04 Zlatna Pirana EEdition

8/17/2019 04 Zlatna Pirana EEdition

1/234


2/234

prazna stranica


3/234

Nikola TutekZlatna Pirana


4/234

prazna stranica


5/234

Nikola Tutek

Z l a t n a

P i r a n a(priče i drame)

ZigoRijeka, 2006.


6/234

prazna stranica


7/234

5

SADRŽAJ

Zlatna Pirana . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 7

Prvi dio . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 9

Drugi dio . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 59

Priče . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 103

Put u Rimini . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 105

Otkriće Adema Jasharija . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 114

Karnevalska . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 120

Zelena perika . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 130Ona 88 . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 144

Odgođeno svitanje . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 165

D’Annunzijev stakleni stol . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 170

Dan od posebnosti . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 176

Drame . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 185Drama kratkog daha . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 187

Treća priča o strašno tužnom čovjeku i vodokotliću . . . . . 197

Derivirana štrumfeta koja teži beskonačnosti . . . . . . . . . . 209

Nova ekologija . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 216

Bilješka o autoru . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 227


8/234

prazna stranica


9/234

ZLATNA PIRANA


10/234

prazna stranica


11/234

PRVI DIO


12/234

prazna stranica


13/234

ATAVIZAM

Noć.Vrijeme za najjače. Za dobra djela.

UTORAK, 31.

Otvaram prozor sobe, izvlač im oprezno glavu kroz okno i gledam gore,vertikalno uza zid. Vidim mrač ni rub krova, iznad tamno nebo s nekoliko

zvijezda i tri ukiseljena oblaka. Kako smrdi noću gradski zrak! Je li toneki leš pao preko grada, neki stari gad koji nas je muč io tisućljećima?

Probijamo se kroz tminu njegova mrtva tijela. Nervozan sam. Mač ke,

drolje i ubojice šeću ulicom. Noć je vrijeme za najizdržljivije.Unatoč strahu, moram u potpunoj tajnosti poći gore, na tavan. I poći

ću, bez svjetla na stubištu. Za svaki sluč aj uzet ću sa sobom i letvu da bih se njome obranio ako sretnem nekoga od ljudi. Susret s njima vrlo jemoguć , č ak i u ove sitne sate; nitko od njih ne spava, oni kuju zavjere ili

jedu, glač aju, pare se ili se boje noćnih mora. Oni su slabašni i noć je za

njih naporna. Hladno je na stubištu. Izmeđ u poda i vrata susjednog stana vidim uskitrak svjetla. Imao sam pravo, zvijeri zaista ne spavaju. Moram se kretati

posve tiho kako zvuk mojih koraka ne bi prodro kroz beton stepenica, kroz zidove ravno u njihove sobe, krevete i uši. Ako me otkriju osuđ en sam na

propast. Mirno je na č etvrtom katu. Još samo nekoliko stepenica i prići ćuvratima tavana. Čvrsto stiš ćem letvu i nadam se uspjehu svoje misije.

Vrata tavana zatvorena su lokotom za koji nemam ključ . Od stanara jedino Evica ima ključ i drži ga ljubomorno podalje od ostalih ljudi. Donekle je mogu shvatiti: kad bih ja kojim sluč ajem posjedovao taj ključ ,

11


14/234

zasigurno ne bih dozvolio drugima da ga dodiruju, ne bih im dozvolio č akniti da mi se obraćaju. Ključ od tavana posve je ozbiljna stvar. Bez togključ a sada sam primoran vrata tavana otvoriti letvom.

Trebao bih ili raskinuti lanac, ili rastaviti lokot ili izvući iz drveta že-ljezne vijke kojima je lokot uč vrš ćen, zajedno sa šarkama. Mislim da je ovo zadnje najjednostavnije. Letvu podboč enu izmeđ u zida i lanca vuč em snažno prema sebi ne bih li konač no otvorio svijet u koji već duže vrijeme želim ući.

Letva kliže preko glatkog, vlažnog zida i odjednom, oslobođ ena mojihruku, snažno lupa po drvenoj površini vrata, potom pada na pod stvara-

jući strašnu buku. Drhtim zguren u kutu. Udahnuo sam dio paukovemreže. Ne usudim se pomaknuti. Čujem otvaranje vrata na č etvrtom katu.

Blijesak umjetnog svjetla. To je sigurno Evica.– Tko je tamo? Ima li koga?Stiš ćem letvu i ne dišem. Ona stiš će prekidač rasvjete. Sve bliješti.

Srećom, još uvijek sam dobrim dijelom u sjeni.

– Za ime Boga, sad si stvarno prevršio svaku mjeru! Ne možešna tavan, razumiješ li? Vrata su zaključana! Razumiješ li,zaključana!

Ona prekida dernjavu i približava se. Gledam ispod pazuha njeno ba-č vasto tijelo prekriveno memljivom spavaćicom i njeno okruglo, zlo lice.

Ponižen sam i strah me njenog pogleda.– Hajde, ustani i pođi spavati.

Udarci letve o njeno okruglasto tijelo tupo odzvanjaju stubištem. Višene brinem o drugim stanarima, bitno mi je riješiti se ove monstruozne

žene. Ona je spokojna na podu. Krv joj umiva lice. Moram je odvući preko praga njena stana da je netko ne bi vidio.

U njenom stanu smrdi. Evica ima oč ajan ukus za namještaj i oč ito loše spaja boje. Bolje nisam niti oč ekivao od nje. Opet ću je lupiti letvom. Lupitću je još jednom radi lošeg ukusa. I još jednom jer je mrzim. A kad samveć u njenom stanu, mogao bih na brzinu potražiti ključ tavana.

Ne mogu ga pronaći. Gade mi se njene stvari. Ne želim više ništa dodiri-vati. Ovo je mjesto odvratno i kužno. Odlazim. Ona leži. Odlazim.

12


15/234

* * *

U jednoj jedinoj zraci sunčeva svjetla ima više snage nego ucijelom noćnom pokrivaču iznad grada. Zato ljudi izlaze danju, dabi se nagutali te snage i ojačali se. A noću, kad je svijet zaista slab,oni se zatvaraju u svoje barake. Zato samo najhrabriji postojenoću. Oni koji su spremni pogledati u oči malaksale civilizacije ikoračati mračnim ulicama bez ogledavanja preko ramena. Noćmrzi slabiće, a najjači među jakima preziru danje svjetlo.

Jutro nakon incidenta danje je svjetlo izvuklo Evicu iz njenog

kužnog stana. Odjenula je široku haljinu s cvjetnim uzorkom. Okozgloba lijeve ruke imala je povoj od gaze, gornja usnica bila joj jerasječena, u krasti. Nevješto je pokušala kosom sakriti djelić tje-mena koji sam joj obrijao letvom prethodnog dana. Oči su joj bilekao u bolesne mačke, pune vatre i prijezira, istovremeno upaljenei posve nemoćne. Evica je krenula u misiju čija je svrha samo njojbila objašnjiva. Sišla je stepenicama do mojih vrata i pozvonila.

SRIJEDA, 1.

Trč im prema zidu... Prema prvom bijelom zidu. Obraz mi je priljubljen uzhladnu, bijelu plohu, osjećam miris vapna.

– Otvaraj! Znam da si tu! Otvaraj! Zvonjava. Sad i lupanje po vratima. Pomič em se. Vrata su posve dru-

gač ija od zida, toplija su i vibriraju oživljena mržnjom. Oživljena Evič i-nom dugom, teškom i rastegnutom rukom. Ona lupa i dere se. Provirujemkroz špijunku. Dobro sam je sredio.

– Otvaraj!Otključ avam vrata. Polako. Odškrinut ću vrata taman dovoljno da joj

priprijetim letvom koju sam sinoć ostavio pored ulaza. Ali, vrata oživl-

javaju svom težinom njenog tijela!Ona stoji iznad mene, lice joj preznojeno i uspuhano. Njen pogled, kaou životinje. Podižem se s poda. Ponižava me u šutnji. Sad se ceri kao

sotona. Obara me ponovno svojim č unjastim ruč etinama.

13


16/234

Ponovo na podu. Osjećam bol u sredini kralježnice. Pao sam na svojuletvu. Evica drži slonovsku nogu na mom trbuhu. Raskopč ava gornju dug-mad svoje haljine. Dva pa tri i č etiri dugmeta, svlač i gornji dio tako da su

joj ramena gola i vidi se odvratni, ogromni sivi grudnjak. Vadi lijevu sise-tinu, sada i desnu.– Što si tražio kraj mog tavana? Što si radio?Ogromne crne bradavice, poput dva crna sunca ili dviju rupa na nebu,

spuštaju se prema mome licu. Evica se smije. Stravič na bol u leđ ima. Odu-vijek je sanjala osvetu. Čekala je moju prvu pogrešku da bi me uhvatilanespremnog za obranu, a spremnog za kažnjavanje. Doista se nisam

nadao da će kazna biti toliko teška. Prebacujem Evicu na leđ a ostajući na njoj kao prilijepljen. Sad tek osje-

ćam punu jač inu povrede na leđ ima. Zasigurno sam iskrenuo kralježak. Držim njene ogromne sisetine stisnute jednu uz drugu i sad je moja željaveć posve izvjesna. Tražim putove po njenom brdovitom i valovitom tijelu

punom različ itih nabora. Osjećam se poput utopljenika na okruglastom i

oznojenom otoč iću od mesa i kože. Želim je uzeti tako nasilno da joj višenikad ne padne na pamet spriječ iti me u pokušaju preuzimanja tavana.

Dva prsta u krugu, dva i petnaest. Dva prsta u izvorima njene sreće.Ogavni zvuk tik-tak-tik-tak. Crne bradavice trzaju se gore-dolje, gore-dolje. Evica mi puše u oč i.

* * *

Kasnije istog dana, a nema smisla to uvoditi u dnevnik, Evica sezadržala do večeri. Željela je razgovarati. Navika govorenja suvi-šna je u ljudi od mraka, u ljudi od tišine i unutarnje snage. Pone-kad se glasam, slično njima, ali ne razgovaram. Evica mi je oduzelacijeli dan spavanja i učinila me umornim i nervoznim. Nisamnavikao biti budan tijekom dana, a još manje provoditi vrijeme

tako aktivno kao što sam s njom bio prisiljen. Ponajviše me jeuznemirila Evičina odlučnost da me češće posjećuje u mom stanu,ponekad i više puta tijekom istog dana. Trpio sam znajući da je sveto cijena koju trebam platiti mislim li se dokopati ključa tavana.

14


17/234

– Zašto nikad ne izlaziš iz stana?Pravio sam se da ne čujem. Brzo je nastavila:– Zašto uopće želiš doći na taj prokleti tavan? Ne brini se,

nisam nikome ništa rekla o tebi, niti namjeravam, budi siguran uto. Možeš mi sve ispričati.Zamijenio sam mjesto svojim prekriženim nogama; lijevu sam

stavio preko desne i osjetio trnce u donjem dijelu tijela.– Mogli jednom poći u šetnjicu. Ti i ja, sami. Što kažeš na to? Ili

možemo gore kod mene, na kavu. Jednu kavicu, što misliš o tome?Lijeva noga mi je posve utrnula, do boli.

– Moraš se malo naspavati, da ti prođu ti kolutovi ispod očiju,a onda ćemo u šetnjicu, je li tako?

Podočnjaka oko mojih očiju vjerojatno ne bi niti bilo da miEvica nije oduzela cijeli dan spavanja, od jutra do zalaska. I još metoliko zamarala svojim glupim pitanjima i razgovorom. Samo me

jedna misao držala budnim. Zbog ključa bio sam sposoban podni-

jeti bilo što. Bilo što!– Imaš li prijatelje? Rodbinu? Sigurno imaš nekoga.Prijatelji i rodbina! Glupe slabosti danjih ljudi. Njihova vezivan-

ja, obećanja, obziri i razočaranja. Tko bi normalan to trpio? Pomi-slio sam kako bih možda ipak mogao izgovoriti koju rečenicu,možda bi je to brže otjeralo na spavanje, ali odustao sam od te oča-

jničke pomisli.

– Djevojku? Jesi li ikad bio zaljubljen, jesi li volio? Sigurno jesi,makar jednom.

Iz moga premorenog lica možda je i izmigoljio neki jedva ćutljivcrvljiv i patvoren smiješak. Glava mi se nagnula prema ramenu,teška i tmasta.

