti da nam tu držite predike! prosvjedovao je Delmas sasvim smeten. Na žalost, mi Gaskonjci smo svi pomalo napržice i vrlo skloni kritici prizna grof de Peyrac. Taj duh me je i naveo da se borim protiv gluposti našega stolječa. U tome sam pošao stopama jednog vrlo slavnog hidalga Don Ouijotea ñe la Mancha koji se borio protiv vjetrenjača i bojim se da sam ispao isto tako glup kao i on. Prošao je tako još jedan sat. Za to vrijeme su razni suci postavili optuženome svu silu vrlo neobičnih pitanja. Pitali su ga, na primjer, kakvim se postupkom služio da bi cviječe učinio očaravajučim do te mjere da je osoba kojoj je bilo slano padala u zanos primajuči ga, pitali su ga za formule o ljubavnim napicima što ih je ulijevao u čaše svojih gostiju na ljubavnim udvaranjima, a koji su ih napici dovodili u delirij pohote i na fcraju s koliko je žena u isto vrijeme vodio ljubav. Grof de Peyrac je na ta pitanja odgovarao sad prezirao, a sad podrugljivim smiješkom. Bilo je jasno da mu nitko nije vjerovao kad je pokušao tvrditi da se zadovoljavao samo s jednom ženom u isto doba.

Vi ste na glasu kao veliki ljubavnik stoga se i nije čuditi što ste se predavali tolikim besramnim zabavljanjima. Da je vaše iskustvo veliko kao što sam ja veliki ljubavnik odgovori grof de Peyrac zajedljivo se podsmjehujuči morali biste znati da predavanje takvim užicima potječe prije od polne nemoči koja u abnormalnim užicima tražj potreban nadražaj. Sto se pak mene tiče, priznajem vam, gospodo, da jedna jedina žena, u samoči šutljive noči, može u potpunosti zadovoljiti sve moje želje. A dodat ču i glas mu sada postade ozbiljniji Izazivljem sve zle jezike Toulouse i Languedoca da dokažu jesam li ja, poslije svoga vjenčanja dirnuo ijednu drugu ženu osim svoje. Ispitivanja, zaista, potvrñuju tu pojedinost složi se sudac Delmas. Oh, isuviše beznačajnu pojedinost primijeti Joffrev smijuči se. Sud se uznemirio i smeo. Massenau dadne znak Bourieu da prijeñe preko te upadice, ali ovaj nije tako lako popuštao videči kako se odbacuju tačke optužnice koje on bijaše tako brižljivo krivotvorio. Niste odgovorili na optužbu kojom vas se tereti da ste svojim uzvanicima ulijevali u piče razne podražujuče proizvode koji su ih navodili da počine užasan grijeh protiv šeste zapovijedi Božje. Znam da postoje proizvodi proizvedeni u tu svrhu, kao što je na primjer zlatni pop. Ali ja nikad nisam bio mišljenja da se nekoga sili umjetnom razdraženošču na ono što treba da izbije iz pobuda velikodušnog života i stvarnog nadahnuča želje. Ali mi smo obaviješteni da ste vi. veliku brigu posvečivali jelima i pičima koja su služena vašim uzvanicama. A što u tome ima čudnoga? Kome god je. stalo do toga da udovolji svojim gostima, ne bi li uradio to isto? Tvrdili ste da ono što se jede i što se pije ima veliku važnost pri zavoñenju one ili onoga toga se želi osvojiti. Vi ste poučavali čari... Nije tačno. Ja sam poučavao da treba uživati u darovima što nam ih priroda daje, ali da, u svakoj stvari, da bi se stiglo do željena cilja, treba, naučiti pravila

koja do tog cilja vode. Ne biste li nam potanje izložili neko oñ vaših naučavanja? Joffrev se ogleda oko sebe i Anñelika zamijeti blijesak osmijeha na njegovu licu. Vidim da vas uzbuñuju ova pitanja, gospodo suci kao što uzbuñuju mladiče. Pa bio čovjek školarac ili sudac ne sanja li on uvijek o tome kako da osvoji svoju dragu? Jao, gospodo, bojim se da ču vas razočarati. Ni za ljubav kao ni za zlato ne posjedujem nikakvu magičnu formulu. Moje naučavanje je najobičnija ljudska mudrost. Kad ste kao mladi pravnik, gospodine predsjedniče, ulazili u ovu ozbiljnu dvoranu, nije li vam se činilo normalnim da naučite sve ono što če vam omogučiti da Jednoga dana zauzmete mjesto koje sada zauzimate? Smatrali biste ludošču da se pravite važni i da uzimate riječ a da prije toga niste svojski promislili svoj odbranbeni govor. Dugi niz godina sve ste svoje misli usmjerili na to da izbjegnete zamkama na koje biste mogli nabasati na svom putu. A zašto i ljubavi ne bismo posvetili isto toliko brige? Neznanje je škodljivo, da ne kažem kažnjivo, pa ma na što se odnosilo. U mojem naučavanju nema ničeg što bi bilo tajnovito. A buduči da gospodin Bourič traži da se odreñenije izrazim, savjetovat ču mu, na primjer, neka se na povratku kuči, veseo i baš raspoložen da pomiluje svoju ženu, ne zaustavlja u krčmi da strusi u sebe nekoliko vrčeva bijelog piva. Time bi se samo izložio opasnosti da se na svoju veliku žalost nekoliko sati poslije toga nañe obnemogao meñu plahtama svoga kreveta, dok bi njegova razočarana supruga pala u iskušenje da sutradan odgovori na ljubazne poglede mušketira na ulici... Tu i tamo se čuo smijeh, a nekoliko mladiča se javi pljeskom Istina, moram priznati nastavljao je grof svojim milozvučnim glasom da se ne nalazim baš u ugodnom položaju za ovakvu vrst predavanja, ali moram, eto, odgovoriti na neke optužbe, pa ču stoga zaključiti riječima koje sam več naveo vjerujem da za čovjeka koji se želi predati ljubavnoj igri, ne postoji bolji ljubavni napitak od lijepe djevojke čije zdravo tjelesno ustrojstvo

mami na putenu ljubav. Optuženice strogo če Massenau moram vas još jednom upozoriti da budete pristojni! Imajte na umu da u ovoj dvorani ima dosta pobožnih žena u redovničkim haljama koje su posvetile Bogu svoju nevinost! Gospodine predsjedniče, htio bih vas samo podsjetiti da nisam ja bio taj koji je... razgovor, ako se tako mogu izraziti, skrenuo na ovaj klizavi i... zanimljiv teren. Ponovo odjekne smijeh u dvorani. Sudac Delmas spomene da bi taj dio ispitivanja trebalo obaviti na latinskom jeziku, ali Fallot Sance, koji je sada prvi put uzeo riječ, primijeti, a primjedba mu je bila na mjestu, da svi u dvorani punoj odvjetnika, svečenika i redovnika, razumiju latinski, a ne bi imalo nikakva smisla da budu zabrinuti za neokaljene uši vojnika, strijelaca i kopljanika. Potom se javi nekoliko drugih sudaca da bi saželi neke tačke optužbe. Anñelika je imala dojam da se rasprava, mada dosta smušena, ipak svodila samo na čaranje, na ñavolje zaluñivanje žena i na moč dobivanja pravog zlata sredstvima alkemijskim i ñavoljim. Ona uzdahne s olakšanjem buduči da se radi samo o toj jedinoj optužbi trgovanja s vragom, njen je muž imao nekakve mogučnosti da se iščupa iz kandži kraljevske pravde. Odvjetnik je mogao rasferinfcati trik s iglom i dokazati da je JofLrey prilikom istjerivanja zlih. duhova bio žrtva krive procedure. Na kraju, demonstracijom staroga Fritza Hauera možda če se suci uvjeriti kako je, u stvari dolazio ño jPO večanja zlata. Anñelika tada zatvori oJS da bi ih načas odmorila, XLVI SVJEDOCI OPTUŽBE BECHER I UCARANA DUVNA Kad ih je ponovo otvorila, učini joj se da vidi neko stravično priviñenje redovnik Becher je stajao na podiju. On se zakune na križ što mu ga bijaše pružio drugi neki redovnik. A zatim isprekidanim i muklim glasom. stane pričati kako je paklenski bio prevaren od velikog

čarobnjaka Joffreya de Peyraca, koji je, Becher je svojim vlastitim očima vidio, iz rastopljene stijene izvukao pravo zlato služeči se kamenom mudraca što ga je, nema sumnje, donio iz Zemlje Kimeričkih Tmina koju mu je, uostalom, grof vrlo uslužno opisao kao zemlju potpuno netaknutu i ledenu, gdje gromovi tutnje i dan i noč, gdje se vjetar smjenjuje s tučom i gdje ognjena planina bez prestanka izbacuje iz svojeg ždrijela rastopljenu lavu, koja stalno pada po vječitom ledu, a ovaj se usprkos toj vručini, nikako ne topi. Posljednje su riječi čista izmišljotina jednog vidovnjaka primijeti grof de Peyrac. Ne prekidajte svjedoka naredi predsjednik. Eedovnik je nastavio svoje naučno izlaganje. Potvrdio je da je grof pred njim proizveo zlatnu šipku u kojoj je bilo više od dvije libre čistog zlata. Poslije su mnogi stručnjaci utvrdili da je to zlato bilo dobro i čisto. A zašto ne spomenete da sam to zlato poklonio monsinjoru od Toulouse za njegove milodare ponovo se. umiješa optuženi. Tačno je zlokobnim glasom prizna redovnik. To je zlato izdržalo trideset i tri istjerivanja vraga. Ali to nije bilo ni od kakve koristi jer je čarobnjak za se zadržao moč da to zlato nestane kadgod mu se svidi uz tutnjavu groma. Monsinjor od Tomlouse je bio osobno svjedok te stravične pojave što je njega neobično pogodilo. Čarobnjak se hvalio pričajuči o praskavom zlatu. A isto tako se dičio da i živu može pretvoriti na isti način. Sve su ove činjenice, uostalom, iznijete u jednom podnesku u vašem posjedu. Massenau se sad umiješa podrugljivim tonom Slušajuči vas, oče, zatvorenik je u stanju razrušiti ovu Palaču pravde, kao što je Samson srušio stupove poganskog hrama. Anñeliku zapljusne val simpatije prema tuluškom. zastupniku. Zakolutavši očima kao kuglicama, Becher naglo načini na prsima znak križa. Ah! Ne izazivajte čarobnjaka. On je zasigurno isto toliko jak kao i Samson. Sad se ponovo javi podrugljivi grofov glas.

Da ja posjedujem moč što mi je pripisuje taj mučitelj crnorizac, umjesto da njega i njemu slične zbrišem sa lica zemlje svojim čarima, poslužio bih se nekom čarobnjačkom formulom da dignem u zrak največu tvrñavu čovječanstva glupost i lakovjernost ljudsku. Descartes nije imao pravo svojom tvrdnjom da ljudski um nije u stanju zamisliti beskraj jer ljudska nam glupost pruža sjajan primjer o svom beskraju. Optuženi, ne zaboravite da nismo ovdje zato da raspravljamo o filozofiji i da vi za sebe nečte izvuči nikakvu korist služeči se smicalicama. Pa onda slušajmo ovog časnog predstavnika srednjega vijeka zajedljivo odgovori grof de Peyrac. Sudac Bouriž upita OČe Becher, vi ste prisustvovali alkemijskim! operacijama sa zlatom a osim toga ste i poznat učenjak, stoga vas pitamo kakvu je svrhu imao optuženi, po vašem mišljenju, prodajuči se sotoni? Bogatstvo? Ljubav? Sta, u stvari? Becher uspravi svoj mršavi lik. Anñeliki se učini da u njemu vidi anñela pakla u trenutku kad hoče da poleti. Naglo napravi znak križa, a na njega se ugleda čitav red duvni koje naprosto bijahu opčinjene izgledom tog prizora. Kreštavim glasom Becher poviče Ja znam koja je njegova svrha! Bogatstvo i ljubav? Ne... Moč i pobuna protiv države i kralja? NitŠ On hoče da postane snažan kao. sam Bog! Ja sam siguran ña može stvoriti sam Život, te tako pobijediti i samoga Tvorca! Oče obrati se s poštovanjem Becheru protestant Delmas imate li dokaza nevjerojatnim činjenicama koje iznosite? Vidio sam, kao Sto se kaže, na svoje vlastite oči, kako iz njegova laboratorija izlaze oovuljci vidio sam kako izlaze nakazni patuljci, vidio nemani i zmajeve. Pa i brojni su seljaci, čija imena znam, vidjeli kako, za ponekih olujnih noči kruže i izlaze iz one glasovite jazbinelaboratorija koji je jednoga dana gotovo potpuno raznijela eksplozija. Grof reče da je tu eksploziju izazvalo takozvano praskavo zlato, a koje ja nazivam nepostojano ili ñavolje zlato.

Svi sa u dvorani teško disali, kao da ih mora muči. Jedna se duvna onesvijestila te je iznesoše. napolje. Predsjednik se obrati svjedoku svečanim riječima. Heče kako želi saznati čistu istinu, ali pozvan da sudi o tako neobičnim čaranjima kao što je udahnjivanje života bičima za koje on oduvijek smatraše ña su pripadala legendi, traži od svjedoka ña se pribere i da odmjeri svoje riječi. A takoñer je od njega tražio, obračajuči mu se kao čovjeku upučenom u tajanstvene nauke i piscu poznatih i po crkvi odobrenih knjiga, kako je takva stvar mogla teiti, a nadasve zna li za koji prethodni slučaj sličan ovome. Redovnik Bčcher uspravi mršavo tijelo i ponovo je izgledao viši no što je u stvari bio. Načas se činilo da če svaki čas uzletjeti uzmahujuči svojom crnom mantijom kao kakav zlokobni gavran krilima. Redovnik poviče nañahnutim glasom O tom predmetu ima dosta rijeci u slavnim knjigama. Paracelsus u svojoj knjizi De natura rerum je po tvrdio da su patuljci, fauni, nimfe, satiri stvoreni alkemijskim putem! Drugi pisci tvrñe da se ti patuljci ili čovječuljci, često ne veči od palca, mogu snači u dječjoj pišaM. U početku je čovječuljak nevidljiv, a hrani se vinom i vodom od ruža. Sitnim krikom najavljuje svoje roñenje. Samo čarobnjaci največeg kalibra kadri su izvesti takve čarolije ñavoljeg porijekla, a grof ñe Peyrac, ovdje prisutan, jedan je od čarobnjaka koji posjeduju tu strašnu moč. Ta on sam je tvrdio da mu nije potreban kamen mudraca da bi izvršio pretvaranja zlata. Osim ako se nije poslužio onim sjemenjem života i plemenitih metala što ih je, po svojim vlastitim riječima, išao tražiti na drugi kraj zemlje. Sudac Bourie skoči na noge, vrlo uzbuñen i buncajuči zlurado se obrati de Peyracu Što onda. kažete na ovu optužbu? De Peyrac nestrpljivo slegne ramenima i suho odgovori Kako da se pobiju priviñenja čovjeka koji, očito, pokazuje znakove ludila?

Vi nemate pravo, optuženice, da izbjegavate odgovor mimo primijeti Massenau. Briznajste li da. ste, kao što kaže ovaj svečenik, dali život nakaznim bičima o kojima je riječ? Jasno da ne priznajem. A da je i moguče izvesti nešto takvo, ne vidim od kakve bi mi to koristi bilo? Vjerujete li, dakle, da je moguče na umjetan nar čin stvoriti život? A kako da to znam, gospoñine? Nauka nije još rekla svoju posljednju riječ, a nema li u prirodi takvih slučajeva nad kojima, se čovjek mora zamisliti? Dok sam putovao Istokom vidio sam kako se neke ribice pretvaraju u vodenjake. Cak sam nekoliko takvih životinjica donio sa sobom u Toulousu, ali do njihove pretvorbe u vodenjake nije došlo, što je vjerojatno trebalo pripisati utjecaju klime. Jednom, riječju upitat če sada Massenau čiji je glas dramatski podrhtavao vi ne pripisujete Gospodinu nikakvu ulogu u stvaranju živih biča? Gospodine, ja to nikada nisam rekao mirno mu odgovori grof da Peyrac. Ne samo da znam naizust Vjerujem, več i vjerujem da je Gospod Bog stvorifo sve stvoreno. Samo ne razumijem, zašto vi tvrdoglavo negirate neke oblike prijelaza oñ biljnih u životinjske vrste, ili od punoglavca u žabu što ih je on pri stvaranju predvidio? U svakom slučaju, ja osobno nisam nikad proizveo ona biča što ih vi nazivate patuljčičima. Conan Becher tada izvuče iz širokih nabora svoje mantije malu bočicu i pruži je predsjedniku. Bočica poñe oñ ruku jednoga suca do drugog. Sa svog mjesta Amñelika nije mogla razabrati što je u bočici bilo, ali je primijetila da se večina sudacat križala i da je jedan oñ sudaca dozvao mladoga pisara i poslao ga ti kapelicu po posvečenu voñu. Na licima svih članova suda pokaže se strah. Sudac Bourie je bez prestanka trljao ruke, ne zna se zapravo da li je to bilo zbog zadovoljstva ili je trljanjem želio zbrisati tragove bezbožnog oskrvnuča Jedini de Peyrac, okrerravši glavu na dugu stranu, kao da nije mario za taj prizor.

Bočica se na kraju nañe pred predsjednikom Massenauom koji, da bi je bolje ogledao natakne naočari s debelim okvirima cd kornjačevine i naposljetku razbije tišinu. r Ova vrst nemani liči prije na skorenu guštericu primijeti ponešto razočaranim tonom. Ova dva patuljčiča nalik na pergamenu, koji su trebali poslužiti za zaluñivanje, otkrio sam u grofova laboratoriju, uvutkavši se u nj uz životnu opasnost objasni skromno redovnik Bčcher. Massenau se obrati optuženome Prepoznajete ovo... ovu stvar... Stražaru, oñnesite ovu bočicu optuženome! Gorostasom u uniformi, kojemu, se predsjednik bijaše obratio, proñe grčevit drhtaj. Nešto promrmlja neodlučno zasta, naposletku odlučno uze bočicu, ali mu pri tom tako nezgodno pade da se razbila. Uzdah razočaranja prostruji dvoranom. Potaknuti željom da izbliza vide patuljčiča, gledaoci se gurahu naprijed. Ali strijelci se skupiše pred prvim redom i zadržaše znatiželjne. Na kraju se jedan kopljanik progura i natakne na svoje koplje malu jedva vidljivu životinjicu koju potom prinese pod nos grofu de Peyracu. To je, nema sumnje, jedan od vodenjaka što sam ih ja osobno donio iz Kine odgovori grof mirno. Vjerojatno su pobjegli iz akvarija nad koji sam stavljao laboratorijsku prekapnicu da bi voda u kojoj su plivali bila topla. Jadne životinjice.. Anñelika je imala dojam da je u tom čitavom objašnjenju o egzotičnim guštericama jedino riječ prekapnica pogodila gledaoce kojima se ote uzdah groze. A sad ču vam postaviti jedno od posljednjih pitanja nastavio je Massenau, Optuženice, poznajete li vi list papira što ču vam ga sada pokazati? Na njemu su nanizani naslovi svih alkemijskih i nevjerničkih djela, tačno po onom redu kojim su razvrstana na jednoj od polica u vašoj biblioteci i upravo ona koja ste najviše čitali. Vidim da je na ovoj listi izmeñu ostalih djela i De natura rerum od Paracelsusa. Vidim takoñer da je u toj knjizi pasus, koji se odnosi na ñavolje stvaranje nakazoih biča kao što su patuljčiči za kojih sam postojanje dor

znao od učenjaka oca Bechera, podvučen crvenim znakovima i popračen s nekoliko riječi napisanih vašom rukom. Grof odgovori. Glas mu je, meñutim, bio promukao oñ umora. Tačno je. Sječam se da sam označio crvenom bojom nekoliko pasusa koji su mi se učinili najbesmislenijL Primječujemo da su u ovom popisu i knjige koje ne raspravljaju o alkemiji, ali su, meñutim, zabranjene. Citiram Ljubavne spletke na francuskom dvoru, Talijanska ljubav osvojila Francusku itd. Ove su knjige objavljene u Haagu ili u Liegeu, a poznato je da se tamo okupljaju najopasniji pamfLetisti i pisci protjerani iz Francuske. Knjige su kriomice unesene u Francusku, a oni što ih kupuju krivično su odgovorni za to. Opažam, osim toga, da su na ovom popisu imena pisaca kao što su Galileo i Kopernik kojih je crkva osudila znanstvene teorije. Pretpostavljam da vam je taj popis dostavio jedan moj majordom, imenom Klement, uhoda za račun ne znam koje ličnosti na velikom položaju. Služio je u mojoj kuči više godina. Popis djela je tačan. Ali htio bih vam staviti do znanja, gospodo, da dva razloga sile ljubitelja knjiga da svoju biblioteku obogati ovom ili onom knjigom. Ili želi posjedovati svjedočanstvo o ljudskoj inteligenciji. U tom slučaju če nabaviti djela Kopernika i Galileja Ili pak želi da na ljestvici ljudske gluposti izmjeri koliki je napredak postigla nauka poslije srednjega vijeka i koliko još mora postiči. Da dobije o tom jasnu sliku, uzet če u ruke djela Paracelsusa i Conana Bechera i pokušat če pročitati njihova znanstvena dostignuča. Vjerujte mi, gospodo, čitanje ovih djela samo po sebi predstavlja veliku pokora. Vi, znači, ne odobravate pravilnu osudu što ju je rimska crkva izrekla o bezbožnim teorijama Kopernika i Galileja? Ne odobravam zato što se crkva u ovom slučaju očito prevarila.. To ne znači da je ja osuñujem po drugim pitanjima. Sigurno, više bih volio da pred njenim, oudom i pred njenim poznavanjem uroka i istjerivanje zlih duhova odgovaram nego pred ovim sudom koji se gubi u sofističkom raspravljanju... Predsjednik napravi teatralan pokret kao da želi reči kako je nemoguče bilo što dokazati tako pakosnom optuženiku.

