histwood.hipsb.hrhistwood.hipsb.hr/histwood/wp-content/uploads/2016/06/Prema-povijesti-slavonskih-suma...Hrvatski institut za povijest - Podružnica za povijest Slavonije, Srijema

HRVATSKI INSTITUT ZA POVIJEST

PODRUŽNICA ZA POVIJEST SLAVONIJE, SRIJEMA I BARANJE

PREMA POVIJESTI SLAVONSKIH ŠUMA

Uredili

Robert Skenderović i Dinko Župan


Prilozi za sintezu

Hrvatski institut za povijest - Podružnica za povijest Slavonije, Srijema i BaranjeAnte Starčevića 8, Slavonski Brod

© HIP Podružnica Slav. Brod i autori

Recenzentdr. sc. Branko Ostajmer

LekturaSlavko Sušilović, prof.

PrijelomKrešendo, Osijek

ISBN 978-953-8102-31-8

Ova je knjiga priređena u sklopu istraživačkog projekta “Od prašuma do oranica: povijest antropizacije šuma u Slavoniji od srednjeg vijeka do početka 20. stoljeća”

(IP 2014-09-6719), koji financira Hrvatska zaklada za znanost.

Slika na koricama:Hugo Conrad von Hötzendorf, „Šuma zimi“, ulje na platnu, 1865.

(Muzej likovnih umjetnosti, Osijek, sign. MLU-S-431)


Prilozi za sintezu

UrediliRobert Skenderović i Dinko Župan

Slavonski Brod, svibanj 2019.

5

Sadržaj

Predgovor .........................................................................................................................6

Robert Skenderović: Slavonske šume – resurs predmodernog agrarnog društva i izvor društvenog kapitala ..........................................................................................................11

Josip Parat: Antičke šume: oskudni izvori i mogućnosti usporedbe ....................................................49

Stanko Andrić: Šume donjega međurječja Drave i Save u srednjem vijeku .............................................61

Anđelko Vlašić: Stanje šuma u Slavoniji za osmanske vladavine (1526.-1691.) .......................................70

Milan Vrbanus: Komorski popisi – pokazatelj promjene odnosa državnih institucija prema šumama te promjena njihovog značenja u gospodarstvu slavonskih vlastelinstava tijekom 18. stoljeća ....................................................................................91

Dinko Župan: Drvna industrija u Slavoniji u drugoj polovini 19. stoljeća .........................................111

Krunoslav Teslak, Karlo Beljan, Milan Vrbanus: Povijest uređivanja i gospodarenja šumama Slavonije ..................................................125

Summary ......................................................................................................................160

6

PredgovorOva knjiga predstavlja treću knjigu troknjižja objavljenog kao rezultat

četverogodišnjeg istraživačkog projekta „Od prašuma do oranica: povijest antropizacije šuma u Slavoniji od srednjeg vijeka do početka dvadesetog stoljeća“, a novčano podržanog od Hrvatske zaklade za znanost. Prva knjiga toga troknjižja zbornik je radova istoimenog znanstvenog skupa s međuna-rodnim sudjelovanjem Slavonske šume kroz povijest, održanog u Slavonskom Brodu 1. i 2. listopada 2015. godine. Druga knjiga, Izabrani izvori za povijest šuma Slavonije, Srijema i Baranje, strukturirana je kao izbor povijesne građe o povijesti šuma u Slavoniji. Ova treća knjiga, Prema povijesti slavonskih šuma – Prilozi za sintezu, objavljena je kao zbornik autorskih priloga suradnika spomenutog projekta o povijesti šuma u Slavoniji: Stanka Andrića, Karla Beljana, Josipa Parata, Roberta Skenderovića, Krunoslava Teslaka, Anđel-ka Vlašića, Milana Vrbanusa i Dinka Župana. Autori su u ovome zborniku objavili sedam radova koji kronološki obuhvaćaju razdoblje od antike do dvadesetog stoljeća, a tematski se bave poviješću šuma u Slavoniji iz prirod-no-ekološke, ekonomske, društvene i kulturne perspektive.

Doista, ima puno razloga zbog kojih je povijest šuma danas i više nego relevantna povijesno-istraživačka tema, naročito za povijest Slavonije. Svaki bolji poznavatelj povijesti Slavonije zna da su šume stoljećima igrale važnu ulogu u životu Slavonaca. Svjesni veličine i važnosti teme povijesti šuma, povjesničari zajedno sa šumarskim stručnjacima i drugim znanstvenicima trebaju odgovoriti na brojna pitanja, a u oblikovanju ove knjige naročito su se nametnula dva najvažnija. Prvo je pitanje: je li sječa slavonskih šuma u razdoblju od kraja srednjeg vijeka do početka 20. stoljeća, naročito u 19. sto-ljeću, bila pretjerana, neracionalna i pogubna po okoliš? Drugo vrlo važno pitanje jest: kako se može ocijeniti potrošnja i ulaganje kapitala stečenog od sječe slavonskih šuma? To su ujedno bila dva glavna pitanja koja su po-stavljena i prilikom oblikovanja projekta „Od prašuma do oranica: povijest antropizacije šuma u Slavoniji od srednjeg vijeka do početka 20. stoljeća“ Podružnice za povijest Slavonije, Srijema i Baranje Hrvatskog instituta za povijest. Odgovor na ta dva pitanja može se dati samo nakon intenzivnih arhivskih istraživanja. Zato je i u radovima objavljenima u ovoj knjizi naj-važniji i najvrjedniji faktografski okvir koji oni oblikuju – brojne provjerene činjenice, novi izvori i popisana literatura u njima, kao temelji za buduća istraživanja.

7

Predgovor

Na istaknuta dva pitanja u osnovnim je crtama pokušao odgovoriti Ro-bert Skenderović u uvodom radu „Slavonske šume – resurs predmodernog agrarnog društva i izvor društvenog kapitala“. Skenderović uvodno otvara temu povijesti šuma kao etablirane subdiscipline koja se već desetljećima razvija unutar povijesti okoliša. Važnost istraživanja povijesti šuma raste sa sviješću o njihovoj ulozi, kako u očuvanja biološke raznovrsnosti, tako i u gospodarstvu i u drugim aspektima odnosa čovjeka i prirode. Poznato je da su slavonske šume posječene najviše u drugoj polovici 19. stoljeća. Srećom, prema Skenderoviću, već je tada postojao čvrst zakonski okvir koji je reguli-rao tu sječu. Paralelno sa zakonodavnim okvirom bečke su državne vlasti or-ganizirale šumarsku službu, pa je značajan dio slavonskih šuma ostao oču-van i njima se upravlja po pravilima struke. Na pitanje eksploatacije šuma i pretvaranja prirodnog u društveni kapital Skenderović također nastoji od-govoriti ukazivanjem na četiri primjera iz razdoblja 19. stoljeća u Slavoniji. Primjer Brodske imovne općine kao najbogatije imovne općine nastale na prostoru razvojačene Vojne krajine pokazuje model uspješnog upravljanja šumama i sustav koji je organizirano profit od prodaje šuma pretvarao u društveni kapital (bolnice, škole, cestovnu infrastrukturu i drugo). Drugi je primjer slavonskih vlastelina, kao model u kojem je profit od šuma kao privatne imovine trošen u privatne svrhe. Doduše, i takva potrošnja imala je određene pozitivne posljedice. Vlastelini su nastojali što više unaprijediti gospodarstvo svojih vlastelinstava, što je imalo opće pozitivne efekte. Ta-kođer, gradili su svoje dvorce i urbane vile, financirali visoku kulturu i na druge načine kulturno i socijalno pozitivno utjecali na Slavoniju. Kao treći primjer upravljanja šumama u to doba Skenderović je istaknuo Požegu, tada slobodni kraljevski grad koji je u svojem vlasništvu imao okolne šume. Grad Požega je iskrčio neke od tih šuma te je na krčevinama stvorio obradive po-vršine, a novac od posječene drvne mase uložio je u izgradnju gradske infra-strukture, što se također može ocijeniti kao uspješno i pametno upravljanje šumskim bogatstvom. Na kraju, kao najčuveniji primjer upravljanja šumama u Slavoniji, autor je istaknuo đakovačkog biskupa Josipa Jurja Strossmayera, koji je kao vlastelin Đakovačkog vlastelinstva ogromna materijalna sredstva stečena od đakovačkih šuma uložio u hrvatsku znanost, prosvjetu i kulturu.

Josip Parat u svojem prilogu pod naslovom „Antičke šume: oskudni izvori i mogućnosti usporedbe“ istražuje najranije pisane tragove o antičkim šumama na prostoru između Save, Drave i Dunava. Usprkos malobrojnim i šturim izvorima, točnije navodima koji se mogu naći razasuti u rimskim povijesnim i geografsko-etnografskim pregledima, Parat nastoji dati ocjenu povijesti šuma u to doba. Iz navedenih izvora vidljivo je da je rimska civili-

Prema povijesti slavonskih šuma

8

zacija i u pogledu šuma imala za tadašnje pojmove vrlo napredan pristup. Drvna građa koristila se u građevinarstvu, brodogradnji i drugim ekonom-skim granama, a važnu je ulogu igrala i tijekom osvajačkih pohoda i ratova s narodima izvan užeg sredozemnog kruga.

Stanko Andrić u radu „Šume donjega međurječja Drave i Save u sred-njem vijeku“ pokazuje kako se metodom reprezentativnih uzoraka može pristupiti istraživanju slavonsko-srijemskih šuma u srednjem vijeku. Prili-kom analize povijesnih izvora Andrić obrađuje desetak različitih aspekata navedene teme: riječi za šumu u srednjovjekovnim izvorima (termini koji označavaju šumske cjeline i područja); šume u toponimiji (spomeni šume i šumskih biljnih vrsta u ekonimima i drugim toponimima); stabla kao međa-še posjeda i vlastelinstava, vrste drveća koje služi kao granično znamenje; šume kao sastavnice složenih vlastelinstava; magnae silvae: rekonstrukcija velikih šumskih područja (zemljopisni položaj, prostorni opseg); krčenje šuma i privođenje šumskih zemljišta poljodjelstvu; gospodarsko značenje šuma (drvo za gradnju i ogrjev, prehrana ljudi i stoke, lovstvo); društvene funkcije šume: sklonište, skrovište, „pustinja“, granica; kulturno značenje šuma, mjesto šuma u povijesti mentaliteta.

Rad Anđelka Vlašića pod naslovom „Stanje šuma u Slavoniji za osman-ske vladavine (1526.-1691.)“ posvećen je utjecaju osmanske vladavine u Slavoniji (1526.-1691.) na stanje slavonskog šumskog fonda. Prema Vlašiću, osmanski vlastodršci općenito nisu kontrolirali iskorištavanje slavonskoga šumskog fonda uslijed prisutnosti velikih šumskih prostranstava na koje rijetko slavonsko stanovništvo nije moglo osjetno utjecati. Zbog blizine gra-nice s Habsburškom Monarhijom na kojoj se stalno ratovalo, Osmanlije su veliko šumsko bogatstvo u Slavoniji u velikoj mjeri koristili za vojne aktiv-nosti (izgradnju fortifikacija), ali i za izgradnju mostova, plovila i dr. Vlašić utvrđuje da su sve ljudske aktivnosti u osmanskoj Slavoniji, uključujući i one vojne prirode, bile niskog intenziteta i da su imale neznatan utjecaj na stanje slavonskoga šumskog fonda, te da je stoga rasprostranjenost slavon-skih šuma ostala na relativno jednakoj razini tijekom osmanske vladavine.

Milan Vrbanus u svojem radu „Komorski popisi – pokazatelj promjene odnosa državnih institucija prema šumama te promjena njihovog značenja u gospodarstvu slavonskih vlastelinstava tijekom 18. stoljeća“ o šumama u komorskim popisima tijekom 18. stoljeća analizira opće gospodarske prilike u Slavoniji tijekom toga stoljeća, s naročitim osvrtom na ulogu šuma u gos-podarskom životu, kako u civilnoj Slavoniji, tako i u Slavonskoj vojnoj gra-nici. Koristeći komorske popise kao povijesni izvor, Vrbanus je utvrdio pro-mjenu značenja šuma u gospodarstvu pojedinih slavonskih vlastelinstava.

9

Predgovor

U odnosu pojedinih slavonskih vlastelina prema njihovim šumama uočio je određene razlike. No, najvažniji je zaključak da još sredinom 18. stoljeća šume nisu imale veliku važnost u gospodarskim aktivnostima slavonskih vlastelinstava. Tek je doba Marije Terezije (1740.-1780.) dovelo i do promjene odnosa prema šumama, jer je ona zajedno sa svojim savjetnicima uvidjela gospodarski značaj šumskih površina, na što upućuje i sadržaj komorskih popisa koji su nastali djelovanjem komorskih službenika.

Dinko Župan je u svojem radu „Drvna industrija u Slavoniji u drugoj polovini 19. stoljeća“ istraživački interes usmjerio na razdoblje u kojem bo-gatstvo slavonskih šuma počinje privlačiti brojne trgovce i poduzetnike. Iz sačuvanih povijesnih izvora o trgovini drvnom građom Župan zaključuje da su u početku u toj trgovini bili dominantni domaći trgovci, ali nakon izbijanja velike ekonomske krize 1873. strani kapital preuzima sve veću ulo-gu. Kao primjer ističe da je samo tvrtka Société d’importation de chêne između 1871. i 1910. godine posjekla preko milijun stabala u Slavoniji, što doista zorno prikazuje razmjere sječe šuma u to doba. Prema Županu, slavonska hrastovina je tako pored francuskog, njemačkog, austrijskog i mađarskog kapitala privukla i engleski kapital, jer je prvu tvornicu tanina u Slavoni-ji podigla engleska tvrtka The Oak Extract Co. Ltd. Županov prilog također osvjetljava mnoge važne elemente povijesti šuma toga doba. Piše o najvećim vlasnicima šuma, o otvaranju pilana i tvorničkih pogona, te o naročito zani-mljivom radu sezonskih šumarskih radnika iz Slovenije i Gorskog kotara.

Krunoslav Teslak, Karlo Beljan i Milan Vrbanus autori su zadnjeg rada u ovoj knjizi, pod naslovom „Povijest uređivanja i gospodarenja šumama Slavonije“. U njihovoj analizi naročito se ističe zajednička interdisciplinar-na suradnja povjesničara i šumskih stručnjaka, potrebna za razumijevanje fenomena „starih hrastika“, koji su bili predmetom trgovačkih spekulacija u drugoj polovici 19. stoljeća. Autori zaključuju da predindustrijsko iskorišta-vanje šuma u Slavoniji nije bilo veliko. Šume su redovito koristili obližnji sta-novnici, a njihovo je stihijsko iskorištavanje rezultiralo smanjenjem kvalitete i količine proizvedenog drva. Autori ističu da su tome naročito bile izložene šume koje su bile blizu naselja, dok su udaljenije šume zadržale očuvaniju strukturu. S organiziranjem šumarske službe na čitavom teritoriju Slavonije uvodi se potrajno gospodarenje, no autori smatraju da različiti tipovi vla-sništva otežavaju uspostavu potrajnog gospodarenja šumama jer različiti vlasnici nastoje prvenstveno ostvariti svoje kratkoročne interese.

Sedam priloga ove knjige, gledano u cijelosti, pokrivaju različita povije-sna razdoblja od antike do početka 20. stoljeća, ali tematski ostaju međusob-no povezana zajedničkim pitanjem o razmjerima i uspješnosti gospodarenja


10

slavonskim šumama. Važnost šuma za održivi opstanak ljudskog društva sve se više spoznaje. Stoga i ova knjiga ima namjeru produbljivanja našeg znanja i naše spoznaje o njihovoj važnosti, naročito o važnosti šuma u povi-jesti Slavonije, jer slavonska se povijest bez povijesti šuma ne može potpuno spoznati.

11

Robert SkenderovićPodružnica za povijest Slavonije, Srijema i BaranjeHrvatski institut za povijest

SLAVONSKE ŠUME – RESURS PREDMODERNOG AGRARNOG DRUŠTVA I IZVOR

DRUŠTVENOG KAPITALA

Antropizacija slavonskog prostora kao istraživačka temaSlavonija je zemlja rijeka, šuma i plodnih oranica. Djelovanje stanovnika

Slavonije imalo je kroz stoljeća velik utjecaj na prirodni okoliš. Od pojave prvih većih zajednica ljudi su nastojali prilagoditi prirodni okoliš svojim po-trebama – antropizirati ga. Isušivali su močvare, uređivali obale rijeka i sjekli šume, sve u cilju pretvaranja divljine u prostor na kojem su mogli živjeti i koji su mogli obrađivati. Šume su u tome igrale vrlo važnu ulogu. One su krčene zbog potrebe širenja obradivih površina. Šume su bile i izvor građe za stambene objekte, izvor gorivog drveta i brojnih derivata koji su se mogli dobiti iz drvene građe – potaše, drvenog ugljena i dr.

Antropizacija slavonskih šuma trajala je tisućljećima, od prvih ljudi koji su naselili slavonski prostor sve do danas. Stoga ne čudi zaključak znanstve-nika da današnja Slavonija nije ni približno šumovita kao što je bila nekada. Procjene šumarskih stručnjaka govore da je još sredinom 18. st. veći dio Sla-vonije bio prekriven šumama. Đuro Rauš o tome piše: „Šume su predstav-ljale najveće prirodno bogatstvo Hrvatske i Slavonije te su početkom 18. sto-ljeća pokrivale preko 70% cjelokupne površine. Pretežno su to bile vrijedne šume, sposobne za eksploataciju a među njima naročito su se isticali hrastici stari od 150-350 godina.“1 Dušan Klepac također se slaže da su šume nekada prekrivale 70 % Slavonije te zaključuje: „Svojedobno je Slavonija obilovala šumama koje su 1750. godine zauzimale 70% ukupne površine dok je danas njihov udio 35%. Bile su vrlo različite; između njih su najznačajnije bile šume hrasta lužnjaka, stare od 150 do 350 godina.“2

*Ovaj rad nastao je u sklopu istraživačkog projekta “Od prašuma do oranica: povijest antropizacije šuma u Slavoniji od srednjeg vijeka do početka 20. stoljeća” (IP 2014-09-6719). Projekt financira Hrvatska zaklada za znanost.

1 Đuro Rauš, „Šume Slavonije i Baranje od Matije Antuna Relkovića do danas“, Radovi centra za orga-nizaciju naučno-istraživačkog rada u Vinkovcima JAZU, knj. 2 (1973), 134.

2 Dušan Klepac, „Hrastove šume u Slavoniji“, Šumarski list 106 (1982), br. 11-12, 490.


12

Prostrane su slavonske šume posječene najviše u drugoj polovici 19. sto-ljeća. Srećom, već tada je postojao čvrst zakonski okvir koji je regulirao tu sječu, a postojala je i vrlo dobro organizirana šumarska služba. Zato je zna-čajan dio slavonskih šuma ostao očuvan i njima se upravlja sve do današnjih dana.

Povijest eksploatacije šuma općenito dokazuje da je ljudsko djelovanje ugrozilo okoliš (a time i sebe) znatno prije modernizacijskih procesa, dakle i prije industrijalizacije u 19. stoljeću, koja se danas smatra presudnom za neracionalnu antropizaciju. Upravo je neracionalna eksploatacija šuma na-tjerala društva i države da vrlo rano počnu razmišljati o njihovom održivom upravljanju. Čak je i sam pojam „održiv“ u šumarsku znanost, a kasnije i u ekologiju, ušao davno, još prije tri stoljeća. Naime, 1713. godine Hans Carl von Carlowitz objavio je djelo Sylvicultura oeconomica oder haußwirthliche Na-chricht und naturmäßige Anweisung zur wilden Baum-Zucht, u kojem je pisao o održivom korištenju („nachhaltende Nutzung“) šuma. Njegovo djelo nastalo je kao odgovor na problem nestašice drvene građe u Saskoj, gdje je radio kao upravitelj rudnika srebra koji je koristio velike količine drva za proizvodnju. Tako je Carlowitz najbolji primjer da je problem neracionalne antropizacije bio prisutan već u ranome novom vijeku. Problema održivog upravljanja šumama bili su svjesni i u drugim državama, čak još i ranije. Mletačka je Re-publika već u 15. stoljeću imala sustav kontrole nad eksploatacijom drvene građe, kako bi se spriječila nestašica.3 Poznat je i primjer francuskog ministra Jean-Baptista Colberta, koji je 1669. godine objavio šumarski zakon s ciljem reguliranja eksploatacije šuma u Francuskoj, a u Habsburškoj Monarhiji re-gulacija upravljanja šumama dobiva svoj čvrsti okvir u vrijeme vladavine Marije Terezije (1740. – 1780.).

S modernizacijskim procesima u 19. stoljeću šume su dobile sasvim novo mjesto u slavonskom društvu. Dotada, slavonske su šume bile resurs pred-modernog agrarnog društva. U takvome predmodernom agrarnom društvu šume nisu bile vitalno ugrožene jer je stupanj gospodarske razvijenosti bio vrlo nizak. Pravi se obrat događa u 19. stoljeću, kada one postaju vrlo va-žan izvor gospodarske aktivnosti i profita. Uspostava trgovačkih putova i izgradnja mreže željezničkih pravaca otvorile su prostor izvozu slavonske drvene građe na europska i svjetska tržišta. Taj se razvoj dogodio izuzetno brzo, a s njime je i eksploatacija slavonskih šuma naglo porasla.

3 Karl Appuhn, „Inventing Nature: Forests, Forestry and State Power in Rennaisance Venice“, The Journal of Modern History 72 (2000), br. 4, 871-873.

Robert Skenderović . Slavonske šume – resurs predmodernog agrarnog društva i izvor...

13

Sječa šuma, naročito starih hrastika, donijela je velik profit mnogima koji su bili uključeni u tu gospodarsku aktivnost, ponajviše trgovcima koji su otkupljivali velike površine šuma od slavonskih vlastelina, općina i voj-nih vlasti. Akumulirani kapital velikim je dijelom izvučen iz Slavonije jer su trgovci ponajviše bili stranci. Ipak, dio toga kapitala ulagan je u Slavoniji te je kao takav postao izvor društvenog kapitala.

Povijest okoliša danas je etablirana povijesno-istraživačka disciplina, a unutar nje povijest šuma predstavlja važnu poddisciplinu. Suvremeni pro-blemi očuvanja okoliša nužno traže i povijesnu perspektivu. Ljudska inter-vencija izazvala je u mnogim krajevima ozbiljne promjene. Mnoge poplave, erozije, smanjenje bioraznolikosti i druge pojave čiji je uzrok ljudsko djelo-vanje ne mogu se shvatiti bez povijesnog pristupa.

Stoga povjesničari zajedno sa šumarskim stručnjacima i drugim znan-stvenicima trebaju odgovoriti na dva najvažnija pitanja. Prvo, treba odgovo-riti na pitanje je li sječa slavonskih šuma u razdoblju od kraja srednjeg vijeka do početka 20. stoljeća, naročito u 19. stoljeću, bila pretjerana, neracionalna i pogubna po okoliš. Drugo, vrlo je važno naći i odgovor na pitanje kako se može ocijeniti potrošnja i ulaganje kapitala stečenog od sječe slavonskih šuma.

Impresivne slavonske šume iz vremena početka ranog novog vijeka

Antropizacija je započela s prvim ljudima koji su se naselili u slavon-skom prostoru. Već u neolitiku Slavonija je bila premrežena brojnim nase-ljima tadašnjih prvih stanovnika, a u mlađem bakrenom dobu (eneolitiku) pojavljuje se i prvo veće naselje, u Vučedolu, koje je tada brojalo 2-3 tisuće stanovnika. Porast stanovništva vidljiv je i u kasnijim stoljećima, što se može potvrditi po sve većem broju naselja. Uz početke antropizacije postavlja se i pitanje kako je Slavonija izgledala prije prvih ljudskih nastojanja da sebi prilagode prostor u koji su se doselili. U tome je vrlo važnu ulogu igrao kraj posljednjeg ledenog doba i početak geološkog razdoblja holocena, koji se dogodio prije oko 12.000 godina. Naime, tijekom ledenog doba biljni pokrov Slavonije nije izgledao onako kako danas izgleda. Šumska vegetacija u Eu-ropi tijekom ledenog doba preživljavala je u južnim „glacijalnim utočištima“ (glacial refugia) na Pirinejskom i Apeninskom poluotoku, te u Grčkoj. S po-četkom holocena šumske se vrste počinju širiti prema sjeveru.4 Tako i šumski

4 Sándor Bordács et al., “Chloroplast DNA variation of white oaks in Northern Balkans and in the Carpathian Basin“, Forest Ecology and Management 156 (2002), 198.


14

pokrov polako osvaja Slavoniju u isto vrijeme kada Slavoniju osvajaju i ljudi ranog neolitika.