– Zašto šutiš?Evicu je trebalo spasiti. Trebalo ju je spasiti od njenog vlastitog

idiotizma.Kako bi čovjek od dana, kao što je Evica, bio sposoban cijeniti

iskrenu tišinu? U njoj je tišina budila strah i nelagodu, dok sam ja

15


18/234

bivao sve jalniji i ljući. Bijes je isprva pokrio moj umor tankim slojem mržnje, a onda su se svi osjećaji, alkemijom tijela, pretvorili usnažnu potrebu za parenjem.

Svukao sam s nje haljinu i polegao je na pod pored stola. Dodir-nuo sam njenu kožu tek kad je legla i razlila se po podu. Osjetio samtalasanje i prelijevanje pod trbuhom. I njene oštre dlake i tupe sise.Vidio sam svoje lice u velikom ogledalu na zidu, bilo je upaljeno,grčevito, mokro. Usnice su mi se stisnule i požutjele usred purpur-na lica, ogromna žila nabrekla je na mom čelu, oči su mi se zatam-njele i odumrle. Možda sam već duže vrijeme htio biti takav i, ne

znajući, čeznuo za čuvaricom ključeva. Konačno je zašutjela.Nakon parenja bio sam posve umoran i utopljen u polusan.

Ležao sam i dalje na podu, a Evica je ustala, obukla se i napokonodlučila otići. Pridigao sam se ne bih li je otpratio do vrata. Dobiosam jedan odvratan poljubac u vrat i osjetio ubode nekolikosićušnih čekinja koje su joj izrasle ispod nosa. Napokon se počela

uspinjati preko stepenica.– Evica! – progovorio sam kad ju je stepenište već gotovo sakri-lo – Možda bi bilo dobro da se obriješ.

Evica se gotovo uplašila moga glasa, tada me prvi put čula kakogovorim, a onda je zadovoljno odlepršala prema četvrtom katu.Ostao sam pored vrata želeći metodom osluškivanja provjeriti ideli Evica ravno u svoj stan ili će negdje usput stati. Čuo sam dvade-

set i osam teških koraka i onda okretanje ključa u bravi. Otišla je,dakle, ravno u svoju jazbinu. Zatvorio sam vrata i s velikimolakšanjem krenuo u spavaću sobu. Legao sam na krevet i dohva-tio sat. Bilo je devet i četrdeset navečer. Navio sam sat na tri itrideset ujutro, tako da odspavam nešto duže no inače, a ipak neporemetim ritam svog postojanja.

Oko dva poslijepodne sljedećeg dana, u doba kada se najljepšespava, opet me probudilo lupanje na vratima. Pretpostavio sam dakuca pretila ključarica pa sam letvu ostavio odloženu uza zid.Otvorio sam vrata. Evica, njen tupi osmijeh na licu kolosalne pro-

16


19/234

sječnosti i britvica u njenoj lijevoj uzdignutoj ruci. Britvica, taj ple-meniti predmet, na rubu povraćanja, zarobljena među Evičinimćevapčićastim prstima. Nevjerojatno. Debljina njenih prstiju bila

je toliko nadmoćna nad oštrinom britvice.– Danas ćemo se brijati! – rekla je i nacerila se.Uopće mi nije bilo stalo do brijanja, makar ne tog dana. Evica je

bila višestruko potrebita pojava, a potrebitima valja pružiti ruku.

ČETVRTAK, 2.

Peti udarac. Evica pada i glavom udara o zid. Leži na podu. Hitno moramu kupaonicu, tamo su gaze, razrjeđ ivač i krema za brijanje.Gazu sam navlažio razrjeđ ivač em, smotao je u dugač ki, debeli rezanac

č ije krajeve sada utiskujem u Evič ine nosnice. Ona diše sve smirenije. Moram je razodjenuti.

Haljinu sam jedva svukao jer sam morao okretati njeno tusto tijelo s jedne na drugu stranu. Sad je ostala samo u grudnjaku i gaćama. Želim

biti gol. Skidam se.S teškoćom vadim njenu guzič etinu iz gaća. Makar s grudnjakom neće

biti problema; njene ogromne sisetine jedva č ekaju kada će iskoč iti iz sin-tetič ke zamke. Ona leži posve gola na podu. Izgleda groteskno.

Mutim pjenu za brijanje i razmišljam kako će mi Evica jednog dana zasigurno biti zahvalna zbog svega ovoga. Kao prvo, nauč it ću je da nikadne vjeruje muškarcu, bez obzira kako iskren i topao on bio. Pripremio sam

britvicu. Kao drugo, riješit ću je njena atavizma. Opće je poznato da dlakavost

č ovjeka povezuje s nižim bićima. Što je č ovjek dlakaviji njegove su mislianimalnije, a svaki č ovjek iz dana u dan dlakavi sve više. Dlake na č ovjekuč esto rastu neprimjetno, ali mogu mu upropastiti život. Dlake od č ovjekauč ine životinju, a rijetki su oni koji se tom utjecaju atavizma mogu odupri-

jeti. Ljudi koji žive danju zasigurno su preslabi da bi odolijevali najezdivlastite dlakavosti. Oni su lake žrtve svojih bjelanč evinastih izraslina. Jedino su ćelavi blagoslovljeni međ u njima, ali nisu dovoljno inteligentnida to shvate.

17


20/234

Drugač ije je s ljudima od noći. Oni su po svemu nadmoćni nad danjimljudima, pa i po snazi svog ljudskog karaktera. Ljudi od noći mogu si,

poput mene, dopustiti dlakavost jer ih taj životinjski element samo ople-

menjuje i nadopunjuje kao ljude. Mi ne moramo bježati sami od sebe. Evica je tipič ni danji č ovjek. Moram odrezati sve dlake na njenom tijelu. Iznenađ en sam pronašavši dlake na njenim nožnim prstima, do danas

sam vjerovao da ih žene tamo nemaju. Krivo! Prelazim dlanovima prekonjene lijeve noge. Zapinje. Sve se to mora pod hitno brijati.

Stavio sam pjenu po njenim prstima i nogama. Britvicom lagano prelazim po odvojcima svakog prsta pojedinač no.

Prelazim po ravnim plohama na nogama, od zgloba do koljena. Prela- zim svaki milimetar njene kože.

Koljena su malo teži zadatak radi hrapavost kože. Zato je natkoljeni-ca pravi raj za brijanje. Širim njene noge i prolazim britvicom kroz sveutore i pukotine. Moram je okrenuti na trbuh. Na boč nim stranama leđ adlakavost je tijela oskudnija, no listovi se svejedno moraju brijati s osobi-

tom pozornoš ću zbog svoje okruglosti koju je lako zarezati. Pronašao sam nešto dlač ica u dnu njene kič me. Upravo tu, i po vrhu

guzova, nanosim kremu i brijem bez poteškoća.Okrenuta je opet na leđ a. Tražim dlake iznad struka. Ima ih nekoliko

po sredini trbuha, sitne su i nježne, jedva primjetne. I zato jako opasne. Nekoliko debljih, tamnih dlaka ima i oko crnih bradavica. Te je dlakelakše otkinuti nego obrijati.

Za ruke moram napraviti još pjene. Mažem lijevu ruku od lakta prema šaci. Tu je najviše krzna.

Polako, polako brijem podlakticu desne ruke. Još malo pa sam gotov. Na redu su pazusi.

Pazusi su zaista kompliciran poduhvat. Širim Evič ine ruke. Promatram s koje ih je strane najlakše obrijati. Prisiljen sam još jač e raširiti joj ruke. Brijanje pazuha iz mene izvlač i znoj. Moram otići u kupaonu po škare i pincetu.

Čupam dlake s njenih bradavica. Sada režem pramenove njene kose. Režem ih što bliže koži, prvo po sredini glave, a onda i sa strane. Moram

18


21/234

joj namazati kremom cijelo lice jer ima ponešto dlaka po bradi, zaliscimai ispod nosa.

Polovica glave je obrijana, osim potiljka. Brijem joj obrve. Već pomalo

slič i č ovjeku. Pincetom trgam trepavice. Nema ih više. Sada moram izva-diti smotuljak gaze iz njenih nosnica ne bih li joj otkinuti dlake iz nosa.Okrećem je na trbuh. Režem kosu s potiljka pa brijem. Stavljam kremu

po vratu pa do prvih vratnih kralješnjaka. Sve to mora biti obrijano. Za kraj sam ostavio najdelikatnije. Opet je vraćam na leđ a. Širim joj

noge najviše što mogu. Savijam ih u koljenu, tako ću imati bolji pregled. Nanosim kremu na ispupč ene dijelove Evič ine vagine. Malim, nježnim po-

kretima brijem gornju stranu. S boč nim dijelovima vagine treba biti još oprezniji.

Sitnim pokretima slijeva nadesno brijem utore izmeđ u noge i vagine.Vanjske usnice već su posve vidljive. Moram rukom odgurnuti višak mesakoji Evica ima na nezgodnim mjestima. Širim njene guzove s donje straneda bih napravio mjesta u najneprohodnijim dijelovima oko kojih treba

dosta brijati, s najvećom pozornoš

ću. Napokon je slobodan put ka anusu. Okrećem je na trbuh. Širim njene

noge. Odlazim po jastuk. Jastuk stavljam pod njen trbuh tako da joj malo uzdigne guzicu. Širim

njene guzove i jasno vidim zgužvani, tamnocrveni vir obrastao crnimdlakama. Razmazujem pa brijem.

Evica je napokon posve slobodna od svog životinjskog krzna. Cijelo joj

se tijelo sjaji. Želim se neko vrijeme koristiti njenim pukotinama, dok je još ovako namještena na jastuku. Blažena. Prije svega, moram joj stavitinovu gazu s razrjeđ ivač em u nos.

* * *

Potrajalo je duže no što sam se nadao. Cijelo vrijeme seksualnog

doticaja držao sam svoj dnevnik na njenim leđ

ima i zapisivaodetalje brijanja. Bojao sam se da bih kasnije mogao zaboraviti nekevažne stvari.

Zadovoljivši se, pošao sam u kupaonicu po mokar ručnik kojim

19


22/234

sam izlaštio Evičino tijelo. Izvadio sam joj gazu iz nosnica, vratiose u kupaonicu, obavio nuždu i potom pošao spavati. Bio sam vrlozadovoljan postignutim.

Još jedan uništen san! Nepunih sat vremena nakon što samusnuo probudio me vrisak. Evica je stajala u kupaonici predogledalom i vrištala. Odmah sam ustao. Ugledavši me, sakrila jedlanovima svoju divno izbrijanu glavu. Iz nosa joj je kapkala krv,valjda je zbog toga bila uznemirena, nekog drugog razloga za vri-štanje nije imala. Kapkala je krv po mojoj slavini i umivaoniku. Tome razjadilo više nego tuljenje i cmizdrenje.

Pogledala me zakrvavljenim očima punim mržnje i nemoći, apotom je histerično istrčala iz kupatila. Opet je vrisnula, ovaj putpred velikim zidnim ogledalom u dnevnom boravku. Sva se tresla.Kapkala je. Bespotrebno se uzrujala vidjevši svoju pravu ljudskubit. Predugo je bila zvijer, toliko dugo da se više nije mogla pre-poznati u ogledalu.

Brzo se obukla drhtavim rukama i u svojevrsnu šoku, uz hro-ptaje, mumljanje i šmrckanje, izletjela iz mog stana. Bože, pomis-lio sam, gdje sve neće završiti ta krv. Otišao sam spavati.

Probudio sam se tek u dva ujutro. Baš me živo zanimalo kolikoće vremena Evici trebati da shvati kakvu sam joj istinsku usluguučinio i da mi potom zdušno i zahvalno preda ključeve tavana.Mislio sam da je to samo pitanje jedne noći i sljedećeg dana. Evica

nije došla sljedećih pet noći. Pojavila se ujutro šestoga dana. Lotete krokodilit.1

20

1 krokodilske suze, alb.


23/234

SRIJEDA, 8.

Ležim i poč injem tonuti u zasluženi san. Kucanje na vratima! Znam da je

to ona. Sretan sam, sigurno je donijela i ključ eve tavana. Ustajem i krećem prema vratima.

Iznenađ en sam Evič inim glupavim ponašanjem. Na glavi ima crvenu periku iako je bila životinja svijetlosmeđ eg krzna. Nekakve smiješne obrve je nacrtala i nabila široke crne naoč ale. Sav moj trud pao je u vodu.