Posavjetovao se zatim s kolegama, a zatim objavi da je peslušavanje završeno i da če sud nastaviti s ispitivanjem nekoliko svjedoka optužbe. Na njegov mig dva se stražara odmaknu, a iza vratašca kroz koja sud bijaše ušao u dvoranu odjekne buka. U sudnicu uñoše dvije redovnice odjevene u bijele haljine, a za njima četiri duvne i na kraju dva fratra franjevca u habitima od grubog smeñeg sukna. Skupina se poreda ispred sudačke tribine. Predsjednik Massenau se digne na noge Gospodo, stigli snio do najdelikatnijeg dijela rasprave. Pozvani od kralja, branioca Božje crkve, da u jednom procesu sudimo zločin vračanja, morali smo tražiti svjedočanstva, koja če na temelju rimskog obreda, nedvojbeno dokazati da je gospodin de Peyrac trgovao s vragom. Posebice na temelju treče tačke rimskog objeda koja kaže... Sagne se i stane čitati tekst. . koja kaže da osoba što je stupila u trgovinu s vragom i koja se obično naziva pravi bjesomučnik posjeduje nadnaravnu snagu tijela i vlast nad duhom i nañ tijelom drugih mi smo posegli za slijedečim činjenicama. Usprkos oštroj hladnoči koja je vladala u velikoj dvorani, Massenau kriomice obriše znoj, a zatim nastavi čitanje gutajuči riječi na časove. Stigle su nam pritužbe od nastojnice samostana kčeri SaintLeandrea u Auvergni. Ova izjavljuje da jedna od njenih novakinja koja je nedavno postala član njene družbe, a s kojom su donedavno bili potpuno zadovoljni, počela pokazivati demonsku smučenost za koju je optužila grofa de Peyraca. Ona nije krila da ju je ovaj nekoč uvukao u grešnu razuzñanost i ña ju je grižnja savjesti zbog počinjenih grijeha potakla da se povuče u samostan. Ali u samostanu nije nalazila mira, jer ju je taj čovjek nastavio i iz daljine kušati. Sigurno ju je urekao. Neko vrijeme nakon toga ona je donijela na zbor redovnica rukovet ruža tvrdeči kako joj je taj rukovet s vrha samostanskog zida bacio neki neznanac koji je imao lik grofa de Peyraca. Ali to je sigurno bio glavom demon jer je utvrñeno da se u to vrijeme rečeni plemič nalazio u Tculousi. Taj rukovet ruža odmah je postao uzrok čudnih duševnih nemira u zajednici. Ostale

redovnice su se predavalo neobičnim i besramnim izljevima. Kad bi došle k sebi, govorile su o šepavom vragu čija ih je pojava ispunjala nadljudskom radošču paleči u njihovu tijelu neutoljivu vatru. Novakinja, uzrok sve te pomutnje, gotovo stalno se nalazila u stanju zanosa. Uznemirivši se, nastojnica samostana SaintLeandre na kraju se obratila pretpostavljenim starješinama. A kad je počela istraga protiv gospodina de Peyraca, kardinal pariški nadbiskup mi je dostavio čitav predmet tog slučaja. A sad čemo ovdje čuti redovnice spomenutog samostana Nagnuvši se preko sudačkog stola, Massenau se ljubazno obrati jednoj od njih Časna Carmencita de Merecourt, prepoznajete li u ovom čovjeku onoga što vas proganja iz daljine i koji vas je učarao ñavoljim i smiješnim urotan? Ganutljiv kontraalt odgovori Prepoznajem svog jedinog gospodara! Zaprepaštena, Anñelika je pod strogim velom prepoznala čulno lice lijepe Španjolke. Massenau pročisti grlo i uz vidljivi napor upita Pa ipak, časna sestro, niste i na se. navukli habit u namjeri da se zauvijek posvetite Gospodu? Željela sam pobječi od lika koji me je učarao, ali uzalud. On me proganja čak i pri vršenju svojih svetih dužnosti. A vi, časna sestro Louise de Bennefonds, prepoznajete li čovjeka koji vam se prikazao za vrijeme delirija? Mladi i drhtavi glas oñgovesfi tiho Da, ja... ja vjerujem. Ali onaj što mi se prikazao imao je rogove... Dvorana se zaori od smijeha, a jedan pravnik poviče Hej! Moguče da su mu izbili dok se nalazio u Bastilji! Anñelrki navali krv u obraze od bijesa i poniženja, Njena je drugarica zgrabi za ruku da bi je podsjetila kako mora biti hladnokrvna, što je utjecalo na Anñeliku da se svlada. Massenau se sad obrati nastojnici samostana i upita Gospoño, mada je ova sudbena rasprava vrlo mučna za vas, prisiljen sam vas zamoliti da svoje izjave potvrdite pred sudom.

Postarija redovnica koju čitav slučaj, čini se, i nije toliko uzbudio koliko povrijedio, odmah se odazvala predsjednikovu pozivu i izjavi jasnim glasom Ono što se dogaña otprije nekoliko mjeseci u samostanu u kojemu sam več trideset godina nastojnica, je prava pravcata sramota. Treba živjeti u samostanima, gospodo, da bi se doznalo kakvim se nastranim šalama prepušta demon kad mu se pruži prilika da se pomoču kakva vješca pojavi u njemu. Ne krijem da mi je tegobna dužnost što se danas svalila na moja leña, jer patimi što sam prisiljena da pred svjetovnim sudom iznosim djela tako uvredljiva za crkvu, ali njegova eminencija kardinal i nadbiskup pariški mi je naredio da tako postupim. Uza sve to molit ču sud da me ispituje u četiri oka. Predsjednik suda iziñe u susret toj molbi očito na veliko zadovoljstvo nastojnice samostana a na veliku žalost publike. Sud se zajedno s nastojnicom i drugim redovnicama povuče u jednu sobu koja je obično služila kao arhiv. U dvorani je ostala jedino Carmencita, pod stražom dva redovnika koji je bijahu dopratili i dvojice švicarskih stražara. Anñelika se sada zagleda u svoju nekadašnju suparnicu. Španjolka ne bijaše ništa izgubila od svoje ljepote. Samostanska klausura je možda još više profinila njeno lijepo lice na kojemu kao da su široke crne zjenice bile u potjeri za nekim zanosnim snom. Čini se da je i publika uživala u promatranju te učarane ljepotice Anñeliki odjeknu u ušima podrugljive riječi suca Gallemanda Do vraga! Osječam sve veče poštovanje prema Velikom šepavcu! Mlada žena primijeti da njen muž niti jedan jedini pogled nije bacio na taj izvanredan prizor. Buduči da je sud izišao, on je očito poželio da se malko odmori i stvarno pokuša sjesti kakotako na onu besramnu klupu, odnosno stolac. Na kraju u tome uspije uz grimasu bola koji. mu agrči lice. Stajanje na nogama oslonjen na dvije štake, a nadasve mučenje onom iglom u Bastilji sasvim ga bijaše dctuklo. Anñeliku zaboli srce kao da se u kamen pretvorilo. Do tog je trenutka njen muž pokazao izvanrednu

hrabrost. Uspjevao je govoriti mirno, mada se nije uvijek mogao suzdržati od one svoje, njemu svojstvene ironije koja, na nesreču, nije baš povoljno djelovala ni na sud ni na publiku. Joffrev je na upravo upadan način okrenuo leña svojoj nekadašnjoj ljubavnici. Ali je li je bar vidio? Časna sestra Carmencita, časak je stajala nepokretna, a zatim odjedared napravi nekoliko, koraka prema optuženome. Stražari joj prepriječe put i ona uzmakne natrag. Iznenada se prekrasno lice španjolske gospoñe potpuno izmijeni, iskrivi, izobliči. Učas je bila nalik na ñavolje priviñenje. Usta su joj se otvarala i zatvarala kao u ribe izvučene iz vode. Duvna u tom trenutku hitro prinese ruku ustima. Stisne zube, izrogači oči, a u kutovima ustiju joj se pojavi bjelkasta pjena i nadme se. ðesgrez izvan sebe skoči na noge! Gledajte! Tu smo veliki prizor s mjehurima od sapunice. Ali stražari ga grubo dohvat i odvuku napolje. Njegov povik nije proizveo nikakav dojam na svjetinu koja je teškom mukom disala izbečenim očima promatrajuči prizor što se pred njom odigravao. Grčevito je drhtanje potreslo duvnino tijelo. Ona napravi nekoliko neodlučnih koraka prema optuženome. Redovnici joj ponovo prepriječe put. Ona se sad zaustavi, rukama se dohvati za kapuljaču na glavi i stane je kidati naglim trzajima. Dok je to radila, sve brže i brže se okretala oko svoje osi. Četiri se redovnika baciše na nju u nastojanju da je svladaju. Bilo da se nisu usudili poduzeti energične mjere, bilo da zaista nisu uspjeli da je ukrote, ona im je izmicala kao jegulja svojim zahvatima spretnog borca i akrobate. Zatim se baci na pod te pužuči i grčevito se svijajuči uspije se više puta uvuči svečenicima izmeñu noga, pod njihove habite i srušiti ih na pod. Izvodila je nepristojne pokrete pokušavajuči im podignuti habite od grubog sukna. Dva ili triput, jadni su se redovnici našli na podu, u

prilično neugodnim položajima. Stražari su razjapili gubice pred svom tim zbrkom habita, krunica, i nisu se usudili umiješati. Prevrčuči se i izvijajuči u svim pravcima bješomučnici poñe na kraju za rukom da se oslobodi škapulara, zatim svoje redovničke halje te naposljetku, u sivkastozelencm osvjetljenju sudnice izloži svoje božanstveno potpuno golo tijelo. Nastala je neopisiva buka. Neki su urlali i nikako da se obuzdaju. Neki su htjeli iziči napolje, a drugi gledati taj prizor. Neki sudac vrijedan svakog poštovanja što je sjedio u prvom redu, digne se na noge, skine sa sabe široki plašt i, skočivši na podij samo u haljetku i hlačama, prebaci ga Carmenciti preko glave i prekrije na taj način pomahnitalu besramnicu. Duvne što su sjedile pored Anñelike foržebolje po iistajaše predvoñene svojom nastojnicom. Ostali im načinile prolaz jer su u njima prepoznali opatice iz Opča bolnice One opkole Carmancitu i konopcima koji su im se tko zna kako našli u rukama, vezaše je kao kobasicu. Zatim, gotovo kao u procesiji, iziñoše edvodeči sa sobom zarobljenicu zapjenjenih usta. Oštar krik se razliježe nad pomahnitalom svjetinom Gledajte, demon se smije! Ispružene ruke su pokazivale zatvorenika. JofLrey da Fevrac na par koraka cd kojega se odvijao ovaj prizor, netom opisan, dao je slobodnog maha svojoj veselosti. Anñelika je u tom zvonkom smijehu prepoznala onu prirodnu i spontanu radost koja je dala posebnu čar njenu životu, ali uzmučeni duhovi u dvorani vidjeli su u njemu paklensko izazivanje samoga sotone. Osječaj negodovanja i groze pokrene svjetinu naprijed. Stražari se na brzinu suprostaviše tom kretanju ukrstivM pred njim helebarde. Da nije bilo toga, optuženi bi vjerojatno bio na komade raznesen. i Doñite sa mnom, šapne AnñeliM njena pralilica. A kako je mlada žena, zaprepaštena dogañajem, oklijevala, pratilica joj reče Dvorana če ionako biti ispražnjena. Moramo doznati gdje je nestao Desgrez. On če nam kazati da li če se pretres nastaviti poslije podne.

XLVII SVJEDOCI OBRANE METALURGIJSKA DEMONSTRACIJA Odvjetnika nañoše vl dvorištu Palače pravde, u malom bifeu što ga je držao zet i kčerka krvnikova. Odvjetnik kojemu se vlaeulja nakrivila na stranu, bijaše vrlo nervozan. Jeste li vidjeli kako su me izbacili, iskoristivši odsutnost sudaca Da je sud bio prisutan u dvorani, uvjeravam vas da bih onoj luñakinji bio izvukao komad sapuna što ga je gurnula u usta! Ali nije važno. Pretjeravanje dvojice svjedoka optužbe dobro če ml poslužiti u mojoj odbrani.. Da je barem otac Kircher več tu, bio bih mirniji. Deder, gospoñe, sjednite tu za ovaj stol, pored vatre. Krvnikovoj sam kčerki naredio da mi donese jaja i kobasice. Nisi valjda u njih stavila sok iz mrtvačkih glava, ljepotice? Ne, gospodine ljubazno odgovori mlaña žena. MrtvacttEi se glavama služimo samo pri pravljenju čorbe siromaha. Podbočivši se laktima, Anñelika je sakrila lice meñu dlanove. Lasgrez ju je zbunjeno promatrao. Vjerovao je da plače, ali uskoro primijeti da je živčani smijeh potresa. Ah! Carmencita! mucala je dok su joj se u očima čaklile suzdržane suze. Koje li komedijantkinje! Nisam vidjela nikad nešto tako smiješno! Mislite U da je sve ono ovlaš izvela? Sa ženama nisi nikad nacistu! promraalja odvjetnik. SSI Za susjednim stolom postariji odvjetnik Je pričao svojim kolegama Ako je ona duvna sve ono odglumila, treba priznati da je komedija bila na visini. Za svojih mladih dana prisustvovao sam procesu opata Grandina, koji je živ spaljen zato što bijaše učarao opatice iz Ixuñuna. I na tom su se procesu odigravale na vlas iste stvari. U dvorani nije bilo dovoljno plastova da se prekriju sve one lijepe djevojke koje su se svlačile čim su opazile Grandina. Nisi dospio kazati uf, a one su več bile golel Ovo danas nije bilo ništa. Za vrijeme rasprave tom Grandinu bilo je opatica koje su potpuno gole lijegale na pod i... Odvjetnik se sagne da bi šapatom ispričao nekoliko sablažnjivih pojedinosti.

Anñelika je malopomalo dolazila sebi. Oprostite mi što sam se smijala. Živci su mi sasvim rastrojeni. Smijte se, jadnice, smijte promrmlja Desgrez mrgodna izgleda. Za plač ima uvijek vremena. Da je barem otac Kircher ovdje! Koji mu se vrag dogodio.. Začuvši viku jednog prodavača tinte koji je obilazio dvorištem sa bačvicom preko prsi ju i s nekoliko guščjih pera u ruci, Desgrez ga zovne i na brzinu napiše poruku, a zatim zovne jednoga pisara i naredi mu da tu poruku odnese odmah policijskom poručniku gospodinu dAubrvju. Ovaj dAubrv je bio prijatelj moga oca. Napisao sam da čemo platiti koliko je potrebno, a on neka stavi u pokret sve svoje stražare i dovede mam oca Kirchera milom ili silom. Jeste li ga tražili u Templeu? Več dvaput sam tamo poslao malog Oordeaucoua s ceduljicom. Ali vratio se bez ičega. Jezuiti s kojima je razgovarao tvrde da je jutros krenuo u Palaču pravde. Bojite se da se nije štogod dogodilo? upita Anñelika uznemireno. Ništa se ja ne bojirni, ali bilo bi mi tiraže da je ovdje. To je sve. Znanstvena demonstracija o izvlačenju zlata, morala bi, po pravilu, uvjeriti suce pa ma kako bili ograničeni. Ali nije dovoljno uvjeriti ih, treba ih smutiti. Jedino glas oca Kirchera ima dovoljno autoriteta da na njih utječe i da pod pritiskom tog glasa zaborave kraljev autoritet. A sada doñite jer rasprava če ponovo početi pa postoji opasnost da se nañete pred zatvorenim vratima. Posljepodnevni pretres predsjednik Massenau je otvorio izjavom da je ispitivanje svjedoka optužbe stvorilo kod sudaca dosta jasnu predodžbu o različitim izgledima ovog zamršenog procesa, kao i o posebnom karakteru samoga optuženika, te če se sada priječi na preslušavanje svjedoka odbrane. Desgrez dadne znak jedinom stražaru. Nakon toga u dvorani se pojavi dječak bistra izgleda. On izjavi da se zove Robert Davesne, da je kovački učenik u ulici Fenronnerie, u radionici Bakreni ključ koja pripada gazdi Dasronu. Jasnim glasom on se zakune da če govoriti istinu, a neka mu svjedok bude sveti Eloi, zaštitnik kovačkog staleža. On se zatim približi predsjedniku Massenauu i uruči

neki predmet koji je ovaj promatrao iznenañeno i s nepovjerenjem. Sta je ovo? To je igla na pero, gospoñine odgovori dječak nimalo se ne zbunivši. Buduči da sam vrlo vješt poslu, moj gazda mi je naredio da izradim ovome sličan predmet koji je njemu jedan redovnik naručio. Kakva je sad ovo pripovijest? upita predsjednik obrativši se branitelju optuženoga. Gospodine predsjedniče, optužnica spominje, tereteči mog štičenika, njegove reakcije u toku procedure istjerivanja zlih duhova, procedure koja je održana u Bastilji pod okriljem Conana Bechera, čijem imenu, iz poštivanja prema crkvi, ne pridodajem svečenički poziv. Conan Bčcher nam je kazao da je zatvorenik, prilikom ispitivanja ñavoljih tačaka, reagirao tako da ne može biti sumnje o njegovim vezama sa sotonom, čim bi iglu primaknuo jednom od onih osjetljivih mjesta što ih predviña rimski obred, zatvorenik bi ispuštao urlike od kojih su se i sami zatvorski stražari ježili. A sada vas želim upoznati s činjenicom da je igla kojom je izvršena spomenuta procedura, izrañena prema modelu igle što je imate u ruci. Gospodo, lažno istjerivanje zlih duhova na temelju kojega bi sud mogao biti doveden u opasnost da izreče presudu bilo je izvršeno s patvorenom iglomu A to znači da je ta Igla neškodljiva izgleda bila izrañena na pero. Neprimjetnim pritiskom nokta igla bi se duboko zarila u meso u odreñenom trenutku. Htio bih ja vidjeti čovjeka, pa ma imao željezne živce, koji bi izdržao tu torturu a da ne zaurla kao pomahnitao. Ima li meñu vama gospodo suci, ijedan toliko odvažnosti da se podvrgne tom rafiniranom mučenju kojem je bio podvrgnut moj štičenik i na temelju kojega se njega optužuje za čaranje. Ukočen i blijed Fallot de Sanee digne se na noge i pruži rukui Ali se Massenau, izgubivši strpljenje, umiješa Dosta s tom komedijom! Je li s ovom iglom izvršeno istjerivanje zlih duhova? To je tačna kopija. Original je prije, otprilike tri tjedna, ovaj isti naučnik osobno odnio u Bastilju i uručio ga Conanu Becheru. Naučnik je spreman da to posvjedoči. U tom trenutku naučnik obješenjački pritisne pero

i izbaci skrivenu iglu pod sam nos Massenaua, koji se naglo potegne unazad U svojstvu predsjednika suda, ne pristajem na svjedočenje ovog svjedoka koji se javio u posljednji trenutak i čije ime se ne nalazi na prvom popisu kanceliste. Osim toga, svjedok je još dječak, te bi, prema tome za njegovo svjedočenje trebalo položiti kauciju. Naposljetku, sigurno se radi o svjedočenju iz interesa. Koliko su ti dali da doñeš ovamo? Još ništa, gospodine. Mi su mi obečali dvostruko od svote što mi ju je fratar več dao, to jest dvadeset livara. Izvan sebe od bijesa Massenau se obrati odvjetniku. Ja vas upozoravam da ču biti prisiljen ne saslušati iskaze svjedoka odbrane, ako vi budete tražili da se dječak unese u popis svjedoka. Desgrez Mmne glavom u znak da se pokoravaj a dječak klizne kroz vratašca arhiva kao da mu je sam vrag za petama. Neka sada uñu drugi svjedoci odsiječe kratko predsjednik Vani se čula buka koja se mogla usporediti sa struganjem nogu brojne skupine radnika, koji prenose namještaj. TJa čelu sa sudskim podvomicima u dvorani se pojavi vrlo čudna povorka. Najprije je ušao popriličan broj nosača s velike tržnice, znojavi i razdrljeni, noseči omote najraznijih oblika. Iz tih su omota virile željezne cijevi, kovački mjehovi i drugi čudni i neobični predmeti. Potom su ušla dva mala Savojca vukuči nekoliko košara drvenog ugljena i posuda kreča na kojima su bile zalijepljene razne nalijepnice. Na kraju, iza stražara uñe nekakav nakazan čovječuljak koji kao da je ispred sebe gurao ogromnog crnca KuasiBa. Ovaj je izgledao jako uznemiren. Go do pasa, Crnac je prsa išarao prugama od bijelog kaolina. Anñelika se sjeti da je to isto radio i u Toulousi u svečane dane, ali njegova pojava, te pojava čudne povorke izazva u dvorani neku vrstu hropca u kojemu se čuñenje miješalo sa strahom. Anñeliki se, meñutim, izvije iz grudi uzdah olakšanja i nekoliko joj suza navali u oči.