Nesumnjivo je da su Rimljani u I. stoljeća pr. Kr. već zatekli za one pri-like gusto naseljene slavonske prostore. Njihovim osvajanjem Slavonije i Srijema započelo je i doba antičkog prosperiteta toga prostora smještenog između Drave, Save i Dunava. O tome svjedoče tadašnji značajni gradovi (Marsonia, Cibalae, Mursa i Sirmium), ali i brojna manja mjesta koja su tada postojala. Također, iz rimskog razdoblja imamo i prve sigurne podatke o većim zahvatima u prirodni prostor, što je uključivalo isušivanje močvara i krčenje šuma zbog potrebe stvaranja obradivih površina. Primjerice, po-znato je da je car Prob (276. – 282.) poticao krajem III. stoljeća veće zahvate u Srijemu, naročito melioraciju močvarnog prostora.5 Hrvoje Gračanin i Silvi-ja Pisk upozoravaju i na nastojanja cara Galerija, koji je nedugo pred svoju smrt (311. g.) pokrenuo velike akcije krčenja šuma u Panoniji.6

Razdoblje srednjeg vijeka označile su brojne burne političke epizode koje su usporavale opći napredak slavonskog prostora. No, u demograf-skom pogledu Slavonija je i u tome razdoblju nesumnjivo dalje napredovala, što se opet može potvrditi na temelju brojnosti naselja (sela i gradova), kao i razvijenosti općeg gospodarskog života (cestovnih komunikacija, trgovine) i mreže crkvenih institucija (župa, opatija).

Krajem srednjeg vijeka povećava se količina pisanih dokumenata razne provenijencije, a s time raste i količina povijesnih izvora na temelju kojih se mogu raditi današnja povijesna istraživanja, pa i određene kvantitativne analize. Na mogućnost takvih istraživanja slavonske povijesti upozorio je povjesničar Stanko Andrić, navodeći istraživanje mađarskog povjesničara Pétera Szabóa.7 To je istraživanje naročito važno zbog podataka o šumskom pokrovu pojedinih županija.

Péter Szabó napravio je 2005. godine analizu pošumljenosti ugarskih, erdeljskih i slavonskih županija u 15. stoljeću. Svoje zaključke donio je na temelju prikupljenih podataka o površinama u Ugarskoj i Hrvatskoj. Priku-pljeni podaci pokrivali su svega 1 % tadašnjeg ugarsko-erdeljsko-slavonskog teritorija, ali u nedostatku drugih predstavljaju najbolje što se može zaklju-

5 Josip Parat, „Šume i drveće u antici južne Panonije“, u: Slavonske šume kroz povijest. Zbornik radova znanstvenog skupa s međunarodnim sudjelovanjem održanog u Slavonskom Brodu 1.-2. listopada 2015., ur. Dinko Župan i Robert Skenderović (Slavonski Brod, 2018), 21.

6 Hrvoje Gračanin, Silvija Pisk, „Pisani izvori o šumama u savsko-dravskom međuriječju u kasnoj antici i srednjem vijeku“, u: Slavonske šume kroz povijest, 43.

7 Stanko Andrić, „Šuma Garavica i ‘ničija zemlja’ na slavonsko-turskom pograničju u 16. i 17. stolje-ću“, u: Slavonske šume kroz povijest, 67.


15

čiti kroz jednu takvu kvantitativnu analizu.8 Prema njegovim rezultatima, Baranjska i Srijemska županija bile su među onim županijama u kojima je udio šuma u ukupnoj površini između 21 % i 40 %, a Požeška i Vukovska među onima s udjelom šuma između 41 % i 60 % ukupne površine.9 Prihvati li se ta analiza, može se zaključiti da je Slavonija krajem srednjeg vijeka bila još uvijek vrlo šumovita, ali da je ukupna šumovitost bila sigurno ispod 60 %, što daje uvid u razinu antropizacije šuma toga razdoblja.

Osmanska osvajanja u prvoj polovici 16. stoljeća označila su novu prije-lomnicu u životu Slavonije, pa i u procesu antropizacije slavonskog prosto-ra. Ratni sukobi nisu potpuno uništili demografski i gospodarski razvoj, ali su ih znatno usporili. Nakon uspostave stabilne granice između habsburške Hrvatske i osmanske Slavonije započelo je i lagano obnavljanje demograf-skih i gospodarskih prilika. Naročito je zanimljiv razvoj slavonskih gradova (Osijek, Požega, Brod na Savi) koji po brojnosti stanovnika znatno prema-šuju veličine urbanih slavonskih naselja prije osmanskih osvajanja. O tadaš-njim prostornim promjenama i ekohistorijskim procesima najviše svjedoče putopisi.

Jedan je od zanimljivijih putopis habsburškog carskog izaslanika Ata-nazija Jurjevića, koji je 1626. godine prolazio kroz Slavoniju na putu iz Bu-dimpešte prema Olovu u Bosni. Na tome putu Jurjević je opisao i velike slavonske šume kroz koje je prolazio. Tako je na putu iz Osijeka u Đakovo spomenuo da je prolazio kroz „vrlo opasne šume“ duge četiri „lege“ (tal. leghe). Jedna lega je iznosila oko 5 km, pa je preračunato četiri lege moglo biti oko 20 km.10 Poznate činjenice o antropizaciji prostora između Osijeka i Đa-kova potvrđuju da je tadašnja cesta Osijek – Đakovo jednim dijelom prolazi-la kroz šumske prostore koji su se protezali od današnjeg mjesta Vuka skoro do samog Đakova. Doista, gledajući tajne zemljovide jozefinske izmjere iz 1780-ih godina, kao najstarije preciznije karte toga prostora, može se vidjeti da je tadašnja cesta Osijek – Đakovo prolazila uzduž velikih šuma Dubrava, Vuka i Kalina, koje su se protezale s obje njene strane.

8 Andrić, „Šuma Garavica i ‘ničija zemlja’ na slavonsko-turskom pograničju u 16. i 17. stoljeću“, 67.9 Péter Szabó, Woodland and Forests in Medieval Hungary [BAR International series, 1348] (Oxford:

Archaeopress, 2005), 47-55.10 István György Tóth, „Na putu kroz Slavoniju pod krinkom (1626.): Putovanje dalmatinskog huma-

nista Atanazija Jurjevića (Georgiceo) – novi rukopisi i nova interpretacija“, Scrinia Slavonica 3 (2003), 117.


16

Slika 1: Detalj ceste Đakovo – Osijek kod Širokog Polja i Vuke na jozefinskom taj-nom zemljovidu iz 1780-ih godina.

Jurjevićev putopis sadrži i drugi zanimljivi opis slavonskog šumskog prostora. Nakon dolaska u Brod na Savi carski je izaslanik zajedno sa suput-nicima prošao pored Slavonskog Dubočca i Slavonskog Kobaša te je zatim prošao kroz šumu koju su lokalni mještani zvali Svinjarski lugi (chiamato in Slauo Suignarski Lughi). Jurjević je zatim objasnio da se šuma tako zvala jer je doista bila puna svinja koje su se tamo žirovale te opisuje da je bila duga više od jedne lege (tj. preračunato više od pet kilometara).11 Poznavatelji prostora mogu lako pratiti Jurjevićev itinerar. Štoviše, vrlo se lako može utvrditi i šuma kroz koju je prolazio. Jurjević je, naime, nakon Slavonskog Kobaša nastavio put prema Davoru, pa je zapravo opisivao šumu Radinje, koja se i danas prostire između Slavonskog Kobaša i Davora.

Jurjevićev opis pokazuje da je u osmansko doba prostor Slavonije još uvijek bio vrlo šumovit i prilično rijetko naseljen. No, osmansko osvajanje

11 Tóth, „Na putu kroz Slavoniju pod krinkom (1626.)“, 118.


17

dovelo je do promjena u prostoru. Pomicanje granica promijenilo je stupnje-ve centraliteta pojedinih naselja i važnost pojedinih prometnih komunikaci-ja. Najvažniji gradovi tadašnje osmanske Slavonije bili su Osijek i Požega, a njihove veze s Budimpeštom, Beogradom i Sarajevom postale su najvažnije slavonske prometnice. Sve je to utjecalo i na razinu antropizacije pojedinih dijelova Slavonije. Naročito je važan bio Osijek, koji od tada iz stoljeća u sto-ljeće sve više postaje metropola Slavonije, a time i prostor oko njega postaje najizloženiji antropizacijskim promjenama.

Šuma Garavica Prema poznatim povijesnim izvorima, uspostava novih međudržavnih

granica izazvala je najviše prostornih promjena upravo na samoj granici. Naj-zanimljiviji je u tome slučaju primjer šume Garavica (Garjevica) u Moslavini, na području srednjovjekovne Križevačke županije. Nekad bogata, prostrana i velika Križevačka županija našla se u 16. st. na putu osmanskih provala. Osmanlije su u svojim osvajanjima uspjeli osvojiti pola te županije, pa je granica između dvaju velikih imperija (Habsburške Monarhije i Osmanskog Carstva) zastala usred Moslavine. Tako je i srednjovjekovna Križevačka žu-panija, uslijed političkih prilika i ratova raspolovljena, a u njenom središtu nastao je veliki pogranični „ničiji“ prostor koji je zahvatila prirodna refore-stacija. Velika šuma Garavica (Garjevica) tada se proširila na granicama toga prostora te se spojila s drugim šumama u veliki, neprekinuti šumski pojas koji se protezao od Save preko Moslavine sve do Drave. O tome fenome-nu pisali su zadnjih godina dvojica hrvatskih povjesničara – Hrvoje Petrić i Stanko Andrić.

Hrvoje Petrić je 2011. godine napisao rad o ekohistoriji šireg prostora Garića u 17. stoljeću.12 On u tome radu naglašava da je u 17. stoljeću čita-va Moslavačka gora nosila naziv Garjevica, a da se danas to ime odnosi na šumu koja se prostire oko Garića.13 Petrić smatra da je proces prirodne re-forestacije taj prostor zahvatio u 16. stoljeću, ali da je već u 17. stoljeću po-novno naseljen i da je u to doba došlo do velike promjene prirodnog pejzaža zbog toga naseljavanja.14

Stanko Andrić u svojem radu iz 2018. godine također opisuje prostor Garavice (Garjevice). Prema njemu, pogranični prostor o kojem se raspravlja

12 Hrvoje Petrić, „Prilozi poznavanju nekih aspekata ekohistorije šireg područja oko Garića u 17. sto-ljeću“, Radovi Zavoda za znanstvenoistraživački i umjetnički rad u Bjelovaru HAZU, 4 (2011), 63-82.

13 Petrić, „Prilozi poznavanju nekih aspekata ekohistorije šireg područja oko Garića“, 66.14 Petrić, „Prilozi poznavanju nekih aspekata ekohistorije šireg područja oko Garića“, 71.


18

nije bio naseljen u 17. stoljeću i predstavljao je zapravo „ničiju zemlju“.15 Prostor ničije zemlje bio je vrlo velik i uglavnom je bio prekriven šumama koje su se prostirale u širokom pojasu od Križevaca do Podborja i od Čazme do Sirača. Primjerice, Andrić ističe da je 1597. godine Hrvatsko-slavonski sabor u svojim zaključcima spomenuo velike šume oko Križevaca koje su ugrožavale sigurnost toga grada.16 Ostaje problem toponima i pitanje koliko je šuma bilo na tome području. Prema Andriću, toponim Garavica na kraju je imao dvostruko značenje: „… osim područja Moslavačke gore, pod njime se ponekad misli i na neka druga susjedna područja; i osim određene gore ili gorja, on označava i određenu šumu ili šumovito područje“.17

Šumu Garavicu opisuje i jedan suvremenik Velikog bečkog rata. Radi se o Osman-agi Temišvarskom, koji je tijekom toga rata zarobljen kod Lipove. Kao zarobljenik, Osman-aga Temišvarski u dva je navrata prošao kroz šumu Garavicu te je svoje doživljaje toga ukratko opisao: „… budući da nisam po-bjegao, marširao sam [dalje] skupa s Austrijancima u Požegu, Sirač i Pakrac. Iza spomenutih mjesta počinje velika šuma po imenu Garavica koja razdvaja Hrvatsku i Bosnu (pod Bosnom misli na Bosanski pašaluk, op. R. S.). Da bismo [mogli] proći kroz nju, trebao nam je odmor od nekoliko dana. [Za to vrijeme] među Hrvatima i stanovnicima iz obližnjih krajeva pronađeni su sposobni vodiči. [Nakon nekoliko dana počeo je marš.] Kretali smo se kol-skim putem i za dva dana hoda [uspjeli se] probiti kroz šumu [tako gustu] da nam se ni na tren nije ukazalo sunce ili nebo. Stigavši u Hrvatsku, najprije smo marširali do palanke koja se zove Božjakovina.“18 Osman-aga je kasnije još jednom prošao kroz šumu Garavicu te je zapisao da je opet kroz tu šumu prolazio dva dana, nakon kojih je stigao u okolinu Podborja.19

Iako Osman-agi, rođenom u Temišvaru u današnjoj Rumunjskoj, Mosla-vina nije bila otprije poznata, oba ova kratka opisa šume Garavica ipak su vrlo dragocjena. Oni ukratko opisuju da je na prostoru između Božjakovi-ne i Podborja postojao velik šumovit i nenastanjen prostor koji je razdvajao Hrvatsku od osmanske Slavonije, što potvrđuje Andrićevu tezu da se radilo o „ničijoj zemlji“. Osman-agin opis ide i u prilog tezi da se čitav taj prostor „ničije zemlje“ najčešće nazivao Garavica ili Garjevica. Na kraju, primjer Ga-ravice pokazuje kako su opće političke prilike i ratovi utjecali na prostor.

15 Andrić, „Šuma Garavica i ‘ničija zemlja’ na slavonsko-turskom pograničju u 16. i 17. stoljeću“, 94. 16 Andrić, „Šuma Garavica i ‘ničija zemlja’ na slavonsko-turskom pograničju u 16. i 17. stoljeću“, 99.17 Andrić, „Šuma Garavica i ‘ničija zemlja’ na slavonsko-turskom pograničju u 16. i 17. stoljeću“, 108.18 Autobiografija Osman-age Temišvarskog, ur. Ekrem Čaušević (Zagreb, 2004), 24.19 Autobiografija Osman-age Temišvarskog, 30.


19

Prirodna reforestacija koja se na tome prostoru dogodila uslijed utvrđivanja granice jedna je od najzanimljivijih epizoda povijesti okoliša u Hrvatskoj.

Pojava reforestacije na napuštenim prostorima može se uočiti i u vrijeme završetka osmanske vlasti nad Slavonijom. Prema Ivi Mažuranu, Slavoni-ja je (uključujući zapadni Srijem) u zadnjim godinama osmanske vladavi-ne (uoči Velikog bečkog rata) imala 736 naseljenih mjesta. Najveći gradovi bili su Osijek s oko 15.000 stanovnika, te zatim Požega, Vukovar, Virovitica, Đakovo, Brod (na Savi) i Valpovo s oko 3-5 tisuća stanovnika. Pojava većih gradova značajna je zato što dokazuje novu, višu razinu urbanizacije u Sla-voniji, a time i višu razinu antropizacije. Slavonija je (uključujući zapadni Srijem) ukupno tada brojala oko 220.000 stanovnika, od kojih oko 100.000 muslimana.20 No, to osmansko društvo doživjelo je svoj slom tijekom Veli-kog bečkog rata (1683.-1699.). Kraj osmanske vladavine u Slavoniji krajem 17. stoljeća doveo je do još jedne prirodne reforestacije, ovaj put na čitavom slavonsko-srijemskom prostoru. Ta je reforestacija u mnogim dijelovima Slavonije započela s početkom rata 1680-ih godina, a u nekim je dijelovima završila tek 1750-ih godina, dakle sedam desetljeća kasnije. Tih sedam de-setljeća bilo je dovoljno da se mnoge obradive površine pretvore u šumu.

Osamnaesto stoljeće – početak snažne antropizacije slavonskih šuma

Brojni ratovi tijekom stoljeća slavonske povijesti donosili su sa sobom pustošenje, depopulaciju, a s time i nagle prekide u procesu antropizacije prostora. Veliki bečki rat (1683.-1699.) je najpoznatiji primjer takvog ratnog sukoba s velikim demografskim posljedicama, a ujedno i najstariji rat u ko-jem se može kvantitativno utvrditi pad stanovništva i gospodarske djelat-nosti. Tijekom toga rata carska je habsburška vojska uspjela osujetiti zadnji pokušaj Osmanskog Carstva da osvoji Beč i habsburške zemlje. Nakon po-bjede pod Bečom 1683. godine habsburška je vojska krenula u pobjedonosni pohod u kojem je od osmanske vlasti oslobodila čitavu Ugarsku, Slavoniju, zapadni dio Srijema i Liku. No, dugotrajno ratovanje dovelo je do demograf-skog sloma oslobođenih krajeva. Nakon toga rata slavonsko-srijemski pro-stor spao je na „ostatke ostataka“ predratnog stanovništva. Ostali su propali gradovi i loše prometne komunikacije. Godine 1688. u široj okolici Osijeka,

20 Ive Mažuran, Popis naselja i stanovništva u Slavoniji 1698. godine, Radovi Zavoda za znanstveni rad u Osijeku JAZU, knj. 2 (1988), 23-24. Procjena se odnosi na današnju Slavoniju bez istočnog Srijema (op. R. S.).


20

Požege i Virovitice bilo je svega 70 naseljenih i čak 452 raseljena mjesta.21 Ipak, sigurnije godine dovele su do ponovnog naseljavanja brojnih sela. Go-dine 1696. popisano je stanovništvo osječkog i požeškog kraja te je utvrđeno da su tada na tome prostoru u 139 sela ukupno živjela 11.494 stanovnika.22 Ive Mažuran na temelju svega toga procjenjuje da je tada u Slavoniji (sa za-padnim Srijemom) moglo biti ukupno oko 40.000 stanovnika, što iznosi tek 20 % od predratnih 220.000 stanovnika.23

Stanje se nakon 1696. nastavilo popravljati. Mažuran o tome piše: „Pre-ma komorskom popisu iz 1698. godine bilo je u Požeškoj kotlini već nasta-njeno 135 sela i zaseoka, a u kotaru Pakrac 63, Đakovo 57, Brod 36, Valpovo 35, Gradiška 29, Orahovica 26, Virovitica 21, Voćin 18, Slatina 18, Osijek 17, Kraljeva Velika 13, Vukovar 8, Ivankovo 8 i kotar Našice 7 sela, odnosno u cijeloj Slavoniji ukupno 491 naselja. U isto vrijeme više 240 sela i selišta osta-lo je i dalje pusto i napušteno, a mnoga od njih nisu ni poslije obnovljena.“24 Prema procjeni Ive Mažurana, godine 1698. u Slavoniji pod habsburškom vlašću već je živjelo 50-52.000 stanovnika.25 Nastavak demografskog opo-ravka omogućio je mirovni ugovor potpisan 1699. godine u Srijemskim Kar-lovcima, kojim je Slavonija sa zapadnim dijelom Srijema definitivno pripala Habsburškoj Monarhiji.

Godina 1699. za Slavoniju je umnogome bila nulta godina nakon koje je započelo novo razdoblje. Ratne godine uzrokovale su da je već u prvim godinama 18. stoljeća bilo nekih sela koja su dvadesetak godina bila pusta i u kojima je priroda već snažno preuzela napuštene obradive površine. Pri-mjerice, u popisu 1702. godine mogli su se naći ovakvi zapisi za pojedina naselja, kao što je opis sela Bukovica (Bukovicza) kod Virovitice:

„Terras arabiles nec prata aliqua possident, nisi quas noviter extirpant. De caetero totum territorio in sylvis glandinalibus stat, ubi futuris temporibus et vineae plantari possent.“26 (Obradive zemlje ni livade nikakve ne posjeduju, niti išta novo iskrču-ju. Sada čitav teritorij stoji u žironosnim šumama, gdje se u budućno-sti mogu saditi i vinogradi.)

21 Mažuran, Popis naselja i stanovništva u Slavoniji 1698. godine, 9.22 Mažuran, Popis naselja i stanovništva u Slavoniji 1698. godine, 40.23 Mažuran, Popis naselja i stanovništva u Slavoniji 1698. godine, 40.24 Mažuran, Popis naselja i stanovništva u Slavoniji 1698. godine, 42.25 Ive Mažuran, Stanovništvo i vlastelinstva u Slavoniji 1736. godine i njihova ekonomska podloga, Zavod za

znanstveni rad u Osijeku HAZU (Osijek, 1993), 30-31.26 Ive Mažuran, Popis Zapadne i Srednje Slavonije 1698. i 1702. godine (Osijek, 1966), 62.


21

Usprkos brojnim nedaćama stanovništva i nesigurnosti pograničnog područja, Slavonija je u sljedećih stotinu godina jako demografski napredo-vala. Mnoga su sela znatno narasla, mnoga su nova osnovana, a i gradovi su u to vrijeme ponovno zadobili svoju urbanu funkciju. Od 1699. godine pa do početka 19. stoljeća započelo je novo doba antropizacije Slavonije, u kojem je ljudsko djelovanje sve više oblikovalo prostor. Osamnaesto je stoljeće raz-doblje u kojem je došlo do naglog porast broja stanovnika. Već 1736. samo je slavonski Provincijal brojao oko 90-95.000 stanovnika.27 Stanovništvo Slavo-nije još je brže nastavilo rasti u drugoj polovici 18. stoljeća. Godine 1773. tri su slavonske županije (Srijemska, Virovitička i Požeška, bez slobodnog kra-ljevskog grada Požege) zajedno imale 210.492, a 1776. tri su slavonske pu-kovnije (Petrovaradinska, Brodska i Gradiška, bez vojnih komuniteta) imale 177.212 stanovnika. Kada se ti brojevi zbroje zajedno s brojem stanovnika gradova Požege, Stare Gradiške, Nove Gradiške, Broda na Savi, Vinkovaca, Sremske Mitrovice, Petrovaradina, Sremskih Karlovaca i Zemuna, može se utvrditi da je na cjelokupnom prostoru triju slavonsko-srijemskih županija i pukovnija 1770-ih živjelo oko 400.000 stanovnika.28 Temeljem toga, može se procijeniti i da je gustoća naseljenosti na površini svih slavonsko-srijem-skih županija i pukovnija (ukupno oko 17.000 km2) 1770-ih godina prosječno iznosila oko 24 st./km2.29

Ipak, gustoća naseljenosti nije bila na razini tadašnje zapadne i srednje Europe. Primjerice, austrijske zemlje su u isto vrijeme imale gustoću nase-ljenosti veću od 40 stanovnika/km2.30 Pored toga, ekonomska aktivnost sta-novnika slavonsko-srijemskog prostora, a posljedično i utjecaj antropizacije bili su još manji u usporedbi sa zapadnom i srednjom Europom. To najbolje dokazuje činjenica da tijekom čitavog 18. stoljeća nijedan grad u Slavoniji nije uspio prijeći više od 10.000 stanovnika.

27 Mažuran, Stanovništvo i vlastelinstva u Slavoniji 1736. godine, 72.28 Robert Skenderović, „Demografska gibanja“, u: (ur. Lovorka Čoralić) U potrazi za mirom i blagosta-

njem. Hrvatske zemlje u 18. stoljeću, (ur. Zoran Ladić) Biblioteka Povijest Hrvata, sv. V, Zagreb 2013., 57-59.

29 Ovdje kao procjenu veličine površine Slavonije (triju županija i triju pukovnija) uzimam podatke koje je objavio Petar Matković u svojem djelu Hrvatska i Slavonija u svojih fizičkih i duševnih odnošajih: spomenica za svjetsku izložbu u Beču 1873. Prema Matkoviću, tri su slavonske županije i tri pukovnije zajedno imale površinu od 17.170 km2. - Petar Matković, Hrvatska i Slavonija u svojih fizičkih i duševnih odnošajih: spomenica za svjetsku izložbu u Beču 1873. (Beč, 1873), 3.