– Ti me ne mrziš, zar ne? Kakvo gubljenje vremena! Cijeli jedan dan protraćen na najnezahvalni-

je i najgluplje stvorenje! I sada shvaćam: ništa od moga ključ a.Šuti i gleda me. U kutovima njenih usana opažam stezanje, ta je žena

otrovana danjim sokovima nezdrave mržnje. Trza glavom kako bi maklacrvena plastič na vlakna s lica. Vidim njen bijes. Njenu nemoć da me uci-

jeni ili postavi bilo kakav zahtjev. Njenu želju da se meni, č ovjeku koji jetoliko uč inio za nju, desi nešto istinski loše. Gledam u rub njenih naoč ala.

– Samo da znaš, ja uopće nemam ključ prokletog tavana. Iako je to zadnji Evič in pokušaj iz nemoći, ipak sam potresen. Odstu-

pam jedan korak. Možda laže? Zar je sve bilo uzaludno? Gdje su ondaključ evi tavana, tko ih posjeduje? Obuzima me bijes.

– Ključ je kod starog Ferde jer je on predsjednik stanarskogvijeća.

Evica zastaje. Koristi trenutak za još jedan plamen mržnje.

– Varaš se ako misliš da će ti Ferdo tek tako dati ključ. On jeopasan tip, već je ubio. Nadam se da će ubiti i tebe.

Okreće se i odlazi poput drvene lutke. Zatvaram vrata. Strahujem ioč ajavam. Odlazim u krevet ne bih li ispružen razmislio o stanju svega.

* * *

Nisam niti legao kad sam opet začuo kucanje po vratima. Sad samse posve predao bijesu. Smetnuo sam s uma tetu Lenu, staricu izprizemlja, koja mi je svake srijede iz trgovine donosila hranu i si-

21


24/234

tnice. Nisam joj vjerovao, ali bez nje bih se morao izlagati kuka-vič jem danjem svijetlu ili umrijeti od gladi. Otvorio sam vrata iuzeo iz njenih staračkih ruku dvije vrećice i odnio ih u kuhinju.

Ona je čekala, naravno, ispred vrata da mi pokaže račun. Kao i uvijek, dopustio sam joj da zadrži ostatak. Kimnuo sam glavom i bezriječi zatvorio vrata.

22


25/234

FATALIZAM

Trebao sam puno sna pa sam se probudio tek u predvečerje danačetvrtka. Dobar odmor razbistrio mi je misli. Sabrano samsagledao situaciju i potražio putove koji bi me mogli učinkovitodovesti do ključa tavana. Nova inspiracija dala mi je potrebnusnagu.

Razradio sam najjednostavniju i najlogičniju taktiku kojom binaveo Ferda da mi preda ključ. Prvo sam neprijatelja, dakle Ferda,odlučio proučiti i istražiti. Morao sam upiti njegove mirise izapamtiti njegove zvukove. Drugo, morao sam odrediti onezvukove i mirise koji se podudaraju s mojima i , naposljetku, tre-

bao sam mu se otvoreno suprotstaviti. Odabrao sam ovakoradikalan pristup jer mi je odmah bilo jasno kako s Ferdom nemarazgovora niti prijateljskog uvjeravanja. On je bio zao čovjek ipotrebno je bilo neko vanjsko zlo koje bi njegovo zlo pretvorilo usamosažaljenje, čineći ga spremnim za predaju.

Potresle su me Evičine riječi: on je već ubio. Koga i zašto? Nijeniti bitno. Njegova je prošlost zapravo bila moja prednost: možda

je to ubojstvo koje je Evica spomenula točka u kojoj ću se moćisuprotstaviti Ferdu. Jer, i ja sam ubio. Već. Davno. I još je jednačinjenica bila na mojoj strani; sad kada sam znao da je Ferdo ubo-

jica moja je mržnja prema njemu očvrsnula. Znao sam da će mizbog toga biti lakše ubiti ga ako bude potrebno ili se ukaže prili-ka.

Ja samčovjek od no

ći, samo

će i vrhunske discipline. Ništa,apsolutno ništa ne može mi stati na put do ključeva tavana. Samo

trebam oprezno zgrabiti životinju za vrat ili za uši. Te iste večeri pripremio sam se za prvo izviđanje. Pripreme sam

23


26/234

započeo brijanjem. Zatim sam pojeo i obukao se. Uzeo sam letvui ugasio svjetlo u dnevnom boravku prije nego što sam otvorioulazna vrata da ne raspem svjetlost po stubištu. Morao sam biti

oprezan, na kraju krajeva, Ferdo je bio samo jedan od dvadesetakdemona koji su nastanjivali zgradu.

ČETVRTAK, 9.

Krećem se uza zid. Svud uokolo je tama. Srećom, oč i su mi već otprije

naviknute na mrak kao mač ki ili tigru. Tiho se spuštam niz stepenice. Krećem se prema prizemlju, tamo živi Ferdo, vrata nasuprot staroj Leni inalijevo od ulaznih vrata od č elika i armiranog stakla. Trebam tamo stići

što prije i što tiše. U sluč aju da me ipak netko od stanara č uje i otkrije umojoj tajnoj misiji, bit ću prisiljen, naravno, radikalno promijeniti stvariu svoju korist. Žrtve nisu bitne. Bitno je da doprem do ključ a tavana inapokon saznam stvari koje me progone.

Na drugom sam katu. Iza jednih vrata č ujem glazbu. Ježim se odljudske gluposti. Zar im nije dosta riječ i i refrena u mulju njihovih iz-lizanih i pretrpanih života, nego moraju tome dodati još i još i još riječ iušećerenih glazbom? To je jadno, ali nije vrijedno č ak niti žaljenja.

Zvuk! Otvaraju se vrata na prvom katu! Pripijam se uza zid. Odozdodopiru glasovi i blijedo svjetlo puno debelih i dlakavih leptira. Neka sta-

rica izlazi iz Lenina stana. One zastaju uz vrata stana i prič aju. Želim da što prije prestanu. Njihov bi govor mogao izmamiti ostale stanare da se pripiju uz unutarnju stranu svojih vrata i prisluškuju razgovor na stubi- štu. Često to rade. Mogli bi č ak i malo proviriti ne bi li vidjeli tko govori,a ja sam u tom sluč aju izložen velikom riziku. Želim da što prije prestanubrbljati.

Ali one i dalje govore. Postajem radoznao. Želim č uti o č emu melju.

Možda č ujem nešto korisno. One govore o meni! O meni!– ...kojemu to nosim.– Ne znam tko je on.

24


27/234

– Naravno da ne znaš. Nitko ne zna. Većina stanara u kućiuopće ne zna da tamo netko živi. Neki su ga vidjeli samo jednomili dvaput otkad je došao ovdje, a ja ga vidim svake srijede.

– Ali kako je to moguće u današnje doba? Od čega živi?– Ne znam točno. Ja mu obavljam tjednu kupovinu i podižemnovce s njegovog računa na banci. On mi ostavlja dovoljno novcada si svaki dan kupim cigarete. Sigurno već godinama nije izašaoiz stana.

Stavljam dlan na lice. Neistina! Ako nešto mrzim, to su trač evi i nakla- panja.

– Niti jednom?– Niti jednom.– A roditelji, rodbina?– Ne znam. Nitko ne zna. Ako ima račun u banci, onda mora

biti netko. U svakom slučaju, osim mene nitko ga ne posjećuje, atelefon nema.

– Bože sveti!– Ima nas svakakvih. Ja se, istini za volju, brinem za njega. Akomu se nešto, ne daj Bože, dogodi, nitko neće niti znati... Susjedakoja živi odmah ispod njega kaže mi da još nikad nije čula njegovekorake danju, samo ponekad čuje kako korača noću i to vrlokasno.

Tako znač i, susjedi ispod mene, obožavatelji glazbe, osluškuju moje

stope. Prisluškivanje je ružna i opasna navika, zato je vrlo korisno znatida vas netko uhodi. Babetine uvijek izlanu ponešto.

– Ja mislim da se on boji vanjskog svijeta. Ljudi, prostora...Svega.

– Zašto ne ode kod doktora? Takve se stvari danas liječe.– Ne znam. Možda se i toga boji.– Ja bih na tvom mjestu bila oprezna. Nikad ne znaš s kim

danas imaš posla.– Ma ne, potpuno je bezopasan. Vjeruj mi.– Previše si ti naivna i dobra, ako mene pitaš. Cijeli svijet je

25


28/234

danas lud, a posebno ti mladi ljudi, izgubljeni, znaš. Danas,stvarno.

– Što se tu može.

– Baš ništa.– Vidimo se onda prekosutra kada ti se javi sin. Možda će i menitrebati tri metra drva za zimu.

– Dobro, dobro. U svakom slučaju još ćemo se čuti telefonom.Čujem otvaranje vanjskih vrata. Željezo stvara buku. Protrnuo sam.

Pozdravljaju se. Zatvaraju se vanjska vrata, pa tresak, Lena zatvara svojavrata, okretanje ključ a u bravi. Opet tama.

Ne krećem se. Razmišljam o onome što sam č uo. Eto kako riječ iiskrivljuju stvarnost. A zvijeri uživaju u mlaćenju jezikom. Čine od togalaku zabavu. One siluju č injenice.

Polazim dalje uza zid. Na prvom sam katu. Približavam se Leninimvratima, ali gledam prema Ferdovu stanu. Od Leninih do njegovih vrataima dva metra i deset centimetara. Za to su mi nužna č etiri koraka.

Nalazim se pred njegovim vratima. Nije mi svejedno. Približavam glavu posve blizu vrata. Ne č ujem ništa, ali osjećam mnoge mirise. Ana-liziram ih. Znam da je Ferdo kod kuće, osjećam njegovu smirenost pred

san. Svi ostali mirisi govore mi da je Ferdo divlji i snažan luđ ak. Njegovi su životni odori doista jaki. I neugodni.

Čujem šum. On odjednom hoda po parketu koji cvrč i i pucketa. Kao daradi male krugove pa se opet vraća otkuda je pošao.

Udaljujem se nekoliko koraka preplašen šumom. Osjetim toplinu. Popišao sam pidžamu. Ne puno. Gledam ravno u špijunku na njegovimvratima. Dosta je za več eras. Prvi korak sam poduzeo i mislim da bi bilonajbolje da se sada povuč em i pripremim za nova iskušenja. Tiho odlazimuza stepenice.

* * *

Autoritet se uglavnom svodi na dvije stvari, na udivljenje ili nastrah. Udivljenje je kratko, slabo i mora biti iskreno. Kada netkouspostavi autoritet udivljenjem nikada neće uživati svu dužnu26


29/234

zahvalnost svojih trabanata. Štoviše, udivljeni trabanti provodit ćesve vrijeme nesvjesno čekajući prvu grešku čovjeka od autoriteta.Kada se greška dogodi, trabanti će reći, uz puno patetike: eto, čak

i tako veliki ljudi griješe. Veliki ljudi, baš zbog toga što su veliki,moraju svoje greške otvoreno priznati. I tu prestaje autoritet udi-vljenjem. Posve je drugačije sa strahom. Na strahu počiva ljudskacivilizacija. Strah izaziva poslušnost, obožavanje pa čak i velikuzahvalnost. Ono što čini strah najjačim porivom jest činjenica daon nužno ne traži iskrenost. Iz straha se autoritet ne mora iskrenopoštivati, ali se poštovanje u svakom slučaju mora iskazati. Zbog

svoje dvolične prirode, autoritet iz straha upravo fantastično uspi- jeva među ljudima.

Međutim, i autoritet temeljen na strahu ima manu. Ako strahanestane, autoritet ostaje visjeti u zraku, posve izgubljen i besmi-slen. Još je nešto bitno; kraj straha je neusporedivo burniji odkraja udivljenja. Kada padne autoritet koji je počivao na strahu,

onda padne u kaljužu prezira, podsmijeha i mržnje bivših podani-ka. Jednostavno priznavanje pogreške nije dovoljno, nositelj auto-riteta najčešće je izložen ranjavanju, poniženju i osveti.