Bože! Dobrih li ljudi! pomisli gledajuči Iritza Hauera i KuasiBa. A ipak oni su svjesni kakvoj se opasnosti izlažu pohitavši li pomoč svom gospodaru! Odloživši omote na pod, nosači iziñu. Stari Sas i crnac ostadoše sami u dvorani i pristupiše razvezivanju omota, podizanju ručne kovačnice i mijehova na nožni pogon. Postaviše takoñer i dvije posude za taljenje i poveči lončič pun pepela od kosti. Zatim. Sas otvori dvije vreče. Iz prve s naporom Izvuče tešku crnu pogaču koja je ličila na zguru iz drugoga jednu šipku, očito, od olova. Uto odjeknu Desgrezov glas Odazivajuči se jednodušnoj želji što ju je sud izrazio, to jest da vidi i da čuje sve ono što se odnosi na optužbu čarobnjaka putem pretvaranja drugih metala u zlato, tu su svjedoci i sukrivci, da se izrazim našim pravnim riječnikom, postupka koji se želi prikazati čarobnjačkim. Molim vas da imate na umu da su oni došli ovamo od svoje slobodne volje. Oni su pohitali u pomoč svom nekadašnjem gospodaru ne zato što su njihova imena mučenjem izmamljena mom Štičeniku, grofu de Peyracu... A sada, gospodine predsjedniče, hočete li dozvoliti optuženome da sa svojim starim pomočnicima pred vama izvrši demonstraciju postupka što ga optužnica naziva magijom, dok se, po optuženikovim tvrdnjama radi o vañenju nevidljivog zlata, vañenju zasnovanom na znanstvenim temeljima. Sudac Gallemand šapne svom susjedu Gospoda suci ne znaju što bi razdire ih znatiželja, htjeli bi okusiti zahranjno voče, a s druge strane priječe ih u tome nareñenja što su ih primili s vrlo visoka mjesta. Da su, zaista, lukavi, ne bi dopustili da se na njih utječe. Mlada žena zadršče. Poboja se da sud u posljednjem trenutku ne zabrani taj jedini pokus koji bi mogao nedvojbeno dokazati nevinost njena muža. Ali znatiželja sudaca pa čak i njihov osječaj za pravdu su ipak prevladali i Joffreva de Peyraca pozove predsjednik Massenau da upravlja pothvatom i da odgovara na svako pitanje koje sud bude smatrao potrebnim da mu postavi. Prije svega, možete li se zakleti, grofe, da se

s obzirom na priče o praskavom zlatu, ni Palači, a ni osobama što se ovdje nalaze neče ništa dogoditi? Anñelika, kojoj nije izmakao ironičan ton tih riječi, primijeti da u strahu pred tajanstvenim pokusom koji se spremao, nepogrešivi suci su vratili naslov čovjeku kojemu taj naslov nikakvim procesom ne bijaše oduzet. Joffrey izjavi da mogu biti potpuno mirni u tom pogledu. Sudac Bourie zatraži da se pozove oca Beehera i suoči ga se s optuženim u toku tobožnjeg pokusa. Na taj če način, reče, biti onemogučena svaka varka. Massenau ozbiljno kimne glavom. Anñelika nije uspjela savladati nervozni drhtaj koji ju je potresao svaki put kad bi vidjela tog fratra koji nije bio samo ukleta duša tog procesa, več sigurno i izumitelj igle kojom je mučio JofLreya, a vjerojatno je bio i podstrekač one komedije što ju je na sudu CarmenaLta izvela. Nije li se to lucidno čudovište nastojalo na ovaj način osvetiti za potpuni neuspjeh što ga je doživjelo u alkemiji? Ili je naprosto bio smušeni vidovnjak koji je, kao i poneki luñaci, imao prisebnih trenutaka? Sve to i nije bilo tako važno. Bio je to redovnik Becher! A on je predstavljao sve ono protiv čega se Joffrey ñe Perrac borio, predstavljao je ostatak nekadašnjeg svijeta, onog srednjeg vijeka koji se kao kakav ocean bijaše razlio Evropom, ali je, pri povlačenju, ostavio novom stolječu štetne baruštine sofistike i dijalektike. Uvukavši ruke u široke rukave svoje mantije, istegnuta vrata, netremice uprtih očiju, Becher je nadzirao Sasa Fritza Hauera i KuasiBa koji su aktivirali vatru pošto su prethodno dovukli kovačnicu i šavove cijevi oblijepili glinom. Iza Anñelike jedan se svečenik povjeravao svom kolegi Ove ljudske nakaze, a posebice onaj crnac što se namazao kao za kakvu svečanost vračanja, sigurno neče umirujuče djelovati na slabe duhove. Na sreču, naš če Gospod uvijek prepoznati svoje. Cuo sam da je na optuženome izvršeno tajno, ali ispravno istjerivanje zlih duhova. Procedura je obavljena po nalogu pariške biskupije. Utvrñeno je pri tom da je ovaj plemič nepravedno opfcužen za dosluh s vragom i da bi ga se možda moglo kazniti samo s pomanjkanja milosrña...

Tjeskoba i utjeha podijeliše izmeñu sebe ucviljeno srce Anñelikino. Svečenik je sigurno imao pravo. Ali zašto je ona dobričina, Fritz Hauer, morao imati onu grbu i ono ljubičasto lice i zašto je KuasiBa morao izgledati onako grozno? A kad je Joffrev de Peyrac uspravio svoje dugo izlomljeno tijelo da bi se šepavim korakom primaknuo užarenoj kovačnici, on je svojom pojavom samo još povečao zlokoban izgled čitavog prizora. Optuženi zamoli jednoga stražara da sa poda digne komad zgure, izgleda šupljikava i crna, a zatim da ga prikaže prije svega predsjedniku suda, a potom redom svima sucima. Dirugi pate stražar im pruži snažnu lupu tako da mogu pod njom dobro ispitati pruženu im zguru. Vidite, gospodo, ovaj metal predstavlja istopljeni pirit u kojemu ima zlata, a izvañen je u mojem rudniku Salsigne primijeti grof de Fevrac. Becher potvrdi njegove riječi To je ona ista crna tvar koju sam ja usitnio i ispirao, ali ja u. njoj nisam pronašao zlato. U redu, oče obrati se optuženi Conairu Becheru s poštivanjem čemu se Anñelika zadivila ne biste li ponovo pokazali svojoi spretnost u ispiranju? KuasiBa, dajder mu jedan mužar. Redovnik zasuče široke rukave svoje halje i uze tuči u mužaru sa žarom i lomiti crnu zguru i ubrzo je pretvori u prah. Gospodine predsjedniče, budite ljubazni pa naredite da se sada donese kabao vode i jedan lavor od kositra, ali potpuno čist i da je kroz pijesak prošao. Dok su dva švicarska stražara žurila po predmete što ih je de Peyrac naveo, on sam pokaže sucima metalnu sipicu. Od ovog se olova pravi taiiad ili cijevi za vodu. Stručnjaci ovo olovo nazivaju siromašno zato što ono ne sadrži u sebi ni srebra ni zlata. A kako u to možemo bili sigurni? razborito primijeti protestantski savjetnik, sudac Delmas. To vam mogu dokazati kopelacijoro. Sas pruži svom bivšem gospodaru debelu voštanicu od loja i dvije bijele kocke velike dva ili tri kvadratna palca. Nožičem Joffrev izdubi u jednoj plohi kocke malu

rupicu. Kakva je to bijela tvar? Nije li to, možda, porcuančevina? upita Massenaiu. Ovaj je lončič napravljen od pepela kostiju, od pepela što je na početku rasprave na vas ostavio onako dubok dojam. Vidjet čete da ova bijela tvar, u stvari, služi naprosto zato da bi upila olovnu zguru kad se olovo užari na plamenu voštanice od loja... Voštanicu upališe, a Eritz Hauer donese cjevčicu svijenu u pravom kutu u koju grof stane puhati tako da je plamen voštanice upravio na komadič olova što se nalazio u lončiču od kostiju. Vidjelo se kako se plamen svija i dotiče olovo koje se počelo topiti i ispuštati paru blijedomodre boje. Conan Becher podigne učenim, doktorskim pokretom prsti u zrak Ovlašteni učenjaci nazivaju ovo raspirivanje kamena mudraca poprati svojim kreštavim glasom grofovu operaciju. Grof načas prestane puhati u plamen voštanice. Kad bi se čovjek osvrtao na ono što ova budala bulazni, svi dimnjaci bi bili ubrzo smatrani sotoninim dahom. Eratar poprimi mučenički izgled, a predsjednik opomene optuženoga. Joffrev ñe Peyrac nastavi puhati u cjevčicu. U večernjem sumraku koji se počeo uvlačiti u dvoranu vidjelo se kako rastopljeno olovo šija i kuha. Zatim se smiri i potamni, a optuženi presta puhati u cjevčicu. Odjednom se mali oblačič kiselkastog dima rasprši i svi vidješe kako je rastopljeno olovo sasvim nestalo. To je samo lukava igra koja baš ništa ne dokazuje primijeti predsjednik Massenau. Dokazuje jedino da je pepeo od životinjskih kostiju upio ili, ako vam je draže, popio sve siromašno olovo. Uz to dokazuje da u ovom olovu nema plemenitih kovina, što sam vam ja i želio dokazati ovom operacijom koju saski imetalurgičari nazivaju vatreni pokus. A sada bih zatnollio oca Bechera da svrši s ispiranjem one crne prašine za koju tvrdim da sadrži zlato. Potom čemo pristupiti postupku izvlačenja zlata. Dva su se Švicarca vratila noseči kabao pun vode i jedan lavor. Pošto je kružnim pokretima isprao istucanu zgunu,

redovnik pokaže sudu Hkujučeg izgleda, nešto taloga teških elemenata koji se bijahu nataložili na dnu lavora. Baš kao što sam i tvrdio poviče. Nikakva traga zlatu, pa ni najmanjeg. A zlato se iz ove tvari može dobiti samo putem magija. Zlato je u toj tvari nevidljivo ponovi Joffrejr. Iz ove istucane zgure moji če pomočnici jedino uz pomoč olova Si vatre izvuči zlato. Ja neču sudjelovati u operaciji. Tako čete se uvjeriti da ja neču ubaciti u taj postupak nikakav drugi elemenat, a niti ču operaciju popratiti nekom kabalističkom formulom. Uvjerit čete se da se ovdje sada radi isključivo o jednom gotovo zanatskom postupku koji če izvesti ovi radnici koji nemaju nikakve veze s čaranjem kao što ga nema ma koji kovač ili kotlar. Sudac Gallemand šapne Govori previše jednostavno i previše dobro. Još malo pa če ga optužiti da je začarao suce i sve gledaoce u dvorani. KuasiBa i Pritz Hauer se prihvatiše ponovo posla. Becher se očito povukao u sebe, meñutim vidjelo se da je egzaltiran svojom misijom i dominantnom ulogom koju je malopomalo preuzeo u tom procesu u kojemu je on bio, na svoj način uvjeren, da brani crkvu. Ne uplečuči se, on je mirno promatrao pripreme da se kovačM mijeh napuni drvenim ugljenom. Sas dohvati krupan lonac od pečene gline, stavi u nj olova, a zatim crnu prašinu od istučene agure. To sve pokrije bijelom prašinom, vjerojatno boraksom... Naposljetku natrpa na to još drvenog uglja te KuasiBa nogom stavi u pokret dva mijeha. Anñelika se divila strpljivosti kojom je njen muž, još čas prije ohol i drzak, prihvatio svu tu komediju. On se odlučno držao podalje od kovačnice, pored optuženičke klupice, ali svjetlost s ognja osvjetljavala mu je blijedo i mršavo lice uokvireno gustom ikosom. Bilo je u čitavu prizoru nešto zlokobno i mučno. Olovo i zgura su se rastopili na velikoj vatri potpirivanoj mijehovima. Zrak u dvorani se punio dimom kisela okusa i sumporastog mirisa. U prvim redovima mnoge je osobe napao kašalj i kihanje. Čitav je sud na trenutke nestajao iza oblaka pare.

Anñelika pomisli kako su, usprkos svemu, suci zavrijedili, da im se oda priznanje što su se izložili ako ne baš čarima, a ono jednom zaista, neugodnom, pokusu. Sudac Bourie ustane i zatraži ovlaštenje da se može približiti. Predsjednik Massenau mu ga dade. Ali sudac, kojega je bio glas da je krivotvoritelj i o kojemu joj je Desgrez kazao da mu je kralj obečao tri opatije ako se proces završi sa strogom osudom optuženoga, na ikraju se zaustavi izmeñu kovačnice kojoj okrene leña i optuženoga kojega je stalno vrebao. Dim što se dizao iz kovačnice s vremena na vrijeme je obavijao Bouriea i njega je spopadao kašalj, ali on je ostao u tom neugodnom i izloženom položaju ne puštajuči ni načas grofa iz očiju. Sudac Fallot, rečeni de Sance, izgledao je kao na žeravici. Izbjegavao je poglede svojih kolega i nervozno se pomicao na svojoj velikoj stolici presvučenoj crvenim baršunom. Jadan Gaston! pomisli Anñelika. Ali več trenutak potom nije mislila na nj. Več je lonac za taljenje, pod djelovanjem vatre s kovačnice koju je jedan stražar. podsticao domečuči stalno ugljena u nju, počinjao bivati crven, a zatim gotovo bijel. Stoj! naredi saski rudar koji je, pokriven garom, pepelom životinjskih kostiju i znojav, sve više poprimao izgled čudovišta izišlog iz pakla. Sas se približi jednoj od vreča i iz nje izvuče velika trbušasta kliješta kojima se posluži da bi dohvatio težak lonac za taljenje smješten usred vatre. Pogrbljen, oduprijevši se o krive noge, on podiže lonac, naoko, bez napora. Tad mu KuasiBa pruži jedan kalup obložen pijeskom. Poput srebra blistavi mlaz šikne i poteče u kanalčič uz iskričenje bijelog dima. Grof de Peyrac kao da se povratio iz svoje obamrlosti poprati tu pojavu umornim glasom Ovaj rastop je obrañeno olovo koje je izvuklo plemenite kovine iz zgure koja sadrži zlato. A sada čemo razbiti kalup i odmah zatim pročistit čemo ovo olovo jednim podmetačem oñ pepela od životinjskih kostiju koji je smješten na dno peči.

Eritz Hauar pokaže podmetač, u stvari, poveču bijelu opeku snabdjevenu jednom šupljinom i stavi je na vatru, a zatim se posluži čekičem da bi šipku odvojio od lonca za taljenje. S tog je razloga uzvišena Palača pravde neko vrijeme odjekivala od nabijanja čekiča. Naposljetku je olovo oprezno stavljeno u šupljinu, a vatra ponovo oživljena. Kad su se opeka i olovo ponovo užarili, Fritz dade znak da se zaustave mijehovi, a KuasiBa odstrani ugljevlje što je još ostalo u kovačnici. I tako je u kovačnici ostala usijana opeka ispunjena rastopljenim i užarenim olovom koje je ključalo i bivalo sve tamnije. KuasiBa zgrabi mali ručni raspirivač i upravi ga u olovo. Hladan zrak umjesto da ublaži užarenost olova, još je poveča tako da je od rastopa zračila zasljepljujuča svjetlost. Evo čarolije! skvičao je Becher. Nema više ugljena več vatra pakla počinje svoje Veliko Djelo. Gledajte! Pojavile su se tri boje! KuasiBa i Sas naizmjenice su duhali u rastopljeni rastvor koji se svijao, zahvačen vrtlozirna i treperenjem, kao varavo svjetlo. Ognjeno jaje se pojavi u užarenoj masi. Potom, čim je crnac odmaknuo mijeh, jaje se uspravi i stane se vrtjeti oko svoje osovine kao zvrk, a bivaše sve tamnije gubeči na svom sjaju. Ali odjedared jaje ponovo zablista velikom silinom, postade bijelo, zadrhta i iskoči iz šupljine i uz mukli zvuk otkotrlja se po podu do grofovih nogu. Sotonino jaje je pohitalo svome tvorcu! derao se Becher. To je munja! To je praskavo zlato! Sve če nas. raznijeti! Svijet je u dvorani vikao. Massenau, u polumraku koji je iznenada zavladao u dvorani, zatraži da se.donesu sviječe. Usred urnebesne buke redovnik Becher je i dalje vikao o filozofskom jajetu i o pijetlu mudraca tako da se meki dosjetljivi pisar popeo na klupu i zavije iz sve snage kukuriku! Oh! Bože sveti! Ništa oni ne shvačaju! mislila je U sebi Anñelika kršeči rukama.

Na kraju se u pojedinim uglovima dvorane pojaviše stražari sa sviječnjacima na tri plamena i metež se smiri. Vrškom svoje štake grof, koji se čitavo to vrijeme ne bijaše pomakao, dodirne komad kovine. Pokupi ovo jaje, KuasiBa, i odnesi ga sucu. Ne oklijevajuči ni časa crnac poskoči, dohvati metalno jaje i onako blistavo, stavi ga na svoj crni dlan. Zlato dahtao je sudac Bourie ufcrutivši se poput kamena kipa. Htjede ga uzeti u ruku, ali ñotafcavšl ga, žestoko jaukne povuče oprženu ruku. Paklena vatra! Kako to, grofe upita predsjednik suda trudeči se da svom glasu dade Sto sigurniji ton da užarenost tog zlata nimalo ne smeta vašem crnom slugi? Svima je poznato da crnci mogu na dlanu svoje ruike držati užareni ugljen, baš kao i overnjanski ugljenari. Iako ga nitko nije zvao, Becher im pristupi iskolačenih očiju i izlije bočicu posvečene vode na komad inkriminiranog metala, Gospoño suci, vi ste svojim očima vidjeli usprkos svim obrednim istjerivanjima zlih duhova kako je ovdje proizvedeno ñavolje zlato! Prosudite vi sami kolika je moč ovog čaranja! Vjerujete li vi da je ovo zlato pravo? upita ga Massenau. Redovnik zigrči lice i iz svog skrivenog džepa izvuče još jednu bočicu koju vrlo oprezno otvoriL Ovo je dušična kiselina koja nagriza ne samo mjed i broncu več i smjese zlata i srebra. Ali ja sam siguran da se ovdje radi o purum aurum. U stvari, ovo zlato na vaše oči izvučeno iz stijene nije potpuno čisto umiješa se grof. Inače kovina ne bi bila proizvela onaj bljesak što ju je obasjao pri kraju čiščenja a koji je, imajuči za posljedicu naglu promjenu stanja, iproizveo onu drugu pojavu, iskakanje jajeta iz rastvora. Berzelius je prvi učenjak koji je opisao tu čudnu pojavu! Sudac Bouriie se umiješa svojim antipatičnim glasom Je li taj Berzelius barem pripadnik katoličke vjere? Svakako odgovori ne zbunivši se grof de Peyrac. Berzelius je Šveñanin koji je živio u srednjem

vijeku. Bourie se zajedljivo nasmije Sud če cijeniti vrijednost tako dalekog svjedočenja Jedan čas su se suci, nagnuti jedni prema drugima, dogovarali o potrebi da se rasprava produži ili da se odgodi za sutradan. Bilo je več kasno. Publka se osječala, umornom, a uz to je bila i vrlo uzbuñena. Nitko, u stvari, nije Mio napustiti dvoranu. Anñelika, meñutim, nije osječala umor. Činilo joj se da se odvojila od sebe same. U njenoj se podsvjesti odvijalo izvjesno rasuñivanje u čije se krivulje ona uputila ne uspijevajučida ga ukroti. Činilo joj se nemogučim da demonstracija izvlačenja zlata ne bude protumačena u prilog optuženoga. Ta nisu li, možda, Bčcherova pretjerivanja ostavila loš dojam na suce? Onaj Massenau makar koliko se trudio da se prikaže neutralnim, bilo je na kraju jasno da je bio sklon svom zemljaku Gaskonjcu. Ali s druge strane, nije li čitavo viječe bilo sastavljeno od krutih i tvrdih ljudi sa Sjevera? A meñu publikom jedino se grozan sudac Gallemand usudio iznositi mišljenja ponešto neprijateljska kraljevim odlukama. Sto se pak tiče opatice što je dopratila Anñeliku, ona je zaista bila uslužna, ali ju je Anñelika osječala kao komad? leña položen na užareno čelo bolesnika. Ah! Da se proces održavao u Toulousi.. A kad če odvjetniku, takoñer sinu Pariza, nepoznatom i uz to još i siromašnom, kad če njemu dati riječ.. Neče li on iznevjeriti zadatak što ga je na sebe preuzeo? Zašto više ine intervenira u raspravu? A otac Kircher, gdje li se samo on zavukao? Anñelika se uzalud trudila da meñu gledaocima u prvome redu opazi lukavo seljačko lice velikog istjerivača zlih duhova u Francuskoj. U onoj nimalo prijateljskoj i paklenskoj gunguli oko Anñelike čulo se potiho mrmljanje Izgleda da su sucu Bourieu obečane tri opatije ako poluči da onaj čovjek bude osuñen. Jedina de Peyiracova je krivica što je preteča svog stolječa. Vidjet čete da če ga osuditi... Predsjednik Massenau kašljucne.