30 Colin Clark, Population Growth and Land Use (New York, 1977, second edition), 95.


22

Odraz slabog gospodarstva na antropizaciju u 18. stoljeću Nerazvijeni gradovi, nerazvijene cestovne komunikacije i slaba trgovina

nisu ni zahtijevali veću antropizaciju Slavonije u 18. stoljeću, iako je proces krčenja bio stalan, o čemu svjedoče brojni izvori. Već prvi komorski popis iz 1698. godine za pojedina sela donosi vijesti koje dokazuju da su i tada, u uvjetima izuzetno slabe naseljenosti, u njihovim atarima krčene šume. Pri-mjerice, za selo Mašić kod Nove Gradiške u komorskom popisu piše: „Ne-kad su imali samo jedno cijelo selište, a krčenjem je zemljište prošireno i podijeljeno u četiri selišta.“31 Jednako tako, komorski popis opisuje prilike i u susjednom mjestu Medari: „Stanovnici ovog mjesta imaju dovoljno zemlje za svoje seosko gospodarstvo, ali je veći dio pod šumom, na močvarnom tlu i premda ga krče, zbog izlijevanja rijeke Save, često je uništeno.“32

Premda je stanovništvo ubrzano raslo, gospodarske prilike razvijale su se tijekom 18. stoljeća mnogo sporije. Loše gospodarske prilike vrlo je detalj-no opisao Friedrich Wilhelm von Taube u svojem opisu Slavonije i Srijema iz 1777. godine. Prema Taubeu, najvažnija je grana slavonskog gospodarstva u 18. stoljeća bilo stočarstvo.33 Taube opisuje da su naročito važni bili volo-vi. Radilo se zapravo o podolskom govedu (iz skupine dugorožnih goveda – Bos taurus) koje su Slavonci koristili kao radnu stoku. Taube piše da kad ta goveda ostare onda ih Slavonci ugoje te ih potroše ili prodaju. Tako se razvila velika trgovina govedima u kojoj su vrlo važne bile pustare (puste), na kojima su se držala stada volova. Trgovina se odvijala u pravcu zapadne Ugarske. Važne tržnice za trgovinu volovima bili su Velika Kaniža (mađ. Nagykanizsa) i Šopron (mađ. Sopron, njem. Ödenburg) u Ugarskoj, a zatim su prodavani dalje u Beč, gdje su klani za njemačko tržište.34 Ipak, i u slučaju ove važne trgovačke aktivnosti pokazuje se nerazvijenost tadašnjeg slavon-skog gospodarstva. Taube o tome piše: „Stoka i svinje kao i konji, magarci, ovce itd. ne tjeraju se ni zimi ni ljeti, ni danju ni noću u staje, budući da ih i nema i budući da lijenost te siromaštvo seljaštva ne dopušta da se grade staje. Zbog toga se ne gubi samo gnojivo, nego se značajno sprečava razvoj pitomih životinja zbog zimske hladnoće i vlage, a da se ne govori kako je

31 Andrija Zirdum, Počeci naselja i stanovništvo brodskog i gradiškog kraja 1698.-1991. (Slavonski Brod, 2001), 83.

32 Zirdum, Počeci naselja i stanovništvo brodskog i gradiškog kraja, 86.33 Friedrich Wilhelm von Taube, Povijesni i zemljopisni opis Kraljevine Slavonije i Vojvodstva Srijema (Osi-

jek, 2012), 40. Originalno izdanje: Historische und geographische Beschreibung des Königreiches Slavonien und des Herzogthums Syrmien (Leipzig, 1777).

34 Taube, Povijesni i zemljopisni opis, 40.


23

stoka izložena na milost i nemilost vukovima i medvjedima.“35 U uzgoju goveda važnu su ulogu imale i hrastove šume. pa Taube piše da su seljaci skupljali hrastovo lišće kojim su zimi hranili volove.36

Pored govedarstva, u Slavoniji je vrlo važna grana gospodarstva bilo i svinjarstvo. U nedostatku kvantitativnih podataka iz toga vremena teško je nešto konkretno reći o tome koliko je to gospodarstvo doista bilo razvijeno. Međutim, značajno je da Taube svrstava svinjarstvo iza govedarstva.37

Važnost prehrane stoke lišćem i žirom pokazuje da su slavonske šume već tada imale vrlo važnu ulogu u gospodarskom životu Slavonaca. Štoviše, iz Taubeova opisa slavonskih šuma može se zaključiti da su te šume već bile u punoj funkciji gospodarstva, odnosno da su već tada šume bile antropi-zirane. Iz toga se može i izvući zaključak da već od 18. stoljeća u Slavoniji više nema prašuma u kontekstu definicije prašume kao šume koja nastaje uz malo ili bez djelovanja čovjeka. Slavonski je seljak, naime, stalno zalazio u šume, iz njih izvlačio drva koja su mu trebala za gradnju i ogrjev, sjekao mladice i skupljao lišće za ishranu stoke, a u njih je tjerao i svinje na žirenje. Stoga se može reći da su već u 18. stoljeću Slavonci potpuno vladali svojim šumama. Taube donosi i neke druge opservacije koje idu u prilog takvoj tvrdnji. Primjerice, primjećuje da u slavonskim šumama nema divljači, te o tome piše: „Tko vjeruje da su slavonske šume pune divljih životinja, taj je u velikoj zabludi. U šumama vrvi od pitomih životinja, a ne od divljih.“38

Pored uzgoja stoke, Slavonija je kao vrlo važnu gospodarsku granu gaji-la vinogradarstvo, naročito u srijemskom dijelu.39 Od sredine 18. stoljeća ra-zvila se i trgovina žitom, naročito trgovačkim pravcem preko Siska i Karlov-ca do jadranskih luka. Na temelju svega navedenoga Taube na kraju svoje analize o slavonskom gospodarstvu zaključuje: „Budući da Slavonija nema nikakvih manufaktura od važnosti, to se uglavnom sastoji izvoz u prirod-nim proizvodima zemlje, poglavito u žitarica i stoci za klanje.“40 Nabrajajući izvozne artikle i zemlje u koje su ti artikli izvoženi, Taube spominje izvoz građevinskog i ogrjevnog drva jedino u određenoj mjeri u Ugarsku.41 Tako i njegova analiza pokazuje da je gospodarenje drvnom građom u gospodar-

35 Taube, Povijesni i zemljopisni opis, 40.36 Taube, Povijesni i zemljopisni opis, 26.37 Izričito o tome kaže: „Nakon goveda prvo mjesto pripada svinjama.“ - Taube, Povijesni i zemljopisni

opis, 41.38 Taube, Povijesni i zemljopisni opis, 27.39 Taube, Povijesni i zemljopisni opis, 25.40 Taube, Povijesni i zemljopisni opis, 97.41 Taube, Povijesni i zemljopisni opis, 99.


24

stvu Slavonije još krajem 18. stoljeća igralo malu ulogu. Važnost šuma kao izvora lišća i žira za stoku bila je u tome skoro najvažnija.

Đuro Rauš je u tome kontekstu dao vrlo važan opis prihoda od šuma Valpovačkog vlastelinstva u periodu 1741.-1750. godine, koji pokazuje da je vlastelinstvo najviše prihoda imalo od ogrjevnog drva, a manje od građev-nog drva. U pojedinim plodnim godinama veliki su prihodi bili i od žirovine jer je uzgoj svinja bio vrlo važna gospodarska grana.42 Rauševu analizu po-tvrđuje i Taube, koji piše: „No ipak šume donose mnogo novca velikašima i plemićima zbog žirenja. Budući da svaki seljak ili trgovac stokom, koji želi tjerati svoje svinje u žir, mora platiti za 2 mjeseca po komadu 4 groša, to na velikim vlastelinstvima godišnje donosi nekoliko tisuća forinti, kada žir dobro urodi.“43

Žitna trgovina s jadranskom obalom povećala je ukupni gospodarski život Slavonije, a bila je usmjerena najviše prema talijanskom tržištu. Za tu su trgovinu bili vrlo zainteresirani slavonski vlastelini koji su žito volovskim zapregama dopremali do neke od slavonskih luka na rijeci Savi, a ono se onda Savom dalje prevozilo do Siska i dalje prema Italiji.44 Utjecaj žitne trgo-vine na slavonsko gospodarstvo bio je višestruk. Iz aspekta povijesti slavon-skih šuma najvažnije je da se, pod utjecajem uspostavljene plovidbe rijekom Savom, u nekim naseljima smještenima na njenoj obali razvilo riječno bro-darstvo, a sa njime i potrošnja drvene građe u svrhu izrade riječnih brodova. Poznato je, primjerice, da je krajem 18. stoljeća trgovac i brodovlasnik An-tun Tomić iz Broda na Savi naručivao izradu svojih brodova u Slavonskom Dubočcu.45 To je i primjer rijetke manufakturne proizvodnje temeljene na drvenoj građi koja se u Slavoniji mogla naći u to vrijeme.

Ozbiljniji počeci drvne manufakturne i industrijske proizvodnje vezani su uz proizvodnju potaše i stakla. Vrlo je važan Taubeov spomen jedne spa-lionice potaše s radionicom stakla koja se nalazila kod Našica na vlastelin-stvu obitelji Pejačević. Taube nije imenovao vlasnika te radionice, ali navodi da je zapošljavao 40 ljudi te da prave razno stakleno posuđe i prozorska stakla. Taube je odmah dodao i da su ta stakla bila nekvalitetna jer su često zimi pucala od hladnoće.46 Pored toga, naveo je i da vlasnik te radionice troši šume koliko hoće i da je već priličnu krčevinu napravio, a da plaća vlastelinu

42 Rauš, „Šume Slavonije i Baranje od Matije Antuna Relkovića do danas“, 135.43 Taube, Povijesni i zemljopisni opis, 26.44 Taube, Povijesni i zemljopisni opis, 97.45 Zirdum, Počeci naselja i stanovništvo brodskog i gradiškog kraja, 37.46 Taube, Povijesni i zemljopisni opis, 94.


25

za to godišnje svega 200 forinti.47 Spomenuta staklana ipak nije nepoznata. Radilo se zapravo o staklani u Seoni, osnovanoj 1770./1771. godine, ujedno i prvoj slavonskoj staklani.48 Staklana u Seoni radila je kratko, do kraja 18. stoljeća, a Taubeova opaska o lošoj kvaliteti njenih proizvoda upućuje i na zaključak zašto nije radila dulje. Tako Taubeov opis, iako vrlo kratak, daje dobru sliku početaka manufakturne proizvodnje drvnih proizvoda i pre-rađevina u Slavoniji toga doba, koja se pojavljuje prvenstveno zahvaljujući obilju jeftine drvene građe.

Upravo zbog obilja drva kao glavnog resursa u proizvodnji stakla, na prijelazu iz 18. u 19. stoljeće otvorene su još dvije staklane na području za-padne Slavonije. Godine 1794. u Pakracu su, na posjedu Jankovića Daruvar-skih staklanu otvorili židovski poduzetnici. Nekoliko godina kasnije, točnije 1801. godine, u Jankovcu na Papuku na posjedu Josipa Jankovića, voćinskog vlastelina, bečki su trgovci pokrenuli još jednu staklanu, opet zbog obilja drveta.49 Međutim, sve su to bili mali pogoni s malim brojem zaposlenih i malim gospodarskim rezultatima, što je velikim dijelom bilo i posljedica nerazvijenog tržišta Slavonije.

Izgradnja slavonskih tvrđavaU prvoj polovici 18. stoljeća izgradnja osječke Tvrđe i brodske Tvrđave

najzanimljiviji su ekohistorijski događaji na prostoru Slavonije. Kao theatrum belli Slavonija je stoljećima utvrđivana brojnim manjim i većim utvrdama. Način gradnje utvrda ovisio je o geografskim i geološkim obilježjima pro-stora, kao i o tehničkoj razini ratovanja. U zapadnoj su se Slavoniji utvrde mogle graditi i od kamena, ali je na slavonskom prostoru od najstarijih dana (doslovno od kamenog doba) utvrđivanje naselja uvijek u početku počivalo na podizanju zidova od palisada. Stoljeća utvrđivanja naselja i vojnih utvrda plaćena su rušenjem tisuća i tisuća stabala. Utvrđivanje palisadama bilo je najčešći način gradnje utvrda i u osmansko doba. Međutim, uvođenje artilje-rije natjeralo je vojne inženjere na izgradnju novog tipa utvrda – renesansnih tvrđava s niskim obzidanim bastionima. Novim važnim sredstvom gradnje postala je cigla, a slavonske su šume i dalje nastavljale plaćati visoku cijenu jer su se cigle u ogromnim količinama pekle neposredno uz tvrđave koje su građene. Utvrđivanje slavonskih tvrđava bilo je vrlo važno i velik izazov za

47 Taube, Povijesni i zemljopisni opis, 189.48 Lovorka Čoralić, Milan Vrbanus, „Gospodarstvo“, u: U potrazi za mirom i blagostanjem. Hrvatske ze-

mlje u 18. stoljeću, ur. Lovorka Čoralić, Biblioteka Povijest Hrvata, sv. V (Zagreb, 2013), 139.49 Čoralić, Vrbanus, „Gospodarstvo“, 139.


26

tadašnje vojne i civilne vlasti u Slavoniji. Racionalno upravljanje šumama u tome je pogledu bilo od strateške važnosti. Stoga nije čudno da je već 1698. godine Ferdinand Carlo Caraffa di Stigliano, predsjednik carske komisije koja je tada popisivala stanovništvo i posjede u Slavoniji, upozorio na nera-cionalnu eksploataciju slavonskih šuma i tražio da se to riješi proglašenjem Šumskog reda za Slavoniju.50

Neki podaci iz povijesnih izvora toga doba najbolje pokazuju razmjere sječe stabala za izradu palisada. Tako se, primjerice, uz popise mnogih mje-sta u okolici Broda na Savi iz 1698. godine nalaze i zapisani brojevi palisada koje je pojedino naselje trebalo izraditi za potrebe utvrđivanja tadašnje brod-ske utvrde, zvane „Mali Šanac“. Ta je utvrda prema opisu tadašnjeg nad-ležnog inženjera, pukovnika Mathiasa von Kaysersfelda, bila četverostrana utvrda s četirima kulama, od kojih su tri bile izgrađene od zemlje i drveta, a četvrta je bila zidana.51 Obvezu izrade palisada nisu imala sva naselja, nego ponajviše ona koja su se nalazila u šumskom prostoru. U selima koje su ima-le obvezu sječe i dovoženja palisada u prosjeku je svako kućanstvo trebalo u to vrijeme posjeći i izraditi 15 palisada godišnje.52 Izvješća o broju izrađenih palisada pokazuju i višegodišnji rad nekih naselja na tome poslu, pa tako u njemu piše da je Šumeće s 20 kuća izradilo 400 palisada, a Zbjeg s 40 kuća da je izradio i dostavio čak 1.500 palisada.53 Bilo je i mjesta koja su trebala izraditi mnogo više palisada. Primjerice, za Lužane u popisu piše da su izra-dili 2.000 palisada, a mještani nedalekog sela Siča trebali su isjeći i isjekli su 4.000 palisada i uz to nasjeći i dovući 6.000 hvati drva.54 Palisade su građene obično od stabla mlađeg hrastovog drveta, dužine od jednog do tri-četiri metra. Stoga se broj palisada može izjednačiti s brojem stabala koja su bila posječena za njihovu izradu, a navedeni podaci navode na zaključak da je 1690-ih u okolici Broda za potrebe izrade palisada posječeno i do dvadeset tisuća stabala.

Godine 1715. započela je izgradnja nove brodske tvrđave. Tada više pa-lisade nisu bile osnovni građevni materijal, ali je trebalo opet osigurati drvo u velikim količinama, zbog cigle koja se pekla u ciglani na prostoru same tvrđave. Obzidavanje tvrđave opekama trajalo je od 1715. do 1722. godine.55

50 Ive Mažuran, Izvještaji Caraffine komisije o uređenju Slavonije i Srijema nakon osmanske vladavine 1698. i 1702. godine (Osijek, 1989), 85.

51 Josip Kljajić, Brodska tvrđava (Slavonski Brod, 1998), 29.52 Zirdum, Počeci naselja i stanovništvo brodskog i gradiškog kraja, 258.53 Zirdum, Počeci naselja i stanovništvo brodskog i gradiškog kraja, 43 i 46.54 Zirdum, Počeci naselja i stanovništvo brodskog i gradiškog kraja, 210 i 158.55 Kljajić, Brodska tvrđava, 58.


27

Tijekom tih godina na izgradnju bastiona utrošene su velike količine raznih materijala, o čemu svjedoči sačuvano izvješće za 1720. godinu. Prema tome izvješću, te je godine potrošeno 1.571.600 opeka i 9.916 mjera vapna, koje se također izrađivalo na licu mjesta uz veliku potrošnju drva.56 Iako je brodska tvrđava bila završena već 1720-ih godina, kasnija izvješća pokazuju da je ona poslije gotovo stalno popravljana, što je iziskivalo stalne resurse u obliku građevnog i gorivog drveta.57 Kljajić upozorava i na druge probleme vezane uz drvenu građu: „Graditeljima brodske tvrđave često je probleme zadavao dovoz vapna i podvoz drva iz šume jer su kola s četveroprezima bila malo-brojna i zauzeta uglavnom drugim poslovima. Dvoprežni podvoz nije bio u stanju prevesti velike količine drvene građe, a značajno je i uvećavao troš-kove transporta. Drvena građa bilo koje vrste brzo je propadala (istrunula od vlage). Zbog toga je na tvrđavskim objektima bilo nužno svakodnevno obnavljanje i popravljanje dotrajale drvene konstrukcije. Tvrde vrste drveta sječene su u brodskoj okolici i dopremane kolnim podvozom, dok se meko drvo splavima prevozilo iz Kranjske.“58

Slične primjere može se vidjeti i u slučaju građenja osječke Tvrđe. Kada je 1687. Osijek oslobođen od osmanske vlasti većina je grada bila izgrađena od drvene građe, pogotovo kuće u podgrađu (varoši), a i zidine oko toga podgrađa također su bile napravljene od drvene građe, tj. od palisada. Novo utvrđivanje Osijeka započelo je već 1693.-1695. izgradnjom tvrđavskog roga (Hornwerk), ali gradnja nove Tvrđe započela je s pripremama 1705.-1708. go-dine.59 Konačno je godine 1709. počela i izgradnja zidova nove Tvrđe. Prema izvješćima 1709. i 1710., samo je u tim godinama na gradnju zidina potroše-no 2.200 hrastovih greda i 2.460 debljih dasaka, zatim 213 debala za izradu splavi te uz to velike količine šindre, 27.000 palisada i 343.000 opeka.60 U ka-snijim godinama gradnja je nastavljena te je 1711. ispečeno 790.000 opeka.61 Radovi na zidinama Tvrđe uglavnom su završili 1719. godine. Međutim, kasnije je nastavljena gradnja objekata unutar zidina, pa je Tvrđa još dugo izgledala kao veliko gradilište. Za pečenje cigle svake godine su trošene ve-like količine drvene građe, a kapacitet ciglane iznosio je oko 800.000 opeka godišnje. Uračuna li se u to i drvena građa koja je bila potrebna za život ljudi u osječkoj Tvrđi, kao i u Gornjem i Donjem gradu, nesumnjivo je da

56 Kljajić, Brodska tvrđava, 59.57 Kljajić, Brodska tvrđava, 60.58 Kljajić, Brodska tvrđava, 58.59 Ive Mažuran et al., Od turskog do suvremenog Osijeka (Osijek, 1996), 10 i 27.60 Mažuran et al., Od turskog do suvremenog Osijeka, 27.61 Mažuran et al., Od turskog do suvremenog Osijeka, 27.


28

je izgradnja osječke Tvrđe bila najveći ekološki događaj u prvoj polovici 18. stoljeća u Slavoniji.

Izgradnja kućaUz izgradnju velikih renesansnih tvrđava i manjih utvrda, velike su ko-

ličine drvene građe u 18. stoljeću korištene i za izgradnju stambenih objeka-ta. Obilje šuma ipak nije posljedično dovelo do toga da su svi ljudi gradili kuće od najkvalitetnije drvene građe. U tome pogledu ponovno se pojav-ljuje komorski popis iz 1698. godine kao vrijedan povijesni izvor. Iz njega je vidljivo da su u Slavoniji u to vrijeme građena dva tipa kuća. U nekim slavonskim gradićima i selima bilo je bogatih kuća od obla drveta, dok su na drugoj strani siromašni građani i seljaci živjeli u kućama od pruća i ilovače. Tako se u komorskom popisu navodi za Cernik da su u njemu bile „dobre“ muslimanske kuće izgrađene od drveta s krovom od šindre, te druge („ra-šanske“), izgrađene od pruća.62 Za mjesta u okolici Broda na Savi uglavnom se spominje da su kuće stanovnika bile također izgrađene od pruća i ilova-če. Rjeđe se opisuje da su seljaci imali bolje kuće, kao primjerice u Klakaru, koji je 1698. imao 15 „boljih kuća sagrađenih od obla drveta prekrivenih sla-mom.“63 Posebnost su činila sela Ruščica i Bicko Selo, u kojem su popisiva-či zatekli nešto bolje kuće od drveta koje su zbog opasnosti od poplava na „sojama“ izdignute iznad zemlje.64

Centralizirana država kao instrument održivog upravljanja šumama

Apsolutistička vladavina Habsburgovaca omogućila je stvaranje centra-lizirane države koja je, kao takva, mogla provoditi određene velike reforme na čitavom državnom području. Primjer uspostave zakonskog i instituci-onalnog sustava čuvanja šuma možda i najbolje pokazuje karakter takvog državnog aparata.

Učeni ljudi toga vremena mogli su se često na svoje oči uvjeriti u nemar s kojim su se stanovnici Slavonije odnosili prema šumama i drvenoj građi. Friedrich W. von Taube to je najbolje opisao riječima: „Putnik ne može a da se ne ljuti gledajući neopisivu količinu najljepših stabala, koja u šumama leže na zemlji i trunu. Kad se ruši građevno drvo, onda se ostavljaju ležati

62 Zirdum, Počeci naselja i stanovništvo brodskog i gradiškog kraja, 62.63 Zirdum, Počeci naselja i stanovništvo brodskog i gradiškog kraja, 136.64 Zirdum, Počeci naselja i stanovništvo brodskog i gradiškog kraja, 91, 139.


29

u šumi sva stabla koja nisu sasvim zdrava. Pastiri i prijevoznici, koji ljeti i zimi provode noći u šumi, pale vatru na deblu nekog velikog stabla, koje se dosljedno upropasti i padne. I vjetar obara mnoga stara stabla. A ako se put, koji ide kroz šumu, pokvari i istroši, onda se kroz šumu prosiječe novi ili se stari proširi. U oba slučaja posiječe se drveće koje se nalazi na putu te ono ostane ležati i mora istrunuti. Koliko bi se ovdje moglo ispeći potaše te koliko željeza načiniti?“65

U doba vladavine Marije Terezije (1740. – 1780.) upravljanje šumama na području čitave Habsburške Monarhije dobilo je jasan zakonodavni i insti-tucionalni okvir. Centralizirana vlast najlakše je mogla prvo urediti uprav-ljanje šumama u Vojnoj krajini. Već 1755. godine Bečki je dvor donio Šumski red i instrukciju za Gradišku, Brodsku i Petrovaradinsku pukovniju.66 Prema toj instrukciji, za područje Petrovaradinske pukovnije određena su dva šu-mara (Waldbereiter), dok je za brodsku pukovniju određen jedan i za gradiš-ku pukovniju također jedan šumar.67

Već prvi redci te instrukcije navode razlog njezina donošenja: „Pošto u tom pogledu nije dosada bilo nikakova reda, nego su najljepša i najvrijednija stabla obarana, a previšnja služba zahtijeva, da se u buduće koliko moguće predusretne posvemašnjem zabataljenju šuma i širenju pustošina, to se je pronašlo za dobro propisati slijedeći potanki šumski red…“68 Upravo je iz navedenog objašnjenja i samih uredbi toga vremena vidljivo kako je apso-lutistička država pomalo uvodila red u dotad nesređeno pitanje upravljanja šumama.

Ovaj šumski zakon zanimljiv je naročito zbog toga što su u njemu opi-sane loše prakse koje su se zapravo njegovim donošenjem trebale suzbiti. Tako u njemu piše: „Stablje se ne smije po dosadašnjem zločestom običaju odsijecati skoro u polovici debla, nego pri korenu, dapače, koliko je moguće neka se izvadi i sam panj. Pri obaranju za gradju odredjenog stabalja mora se paziti da se njihovim padanjem neozliedjuju druga dobra stabla. Ako je potrebno, neka se stablo sveže užetom i polahko spusti i to ne na koji panj ili na jaku granu da se neprelomi ili neraspukne. Oboreno stablo ima se sasvim, pa i grane s njega izraditi i tako šume riješiti odpadaka.“69

65 Taube, Povijesni i zemljopisni opis, 26-27.66 Bogoslav Kosović, „Red i instrukcija kako se imadu u buduće upravljati i uzčuvati šume Vojne kra-

jine u kraljevini Slavoniji, te kako se pri izvršavanju tih svojih dužnosti imadu vladati šumari, koji će se za to postaviti“, Šumarski list 39 (1915), br. 5-6, 139-151.

67 Kosović, „Red i instrukcija kako se imadu u buduće upravljati i uzčuvati šume Vojne krajine“, 139.68 Kosović, „Red i instrukcija kako se imadu u buduće upravljati i uzčuvati šume Vojne krajine“, 139.69 Kosović, „Red i instrukcija kako se imadu u buduće upravljati i uzčuvati šume Vojne krajine“, 144.