Tko su ljudi koji mogu prevladati svoj strah? Naravno, ljudi odnoći. Jedino su oni dovoljno prosvijetljeni da bi se ohrabrili, jedi-no se oni umiju ohrabriti u pravilnim količinama. Rijetki su to iiznimni ljudi. Njihova vještina i hrabrost stječu se u potpunom

mraku.Čovjek je u mraku najprije slijep kao novorođenče. Zatim

progleda i vidi samo puno crnila. S vremenom počinje razabiratitamnije i svjetlije dijelove. Naposljetku, pošto spozna mrak, onvidi milijune i milijarde različitih nijansi, boja i lica noći. Tada seviše ne boji ničega. Za njega više ne postoje autoriteti.

Bio sam ponosan te večeri. Rasplinuli su se svi moji strahovivezani uz Ferdu. Predosjećao sam skori susret s ključem tavana.Bio sam snažan.

Poželio sam otvoriti prozor. Toliko miješanja s ljigavim vanj-

27


30/234

skim svijetom mogao sam si dopustiti, ali samo u osobitim pri-likama. Noć je bila svijetla, odveć zvjezdana. Ne volim zvijezde,one narušavaju sklad tame.

Kada se slabići na tren izgube u nepoznatom prostoru ili osjeća- ju, oni u isti čas traže nešto iole poznato za što bi se uhvatili kaobrodolomci za trulu daščicu. Nešto što njima pruža lažni dojamsigurnosti. Kako se boje noći, oni u zvijezdama vide malekomadiće sačuvana dana. Hvataju se za zvijezde, dive im se, kla-njaju im se... Kao da to nije samo glupi odsjaj iz dubine svemira.

(Ali strah ne traži iskrenost.)

Niti Mjesec nije puno bolji. On je glavni saveznik uplašenih islabih. Prokleti, blijedi Mjesec. Izgleda kao lice utopljenika. Ljudikoje obasjava Mjesec izgledaju kao posuti tankim slojem pepela.Sve je to tako jadno.

Po ulici je migoljila manja grupa ljudi. Čuo sam njihovo potmu-lo mrmljanje. Sjeo sam ispod prozora i osluškivao izobličene riječi.

Nisam ništa shvatio, bili su predaleko i govorili su previše tiho.Nije me niti bilo briga, sjeo sam ispod prozora samo da me ne biopazili. Bio sam izuzetno zadovoljan provedenim danom.

PETAK, 10.

Zastao sam. Čujem nekakav neodređ en zvuk iza njegovih vrata. Ne č uje se više. Pomalo sam uplašen. Opet taj zvuk! Što bi to moglo biti? Ferdo pali televizor. Osluškujem.

Imam osjećaj da Ferdo nije sam u svom stanu. Još neko biće, neodređ e-na zvuka i hladna mirisa, nastanjuje prostor iza ovih tamnih vrata. Neve-liko biće, ali biće koje puno osjeća, baš kao i ja.

Jako svjetlo probija se kroz staklo ulaznih vrata. Osvijetljen sam!

Bježim prema prvom katu. Svjetlo nestaje. Zacijelo je neki automobilupaljenih svjetala prošao ispred zgrade. Razmišljam o povratku do Fer-dinih vrata. Ipak neću. Dosta je izviđ anja za več eras. Odlazim.

28


31/234

* * *

Noć sam proveo u analizi i kontemplaciji. Duboko sam disao kroznos upijajući zadnje tragove prikupljenih mirisa. Pošao sam krozstan uspoređujući moje s Ferdovim mirisima. Tek sam u kuhinjipronašao neke podudarnosti. Usporedbom sam makar djelomičnoodredio sadržinu Ferdova hladnjaka. Morao sam svako malo uzetipredah od analiza da bih se borio s vrtoglavicom.

Pred jutro, pošavši na spavanje, sjetio sam se razgovora izmeđuLene i one babetine, kojeg sam načuo prethodnog dana. Tada je

Lena spomenula susjedu s kata ispod, koja me nikad nije čulakako hodam danju. Morao sam poduzeti nešto što bi je razuvjeri-lo ili joj makar skrenulo pažnju s te misli. Navio sam sat da zvoniu tri sata poslijepodne.

Sat me probudio pet minuta poslije tri. Ustao sam i prohodaočetiri puta gore-dolje kroz dnevni boravak. To mi se nije činilodostatnim pa sam još dva puta pretrčao lupajući nogama o pod.

Nakon toga sam pošao natrag u krevet. Legao sam u tamu poddekom. Pomislio sam kako, iako živim relativno povučenim živo-tom, ustvari poznam previše ljudi pa moram imati i previše obzi-ra. Moram paziti što ljudi misle o meni. Moram odrediti što smijuznati o meni, a da ih pritom ne povrijedim. Ponekad ih moramnavoditi na krive zaključke, ali u granicama pristojnosti. Moram ih

podnositi i u njihovim očima biti podnošljiv. Kako bi tek bilo daživim danju i svoje sate tratim po prljavim ulicama? Koliko bih tek

onda ljudi poznavao? Koliko bih tragova morao prikriti i pokazi-vati koliko obzira? Ljudi bi me jednostavno izmorili, izludjeli iizjeli. Tada sam zaspao.

SUBOTA, 11.

Spuštam se mrač nim stubištem. Zastajkujem. Osluškujem. Već vidimdjelić njegovih vrata. Prilazim.

29


32/234

Stari nitkov niti ne sluti da sam mu posve blizu i da ga upoznajem pro-tiv njegove volje.

Čujem kretanje. Tišina. I opet zvukovi, ali sada puno bliže. Odstupam

jedan korak. Sve je opet posve mirno. Približavam se tik do vrata.Vrata se otvaraju! Naglo i neoč ekivano otvorena vrata! Vidim Ferdovoljutito lice. Posve sam nespreman, prestravljen, ukipljen! Gledam. Što

sada? Kasno je za bijeg.– Što radiš tu? Ha? Što izvodiš tu već tri dana? Misliš da te ja

ne čujem, je li, govno jedno nastrano? Misliš da ne čujem?Šutim, gledam njegovo upaljeno lice. On šuti, kao da oč ekuje odgovor.

Čekamo. Trzam se od boli u trbuhu. Vidim Ferdovu ispruženu ruku, u njojnož č iji je vrh zabijen u moje meso. Izvlač i oštricu. Bijesno zalupi vrati-ma.

Osjetim bol, užasnu bol. Krv se slijeva niz dlan i kroz prste. Moram što prije stići do stana. Krećem uza stepenice.

Svaka stepenica uzrokuje još boli. Jedva korač am. Posrćem.

* * *

Kad sam stigao u stan već sam bio posve onemoćao od silnoggubitka krvi. Ispružio sam se na podu dnevne sobe. Rukom sampokušavao zaustaviti krvarenje iz trbuha, ali svaki pritisak dlanauzrokovao je veliku bol pa sam odustao od dodirivanja probodenamjesta. Okrenuo sam se na leđa i ležao tako u potpunom mraku.

Smatrao sam da je to najviše što sam tada mogao učiniti.Cijelo tijelo se gusto preznojilo. Osjećao sam se kao u koritu

punom crvene, ljepljive želatine. Gušio me smrad vlastite krvi.Posve sam izgubio snagu, a ruke su počele drhtati. Štoviše, biosam toliko slab da me i mali tračak svjetla mogao dokrajčiti. Zatosam ležao u mraku, mrak liječi, mrak je boja za najjače, za one koji

preživljavaju. Samo najjači kora

čaju mrakom.Pred jutro sam razmišljao o mogućnosti da ipak umrem. Bez

ključa, bez osvete. Jednostavno da se prepustim i utonem u smrt.Čuo sam udaranje svog srca, ono očito nije željelo umrijeti. Živio

30


33/234

sam, sudio, krvario i opet živio i nastojao. Tko bi tada, usred svogmraka mogao znati bilo što o meni? Pustio sam srcu da odluči.

Prikrala se zora i ponudila mi svoje ljigavo svijetlo. I dalje sam

živio. Ustao sam nekako s poda i sklonio se u kupatilo. Nisamupalio svjetlo. Čak i slabašna lampa još uvijek je mogla isijatidovoljno zla da me ubije. Legao sam u duboku kadu i, dolje nadnu, neobično lagano utopio se u tugu. Ključ mi se činio daleko,posve nedohvatljiv, a ja tako slab i izranjavan. Začepio sam odvodkade i pustio vodu. Opet me obuzela neopisiva bol. Hladna je buji-ca pekla i golicala dok se probijala kroz pore i proreze u robi. Sati-

ma sam ležao u vodi i razmišljao o smislu mojih stremljenja.Obnavljao sam se sabrano, promišljeno, kao porušen mravi-

njak. Ojačao sam se dovoljno da pri izlasku iz kade bez bojazniupalim malo svjetlo i pogledam prema kadi. Voda u njoj bila je ču-dovišna. Na površini skupila se crvenkastosmeđa krvava kora koja

je ostala nalijepljena na stijenkama kade i nakon što sam se riješio

vode. Skinuo sam odjeću i oprao ranu. Stavio sam malo kolonjskevode i gaze na tamnoplavi rascjep ispod rebara.

Već je bilo prošlo podne kad sam ušao u dnevnu sobu i navukaosve zastore. Trebao sam puno sna za brzi oporavak. A nikako sinisam mogao dopustiti da budem ranjen više od tri dana.Čuo sam lupkanje pred ulaznim vratima stana i oprezno se pri-

bližio ne bih li otkrio o čemu se radi. Provirio sam kroz špijunku

i vidio pokraj vrata Evicu. Saginjala se i uspravljala s metlom i kr-pom u ruci poput potrgane kazališne lutke. Prala je krvave tragovekoje sam noć prije ostavio preko sva tri kata. Činila je to s velikimzadovoljstvom. Lijepo, ona me već držala mrtvim, a to je, naravno,bila moja prednost. Očito u dogovoru sa svojim kompanjonomFerdom, sakrivala je tragove njihova ogavna zločina. Samo što sezločin nikada nije ni dogodio, jer, ranjena je zvijer preživjela.

Legao sam potom u krevet i lijepo zaspao. Probudio sam se teknegdje poslije ponoći, kada sam još jednom dezinficirao ranu izašio je crnim koncem.

31


34/234

Sljedeću noć rana se nakratko užarila. Nestalo je velike boli, aoteklina je splasnula.

U srijedu ujutro probudio sam se nesnosno gladan zbog gubi-

tka krvi i gotovo se obradovao čuvši kucanje na vratima. Znao samda to stara Lena donosi hranu. Krenuo sam brzo prema vratima,ne mareći za bol, i otvorio staroj. Uzeo sam vrećicu, dao joj novcei pozdravio. Umjesto da ode, ona mi se tiho obratila:

– Imam poruku za vas od gospodina Ferde.Digao sam obrve i zagledao se iza njenih leđa.– On poručuje kako mu je neobično žao radi incidenta.

Sada je stara zastala ne bih li joj kazao nešto više o tomzagonetnom incidentu, ali mi nije bilo ni na kraj pameti reći jojbilo što. Kad je to shvatila, nastavila je otresitije:

– Ferdo vas poziva na čaj ili kavu u svoj stan. On bi vam se želioispričati.

Kimnuo sam glavom, na što se ona povukla i otišla hodajući

unatraške. Zadovoljno sam zatvorio vrata. Napokon sam pronašaopouzdano slabu točku u Ferdinom karakteru, moja rana bila je tatočka, zajedno sa njegovom sumanutom ćudi. Rana je otvorila vra-ta koja razum nije mogao, dakle, ona je posve opravdana. Trebaosam samo otići do Ferda i zahtijevati ono što mi pripada. Naravno,nikako ne danju. Nisam htio pasti tako nisko. Odlučio sam datimojoj rani još jednu noć da sazri pa poći do Ferda sljedeći dan u

predvečerje.Sat je zvonio u sedam i trideset. Htio sam se obući, ali onda mi

je palo napamet kako je najbolje poći do Ferda gol. Tako će onmoći jasno vidjeti što mi je učinio, kakvo je zlo nanio mom tijelu.Loše je i ružno čovjeka probadati. I ja sam mogao Ferda ubosti dasam htio, no čemu? Moja rana bila je najjače oružje, onako naga,plava, mesnata, istinska, bila je oštrija od bilo kojeg noža i trulijaod bilo koje smrti. Da bih je učinio još stvarnijom skinuo sam snje ulijepljenu gazu i izvadio crni konac kojim je bila zašivena.Malo crvenkastožute tekućine izlilo se niz moj trbuh. Savršena

32


35/234

koreografija za umorstvo i trijumf.Krenuo sam stubištem posve nag, bez bojazni od slučajnih su-

sreta.