Gospodo reče rasprava se nastavlja. Optuženi, imate li što nadodati onome što smo vidjeli i čuli? Veliki šepavac Languedoca uspravi se na svojim štakama i njegov pun i zvonak glas se razlegne s tako iskrenim naglaskom da su gledaoce podišli ježuri. Kunem se pred Bogom blagoslovljenim glavama svoje žene i svoga djeteta da nisam nikada imao veze s vragom, a ni sa njegovim, čarolijama, da se nikad nisam bavio pretvaranjem drugih metala u zlato, a niti stvarao život prema ñavoljim savjetima i da nisam nikada pokušao nauditi svojim bližnjima čaranjem ili urocima. Prvi put otkako je ta beskrajna rasprava počela, Anñelika je mogla ustanoviti da je dvorana suosječala s čovjekom što je to kazao... JaSan, djetinji glas, dignuvši se iz same sredine dvorane, vikne Vjerujemo ti. Sudac Bourie se uspravi razmahnuvši rukavima svoga sudačkog plašta. Budite oprezni! Ovo je posledica čaranja o kojemu nismo dovoljno govorili. Ne zaboravite Zlatni glas kraljevstva... Strašan glas koji je zavodio žene... Isti onaj djetinji glas vikne Neka pjeva! Neka pjeva.. Ovaj put južnjačka krv predsjedniku Massenauu navali u lice i on šakama stane tuči po stota Tišina ili ču narediti da se isprazni dvorana! Stražari, izbacite one koji ometaju raspravu... i Gospodine Bourie, izvolite sjesti! Dosta s prekidanjem rasprave. Prestanite več jednom. Odvjetnice Desgrez, gdje ste? Ovdje sam, gospodine predsjedniče odgovori Desgrez. Massenau doñe malko do daha i pokuša se svladati. A zatim nastavi več dosta mirniji Kraljeva pravda, gospodo, ima dužnost da se sa svih strana osigurat Zbog toga kralj, mada se ovaj proces vodi iza zatvorenih vrata, u svojoj velikodušnosti, nije htio optuženoga lišiti sredstava odbrane. Na temelju toga sam smatrao da mi je dužnost pristati da optuženi proizvede svaku, pa čak i opasnu demonstraciju, da bi se objasnili čarobnjački postupci za koje se on optužuje. Na kraju, zahvaljujuči beskrajnoj blagosti kraljevoj, optuženome je dozvoljeno da se koristi pomoči odvjetnika kojemu sada predajem riječ.

XLVIII ODBRAMBENI GOVOR ODVJETNIKA DESGREZA SUDBONOSNI PREOKRET Desgrez ustane, pozdravi sud, zahvali se kralju u ime svoga štičenika, a zatim se pope uz dvije stepenice na mali podij s kojega mu je valjalo održati svoj govor. Vidjevši kako ustaje, uspravan, ozbiljan, Anñelika je teškom mukom mogla zamisliti da je taj čovjek u crnom ruhu onaj isti mladič, ono isto njuškalo što je pognuto pod pohabanom kabanicom lunjaio pariškim ulicama zviždukom dozivajuči svoga psa. Stari kaincelist Clopot, koji bijaše pripremio spise, poñe da, po starom običaju, klekne ispred njega. Odvjetnik najprije povede očima po sucima, a onda po dvorani. Činilo se kao da nekoga traži meñu publikom. Anñelika je imala dojam da mu je lice blijedo kao u mrtvaca, Ili je tome razlog bila žuta svjetlost što se širila sa sviječnjaka? Ipak, kad je počeo govoriti, njegov glas je bio jasan i čvrst. Gospodo, poslije tolikih napora optužbe i sudaca, za kojih se s vašim poznavanjem zakona mogla usporediti jedino vaša klasična učenost a sve to, ponovit čemo glasno i jasno s jedinom svrhom da bismo odali priznanje kraljevoj pravdi, zato da bi se došlo do prave istine, vi ste, gospodo suci, na veliku žalost jadnog branitelja početnika, iscrpli svu svjetlost zvijezda, da biste prikazali ovaj proces. Poslije razboritih latinskih i grčkih izreka što suih iznijeli gospoda kraljevi komesari, da li je išta još ostalo nepoznatom odvjetniku ikojemu je ovo prvi važan proces, da li mu je ostalo ikakvo sredstvo da otkrije još pokoju tanku nit koja bi mu omogučila da potraži istinu, na samom dnu najgroznije od svih optužbi? Ta mi se istina, jao, čini tako dalekom i tako opasnom da se ja tresem od straha i gotovo bih više volio da se taj bijedni plamičak ugasi i ostavi me mirno u tami u kojoj sam se dosada nalazio. Ali prekasno je! Vidio sam i moram govoriti. Moram vam ñoviknuti Budite oprezni, gospodo! Budite oprezni da zbog odluke koju treba da donesete ne budete odgovorni pred budučim stolječima.

Ne budite od onih zbog čije če krivice sinovi naših sinova, upiruči u naše stolječe, kazati Bio je to vijek licemjera i neznalica. Jer u tom je vijeku, kazat če, živio velik i plemenit čovjek optužen za čaranje samo zato što je bioj veliki učenjak. Odvjetnik napravi stanku, a potom nastavi mirnijim glasom Zamislite, gospodo, prizor iz davnih vremena, iz one mračne epohe u kojoj su se naši pradjedovi još služili grubim oružjem napravljenim od kamena. Eto, jednome od tih naših pradjedova padne na pamet da s nekog terena uzme komad blata i baci ga u vatru. Poslije iz vatre izvuče neku oštru i tvrdu tvar, nikome dotada poznatu. Njegovi ga drugovi optuže za vračanje i osude ga. Poslije nekoliko stolječa se ustanovi da je ta nepoznata tvar željezo, ono isto željezo od kojega je napravljeno naše oružje. Idem dalje Kad biste u ovo naše vrijeme, gospodo, ušli u laboratorij nekog tvorhičara mirisa, uzmknuli biste užasnuti. Vikali biste da se tu radi o ñavoljim poslovima videči sve one retorte i filtre iz kojih ne izbijaju uvijek baš najugodniji mirisi. Zar vam se ne čini da biste bili smiješni. Pa ipak se u skrovištu tog proizvoñača vrši jedna tajna. Pod vidom tekučine on proizvodi nešto što nitko nikad nije vidio mirise. Ne budite od Onih na koje bi se mogle primijeniti riječi Svetog pisma Imaju oči i ne vide. Imaju uši i ne čuju! U stvari, gospodo, ja ne vjerujem da bi sama optužba što se netko posvetio neobičnom poslu mogla iole uznemiriti vaš um naukom oplemenjen i dostupan svim saznanjima. Ali zbunjujuče okolnosti, te neobičan glas okružuju ličnost zatvorenika. Ispitajmo, gospodo, malko na kojim se činjenicama temelji takav glas i pogledajmo da li svaka od tih činjenica, odvojena jedna od druge, može poslužiti kao razlog za optužbu o vračanju. Joffreva de Peyraca su roditelji povjerili hugenotskoj dojilji. Bile su mu četiri godine kad su ga neki mahniti ljudi bacili kroz prozor u dvorište jednoga zamka. Ostao je šepav i unakažen. Da li bismo morali, dakle, gospodo, optužiti kao čarobnjake sve šepave ljude i sve one od čijeg nas izgleda podilazi groza? Pa ipak, iako unakažena tijela, grof je posjedovao divan glas koji je on školovao kod talijanskih učitelja. Da li bismo, prema tome, morali optužiti za vračanje sve

ljude toje je Bog obdario božanstvenim glasom pred feo jim plemenite gospoñe, pa i naše vlastite žene padaju u nesvjest od oduševljenja? Sa svojih putovanja grof donosi tisuče čudnih priča. Zanimali su ga tuñi običaji, proučavao je tuñe filozofije. Znači, morali bismo, dosljedno tome, osuditi sve putnike i sve filozofe! Oh! Po svemu je jasno da nemamo posla s običnom ličnošču. A sad se pozabavimo s najnevjerojatnijom pojavom ovaj čovjek koji je stekao veliko znanje i koji se obogatio zahvaljujuči tom svom znanju, ovaj čovjek koji se divno izražava i isto tako pjeva, ovaj čovjek, usprkos Svojim tjelesnim nedostacima, uspijeva da se svidi ženama. Voli žene i on to ne krije Uzdiže ljubav i doživljava brojne ljubavne. pustolovine. Sto se meñu tim zaljubljenim ženama nalazi i poneka mahnita djevojka ili poneka besramnica, obična je stvar u razuzdanom životu mnogih, životu koji crkva ne odobrava, ali koji zbog toga nije manje raširen. Kad bi se, gospodo, morali spaliti živi Svi plemiči koji Vole žene i oni što ih progone njihove raaočarane ljubavnice, vjere mi, uvjeren sam da trg Greve ne bi bio toliko prostran da se na njemu podignu tolike lomače... Dvoranom prostruji žagor odobravanja. Aoñelitou je iznenadila Desgrezova spretnost. S koliko je on takta izbjegao da se raspriča o Joffireyevu bogatstvu koje bijaše okrenulo protiv njega mnoge zavidnike. On je umjesto toga težište svoje odbrane bacio na jednu neugodnu činjenicu, ali protiv koje se nisu mogli okomiti grañani strogih nazora, jer bi se tada morali okomiti na razvratan život koji je bio privilegija plemiča! MaloHpomalo on je sužavao tačke optužbe svodeči ih na najobičnije provincijske tračeve i ubrzo če se vidjeti da se podigla silna vika nizašto. r On se sviña ženama! blagim glasom ponovi Desgrez i mi se u čudu zgražamo, mi predstavnici jakoga spola, kako žene s Juga mogu za tog čovjeka unesrečena tijela osjetiti toliku strast. Gospodo, mi smo zaista previše smjeli. Otkako je vijeka i svijeta tko je ikad uspio objasniti žensko srce i razloge njihovih strasti. Zaustavimo se, poštovano gospodo, ha rubu te tajne, inače čemo biti prisiljeni da žive spalimo sve žene..

Sudac Bourie iskoči iz svoja stolice i svojim upletanjem prekine Smijeh i pljesak što se bijaše podigao. i Dosta s ovom komedijom! poviče sudac čije je lice bivalo sve zelenije od bijesa. Vi se ovdje poigravate sa sudom i sa crkvom. Zaboravili ste da je optužbu o vračanju u početku pokrenuo nadbiskup tuluski! Zaboravili ste da je glavni svjedok optužbe jedan svečenik i da je potpuno ispravno istjerivanje duhova obavljeno nad optuženim pokazalo da je on ñavolu potčinjen! Ništa od toga nisam zaboravio, gospodine Bourie ozbiljno odgovori Desgrez i ja ču vam odmah odgovoriti na vaše primjedbe. Čista je istina da je nadbiskup iz Toulouse bio prvi koji je pokrenuo optužbu zbog vračanja protiv gospoñina Joffreva de Peyraca, s kojim je nadbiskup dugo vremena u neprijateljstvu. Taj je crkveni velikodostojnik kasnije požalio taj svoj korak ikoji je, potaknut zlopamčenjem, poduzeo ne razmlslivši dovoljno o njegovoj opravdanosti. Ja sam siguran da je to tako jer ovdje imam popriličan broj spisa u ikojima monstajor de Fontenac u vize navrata traži da se optuženi izruči crkvenom sudu i odbija da preuzme na sebe odgovornost za odluke koje bi mogao protiv njega donijeti svjetovni sud. Osim toga, odbija takoñer od sebe odgovornost imam ovdje njegovo pismo, gospodo, i mogu vam ga pročitati bilo za djela bilo za riječi svjedoka što ste ga vi nazvali glavnim svjedokom optužbe, to jest Conana Bechera, fratra. A što se tiče ovoga čovjeka, čija bi se egzaltiranost morala u najmanju, ruku učiniti sumnjivom, svakoj osobi zdrave pameti, podsjetit ču sud da je on odgovoran za jedino istjerivanje zlih duhova na kojemu se, izgleda, sada temelji optužba. To istjerivanje zlih duhova dogodilo se u zatvorima Bastilje, 4. decembra prošle godine, pred očima Firelat i Jonathan, koji su ovdje prisutni. Ne poričem postojanje zapisnika o tom istjerivanju zlih duhova jer ga je fratar Becher zaista sastavio zajedno sa svojim pomočnicima. No o ovima se ne mogu izjasniti zato što ne znam jesu li oni u tom pothvatu sudjelovali kao lakovjernici. neznalice ili sukrivci. Ali zato poričem ispravnost samog istjerivanja duhova! vikao je sada Desgrez gromkim glasom. Neču da ulazim u pojedine nepravilnosti te zlosretne ceremonije, ali ipak bih naglasio dvije stvari. Prvo opatica koja je pri toj proceduri u

prisustvu optuženoga simulirala simptome opsjednutosti je ona ista Carmencita de Merecourt koja nam je maloprije dala dokaza o svojim glumačkim sposobnostima. Jedan pisar sa suda če posvjedočiti da ju je vidio kako j, dok je izlazila iz dvorane, ispljunula iz usta komadič sapuna kojim je simulirala pjenu što se padavičarima javlja na ustima. To je inače vrlo poznati trik raznih patnika kojim se ovi trude da na ulicama izazovu sažaljenje svojih bližnjih. Drugo vračam se na onu krivotvorenu iglu, na onu paklenu iglu koju niste htjeli unijeti u spise jer za to nije, tobože, bilo dovoljno dokaza. A što, gospodo, ako je to istina, ako je ipak istina da je jedan sadizmu sklon luñak zaista podvrgao spomenutim mučenjima jednoga čovjeka u namjeri da obmane vaše suñenje i da optereti vašu savjest smrču nevinoga čov jeka? Ovdje imam izjavu zatvorskog liječnika, koju je dao nekoliko dan poslije groznog pokusa. Isprekidanim glasom Desgrez pročita izvještaj gospodina Malintona, liječnika u Bastilji koji je, pozvan k bolesnom zatvoreniku kojemu nije znao ime, ali koji je imao velike brazgotine po licu, utvrdio da je čitavo tijelo zatvorenika bilo prekriveno malim otrovanim ranicama što su izgleda, potjecale od dubokih uboda iglom. U dubokoj tišini koja je uslijedila po čitanju tog izvještaja, odvjetnik nastavi polako i ozbiljno A sada je, gospodo, došao trenutak da se čule veličanstveni glas, kojemu sam ja nedostojan izvjestitelj pas koji je, naklonjen besramnošču ljudskih djela, oduvijek usmjeravao k razboru misli svojih vjernika. Došao je trenutak da se na moja usta, usta skromnog odvjetnika ovdje, čuje glas crkve. Taj glas vam kaže ovo. Desgrez razmota poširok list papira i pročita U noči 25. decembra 1660. u zatvoru Palače pravde u Parizu obavljena je ceremonija istjerivanja zlih duhova nad osobom gospodina Joffreva de Peyraca de Morens optuženog za dosluh i trgovinu sa sotonom. Potvrñujem ña, prema obredu rimske crkve, ljudi koji su zaista opsjednuti vragom moraju raspolagati s tri izvanredne moči 1. poznavanje jezika koje nikad nisu učili. 2. moč da pogañaju i znaju tajne stvari. 3. natprirodnu snagu tijela.

U noči od 25. decembra 1660. ja sam, jedini službeno ovlašten od crkvenog suda u Rimu kao istjerivač zlih duhova na čitavoj teritoriji pariške biskupije, a uz pomoč druga dva svečenika naše svete Družbe, zatvorenika grofa Joffreva de Peyraca podvrgao postupku i ijpitima utvrñenim u obredu. Pri tom je utvrñeno da zatvorenik ne poznaje drugih jezika osim onih što ih je naučio, a pogotovu nimalo ne zn jevrejski i kaldejski, jezike koje dvojica od nas trojice govore. Utvrñeno je da se ovaj čovjek pokazao dosta učen, ali nikakav vrač. Utvrñeno je, na kraju, da ne posjeduje natprirodnu snagu tijela, več smo naprotiv na njemu otkrili rane izazvane dubokim i otrovnim ubodima, a utvrñeno je da je uz to i bogalj. izjavljujemo da ispitani Joffrey de Peyrac nije uopče opsjednut vragom... Slijede potpisi prečasnoga oca Kirchera, pripadnika Družbe Isusove, velikog istjerivača zlih duhova za teritorij pariške biskupije, te potpisi časnih otaca Marsana i ñe Montaignata koji su mu bili pomočnici... zaaključi na kraju Desgrez. Zavladala je takva tišina ña se muha mogla čuti. Zaprepaštenje i smetenost publike moglo se gotovo rukom opipati, pa ipak niti se tko pomakao niti tko riječ kazao. Desgrez pogleda suce. Poslije ovog svjedočanstva što da ja još nadodam? Gospoño suci, vi čete izreči osudu, ali pri tom bar budite jedne činjenice svjesni da crkva u čije se ime traži od vas da osudite ovoga čovjeka ne nalazi na njemu krivice, to jest ne smatra ga krivim za zločin čaranja zbog kojega je dovučen pred vas... Gospodo, puštam vas da se suočite sa svojom savješču. Desgrez polako uze svoju odvjetničku kapu, stavi je na glavu i siñe niz par stepenica malog podija. Tada skoči sa svog mjesta sudac Bourie i njegov opori glas razbije tišinu Neka doñe! Neka on sam doñe ovamo. Otac Kireher bi morao osobno dati objašnjenje o toj tajnoj ceremoniji, vrlo sumnjivoj na mnogo mjesta, jer je obavljena kriomice od Pravde. Otac Kircher če doči odgovori Desgrez sigurnim i mirnim glasom. Morao bi svaki čas stiči. Poslao sam po njega.

A ja vam kažem da neče doči poviče sudac Bourie jer vi ste lagali, u potpunosti ste izmislili tu nevjerojatnu priču o tajnom istjerivanju zlih duhova, a sve samo zato ña biste prestrašili suce. A, osim toga, zaklanjate se iza utjecajnih imena crkvenih dostojanstvenika da biste postigli osloboñenje optuženoga... Podvaja če se, doduše, otkriti, ali isuviše kasno. Okretnošču njemu svojstvenom mladi odvjetnik sko či prema Bourieu, Vi me vrijeñate, gospodine. Ja nisam krivotvoritelj kao vi. Meni je na pameti prisega što sam je položio pred Kraljevskim savjetom sudačkog staleža kada sam dobio zvanje odvjetnika. Publika je bučno davala oñuška svom raspoloženju. Massenau se digne i pokuša nadglasati buku. Desgrezov glas nadjača ostale Tražim... tražim da se rasprava odgodi do sutra. Prečasni otac Kircher če potvrditi svoju izjavu, kunem se. U tom trenutku tresnuše jedna vrata. Struja hladnog zraka pomiješana sa snježnim pahuljicama navali na vrata dvorane što su vodila u dvorište. Svi se okrenuše prema tim vratima na kojima se pojaviše dva strijelca pokriveni snijegom. Oni se sklone u stranu da bi propustili plečata čovječuljka tamne puti, vrlo lijepo odjevena. Tek malko pokisla vlasulja i plašt bijahu dokazom da je baš tog trenutka izašao iz kočije. Gospoñine predsjedniče reče došljak grubim glasom doznao sam da rasprava, usprkos poznom satu, još uvijek traje, te saro smatrao svojom dužnošču da ne Čekam več da vam odmah Javim vijest koja mi se čini vrlo važnom. Slušamo vas, gospoñine redarstveni časnice odgovori predsjednik Massenau iznenañen. Gospodin dAubrav se okrenek odvjetniku Desgrezu. Odvjetnik Desgrez, ovdje prisutan, zamolio me je da premetnem čitavi grad i nañem nekog prečasnog oca jezuita, po imenu Kirchera. Pošto sam odaslao nekoliko stražara u razne dijelove grada gdje je postojala mogučnost da bi mogao biti, a gdje ga nitko nije vidio, javljeno mi je da je tijelo nekog utopljenika, pronañeno u poleñenoi Seni, prevezeno u mrtvačnicu Chateleta. Zajedno s jednim ocem jezuitom iz Templea krenuo sam tamo.