30

Ovdje treba spomenuti i osnivanje prvih šumarija (Krasno, Oštarije i Pe-trova gora 1765. godine), koje su osnovane u Karlovačkom generalatu – da-kle, izvan Slavonije – ali su za povijest hrvatskog šumarstva izuzetno važne i pokazuju kako je centralizirana apsolutistička vlast stvarala institucionalni okvir zaštite šuma. Konačno, u tome slijedu donošenja odredbi o upravljanju i osnivanju šumarskih institucija treba spomenuti i donošenje terezijanskog Šumskog reda 1769. godine, koji se odnosio na civilnu Hrvatsku i Slavoniju. Igor Anić, Šime Meštrović i Slavko Matić o njemu pišu: „Smatramo ga našim prvim zakonom o šumama, prvom instrukcijom za uređivanje šuma i prvim udžbenikom šumarstva. Njime je uvedeno potrajno ili održivo gospodarenje šumama u Hrvatskoj.“70

Dakle, najveća vrijednost toga zakona je u tome što je on zapravo propi-sao princip potrajnog gospodarenja šumama, upravo onako kako je to zago-varao Hans Carl von Carlowitz 1713. godine. Tako je potrajnost u hrvatskom šumarstvu prisutna od 1769. godine sve do danas.

Problem utvrđivanja postotka pošumljenih površina u 18. i početkom 19. stoljeća

Najvažnije istraživanje povijesti šuma u Slavoniji zasigurno je ono koje se odnosi na dinamiku promjene šumskih površina kroz stoljeća. U tome se povjesničari moraju oslanjati na povijesne izvore kojima raspolažu. Među-tim, svaka kvantitativna analiza demografskih i gospodarskih zbivanja prije sredine 19. stoljeća predstavlja velik izazov. Vezano uz to pitanje, istraživači se susreću s dvama problemima.

Prvi problem vezan je uz mjerne jedinice. Tijekom 18. i 19. stoljeća u Slavoniji su se koristile razne mjerne jedinice. Na problem mjernih jedinica za površinu upozorio je već Friedrich W. von Taube: „Komad zemlje na kojoj se posije 2 mjere pšenice čini u Mađarskoj jedno jutro. Ali u Slavoniji jedno jutro obuhvaća toliko oranice koliko se može posijati s 3 mjere pšenice, pa je prema tome za trećinu veće nego mađarsko jutro. Obično se u jedno mađar-sko komorsko jutro računa s 1.600 četvornih hvata (svaki sa 6 četvorne sto-pe). No to nije posvuda tako, budući da se sad računa 1.600, sad opet 1.200, a sad 1.000 četvorna hvata u jedno jutro, već prema tome da li je u nekom kraju manjak ili obilje oranica.“71

70 Igor Anić, Šime Meštrović, Slavko Matić, „Značajni događaji iz povijesti šumarstva u Hrvatskoj“, Šumarski list 136 (2012), br. 3-4, 170.

71 F. W. von Taube, Povijesni i zemljopisni opis, 123.


31

Zlatko Herkov potvrđuje da su se u Slavoniji primjenjivale doista razli-čite veličine jednog jutra zemlje izražene u četvornim hvatima. Jutro je izvor-no označavalo površinu koja se može izorati u jednom danu.72 Zato i nije čudno da se od kraja do kraja ta površina razlikovala. U 18. stoljeću u Austri-ji se ustalila mjera bečkog ili austrijskog jutra, koje je imalo 1.600 čhv. Tu je veličinu promovirao i Josip II. (1780.-1790.) u svojim zakonskim reformama za Donju Austriju, a zatim i za čitav prostor Habsurške Monarhije.73 No, po-četkom 18. stoljeća slavonska su vlastelinstva uspostavila vlastite standar-dne jedinice površine, pa je primjerice Vukovarsko vlastelinstvo za mjerenje površine zemljišta koristilo jutro od 2.000 čhv.74 Virovitička županija također je na sjednici od 1. travnja 1756. donijela odluku da se na njenom područ-ju primjenjuje tzv. „urbarijalno jutro“ od 2.000 čhv. To je jutro tako ostalo poznato kao „slavonsko jutro“.75 No, đakovački biskup nije želio prihvatiti slavonsko jutro, pa je na području Đakovačkog vlastelinstva kao mjera za površinu korišteno jutro od 1.620 čhv.76 Požeška županija također zbog eko-nomskih odnosa na svojem području nije prihvatila slavonsko jutro, nego je uvela „požeško jutro“, koje je imalo 1.393 čhv, a početkom 19. stoljeća sma-njeno je na 1.296 čhv.77 Pored toga, na prostoru Habsburške Monarhije šume su se ponekad mjerile „šumskim jutrom“, koje je imalo 3.200 čhv.78 Sve nave-deno pokazuje da je za bilo kakvu komparaciju površina izraženih u jutrima prvo potrebno utvrditi o kojem jutru se radi, tj. koliko četvornih hvati ima.

Drugi veliki problem predstavlja stalna promjena površine županija i pukovnija. Tijekom 18. i početkom 19. stoljeća u Slavonskoj vojnoj krajini je provedeno nekoliko teritorijalnih reformi. Te su reforme bile naročito velike sredinom 18. i početkom 19. stoljeća.

Marija Terezija je već 1745. godine Đakovačkom vlastelinstvu u korist Vojne krajine oduzela sedam sela (Mikanovci, Strizivojna, Vrpolje, Čajkovci, Andrijevci, Perkovci i Topolje) sa 64 sesije i 694 jutra šume.79 Ukupno, taj je prostor mogao iznositi cca 10.000 jutara jer je Đakovačko vlastelinstvo prije

72 Zlatko Herkov, „Prinosi za upoznavanje naših starih mjera za dužinu i površinu“, Zbornik Odsjeka za povijesne znanosti Zavoda za povijesne i društvene znanosti HAZU 7 (1974), 80.

73 Herkov, „Prinosi za upoznavanje naših starih mjera za dužinu i površinu“, 81.74 Ante Grubišić, „Šume Vukovarskog vlastelinstva u 18. stoljeću prema kartografskim izvorima“, u:

Slavonske šume kroz povijest, 165.75 Herkov, „Prinosi za upoznavanje naših starih mjera za dužinu i površinu“, 136.76 Herkov, „Prinosi za upoznavanje naših starih mjera za dužinu i površinu“, 138.77 Herkov, „Prinosi za upoznavanje naših starih mjera za dužinu i površinu“, 145 i 148.78 Herkov, „Prinosi za upoznavanje naših starih mjera za dužinu i površinu“, 134.79 Marin Srakić, „Petar Bakić – biskup i vlastelin (1716. – 1719.), Diacovensia: teološki prilozi 25 (2017),

210.


32

toga imalo oko 85.000 jutara površine, a nakon toga se u 18. i 19. stoljeću procjenjivalo na oko 75.000 jutara.80

Nakon toga, 1747. godine, general Franz Anton Leopold Engelshofen provodi reformu Slavonske vojne krajine i osniva tri slavonske pukovnije – Gradišku, Brodsku i Petrovaradinsku. Tada je sedam navedenih sela Đa-kovačkog vlastelinstva ušlo u sastav novoosnovane Brodske pukovnije, a uz to i selo Svinjar na zapadnoj strani pukovnije.81 No, to nije bila jedina teritorijalna izmjena jer je u isto vrijeme 28 sela brodske (Srednje) slavonske krajine pripalo novoosnovanoj Gradiškoj pukovniji.82

I druga su vlastelinstva 1745.-47. izgubila dio svojih sela u korist Slavon-ske vojne granice. Tako je tada Vukovarsko vlastelinstvo izgubilo osam sela (Srijemske Laze, Slakovci, Orolik, Đeletovci, Banovci, Nijemci, Mala Vašica i Ilinci).83 U sklopu te reorganizacije, 1747. godine Marko III. Aleksandar ba-run Pejačević od svojeg Mitrovačkog vlastelinstva izdvaja i predaje Vojnoj krajini 3.060 jutara šume.84 Za Petrovaradinsku pukovniju značajna se pro-mjena dogodila i 1765.-1766. godine, kada je njoj inkorporirano vlastelinstvo Vojka sa selima Vojka, Dobanovci, Ugrinovci, Kršnjevci, Deč, Šimanovci, Mihaljevci, Prhovo, Popinci, Golubinci i Perinci, zajedno s 51.144 jutra ze-mljišnog posjeda.85

Nove velike promjene dogodile su se početkom 19. stoljeća. Prema Josi-pu Kljajiću i Mici Orban Kljajić, do početka 19. st. u sastav brodske pukov-nije ušla su sela Sibinj, Gornji Andrijevci, Kaniža, Šumeće i Zbjeg, no ista su 1807. godine, kao i Slobodnica (1823.), ipak prepuštena gradiškoj pukovniji. Zatim je godine 1808. Brodskoj pukovniji dodijeljeno šest sela iz Petrova-radinske pukovnije. O tome Kljajić i Orban Kljajić pišu: „S istočne strane brodskoj su pukovniji do početka 19. st. pripadala sela: Adaševci, Batrovci, Ilinci, Lipovac i Mala Vašica, ali su odstupljena petrovaradinskoj pukovniji u zamjenu za: Drenovce, Gunju, Đuriće, Račinovce, Soljane i Vrbanju.“86 Sve

80 Milan Vrbanus, „Šume u komorskim popisima Slavonije i njihovo značenje u gospodarstvu slavon-skih vlastelinstava od kraja osmanlijske vlasti do sredine 18. stoljeća“, u: Slavonske šume kroz povijest, 226.

81 Josip Kljajić, Mica Orban Kljajić, „Statistički opis Brodske pukovnije iz trećeg desetljeća 19. stoljeća“, Scrinia Slavonica 3 (2003), 573.

82 Kljajić, Orban Kljajić, „Statistički opis Brodske pukovnije“, 573.83 Grubišić, „Šume Vukovarskog vlastelinstva u 18. stoljeću prema kartografskim izvorima“, 173.84 O tome više u: Slavko Gavrilović, Vlastelinstvo Vojka u Sremu (1745.-1766.), (Novi Sad, 1959)85 Franz Vaniček, Spezialgeschichte der Militärgrenze aus Originalquellen und Quellenwerken geschöpft, Bd.

II (Wien, 1875), 133.86 Kljajić, Orban Kljajić, „Statistički opis Brodske pukovnije“, 573.


33

te promjene treba imati u vidu kod analize promjene šumovitosti pojedinih slavonskih županija i pukovnija u 18. i 19. stoljeću.

Kao što je već na početku ovog rada spomenuto, Dušan Klepac procje-njuje da je sredinom 18. stoljeća 70 % Slavonije bilo pod šumama. Toj pro-cjeni ide u prilog činjenica da je tijekom prve polovice 18. stoljeća velik dio Slavonije bio pust, odnosno zapušten, i da je 1750. godine bilo mnogo mje-sta koja su tada već skoro 70 godina bila nenaseljena i zapuštena. Procjenu Dušana Klepca potkrepljuje i opis Slavonije koji generalno pruža Friedrich Wilhelm von Taube 1770-ih: „Ako se izuzme Srijemsko Vojvodstvo, koje oskudijeva na drvetu te neke krajeve u Slavoniji, onda je sav preostali dio obuhvaćen ogromnom, skoro neprekidnom hrastovom šumom, u kojoj se vrlo često može naći izvrsna drvena građa za brodogradnju. Može se cijeli mjesec dana povlačiti i loviti u šumama od jednog mjesta do drugog, a da se ne sretne nijedno selo.“87

Doista se može smatrati da je od srednjeg vijeka do danas upravo raz-doblje prve polovice 18. stoljeća bilo vrijeme najveće pošumljenosti Slavoni-je, jer je Veliki bečki rat (1683.-1699.) ostavio najveće demografske posljedice. Kulminacija se dogodila upravo sredinom toga stoljeća, jer je tijekom prvih pet desetljeća demografska obnova bila vrlo spora pa tek 1750-ih godina započinje intenzivnije naseljavanje Slavonije. Određeni prostori nesumnjivo su bili i po sedamdeset godina nenaseljeni, točnije upravo do sredine 18. stoljeća. U dijelovima Slavonije koji su bili šumoviti to je dovelo do šire-nja prirode, odnosno šumskih prostora, na tlo koje je nekad bilo obrađeno. Primjeri takvih prostora najviše se mogu naći u Đakovštini. Primjerice, na prostoru šire okolice mjesta Gorjan (danas Gorjani), koji je inače bio izrazito šumovit, bilo je susjednih sela koja su bila nenastanjena 70-ak godina. Jed-no takvo selo bili su Punitovci, koji su ponovno naseljeni upravo sredinom 18. stoljeća, točnije 1757./58. godine.88 Slični se primjeri mogu naći i drugdje po Slavoniji. Tako i analiza Milana Vrbanusa pokazuje da se na Našičkom vlastelinstvu u prva tri desetljeća 18. stoljeća može uočiti porast šumskih površina i smanjenje obradivih površina.89 To se, naravno, može tumačiti kao prirodna reforestacija.

Analiza poznatih kvantitativnih povijesnih izvora pokazuje da su naj-stariji – oni s kraja 17. i početka 18. stoljeća – vrlo nepouzdani. Milan Vr-banus to zorno pokazuje na jednom primjeru riječima: „Komorski su po-

87 Taube, Povijesni i zemljopisni opis, 25.88 Stjepan Pavičić, Podrijetlo hrvatskih i srpskih naselja i govora u Slavoniji, Djela JAZU, knj. 47 (1953), 275.89 Vrbanus, „Šume u komorskim popisima Slavonije“, 207.


34

pisivači popisali (u Slavoniji, op. R. S.) 1698. godine 50.579 jutara šuma, a četiri godine poslije samo je na području đakovačkog vlastelinstva popisano 55.287 jutara šuma.“90

Za Slavoniju 18. stoljeća vrlo su važne dvije analize stanja i promjene pošumljenosti. Prva je analiza vezana uz promjene pošumljenosti Vukovar-skog vlastelinstva. Napravio ju je Ante Grubišić na temelju karata vlastelin-stva iz 1733. i 1755. godine.91 Druga je analiza vezana uz Brodsku pukovniju. Napravljena je na temelju pisanih izvora, a napravio ju je austrijski povjesni-čar Karl Kaser. Te su dvije analize međusobno komparativno vrlo vrijedne jer se bave istom temom – antropizacijom prostora, odnosno pretvaranjem šumskog prostora u obradive površine. Pored toga, komparativno su vri-jedne i zato što se Grubišić bavi promjenama na jednom vlastelinstvu koje pripada civilnoj Slavoniji, dok Kaser analizira stanje Brodske pukovnije u vojnoj Slavoniji.92 Najvažnije je da obje analize imaju isti zaključak, da je an-tropizacija, zapravo krčenje šuma i njihovo pretvaranje u obradive površine, bilo već vrlo snažno u 18. stoljeću.

Grubišićeva analiza počiva na atlasu Vukovarskog vlastelinstva koji je 1733. godine izradio Johann Philipp Frast, bivši student austrijske Voj-no-inženjerske akademije.93 Velika je vrijednost toga atlasa što je Frast uz njega napisao i rukopisnu knjigu koja sadrži popis i veličinu svih čestica na vlastelinstvu. Na temelju podataka iz Frastovih karata vlastelinstva i opisa posjeda Grubišić je zaključio da je Vukovarsko vlastelinstvo te godine imalo 37.035 jutara šuma, što je činilo 33,6 % ukupne površine vlastelinstva.94 Pro-mjene pošumljenih površina Grubišić je uspio utvrditi usporedbom spome-nutih karata iz 1733. godine s kartama istog vlastelinstva koje je 1755. godine napravio inženjer Karl Goldbruner von Wartenberg.95 Rezultati georeferen-ciranja karata iz 1733. i 1755. godine pokazuju da je već tada, u prvoj polo-vici 18. stoljeća, šumovitost mnogih seoskih atara bila drastično smanjena: Starog Vukovara s 33 % na 16 %, Novog Vukovara s 26 % na 0 % , Berka s 30 % na 8 %, Opatovca s 38 % na 8 %, Šarengrada s 50 % na 21 %, Novaka s 37 % na 8 %, Čakovaca s 24 % na 15 %, Lovasa s 23 % na 6 %, Tovarnika s 11 % na 6 %, Svinjarevaca s 25 % na 2 %, Ilače s 35 % na 3 %, Bršadina s 48 % na 17

90 Vrbanus, „Šume u komorskim popisima Slavonije“, 203.91 Grubišić, „Šume Vukovarskog vlastelinstva u 18. stoljeću prema kartografskim izvorima“, 147-192.92 Karl Kaser, Slobodan seljak i vojnik: militarizirano društvo 1747.-1881., knj. II (Zagreb, 1997).93 Grubišić, „Šume Vukovarskog vlastelinstva u 18. stoljeću prema kartografskim izvorima“, 162.94 Grubišić, „Šume Vukovarskog vlastelinstva u 18. stoljeću prema kartografskim izvorima“, 169.95 Grubišić, „Šume Vukovarskog vlastelinstva u 18. stoljeću prema kartografskim izvorima“, 173.


35

% itd.96 To dokazuje da je snažna deforestacija nastupila u nekim dijelovima Slavonije već u prvoj polovici 18. stoljeća.

Kaserova analiza uočava također velike razmjere deforestacije na po-dručju Brodske pukovnije, ali u drugoj polovici 18. stoljeća. No, u vezi s nje-govim analizama valja biti oprezan. Naime, pri analizi povećanja korisnih površina Slavonske vojne granice treba imati na umu prije spomenuto pri-pojenje određenih sela koja su prije pripadala civilnoj Slavoniji. Na isti način treba sa zadrškom prihvatiti i Kaserovu tablicu širenja zemljišnih posjeda krčenjem u trima slavonskim pukovnijama (Tablica 1).

Tablica 1: Širenje zemljišnih posjeda krčenjem u trima slavonskim pukovnijama (u jutrima).

godina Gradiška Brodska Petrovaradinska1751. 57.065 55.348 110.2241763 64.128 56.795 73.3381772. 79.640 77.243 145.6811787. 113.703 141.565 176.8761804. 115.721 138.501 189.901

(Izvor: Karl Kaser, Slobodan seljak i vojnik: militarizirano društvo 1747.-1881., knj. II, 104)

Iako je za kvalitetnu analizu ove tablice potrebno prvo napraviti detalj-nu rekonstrukciju promjena granica pukovnija u drugoj polovici 18. stoljeća, ona ipak donosi impresivne podatke. Nesumnjivo je da je Kaser točno za-ključio da su razmjeri krčenja bili veliki. Pored toga, Kaser je analizirao kr-čenje šuma i povećanje površine oranica na primjerima nekih sela, a upravo te analize pokazuju da je antropizacija nekih atara već tada, u prvoj polovici 18. stoljeća, bila izuzetno velika. Kaser kao primjer navodi selo Štitar, koje je u drugoj polovici 18. stoljeća udeseterostručilo količinu svojih oranica.97 Dakle, nije točno dosadašnje mišljenje da je antropizacija Slavonije bila slaba zbog slabe gospodarske aktivnosti ili zbog premalog broja stanovnika. Ka-ser i Grubišić kvantitativnim podacima koje su prezentirali pokazuju da su Slavonci krenuli u veliku sječu i krčenje šuma već u 18. stoljeću.

Utjecaj modernizacije života na početak velike eksploatacije slavonskih šuma u 19. stoljeću

Razdoblje 19. stoljeća označio je nastavak rasta stanovništva. Usporede li se jozefinski popis iz 1780-ih, prema kojem je u Slavoniji sa Srijemom živje-

96 Grubišić, „Šume Vukovarskog vlastelinstva u 18. stoljeću prema kartografskim izvorima“, 180-184.97 Kaser, Slobodan seljak i vojnik, knj. II, 105.


36

lo oko 450.000 stanovnika, s brojem od 648.606 stanovnika iz 1870. godine, vidi se da je u tome razdoblju zabilježen doista velik rast stanovništva.98

Još tijekom prve polovice 19. stoljeća Slavonija je živjela u uvjetima pred-moderne ekonomije. Slavonske šume nisu ni tada još imale nikakvu moguć-nost velike eksploatacije. Zato su vojne vlasti još u to doba u Slavonskoj vojnoj krajini davale šumske površine u bescjenje malobrojnim trgovcima potašom. Prema Rudolfu Bićaniću, proizvodnja potaše smatrana je tijekom više od četiri desetljeća najrentabilnijim načinom eksploatacije šuma. Međutim, takva je ek-sploatacija bila višestruko štetna. Kao prvo, šume su trgovcima potašom pro-davane za izuzetno nisku sume novca. Bićanić navodi primjer da je u Brodskoj pukovniji 1847. godine zakupnik nudio za drvo potrebno za pravljenje jednog centa potaše iznos od 2 for i 40 krajcara, dok je isto drvo na tržištu kao drvena građa vrijedilo 31 forintu.99 Bićanić navodi da je takvo gospodarenje vojnokra-jiškim šumama bilo i jako loše zato što je za izradu potaše bila potrebna ogro-mna količina drva. Zato je izrada potaše i prestala čim se otvorilo novo tržište za bačvarske dužice. Točnije, Bićanić ističe da je proizvodnja potaše pala od 1829. do 1869. na jednu desetinu svoje ranije proizvodnje.100

Trgovinu drvenom građom između Hrvatske i Francuske uspostavio je 1820-ih poznati riječki veletrgovac i kapitalistički poduzetnik Ludovik An-drea Adamich. Prema Bićaniću, 1820-ih se trgovalo hrastovim šumama oko Karlovca, zatim 1830-ih šumama oko Siska i bosanskim hrasticima oko Une, zatim 1840-ih hrastovinom iz Moslavine, a 1850-ih na red su došle slavonske šume.101 Bićanić tvrdi da je eksploatacija tih šuma bila „vrlo opsežna“ pa su do 1845. već iscrpljene šume oko Karlovca, a do 1860. i šume oko Siska.102 Na drugoj strani, postojao je i trgovački pravac prema njemačkim zemljama. Dok se drvena građa za Francusku izvozila iz Slavonije rijekom Savom, ona za njemačko tržište izvozila se rijekom Dravom. Za to tržiše, prema Bićaniću, eksploatacija šuma je započela već 1830-ih godina u Podgoraču (Našicama), a zatim se 1850-ih proširila na područje Osijeka, Komletinaca i Bošnjaka.103

Najvažnija promjena u životu Slavonije toga doba bila je željeznica. Go-dine 1862. u promet je puštena željeznica Zidani Most – Zagreb – Sisak. Ta je željeznica zapravo povezivala Sisak kao važno trgovačko središte na Savi s prugom Beč – Trst, te je tako predstavljala vrata Slavonije za izvoz na svjet-

98 Matković, Hrvatska i Slavonija u svojih fizičkih i duševnih odnošajih, 34.99 Rudolf Bićanić, Doba manufakture u Hrvatskoj i Slavoniji 1750.-1860. (Zagreb, 1951), 127.100 Bićanić, Doba manufakture u Hrvatskoj i Slavoniji, 127.101 Bićanić, Doba manufakture u Hrvatskoj i Slavoniji, 106.102 Bićanić, Doba manufakture u Hrvatskoj i Slavoniji, 107.103 Bićanić, Doba manufakture u Hrvatskoj i Slavoniji, 107.


37

ska tržišta. S dolaskom željeznice do Siska i tržišna vrijednost slavonskih šuma naglo je porasla. No, za trgovanje drvnom građom trebalo je imati tr-govačke veze i kapital, a u Slavoniji nije bilo ni jednog ni drugog. Stoga trgo-vinu slavonskom drvenom građom preuzimaju strani trgovci te tada dolazi do uspostave trgovačkih odnosa iz kojih je Slavonija najmanje profitirala.

Trgovina drvenom građom bila je organizirana kroz kupovanje drva na panju. Trgovci su od vlastelina i od vojnih vlasti kupovali čitave komplek-se šume te su u samim šumama organizirali i preradu drvene građe u po-luproizvode. Ti su se poluproizvodi (ponajviše bačvarske dužice) riječnim i cestovnim prijevozom izvozili u druge zemlje. Izrada dužica za bačve bila je, prema Rudolfu Bićaniću, pravo „pljačkaško gospodarstvo“ jer je u proi-zvodnji korišteno samo najbolje hrastovo drvo. Tehnika proizvodnje bila je takva da je od 10,5 kubika hrastovine iskorišteno svega 4 kubika, pa je kod izrađivanja dužica bilo 62 % otpadaka od ukupne drvene mase.104 Ipak, opći su društveni i gospodarski odnosi u Slavoniji odgovarali eksploataciji šuma na taj način pa je trgovina dužicama u Posavini porasla s 3 milijuna komada 1829. na 16 milijuna komada 1860. godine.105

Porast trgovine drvenom građom potaknuo je i druge grane gospodar-stva. Najvažnije je bilo unapređivanje prijevoza. Izvoz hrastovih dužica po-većao je promet rijekom Savom te je zbog toga na toj rijeci porasla i brodo-gradnja. Bićanić pruže i neke kvantitativne podatke te kao primjer navodi da je nizvodno od Siska 1810. godine plovilo 228 brodova.106 Na Savi su tada bila i dva važna riječna brodogradilišta, u Sisku i Jasenovcu.107 Ti su brodovi bili također izrađeni od drva, te je i brodogradnja postala važan konzument slavonskih šuma.