ČETVRTAK, 16.

Kucam na njegova vrata. Otvaraju se. Ferdo je zapanjen!– Vi... vi ste goli!Sada hini da je zaprepašten mojom golotinjom, ali znam da nije, njega

je zaledio pogled na ranu koju mi je nanesao. Ta ga plavožuta rana pro-matra i optužuje. Gotovo pilji u njega. Pokazuje mi da uđ em.

Prolazimo dugim hodnikom i dolazimo u dnevni boravak. Vidimogromni ormar pun polica. Na jednoj stoji staklena kugla puna vode, unjoj bijesno kruži zlatna ribica. To je ona druga duša č ije sam prisustvoosjetio za ranijih izviđ anja pred Ferdovim vratima. Zagledan sam u njeneoč i.

– Sjednite. Ne obazirem se na njegove riječ i. Ako sjednem moja rana više neće biti

dobro vidljiva.– Želim vam se ispričati... Vidite, ponekad me obuzme bijes

koji je nemoguće kontrolirati... Stravično zlo. Teško je objasniti... Jeste li ikad razmišljali o zlu? To je pošast i zaraza koja jednom

uđe u ljudsku krv i više se ne da izvaditi niti istjerati. Mene jezlom jednom davno zarazila žena i ono me otad prati kao sjenka.Zlo je htjelo da vas probodem, a ne ja s?m, ja nemam apsolutnoništa protiv vas. Samo da prinesem kavu, oprostite.

Ferdo ustaje i odlazi u kuhinju. Promatram ribu. Stari se vraća s dvije šalice kave i nastavlja prič u. Vidim njegov odraz na staklenoj kugli.

– Mene više nije briga što će biti sa mnom, s vama, s bilo kim.I da sam vas ubio ne bih žalio radi vaše smrti. Žalio bih možda zavama, ali ne i zbog vaše smrti. Čak i kad bi me osudili, bilo bi misvejedno. I da vi ubijete mene, bilo bi mi svejedno. I da svi ubiju

33


36/234

sve – svejedno. Život – za mene su to sitne ljudske tričarije, dran-gulije, bižuterija i lažna pozlata. Život je toliko ništavan da se zanjegova trajanja ne može činiti dobro niti griješiti, može se samo

potrošiti uz različite utjehe. Život je besmisleno natezanje. I ovajpoziv na kavu – obična glupost. Mene nije briga što vi mislite omeni i mojim postupcima, ja sam vas ubo nožem i učinio bih toponovo. Bila je to samo još jedna priglupa trica iz dosade. Na krajukrajeva, ubod nožem vam je zasigurno otvorio neke nove vidike,nije li? Dok ste ležali krvavi i uplašeni sigurno ste se makar je-dnom upitali želite li uopće preživjeti. Pa, evo vas ovdje.

Ferdo se glasno smije. Pokušava moju ranu okrenuti u svoju korist. To što sam ošišao Evicu, to je bila istinska usluga, a to što je on mene ubonožem, jedva se može nazvati uslugom. Prije se može nazvati hladnokrv-nim pokušajem ubojstva.

– A sigurno vas zanima kako sam se zarazio zlom i kako mi jesve postalo besmisleno i podjednako glupo. Htjeli biste znati, je

li?Šutim. Zlatna ribica je uznemirena.– Imao sam jedva dvadeset godina i bio sam zaljubljen u stariju

udatu ženu. Nisam je mogao imati, bez obzira koliko sam strasnožudio za njom. Godinu ili dvije promatrao sam je iz daljine, diviose njenoj ljepoti. Znala je da čeznem za njom, međutim, nisam jezanimao. Sve dok se nije teško razboljela. Zaustavila me jednoga

dana na ulici i upitala: Jesi li ti taj koji čezne za mnom? Potvrdiosam. Ona mi je potom kazala: Sad me možeš imati.

Ferdo uzdiše. Prinosi šalicu kave k ustima.– Otišli smo u moj trošni stan. Usred vlage, lišajasta sivila i

smrada izgledala je kao prelijepi, mladi, čisti labud. Duge noge,uski, mekani struk, oble i svilene grudi, prelijepe damske ruke ivrat, njeno lice, predivno, podatno i zanosno. I njen MUF, takavsigurno niste nikada vidjeli! Vrištala je: Uđi u moj MUF! U mojMUF! MUF! (Odvratnost kojom Ferdo izgovara riječ muf je neopisiva.

Zlo mi je. On se smije uspuhan, njemu je dobro.) Gusto mlijeko pote-

34


37/234

klo je iz njenih nabora. I ja sam ušao. Tu je priča trebala završiti,ali nije. Gospođa je dolazila svaki dan još četiri mjeseca i svaki dan

je bila sve uža, sve ružnija i pepeljastija. Sve je više ličila na smrt.

Usprkos svemu, uspjela je zatrudnjeti. Još je osam mjeseci umi-rala u mojoj postelji. Sušila se, gnjiljela. Počela je kašljati, hroptatii smrdjeti. Nešto najljepše što sam ikad vidio, pretvaralo se ulokvu razlivena mesa i gnoja u mojoj postelji, pred mojim očima!Nisam osjećao niti žal, niti bol. Mrzio sam je. I njenu trulež.Nakon što je stenjala i krckala cijelu jednu noć, pozvao sam bol-ničare. Sutradan je rodila i nedugo potom umrla. Nakon svog

užasa kojim me je obdarila, povukla se gospodski i ostavila misićušnu djevojčicu kao podsjetnik na moju zlu kob. Napio sam sei u krčmi izbo trojicu nožem. Dvojica su umrla. Sve što posjedu-

jem ostat će mojoj kćeri koju nikad nisam vidio. Ne želim je po-znavati, ne želim je vidjeti. Siguran sam da je negdje u đavoljojslužbi. Nije me briga za nju. Ona je dijete podsjetnik, kamen oko

vrata, razumiješ? Petnaest godina. Petnaest godina zatvora nijeizgnalo zlo iz mene. Još deset godina potucanja i preživljavanja postratištima i smetlištima nije izgnalo zlo iz mene... I toliko sam zlaostavio u svojim brazdama, ali uvijek je dovoljno ostalo u meni dase ponovo razmnoži i ojača. Ništa ne može otjerati zlo, čak ni mojasmrt. Svejedno je živim li ili sam mrtav, posve svejedno.

Ustajem i prilazim polici sa akvarijem. Uzimam hladnu kuglu dlanovi-

ma. Riba je uplašena i radi ubrzane krugove. Okrećem se prema Ferdu. Onmi prilazi. Vidim njegovo izoblič eno lice kroz staklo akvarija. Izbezuml-

jene riblje oč i. Ferdovo lice kao da pliva zajedno s njom. Ribica se gubi č asu mojim, č as u njegovim vodenim oč ima. Ona nema kuda. Guram kuglu

prema njegovom licu. Akvarij ga udara, raspada se u tisuću komadića ikapi! Ferdo pada na pod i udara glavom u oštru nogu stolića. Prvo se č uje

kiša staklenih krhotina, a zatim tupi udarac.Saginjem se prema Ferdu. Mala porezotina na č elu i lokvica krvi ispodtjemena. Njegovo tijelo je gotovo netaknuto, a ipak je mrtvo. Savršenoubojstvo! Zlatna ribica lamata repom i poskakuje na tepihu pored Ferdove

35


38/234

glave. Uskoč ila je u lokvicu krvi. Smiruje se.Trebam pronaći ključ tavana. Zbog toga sam i došao, a ne slušati glupe

prič ice. Pretražujem Ferdove džepove. Ništa ne nalazim.

Tražim na ladicama i vidljivim mjestima. Nemam sreće. S č avla na vra-tima vise samo č etiri ključ a, od ulaznih vrata, od glavnih vrata i dva odauta. Ali ključ a tavana nema. Osjećam smrad krvi. Moja rana se otvara iobnavlja. Vrijeme je da odem. Dok još mogu.

* * *

Stanje moje rane ozbiljno se pogoršalo. Više nisam imao kolonj-ske vode pa sam je zalijevao octenom kiselinom, ali i nje mi jebrzo ponestalo. Bolovi su se vratili pa sam opet morao punomirovati.

Ferdo se neobično brzo usmrdio, a našli su ga tek u ponedje-ljak. Do tada se ogavan smrad već bio proširio zgradom, čak i domog stana. Osjećao sam se zdravije kad su ga napokon odnijeli.

Ponovo sam sašio ranu.

36


39/234

ZLATNA PIRANA

Nakon dva dana okovanih groznicom i orošenih gnojenjem, stanjemoje rane najzad se počelo poboljšavati. Prestali su bolovi i činilose da posjekotina uredno zarasta. U srijedu se pojavila stara Lenana mojim vratima, s ustima, očima i ušima punim priče o mrtvomFerdu.

– Poskliznuo se, jadni čovjek, udario nezgodno glavom, i eto, tovam je život. Ne samo da je posve besmisleno poginuo, nego je joši akvarij pao na njega, Bože sveti. Od policije sam vlastitim ovimovdje svojim ušima čula sve što se dogodilo. Pomozi nam Bože,kakva tragedija. Tako miran, povučen, čovjek! Strašno. – rekla je

Lena i dodala:– Policija je razgovarala sa svim stanarima. Jesu li bili i kod vas?Strašna, strašna tragedija!

Sve me se to nije ticalo. Imao sam pametnijih preokupacija. Naprimjer, pronaći ključ tavana. Lena je krenula prema stubištu,zastala i dodala:

– Eh, da! Odnekud se pojavila Ferdova kći, zamislite. Nitko nije

znao da gospodin pokojni Ferdo ima kćer. Ime joj je Marta, lijepadjevojka. Već je uselila u stan. Ona će se sama pobrinuti okopogreba. – Stara je slegnula ramenima i konačno otišla.

Vijest me zabrinula. Nadao sam se povratku u prazan Ferdinstan, a pojavom njegove kćeri stvari su se zakomplicirale. Situaci-

ja je bila daleko od beznadne, jer ja sam uvijek znao sa ženama i

znao sam dobiti od njih ono što sam tražio, usprkos svim nji-hovim nesavršenostima.Prvo sam objedovao, a onda razmislio o svemu. Stvorio sam

plan; prvo osvojiti naklonost Ferdove kćeri, što neće biti teško.

37


40/234

Njena je tuga i patnja čini lakim plijenom. Potom od nje iznuditiključ. Sve to samo lijepim riječima.

Okupao sam se, obrijao, potkratio kosu i začešljao razdjeljak,

zamijenio gaće i zastao pred ogledalom. Promatrao sam dugo svojodraz sa svih strana ne bih li pronašao onu najmarkantniju per-spektivu. Protrljao sam oči i zasuzio... Jadna, jadna Marta... JadniFerdo... Još samo ta sitnica, to posve rutinsko zavođenje i ključ jemoj! A kad dobijem ključ konačno će se saznati tko je tko međustanarima ove uklete zgrade.

Muškarac evolucijom nije dobio prikladnu ženku niti je ženka

dobila odgovarajućeg mužjaka. Posve smo krivo spojeni. Muškar-ci i žene odvojeni su svjetovi koji se tek ponekad dotaknu, svakisa svojim uvjetima. Čini se da žene izuzetno postojano uvjetujuformu doticanja, dakle samo vanjski izgled i ukras, a muškarci tajproblem rješavaju dodvoravanjem. Da bi se dodvorili, oni lažu – tu

je njihova snaga, ali i tragedija. Oni lažu sve više, a njihove se laži

pretvaraju u romantiku u koju na kraju vjeruju samo oni sami.Nakon svakog doticaja dolazi procjena: Jesu li mužjak i ženkadobili ono što su htjeli i, ako jesu, u kojim omjerima? I onda sli-

jedi odvajanje i opet nova dodvoravanja. To je ljigava igra slabića.I što se više mužjaci-slabići dodvoravaju i izobličuju to su žen-

ski prohtjevi, prirodno, sve teži. A što zapravo žene žele da imdaju muškarci, a da same to ne mogu uzeti? Što žele da im se da,

da im se servira upakirano s usahlom ružom, osmijehom i prezer-vativom osrednje kakvoće? Besmislene i glupe stvari koje ili većposjeduju ili mogu i same dokučiti, bez pomoći mužjaka. Muškar-ci, međutim, uživaju u neprestanom davanju ženama, to im dajeprivid zaštitništva i muževnosti. Cijela igra je višestruko oprav-dana, socijalno poželjna, magnet koji drži mužjake i ženke na hrpikao ljepljiva traka muhe. Zapravo, sve se svodi na jednostavnuračunicu. Čemu pompa, laž i drama?