Ovaj je odmah u utopljeniku prepoznao svoga subrata, oca Kirchera. Smrt ga je, nema sumnje, zadesila u prvim jutarnjim satima. Tako, dakle, ne prešate čak ni oñ ubistva! arlao je Bourič JspraživSi ruku prema odvjetniku. Ostali suci, uznemireni najnovijim dogañajem, okupiše pitanjima Massenaea, Svjetina je vikala Dosta! Svršite več jednom! Više mrtva nego živa Anñelika nije uspijevala shvatiti protiv koga se bijaše podigla sva ona buka. Ona dlanovima poklopi uši. Vidjela je da je Massenatt ustao. Napregne se da bi ga čula. Gospodo, rasprava se nastavlja. Buduči da je glavni svjedok, u posljednjem trenutku najavljen od branitelja otpuženoga, prečasni otac Kircher nañen mrtav, te da redarstveni časnik gospodin dAubray, ovdje prisutan, nije kod njega našao nikakav dokumenat koji bi s one strane života potvrdio ono što je odvjetnik Desgrez naveo u svom odbrambenom govoru, nadalje, buduči da je jedino ličnost prefiasnog oca Kirchera mogla dati vrijednost toboijem zapisniku u potaji sačinjenom, sud, u svojoj tiviñavnosti, smatra taj dogañaj bezvrijednim, to jest kao da se nije ni zbio te se povlači da bi viječao o presudi. Me činite to! očajničkim glasom je pokušao utjecati na sud Desgrez. Odgodite presudu. Nači ču svjedoke. Otac Kircher je ubijen. Vi ste ga ubili! dobaci mu Bourie. Odvjetnice, primirite se reče Massenau i imajte povjerenja u odluku sudaca. Je li viječanje sudaca trajalo samo par trenutaka ili možda ñalef AuñeMki se činilo Ia se suci nisu uopče pomakli, da su. oduvijek tu, sa svojim četvrtastim kapama, u onim SStojim odijelima crvenim i crnim i da če zauvijek ostati tu. Ali, gle, sad su se digli na noge. Usnice predednika Slassenaua se miču. Na njima podrhtavaju riječi U kraljevo ime tražim da Joffrev de Peyra de Morens, odgovoran i optužen za zločine otmice, zavoñenja, bezbpžnosti, magije, čaranja i drugih strahota spomenutih

u toku rasprave, bude izručen krvniku u ruke, te odveden u pratnji svih na trg pred NotreDame, gdje če otkrivene glave i bosonog s konopcem o vratu i noseči voštanicu od petnaest libri, moliti Bogorodicu oproštenje za svoje grijehe. Poslije toga bit če odveden na trg Greve gdje če biti živ spaljen na lomači koja če se u tu svrhu podiči A kad njegovo tijelo i njegove kosti vatra uništi i pretvori u pepeo, neka se ovaj rasturi i baci u vjetar, ñols sva njegova dobra treba da pripadnu kralju. A prije no što če ova osuda biti izvršena, neka bude podvrgnut običnoj i izvanrednoj proceduri mučenja. Tražim takoñer da se Sas Fritz Hauer proglasi njegovim sukrivcem i da za. to bude obješen i udavljen na vješalima u tu svrhu podignutim na trgu Greve. Tražim da se crnac KuasiBa takoñer proglasi krivim i ferñe osuñen na doživotno robijanje na galijama. Pored optuženičkog stoca visoki se lik, poduprt sa dvije štake, zaljulja. Joffrev de Peyrac dagne prema sudu. svoje blijedo lice. Ja sam nevin! Njegov povik odjekne grobnoj tišini. Tada on dometne mirnim i muklim glasom Gospoñine barune de Massenau de Pouillac, fasnc mi je da više nema nikakva smisla da dokazujem svoju nevinost. Šutjet ču, dakle. Ali prije no što ču se udaljiti, hoču da vam javno iskažem poštovanje zbog vašeg nar stojanja da se udovolji osječajima pravičnosti u ovom procesu čije su vam predsjedništvo i konačnu odluku silom nametnuli. Kao potomak prastare plemičke loze, ja vas uvjeravam da ste dostojniji plemičkog grba no oai što vama vladaju. Rumeno lice tulušftog zastupnika se zgrči. Svi su vidjeli kako je naglo prinesao ruke očima, a zatim na jeziku dpc što su ga samo Anñelika i osuñenik mogli razumjeti poviče Zbogom, zbogom, brate iz moga kraja! XLIX ANðELIKA OD SVIH NAPUŠTENA Napolju, u gluhoj uoči u kojoj se več osječala blizina zore, padao je snijeg, a vjetar je raznosio krupne pahuljice. Spotičuči se o debeo bijeli sag, svijet je napuštao

Palaču pravde Nekoliko se svjetiljki njihalo na vratima kočija. Jedna žena napola luña, Carmendta de Merecourt, hvatala je za ogrtače suce Što su odlazili kučama i vikala je optužujuči sebe da je ubila jedinu svoju ljubav. Anñelika je hodala meñu gomilom gledalaca, pijanih oñ umora i zamuklih od zaprepaštenosti. Ona nije prepoznala Carmencitu u onom raščupanom stvoru, polugolom usprkos ciči zimi, čiji je glas nadjačao Čak i zavijanje snježne vijavice. Preklinjem vas, uhapsite me.. On je nevin! Ja sam ga oklevetala! Htjela sam mu se osvetiti zato što ja volio drugu, zato što me više nije volio... Desetak je osoba teškom mukom uspjelo otrgnuti tu pomahnitalu ženu koja se grčevito uhvatila nabora na odijelu predsjednika Massenaua. Anñelika, osamljena prilika u noči, vukla se mračnim ulicama Pariza. Na izlazu iz Palače pravde gomila ju je na onoj stisci odijelila od opatice. Nesvjesno je okrenula ulicom što je vodila prema Templeu. Ni na šta nije mislila. Željela je da se što prije aañe u svojoj sobici i da se nagne nad Florimondovom kolijevkom. Koliko je vremena hodala posrčuči po bijelom snijegu? Ulice su bile puste. Po tome strašnom nevremenu čak su se i lopovi držali svojih zaklona. Po krčmama je zamrla buka jer noč je bila na izmaku te su pijanci kojima se nije išlo kuči sada hrkali ispod stolova ili su se jadali na svoje nevolje pozaspalim djevojkama. Snijeg je prekrio grad turobnom šutnjom. Približivši se utvrñenom nasipu Templea, Anñelika se ejeti da bi vrata morala biti zatvorena. Uto začuje prigušeni zvuk sata sa zvonika NorteDame od Nazareta i izbroji pet udaraca. Za jedan sat če se po dozvoli gradskog suca otvoriti vrata. Prijeñe preko pokretnog mosta i Skupi se u uglu nadsvoñenog ulaza. Pahuljice rastopljenog snijega su joj zasipale lice. Na sreču, široka suknja od debele vune, s mnogim podsuknjama, široka kapica, te ogrtač s kukuljicom, dobro su je štitili. Ali zato su joj noge bile hladne kao led. Dijete se meškoljilo u njoj. Ona stavi ruke na trbuh

i pritisne ga obuzeta iznenadnim bijesom. Zašto je to dijete htjelo na svijet baš u trenutku kad ga je Joffrey napuštao... U tom trenutku se pokretljivi veo snijega rastvori I nekakva crna prilika daščuči dojuri pod nadsvoñena vrata. Pošto ju je prošao onaj prvi trenutak straha, Anñelika prepozna Sorbonu. Pas joj stavi šape na ramena I svojim hrapavim joj jezikom stane lizati lice. Anñelika uze milovati psa nastoječi da pogledom prodre kroz mrak u kojemu se nastavljao obijesni ples pahuljica. Sorbona je tu, znači da je i Desgrez u blizini, a S njim se i nada javi u Anñelikinu srcu. Njemu če več nešto na pamet pasti. Reči če joj što se još može učiniti da bi se spasilo Jofireva. Naposljetku začuje mladičev korak na drvenom mostu. On se oprezno približi. Jeste li ovdje? šapne. Jesam. On se približi. Anñelika ga nije vidjela, ali Desgrez joj je govorio iz takve blizine da je ona osjetila miris duhana u njegovu dahu. To je sjeti Joffrevovih poljubaca i strašna joj bol propara srce. Pokušali su me uhapsiti dok sam izlazio iz Palače pravde. Sorbona je zaklala jednog stražara i tako sam uspio pobječi. Pas je slijedio vaš trag i doveo me ovamo. A sada treba da netragom nestanete. Jeste li razumijeli? Nikakvih imena više, nikakvih pothvata, ništa. Inače če vas jednog lijepog jutra nači u Seni kao oca Kirchera, a vaš če sin biti dvostruko siroče. Sto se mene tiče, ja sam predviñao onaj užasan završetak. Jedan konj me čeka na vratima SaintMartin. Za par sati bit ču daleko od Pariza. Anñelika grčevito uhvati mokru kabanicu odvjetnikovu. Zubi su joj cvokotali. Nečete, valjda, otputovati... Nečete me, valjda, napustiti? On dohvati nježne zglavke mlade žene i otrgne njene zgrčene šake. Sve sam stavio na kocku zbog vas i sve sam izgubio. Jedino mi je još vlastita koža ostala. Recite mi samo još... samo još šta mogu učiniti

za svoga muža? Sve što možete napraviti za nj jest Mladič načas zastane, a zatim brzo nastavi. Poñite u posjetu krvniku i dajte mu trideset du kata zato da ga udavi... prije no što če ga staviti na lomaču. Tako neče trpjeti. Uzmite, tu su dukati. Ona osjeti kako joj je kesu s dukatima spustio u ruku. Ne kazavši ni riječi više, Desgrez se udalji. Pas se skanjivao da poñe za gospodarem. Vračao se k Anñeliki gledajuči je svojim dobrim očima punim prijateljstva. Desgrez zazviždL Pas napne uši i uzagrepce nestane u noči. POSJETA KRVNIKU Krvnik Aubin je stanovao na trgu Pilori, gdje se nalazila ribarnica. On je morao baš tu stanovati a ne drugdje. U propisima o postavljanju krvnika u gradu Pariztt ta je pojedinost uglavljena tko zna kada. Svi dučančiči i barake na trgu pripadali su mu i on ih je unajmljivao sitnim trgovcima. Osim toga, imao je pravo uzeti sa svakog stola na tržnici pregršt povrča i žitarica, jednu riječnu i jednu morsku ribu, te naramak sijena. Ako su prodavačice riba bile kraljice tržnica, krvnik je bio tajni i zloglasni gospodar. Anñelika se uputi k njemu čim se počeo hvatati mrak. Vodio ju je mladi Cordeaucou. Mada je bilo več kasno na ulici je bilo dosta živo. Kroz ulice Poterie i Fromagerie sve dublje je ulazila u tu osebujnu četvrt gdje je sve odjekivalo od povika piljarica koje su bile na glasu po svojim rumenim licima i slikovitom izražavanju, a uz to su predstavljali povlašteni ceh. Psi su se u potočičima tukli nad odbačenim otpacima. Kola puna sijena i drva presijecala su ulice. Posvuda se osječao slani miris što je potjecao sa stolova u ribarnici. Otužan se zadah širio s obližnjeg groblja SaintsIiinocents i s njegovih groznih kosturnica, gdje su se več pet stotina godina gomilale kosti Parižana, i miješao se s oštrim mirisima mesa i sira. Stup sramote je bio podignut usred trga. Bila je to neka vrsta male osmorokutne kule sa šiljastim krovom.

To se zdanje sastojalo od prizemlja i prvog kata s prozorima u obliku luka, a kroz te se prozore mogao vidjeti veliki kotač od željeza smješten u samom središtu kula Tu je večer na kotač bio privezan neki lopov glavu su mu i ruke provukli kroz žbice na kotaču. S vremena na vrijeme jedan od krvnikovih pomagača je stavljao u pokret kotač. Lice lopova, pomodrilo od hladnoče, i njegove viseče ruke svako malo su se pojavljivale u okviru prozora kao jezoviti likovi u automatskom satu. Besposličari tu okupljeni smijahu se grimasama njegova lica. To je Bljezgar govorili su najspretniji džeparoš po tržnicama. Ah! Sad ga je lako prepoznati Ako se pojavi u četvrti, služavke i trgovci če vikati evo džeparoša! MožešJsaclti svoje škarice, prijatelju, više ti neče trebati! U podnožju stupa sramote okupila se prilično brojna gomila. A nije se u takvom broju natisla na to mjesto zato da bi promatrala džeparoša na kotaču več da bi se dogovorila s dva krvnikova pomočnika koji su u prizemlju dijelili nekakve pločice. Vidite li gospoño reče Cordeaucou ne bez izvjesnog ponosa u glasu svi ovi ljudi žele osigurati mjesto za sutrašnje pogubljenje. Sigurno je da za sve neče biti mjesta. S neosjetljivošču svojstvenom njegovu zvanju i koje če mu pomoči da postane sjajan pogubljivač, on joj pokaza oglas koji su neki telali jutros izvikivali po svira raskrščima. Gospodin Aubin, službeni krvnik grada Pariza i njegove okolice, obznanjuje da če iznajmiti nekoliko mjesta na stratištu, uz umjerenu cijenu, onima koji žele vidjeti lomaču čto če se sutra upaliti na trgu Greve da bi na njoj bio spaljen jedan vještac. Ulaznice se mogu dobiti u zgradi gdje je smješten stup sramote, a izdavat če ih gospoda njegovi pomočnici. Mjesta če biti označena jednim ljijanom, a pločice krizom Svetog Andrije. Ako imate novaca, mogao bih vam osigurati mjesto! reče joj ljubazno naučnik za krvnika. Ne, ne odgovori Anñelika zgrozivši se. Pa ipak imate pravo na to primijeti dječak

mudro. Jer treba da znate bez pločice nečete moči blizu. Pri vješanjima ima malo svijeta več su se obiklu Ali lomače su mnogo rjeñe. Bit če gužve. Ah! Majstor Aubin kaže da mu je več sada dosta svega. Ljfe voli kad Je previše svijeta oko stratišta i kad previše viču. Kaže, ne zna se nikad sto se sve može dogoditi. Evo, gospoño, stigli smo. Uñite. Soba u koju je Cordeaucou bijaše uveo bila je čista i lijepo namještena. Upravo su zapaljene sviječe. Za stolom su tri djevojčice, uredno odjevene i s vunenim kapicama na. glavi, jele kašicu iz drvenih zdjelica. Pored ognjišta krvnikova žena je krpila jarko crvenu majicu svog muža. Zdravi bili, gospodarice pozdravi je naučnik. Doveo sam ovu ženu jer bi ona željela razgovarati s goSpodarom. On je u Palači pravde. Uskoro bi morao biti ovdje. Dakle, sjednite, lijepa moja. Anñelika sjedne na klupu postavljenu uza zid. Žena ju je s vremena na vrijeme ispod oka pogledavala, ali joj nije postavljala pitanja što bi bila učinila svaka druga baba. Kolike je ona več vidjela tu preplašene žene, rastužene majke, očajne kčeri. Dolazile su da u krvnika mole posljednu pomoč, da on olakša bolove ljubljenom biču. Kolike li su več ušle u taj mirni dom, ruKu punih zlata i ustiju punih prijetnji, da u krvnika traže nemoguče sudioništvo u bjekstvu! r Bavnodušjem ili žaljenjem dirnuta, žena je Šutjela I gulo se samo tiho smijanje djevojčica koje su zadirkivale Cordeaucoua. Začuvši bat koraka ispod praga, Anñelika napola ustade. Ali to ne bijaše čovjek što ga je ona čeka a. Pridošlica je bio mladi svečenik koji je, prije no što če uči, dugo brisao cipele pune blata. Nema majstora Aubina? upita. Svaki čas če stiči. Uñite, velečasni, i sjednite pored vatre, ako hočete. Vi ste zaista dobri, gospoño. Ja sam svečenik iz misionarske stanice i odreñen sam da budem uz osuñenika što če sutra na gubilište. I, eto, navratio sam ño majstora Aubina da mu predam pismo potpisano od redarstvenog časnika, a uz to bih ga zamolio da me pusti da

uñem. k onom nesretniku. Noč prije smrti provedena u molitvi neče mu biti na odmet. Sigurno neče složi se krvnikova žena. Velečasni, sjednite, i osušite ogrtač. Cordeaucou, stavi jednu cjepanicu na vatru. Ona odloži crvenu majicu i dohvati preslicu. Vi ste, zaista, hrabri ponovo se javi žena. Zar se zbilja ne bojite tog vješca? Sva božja stvorenja, pa i ona najgrešnija, zaslužuju da se čovjek sažali na njih kad stigne čas njihove smrti. Ali sutrašnji osuñenik je nevin. On nije kriv za grozan zločin zbog kojega je osuñen. Svi to kažu mudro primijeti krvnikova žena. Da je gospodin Vincent živ, ne bi sutra bilo nikakve lomače. Par sati prije no što je umro čuo sam kako s tjeskobom u srcu govori o nepravdi kojoj je izložen jedan plemič u kraljevstvu. Da je živ, prije bi se on bio popeo na lomaču pored osuñenika i doviknuo narodu da se njega spali umjesto nevinoga čovjeka. Eto, baš to i muči moga nesretnoga muža! poviče žena. Ne možete zamisliti, velečasni, kako je on zabrinut zbog sutrašnjeg smaknuča. Dao je da se očita šest misa svetom Eustahiju, na svakom bočnom oltaru po jedna. A ako sve proñe dobro, dat če da se jedna misa očita i na glavnom oltaru. Da je barem gospoñin Vincent još na životu.. .ne bi bilo lopova i vještaca i ml bismo ostali bez posla. Prodavali biste haringe na ribarnici ili cviječe, na Novom mostu. Sigurno ne biste bili manje nesretni no što ste sada. Zaista... odgovori žena smijuči se. Anñelika še zagleda u svečenika. Čuvši riječi što ih je on izgovorio, ona je trebala ustati, kazati mu svoje ime i zamoliti ga da svojim milosrñem pruži utjehu njenu mužu. Svečenik je bio mlad, ali iz njega je izbijao zanos gospodina Vincenta, imao je velike ruke, držanje jadno i jednostavno kakvo je več u ljudi iz naroda. Isto bi držanje imao i pred samim kraljem. Usprkos svemu, Anñelika se ne pomače. Oči sil je pekle od suza što ih je več dva dana lila u samoči svoje sobice u kojoj je krila svoju

vlastitu nevolju. Ali sad više nije imala suza, sad više nije imala srca. Nijedan melem nije više mogao ublažiti bol otvorenih rana. Iz njena je očaja iznikao divlji cvijet mržnja, Stostruko če mi platiti za sve ono što je od njih prepatio. U toj je odluci crpila snagu da još živi i ña djeluje. Je li se, možda, moglo oprostiti jednomBecheru? Sjedila je nepokretna, kruta, u rukama grčevito stiščuči pod plaštem kesu što ju joj je dao Desgrez. Vi mi možda nečete vjerovati, velečasni govorila je krvnikova žena ali moj največi grijeh je ponos! Zaboga, gospoño. Vi ste me zaista začudili! poviče svečenik i rukama se udari po koljenima. Ne bih se htio ogriješiti o ljubav prema bližnjemu, ali ja se pitam kakav to ponos i oholost nadima vaše grudi, kad vas, kčeri moja, mrze svi zbog zanimanja vašeg muža, kad od vas okreču oči čak i vaše susjede mrmljajuči kad prolazite Eh! Imate pravo! uzdahne jadna žena. Pa ipak, kad vidim svog čovjeka kako, čvrsto raskoračen, podigne veliku sjekiru i silovito je spusti, a glava od jednog jedinog udarca odleti, ne mogu nikako zatomiti osječaj ponosa na nj. Znate, velečasni, nije to tako lako izvesti jednim jedinim udarcem... Podilaze me žmarci od vaših riječi, kčeri moja reče svečenik. A onda zamišljen nadoda Nedokučivo je srce u ljudskih bičaU tom trenutku vrata se otvore. Pri tom se u kuču uvukla buka s trga i gorostas širokih leña koji poñe naprijed teškim i mirnim korakom. Pozdravi mrmljanjem i baci oko sehe zapovjedni pogled, kao čovjek koji ima svagda i svugdje pravo na svojoj strani. Njegovo puno lice išarano tragovima od crnih kozica, imalo je izražajne i beščutne crte. Nije izgledao opak, več prije hladan i tvrd kao krinka od kamena. Imao je lice ljudi koji se, u ponekim prilikama, ne smiju ni smijati ni plakati, lice grobara... i kraljeva, pomisli Anñelika kojoj se odjednom taj čovjek u svojoj gruboj kabanici učinio sličan Luju XIV. Bio je to krvnik. Ona ustane. Svečenik učini to isto pruživši došljaku