Šume Slavonske vojne krajine u 19. stoljećuImajući u vidu sve prethodno navedene probleme utvrđivanja površina u

Slavoniji u 18. i 19. stoljeću, potrebno je ovdje predstaviti i podatke koji govore o udjelu šumovitih prostora u ukupnoj površini Slavonske vojne krajine.

Prema Johannu Andreasu Demianu, Slavonska je vojna krajina 1807. go-dine imala ukupno 112,5 kvadratnih milja površine, uz njegovu vlastitu na-pomenu da jedna kvadratna milja ima 10.000 jutara.108 Tako se može utvrditi

104 Bićanić, Doba manufakture u Hrvatskoj i Slavoniji, 113.105 Bićanić, Doba manufakture u Hrvatskoj i Slavoniji, 108.106 Bićanić, Doba manufakture u Hrvatskoj i Slavoniji, 139.107 Bićanić, Doba manufakture u Hrvatskoj i Slavoniji, 139.108 Johann Andreas Demian, Darstellung der Oesterreichischen Monarchie nach den neuesten statistischen

Beziehungen, Vierten Theils Zweyte Abtheilung (Wien, 1807), 20.


38

i da je Slavonska vojna krajina te godine imala 1.125.000 jutara površine. De-mian dalje navodi da je Slavonska vojna granica imala 987.462 jutra urbarne („urbaren“) ili korisne („nutzbaren“) zemlje, od toga 310.378 jutara 182 čhv oranica i 360.980 jutara šuma.109 To je važna napomena jer pokazuje da je postojala razlika između ukupne površine Slavonske vojne krajine (1.125.00 jutara) i površine „korisne“ ili „urbarske“ zemlje (987.462 jutara). Preraču-nato u kvadratne milje, Slavonska vojna krajina imala je ukupno 112,5 milja, a korisnog zemljišta 98,7 milja. Po toj računici, šume Slavonske vojne krajine činile su 1807. godine 36,81 % korisnog (urbarskog) zemljišta, ali zapravo 32,09 % od ukupne površine.

Za uvid u pošumljenost Slavonske vojne krajine početkom 19. stoljeća vrlo su važan dokument objavili Josip Kljajić i Mica Orban Kljajić. Radi se o detaljnom opisu urbarne ili korisne zemlje Brodske pukovnije iz 1820-ih godina (ne zna se točna godina nastanka dokumenta). U tome dokumentu zapisano je da je 1820-ih Brodska pukovnija imala površinu od oko 33 kva-dratne milje.110 Iz dokumenta je vidljivo da je površina od jedne milje odgo-varala površini od 10.000 jutara, a da je jedno jutro odgovaralo površini od 1.600 čhv, što je također važno jer pokazuje praksu tadašnje primjene mjera za površinu u Brodskoj pukovniji. Preračuna li se površina Brodske pukov-nije u jutra, imala je ona tada 330.000 jutara, a od toga 137.770 jutara šuma. Tako se na temelju toga izvješća može utvrditi da je Brodska pukovnija 1820-ih godina imala 41,75 % površine pod šumama.

Petar Matković donosi podatke za 1870-e godine. Prema Matkoviću, sta-nje površina i udio šuma u Slavoniji bio je tada sljedeći (Tablica 2 i 3):

Tablica 2: Površine slavonskih županija i pukovnija 1873. u km2, austrijskim i geografskim miljama

Površina u km2 Površina u austr. miljama

Površina u geogr. miljama

Požeška županija 2.509,60 43,61 45,57Virovitička županija 4.679,10 81,31 84,97Srijemska županija 2.439,97 42,40 44,31Gradiška pukovnija 1.928,96 33,52 35,04Brodska pukovnija 2.203,45 38,29 40,02Petrovar. pukovnija 3.429,19 59,59 62,27Ukupno 17.190,21 298,72 312,18

(izvor: Petar Matković, Hrvatska i Slavonija u svojih fizičkih i duševnih odnošajih, spomenica za izložbu 1873., 3)

109 Demian, Darstellung der Oesterreichischen Monarchie, 49.110 Kljajić, Orban Kljajić, „Statistički opis Brodske pukovnije“, 573.


39

Tablica 3: Površine oranica i šuma te njihov udio u ukupnoj površini slavonskih županija i pukovnija 1873. godine.

Oranica u jutrima % Šuma u jutrima %Požeška županija 124.226 28.88 241.825 54.95Virovitička županija 300.672 37.11 331.144 40.87Srijemska županija 206.993 49.23 68.997 16.40Gradiška pukovnija 99.395 30.09 93.714 27.75Brodska pukovnija 130.138 36.87 102.039 26.62Petrovaradin. pu-kovnija 143.187 24.25 73.657 12.20

Ukupno 1.004.611 34,41 911.376 29.80

(izvor: Petar Matković, Hrvatska i Slavonija u svojih fizičkih i duševnih odnošajih, spomenica za izložbu 1873., 56 i 66-67)

Prema ovim podacima koje iznosi Petar Matković, pukovnije Slavonske vojne krajine imale su 1873. godine zajedno 269.410 jutara šume. Za istraži-vanje deforestacije šuma Slavonske vojne krajine ovdje je naročito zanimljiva komparacija podatka za Brodsku pukovniju. Iz prethodno spomenutog do-kumenta s popisom „korisnih“ površina koji su objavili Josip Kljajić i Mica Orban Kljajić vidljivo je da je Brodska pukovnija 1820-ih imala 137 tisuća jutara šuma, a Matkovićev podatak iz 1873. godine pokazuje da se površina šuma te pukovnije u razmaku od pedesetak godina smanjila za 35 tisuća jutara ili za 26 %. Ti su podaci dobar indikator smanjenja šumskog pokrova u Slavonskoj vojnoj krajini tijekom 19. stoljeća. Usprkos tome smanjenju, sla-vonske su šume još 1870-ih bile vrlo bogate, pa Đuro Rauš piše da se cijeni kako je još 1870. u Posavini bilo oko 130.000 kj starih hrastika.111

Bile su to vrlo vrijedne šume, a njihova je tržišna cijena stalno sve više rasla. Kao važnu komparaciju, Rudolf Bićanić ističe sljedeće podatke: „Oko 1860. g. prosječno je jedan kubični metar drva na panju stajao 6-9 forinti, a za prerađeno drvo plaćalo se po kubiku 25 do 50 forinti. Dakle od ukupne cijene, koju je primio kapitalist, plaćao je svega vojnom eraru manje od jedne četvrtine u ime šumske rente. Kasnije, kada se razvila kapitalistička trgovi-na drvom (1876.-1890.), trgovci su rentabilno eksploatirali šumu čak i onda, kada su morali dati državi za drvo na panju trećinu ili čak polovicu od cije-ne, po kojoj su oni prodavali izrađeno drvo.“112

111 Rauš, „Šume Slavonije i Baranje od Matije Antuna Relkovića do danas“, 137.112 Bićanić, Doba manufakture u Hrvatskoj i Slavoniji, 245.


40

Upravljanje slavonskim šumama u zadnjim desetljećima 19. i početkom 20. stoljeća

Primjena parnog stroja u industriji i prometu znatno je unaprijedila mo-gućnosti eksploatacije slavonskih šuma. Upravo se prema uvođenju parnih strojeva u drvoprerađivačku industriju može pratiti i proces industrijaliza-cije te grane gospodarstva. Prva slavonska parna pilana otvorena je 1858. u Krivaji kod Orahovice, a podigao ju je trgovac drvom Josip Pfeiffer iz Beča. Imala je 2 pile i parni stroj od 30 konjskih snaga.113 Druga slavonska parna pilana podignuta je u Markušici 1862. godine. Podignuli su je braća Anton, Heinrich i Karl Khuen, vlasnici Nuštarskog vlastelinstva. Imala je 5 parnih strojeva od 80 konjskih snaga.114 Uskoro se širom Slavonije otvaraju i druge parne pilane koje su bile pokretač drvoprerađivačke industrije krajem 19. i početkom 20. stoljeća. Rudolf Bićanić opisuje važnost ulaska u to novo raz-doblje riječima: „Ogromno je povećanje eksploatacije naših šuma zbog pre-laza na industrijski način eksploatacije. Dok pilane na vodeni pogon imaju godišnji kapacitet otprilike 500 do 3.000 kubnih metara drva, prijelazom na industrijski način grade se pilane u Slavoniji i od 25.000 kubnih metara ka-paciteta godišnje. Posljedica je toga naglo uvećanje izvoza drva. Tako se na primjer oko 1840. g. proizvodi njemačke bačvarske građe u Slavonskoj Po-dravini svega za 60.000 akova, a 1860. iznosi taj izvoz već 1.5 milijuna akova. Izvoz hrastovih dužica u Francusku iznosi u prvoj polovici stoljeća (1839.) 4 milijuna komada, koncem pedesetih godina (1859.) 16 milijuna, a u doba industrijskih pilana dići će se na 50 milijuna komada (1885.).“115

Uslijed unaprijeđenih uvjeta prometa, proizvodnje i trgovine, slavonske su šume u drugoj polovici 19. stoljeća došle u središte interesa brojnih trgo-vaca i špekulanata. Srećom, tada je već u Austro-Ugarskoj Monarhiji bilo čvr-sto uređeno šumarsko zakonodavstvo. Opći šumski zakon iz 1852. godine stupio je na snagu u civilnoj Hrvatskoj i Slavoniji 1. siječnja 1858. godine, a u vojnoj Hrvatskoj i Slavoniji 7. veljače 1860. godine.116 Osim toga, u Hrvatskoj i Slavoniji tada je već postojala jaka strukovna organizacija šumarskih struč-njaka koje je krasilo i domoljublje i znanje. Te sretne okolnosti doista su bile važne jer je opstanak hrvatsko-slavonskih šuma bio pred velikim izazovom.

Kao predmet trgovine i izvor profita naročito su bili zanimljivi stari sla-vonski hrastici. Zbog toga je i oko razvojačenja Vojne krajine 1870-ih godina

113 Bićanić, Doba manufakture u Hrvatskoj i Slavoniji, 219.114 Bićanić, Doba manufakture u Hrvatskoj i Slavoniji, 219.115 Bićanić, Doba manufakture u Hrvatskoj i Slavoniji, 223.116 Rauš, „Šume Slavonije i Baranje od Matije Antuna Relkovića do danas“, 134.


41

došlo do velikih političkih igara. Naime, postavilo se pitanje tko će naslije-diti krajiške šume. Prvi je korak prema rješenju toga pitanja ostvaren 1869. godine, kada su između austro-ugarskog Ministarstva rata i mađarske vla-de potpisane tzv. „krajiške punktacije“. Tim sporazumom određeno je osni-vanje Investicijske komisije, koja bi upravljala nad izdvojenih 30.000 jutara starih hrastika s područja Brodske i Petrovaradinske pukovnije. Namjera je bila da se spomenuti stari hrastici odmah prodaju, a prihodi od njih iskori-ste za određena važna infrastrukturna ulaganja – prvenstveno za izgradnju željeznica.117 Ipak, glavni problem podjele bogatih vojnokrajiških šuma nije bio tada riješen. Nakon višegodišnjeg pregovaranja postignut je 1871. go-dine dogovor. Dogovor je na kraju pretočen u zakon od 8. lipnja 1871. „o ustanovah za odkup (izlučenje) prava na drvlje, pašu i uživanje šumskih proizvodah, što krajiški stanovnici imaju u državnih šumah, ležećih u Voj-noj krajini“. Podjela hrvatsko-slavonskih krajiških šuma obavljena je između države i novoosnovanih krajiških imovnih općina po obrascu 50 % : 50 % u vrijednosti šuma. Uz to, postojala je i treća kategorija tzv. prezrelih šuma (überstandig), koje su se prostirale na 102.000 jutara. U taj dio šuma ulazilo je i onih 30.000 jutara predviđenih za sječu još 1689. godine i za njih je osnovana posebna institucija – Krajiški investicijski fond.118 Podjela u vrijednosti 50 % : 50 % ostvarena je na kraju tako da je državi pripao u površini manji dio šuma od 544.251 k. j., koji je u novcu jednako vrijedio kao veći dio krajiških šuma od 719.053 k. j., koji je pripao imovnim općinama.

Šume kao kapital krajiških imovnih općina predstavljale su doista ve-liku vrijednost. Primjerice, samo se za šume Brodske imovne općine, koje su se sastojale od 74.000 jutara pretežito visokih hrastova, procjenjivalo da vrijede preko 30 milijuna forinti.119 Krajiške imovne općine upravljale su tim kapitalom na dobrobit pravoužitnika (bivših graničara), ali i šire zajednice, pa su izdvajale novce za razne javnokorisne projekte – za škole, ceste, bol-nice i drugo.

U civilnoj Slavoniji najveći su vlasnici šuma bili pojedini vlastelini, kao primjerice Normann od Ehrenfelsa na Valpovačkom vlastelinstvu. Ti su vla-stelini najčešće bili nezainteresirani za pokretanje vlastite drvoprerađivačke industrije, pa su svoje šume prodavali „na panju“ trgovcima. Najpoznatiji primjer takvog odnosa jest zakup više od 40.000 jutara šuma od grofa Nor-manna i ostalih vlasnika tada već podijeljenog velikog Valpovačkog vlaste-

117 Mirko Valentić, Vojna krajina i pitanje njezina sjedinjenja s Hrvatskom 1849.-1881. (Zagreb, 1981), 164-165.

118 Valentić, Vojna krajina i pitanje njezina sjedinjenja, 260.119 Franjo Xaver Kesterčanek, „Vinkovačka šumarska skupština“, Šumarski list 4 (1880), br. 4, 173.


42

linstva, koji je ostvarila tvrtka S. H. Gutmann, u vlasništvu Salamona (Simon Heinrich) Gutmanna i njegovih sinova. Ta je tvrtka 1884. u Belišću pokrenu-la parnu pilanu, a zatim je krenula i u izgradnju uskotračne željeznice, sve u cilju eksploatacije zakupljenih šuma Valpovačkog vlastelinstva.120

Zbog svojeg javnog djelovanja među slavonskim se vlastelinima toga doba izdvaja đakovački biskup Josip Juraj Strossmayer. Njegovo izdašno pomaganje mnogih znanstvenih, obrazovnih i kulturnih institucija uvrstilo ga je među najveće mecene u hrvatskoj povijesti. Stoga je vrlo važno pozna-vati činjenicu da je Strossmayer nalazio tolika novčana sredstva upravo u bogatstvu šuma Đakovačkog vlastelinstva, kojim je kao biskup upravljao. Strossmayer je u određenoj mjeri imao i tu sreću da je bio đakovački biskup upravo u vrijeme kada je eksploatacija hrastovih šuma na velika vrata stigla u Slavoniju. Poznato je da je Strossmayer već 1850-ih sklopio ugovor o pro-daji dijela vlastelinskih šuma s Ambrozom Vranyczanyjem, koji je tada već ušao u posao s izrađivanjem i prodajom francuskih dužica.121 U sljedećim desetljećima Strossmayer je ostvario velike zarade od licitacije đakovačkih šuma: 1863. trgovcima Franji Türku i Vjenceslavu Turkoviću prodao je 7.000 hrastova za 154.350 forinti, zatim je 1865./67. istim trgovcima prodao opet 7.000 hrastova za 171.791 forintu, a 1872. trgovcu Josipu Sedlakoviću prodao je 5.000 hrastova za 150.000 forinti. Poznate su i prodaje trgovcu Edmun-du Kovačiću 1874.-76. oko 8.000 trupaca, te Viktoru Selingeru 1873.-77. oko 12.000 trupaca, koje je platio 96.000 forinti.122 Najveći pojedinačni ugovor o prodaji šume Strossmayer je uspio sklopiti 1876. g. kod prodaje šume Ma-đareva bara za sumu od 400.000 forinti.123 Ti su bogati iznosi bili dosta veliki za ono doba jer su tada velebnije palače u gradu Zagrebu ili Osijeku koštale između sto i dvjesto tisuća forinti, a, primjerice, zgrada Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu izgrađena je 1895. godine za iznos od 500.000 forinti.

Veličina biskupa Strossmayera očituje se u tome da je on velik dio tako zarađenog novca doista odlučio uložiti u hrvatsko društvo – naročito u umjetnost, znanost i visoko školstvo. Tako je 10. prosinca 1860. Strossmayer izdvojio za osnivanje buduće hrvatske akademije znanosti i umjetnosti

120 Stjepan Sršan, „Doprinos slavonskih vlastelinstava od kraja 17. stoljeća procesu europskih integra-cija“, Povijesni zbornik: godišnjak za kulturu i povijesno naslijeđe 2 (2008), br. 3, 93.

121 Mijo Radošević, „Pabirci za šumarsku povijest hrvatsko-srbskih šuma“, Šumarski list 5 (1891), br. 12, 548.

122 Milko Cepelić, Matija Pavić, Josip Juraj Strossmayer biskup bosansko-djakovački i sriemski god. 1850.-1900.: posvećujue mu svećenstvo i stado prigodom njegove pedesetgodišnjice biskupovanja, u Djakovu 8. rujna 1900. (Zagreb, 1900-1904), 858.

123 Cepelić, Pavić, Josip Juraj Strossmayer biskup, 858.


43

50.000 forinti.124 Pored toga je u korist Akademije kupio dionice „Associazio-ne dalmatica“, jednog dioničarskog društva iz Splita, u vrijednosti od 20.000 forinti.125 Zatim je 1875. godine za izgradnju zgrade Akademije donirao do-datnih 40.000 forinti.126 Na kraju treba naglasiti da je Akademiji poklonio i svoju kolekciju umjetničkih slika, koja je u to vrijeme vrijedila najmanje 300.000 forinti.127

Isto tako, biskup je Strossmayer pokrenuo osnivanje Zagrebačkog sveu-čilišta. Godine 1866. javno je za Zagrebačko sveučilište izdvojio 50.000 forin-ti.128 Pored toga, 1888. godine darovao je Zagrebačkom sveučilištu dodatnih 20.000 forinti uz uvjet da se taj novac namijeni za otvaranje Medicinskog fakulteta, pa se može smatrati i jednim od utemeljitelja Medicinskog fakul-teta Sveučilišta u Zagrebu.129 Primjer biskupa Strossmayera u tome je smislu jedinstven i dragocjen jer dokazuje da je u to vrijeme bilo i velikih privatnih vlasnika šuma koji su prirodno blago usmjerili u razvoj hrvatskog društva.

Kao posebna kategorija naročito je zanimljiva sudbina šuma slavonskih gradova. Tu se ističe primjer šuma grada Požege. Kao slobodni kraljevski grad, Požega je tijekom 18. i 19. stoljeća imala svoj gradski atar, nekoliko sela i obradive površine koje su uključivale i šume. Šumski posjed grada bio je zapravo prilično velik – godine 1881. od 12.814 jutara ukupnog posjeda grada čak je 7.662 jutra bilo pod šumama.130 Nekoliko godina ranije, točni-je 1875., grad je dao na procjenu gradske šume Padež, Glavica i Emovački lug: Padež s 407 jutara procijenjen je na 46.4469 forinti, Rosulje sa 115 jutara na 18.607 forinti, a Emovački lug s 293 jutra na 46.469 forinti.131 Gradsko je poglavarstvo odlučilo zatim navedene šume posjeći u roku od 4 godine te ih pretvoriti u oranice. Razloga za takvu odluku bilo je nekoliko. Ponajviše, grad je trebao novac zbog planiranih važnih gradskih investicija. Prema Ju-liju Kempfu, gradsko je poglavarstvo iz novaca od šuma planiralo gradnju nove zgrade gimnazije, nabavku novih zvona za župnu crkvu i popravak cr-

124 Vladimir Košćak, Josip Juraj Strossmayer, političar i mecena (Osijek, 1990), 173-174.125 Cepelić, Pavić, Josip Juraj Strossmayer biskup, 645.126 Cepelić, Pavić, Josip Juraj Strossmayer biskup, 646.127 Hodimir Sirotković, „Đakovački biskup Josip Juraj Strossmayer – utemeljitelj i pokrovitelj Jugosla-

venske akademije znanosti i umjetnosti“, u: Lik i djelo Josipa Jurja Strossmayera, zbornik radova, ur. Stanislav Marijanović (Osijek, 2008), 60.

128 Cepelić, Pavić, Josip Juraj Strossmayer biskup, 660-661.129 Cepelić, Pavić, Josip Juraj Strossmayer biskup, 668.130 Franjo Cerman, „Šumarstvo požeške županije“, Šumarski list 5 (1881), br. 5, 242.131 Julije Kempf, Požega: zemljopisne bilješke iz okoline i prilozi za povijest slob. i kr. grada Požege i Požeške

županije (Požega, 1910), 420.


44

kve, osnutak vatrogasnog društva i uređenje bolnice.132 Na mjestu nekadaš-njih šuma Rosulje i Padeža grad je tako dobio 500 jutara oranica i 14 jutara livada, od kojih je osnovao gradsku pustaru Česmu. Jednako tako, na mjestu bivše šume Glavice grad je dobio 1145 jutara oranica i 22 jutra livada, od ko-jih je osnovao pustaru Franjindvor. Te su pustare kasnije davane u najam.133

Uz vlasteline, imovne općine i gradove kao velike vlasnike šuma, treba spomenuti da su nakon ukidanja kmetstva i segregacije kmetskih posjeda od vlastelinstava mnoge manje šume ostale u rukama seoskih općina. Detaljno istraživanje tih šuma dosad još nije provedeno. Međutim, neki izvori ukazu-ju na to da su te šume najlošije upravljane te da su mnoge od njih prodane zbog želje za stjecanjem jednokratnog novčanog prihoda.134

ZaključakDosadašnja istraživanja povijesti šuma u Slavoniji pokazala su da je po-

znavanje odnosa čovjeka i šuma vrlo važno za ukupno razumijevanje druš-tvenih i gospodarskih odnosa, a ima i važnu ekohistorijsku dimenziju. Vi-šestoljetna tradicija šumarstva u Hrvatskoj utjecala je i na očuvanje brojnih povijesnih izvora na temelju kojih se može provoditi istraživanje povijesti šuma. Najvažnija pitanja koja se postavljaju pri tome jesu pitanje razmjera iskrčenosti šuma u Slavoniji i kako je potrošen kapital koji su stoljetne sla-vonske šume pribavile svojim vlasnicima. Usprkos velikom znanju gene-racija šumara i povjesničara, na kraju ove analize može se zaključiti da su dosad opstale neke teze koje su bile osnovane na pretpostavkama i predra-sudama, a ne na temelju dokumentirane arhivske građe. Prva među takvim krivim tezama jest ona o tome da su slavonske šume bile praktično netaknu-te sve do početka 19. stoljeća i modernizacijskih procesa koji su tada nastu-pili. Istraživanja arhivske građe, naročito ona Ante Grubišića i Karla Kasera, dokazuju da su takve teze bile netočne. Naprotiv, recentna istraživanja po-kazuju da je deforestacija značajno počela već u drugoj polovici 18. stoljeća, kako u civilnoj Slavoniji, tako i u Slavonskoj vojnoj krajini. Ta je deforestacija u 18. st. provedena primarno s ciljem širenja obradivih površina. Šume su krčene na mnogim mjestima i postoji korelacija povećanja broja stanovni-ka s razmjerima krčenja. Druga faza krčenja nastupila je nakon povezivanja

132 Kempf, Požega, 420.133 Kempf, Požega, 420.134 Na problem upravljanja općinskim šumama upozoravao je naročito biskup Josip Juraj Strossmayer.

O tome više u: Robert Skenderović, „Upravljanje šumama đakovačkog biskupijskog vlastelinstva u vrijeme biskupa Josipa Jurja Strossmayera (1850. - 1905. godine)“, Časopis za suvremenu povijest 50 (2018), No. 3, 657-674.


45

Slavonije sa svjetskim tržištima – naročito francuskim i njemačkim. Tu je fazu najviše obilježila trgovina bačvarskim dužicama. Proizvodnja i prodaja drvnih poluprerađevina znatno je porasla tijekom 19. stoljeća zahvaljujući industrijalizaciji drvne proizvodnje. Sve je to dovelo do toga da je prodaja drvene građe postala jedna od najvažnijih ekonomskih grana Slavonije u 19. stoljeću.