Na kraju krajeva, svi su slabići gubitnici. Muškarci su bez su-mnje priglupi, a žene imaju zlu narav. Pomislio bi čovjek da one

38


41/234

ipak prolaze bolje, ali nije tako, ponekad čak ostaju trudne i zas-nivaju neke bezizgledne obitelji.

Kao čovjek od mraka, oduvijek sam zazirao od tih tipičnih

muško-ženskih doticaja. Uvijek sam imao dovoljno snageotvoreno reći što želim i što mogu dati zauzvrat. Tako sam Evicuza parenje oslobodio od dlakavosti, a Marti sam možda mogao datiutjehu u zamjenu za ključ tavana. To je posve jednostavna i jasnaračunica.

Namještanje pred ogledalom i razmišljanje posve me izmorilo.Izvadio sam odijelo iz ormara i raširio ga na stolici, a potom sam

pošao spavati. Odlučio sam navečer poslije sna poći do te žene.Probudio sam se nešto kasnije no što sam planirao, naime, već

je bilo devet i četrdeset. Možda nije bilo pristojno pokucati ne-kome na vrata u to doba, no ja sam bio posve čvrsto odlučio otićido nje i učiniti što sam morao, bez obzira na vrijeme i uljudnost.(Na kraju krajeva, ubio sam joj oca, što bih sad pazio na vrijeme?)

Obukao sam svoje odijelo, ono crno koje nisam obukao godina-ma. Nisam više imao niti odgovarajuće cipele uz odijelo pa samnataknuo kućne papuče. Nisam išao nakraj svijeta već samo dvakata niže, a to sam mogao i u papučama.

SRIJEDA, 22.

Prolazim preko mrač nog stubišta. Odluč no. Kucam na njena vrata. Nemaodgovora. Ponovo kucam. Čujem spore kretnje. Vrata se ne otvaraju.

Kucam ponovo, sada još energič nije. Vrata se konač no mič u. Vidim pospanu crnokosu ženu mojih godina. Lagano se naklanjam, više glavomnego tijelom.

Čini se da sam je uplašio. Zbunjena je. To je dobro. Nadam se da neoč ekuje od mene riječ i ili neku slič nu budalaštinu.

– Izvolite? – kaže. Što sada? Moram nešto progovoriti makar seonesvijestio.

39


42/234

– Poznavao sam vašeg oca. – govorim tiho.– Aha. Uđite, uđite. – pokazuje rukom prema mraku iza sebe.Ulazim u hodnik. Ona polagano zatvara vrata. Kreće rukom prema

prekidač u ne bi li upalila svjetlo. Stavljam svoju ruku na njenu i spreč avam je u tom glupom pokušaju. Lijepo je u mraku, šteta bi bilo pok-variti dobar poč etak.

– Izvolite u dnevni.U toj poznatoj, neugodnoj sobi upaljen je televizor, a svjetlo je

prigušeno. Na dvosjedu vidim tragove nedavnog spavanja. Ona je izamene ali ne č ujem je. Sjedam za stol, ona prilazi dvosjedu. Promatra me,

posve kratko, zatim sjeda na dvosjed, povlač i gore noge, kao da meditira,i djelomič no se pokriva dekom. Opet me promatra i šuti. Izgleda sada punomlađ e i posve smireno. Možda je č ak i mirnija od mene, upravo je neobič no

smirena. Kog vraga smjera? Nema sumnje, ona je prava ženetina.– Dobro ste poznavali moga oca?

Kimam glavom. Ona se smije. Okreće oč ima. I opet se smije, ali neč u-

jno.– Bili ste bliski s njim?– Oh, da. Ja sam ga ubio.Ona se smije, sada se to i č uje. Zapanjen sam umješnoš ću svoga govo-

ra. Nakon toliko vremena poprilič no dobro č inim tu glupost. Zaista, zle i suvišne navike nikad posve ne zamiru. Ova nasmijana žena ispred mene,č ini se da ona uopće ne pati.

– No sjajno! – kaže. Nije to dobro. Njen osmijeh ulijeva mi strah. Osjećam se posve nesi-

gurno, toliko nesigurno da granič i s uvrijeđ enoš ću. Ova žena je vražja, uto nema sumnje. Njene oč i ulijevaju strahopoštovanje, a njen pogled zabi-

ja se pod kožu poput č ič kovog trnja. Moram otići odavde prije no što se poč nem tresti. Ustajem.

– Već idete?Ona naglo ustaje i prilazi mi na metar i trideset. Sada ona gleda poma-

lo zbunjeno. Kimam glavom. Krećem prema vratima ubrzanim korakom.Odlazim bez pozdrava.

40


43/234

* * *

Imao sam osjećaj da moj prvi posjet Ferdovoj kćeri nije bio oso-bito uspješan. Njena me prisutnost uznemirila, a njena mirnoćaneobično uplašila. Cijele noći nakon prvog posjeta toj ženi preispi-tivao sam svoje misli ne bih li pronašao uzrok strahu. Povod mi jebio i više nego jasan: privlačna, lijepa i opasna zvjerka, ta Marta...

Ali uzrok, uzrok mi je izmakao. Ipak, stvorio sam nekolikoosnovnih pretpostavki o tome; prvo, moj strah je došao od previšesvjetla, previše razgovora i ljudi kojima sam se nehotice izložio

posljednjih dana. Drugo, možda sam oslabio kao osoba i izgubiočvrstinu karaktera koju sam ranije posjedovao i treće, možda samnaslutio zlo Martine majke koje je, kako je sam Ferdo rekao, pre-šlo i u nju, dijete zla. Niti jedan mi se uzrok nije činio osobitiuvjerljivim. Pred jutro sam zaspao posve iscrpljen.

Nisam se stigao naspavati kad opet netko zakuca na moja vrata.Marta. Istog trena obuzeo me strah od prethodnog dana. Hladna,

mirna. Previše mirna.– Mogu li ući?Kimnuo sam glavom. Počela je brzopleto ispaljivati polusmi-

slene rečenice.– Ne osjećajte se krivim zbog Ferde. Ja ga nisam voljela, štoviše,

učinili ste mi uslugu. Zaista. On neće nikome nedostajati.

Njene su me riječi stravi

čno razbjesnile. Smatrala je da mojstrah dolazi od osjećaja krivnje. Ma kakve krivnje! Zašto bih

osjećao krivnju, zar sam zgriješio? Uostalom, krivnja je za slabiće.Kivno sam se udaljio od vrata i sjeo za stol uopće ne obraćajućipažnju na Martu. Zatvorila je vrata i polako pošla prema stolu.Sjela je točno nasuprot mene.

– Recite nešto. Uvijek tako šutite?

– Ne osjećam nikakvu krivnju i nisam vam učinio nikakvuuslugu. Ja činim usluge samo kad to hoću, a kad ne, onda ih nečinim.

41


44/234

Nevjerojatno! Nekima učiniš ogromnu uslugu, a oni su previšeglupi da bi to vidjeli, dok se drugi pojavljuju iznenada, tko znaotkuda, i tvrde da si im učinio tko zna kakve usluge, o čemu ti

pojma nemaš! Ljudi od dana!Marta je šutjela i zurila u moje lice. Ja sam gledao prema pro-zoru i osjećao kako se dobar dio moga straha pretvara u čistusrdžbu.

– U redu, u redu. – rekla je. – Nisam vas željela rasrditi. Samosam... Niste valjda ljuti što sam svratila? Pitala sam gospođu Lenuna kojem katu živite, a ona mi je rekla kako živite povučeno i ne

pričate puno. Zar stvarno niste godinama izašli iz zgrade?Šutio sam. Već sam se prokleo što sam uopće progovorio s tom

ženom, a ona je vrijedno zahtijevala još više mojih riječi.– Zašto ste ubili mog oca?Ustao sam i podigao košulju. Pokazao sam joj moju zašivenu,

dragu ranu. To me podsjetilo da bih mogao izvaditi konce.

– A, – shvatila je Marta što sam time želio reći – sada mi je jasno. Ubili ste ga u samoobrani.

– Ma ne! – prosiktao sam nervozno – Stara mrcina me ubolanožem pa sam ga zato ubio.

Opet sam bio ljut na sebe jer sam progovorio.– Znači, ubili ste ga hladnokrvno.Slegnuo sam ramenima. Pogledao sam joj lice i opet vidio onaj

zastrašujući smiješak. Mučenje je moralo stati. Zato sam jojodlučio odmah reći što zapravo želim od nje. Morao sam joj prijeili kasnije reći za ključeve tavana.

– Od vašeg oca želio sam polučiti ključ tavana. To je nešto štomi pripada. Molio bih vas, sada kad je vaš otac mrtav, da mi ga vipredate. Tako ćemo oboje moći živjeti u miru.

– Ključ tavana? Moj ga je otac imao?Kimnuo sam glavom. Opet se nasmijala.– Pa, u redu, potražit ću taj ključ.Šutjeli smo neko vrijeme, promatrali se. Procjenjivali dobit i

42


45/234

sitne štete. Besmislene mogućnosti. Potom je ustala i odlučilaprošetati sobom.

– Zašto ne otvorite žaluzine? Ovdje je tako mračno.

Jedva je prošlo podne i nije mi padalo napamet pustiti sunce udnevnu sobu. Pogledao sam je osorno. Pošla je prema kupaonici,zastala je pred ogledalom.

– A gdje spavate? – upitala je i onda sama pronašla vrataspavaće sobe i zavirila u nju. Nakon svega, ušla je u kuhinju i raz-gledavala ostatke hrane na stoliću. To ju je očito zabavljalo. Zado-voljno se vratila do stola u dnevnoj sobi i izvadila iz džepa

smotanu cigaretu.– Lijep vam je stan. Pušite li?Odmahnuo sam glavom u negativnom smislu. Marta mi se pri-

bližila, paleći smotuljak kanabisa. Potom je uvukla jedan dugidim.

– Ali ovo zaista morate probati. – rekla je sasvim tiho.

Marta je uspijevala biti izuzetno uvjerljiva. Pružila mi je smo-tuljak. Uvukao sam dugi dim. Slatkasto-gorki okus ispunio mi jeusta i nos. Nisam uživao drogu još od srednje škole i zbog toga…Uostalom, to je bila prvoklasna stvar…

– Ovo zaista morate probati. – rekla je. – Zaista.Uvukla je još jedan dim, kao i ja.

A poslije (u trenutku kada poslije više nije značilo ništa) još

jedandim

Još jedan, od kojega grlo pečena neki čudnovat načinUšli smo u golemi akvarij. U njemu je plivala gigantska zlatna

ribica s velikim, tupim, blesavim očima. Ribica je gledala u nasnetremice, a njeno oko – kao da se crna rupa otvorila pred nama.Rupa u vodi, okrugla, cilindrična raka za spiralno nestajanje udubini. Plutali smo, lebdjeli. Marta nešto ponad mene, čuo sam jekako se ceri. Mjehurići su ispunjavali sobu, a smijeh je bio raz-

43


46/234

mazan po zidovima, otegnut i gotovo vještič ji.– To jednostavno moraš probati... Moraš probati... – govorio je

netko, možda ribetina.

Martina usta bila su zatvorena, a oči posve skrite ispod gornjegkapka. Njene su duge noge obješene iz haljine (kao lutkine) vi-sjele ispred mene i izduživale se prema stjenkama akvarija. Ustazlatne ribe otvarala su se u pravilnim razmacima: ovo moraš pro-bati, ovo moraš...

Zijevala je i izgledala posve glupo, potpuno idiotski.–Marta? – zazvao sam je. Nije se odazvala. Promotrio sam

izobličeni, vodenasti prostor oko sebe. Marta je bila na površini,izokrenuta na leđa poput uginule ribe. I u mom tijelu otpočelo jeutapanje, ali to nije bilo strašno niti bolno, već vrlo ugodno isku-stvo. Zlatna se ribetina propela prema vrhu akvarija, zaplivalaprema Martinom tijelu i zatim je cijelu progutala, jednim jedinimtrzajem ogromnih ralja. Tada se namjerila na mene. Vijugala je

kroz vodu, riblje sablasno. Mogao sam vidjeti njeno lijevo padesno oko, lijevo pa desno... išla je pravo na mene. Bez straha, bezstrepnje, čini mi se da sam se glasno smijao. Ribetina je otvorilasvoja velika usta i progutala me. Bezbolno.