Šutke pismo stražarskog časnika. Majstor Aubin pristupi sviječi da bi ga pročitao. U redu reče sutra ujutro zorom povest ču vas sa sobom u zatvor. A ne bih li mogao još večeras uči k njemu? Nemoguče. Sve je zatvoreno. Samo ja vas mogu uvesti k osuñeniku, a iskreno ču vam reči, velečasni, ja Sam gladan i htio bih jesti. Drugim je radnicima zabranjeno kretanje poslije redarstvenog sata, ali za mene ne postoji ni dan ni noč. Kad onu gospodu, predstavnike visoke pravde, spopane želja da optuženi propjeva, gotovo bi spavali u zatvoru, bijesni kakvi ponekad bivaju! Dar nas je prošao sve stupnjeve mučenja vodu, španjolsku čizmu, konjica... Svečenik sklopi ruke. Jadnik! Sam u tminama zatvora, sam sa svojom patnjom i tjeskobom zbog blize smrti! Bože, Bože, budi mu na pomoči! Krvnik ga obuhvati sumnjivim pogledom. Nečete mi, valjda, činiti neprilika, a? Dosta mi je ito mi stalno visi za petama onaj fratar Becher. Nikad nije zadovoljan s onim što učinim. Svetoga mi Kuzme i Ilije, čini mi se da če biti prije da je on opsjednut vragom! Dok je govorio, majstor Aubin je praznio prostrane džepove svoga odijela. Baci nekoliko stvarčica na stol i odjednom se djevojčicama ote uzvik divljenja, kojemu se odazva krik užasa. Anñelika je razrogačenim očima prepoznala izmeñu nekoliko zlatnih komada novca, malu kutijicu optočenu biserima u koju je Joffrey nekada stavljao štapiče duhana što ga je pušio. Nenadanim pokretom kojemu se nije mogla oteti, ona zgrabi kutijicu i pritisne je na grudi. Krvnik se ne uzruja nimalo več joj mirno rastvori prste i uzme kutijicu. Polako, kčerce! Ono što nañem u džepovima osuñenih na smrt po pravu mi pripada. Vi ste lopov reče ona daščuči. Vi ste odvrar ten gavran, pljačkaš lešina! Čovjek mirno ode da s ruba maloga kreveta uzme.

kovčežič od obrañenog srebra i bez riječi u nj odloži plijen Njegova je žena prela kimajuči glavom. Najzad promrmlja glasom opravdanja gledajuči svečenika Znate, sve one isto kažu. Ne smije se čovjek ljutiti. Uza sve to ovoj ovdje bi moralo biti jasno da oñ paljenog čovjeka nema bogzna kakve koristi. Ne mogu čak računati ni na njegovo tijelo iz kojega bih izvukla neku sitnu korist! Ljekarnici od nas traže mast i kosti... Oh! Imajte milosti, kčeri moja prekine je svečenik i rukama začepi uši. Gledao je sada Anñeliku sa svoja dva velika oka prepunih samilosti. Ali ona njega nije vidjela. Drhtala je i grizla usne. Uvrijedila je krvnika! On če joj sada odbiti jezovitu molbu koja je bijaše i dovela k njemu. Onim istim teškim i gegajučim korakom majstor Aubin zaobiñe stol i priñe joj sasvim blizu. Zatakavši palce u široki pojas, on ju je mirno mjerio. Na stranu što je bilo! U čemu vam mogu poslužiti? Drščuči čitavim tijelom i nesposobna da ijednu riječ izusti, ona mu pruži kesu. Krvnik je uzme, odvagne je u raci, a potom se bezizražajnim očima.ponovo zagleda U Anñeliku. Želite da ga udavim... Ona kimne glavom. Čovjek otvori kesu, istrese nekoliko dukata na široki dlan svoje ruke i reče U redu, bit če kao što želite. Primijetivši prestrašeni pogled mladoga svečenika koji bijaše pratio taj razgovor, namršti obrve. Vi nečete, nadam se, govoriti, velečasni? Znate, ja se izlažem velikoj opasnosti. Da me uhvate na tom poslu, mogao bih imati neprilika. Morat ču tu stvar izvesti u posljednjem trenutku, kad dim donekle sakrije stratište od očiju publike. Činim to da bih ugodio gospoñi, razumijete li? Da... ništa neču reči odgovori svečenik s naporom. Ja... Možete imati povjerenja u mene. Izazivam strah u vama, a? reče krvnik. Je li vam ovo prvi put što pratite osuñenika na gubilište? Za vrijeme ratnih operacija, kad bih vojsci odnosio pomoč što ju je sakupio gospodin Vincent, mnogo sam puta otpratio do kakva stabla nesretnika koji je bio

osuñen na vješala. Ali to je bio rat, ratne grozote i strasti... Dok ovdje... I mladi svečenik tužnim pokretom pokaže tri plave glavice djevojčica što su sjedile pred svojim zdjelicama. Ovdje je pravda primijeti krvnik ne bez nekog dostojanstva. I on se po domaču osloni o stol kao čovjek kojega je spopala volja da s nekim popriča. Baš ste mi simpatični, velečasni. Sjetili ste me zatvorskog kapelana s kojim sam dugo vremena surañivao Mogu posvjedočiti da su svi osuñenici što smo ih zajedno odveli na stratište umrli cjelivajuči križ. Kad je sve bilo gotovo, plakao je kao da je izgubio sina i bio je tako bliJed te sam ga često morao prisiliti da popije čašu vina da bi došao sebi. Uvijek nosim sa sobom vrč dobroga vina. Nikad se ne zna što se može dogoditi, nadasve s ovim naučnicima. Moj otac je bio krvnički pomočnik kad su raščetvorili Eavaillaca, kraljeva ubicu, na trga Greve. Pričao mi je... Hm, naposljetku nisu to priče koje bi se mogle vama sviñati. Ispričat ču vam ih poslije, kad se obiknete. Jednom riječju, ponekad sam pitao kapelana Velečasni, vjeruješ li da ču ja biti osu, ñen? Ako budeš, krvnice, odgovarao mi je on, molit ču Boga da bude uz tebe... A sad ču vam, velečasni, pokazati nešto što če vas donekle umiriti. Pošto je ponovo premetao po svojim brojnim džepovima, majstor Aubin izvuče jednu bočicu. Recept za tekučinu u ovoj bočici dobio sam od svog oca, a on ga je Opet dobio od svog strica koji je bio krvnik pod Henrikom IV. Pripravlja mi je u velikoj tajnosti jedan moj prijatelj ljekarnik kojega zauzvrat opskrbljujem ljudskim lubanjama od koji on pripravlja svoje čudotvorne lijekove. On tvrdi da taj lijek najbolje pomaže protiv bubrežnih kamenaca i padavice, ali da lubanja mora biti od mlada čovjeka koji je umro nasilnom smrču. Naposljetku, njegova stvar. Ja mu pribavim jednu ili dvije lubanje, a on mi pripravlja ovaj ljekoviti napitak i o tome šuti kao zaliven. Kad od ovog napitka dam nekoliko kapi nekom osuñeniku, taj postaje veseliji i manje osjetljiv. Meñutim, dajem samo onima čija obitelj plati. Kratko rečeno, to ipak znači napraviti uslugu, ne čini li vam se, velečasni?

Anñelika je slušala razjapljenih usta. Sad se krvnik cfcrene prema njoj. Hočete li da mu sutra ujutro dam nekoliko kapi? Ona jedva protisne kroz svoje blijede usne Ja... ja nemam više novaca. S ovim če sve biti plačeno doda gazda Aubin foacivši kesu u zrak i dočekavši je rukom. Potom ponovo dohvati srebreni kovčežič i kesu zaključa u nj. Promrmljavši nejasno pozdrav, Anñelika poñe k vratima i iziñe. Bilo joj je mučno, dolazilo joj je da povrati. Osječala je bolove u bubrezima i ukočenost u čitavu tijelu. Ipak, živost na trgu, gdje se smijeh isprepleo s dozivanjem, učini joj se manje mučnom od zlokobne atmosfere što je vladala u krvnikovoj kuči. Usprkos hladnoči, vrata dučana su ostajala otvorena. Bio je to sat kad se rado izmijeni koja riječ sa susjedom. Nekoliko stražara proñe vodeči prema Chateletu lopova kojega skinuše sa stupa sramote. Čopor dječurlije se natisnuo za njima gañajuči ih grudama snijega. Anñelika začuje iza sebe nečiji žurni korak. Pored nje se stvori mladi svečenik, sav zadihan. Sestro moja jadna moja sestro zamuckivao je nisam mogao dopustiti da tako otiñete! Ona naglo uzmakne. U polumraku jedva malko osvijetljenom svjetlom iz jednog dučana, prestrašeni svečenik opazi pred sobom lice mrtvački blijedo, lice na kojemu su dvije zelene zjenice svijetlile gotovo fosforescentnom svjetlošču. Ostavite me na miru odgovori Anñelika metalnim glasom. Ništa vi ne možete učiniti za mene. Sestro moja, molite se Bogu... U njegovo ime če sutra živa spaliti na lomači mojega muža, iako je nevin. Sestro moja, ne pogoršavajte svoje muke huleči na Nebo. Sjetite se da je naš Gospod pribit na križ u Božje ime. Od vaših ču budalaština potpuno izgubiti pamet! poviče Anñelika kreštavim glasom. Njoj se učini da joj taj glas dolazi iz daljine. Neču imati mira dok moja osveta ne pogodi jednoga vama sličnoga, neču imati mira dok ne izdahne u onim istim mukama...

I prisloni se uza zid prinesavši ruke licu. Jezovit jecaj joj je trzao čitavo tijelo. Buduči da čete ga vidjeti... recite mu da ga volim Bečite mu... Ah! Recite mu da sam uza nj bila sretna! Osim toga... upitajte ga koje ime da dam sinu što ču svakog časa roditi. Reči ču mu, sestro! Htio joj je uzeti ruku, ali ona se udalji nastavivši svojim putem. Svečenik odustane od namjere da je slijedi. Pritisnut bremenom ljudskih nesreča, nestane u uličicama u kojima je još vladala sjenka gospodina Vincenta. Anñelika požuri prema Templeu. Učini joj se da joj u ušima zuji, jer je odjednom čula kako se oko nje viče Peyrac! Peyrac! Zaustavi se. Ovaj put nije sanjala. . a treči se zvao Peyrac. Vrag je na kraju, pobijedio. Ščučuren na jednom od onih četvrtastih stupica s kojih su konjanici uzjahivali na konja, neki mršavi dječak je kmečečim i promuklim, glasom recitirao posljednje stihove pjesme koje čitav snop primjeraka nosaše pod pazuhom. Mlada žena se vrati natrag i zatraži jedan letak. Grubi papir je mirisao po još svježem štamparskom mastilu. Anñelika nije na ulici uspijevala razabrati slova pjesme, stoga savije letak i krene dalje. Sto se više približavala Templeu sve ju je više uznemiravala misao na Florimonda. Uvijek je bila u velikoj brizi kad ga je ostavljala sama, jer je postajao vrlo živ. Morala ga je gotovo vezati uz kolijevku, a to se djetetu nije mililo. Obično je za Sve vrijeme što bi mu majka izbivala, samo plakao. Na povratku ga je zaticala u ognjičavu stanju i potresana kašljanjem. Nije se usudila zamoliti gospoñu Scarron da pripazi na nj, jer ju je, poslije Jbffreyove osude, bogaIjeva udovica izbjegavala, pa se čak i križala kad bi je slučajno susrela. Još na stepenicama Anñelika začuje djetetovo jecanje te se popne što je brže mogla. i Evo me, zlato moje, evo me moj mali prince. Zašto nisi več odrastao dječak?

Baci jednu cjepanicu u kamin i stavi na prijeklad zdjelicu s kašicom. Florimofld je urlao što ga je grlo služilo pružajuči prema njoj svoje ručice. Ona ga najzad oslobodi iz njegova zatvora i mali kao po nekoj čaroliji odmah umukne ljupko joj se osmjehujuči. Ti si mali lupež korila ga.Anñelika brišuči mu lišče obliveno suzama. Odjednom joj se raznježi srce. Podigne Florimonda na ruke i stane ga promatrati pri svjetlosti plamena koji se crveno iskrio u crnim očima djeteta. Mali moj kralju! Moj mali divni bože! Ti, ti mi ostaješ! Kako si samo lijep! Florimond kao da je razumijevao ono što mu je majka tepala. Svijao je svoje malo tijelo i smješkao se u nastupu neke vrsti ponosa, nevin i siguran u se. Svojim je držanjem davao na znanje da zna kako je on središte svijeta. Ona ga pomiluje i poigra se s njim. A on je dotle brbljao kao kakav ptič. Stara Cordeau je često govorila kako on vrlo dobro govori za svoju dob. Rečenice mu, doduše, nisu bile savršene, ali on se ipak uspijevao izraziti tako da ga razumiju. Pošto ga je majka oprala i legla u kolijevku, on je tražio da mu pjeva uspavanku onu o Zelenom mlinu. Anñelika se trudila da joj se glas ne slomi. Pjesma je stvorena da bi se njom izrazila radost Ni govoriti se ne može kad vam srce muči neka velika bol, a da bi se pjevalo, treba nadljudske snage. Još! Još! tražio je Horimond. Zatim je sav sretan turnuo palac u usta. Ona se nije ljutila na nj što je bio tako samovoljan i nesvjestan. Bojala se trenutka kad če ostati sama da u toj samoči čeka da proñe noč. Kad je Horimond usnuo, dugo ga je motrila. Naposljetku se digne i protegne izmučeno tijelo. Nisu li se te muke na koje bijahu udarili Jofffeva na njeno tijelo prenosile? Vračale su joj se u sječanje i bole je poput bodeža krvnikove riječi Danas je prošao sve stupnjeve mučenja španjolske čizme, vodu, konjica. Nije tačno znala kakve su se strahote krile pod tim riječima, ali je zato znala da su mučili čovjeka kojega je ona ljubila. Ah! Samo neka sve što prije svrši!

Reče naglas Sutra čete biti mirni, ljubavi moja! Konačno čete se osloboditi ljudskih gluposti... Na stolu se rastvorio letak s onom pjesmom, letak što ga je maloprije kupila. Primakne sviječu i pročita Na dnu svog crnog, crnog ždrijela Sotona se promatra u ogledalu I učini mu se da nije tako ružan Kao što ljudi vjeruju da jest. Pjesmica je dalje slikala, riječima na trenutke zabavnim, ali često i nepriličnim, zbunjenost sotone. On se pitao ne bi li se njegovo lice, uzme li se sve u obzir, njegovo tako ozloglašeno lice od graditelja katedrala moglo časno usporediti s licima ljudi. Pakao mu je preporučivao da se natječe u ljepoti s onima što če uskoro sa zemlje stiči. Upravo su predani ognju Tri subrata krivca, vrači magi crni, I stigli su u pakao. V jednoga je lice posve plavo, U drugoga je posve crna put A trečemu je ime Peyrac. Nitko se začuditi neče Kad čuje da su te furije Muškarci, a ne žene I da je uz jeziv lepet krila Pred njima ustuknuo pakao crni I da je nagrada za ljepotu Na kraju pripala sotoni. Anñelikine oči pohitaju potpisu Claude Le Petit, Stihoklepac! U ustima osjeti gorčinu i zgužva letak. I ovaj če mi platiti glavom! reče u sebi. LI OSUðENIK NA TRGU NOTRE DAME Žena mora slijediti muža, pomisli Anñelika dok Je napolju svitak i nebo se, več načeto jasnim bojama spektra, otvaralo nad gradskim zvonicima. Poči če, dakako da če poči. Slijedit če ga do kraja. Meñutim, mora dobro pripaziti da se ne oda, inače bi još mogla dospjeti u priliku da je uhapse. Ali, možda če je on vidjeti, možda če je prepoznati... Siñe s Flortmondom u naručju i zakuca na vratima

stare Cordeau, koja je več palila vatru. Mogu li vam ga ostaviti na par sati, gospoño Cordeau? Stara okrene prema njoj svoje lice sumorne vještice. Stavite ga u moj ferevet, pripazit ču na nj. Pa i pravo je, jadno nevinašce! Krvnik se brine jutros o ocu, a krvnikova če se žena pobrinuti o sinu. Idite, draga moja i molite se Našoj Gospi od Sedam žalosti da vas utješi u vašoj nevolji. S kučnog praga joj dovikne Neka vas ne zaokupljaju misli o trošku. Sad se vratite, dat ču vam da nešto pojedete Anñelika teškom mukom odgovori da nema smisla i da nije gladna. Stara odmahne nepočešljamom glavom i gunñajuči uñe u kuču. Mlada žena kao u snu proñe kroz gradska vrata Templea i uputi se prema trgu Greve. Magla se nad Senom baš počela razilaziti i otkrivati lijepe zgrade Gradske viječnice koje sa zauzimale ogroman prostor. Bilo je dosta hladno, ali je plavo nebo obečavalo krasan sumčani dan. U prvom dijelu trga na kamenu se postolju dizao visoki križ, a odmah kraj njega jedna vješala na kojima se ijihalo ljudsko tijelo. Bezbrojne gomile svijeta počeše pristizati i gomilati se oko stratišta. To je crnac primijeti netko. Nije, nije to je onaj drugi. Još u toku noči je nad njim izvršena smrtna kazna. Vještac če ga vidjeti kad stigne u svojim kolicima. Ali lice mu je potpuno crno! Tako to biva kod obješenih. Prije toga je u njega lice bilo plavo. Znaš li pjesmicu? Nekolicina stadoše pjevušiti U jednoga je lice posve plavo U drugoga je posve crna put A trečemu je ime Peyrac. Nagrada je za ljepotu Na kraju pripala sotoni. Anñelika naglo rukom pritisne usta da ne bi kriknula. U bezobličnom obješeniku, podbula lica i natečena

jezika, što se polako njihao na vješaUma, ona prepozna Pritza Hauera, saskog rudara. Neki dječak u dronjcima je pogleda i smijuči se reče Evo jedne sestrice koja več koluta očima! Sta li. če raditi kad bude vidjela kako se vještac prži? Čini se da se žene. na nj lijepe kao muhe na meñ. A kako i ne bi kad je bio bogatiji od kralja! Ta ñavo mu je namaknuo sve to zlato... Mlada žena zadrhti i čvrsta se umota u svoj ogrtač. Debeli kobasicar što je stajao na pragu svoje radnje, dobrostivo joj reče Ne biste smjeli ostati ovdje, kčeri moja. Ono što se ovdje zbiva nije za oči žene koja može svakog časa roditi. Anñelika tvrdoglavo odmahne glavom. Pošto je promotrio njeno lice i njene velike raskolačene oči, kobasicar slegne ramenima. Imao je on veliko iskustvo o svemu što se dogañalo tu na trgu te je on vrlo dobro poznavao bijedne prilike što su bazale oko vješala i stratišta. Da li se baš ovdje vrše smaknuča? upita ga Anñelika bezbojnim glasom. Ovisi o zločinu. Znam da če jutros objesiti nekog novinara u Chateletu. Ali ako vas zanima gdje če biti pogubljen vještac, onda če to biti baš tu na trgu Greve. Gledajte, tamo dolje je podignuta lomača. Lomača je zaista bila podignuta, samo dosta daleko, gotovo kraj same rijeke. Tamo se zaista vidjelo povišeno mjesto i na njemu gomila suhog granja iz kojega se dizao visok stup. Male ljestve su vodile do same lomače. Na nekoliko metara od lomače nalazilo se stratište gdje su odsijecane glave. Na njemu su postavljeni stoci na kojima su več sjedili neki od onih što su sinoč platili da bi izbliza prisustvovali spaljivanju. S vremena na vrijeme se podizao suhi vjetar i crvena lica znatiželjnika zasipao sitnom snježnom prašinom. Jedna starica potraži zaklon pod kobasičarevom strehom. Bogme, jutros je svježe reče starica. Vrlo rado bih bila ostala na ribarnici i pored mangala prodavala svoju ribu. Ali obečala sam svojoj sestri da ču joj donijeti komadič vješčevih kostiju, jer jadnica trpi od ko stobolje.