Rekonstrukcija trgovine drvenom građom u Slavoniji tijekom 19. stolje-ća pokazuje da je inicijativa za nju često dolazila izvana, od stranih trgovaca. Ti su trgovci dobro poznavali svjetska tržišta na kojima su željeli prodavati slavonsko drvo, a imali su i kapital s kojim su mogli ući u poslovni rizik. Na drugoj strani, većina domaćih aktera trgovine drvom bila je u podređenom položaju. Vlasnici šuma (vlastelini i imovne općine) prodavali su drvo „na panju“, što je bilo najlošiji mogući model prodaje slavonskog drveta. Lokal-ni su se stanovnici uključivali u tu trgovinu najčešće kao nadničari ili pru-žanjem usluge podvoza, što je bio važan impuls inače slabom slavonskom gospodarstvu, ali u osnovi nije stvarao nikakve mogućnosti njegova jačeg razvoja. Usprkos tome, određeni je dio profita od trgovine ostao u Slavoniji. Postoji nekoliko primjera u kojima se može pratiti kako je taj profit ulagan u projekte od općedruštvene važnosti. Prvi je primjer đakovačkog biskupa Strossmayera, koji je dio profita od sječe šuma ulagao u hrvatsku kulturu, znanost i visoko obrazovanje. Zatim, važan je i primjer imovnih općina, koje su dobit ulagale u razne infrastrukturne projekte na području nekadašnje Slavonske vojne krajine. Primjer magistrata slobodnog kraljevskog grada Požege, koji je odlučio posjeći dio gradskih šuma s ciljem pribavljanja sred-stava za važne gradske institucije, također pokazuje da je kapital pribavljen od sječe slavonskih šuma ipak u mnogim slučajevima bio uložen u društve-no korisne projekte.

Na kraju se može zaključiti da je šuma doista bila veliko prirodno bo-gatstvo, koje je važan profit počelo ostvarivati tek u 19. stoljeću. Slavonske šume ipak su opstale sve do danas, mada u znatno manjem opsegu nego u 18. stoljeću. Ipak, već na prijelazu 19. u 20. stoljeće postojala je snažna svijest o opasnosti od nerazumnog krčenja šuma, pa su i državne vlasti i šumar-ski stručnjaci pazili da se s tim prirodnim bogatstvom racionalno upravlja. Upravo je ta suradnja državnih vlasti i šumarske struke pomogla da se kra-jem 19. stoljeća uvede red u eksploataciju slavonskih šuma, što je očuvalo značajne šumske komplekse i omogućilo buduće čuvanje postojećih, pa i pošumljivanje novih površina.


46

LITERATURAAndrić, Stanko, „Šuma Garavica i ‘ničija zemlja’ na slavonsko-turskom pograničju u 16. i

17. stoljeću“, u: Slavonske šume kroz povijest. Zbornik radova znanstvenog skupa s međuna-rodnim sudjelovanjem održanog u Slavonskom Brodu 1.-2. listopada 2015., ur. Dinko Župan i Robert Skenderović (Slavonski Brod, 2018), 61-116.

Anić, Igor, Meštrović, Šime, Matić, Slavko, „Značajni događaji iz povijesti šumarstva u Hrvatskoj“, Šumarski list 136 (2012), br. 3-4, 170.

Apphun, Karl, „Inventing Nature: Forests, Forestry and State Power in Rennaisance Veni-ce“, The Journal of Modern History 72 (2000), No. 4, 862-889.

Autobiografija Osman-age Temišvarskog, ur. Ekrem Čaušević (Zagreb, 2004).Bićanić, Rudolf, Doba manufakture u Hrvatskoj i Slavoniji, 1750.-1860., JAZU (Zagreb, 1951).Bordács, Sándor et al., „Chloroplast DNA variation of white oaks in Northern Balkans and

in the Carpathian Basin“, Forest Ecology and Management 156 (2002), 197-209.Cepelić, Milko, Pavić, Matija, Josip Juraj Strossmayer biskup bosansko-djakovački i sriemski god.

1850.-1900.: posvećuje mu svećenstvo i stado prigodom njegove pedesetgodišnjice biskupovan-ja, u Djakovu 8. rujna 1900. (Zagreb, 1900-1904).

Cerman, Franjo, „Šumarstvo požeške županije“, Šumarski list 5 (1881), br. 5, 237-248.Clark, Colin, Population Growth and Land Use (New York, 1977, second edition).Čoralić, Lovorka, Vrbanus, Milan, „Gospodarstvo“, u: Lovorka Čoralić (ur.), U potrazi za

mirom i blagostanjem. Hrvatske zemlje u 18. stoljeću, Biblioteka Povijest Hrvata, sv. V, (Zagreb, 2013), 127-148.

Demian, Johann Andreas, Darstellung der Oesterreichischen Monarchie nach den neuesten sta-tistischen Beziehungen, Vierten Theils Zweyte Abtheilung (Wien, 1807).

Gavrilović, Slavko, Vlastelinstvo Vojka u Sremu (1745.-1766.) (Novi Sad, 1959).Gračanin, Hrvoje, Pisk, Silvija, „Pisani izvori o šumama u savsko-dravskom međuriječju

u kasnoj antici i srednjem vijeku“, u: Slavonske šume kroz povijest. Zbornik radova znan-stvenog skupa s međunarodnim sudjelovanjem održanog u Slavonskom Brodu 1.-2. listopada 2015., ur. Dinko Župan i Robert Skenderović (Slavonski Brod, 2018), 39-60.

Grubišić, Ante, „Šume Vukovarskog vlastelinstva u 18. stoljeću prema kartografskim izvo-rima“, u: Slavonske šume kroz povijest. Zbornik radova znanstvenog skupa s međunarodnim sudjelovanjem održanog u Slavonskom Brodu 1.-2. listopada 2015., ur. Dinko Župan i Ro-bert Skenderović (Slavonski Brod, 2018), 147-192.

Herkov, Zlatko, „Prinosi za upoznavanje naših starih mjera za dužinu i površinu“, Zbornik Odsjeka za povijesne znanosti Zavoda za povijesne i društvene znanosti HAZU 7 (1974.), 61-151.

Kaser, Karl, Slobodan seljak i vojnik: militarizirano društvo 1747.-1881., knj. II (Zagreb, 1997.).Kempf, Julije, Požega: zemljopisne bilješke iz okoline i prilozi za povijest slob. i kr. grada Požege i

Požeške županije (Požega, 1910).Kesterčanek, Franjo Xaver, „Vinkovačka šumarska skupština“, Šumarski list 4 (1880), br. 4,

169-180.Klepac, Dušan, „Hrastove šume u Slavoniji“, Šumarski list 106 (1982), br. 11-12, 489-499.Kljajić, Josip, Brodska tvrđava (Slavonski Brod, 1998).


47

Kljajić, Josip, Orban Kljajić, Mica, „Statistički opis Brodske pukovnije iz trećeg desetljeća 19. stoljeća“, Scrinia Slavonica 3 (2003), 567-635.

Kosović, Bogoslav, „Red i instrukcija kako se imadu u buduće upravljati i uzčuvati šume Vojne krajine u kraljevini Slavoniji, te kako se pri izvršavanju tih svojih dužnosti ima-du vladati šumari, koji će se za to postaviti“, Šumarski list 39 (1915), br. 5-6, 139-151.

Košćak, Vladimir, Josip Juraj Strossmayer, političar i mecena (Osijek, 1990). Matković, Petar, Hrvatska i Slavonija u svojih fizičkih i duševnih odnošajih: spomenica za svjetsku

izložbu u Beču 1873. (Beč, 1873).Mažuran, Ive, Izvještaji Caraffine komisije o uređenju Slavonije i Srijema nakon osmanske vlada-

vine 1698. i 1702. godine (Osijek, 1989).Mažuran, Ive et al., Od turskog do suvremenog Osijeka (Osijek, 1996).Mažuran, Ive, Popis naselja i stanovništva u Slavoniji 1698. godine, Radovi zavoda za znan-

stveni rad u Osijeku JAZU, 2 (1988), 23-24.Mažuran, Ive, Popis Zapadne i Srednje Slavonije 1698. i 1702. godine (Osijek, 1966).Mažuran, Ive, Stanovništvo i vlastelinstva u Slavoniji 1736. godine i njihova ekonomska podloga,

Zavod za znanstveni rad u Osijeku HAZU (Osijek, 1993).Parat, Josip, „Šume i drveće u antici južne Panonije“, u: Slavonske šume kroz povijest. Zbornik

radova znanstvenog skupa s međunarodnim sudjelovanjem održanog u Slavonskom Brodu 1.-2. listopada 2015., ur. Dinko Župan i Robert Skenderović (Slavonski Brod, 2018), 15-38.

Pavičić, Stjepan, Podrijetlo hrvatskih i srpskih naselja i govora u Slavoniji, Djela JAZU, knj. 47 (Zagreb, 1953).

Petrić, Hrvoje, „Prilozi poznavanju nekih aspekata ekohistorije šireg područja oko Garića u 17. stoljeću“, Radovi Zavoda za znanstvenoistraživački i umjetnički rad u Bjelovaru HAZU, 4 (2011), 63-82.

Radošević, Mijo, „Pabirci za šumarsku povijest hrvatsko-srbskih šuma“, Šumarski list 15 (1891), br. 12, 530-556.

Rauš, Đuro, „Šume Slavonije i Baranje od Matije Antuna Relkovića do danas“, Radovi Cen-tra za organizaciju naučnoistraživačkog rada u Vinkovcima JAZU, 2 (1973),107-166.

Sirotković, Hodimir, „Đakovački biskup Josip Juraj Strossmayer – utemeljitelj i pokrovitelj Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti“, u: Lik i djelo Josipa Jurja Strossmayera, zbornik radova, ur. Stanislav Marijanović (Osijek, 2008), 53-70.

Skenderović, Robert, „Demografska gibanja“, u: U potrazi za mirom i blagostanjem. Hrvat-ske zemlje u 18. stoljeću, ur. Lovorka Čoralić, Biblioteka Povijest Hrvata, sv. V (Zagreb, 2013), 53-68.

Skenderović, Robert, „Upravljanje šumama đakovačkog biskupijskog vlastelinstva u vri-jeme biskupa Josipa Jurja Strossmayera (1850.-1905. godine)“, Časopis za suvremenu povijest 50 (2018), br. 3, 657-674.

Srakić, Marin, „Petar Bakić – biskup i vlastelin (1716.-1719.), Diacovensia: teološki prilozi 25 (2017), 189-230.

Szabó, Péter, Woodland and Forests in Medieval Hungary [BAR International series, 1348] (Oxford: Archaeopress, 2005), 47-55.


48

Sršan, Stjepan, „Doprinos slavonskih vlastelinstava od kraja 17. stoljeća procesu europskih integracija“, Povijesni zbornik: godišnjak za kulturu i povijesno naslijeđe 2 (2008), br. 3, 85-110.

Taube, Friedrich Wilhelm, Povijesni i zemljopisni opis Kraljevine Slavonije i Vojvodstva Srijema (Osijek, 2012; originalno izdanje: Leipzig, 1777).

Tóth, István György, „Na putu kroz Slavoniju pod krinkom (1626.): Putovanje dalmatin-skog humanista Atanazija Jurjevića (Georgice) – novi rukopisi i nova interpretacija“, Scrinia Slavonica 3 (2003), 95-120.

Valentić, Mirko, Vojna krajina i pitanje njezina sjedinjenja s Hrvatskom 1849.-1881. (Zagreb, 1981).

Vaniček, Franz, Spezialgeschichte der Militärgrenze aus Originalquellen und Quellenwerken ges-chöpft, Bd. II (Wien, 1875).

Vrbanus, Milan, „Šume u komorskim popisima Slavonije i njihovo značenje u gospodar-stvu slavonskih vlastelinstava od kraja osmanlijske vlasti do sredine 18. stoljeća“, u: Slavonske šume kroz povijest. Zbornik radova znanstvenog skupa s međunarodnim sudjelo-vanjem održanog u Slavonskom Brodu 1.-2. listopada 2015., ur. Dinko Župan i Robert Skenderović (Slavonski Brod, 2018), 193-246.

Zirdum, Andrija, Počeci naselja i stanovništvo brodskog i gradiškog kraja 1698.-1991. (Slavonski Brod, 2001).

49

Josip ParatPodružnica za povijest Slavonije, Srijema i BaranjeHrvatski institut za povijest

ANTIčKE ŠUME: OSKUDNA VRELA I MOGUćNOSTI USPOREDBE

UvodŠume su u starom vijeku pokrivale velika prostranstva između Save,

Drave i Dunava.1 Rijetki, mahom sažeti izvori govore u prilog takvu tumače-nju. Djela rimskih pisaca sadrže nekoliko letimičnih navoda, dok arheološki materijal i natpisi uklesani u kamen nude veoma malo tragova. Da bismo stekli makar grubu predodžbu o šumskom okolišu u antici i o njegovoj ulozi u materijalnoj i duhovnoj kulturi, valja ukratko ocrtati prostorno-kronološke okvire u kojima se kreće ovo poglavlje.

Područje današnje sjeverne Hrvatske ušlo je u pisanu povijest zahva-ljujući rimskim osvajanjima. Naši krajevi bili su poprište opetovanih vojnih akcija koje su Rimljani poduzimali u svrhu osiguranja stečevine na Jadranu i uspostave veze s crnomorskom obalom. Dunav i njegove pritoke predstav-ljali su strateški cilj rimske ekspanzije.2 Konačno zauzimanje krajeva između Drave i Jadrana zbilo se na smjeni dviju era. Dok se još uvijek s promjenji-vom srećom borio za prevlast u rimskom svijetu, Oktavijan August pokre-nuo je vojni pohod na Japode, Delmate i Panonce (35. – 33. pr. Kr.). Nekoliko desetljeća kasnije, sada već kao car, uputio je posinka i nasljednika Tiberija u novi rat s Panoncima (12. – 9. pr. Kr.), da bi 9. g. po Kr. napokon skršio njihov otpor i uspostavio rimsku vlast u pojasu između Save i Drave. Znamenita je njegova izjava kojom se u svojoj političkoj oporuci pohvalio pomicanjem granica Ilirika i izbijanjem na Dunav (Aug. RG 30).3 Rimsko zaposjedanje

1 Ovaj rad nastao je u sklopu istraživačkog projekta “Od prašuma do oranica: povijest antropizacije šuma u Slavoniji od srednjeg vijeka do početka 20. stoljeća” (IP 2014-09-6719). Projekt financira Hrvatska zaklada za znanost.

2 Detaljnije v. u Werner Eck, „Die Donau als Ziel römischer Politik: Augustus und die Eroberung des Balkan“, u: L. Zerbini (ur.), Roma e le province del Danubio, Atti del I Convegno Internazionale, Ferrara – Cento, 15-18 Ottobre 2009 (Catanzaro, 2010), 19-33.

3 Za rasprave o točnim dosezima Augustovih osvajanja Ilirika v. András Mócsy, Pannonia and Upper Moesia. A History of the Middle Danube Provinces of the Roman Empire (London & Boston, 1974), 39-40; Marjeta Šašel Kos, „Pannonia or Lower Illyricum?“, TYCHE Beiträge zur Alten Geschichte, Papyrologie und Epigraphik 25 (2010), 123–131; Péter Kovács, A history of Pannonia during the Principate, Antiquitas Reihe I/65 (Bonn, 2014).


50

prostora sjeverno od Drave zbilo se, izgleda, za cara Klaudija (41. – 54.). Panonija se kao provincija u civilnom smislu prvi put spominje u Vespazija-novo doba (69. – 79.).4 Obrubljena Italijom, Norikom, Mezijom i Dalmacijom, obuhvaćala je pretežno ravničarski teren, dok je na jugu djelomice zahvaćala obronke Dinarskog gorja. Rijeka Dunav tvorila je istočnu granicu pokrajine, ujedno i prirodnu među Carstva. Panonski odsječak limesa protezao se od Vindobone (Vindobona, d. Beč) preko Akvinka (Aquincum, d. Budimpešta) te dalje vodotokom Dunava do ušća Save. Na pograničnom potezu ili ne-daleko od njega ustrojeni su gradovi različita municipalnog ranga: Akvink, Sopijane (Sopianae, d. Pečuh), Mursa (Mursa, d. Osijek), Cibale (Cibalae, d. Vinkovci), Sirmij (Sirmium, d. Srijemska Mitrovica) i drugi. U početku jedin-stvena, pokrajina je s vremenom doživjela dvije teritorijalne podjele. Počet-kom 2. stoljeća car Trajan utemeljio je Gornju i Donju Panoniju (P. Superior, P. Inferior). Koncem pak 3. stoljeća Dioklecijan je od Gornje Panonije stvorio Prvu i Savsku Panoniju (P. Prima, P. Savia), a od Donje Valeriju i Drugu ili Sirmijsku Panoniju (P. Valeria, P. Secunda ili P. Sirmiensis). Takvo stanje ostalo je na snazi do sloma rimske vlasti.5

Pregled vrelaPošto su ovladali Panonijom, Rimljani su izgradili kopnene prometnice,

osigurali plovne putove i ustrojili naselja na teritoriju starosjedilačkih za-jednica.6 Usporedno s time odvijao se gospodarski razvitak. Italski trgovci pristizali su u južni dio provincije neposredno nakon vojne intervencije, no trgovina je dobila puni zamah tek za Flavijevske dinastije (69. – 96.). Rimski građani isprva su djelovali u rubnim jugozapadnim krajevima savsko-drav-skog međurječja, da bi usporedno s podizanjem stalnih vojnih uporišta na dunavskom limesu zaposjeli i istočne predjele. Može se pretpostaviti da je rimska uprava tada krenula u sustavnu antropizaciju okoliša. To se osobito očitovalo u krčenju šuma radi stvaranja pašnjaka i gradnje naselja i promet-nica te u razvoju trgovine drvnom građom. Tamo gdje se nalazila većina

4 Šašel Kos, „Pannonia or Lower Illyricum?“,124.5 Najobuhvatniji pregled rimskih osvajanja Panonije nudi Alka Domić-Kunić, „Bellum Pannonianum

(12.-11. pr. Kr). Posljednja faza osvajanja južne Panonije“, Vjesnik Arheološkog muzeja u Zagrebu 39 (2006), 59-164. O utemeljenju provincije v. Jenő Fitz, Die Verwaltung Pannoniens in der Römerzeit I (Bu-dapest, 1993), 126; Šašel Kos, „Pannonia or Lower Illyricum?“. Klasične studije o rimskom provin-cijalnom uređenju Panonije su Mócsy, Pannonia and Upper Moesia i ARP - The Archaeology of Roman Pannonia, ur. A. Lengyel, G. T. B. Radan (Budapest, 1980).

6 Za pregled vrela o rimskim aktivnostima u Podunavlju v. Mócsy, Pannonia and Upper Moesia, 112–182; Kovács, A history of Pannonia, 68–112.

Josip Parat . Antičke šume: oskudna vrela i mogućnosti usporedbe

51

gradova i vojnih logora trebalo je stvoriti više pašnjaka i obradivih poljopri-vrednih površina, pa je i krčenje šuma uznapredovalo brže nego drugdje.

Izvori s literaturom za poznavanje antičkih šuma u Panoniji već su pri-kupljeni i komentirani u ranijem radu.7 Ovdje ćemo ih pobrojati radi lakšeg snalaženja u ostatku rada. Dva tipa vrela sadrže informacije o ovdašnjim šumama: pripovjedni tekstovi o povijesti Panonije i geografsko-etnograf-ski pregledi. Antički prozni pisci Apijan, Flor i Herodijan spadaju u prvu skupinu. Apijan iz Aleksandrije u Rimskoj povijesti (‘Ρωμαϊϰά) prikazao je sudbinu pojedinih naroda do njihova pripajanja Carstvu. Obrađujući osva-janja zapadnog dijela Balkanskog poluotoka, Apijan je zabilježio da je Pano-nija šumovita zemlja koja se pruža od Japoda do Dardanaca (App. Ill. 4, 22). Na sličan način opisao je krajeve koje su nastavali panonski susjedi Japodi i Delmati (4, 18-19; 5, 25; 27). Iz njegova izlaganja doznajemo, primjerice, da su Japodi i Panonci tijekom Oktavijanovih iliričkih pohoda obarali stabla ne bi li otežali rimsko napredovanje te da su se sklanjali u šume i odande vrebali priliku za protunapad. Kad je Oktavijan s vojskom krenuo na Sege-stiku, tada jedino panonsko protourbano središte, Panonci su se povlačili u šumu. Apijan daje naslutiti da su ovdašnji žitelji bili prirodno upućeni na život sa šumama. Opisujući lokalne prilike, veli da Panonci nisu obitavali u gradovima, nego da su prema srodstvu živjeli raštrkani diljem zemlje ili na selima (Ill. 4, 22). Apijanove japodske šume valja smjestiti u Liku, Gorski kotar i Pounje, a panonske u okolicu današnjeg Siska. Lucije pak Anej Flor u Sažetku Tita Livija (Epitome ex Tito Livio) donosi drugi izvorni podatak o panonskim šumama. Flor tvrdi da su keltski Skordisci, čiji se matični teritorij obično smješta u područje utoka Save u Dunav, živjeli u šumovitoj i planin-skoj zemlji, te da je to bilo u skladu s njihovom naravi (I, 39, 3). Na drugom mjestu piše da je rimski vojskovođa Gaj Skribonije Kurion Stariji sredinom prve polovice 1. st. pr. Kr. pokušao provaliti u Dakiju, pokrajinu istočno od Panonije, no da se preplašio gustih šuma i obustavio napad (I, 39, 6). Kurion je, inače, u izvorima poznat kao sposoban ratnik, a osobitu slavu zadobio je kao prvi rimski vojskovođa koji je dopro do Dunava.8 Povjesničar Amijan Marcelin stoga ga je nazvao vrlo srčanim vojskovođom (acerrimus dux, XXIX, 5, 22). Pa ipak, Kurion se nije iskazao na panonsko-dačkom pograničju: sav-ladan strahom, ustuknuo je pred mračnim šumama (tenebras saltuum expavit,

7 Josip Parat, „Šume i drveće u antici južne Panonije“, u: R. Skenderović, D. Župan (ur.), Slavonske šume kroz povijest, Zbornik radova znanstvenog skupa s međunarodnim sudjelovanjem održanog u Slavon-skom Brodu 1.-2. listopada 2015. (Slavonski Brod, 2018), 15-38. Ondje se donosi i kratak pregled ar-heološkog materijala na čijem temelju je dopušteno izvoditi zaključke o drvnim vrstama u antičkoj Panoniji.

8 Usp. Ruf. Fest, Brev, 7, 5; Eutr. VI, 2, 2; Oros. V, 23, 20.


52

loc. cit.). Napokon, kasnoantički povjesničar Herodijan ukratko se dotaknuo šuma u djelu Povijest carstva nakon smrti Marka Aurelija (Τῆς μετὰ Μάρϰον βασιλείας ἱστορίαι). Prema njegovim riječima, guste šume pokrivale su kra-jeve gdje se Gornja Panonija dodirivala s Italijom, sve do Julijskih Alpa (VIII, 1, 1).

Šume se, makar neizravno, spominju u Prirodoslovlju (Naturalis historia), obimnom enciklopedijskom priručniku što ga je sastavio rimski dužnosnik i pisac Plinije Stariji (1. st.). I dok je neke provincije opisao vrlo detaljno, Plinije je posvetio razmjerno malen prostor Panoniji. U kraćem odjeljku ova-ko je opisao njen položaj: „Zatim slijede žironosni krajevi Panonije, gdje se alpski obronci ublažavaju sredinom Ilirika od sjevera k jugu i završavaju na desnoj i lijevoj padini.“ (III, 147). Plinijevo svjedočanstvo, očigledno nastalo na osnovi nekog ranijeg izvještaja (geografska karta ili službeni dokumenti), upućuje na zaključak da su hrastove šume prekrivale znatne dijelove ove pokrajine.9 Vijest se k tome uklapa u geografsko-etnografske podatke što ih je nekoliko desetljeća ranije zabilježio Strabon. On je zapisao da su akvilejski trgovci uoči rimskog osvajanja Panonije izvozili morske proizvode, vino i maslinovo ulje u krajeve istočno od Italije, a uvozili robove, stoku i kože (Strab. V, 1, 8). Ako se ovi podaci povežu s Plinijevim navodom, drvni proi-zvodi mogli bi se pridodati netom pobrojanim artiklima. Još je jedna pojedi-nost zanimljiva pri usporednom čitanju Plinija i Strabona. Opisujući krajeve sjeverno od Drave, napose područje uz Blatno jezero, oba autora spominju tzv. pustaru Bojâ (deserta Boiorum, odnosno ἡ Βοίων ἐρημία; Plin. NH III, 146; Strab. VII, 1, 5). Deserta ili ἐρημία ovdje i na drugim mjestima kod ove dvo-jice autora ne bi valjalo shvatiti kao opustošen kraj ili prirodnu pustinju, već kao ravnicu, tj. nizinu bez šumskih površina.10 To je neizravan dokaz da je šumovitost zaista bila razlikovno obilježje međurječja u odnosu na pre-kodravske krajeve, i utoliko se Plinijeve i Apijanove vijesti zgodno slažu. Valja se osvrnuti i na djelo Određivanje međa (Constitutio limitum), čiji je autor Higin Gromatik (1 – 2. st.). Sastavljač nekoliko tekstova o zemljomjerstvu, Higin je skicirao podjelu zemlje u Panoniji. Prema njegovim bilješkama, pa-nonsku zemlju tvorile su oranice prvog razreda, oranice drugog razreda, livade, žironosne šume, obične šume i pašnjaci. Sva zemljišta oporezivala su se razmjerno urodu (Const. Lim. 28). Napokon, kasnoantički pjesnik Klaudije

9 O Plinijevim vrelima za opis iliričkog prostora v. Alka Domić-Kunić, „Literarni izvori za iliričke provincije (Dalmaciju i osobito Panoniju) u Naturalis historia Plinija Starijeg“, Vjesnik Arheološkog muzeja u Zagrebu 37 (2004), 119-171, osobito 130-132.