Sve oko mene bilo je crveno. Sve je bilo zlatno, krvavo. Cijelasoba bila je zlatna i prepuna ugodnog, organskog, tamnoga sjaja.Na zlatnom krevetu ležala je gola Marta, žuti se odsjaj igrao po

njenoj mokroj koži.– To moraš probati. – rekla je. Mjehurići su poput krijesnica

zaigrali oko nje, a kosa joj je bila busen morskih algi.– Marta, – rekao sam – Ova nas je riba progutala.– Znam. – odgovorila je. – Nema ljepšeg mjesta za vođenje

ljubavi od trbuha Zlatne Pirane.Osvrnuo sam se nikako ne mogavši odrediti nalazimo li se pod

vodom ili u nekakvom vlažnom zraku gustom od želatine ili ribljesluzi.

– Slušaj sada. Ferdo je bio toliko ogavna osoba da ga je mrzila

44


47/234

čak i zlatna ribica. Ti si ubio Ferda, ali i zlatnu ribicu. Time si jedvaput odriješio muka. Možda zbog toga ribica nama čini uslugu,iznajmljujući nam ovaj prostor i oduzimajući nam nesnosno vri-

jeme. Čini nam veliku uslugu. Lišava nas uzaludnosti.Približio sam se krevetu, Martinu zlatom obasjanom tijelu.Marta me progutala, hroptala je u kupki mojih izlučevina, a sve,baš sve bilo je zlatno oko nas. I mi smo bili zlatni, sve dok senismo probudili, beživotni na krevetu u spavaćoj sobi. Nismo bilizagrljeni, već zalijepljeni jedno za drugo osušenim znojem i sli-nom. Ustao sam i pošao u dnevni. Bilo je predvečerje. Osjećao

sam umor i mučninu. Prišao sam prozoru i otvorio ga. Nešto hla-dniji zrak s ulice ulio se u zagušljivu sobu. Čuo sam užasni zvukdisanja grada, kao hroptanje nekog luđaka nad golim ženskimtijelom. Strastveno, ali ipak mrtvačko hroptanje.

Na ulici sam vidio nekog čovjeka, zapravo njegovu sjenku. Kre-tao se neobično, silovito, u kratkim pokretima. Nervozni luđaci

tako hodaju. Preko puta prozora bila je jedna niža zgrada, a uprizemlju te zgrade, iznad malog prljavog vrta, jedan je osvijetljeniprozor bio širom otvoren. Luđak se ukipio nasred ulice i stao zuri-ti u taj prozor. Marta mi je prišla s leđa i naslonila se na mene.

– Što radiš?Kimnuo sam glavom prema spodobi na ulici. Luđak je nešto

mumljao, čuo sam kako mu se jezik sapliće od zla. Odjednom je

skočio preko niskog kamenog zida u vrt i počeo se uspinjati prekoizbočina na zidu do osvijetljenog prozora.

– Što će učiniti? – upitala je Marta.Slegnuo sam ramenima. Spodoba je uskočila u sobu kroz

otvoren prozor. Nekoliko trenutaka nije se ništa dogodilo, a zatim je iskočio natrag u vrt, pao, pridigao se pa preko zidića niz ulicu iu tamu. Kasnije se saznalo da je u onoj prizemnoj sobi nasmrtizgrizao nekog jadnika koji je u kasne noćne sate nešto pisao.

– Smijem li se istuširati kod tebe? – upitala je Marta. Kimnuosam potvrdno. Uhvatio sam samo jedan blijesak njene gole guzice

45


48/234

prije nego je zatvorila vrata kupaonice. Uskoro sam čuo prštanjevode.

Usprkos svim metodama introspekcije, nisam uspijevao odre-

diti izvor svog straha od Žene Marte. Vjerojatno je naklonost bilauzrokom svojevrsne panike i zbunjenosti. Dala mi je petnaestminuta za razmišljanje prije no što je izašla iz kupaonice i pošla uspavaću sobu. Još uvijek naga. Lijepo se kretala kroz mrak. I krozvodu.

Opet sam osjetio snažnu želju da je uzmem, ali ostao samnepomičan od umora. Marta se brzo obukla, prišla k meni i polju-

bila me u obraz.– Potražit ću ključ tavana.Nasmiješila se u tami. Otišla je posve tiho. Ispružio sam se na

krevet i odmah zaspao.

PETAK, 24.

Događ a mi se ono najstrašnije – gubljenje ritma! Jutro je, a ja se budim posve odmoran nakon što sam prespavao cijelu noć. Sada je ispred mene još dvanaest sati danjeg svijetla. Moj savršeni životni ritam je poremećen,noć i dan mi izmič u kontroli. Želim poći do Marte, raspitati se o napretkunjene potrage za ključ em, ali ne smijem se toliko izlagati danjem svjetlu!

Zaista želim poći dolje. Ali ne. Ne!

* * *

Nisam odolio. Zatvorio sam dnevnik, obukao se i pošao do Marte,usred bijela dana. I sama pomisao da ću možda već tada dobitiključ tavana bila je jača od razuma. Izašao sam na stubište, ljiga-vo, osvijetljeno, jasno, ljudsko. Moja je odlučnost bila snažna,

pošao sam uzdignute glave i bez straha. Na drugom sam katunaletio na susjedu, čeprkala je nešto pred svojim vratima i nije seznalo tko je više iznenađen, ja ili ona. Pozdravila me, kimnuo sam

46


49/234

glavom i jednostavno pošao dalje. To je zapravo bio naš prvi su-sret. Nije mi se svidjela, imala je štakorsko lice i cijelo štakorskoleglo u stanu. Bio je to odvratan susret koji nisam želio ponoviti.

Ubrzao sam hod niz stepenice, zapravo sam se sjurio do prizeml- ja i odlučno pokucao na bivša Ferdova, a sada Martina vrata.Vrata su se otvorila i tog istog trena kada sam ušao u stan osje-

tio sam njenu blizinu na neki čudan, hrapav način. Nisam jemogao vidjeti jer sam bio posve zaslijepljen odsjajem otvorenihprozora u kuhinji, iza Martinih leđa.

– Pronašla sam ključ.

I dalje je nisam vidio. Svejedno, osjećao sam je potpunije noikad; zrak je zamirisao trijumfalno, njene ruke okupane u ekstra-ktima seksa, njene radine ruke i njene oči, nedvojbeno zle, sadaposve pripitomljene. Duboko u njenoj utrobi čuo sam zveckanje,sretno metalno dijete. Namučio sam se da bih došao do tog ključa.Postao sam otac svih mojih bolova, svih čežnji, težnji i nagnuća,

sve se to rastalilo u maternici savršeno zle, ali beskrajno pohotnežene, a smisao svega postao je toliko gust, vidljiv, dokučiv ikonkretan da sam čuo kako zvecka, čuo sam kako mi poklanjariječi! Bacio sam se pred njom na koljena i zagrlio njen topli, mekitrbuh.

– Gdje je? – upitao sam.Osjetio sam stezanje njena trbuha, pomicanje sitnih i vrelih

mišića. Iskliznula je iz zagrljaja i pošla u dnevnu sobu. Sjela je nakrevet. Ja sam zateturao za njom i tada sam je prvi put vidio: njenolice posve hladno, odsutno, zlo. Izraz koji izaziva strah. Ona, usvom skučenom poimanju stvari, nije mogla znati koliko mi značiključ.

– Neću ti ga dati. – rekla je posve mirno, kao da me želi hipno-tizirati.

Rukama sam pokrio lice. Šake sam stisnuo uz potiljak ipokušao se boriti s grčevima koji su mi obeživjeli čitavo tijelo, aonda, uz trzaj i urlik, ispružio sam se po podu cijelom dužinom.

47


50/234

Izgledao sam baš kao ona žaba koju sam ubio kamenom kad sambio dijete.

– Osim ako... – prozborila je Marta tiho. Meni se činilo kao da

viče.Zla žena, prokleta zla žena. Znala je da može dobiti baš sve.– Osim ako što? – upitao sam glasom čovjeka koji je hodao bez

prestanka danima.– Pođeš sa mnom u šetnju.Prozaičnost tog zahtjeva kao da me oživjela. U djeliću sekunde

ispunio sam se bijesom i britkom mržnjom. Poletio sam s poda na

noge ne osjećajući težinu svoga tijela. Zakoračio sam prijetećiprema krevetu na kojem je sjedila. Ostala je posve mirna. LijepaMarta, tatina dušica, bila je puno perfidnija od priglupe Evice. Nijese dala lako prestrašiti. Moju je ljutnju nekako pretvarala ugorčinu, a zatim u nemoć.

Od Marte sam tražio samo ključ, a parenje je bilo dobrodošlo.

Ključ sam tražio otvoreno i jasno, dakle bio sam prema njoj odpočetka pravedan. Nakon svega zmija mi je moju pravednost vrati-

la uvjetima. Ona mene uvjetuje, ta bijednica! Kao čovjek od dana,kao najveći slabić, dopuštam si sada takve stvari!

– Onda? – upitala je.– Ti si zla. – odgovorio sam.Martu je to nasmijalo. Ustala je i zagrlila me.

Morala me je doslovno dovući do ulaznih vrata zgrade. Tamosmo zastali bez riječi. Gledao sam prema vratima okovan strahom,potom sam spustio pogled prema hladnome podu, savladansrdžbom i jalom. Čuo sam kako Marta diše. Pogledao sam njenolice i moja je srdžba prešla u osjećaj potpune bespomoćnosti. Krozstaklo ulaznih vrata prodirala je svjetlost i činilo mi se da me boledodiri svjetlosnih prstiju. Marta je otvorila vrata i lagano me gur-nula naprijed. Uhvatio sam se za hladni, željezni dovratak i nisamse više mogao pomaknuti.

– Kakav si ti to čovjek? Želiš li svoj ključ ili ne?

48


51/234

Kao da mi se cijelo tijelo iznutra ispunilo razlivenom krvlju.Marta je dotakla moj lakat. Više se nisam opirao. Dospio sam uvanjski svijet.

Koračao sam po ledu. Rukom sam sakrio lice od svjetlosti.– Ne boj se, ja sam s tobom. – rekla je Marta.Sabrao sam svu hrabrost ne bih li pogledao oko sebe. Već sam

bio zaboravio izgled ružnog pročelja zgrade. Pogledao sam gore,prema krovu i tavanu i opet pomislio na ključ. Uzdahnuo sam.Zrak koji sam uvukao u sebe bio je pun smrada.

Pogledao sam niz ulicu i vidio ljigave, oznojene i užurbane

ljudske kreature. Prolazili su pored nas buljeći svojim ogromnimživotinjskim očima. Proučavali su i procjenjivali sve na što bistavili svoj ljepljivi pogled. Bili su zapravo slijepci, demoni koji sugledali svijet kroz koprenu svojih uzaludnih školovanja, naučenihobrazaca idiotizma i svojih mizernih, općeljudskih neizbježnosti.Čelični sjaj dogmatskih opravdanja. Spustio sam pogled na cestu i

više ga nisam htio podići s prljavog, zaraženog asfalta.Marta me zagrlila oko ramena. Krenuli smo niz ulicu kao kakav

mizerni bračni par na sedmodnevnom godišnjem odmoru. Pognuosam glavu kao da razmišljam o nekim kičastim bračnim problemi-ma; krediti, djeca ili kurvanje. Odvratno iskustvo!

Skrenuli smo desno na glavnu ulicu. Milijun zvukova doprlo jedo mene. Buka s majmunskog pojilišta. Zatvorio sam oči i

proizveo u glavi šumove koji su nadglasali demone. Srećom, opetsmo skrenuli udesno u jednu manju i mirniju ulicu usred koje jebio drvored. Marta nije prozborila niti riječi, a ako i je, nisam jemogao čuti. Gledao sam u crna tijela stabala. Marta me potapšalapo leđima i ja sam stao, kao što to konji rade kada ih se potapša.Stajali smo ispred velike sive kuće s ogromnim drvenim vratima.

– Pričekaj me ovdje, moram nešto obaviti. – rekla je Marta. Sa-gnula se da bi došla do mog pognutog lica, poljubila me u čelo irekla:

– Vraćam se odmah.