Čini se da to pomaže. Jest. Brijač iz ulice Savomerie mi je kazao da če ih on istucati s makovim uljem i da nema boljeg lijeka protiv kostobolje. Samo što do vješčevih kostiju neče biti lako doči. Majstor Aubin je zatraži da sa podvostruči broj stcazara. Prirodno, ona beštija, onaj ñavolji brat, hoče da za sebe osigura najbolje komade! Ali, krvnik ili ne, svatko če dobiti svoj dio reče starica opako se krevelječi pri čemu razotkrije svoje pokvarene zube. Možda čete pred NotreDame ulučiti bolju priliku da mu istrgnete komadič košulje. Anñelika osjeti kako joj je hladan znoj oblio leña. Bijaše sasvim zaboravila na prvi deo jezovitoga programa molitvu Bogorodici za proštenje grijeha. Ona potrči što su je noge nosile prema Nožarskoj ulici, ali ljudska bujica što se slijevala na trg, uz žagor kao u mravinjaku, prepriječi joj put i odbaci je natrag. Nikad, nikad se ona neče probiti do NotreDame! Debeli kobasičar napusti svoja vrata i pojuri k njoj. Vi biste htjeli do NotreDame, zar ne? upita je kobasičar ispotiha suosječajnim glasom. Jest promuca ona nisam se sjetila... Ja.. Slušajte, u tom slučaju morate ovako učiniti prijeñite preko trga i siñite do Vinske obale. Tamo zamolite lañara da vas preveze u SantLandry, odakle čete stiči do NotreDame za pet minuta. Ona mu zahvali i ponovo udari u brzi trk. Kobasičar ju je dobro uputio. Za par novčiča lañar je uze na lañu i poslije tri zaveslaja bila je na obali SaintLandryja. Opazivši drvene visoke zgrade što su svoje temelje žarile u smrdljive otpatke voča, ona se nejasno sjeti vedrog jutra kad joj je Barba rekla Tamo, ispred Gradske viječnice, nalazi se trg Greve gdje sam vidjela kako su spalili jednoga vješca... Anñelika potrči. Gotovo pustom ulicom kojomi je jurila protezale su se kanoničke kuče NotreDame. Ali do nje je ipak dopirao mukli mrmor gomile, isprekidan dubokim i zlokobnim zvucima zvona što prate na gubiMšte osuñene na smrt. Anñelika je trčala. Nije bila svjesna niti če ikada biti koliki je nadčovječni napor uložila da

bi se probila kroz guste redove danguba, te kakvim se to čudom našla u prvom redu gledaica, baš na samom trgu ispred katedrale. U tom trenutku otegnuta vika gomile najavi dolazak osuñenika. Svijet se tako natisnuo da je povorka jedva napredovala. Krvnikovi pomočnici su pokušavali udarcima biča otjerati gomilu. Naposljetku se pokažu mala drvena kola jedna od onih grubih kola što su skupljala smeče po gradu. Tragovi blata i slame bili su još vidljivi na njima. Natkrilivši tu besramnu dvokolicu, majstor Aubin, stoječi na nogama, šakama poñuprvsi bokove, u hlačama i majici jarko crvene boje, te sa grbom grada na prsima, tromim je pogledom promatrao uzburkanu gomilu. Svečenik je sjedio na rubu dvokolice. Nekoliko je povika tražilo da se pojavi vještac koji se nije vidio. Bit če da leži na dnu dvokolice reče jedna žena pored Anñelike. Kažu ña je napola mrtav. Nadam se da nije tako poviče kao u zanosu lijepa neka djevojka svježih obraza Dvokolica se u meñuvremenu zaustavi pored ogromnog kipa Velikog Isposnika. Nekoliko kopljanika na konjima, s helebardama vodoravno ispruženim u smjeru svjetine, držaše ovu na odreñenoj udaljenosti. Nekoliko redarstvenih časnika, okruženi velikim brojem redovnika raznih družbi, iziñe na trg pred crkvu. Pokret svjetine odgurne Anñelifeu natrag. Ona se poput furije baci na susjede vikom i noktima da bi se vratila na prijašnje mjesto. Zvukovi mrtvačkog zvona neprestano su brecali nad glavama mnoštva u kojem odjedared zavlada tajac. Na početku trga pojavi se sablasno priviñenje kako uzlazi uza stepenice. Anñelikine oči nisu napuštale taj lik zastrašujuče blijedog lica. Odjednom ona primijeti da je on jednu ruku prebacio preko krvnikovog, a drugu preko svečenikovog ramena, što znači da su ga, u stvari, ova dvojica vukli jer se nije mogao služiti vlastitim nogama. Glava obrasla dugom crnom kosom klonula mu je na prsa. Ispred njega je stupao jedan fratar koji je na trenutke hodao unatrag. U rukama je držao veliiku voštanicii

čiji je plamen povijao vjetar. Anñelika u fratru prepozna Conana Bechera. Mahniti mu zanos i opaka radost sasvinv izobličiše lice. Oko vrata mu je visio veliki bijeli križ koji mu je sezao sve do koljena. Taj mu je križ smetao pri hodu te je on svaki čas posrtao. Zbog toga se činilo kao da on, ispred osuñenika, izvodi jezoviti mrtvački ples. Ta se grupa vukla polako kao mora. Stignuvši najzad navrh stepenica, zaustavi se pred trijemom Suda. O osuñenikovu vratu je visio konopac, dok mu je ispod bijele halje virila bosa noga položena na ledenu kamenu ploču. To nije Joffrev uvjeravala je sebe Anñelika. Nije to bio čovjek što ga je ona poznavala, čovjek profinjen koji je uživao u svim radostima života. Bio je to bijednik sličan svim onim bijednicima što su prije njega prošli tim mjestom bosonogi, u bijeloj košulji, s ko nopcem o vratu. U tom trenutku Joffrey de Peyrac podigne glavu. Na njegovu izsmršavjelu, blijedu, izobličenu licu samo su oči blistale nekim, mračnim svjetlom. Neka žena oštro ikrifene Gleda me! Uklet če me! Grof de Peyrac, meñutim, nije uopče gledao u smjeru gomile. Promatrao je ravno ispred sebe na sivom pročelju NotreDame stare kamene svece. Kakvom im se to molitvom obračao? Kakvim su mu oni obečanjima uzvračali? Da li ih je uopče vidio? Uto mu se sudski pisar nañe s lijeve strane i unjkavim glasom stane čitati osudu. Mrtvačko zvono utihne. Uza sve to, riječi su se jedva čule za zločine otmice, zavoñenja, bezbožnosti... maje bude izručen krvniku u ruke... te odveden otkrii glave i bosonog... moli proštenje za svoje grijehe... jaljenu voštanicu držeči u rukama... i na koljenima... Vidjevši da pisar mota pergamenu, svjetina shvati da čitanje osude završeno. Conan Becher izrecitira tada riječi javnog priznanja počinjene zločine Priznajem zločine za koje sam optužen. Molim Boga i mi oprosti. Prihvačam kaznu kao ispaštanje za svoje ijehe.

Kapelan uze voštanicu jer osuñenik nije imao snage je nosi. Svi su čekali da čuju osuñenikov glas. Gomila je več čela gubiti strpljenje. Hočeš li progovoriti, slugo sotonin? Hočeš, dakle, da se u paklu pržiš zajedno sa solom, svojim gospodarom? Anñelika je odjednom imala dojam da je njen muž kupljao posljednje snage. Dašak života preplavi njero blijedo lice. On se nadvije nad rame krvnika i svelika te se činilo da je visinom nadvisio majstora Aubina. Čas prije no što je otvorio usta, Anñelika je, vidoošču ljubavi, pogodila što če on učiniti. I odjednom u ledenu zraku odjekne dubok, zanosan, anredan glas. Zlatni glas kraljevstva posljednji put se javljao. Taj glas je na jeziku doc pjevao bearnesku pjesmu u je Anñelika poznavala Les genols flexez am lo cap enčli A vos reclaim la regina plazent Flor ñe las floras, nou Jhesus pres nayssenqa Vulhatz guarda la cientat de Tholoroza... Jedino je Anñelika razumi jela smisao tih riječi . svinutih koljena u prignute glave Tebi se preporučam, prekrasna kraljice. Najdivniji cvijete iz kojeg je izišao Isus Bdij nad srečom graña Toulouse Divni cvijete, utočište naše Bdij nad uvijek rascvjetanom Toulousom Anñelika osjeti kako ju je presjekla bol, kao udarac bodeža i ona očajno krikne. Taj nenadani krik jezovito odjekne u opčoj tišini. Jer i Zlatni glas kraljevstva bijaše umukao. Redovnik Becher je podigao krž od bjelokosti i njime je osuñenika udarao po ustima. Ovome glava klone naprijed a krvava mu pjena izbije na usta i otkine se na zemlju. Ali gotovo u istom trenutku doffrev se uspravi. Oonane Becheru poviče jasnim i snažnim glasom za mjesec dana nači čemo se zajedno pred Bo žjim sudom!

Kao da je ježur jeze prostrujao gomilom izbije mahnito urlanje zaglušivši potpuno glas grofa de Peyraca. Gledaoce zahvati i ponese grčevit napad bijesa i bezumno negodovanje. Samo što taj bjesomučni izljev osječaja nije toliko izazvao fratar svojim udarcem koliko osuñenik svojom drskošču. Takva se neprilicnost još nije zbila pred vratima NotreDame! Pjevati.. Usudio se pjevati! Da je ta pjesma bila neka sveta pjesma! Ali pjevao je na nekom tuñem jeziku, na jeziku samog pakla... Guranje svjetine podigne Anñeliku kao kakav strahovit val. Vučena, gnječenaj izudarana, našla se na uglu jednoga portala. Pod rukom osjeti kvaiku od vrata i otvori polumrak puste katedrale primi njen ubrzani dah. Pokuša se smiriti, da ukroti bol što ju je svu prožimao. Dijete se u njoj uzjogunilo. Dok je Joffrev pjevao, ono se tako uskoprcalo da umalo nije kriknula od boli. Izvana je do nje dopirala potmula buka. Nekoliko je trenutaka buka potrajala urnebesna, ali malopomalo urlanje se smiri. Treba da ponovo krenem, treba da odem do trga Greve, uvjeravala je sebe Anñelika napuštajuči posvečeni zaklon. Pred katreñalom se skupina ljudi i žena natezala na mjestu gdje je Conan Becher udario bjelokosnim krizom grofa de Peyraca po ustima. Našao sam vješčev zub poviče jedan. I udari u bijeg, a za njim ostali. Jedna od žena mahala je komadom bijele krpe. Uspjela sam mu odsječi komad košulje. Tko hoče komadič? To donosi sreču! LII LOMAČA NA TRGU GREVE Anñelika ponovo potrči. Preko mosta iza NotreDanie sustigne gomilu koja je pratila dvotkolicu. Ali u Košaračkoj te u Nožarskoj ulici nije bila kadra da se probije naprijed. Molila je i preklinjala da je puste proči, ali nitko nije hajao za njene molbe. Svijet je izgledao kao u hipnozi. Pod sunčanim, zrakama snijeg je kiizio s krovova i padao je u debelim slojevima na glave i ramena prolaznika. Ali nitko se na to nije obazirao. Anñeliki na kraju poñe za rukom da se probije ño

ugla trga. U istom trenutku veliki plamen izbije iz lomače. Uto začuje kako se netko luñački proñerao Gori! Gori! Poñlvljavši sasvim, ona sebi prokrči put k mjestu gdje se dizala lomača. U lice je udari vručina žerave. Podjarivan vjetrom, oganj je krčao. Prskanje poput oluje ili tuče silovito se razlijegalo. A tko su bile ljudske prilike što su se uskomešale u žutoj svjetlosti plamena koji se stapao sa bljeskom sunčanog svjetla? Tko je bio čovjek u crvenom ruhu što se vrtio oko lomače i gurao svoju zapaljenu baklju u donji sloj suhog igranja lomače? Tko je bio čovjek u crnom habitu što se grčevito uhvatio ljestvica, čovjek izgorenih obrva što je ispruživši križ vikao Nada! Nada! Tko je bio čovjek zatvoren u ognjenoj jezgri? Oh! Bože? Je li u onom plamenu mogao biti živi stvor? Ne, onaj stvor tamo nije bio živ! Krvnik ga je prije toga udavio! Slušajte kako viče! govorio je svijet Ne, ne viče, mrtav je ponavljala je Anñelika mračna lica, I rukama je pritiskala uši jer joj se činilo da iz ognjenog obruča čuje razdiruče vapaje. Kako viče! Kako viče! ponavljala je gomila. Neki su se bunili Zašto su mu stavili kapuljaču preko glave? Hočemo da vidimo kako se grči! Uto se, povučeno zračnom, strujom, s lomače podiže jato bijelih listova i raspane se u. pepeo iznad ljudskih glava. To su njegove čarobnjačke knjige izgorjele zajedno s njim... Odjednom vjetar povije plamen i Anñelika načas opazi gomilu knjiga iz knjižnice Palače radosnog znanja, a zatim drveni stup uz koji bijaše vezana neka crna prilika, nepomična, glave pokrivene kukuljicom tamne boje. Vidje to i pade u nesvijest. Ponovo je došla k svijesti u dučanu kobasičara na trgu Greve. Uh kako se slabo osječam! pomisli uspravljajuči se.

Da nije možda oslijepila? Zašto je tako mračno? Neka se žena, držeči u ruci mali sviječnjak, nagne nad nju. Sad vam je bolje, dijete. Baš sam se počela bojati da niste možda umrli. Bio je tu liječnik i pustio vam je krv. Ali ako hočete da znate moje mišljenje, onda ču vam reči da su vas napali trudovi. Oh! Ne odgovori Anñelika stavljajuči ruku na trbuh. Ne očekujem dijete prije tri tjedna. Ali zašto je tako mračno? Zaboga, kasno je. Zdravomarija je več zvonila. A lomača? Gotova je odgovori kobasičareva žena tišim glasom. Ali dugo je gorjela. Groznoga li dana, Gospode! Tijelo je tek oko dva sata poslije podne sasvim izgorjelo. Ali u času rasipanja pepela zametnula se prava pravcata bitka. Svi su htjeli imati malo pepela. Umalo nisu krvnika rastrgli na komade. Pošto je časak pošutjela, upita Vi ste poznavali onog vješca? Nisam odgovori Anñelika na silu. Ne, nisam! Ne znam ni sama što mi se dogodilo. Prvi put sam prisustvovala takvom dogañaju. E da jezovit prizor. Mi, dučandžije na trgu Greve, mi takvih prizora vidimo bezbroj, tako da nas više uopče ne uzbuñuju. Kad nema nikoga da visi na vješalima, kao da nam nešto nedostaje. Anñelika htjede zahvaliti tim dobrim ljudima. Ali pri sebi je imala samo nešto sitniša. Reče da če se vratiti i da če im naknaditi trošak za liječnikov pregled. U plavkastom predvečerju sat na tornju Gradske viječnice otkucavao je svršetak radnog dana. S nailaskom noči, studen pojača. U dnu trga vjetar je raspirivao ogroman crveni cvijet zažarena ugljevlja poslednje ostatke lomače. Dok je Anñelika bazala oko tog strašnog mjesta neki ponizan lik se odvoji od mračnog gubilišta. Bio je to ka. pelan. On joj se približi, ali ona užasnuta uzmakne, jer se iz nabora njegove mantije širio nepodinošljivi zapah izgorenog drva i mesa.

Znao sam da čete doči, sestro reče. Čekao sam vas. Htio sam vam reči da je vaš muž umro krščanskom smrču. Bio je pripravan i skrušen. Zalio je za životom, ali se smrti nije bojao. Nekoliko puta mi je ponovio da je radostan što če se pojaviti pred licem Gospodara svijeta. Čini mi se da ga je velikom utjehom ispunjala sigurnost da če naposljetku saznati Svečenik je časak oklijevao, kao da se nečemu čudi. . saznati da li se zemlja okreče ili ne. Oh! poviče Anñelika kojoj se krv umah uzmutila bijesom. Upravo takav je on. Svi su ljudi jednaki. Bilo mu je svejedno što me napušta na ovoj zemlji koja se okreče ili ne okreče, izloženu bijedi i očaju! Nije, sestro! Mnogo mi je puta ponovio Kazat čete joj da je volim. Ona je srečom ispunila moj život. Jao! Ja sam bio samo jedno odmorište u njenu životu, ali ja imam povjerenja u nju i siguran sam da če ona nači svoj put! Rekao je, osim toga, neka se djetetu što se ima roditi da ime Cantor, ako bude muško, a Clemenca, ako bude djevojčica. Cantor de Marmont, trubadur Languedoca, Clemenca Isaure, muza cvjetnih svečanosti u Toulousi... Kako je sve to bilo daleko! Kako u srazu s odvratnim danima što ih je Anñelika proživljavala. Sad ona okrene u smjeru Templea, ali je teškom, mukom hodala. Načas joj ponovoi u srcu uzavri bijes na Joffreya i taj ju je bijes nosio naprijed. Dakako, Joffrev je malo mario što su nju satirali bol i suze. A zar misli jedne žene imaju. neku vrijednost.. Ta on če s one strane života nači odgovor na pitanja što su njega kao učenjaka morila... Iznenada joj bujica suza obilje lice i ona se morala nasloniti na zid da ne bi pala. Oh! Joffrev, ljubavi moja šaputala je. Ti si najzad doznao da li se tvoja zemlja okreče ili ne okreče.. Blažen bio u vječnosti! Nepoñnosiva, grčevita patnja joj je brzala tijelo. Osjetila je kao da se u njoj nešto lomi i topla neka tekučina joj se razlije niz noge. Odjednom joj bi jasno da če roditi. Bila je još daleko od Templea. Nošena nesigurnim

nogama bijaše zalutala. Opazi da se nalazi u blizini Mosta NotreDame. Jedna su kola prelazila prijeko. Anñelika zovne kočijaša i Zlo mi je. Možete li me odvesti u bolnicu? Tamo sam se upravo i uputio odgovori čovjek. Idem da vidim imaju li štogod za groblje. Ja prevozinj mrtvace. Popnite se, dakle, ljepotice! LIII ROðENJE CANTORA ANðELIKA NESTAJE U PARIZU Koje ime čete mu dati, kčerko? Cantar. Cantor? Ali to nije krščansko ime. Baš me briga! odgovori Anñelika, Dajte ml moje dijete. I iz babičina naručja uzme malo crveno stvorenje, još vlažno i umotano u komad prljave plahte ti koji ga je zamotala krupna babica kad se pojavio u ovoj tužnoj dolini suza. Dan još ne bijaše završio, ponoč još nije odbila na satu ukrašenu ljiljanima Palače pravde, a na svijetu se pojavio sin pogubljenog grofa. Anñelika je ležala skršena srca. Tijelo joj je bilo izubijano, utrobe rastrgane. Krvarila je na sve strane krvarilo joj je srce, krvarila utroba. Anñelika je umrla u onom istom trenutku u kojem je umro Joffrey. S malim je Cantorom došla ni svijet i druga Anñelika, žena nova u kojoj če se teškom mukom održati neke od onih čudnih milina i bezazlenosti prijašnje Anñelike. Divlja i nasilna čud što je pokretala pothvate neobuzdane djevojčice iz Monteloupa, ponovo je u njoj hvatala maha, navalivši kao crna bujica kroz prolom što su ga napravile tjeskobe i strah. Rukom odgurne susjedu, stvorenje slabašno i u ognjici, koje polako sagorijevaše u bunilu. Treča žena, odgurnuta prema rubu kreveta, pokušala se buniti. On samog jutra je polako krvarila, i to krvarenje nije prestajalo. Od otužnog zadaha njene kvi, kojom se natopila slamarica, Anñeliku je hvatala mučina. Anñelika povuče k sebi još jedan pokrivač. Treča bolesnica tog zajedničkog fareveta nemočno je gunñala.