10 Plinije i na drugim mjestima spominje izraz deserta u istom značenju (usp. Plin. IV, 81). Slično i ka-snoantički spis Dimensuratio provinciarum: „... desertis, in quibus habitabant Boi et Carni“ (18).


53

Klaudijan (4. – 5. st.) u pohvalnom govoru Stilihonov konzulat (De consulatu Stilichonis) također se lapidarno osvrnuo na panonske šume. U njegovim stihovima stoji da je rimski vojskovođa Stilihon obranio Panoniju od barbar-skih provala i uspostavio mir. Time su, nastavlja Klaudijan, stvoreni uvjeti za krčenje šumâ i stvaranje obradivih poljoprivrednih površina (oranica, vi-nograda i livada; De cons. Stil. II, 198–201).

Mogućnosti usporedbe: Panonija, Galija, GermanijaKao što se vidi iz prethodnih navoda, podaci o panonskim šumama ma-

lobrojni su i u pravilu nepovezani. Stoga ih valja nadograditi pisanom gra-đom koja, doduše, ne spominje panonske šume, ali omogućuje usporedbu. To su prije svega izvještaji o rimskim ratovima s narodima kontinentalne Europe i etnografsko-geografski zapisi o stanovnicima koji su obitavali on-kraj carskog limesa. U tim spisima ocrtava se susret sredozemnog i barbar-skog svijeta, i po tome su bliski izvorima o rimskom prodoru u Panoniju. U prvu skupinu spadaju Cezarovi Komentari o Galskom ratu (Commentarii de Bello Gallico), prikaz osvajačkog rata što ga je sredinom 1. stoljeća pr. Kr. vo-dio tadašnji upravitelj Galije Gaj Julije Cezar. Komentari su k tome i drago-cjeno vrelo za poznavanje etničke slike i kulturnih prilika u Galiji. Drugoj skupini pripada Tacitova etnografska monografija Germanija ili O podrijetlu, položaju, običajima i narodima Germanije (Germania ili De origine, situ, moribus ac populis Germaniae). Rimski povjesničar u njoj donosi pojedinosti o german-skoj svakodnevici i običajima.

Šume i močvare u antici su zapravo označavale granicu. U privatnim od-nosima stabla su obično predstavljala međe susjednih imanja, dok su šume na državnoj razini označavale rub Carstva i početak susjednog barbarika. Stoga je razumljivo da su Cezar, Tacit i drugi grčko-rimski pisci redovito opisivali šume kao mračna i negostoljubiva mjesta.11 Tamo gdje se vanjska granica Carstva udaljavala od vodotokova Rajne i Dunava, prirodno razgra-ničenje između Rimljana i Germana bila je nepregledna crnogorična šuma.12 To je Hercinijska šuma (Hercynia silva, danas Harz), koju su stari autori smje-štali na golema prostranstva od izvora Dunava do Karpatskog gorja. Cezar

11 Pišući o Galima, Cezar često spominje močvare i šume: Caes., BG III, 28, 2; VI, 5, 4-7; VI, 34, I-6; VII, 5, 5; VII, I6; VII, 19; VII, 26, 2; VII, 57, 4; VIII, 7, 4. O močvarama v. Tac. Hist. V, I7, 3; Ann. I, 64, 2-3; 65, 2-5; 67-68. Osim toga, Pomponije Mela u djelu Opis zemalja za Germaniju tvrdi da je terra montibus aspera, silvis ac paludinibus invia (III, 3), dok Amijan Marcelin piše da je horrore silvarum squalentium inaccessum (XV, 4).

12 O prirodnim granicama Rimskog Carstva v. C. R. Whittaker, Frontiers of the Roman Empire, A Social and Economic Study (London, 1997), 60-97.


54

joj je u Galskom ratu posvetio zasebno poglavlje, u kojem je ustvrdio da nitko nije prešao tu šumu u cijelosti i da se ne zna gdje joj je kraj (VI, 25). I drugdje je slično pisao o šumama. Pripovijedajući o vlastitom okršaju s germanskim Svevima, zabilježio je da su se okupili i uzmakli u udaljene krajeve u kojima se sterala beskonačno velika šuma (silva infinita magnitudine). Ona, nastavlja Cezar, strši kao prirodni zid i brani ih od nasilja i provala. Svevi su kanili dočekati Rimljane na ulazu u tu šumu (BG VI, 10). Na drugom mjestu tako-đer napominje da su prilikom rimskog napada sklonili žene i djecu u šumu (IV, 19), slično kao i Sugumbri koji su uzeli sve svoje sa sobom i povukli se u zabit i šume (IV, 18). Konačno, kad opisuje Arduensku šumu u Galiji, Cezar tvrdi da je to najprostranija takva površina u čitavoj Galiji, da dopire do Raj-ne, te da dužinom mjeri više od petsto tisuća koraka (VI, 29).

Tacit je sa svoje strane ovako ocrtao germanski teritorij: „Iako se zemlja izgledom ponešto razlikuje, ipak je u cjelini ili jezovita zbog šuma ili gadna zbog močvara“ (Tac. Germ. 5). U nastavku odjeljka čitatelj doznaje štošta o klimi i vegetaciji (na primjer, uspoređuju se klimatske prilike u Noriku i Panoniji), no ipak se stječe dojam da su šume, šumska svetišta i močvare glavna obilježja Germanije. Zanimljivo je, međutim, da Tacit, s iznimkom Hercinijske šume, nijednu takvu površinu nije smjestio u konkretan prostor. Štoviše, u cijeloj Germaniji nema ni riječi o znamenitoj Teutoburškoj šumi, u kojoj su svojedobno zaglavile rimske legije, kao ni o šumi Ceziji (silva Cae-sia), premda su pobliže opisane u drugim Tacitovim djelima.13 Čini se da je povjesničar time htio svjesno prikazati germansku zemlju kao negostoljubiv kraj u kojem prevladavaju mračne i tajanstvene šume, kojima se ne zna ni ime ni opseg i koje kod civilizirana Rimljanina pobuđuju samo strah i re-ligijski zazor. I drugi pisci slično opisuju mračna i zabita područja kamo se barbari sklanjaju. Grčko-rimski geograf Strabon u tom je smislu skovao zanimljiv termin τοπομαχεῖν, koji bi se mogao prevesti kao ratovanje na po-godnom mjestu. Riječ se odnosila na Gale i Germane, čija se vojna taktika ne-rijetko svodila na gerilsko skrivanje po šumama i neprohodnim močvarama. Dakako, kao domaći svijet, oni su sasvim sigurno poznavali te krajeve, čime bi makar nakratko ostvarili terensku prednost pred rimskim postrojbama (usp. Strab. I, 1, 17).

Usporede li se Tacitov i Cezarov izvještaj, razabire se zanimljiva pojedi-nost: za razliku od germanskih, galske šume su savladane i izmjerene. Na-ime, Rimljani su u provincijama barem ugrubo poznavali opseg šumskih

13 Za šumu Ceziju v. Tac. Ann. I, 50; I, 60. Za Hercinijsku šumu v. Tac. Ger. 30, 1.


55

površina i bili su u stanju otprilike razaznati kamo se sklanjaju odmetnici.14 Stari pisci podrobno su opisali rimsko-barbarske okršaje tog tipa: s obzirom na količinu takvih izvještaja, može se reći da su postali opće literarno mje-sto.15 Primjerice, Svevi, Sugumbri i drugi narodi uzmicali su u galske šume i odande vrebali na Rimljane, na isti način kao i domaći stanovnici naših krajeva. No šumski zbjegovi nisi bili duga vijeka i domoroci bi na koncu ustuknuli pred nadirućim kohortama. S druge strane, germanske šume u rimskim su očima izazivale strah i nesigurnost, pa su vojnici (osim neslav-ne epizode u Teutoburškoj šumi) onamo jedva i zalazili. To razabiremo iz literarnih vrela u kojima se opisuju njihovi susreti sa šumama: u Galiji bi sjekli šumu radi krčenja puta za terensko napredovanje ili bi izravno ukrstili snage s neprijateljima, dok bi se u Germaniji jednostavno zaustavili, svjesni da je šuma nepremostiva prepreka.

Cezarovi zapisi o Svevima i Sugumbrima usporedivi su k tome i s Api-janovim vijestima o Panoncima i Japodima. Obje pripovijesti nastale su na temelju svjedočanstva iz prve ruke: Cezarov opis dio je šireg autobiograf-skog spisa, dok je Apijan po vlastitom priznanju crpio građu iz Augustovih Memoara (Commentarii; prvi je car u mladosti predvodio rat s Japodima i Panoncima i pritom polučio uspjeh).16 Iz tih izvještaja pouzdano znamo da su njihovi autori boravili na terenu o kojem pišu i da su poznavali njegova geomorfološka, hidrografska i klimatska obilježja. Izvori se slažu i u sadržaj-nom smislu: oba autora pripovijedaju kako su još uvijek nepokoreni narodi bježali pred Rimljanima i sklanjali se u šume. Iako nisu podrobnije opisane, panonske i galske šume očigledno su spomenute s razlogom. Proračunat kakav je bio, Oktavijan teško da bi takvu epizodu zabilježio mimo dubljeg razloga. Opisi šumskog okoliša na širem galskom i panonskom području služili su kao podsjetnik na poteškoće koje su Rimljani morali proći prilikom zaposjedanja ovih krajeva, pa su mogli biti podložni izokretanju i pretjeri-vanju. Manje je izgledno da su historiografski opisi barbarskih zbjegova u

14 Uostalom, s gradnjom cesta nakon osvajanja provincije podizale su se i građevine koje su putnicima imale omogućuti prenoćište ili okrepu. Takve su građevine osobito često podizane na rubovima šuma.

15 Neka kao ogledni primjer posluži rimski okrašaj s Cisalpinskim Galima, koji su također tražili za-klon u šumi. Prema povjesničaru Titu Liviju, rimski pretor Lucije Manlije u dva je navrata dočekan u zasjedi kad se njegova vojska tijekom Drugog punskog rata kretala šumom na neprijateljskom te-ritoriju (Liv. XXI, 25). Manlijeve postrojbe pretrpjele su teške gubitke, a on sam jedva je izvukao živu glavu. Livije također navodi da su 216. g. pr. Kr. Boji sjekli stabla u šumi zvanoj Litana s obje strane puta kojim se kretala vojska konzula Lucija Postumija Albina. Napola posječena stabla u prvi mah bi ostavljali da stoje na mjestu, a kad se pojavila rimska izvidnica, do kraja bi ih sasjekli i obrušuli na pristigle legionare (XXIII, 24).

16 Usp. App. Ill. 3, 14.


56

šume ciljali prikazati neprijateljski kukavičluk ili umanjiti njihovu hrabrost. Naprotiv, u očima rimskih čitatelja takvi su opisi mogli samo uvećati ponos zbog pobjede nad neprijateljem. Uostalom, književna obrada pobjede nad divljim neprijateljem koji vreba u šumi godila je rimskom osjećaju nadmoći i služila je kao potvrda vrline pobjedonosnog vojskovođe. Zbog toga ni Cezar ni Oktavijan August – iz čijih je memoara, kako rekosmo, Apijan crpio građu – nisu propustili zabilježiti takav uspjeh.

Već smo spomenuli Apijanovu vijest da su Japodi obarali stabla pred na-dirućim Rimljanima. I ta je pojedinost bliska Cezarovom Galskom ratu, napo-se epizodi sa Svevima. Ne bi li izbjegao zasjede u klancima, dio vojske kretao se po planinskim vrhovima – kao nekoć u Galiji – dok je ostatak marširao dolinama i krčio šumu koja je prekrivala to područje. Treba reći da su galske i panonske šume morale predstavljati izazov i u logističkom smislu, jer je zbog njihove veličine bilo gotovo nemoguće dopremati živež i opremu po-strojbama.17 Za razliku od germanskih, panonske šume nisu ni neizmjerne ni nesavladive, ali ipak su prekrivale dovoljno velika prostranstva da autori Panoniju nazovu šumovitom zemljom (usp. App. Ill. 4, 18).

Panonske šume kao prirodni resursNovopridošli Rimljani od samog su početka iskorištavali panonske pri-

rodne resurse. Znatna količina drvne građe služila im je za gradnju opsad-nih sprava.18 Ako je suditi po dostupnosti sirovine, ponajviše su rabili hrast lužnjak (Quercus robur), a potom običnu bukvu (Fagus sylvatica), poljski jasen (Fraxinus angustifolia), bijelu vrbu (Salix alba) i crnu johu (Alnus glutinosa).19 Nešto takvog materijala (na primjer, piloti namijenjeni učvršćenju građevina na močvarnom području) pronađeno je na teritoriju antičke Segestike. Su-deći po izvorima, taj je grad mjesec dana odolijevao Oktavijanovu napadu

17 O prirodnim odrednicama tijekom Cezarovih galskih ratova v. Christopher B. Krebs, „“Imaginary Geography” in Caesar’s “Bellum Gallicum”“, The American Journal of Philology 127 (2006), 111-136.

18 Za usporedbu možemo navesti prizor iz djela Afrički rat (Bellum Africanum), za koje nije pouzdano je li ga sastavio sam Cezar ili njegovi časnici. Tamo se opisuje scena u kojoj vojskovođa nalaže glasnicima neka odu na Siciliju i prikupe pruće i drvnu građu za tzv. ovnove zidodere (BA 20). Doj-mljiv primjer korištenja drva u ratne svrhe jest i Trajanov stup, što ga je u spomen na pobjedu nad Dačanima car dao podići u Rimu. Obavijen spiralnim frizom s mnoštvom likova i prizora, stup nosi prikaze legionara kako sijeku i pile hrastova drva pri gradnji promatračnica, stražarnica, opsadnih sprava i mostova koji su podizani uoči Trajanova rata s Dačanima u osvit 2. stoljeća.

19 Rimski arhitekt i inženjer Vitruvije (1. st. pr. Kr.), autor spisa O arhitekturi (De architectura), opisao je namjenu svake od ovih vrsta (Vitr. II, 9-10; v. Ivan Knezović, „Construction Materials and Tech-niques“, u: Branka Migotti (ur.), The Archaeology of Roman Southern Pannonia: The state of research and selected problems in the Croatian part of the Roman province of Pannonia, BAR International Series 2393 (Oxford, 2012), 240.


57

tijekom njegova iliričkog pohoda (35. – 33. pr. Kr.).20 Ipak, nije sigurno treba li spomenute pilote povezati s vojnim aktivnostima u jeku opsade ili nakon pada grada u rimske ruke.21 Pisana vrela prenose još nekoliko indikativnih navoda u sklopu pripovijesti o iliričkom pohodu. Apijan tvrdi da je Oktavi-jan dao izraditi brodove odmah po zaposjedanju Segestike, ne bi li osigurao riječnu patrolu na Savi (Ill. 4, 22). O uporabi drva u brodogradnji pisao je i Kasije Dion, grčko-rimski službenik i povjesničar s prijelaza 2. na 3. stolje-će. Dion je zabilježio da su saveznici dopremili brodove Oktavijanu tijekom opsade Segestike te da su Panonci doveslali Savom u monoksilnim čamci-ma i u riječnom okršaju oborili mnoge rimske vojnike (XLIX, 37).22 Šume u okolici Siscije (napose na naplavnim područjima uz rijeku Savu), za koje Apijan navodi da su pružile zaklon Panoncima, zacijelo su im poslužile kao izvor materijala za ova riječna plovila. Izgradnja Oktavijanove posavske flo-tile iziskivala je mnogo drvne građe, pri čemu je osobito bila pogodna jela (Abies alba) koja se sušila nakon sječe. U udaljenim teritorijima često se drvo koristilo odmah nakon sječe.23

Jednom kad je u provinciji bio uspostavljen mir, rimska administraci-ja krenula je u izgradnju niza objekata. Osim za ogrjev privatnih i javnih zgrada, znatne količine drvne građe koristile su se u proizvodnoj tehnologiji keramičkih i staklenih predmeta i u opekarstvu. Lončarski obrt i inače je podrazumijevao proizvodne centre na prostoru bogatu glinom i ogrjevnim drvom, kao i dobru prometnu povezanost i dostupnost vode. Osim toga, podizale su se i nove obrambene građevine u pograničnoj zoni. Dunavski limes počeo se utvrđivati pod carevima Flavijevske dinastije (69. – 96.), no glavninu uporištâ i promatračnicâ sa stalnim posadama uspostavili su An-tonini (96. – l92.). Utvrđivanje limesa u Porajnju i Podunavlju podrazumi-jevalo je podizanje velikog broja objekata koji su imali štititi carski teritorij od vanjskih upada i omogućiti uvid u prekogranični pojas. Pored objekata izgrađenih od kamena ili opeke, u tu svrhu podignut je dugačak lanac ma-

20 O opsadi Segestike 35. god. pr. Kr. v. App. Ill. 32-34; Cass. Dio XLIX, 36-38.21 Zdenko Burkowsky, Aleksandra Bugar (ur.), Pregled zaštitnih arheoloških istraživanja 1990-2000 (Si-

sak, 2000), 42-44; Tatjana Lolić, „Colonia Flavia Siscia“, u: M. Šašel Kos, P. Scherre (ur.), The Autono-mous Towns of Noricum and Pannonia / Die autonomen Städte in Noricum und Pannonien – Pannonia I, Situla 41 (Ljubljana, 2003), 131-152, 141.

22 Za raspravu o tome tko je mogao dopremiti brodove v. Marjeta Šašel Kos, „Appian and Dio on the Illyrian Wars of Octavian“, Živa antika 47 (1997), 192-194; Marjeta Šašel Kos, „The Role of the Navy in Octavian’s Illyrian War“, Histria antiqua 21 (2012), 99.

23 Osim toga, Rimljani su morali imati na raspolaganju i druge sirovine pri gradnji brodova: metal za čavle, smolu iz drvenastih biljaka, lan za jedra i užad i dr. O tome v. Denis B. Saddington, „Classes. The Evolution of the Roman Imperial Fleets“, u: P. Erdkamp (ur.), A Companion to the Roman Army (Oxford, 2007), 201-217, 204.


58

hom drvenih promatračnica, za čiju gradnju je valjalo posjeći znatne količine stabala. Osim toga, carevi Trajan i Hadrijan preko svojih namjesnika dali su postaviti palisade na čitavom pojasu od Akvinka do Tauruna (Taurunum; d. Zemun), što je iziskivalo golemu količinu balvana, greda, kolaca, letava i šiblja iz obližnjih šuma.

Zaključne napomenePisani izvori govore da su geografske i vegetacijske posebnosti odigra-

le važnu ulogu tijekom rimskih ratova s narodima kontinentalne Europe. Zahvaljujući ranijim vrelima (napose geografsko-etnografskim izvješćima grčkih pisaca), ali i vijestima što su ih prenosili italski trgovci i poduzetnici, Rimljani su tijekom osvajanja barem u osnovnim crtama poznavali stanje na terenu. To se lijepo razaznaje u prikazima ratova u međuriječju Save i Drave. Opisi šuma, močvara i drugih teško prohodnih krajeva pisani su, dakako, iz rimske perspektive i za rimsku publiku, i kao takvi su ciljali pojačati ponos zbog poteškoća na koje su legije nailazile na neprijateljskom teritoriju. U djelima antičkih pisaca razlikujemo, dakle, dvije perspektive. S jedne stra-ne, opisi šuma u kontekstu rimskih osvajanja bili su podložni pretjerivanju: šume su redovito opisivane kao pogodne za zasjedu, goleme, nepregledne, neprohodne i mračne. U tome se razaznaju zanimljive dodirne točke s na-rativima o galskim šumama tijekom Cezarovih osvajačkih pohoda. S druge strane, s uspostavom rimske vlasti u Panoniji, počinju prevladavati drugačiji opisi: šume su žironosne, služe kao bogat izvor građe i redovito se prena-mjenjuju u poljoprivredne površine. Uostalom, slaba urbaniziranost koju spominju neki antički pisci upućuje na to da su šume uoči osvajanja ipak prekrivale velika prostranstva te da su se tijekom razdoblja principata krčile. Iz vrela doznajemo i ponešto o mogućnostima mirnodopskog iskorištava-nja šuma: najkasnije u 2. stoljeću šumske površine uklopljene su u porezne popise i u tom smislu su se dijelile na žironosne i obične. Opsežna defore-stacija – uobičajena pojava u antici posvjedočena još u klasičnoj Grčkoj – u Panoniji je po svemu sudeći započela koncem 1. ili početkom 2. stoljeća, i najviše je uznapredovala u pojasu uz limes. Osim u stambene svrhe, drvna se građa najviše rabila u keramičkoj i staklarskoj proizvodnji i u izgradnji vojno-obrambene infrastrukture, pri čemu se materijal obično dopremao ri-ječnim putem.

IZVORI I LITERATURAAppian’s Roman History, transl. H. White (Cambridge / London, 1972).


59

ARP - The Archaeology of Roman Pannonia, ur. A. Lengyel, G. T. B. Radan (Budapest, 1980).Burkowsky, Zdenko; Bugar, Aleksandra (ur.), Pregled zaštitnih arheoloških istraživanja 1990-

2000 (Sisak, 2000).Cai Iulii Caesaris Commentarii rerum gestarum, ed. Otto Seel (Leipzig, 1977).Dio Cassius, Roman History, transl. E. Cary (London, 2000).Domić-Kunić, Alka, „Literarni izvori za iliričke provincije (Dalmaciju i osobito Panoniju) u

Naturalis historia Plinija Starijeg“, Vjesnik Arheološkog muzeja u Zagrebu 37 (2004), 119-171, osobito 130-132.

Domić-Kunić, Alka, „Bellum Pannonianum (12.-11. pr. Kr). Posljednja faza osvajanja južne Panonije“, Vjesnik Arheološkog muzeja u Zagrebu 39 (2006), 59-164.

Eck, Werner, „Die Donau als Ziel römischer Politik: Augustus und die Eroberung des Bal-kan“, u: L. Zerbini (ur.), Roma e le province del Danubio, Atti del I Convegno Internaziona-le, Ferrara – Cento, 15-18 Ottobre 2009 (Catanzaro, 2010), 19-33.

Eutropius, Abridgement of Roman History, transl. John Selby Watson (London, 1886).Fitz, Jenő, Die Verwaltung Pannoniens in der Römerzeit I (Budapest, 1993).Flor, Dvije knjige izvadaka iz Tita Livija o svim ratovima u sedam stotina godina, prev. Josip

Miklić (Zagreb, 2005).Herodian, History of the Empire from the Time of Marcus Aurelius, transl. C. R. Whittaker, vols.

I-II (Cambridge / London, 1969/1970).Hygini Gromatici Constitutio Limitum, trad. M. Clavel-Lévêque, D. Conso, A. Gonzales, J.-Y.

Guillaumin & Ph. Robin (Napoli, 1996).Knezović, Ivan, „Construction Materials and Techniques“, u: Branka Migotti (ur.), The Ar-

chaeology of Roman Southern Pannonia: The state of research and selected problems in the Croatian part of the Roman province of Pannonia, BAR International Series 2393 (Oxford, 2012).

Kornelije Tacit, Anali, prev. J. Miklić (Zagreb, 2006).Kornelije Tacit, Manja djela. Historije (Zagreb, 2007).Kovács, Péter, A history of Pannonia during the Principate, Antiquitas Reihe I/65 (Bonn 2014).Krebs, Christopher B., „“Imaginary Geography” in: Caesar’s “Bellum Gallicum”“, The

American Journal of Philology 127 (2006), 111-136.Livy, Roman History in fourteen volumes, transl. B. O. Foster et al. (London / Cambridge,

1988).Lolić, Tatjana, „Colonia Flavia Siscia“, u: M. Šašel Kos, P. Scherre (ur.), The Autonomous

Towns of Noricum and Pannonia / Die autonomen Städte in Noricum und Pannonien – Pannonia I, Situla 41 (Ljubljana, 2003), 131-152.

Mócsy, András, Pannonia and Upper Moesia. A History of the Middle Danube Provinces of the Roman Empire (London & Boston, 1974).

Orosius, Seven Books of History Against the Pagans (Liverpool, 2010).Parat, Josip, „Šume i drveće u antici južne Panonije“, u: R. Skenderović, D. Župan (ur.),

Slavonske šume kroz povijest, Zbornik radova znanstvenog skupa s međunarodnim sudjelo-vanjem održanog u Slavonskom Brodu 1.-2. listopada 2015. (Slavonski Brod, 2018), 15-38.