49


52/234

Ušla je u sivu zgradu i nestala u mraku stubišta. Osjećao samsvoju ranjivost još snažnije sada kad sam ostao sam na ulici. In-stinktivno sam pošao prema tami, prema stepeništu zgrade. Ušao

sam u predvorje i uvukao se između otvorenih vrata i zida. Tu jebilo kudikamo mračnije nego na ulici. Nisam mogao prestatidrhtati. No, bio sam puno mirniji skriven u tračku dragoga mraka.

Marta se vratila zaista brzo. Vidjela me uvučenog u tamni pro-stor iza vrata i blago se nasmiješila. Volio sam taj izraz njenog lica.

– Što radiš tamo? Preplašit ćeš nekoga! Sad idemo kući, OK?Pošli smo prema drvoredu pa lijevo na glavnu ulicu gdje sam

opet pokušao zatvoriti sva svoja čula. Što smo bili bliže kući tosmo brže hodali. Nakon nekog vremena klipsanja osjetio sam bli-zinu naše zgrade i gotovo potrčao prema ulaznim vratima. Marta

je zveckala ključevima. Ušli smo u njen stan.Sjeo sam za stol u dnevnom boravku. Bio sam odsječen od svi-

jeta, još uvijek sam se tresao i nisam se osjećao ništa bolje nego

na ulici. Bio sam izmoren i obeščašćen. Oskrnavljen i obesprav-ljen. Nisam mogao razbistriti misli već sam samo pognut sjedio na

stolici, a kapci su mi bili toliko otvoreni da su mi oči mogle izlet- jeti u krilo. Zurio sam i disao kao kokoši kad ih se dugo natjeravapo dvorištu. Učinili su mi svjetlosnu lobotomiju. Smrdio sam poljudima i kukavičluku.

Marta je bila u kuhinji i prikrala mi se iza leđa. Zagrlila me tako

da sam osjetio njene tople grudi na vratu i potiljku. Gola Marta.– Jesi li dobro?Nisam bio u stanju odgovoriti.– Imam nešto što će te opustiti. - rekla je i pošla prema polici s

cedeima. Pustila je odvratnu glazbu.– Daj mi ruku! - rekla je. Pružio sam joj ruku, a ona je zavrnu-

la rukav moje košulje i zavezala mi gumom mišicu. Imala je međuprstima injekciju s tamnožutom tekućinom i zarila ju je u mojuvenu. Učinila je isto i sebi. Prišla je, zagrlila me

zagrlila me

50


53/234

slapoviSlapovi vode potekli su iz moga tijela.Bio sam lakši, tijelo moje talasalo se poput tmaste površine

ulja.Sva osjetila koja su mi zagorčala dan sada su se ugasila ilimožda preusmjerila na neke druge, istančanije frekvencije.

Otkucaji moga srca rasprsnulisu se u kapljice sitnih i neodredivih čuvstava.Letjeli smo po dnevnom. Svud oko nas voda je bila bistra i hla-

dna. Ne znam što smo bili, ribe ili ptice.

Glazba je postala ugodna i draga, neljudska, izvanzemaljska.Mogao sam opipati note i riječi i sve ostale stvari i zvukove u sobi.Sve što sam dodirnuo imalo je divan oblik.

Pojavio se Ferdo, sav krvav i crvljiv.– Sada smo oboje hrpa trulog mesa, ona i ja. – rekao je i počeo

fućkati.

Došlo mi je slabo do povraćanja. Ferdo je zagadio vodu, zakr-vavio je i zasmrdio. Sjetio sam se sebe u kadi, u krvavoj vodi i

vidio sam sebemrtva i smrdljiva i vrisnuo samvrištao samPogledao sam ranu na svom trbuhu, nadimala se i bubrila.

Konac kojim sam je zašio počeo je poput zmije vrludati i izlaziti iz

kože, a rana se širila i širila. Iz nje se cijedio gnoj. Otvor ranenabubrio je više od deset centimetara, raširio se petnaestak, alinije me bolio, samo je cijedio gnoj i sluz. Ferdo se smijao, čuo samga sa svih strana. Iz moje rane počela su izlaziti zlatna usta, paonda glava s dva tupa oka i potom cijelo tijelo i rep Zlatne Pirane.Vrištao sam i povraćao.

Probudio sam se u lokvi sluzi i povraćotine na podu Martinednevne sobe. Ona je sjedila na krevetu dopola pokrivena, pušila jei gledala televiziju. Pridigao sam se iz tog užasa u kojem samležao.

51


54/234

– Kako si? – upitala je. Njene žute oči bile su posve odsutne.Glupavo se nacerila bez jasna razloga.

Popeo sam se na stolicu.

– Ključ? – jedva sam izustio.Marta se okrenula na krevetu, kao uvrijeđena. Nije više gledalau mene.

– Nisi mi niti zahvalio na svemu. – rekla je.Nisam pojmio o čemu govori.– Gdje je? – upitao sam.– Nemam pojma. – odgovorila je Marta mirno – Sve sam pre-

tražila, ali nisam ga pronašla. Valjda ih je stari stavio na neko si-gurno mjesto.

Mržnja je u mojim žlijezdama naglo nadjačala udivljenje Mar-tom, pa sam se u kratkom roku ispunio žučnim sokovima nega-tivne, ubitačne energije. Da sam imao snage, bio bih ustao i istogčasa zadavio tu gaduru. Mogao sam se jedino uspeti do stana i

staviti svoje tijelo u krevet.Sljedeće jutro opet sam se probudio manje-više odmoran, samos blagom glavoboljom. Nisam imao apetita. Sjeo sam za prazanstol i zagledao se u zid. Tako sam proveo sate. Niti jednom senisam pomakao, niti jednom promijenio ritam disanja, posveprožet besmislom i neuspješnošću svog postojanja. Zaspao sam,kao pravi slabić, već u ranu večer.

PONEDJELJAK, 27.

Opet se budim izjutra. Sad je posve jasno: zamijenio sam noć s danom.Svemu tome kriva je Marta. Želim je mrtvu. Mogu li je usmrtiti danju?

Mogu li je uopće usmrtiti? Jer onaj njen pogled je snažan. Sablasni smijeh,

blijedo lice, crna kosa i prodorne crne oč i smrti. Tko uopće može ubititakvu ženu? Ne usudim se sići do njenog stana.

Polazim do vrata, ne mogu ih otvoriti. Vraćam se do stola. Što mogu

52


55/234

napraviti danas? Mogu se oprati, izvaditi konce iz rane, razbistriti misli irazraditi daljnje djelovanje koje će me dovesti do ključ a tavana.

UTORAK, 28.

Ja moram poći do nje, to je pitanje života i smrti. Moram biti odluč an. Izlazim iz stana i silazim niz stepenice iako su tri poslijepodne. Mržnja ibijes ne poznaju sate. Glasno lupam šakom o njena vrata. Ona otvara.Guram je, ona pada. Zalupio sam vratima. Ona se pridiže, njen je pogled

zapaljen od jada, posve vražji i zvjerski. Šamaram je dva, tri puta. Onatetura prema zidu. Pogledala me. Gledam njene oč i.

* * *

I odjednom nestaje bijes. Njene su oči bile suzne, ali posve poka- jničke, davala je pogledom blagoslov za ozljeđivanje. Ipak, molila je da je ljubim, da je držim kao kapljicu kiseline na dlanu. Bila je

iskrena, nemoćna i neobjašnjivo privlačna. Njen pogled predaje ipodređenosti, posve neuhvatljiv, neprenosiv u riječi, poput malogdjelića istinske ljepote zalutale u sivilo ludila i purpur strasti. Zatonisam nastavio odjeljak u dnevniku.

– Udari me. – rekla je.Prišao sam joj. Zateturala je. Strgao sam s nje majicu i oborio je

dlanom na pod. Povukao sam s nje uske traperice koje su zasiktalena njenoj mekoj koži. Četveronoške je otpuzala u dnevnu sobu.Pošao sam za njom usput svlačeći svoju odjeću. Udario sam jedlanom po leđima, a ona je jauknula poput djeteta, vrisnula i pro-pela svoju guzicu visoko prema meni. Udario sam je pet-šest puta.Pokušala je izmaknuti, no opet mi se vraćala, prisiljena vlastitimperverznim nagnućem. Nakon parenja još je neko vrijeme lijeno

plazila po meni.– Jesi li gladan? – upitala me nakon što smo se oprali i parili se

još jednom pod tušem. Nisam bio gladan.

53


56/234

– Onda neću ni ja jesti. – rekla je.Sjedili smo za stolom. Marta i njen osmijeh, ja i moj strah.– Sjetila sam se kako ćemo pronaći ključ tavana.

Živnuo sam, sam spomen ključa činio me sretnijim.– Pitat ćemo Zlatnu Piranu gdje ga je stari gad sakrio. – rekla jeMarta.

Isprva sam bio u nevjerici, ali ubrzo mi se ideja učinila posverazboritom. Marta je već imala spremne svoje smotuljke i igle.Zapalila je jednu mršavu cigaricu.

bolni i slatki dim opet se počeo poigravati oko mojih nosnica

i vrškova Martinih prsaDim.počelo je utapanjeNejasni oblici, osim dva ogromna crna riblja oka. Oko nas

gomilala se staklasta želatina, a zlatna je riba poprimila svoj punioblik i počela zijevati prema nama.

– Pitaj je! – rekla je Marta.– Zašto ja?– Ti si je poznavao. Ti si je ubio!Okrenuo sam se na leđa. Čudna toplina strujala je svud uoko-

lo.– Gdje je ključ tavana? – upitao sam posve nerazgovjetno muca-

jući. Riba je ipak shvatila i okrenula rep prema meni. U dva-tri

zamaha odlebdjela je u predsoblje. Pored vrata bio je ormarić zacipele s jednom ladicom. Tu je riba zastala. Pružio sam rukuprema ladici, ali riba ju je u jednom brzom trzaju odgrizla. Ostao

je samo batrljak iz kojeg je štrcala krv.– Ne blesavi – rekla je Marta i zagrlila me čvrsto – Glavno je da

znamo gdje je ključ.Probudili smo se zagrljeni na njenom krevetu u dnevnom.

Nisam siguran jesmo li uopće spavali jer je cijeli stan bio okrenutnaglavačke i mnoge stvari porazbijane. Ključ. Starinski, s jednimzubom, ležao je spokojno na ulijepljenu stolu. Brzo sam ustao i

54


57/234

zgrabio ga. Osjetio sam vatru na dlanu, onu mitsku vatru koja nepali, nego liječi. Ključ tavana konačno je ostvario svoje logično pri-padanje. Bio sam moćan i suvisao. Nisam htio istog časa slabićki

potrčati na tavan. Želio sam još neko vrijeme dijeliti svoju sreću sMartom. Bila je vrijedna naklonosti.Kako smo njen stan posve uništili i zagadili, Marta je predloži-

la da odemo prenoćiti kod mene, te izjutra zajedno pođemo natavan. Tako smo i učinili. Nečujno i tajno premjestili smo se u mojstan gdje smo nastavili s drogiranjem i orgijanjem. Konačno je svebilo kako je oduvijek trebalo biti.

SRIJEDA, 29.

Kucanje na vratima. Izvlač im se iz kreveta. Marta je budna i rasteže se.Odlazim do vrata i otvaram ih. Vidim Lenu. Shvaćam, danas je srijeda.Starica me gleda ozbiljno i oprezno, ne kao prije.

– Biste mi mogli nešto reći? Nemojte se uvrijediti. – govori poma-lo uplašeno.

Kimam glavom.– Vi ste posjetili pokojnog Ferdu nakon što vas je on pozvao na

čaj? Kimam potvrdno. Ona zuri u moj trbuh. Gol do pasa. Ona gleda u

moju ranu. Njeno se lice smrklo. Ona odstupa jedan korak. Možda nešto

sluti? Stojim posve nepomič no. Polagano me obuzima zebnja.– Evica mi je rekla da je stubište bilo prekriveno krvlju od Fer-

dinih do vaših vrata, samo nekoliko dana prije njegove smrti. – govori stara, sad već s velikim strahom. Opet odstupa korak.

- Gluposti! – derem se. Ne mogu je pogledati u lice. Zatvaram vrata, tresak. Hrana je ostala u

Documents

04 Zlatna Pirana EEdition