Ove dvije ionako umiru, mislila je mlada majka. Prema tome, vrijedno je truda da se ja pokušam zjedno sa svojim djetetom izvuči živa odavde. Širom rastvorenim očima u smrdljivom zraku, ona je, kroz poderane zavjese na bijednom bolesničkom kreveti?, promatrala svjetlucanje žutog plamička lojanice. Čudna stvar! mislila je pri tom. Joffrev je mrtav, a Anñelika je svršila u pakao. U onoj odvratnoj rupetini gdje je smrad izmetina i krvi bio poput magle gust do njenih su ušiju dopirali plač, kukanje i jauci, kao u kakvu grozomornom snu. Kričavo kmečanje novoroñenčadi nije ni načas prestajala Ti jednolični zvuči su se ponavljali bez kraja i konca, sad jače, sad slabije da bi ponovo oživjeli na drugom kraju dvorane. Bilo je pasji hladno usprkos pokretnim žeravnicima smještenim na uglovima hodnika, i to zato što se njihova toplina uslijed propuha gubila. Anñelika je sad shvačala iskonski strah sirotinje od bolnice. Nije li to bilo predsoblje smrti? Kako da čovjek nañživi ono gomilanje bolesti i prljavštine, gdje su se miješali i ljudi več na putu ozdravljenja sa zaraženima, gdje su kirurzi operirali na prljavim stolovima, s britvama kojima su još maloprije, u svojim brijačnicama, brijali brade svojih, mušterija. Zora je bila na pomolu, čula su se zvona, zvala su na misu. Anñelika se sjeti da su opatice u to vrijeme pred vratabolnice iznosile umrle slažuči ih ra red. Poslije su dolazila Ikola i odvozila ih na groblje SaintsInnocents. Mlako zimsko sunce če možda obasijati gotska pročelja prastare bolnice, ali udove jadnih mrtvaca ušivenih u njihove mrtvačke ponjave nitko više oživjeti neče. Pogledavši uz Senu, veliki voñeni tok koji opskrbljuje Pariz i u isto m!U vrijeme služi kao odvodni kanal za izmet, Glavna bolnica, mokra od magle što se s rijeke dizala, plovila je u novi dan kao laña krcata prokletim teretom. Nečija ruka odgurne u stranu zavjese kreveta. Dva bolničara u prljavim keceljama baciše oči na tri žene smještene na krevetu, zatim dohvate posljednju, onu što

je krvarila i polože je na nosila. Anñelika opazi da je jadnica bila mrtva. Na nosilima je bila i lešina jednog djeteta. Ona svrati pogled na svog mališana kojega je držala priljubljena uza se. Zašto nije vikao? Da nije i on umro? Ne, spavao je, stisnutih šačica, mirna izraza na licu, čudno za novoroñenče. Čini se da nije znao da je dijete bola i bijede. Njegovo lišče je bilo nalik na ružin pupoljak. Glavicu mu je prekrio rijetki mašak plave boje. Anñelika ga je svaki čas drmusala u strahu da nije umro ili da ne umre. A on je podizao vjeñe i otkrivao mutne i modrikaste zjenice da bi odmah potom ponovo utonuo u san. U dvorani se nekoliko duvni stalno naginjalo nad krevete drugih porodilja. One su zaista bile požrtvovane, a hrabrost što su je pokazivale mogle su crpiti jedino u ljubavi prema Bogu. Ali loša organizacija zdravstvene službe stavljala ih je pred nerješive probleme. Uz užasan smrad i veliko kolanje vrčina nekoliko je samostanskih novakinja, zaduženih za čistoču dvorane sadržaj nočnih stolica za nuždu ulijevalo u bačvu koja je, smještena na kolica, prolazila glavnim hodnikom. U to isto vrijeme druge su novakinje na poslužavnicima nosile šalice s juhom. Poticana grčevitom željom da nadživi, Anñelika je na silu ispijala šalicu juhe što su joj donosili. A zatim da ne bi mislila na susjedu koju je tresla ognjica i na slamaricu punu krvi, trudila se da spavanjem povrati snage. Nejasna priviñenja su se redala ispod zatvorenih vjeña. U tim snoviñenjima javiljao joj se lik Gdntrana. Vidjela ga je kako hoda nekom cestom, kako se zaustavlja kraj nekakva mostiča da bi platio cestarinu, a da ne isprazni kesu, pravio je portret pobirača cestarine Zašto joj se baš javljao lik Gontranov, tog bijednog druga na putešestviju po Francuskoj? No on se bar kretao pod čistim nebom! Gontran je bio poput kirurga što su se, u drugoj nekoj dvorani bolnice, sagibali nad oboljelim tijelom da bi, poticani strasnom voljom, otkrili tajnu života i smrti. U tom polusnu koji je uznosio Anñeliku u vanzemaljske sfere, ona je otkrila da je Gontran jedan

od najvrednijih ljudi svijeta... kao i oni. kirurzi. Sve se to pomalo izmješalo u njenoj glavi. Zašto su kirurzi bili bijedni brijači, svijet iz malih radnji koji nitko nije poštivao, uza sve to što je njihova uloga bila tako važna.. Zašto Gontran koji je u sebi nosio čitav jedan svijet i koji je bio kadar da pobudi zanos čak i u kraljevu srcu, zašto je on bio samo skup bijede i potrebe. A čemu da ona razbija glavu tolikim, uzaludnim stvarima, a njoj je valjalo skupiti sve svoje tjelesne snage da bi se izvukla iz tog pakla.. Anñelika je ostala u Opčoj bolnici samo četiri dana. Nedruževna i gruba, ona je za se tražila najbolje pokrivače, a babici nije dozvolila da svojim prljavim prstima dodiruje nju ili njeno dijete. Na poslužavnik je stavljala dvije zdjelice hrane umjesto jedne. Jednog jutra istrgne nekoj duvni čistu kecelju što je ova bijaše stavila preko svoje halje i, dok je jadna redovnica potrčala da dozove nastojnicu, Anñelika od pregače napravi povoje da njima povije svog sina i sebe. Na opomene je odgovorila tvrdokornom šutnjom a po duvnama što su je korile povede svojim zelenim, prezrivim i nesmiljenim očima od čijeg ih pogleda zahvati nelagoda. U dvorani je bila i jedna ciganka i ona izjavi svojim drugaricama Uvjerena sam da je vračara ona djevojka zelenih očiju! Za čitavo to vrijeme Anñelika je samo jednom progovorila, i to kad je jedan od upravitelja bolnice, držeči namirisani rubac pod nosom, osobno došao da joj održi prodiku. Obaviješten sam, kčerko, da ne dopuštate da još jedna bolesnica podijeli s vama ovaj krevet koji vam je, zahvaljujuči milosrñu javnosti, dodijeljen. Kako čujem več ste dvije bolesnice, suviše iznemogle da bi se mogle braniti, bacili na pod. Trebalo bi vas biti sram što se tako ponašate. Opča bolnica mora primiti sve bolesnike koji ni nju doñu, a kreveta nema dovoljno. Bilo bi onda bolje da u mrtvačku ponjavu ušijete sve bolesnike što vam ih šalju! otresito odgovori Anñelika. U sirotištima što ih je utemeljio gospodin Vincent, svaki bolesnik ima svoj krevet! Ali vi niste htjeli da on preustroji vaše lupeške metode, jer biste u tom

slučaju morali položiti račune o svom radu. Gdje svršavaju svi oni darovi javnog milosrña o kojemu tu govorite, te državni novci? Znači li da ima malo velikodušnih ljudi i da je država siromašna dočim se ne može kupiti dosta svežnjeva slame da bi sesvaki dan izmijenilo slamu pod nesretnika koji se nečiste i koje Vi puštate da runu na svom vlastitom izmetu! Oh, uvjerena sam da aia gospoñina Vincenta plače oñ bola kad dolazi ovamo prluña oko bolnice! Iza svog rupčiča upravitelj je širom razrogačio svoje prepaštene zjenice. Za petnaest godina otkako upravlja kim službama u Opčoj bolnici, imao je, dakako posla ženama vansebnim, sa ženama koje nisu imale dlaka jeziku sa djevojčurama pogana jezika. Ali nikad, se ije s tih bijednih ležaja nije podigao tako jasan oñgor, jezikom tako tečnim. Ženo reče upravitelj ustobočivši se u svom jjem dostojanstvu po vašim riječima razabirem da s več dovoljno u snazi da se uputite svojoj kuči Kapute, prema tome, ovo utočište čije blagodati nečete da iznare. Vrlo sraño ču to učiniti otpovrne Anñelifea zajedvo. Ali prije toga hoču da se haljine što su s mene inute kad sam došla ovamo i koje su stavljena na istu pu s dronjcima kozičavih, zaraženih, okuženih, da se te ljine preda mnom operu u čistoj voñi. Inače ču u kolji iziči iz bolnice i ravno poči pored NotreDame gdje u sav glas vikati kako ñarovštine velikaša i državni vci svršavaju u džepovima upravitelja Opče bolnice. zvat ču za svjedoka gospodina Vincenta, savjest fcravstva. Derat ču se tako jako da če sam kralj zatražiti se ispitaju računi vaše ustanove. Ako to uradite reče upravitelj nagnuvši se prei njoj okrutna izraza na licu nareñit ču da vas uhvai zatvore meñu luñake. Ona zadrhti, ali ne obori oči. Sjeti se riječi što ih je anka o njoj rekla. A ja vam kažem da če svi vaši pomrijeti još u u ove godine, ako počinite tu novu gnusobu. I doda u sebi, ponovo legnuvši na prljavu slamaricu e može mi ništa zbog toga, a ljudi su zaista vrlo ipi..

Zrak u pariškim ulicama koji joj se nekoč činio tako rdljiv sad joj se činio čist I svjež kad se naposljetku šla slobodna, živa i u čistoj odječi izvan odvratne zgradne. Gotovo je veselo hodala ulicom, držeči u naručju ina. Samo jedna stvar ju je zabrinjavala imala je vrlo malo mlijeka i Čantor, koji se dotle isticao primjernom dobrotom, počeo je kmečati. Čitavu noč je plakao, halapljivo natežuči praznu dojku. U Templeu pasu stada koza, pomisli. Othranit ču sina njihovim mlijekom. Utoliko gore ako dobije jareču pamet! A što je bilo s Morimonñom? Stara Corñeau ga zasigurno nije zanemarila. Bila je ona dobre duše. AnñeliM se činilo da več godinama nije vidjela svoga prvenca. Pored nje je prolazio svijet sa sviječama u ruci. Miris toplih uštipaka se probijao iz kuče. Pomisli kako je taj dan sigurno 2. februara. Svijet je slavio prikazivanje Isusa u Hramu i Očiščenje Majke Božje. Običaj je bio da se taj dan izmjenjuju sviječe te je po tome i dobio ime Sviječnica. Jadan mali Isus! pomisli Anñelika ljubeči u čelo Cantora dok je kroz vrata ulazila u Temple. Približavajuči se kuči stare Cordeau, do nje dopre plač jednog djeteta. Nešto je stegne u grlu jer je slutila da to Floritnond plače. Posrčuči po snijegu pred njom se stvori lik djeteta kojega su neki dječaci naganjali grudama, snijega. Vješče! Mali vješče! Pokaži nam svoje irogove! Anñelika kriknu i pojuri prema sinu. Rukom zgrabi dijete i stiščuči ga uza se, uleti u kuhinju, gdje je stara Cordeau, sjedeči pored vatre, čistila crni luk. Kako možete dopustiti.da ga oni nevaljale! muče? Gospoña Cordeau nañlanicom proñe preko očiju koje crni luk bijaše napunio suzama. Hej, hej kčerce čemu tolika galama! Vodila sam brigu o vašem mališanu sve ovo vrijeme, iako nisam bila baš sigurna da ču vas ponovo vidjeti. Ta neču ga. valjda čitav dan držati na rukama. Poslala sam ga napolje da se nañiše malo čistog zraka. A što da radim ako ga dječaci nazivaju vješcem? Ta otac mu je zaista spaljen na

trgu Gržve, nije li tako? Treba da se obikne na to. Ni moj sin nije bio mnogo veči od njega, znate, kad su ga dječaci počeli zasipati kamenjem vičuči mu Corñeaucou! Oh, lijepog li djeteta! poviče stara, ispusti nož, kroči naprijed i uñivljenim se očima divljaše Cantoru. Anñelika uñe u bijedni sobičak obuzeta nekim osječajem sreče. Svoja dva sina spusti na krevet i požuti da upali vatru. Mama, ja sam sretan ponavljao je Florimonñ iñajuči je svojim blistavim crnim očima. Hvatao se za njenu odječu. Je li, mama, da više nečeš otiči? Neču, zlato moje. Gledaj kako sam ti lijepu bebu nijela. Ne sviña mi se izjavi Florimond stiskajuči se a njoi ljubomorna izgleda. Anñelika odvije Cantora i primakne se s njim k vatri. i protegne sitne udove i zijevne. Gospode! Nisi li stvorio čudo začevšl meñu tolikim fcnjama ovako oblo dijete? Još je nekoliko dana Anñelika dosta mirno poživjela krugu Templea. Imala je malo novaca, ali nadala se ymonñovu povratku. Meñutim, jednoga posljepoñneva gradski sudac, koji u isto vrijeme bio zadužen i za policijske mjere na a takozvanom povlaštenom teritoriju, pozove je prese. Draga moja kčerko izjavi on bez uvijanja ram vas obavijestiti u ime gospodina velikog priora da n valja napustiti Temple. Vi znate da on pod svoju ititu prima samo one koji svojim imenom neče naiti dobrom glasu ove male kneževine. Dakle, valja vam i. Anñelika u prvi mah otvori usta da bi upitala za što prekoravaju. Zatim pomisli da poñe do vojvode Venne, velikog priora, i baci mu se pred noge. Najzad se ti kraljevih riječi Neču da više išta o vama čujem! Znali su, dakle, tko je ona u stvari. Možda su je se bojali... Shvati da bi joj bio uzaludan svaki trud leči jezuite da joj pomognu Pošteno su to činili dok još moglo nešto braniti. Ali igra je sada gotova. Oni

držati po strani sve one koji su se, kao Kaymonñ, više izložili u njenu mučnom slučaju. U redu odgovori ona kroz stisnute zube. Naitit ču Temple još prije noči. Znam da ste platili stanovanje reče gradski susjetivši se napojnice što je bijaše primio od nje prim one nezgode s KuasiBa. Nečemo od vas traizlazninu. Vrativši se kuči, ona stavi ono. što joj je još ostalo u nati kovčežič, umota dvoje djece da bi im bilo toplo re natovari na mala kolica koja su joj poslužila prilii prvog seljenja. Stara Corñeau je bila na tržnici. Anñelifca ostavi na stolu malu kesu novaca. Kad jednom budem bogatija, vratit ču se i bit ču obilatije ruke, tješila se Anñelika u sebi. Idemo li u šetnju, mama? pitao je Florimond. Vračamo se k teti Hortenziji. Opet ču vidjeti Babu? Tako je on nekad, zvao Barbu. Da. On pljesne ručicama i udivljeno je gledao oko sebe. Gurajuči kolica kroz ulice gdje se blato miješalo s poluokopnjenim snijegom, Anñelika je promatrala lišča svojih sinova što su se pod pokrivačem stisli jedan uz drugoga. Sudbina tih krhkih stvorenja pritiskala ju je kao olovo. Iznad krovova nebo je bHo vedro, bez oblaka. Pa ipak te noči neče biti mraza, jer več nekoliko dana je vrijeme omekšalo ispunivši nadom sirotinju kraj ugaslih ognjišta. U ulici SaintLanñry Barbi se ote oštar krik radosti kad je spazila Florimonda. Dijete pruži prema njoj ruke i zanosno je zagrli. Bože! Moj anñelak! tepala je služavka. Usne su joj podrhtavale, velike joj se oči ispuniše suzama. Ona se netremice zagleda u Anñeliku kao da pred sobom vidi sablast izišlu iz groba. Nije li sad usporeñivala ženu tvrda i mršava lica, odjevenu bjednije no što je sama bila, s onom ženom što je prije nekoliko mjeseci pozvonila na ta ista vrata? Anñelika se pitala je li Barba sa svog prozora u potkrovlju vidjela lomaču kako gori na trgu Greve... Prigušeni krik na stepeništu privuče njenu pažnju i

ona se okrene. Hortenzija, sa sviječnjakom u ruci, izgledala je kao ukipljena od groze. Iza nje, na oñmorištu, pojavio se meštar Fallot ñe Sance. Bio je bez vlasulje, u kučnoj haljini, s kapicom na glavi. Jer tog jutra je uzeo purgativ. Opazivši svastiku, njemu se usne opustiše od straha. Na kraju, poslije beskrajnog trena šutnje, Hortenzija uspije podiči ttkručenu i drhtavu ruku. Odlazi! vikne bezbojnim glasom. Moj je krov isuviše dugo bio sklonište proklete obitelji. Šuti, glupačo! Odgovori Anñelika sliježuči ramenima. Približi se stepenicama i podigne oči na sestru Odlazim. reče ali sam te htjela zamoliti da miš ovo dvoje nevine djece. Oni ti nikaifcvo zlo ne mogu niti. Odlazi! ponovi Hortenzija. Anñelika se okrene k Barbi koja je u svom naručju kala Morimonda i Cantora. Povjerit ču ih tebi, Barbo, dobra moja djevojko. ni i sav novac što oni je još ostao i kupuj im mlijeko. ltoru nije potrebna dojilja. Sviña mu se kozje mlio... Odlazi! Odlazi! Odlazi! urlala je Hortenzija sve štavijim glasom. I stane lupati nogama. Anñelika poñe prema vratima. Posljednji pogled što bacila za sobom nije uputila sinovima, več sestri. Sviječa što ju je Hortenzija držala u ruci tresla se zovitim sjenama obasjavala njeno izbezumljeno lice. Pa ipak, pomisli Anñelika, nismo li mi zajedno jeli malu gospoñu od Monteloupa, sablast koja je isženih ruku prolazila kroz naše sobe... I stiskale smo leñna uz drugu u našem velikom krevetu... Iziñe i zatvori vrata za sobom. Načas se zaustavi i leña pisara koji je, podigavši se na stolac, palio vei svjetiljku pred uredom meštra Fallota de Sancča. Potom se okrene i nestane u labirintu pariških ulica. SADRŽAJ prvi dio

MARKIZA AN ðELA I Anñelikino djetinjstvo u seoskom zamku 1 II Pljačkaši 19 III Skupljači poreza Povratak dva starija brata iz zavoda 29 IV Čudan prijedlog upravitelja Molinesa Anñelikinu ocu 48 V Seoska svadba Nove ergele mazgi 51 VI Dolazak roñaka iz visokih krugova 61 VII Posjeta čovjeka u crnom Bijeg Anñelikina brata u Ameriku TI VIII Samostan pohotljivih redovnika Čudnovat posao s mazgama Barunica tužne haljine 89 IX Velika urota I kovcežic s otrovom 119 XPoitlers i samostan Susret s gospoñinom Vincentom de Paulom 133 DRUGI DIO UDAJA U TOULOUSU XI Anñeliku prosi grof iz Toulouse 151 XII Udaja putem punomoči Anñelika se nudi Nikoli 167 XIII Dolazak u Toulousu Veliki Sepavac Langueñoca 186 XIV Anñelika se grozi svoga muža Njen se muž bavi kemijom 198 XV Rasprave o fizici i matematici 207 XVI Vatrena Carmenclta 214 XVII Zlatni glas kraljevstva Prvi poljubac 649 XVIII Posjeta nadbiskupa tuluškog 227 XIX Naučni razgovor Izmeñu Anñelike i njena muža 243 XX Conan Becher, okamina srednjeg vijeka 253 XXI Udvaranje u Palači radosnog znanja 264 XXII Dvoboj na život i smrt Anñelika najzad upoznaje ljubav 275 XXIII Rudnik zlata Ealslgne Susret s predsjednikom Massenauom 284 XXIV Roñenje Florimonda Luj XIV U Toulousi 398

XXV Uhoda u Palači radosnog znanja Odlazak na kraljevo vjenčanje 308 TREČI DIO HODNICI LOUVREA XXVI Predstavljanje na dvoru Otok fazana S17 XXVII Nestanak grofa ñe Peyraca 344 XXVIII Napad na Anñelikinu kočiju Hortenzijino gostoprimstvo 353 XXIX Meštar Desgrez Posjeta Gospoñici 378 XXX Ubistvo sobarice Margerite Cinizam markiza da Varñesa 891 XXXI Joffrey ñe Feyrac u Bastilji 405 XXXII Kraljev ulazak u Pariz 416 xxxIII Poduzimanje koraka na dvoru 432 XXXIV An ñelika kod kralja 449 XXXV Ubojice u hodnicima Louvrea 456 XXXVI Gontran, slikar početnik 471 ČETVRTI DIO OSUðENIK NA TRGU NOTRE DAME XXXVII Kr čma Tri čekiča 481 XXXVIII Kod brija ča ranarnika 491 XXXIX An ñelika kod Raymonña Plan da se spasi grofa de Peyraca 499 XL Kuča u Templeu Prodaja roba KuasiBa 508 XLI Mladi Corñeau i udovica Scarron 518 XLII Suci su imenovani 528 XLIII Istjerivanje zlih duhova, 537 XLIV Početak procesa o čaranju 549 XLV Ispitivanje o čaranju žena i o tobožnjem pretvaranju zlata 572 XLVI Svjedoci optužbe Beche i učarana ñuvna 580 XLVII Svjedoci odbrane Metalurgijska demonstracija 591 XLVIII Odbrambeni govor odvjetnika Desgreza Sudbonosni preokret 605 XLIX An ñelika oñ svih napuštena 614 L Posjeta krvniku 617 LI Osuñenik na trgu Notre Dame 629

LII Lomača na trgu Greve 636 LIII Roñenje Cantora Anñelika nestaje u Parizu 640