Pliny, Natural History in ten volumes, transl. H. Rackham (London, 1969).Rufije Fest, Kratak pregled povijesti rimskoga naroda, prev. Hrvoje Gračanin (Zagreb, 2011).


60

Saddington, Denis B., „Classes. The Evolution of the Roman Imperial Fleets“, u: P. Erd-kamp (ur.), A Companion to the Roman Army (Oxford, 2007), 201-217.

Strabo, The Geography, Vol VI, transl. H. L. Jones (London, 1929). Šašel Kos, Marjeta, „Appian and Dio on the Illyrian Wars of Octavian“, Živa antika 47

(1997), 187-198.Šašel Kos, Marjeta, „Pannonia or Lower Illyricum?“, TYCHE Beiträge zur Alten Geschichte,

Papyrologie und Epigraphik 25 (2010), 123-131.Šašel Kos, Marjeta, „The Role of the Navy in Octavian’s Illyrian War“, Histria antiqua 21

(2012), 93-104.Vitruvius, De architectura libri decem - Deset knjiga o arhitekturi, prev. M. Lopac, V. Bedenko

(Zagreb, 1999).Whittaker, C. R., Frontiers of the Roman Empire, A Social and Economic Study (London, 1997).

Stanko Andrić . Šume donjega međurječja Drave i Save u srednjem vijeku

61

Stanko AndrićPodružnica za povijest Slavonije, Srijema i BaranjeHrvatski institut za povijest

ŠUME DONJEGA MEĐURJEčJA DRAVE I SAVE U SREDNJEM VIJEKU

(nacrt za sintezu)

1. Riječi za šumu u srednjovjekovnim izvorima

1.1. Latinske riječi

1.1.1. Silva

Uobičajena je i u izvorima najčešća latinska riječ za šumu, dakako, silva. Vrlo je čest izričaj silva magna ‘velika šuma’, nešto rjeđi su silva parva ‘malena šuma’ ili silvula ‘šumica’, a nailazi se kadšto i na silva antiqua ‘stara šuma’, silva alta ‘visoka šuma’, silva densa ‘gusta šuma’ i td. U opisima međâ zemljo-posjeda također se često spominju prostorne odrednice kao što su angulum silve ‘ugao šume’, medium silve (ili media silva) ‘sredina šume’, margo silve ‘rub šume’ i exitus silve ‘izlaz iz šume’.

Osim tih dodataka uz osnovnu riječ koji opisuju šumu kao fizički objekt, dokumentirana je cijela skupina izričaja koji definiraju društvenu upotre-bu ili pravni status šume. Takvi su izričaji, ponajprije, silva glandinosa ‘šuma za žirenje, žirovna šuma’, silva dolabrosa ‘šuma za sječu’ i silva sub venatione ili silva venatoria ‘šuma za lov’. Pravni status šume izriču pojmovi kao što su silva communis ‘zajednička šuma’ i njegovi približni sinonimi silva usualis ‘uporabna ili obična šuma’ i silva permissionalis ‘dopuštena šuma’, kao i nji-ma značenjski suprotan pojam silva prohibita ‘zabranjena šuma’.1

1.1.2. Nemus (pl. nemora)

Riječ je u antici pretežito značila osobitu vrstu šume: prohodnu, s pro-plancima ili pašnjacima, ugodnu za boravak (nemora significant silvas amoe-

1 Usp. Péter Szabó, Woodland and forests in medieval Hungary [BAR International series, 1348] (Oxford: Archaeopress, 2005), 57-63.


62

nas), svetu, tj. posvećenu nekom božanstvu.2 Stoga se riječ nemus na hrvatski obično bolje prevodi kao „gaj“ ili „lug“ nego kao „šuma“. I u našim srednjo-vjekovnim tekstovima nemus je određena podvrsta šume: prorijeđena šuma ili nekakva kombinacija šume i pašnjaka; manja šuma, šumarak; donekle pripitomljena ili uređena „šuma“, nalik voćnjaku. No, često nije lako raza-brati što je specifikum tog pojma u konkretnoj upotrebi. U opisima zemljo-posjednih međa u donjem međurječju Drave i Save nailazimo tako na izraze poput per campos et nemora, per silvas et nemora, transiens per nemus in saltum itd. bez dodatnih pojašnjenja za razlikovanje tih pojmova. No, riječ nemus vrlo je frekventna u diplomatičkoj građi pa se u cjelini može razabrati da ona nije samo stilska inačica glavne riječi silva, nego da odgovara osobitim zemljištima i vegetaciji koje su srednjovjekovni ljudi po nekim odlikama ra-zlikovali od „prave“ šume.

U nekim kontekstima čini se kao da riječ nemus ne podrazumijeva sama po sebi određenu (relativnu) veličinu tako označenog područja, tj. manju šumu, nego da je taj pojam u tom pogledu neutralan pa ga, kao i riječ silva, mogu pratiti pridjevi „velik“ i „malen“. Tako se u vezi s posjedom Kisújlak/Iločac (kod današnje Vuke) 1263. javlja izričaj per parva nemora ‘preko malih gajeva’, a u vezi s posjedom Iregd/Irižac (kod Borova) zabilježeno je 1327. da međa prelazi Dunav in medio cuiusdam magni nemoris prope portum et per-transit ipsum nemus ‘usred velikog gaja blizu riječnog prijelaza i prolazi kroz isti gaj’.3

Da riječ nemus znači ponajprije rijetku šumu protkanu travnatim zemlji-štem mogao bi potkrepljivati izričaj fenetum nemorosum ‘sjenokoša u gaju; livada među drvećem’, zabilježen 1291. u vezi s posjedom Orljavicom u oko-lici Požege.4

Mađarski i češki povjesničar šumâ Péter Szabó pretposatvlja da znače-nje pojma nemus u ugarskom latinitetu uključuje još jedan element – vlažno ili poplavno zemljište – pa osnovno ili dominantno značenje te riječi definira kao wetland wood-pasture.5 Čini se, ipak, da za to nema dobrih argumenata. Niz primjera iz izvora pokazuje da su se površine označene kao nemus ste-rale i na povišenim dijelovima reljefa, uključujući brda i brežuljke. Tako se za među posjeda Završje (danas Završje Požeško) 1302. bilježi da per nemus

2 Usp. Dunstan Lowe „Tree-Worship, Sacred Groves and Roman Antiquities in the Aeneid“, Procee-dings of the Virgil Society 27 (2011), 99-128.

3 Pál Engel, “Valkóvármegye” (rukopis), u: György Györffy, Az Árpád-kori Magyarország történeti föl-drajza , sv. 1- (Budapest, 1963-), sv. 5 (u pripremi), s. v. Kisújlak i Iregd.

4 Pál Engel, “Pozsegamegye” (rukopis), u: Györffy, Az Árpád-kori Magyarország, sv. 5 (u pripremi), s. v. Orjavica.

5 Szabó, Woodland and forests, 65-66.


63

ascendit ad quendam montem ‘kroz gaj se penje na neko brdo’. Jedan međaš posjeda Hrušove (Ruševo kod Pleternice) stajao je 1251. in latere cacuminis sub nemore ‘na obronku glavice pod gajem’. Za među posjeda Szemeny (kod Svilne) bilježi se 1315. da teče per berch nemorosum ‘preko bérca obraslog ga-jem’.6 Mađarska riječ bérc, vrlo česta u latinskim reambulacijama na našem području, znači ‘vrh ili hrbat brda ili brijega’, a drugdje i jednostavno ‘bre-žuljak, humak, uzvišica’.7

1.1.3. Lucus

Riječ potječe od istog praindoeuropskog korijena kao i i riječ lux ‘svje-tlo’, a u klasičnom je latinskom jeziku već izgubila prvotno značenje ‘čistina (u šumi)’ i metonimijskim pomakom poprimila značenje ‘šuma, gaj, lug’, osobito ‘sveti gaj’. Po tome je bliska riječi nemus, ali se čini da se svetost izvornije veže uz lucus nego uz nemus. Kasnorimski pisac Servije, komen-tator Vergilija, razlučio je značenja triju bliskih riječi ovako: lucus enim est arborum multitudo cum religione, nemus vero composita multitudo arborum, silva diffusa et inculta („lucus je naime množina stabala povezana s religijom, ne-mus je pak uređena množina stabala, a silva je razbacana i neobrađena“).8

U srednjovjekovnim izvorima s našeg područja lucus se pojavljuje mje-stimice, a razabire se da znači manju šumu ili gaj čiji se oblik može obuhva-titi pogledom. Tako se 1299. u opisu međa posjeda Grabsafalva (kod Harka-novaca) spominje lucus rotundus ‘okrugli gaj’, usred kojeg kao međaš stoji jedno stablo harasztfa, tj. – vjerojatno – joha.9 Jedan opis međa iz 1296. spomi-nje u blizini Čepina „neki neveliki gaj ili šibljak, to jest neka stabla koja stoje skupa na jednom mjestu“ (ad quendam lucum modicum vel virgultum, scilicet ad quasdam arbores in uno loco existentes).10 Iz ta se dva svjedočanstva može zaključiti da je u našim listinama lucus značio šumarak, nevelik po opsegu, a uz to i sastavljen od stabala skromnije visine.

6 Engel, “Pozsegamegye”, s. v. Zaversje, Hrusova, Szemeny.7 István Szamota, Magyar oklevél-szótár, prir. Gyula Zolnai (Budapest: Hornyánszki Viktor, 1902-1906;

pretisak 1984), col. 63-65, s. v. bérc; Loránd Benkő et al., A magyar nyelv történeti-etimológiai szótára, 4 sv. (Budapest: Akadémiai Kiadó, 1967-1984), sv. 1: 282, s. v. bérc.

8 Ailsa Hunt, Reviving Roman Religion: Sacred Trees in the Roman World (New York: Cambridge UP, 2016), 126.

9 peruenitur ad unum lucum rotundum, ad arborem unam harazthfa vocatam, in medio eiusdem luci existen-tem (Imre Nagy et al., A zichi és vásonkeői gróf Zichy-család idosb ágának okmánytára, 12 sv. (Pest / Budapest: Magyar történelmi társulat, 1871-1931), sv. 1: 94). Usp. Engel, “Valkóvármegye”, s. v. Grabsafalva.

10 Tadija Smičiklas et al., Codex diplomaticus regni Croatiae, Dalmatiae et Slavoniae / Diplomatički zbornik Kraljevine Hrvatske, Dalmacije i Slavonije, sv. 2-18 (Zagreb: JAZU, 1904-1990), sv. 7: 240.


64

1.1.4. Saltus

U klasičnom latinskom ta riječ nosi snop labavo povezanih značenja: prolaz, tjesnac, klanac; dolina, gudura; proplanak; (gorski) pašnjak; (gor-ska) šuma. U tekstovima s ugarsko-hrvatskog područja razmjerno je rijetka i možda nešto češća u narativnim nego u diplomatičkim tekstovima. Redovi-to se pojavljuje u vezi sa šumskim područjima, ali je bez podrobnije analize teško razabrati na kojoj je strani naglasak: je li saltus upravo šumovito zemlji-šte ili je prije pašnjak ili proplanak u sklopu šireg šumskog područja. Ream-bulacijski izričaji poput transiens per nemus in saltum (1250, u vezi s posjedom Bukovlje kod Poljanske) zasad ostaju nejasni. Kaže li se tu da međa prelazi iz rijetke u gustu šumu, ili nešto drugo? Osobitosti toga što se u izvoru zove saltus tek će se morati utvrditi.

1.1.5. Šuma u začecima: virgultum, dumetum, rubetum

1.1.6. Ne-šuma u šumi: locus apertus i druge latinske riječi za krčevine i čistine

1.2. Hrvatske riječi

1.2.1. Šuma

1.2.2. Gaj

1.2.3. Lug

1.2.4. Gvozd

1.2.5. Dubrava

1.2.6. Kneja/knija

1.2.7. Laz

1.3. Mađarske riječi

1.3.1. Erdő

1.3.2. Liget

1.3.3. Eresztvény

1.3.4. Berek, cserjés, gyakor

1.3.5. Láz, irtvány / irtás


65

2. Šume u toponimiji

2.1. Riječi za šumu u imenima naseljenih i nenaseljenih mjesta

Toponimska funkcija hrvatskih i mađarskih termina za šume.

2.2. Dendronimi u ekonimima i drugim toponimima

2.3. Hilonimi (imena šumâ)

Uz pojmove fitonim, dendronim, treba nam i „hilonim“ (Hylonym). Jesu li šume koje imaju vlastito ime fizički odijeljene od susjednih šuma? Kako ih se razlučuje?

3. Šumske biljne vrste prema izvorima

3.1. Hrast (dub); quercus, ilex; tölgy

Osim. lat quercus ‘hrast’, u listinama se za nj često rabi riječ ilex. Klasično je značenje te riječi ‘zimzeleni hrast’ ili ‘hrast crnika’.11 Ta vrsta hrasta pripa-da isključivo sredozemnom vegetacijskom pojasu. U kontinentalnoj upora-bi, riječ ilex označava tamošnje hrastove vrste, uključujući nizinski lužnjak. U tom je smislu u našim izvorima posve zamjenjiva riječju quercus. Istraži-vački pokušaj da se pokaže da ugarske listine riječju quercus obično označa-vaju hrast kitnjak (Quercus petraea), a riječju ilex hrast lužnjak (Quercus robur), nije se pokazao uvjerljivim.12

3.2. Brijest; ulmus; szil

3.3. Jasen; fraxinus; kőris, kőrös

3.4. Topola; populus; nyár

3.5. Vrba; salix; fűz

3.6. Grab; ornus; gyertyán

3.7. Lipa; tilia; hárs

3.8. Javor; acer; juhar, ihar

3.9. Joha; alnus; éger

11 Alfred Ernout i Antoine Meillet, Dictionnaire étymologique de la langue latine. Histoire des mots, 4. rev. izd. prir. Jacques André (Paris: Klincksieck, 1985; pretisak 2001), 308, s. v. ilex.

12 Kritiku te teorije v. u Szabó, Woodland and forests, 75-76.


66

3.10. Drijen; cornus; som

3.11. Glog; cinus; galagonya

3.12. Oskoruša (brekinja); sorbellus; berkenye

3.13. Orah; nux; dió

3.14. Lijeska; avella(na); mogyoró

3.15. Kruška (divlja); pirus (silvestris); (vad)korte

3.16. Jabuka (divlja); pomus (silvestris); (vad)alma

3.17. Trešnja; cerasus; cseresnye

3.18. Šljiva; prunus; szilva

3.19. Kesten; castanea; gesztenye

3.20. Bukva; fagus; bükk

3.21. Bor; pinus; fenyő

3.22. I jedna zagonetka: haraszt(fa)

4. Šume kao sastavnice složenih vlastelinstavaOdnos prostornog opsega i organizacije vlastelinstva prema šumskim

cjelinama. Šume koje u cijelosti pripadaju vlastelinstvu i šume koje dijeli više susjednih vlastelinstava.

5. Magnae silvae: rekonstrukcija velikih šumskih područja Zemljopisni položaj i prostorni opseg velikih šumskih cjelina koje se

protežu kontinuirano kroz više vlastelinstava.

6. Krčenje šuma Naseljavanje iskrčenih šumskih zemljišta i njihovo privođenje poljodjel-

stvu.

7. Gospodarsko značenje šuma

7.1. Drvo za gradnju i drvo za ogrjev


67

7. 2. Šumski plodovi u prehrani ljudi i stoke

7.3. Lovstvo

8. Društvene funkcije šume

8.1. Šuma kao sklonište (od ratnih nevolja)

8.2. Šuma kao skrovište (za društvene otpadnike)

Ugarsko-hrvatsko srednjovjekovlje ne zna za primjer legendarna šum-skog odmetnika poput Robina Hooda. U izvorima koji se tiču donjega drav-sko-savskog međurječja ima ipak nemalo podataka koji govore o nasilju što se događa na cestama i o opasnostima koje vrebaju putnike.13 Zasad se još nije našlo primjera koji takve vijesti i upozorenja izričito stavljaju u šumski kontekst. Možda je taj izostanak spominjanja šuma jednostavno posljedica raširenosti šuma: izvan naselja, ceste su uglavnom prolazile kroz šume pa tu okolnost nije trebalo posebno spominjati. No, s druge strane, šumovitost ovoga područja nije bila manja u sljedećem, osmanskom razdoblju (16. i 17. stoljeću), a iz njega su poznata brojna spominjanja upravo šumskih razbojni-ka, i u osmanskim i u kršćanskim vrelima. Je li tu posrijedi promjena percep-cije, povezivanje slike šumskog ambijenta i ideje o opasnim ljudima izvan zakona, koje je i samo rezultat povijesnih procesa? Ili se iza te promjene krije i nekakva opipljiva promjena društvene stvarnosti?

Šumsko (i „gorsko“) odmetništvo i razbojništvo svakako je jedna od društvenih pojava „dugog trajanja“, barem u kolokvijalnoj uporabi toga Braudelova pojma, koja se u Slavoniji proteže sve do „Kola gorskih tića“ Bože Matijevića i Jovana Stanisavljevića Čaruge u godinama poslije Prvog svjetskog rata. Jedan od zanimljivih i slikovitih primjera u kojima se opasno-sti putovanja smještaju u gorsko-šumski ambijent nalazimo u Zapiscima pje-snika i požeškog gradonačelnika Franje Cirakija. Ciraki se potanko prisjeća kako je u kolovozu 1865. putovao kolima iz Požege do Daruvara, gdje je nje-gov šurjak Šandor Virag službovao kao kotarski sudac. U to se vrijeme „bila pojavila jaka razbojnička četa u daruvarskom pogorju, koja je robila, palila i haračila, da je svuda strah i trepet vladao. Na čelu toj četi bio je zloglasni Pe-tar Ciganin.“ Unatoč toj opasnosti i lošem vremenu, Ciraki i njegov neustra-

13 Za neke primjere iz drugih hrvatskih krajeva, poglavito okolice Zagreba, usp. Lovorka Čoralić, Put, putnici, putovanja: ceste i putovi u srednjovjekovnim hrvatskim zemljama (Zagreb: AGM, 1997), 88-91.


68

šivi šurjak proveli su pola dana i cijelu noć putujući preko Brestovca, Vilić Sela, Bučja, Dragovića i Sirača, dobrim dijelom „kroz planinu“. Poslužila ih je sreća te nisu naišli na razbojnike, ali za Cirakija taj doživljaj nije zbog toga bio puno manje strašan.14

8.3. Šuma kao „pustinja“

U „Dokumentarnom kazalu“ na kraju znamenite sinteze o srednjovje-kovnom Zapadu, Jacques le Goff pod pojmom Šuma uz ostalo kratko bilježi i ovo: „C’est le désert de l’Occident“.15 U Evanđeljima, kao i u praksama i tek-stovima ranog kršćanstva, važnu ulogu igra ambijent pustinje. Civilizacija zapadnokršćanske Europe nije imala na raspolaganju prave pustinje; njihov ekvivalent pronašla je u šumama, kojima je obilovala. Šume su pojačavale izolaciju samostanâ onih crkvenih redova koji su preferirali život podalje od većih naseljenih mjesta. U donjem dravsko-savskom međurječju to se može primijetiti u vezi s više benediktinskih, cistercitskih i pavlinskih samosta-na. Osim toga, u šume su se povlačili asketski osamljenici, tj. pustinjaci ili remete (od lat. heremita). O tome mjestimice svjedoče toponimi. Na planini Krndiji južno od Orahovice zabilježen je potkraj srednjeg vijeka posjed zvan Remete. Kasnije se tu zna i za brdo Pustinju u kojem se nalazi Pustinjakova špilja. Ime Remeta naslijedio je i u svojim počecima nosio tamošnji pravo-slavni manastir sv. Nikole, osnovan nakon polovice 16. stoljeća.16 Sličnu to-ponimsku situaciju nalazimo i u Srijemskoj županiji, na više mjesta po juž-nim padinama Fruške gore, na kojoj je u srednjem vijeku postojalo nekoliko benediktinskih samostana. Srpski manastiri Velika Remeta (između Iriga i Srijemskih Karlovaca) i Mala Remeta (zapadno od Vrdnika), utemeljeni u doba turske vlasti, naslijedili su imena tamošnjih srednjovjekovnih posjeda, zabilježena u 15. stoljeću.17

8.4. Šuma kao granica

8.5. Šume u povijesti svakodnevice

14 Franjo pl. Ciraki, Bilježke 11. rujna 1903. – 7. veljače 1912. / Zapisci 1847. – 1867., prir. Helena Sablić To-mić (Požega: Društvo hrvatskih književnika – Ogranak slavonsko-baranjsko-srijemski, 2004), 585.

15 Jacques le Goff, La civilisation de l’Occident médiéval, 2. rev. izd. (Paris: Arthaud, 1989), 445, s. v. Forêt.16 Stanko Andrić, “Podgorje Papuka i Krndije u srednjem vijeku: prilozi za lokalnu povijest”, Scrinia

Slavonica 8 (2008), 101-102.17 Dezső Csánki, Magyarország történelmi földrajza a Hunyadiak korában, 5 sv. (Budapest: Magyar Tu-

dományos Akadémia, 1890-1913), sv. 2: s. v. Remete.


69

9. Imaginarna šumaKulturno značenje šume: šuma kao simbolički ambijent u tradicionalnoj

pučkoj kulturi, u crkvenoj kulturi, u književnosti i likovnoj umjetnosti. Mje-sto šume u povijesti mentaliteta.

IZVORI I LITERATURA:Stanko Andrić, “Podgorje Papuka i Krndije u srednjem vijeku: prilozi za lokalnu povijest”,

Scrinia Slavonica 8 (2008), 55-112; 9 (2009), 57-98; 10 (2010), 87-130.Loránd Benkő et al., A magyar nyelv történeti-etimológiai szótára, 4 sv. (Budapest: Akadémiai

Kiadó, 1967-1984).Dezső Csánki, Magyarország történelmi földrajza a Hunyadiak korában, 5 sv. (Budapest: Ma-

gyar Tudományos Akadémia, 1890-1913).Lovorka Čoralić, Put, putnici, putovanja: ceste i putovi u srednjovjekovnim hrvatskim zemljama

(Zagreb: AGM, 1997).Pál Engel, “Valkóvármegye” (rukopis), u: György Györffy, Az Árpád-kori Magyarország

történeti földrajza , sv. 1- (Budapest, 1963-), sv. 5 (u pripremi).Pál Engel, “ Pozsegamegye” (rukopis), u: György Györffy, Az Árpád-kori Magyarország

történeti földrajza , sv. 1- (Budapest, 1963-), sv. 5 (u pripremi).Alfred Ernout i Antoine Meillet, Dictionnaire étymologique de la langue latine. Histoire

des mots, 4. rev. izd. prir. Jacques André (Paris: Klincksieck, 1985; pretisak 2001).Ailsa Hunt, Reviving Roman Religion: Sacred Trees in the Roman World (New York: Cambrid-

ge UP, 2016).Jacques le Goff, La civilisation de l’Occident médiéval, 2. rev. izd. (Paris: Arthaud, 1989).Dunstan Lowe „Tree-Worship, Sacred Groves and Roman Antiquities in the Aeneid“, Pro-

ceedings of the Virgil Society 27 (2011), 99-128.Imre Nagy et al., A zichi és vásonkeői gróf Zichy-család idosb ágának okmánytára / Codex diplo-

maticus domus senioris comitum Zichy, 12 sv. (Pest / Budapest: Magyar történelmi tár-sulat, 1871-1931).

Tadija Smičiklas et al., Codex diplomaticus regni Croatiae, Dalmatiae et Slavoniae / Diplomatički zbornik Kraljevine Hrvatske, Dalmacije i Slavonije, sv. 2-18 (Zagreb: JAZU, 1904-1990).

Péter Szabó, Woodland and forests in medieval Hungary [BAR International series, 1348] (Oxford: Archaeopress, 2005).

István Szamota, Magyar oklevél-szótár, prir. Gyula Zolnai (Budapest: Hornyánszki Viktor, 1902-1906; pretisak 1984).


70

Anđelko VlašićPodružnica za povijest Slavonije, Srijema i BaranjeHrvatski institut za povijest

STANJE ŠUMA U SLAVONIJI ZA OSMANSKE VLADAVINE (1526.-1691.)

UvodPojam Slavonije koji se ovdje koristi odnosi se na novovjekovni pojam

Slavonije, odnosno na područje između rijeka Ilove, Drave, Save i Dunava, ovdje ne uključujući Srijem.1 Tijekom osmanske vlasti u Slavoniji ta je pokra-jina bila podijeljena na nekoliko administrativnih dijelova. Najistočniji dio bio je dijelom Srijemskog sandžaka (osmanski turski: Sirem Sancağı), središ-nji i najveći dio bio je dijelom Požeškog sandžaka (osmanski turski: Pojega Sancağı), a jugozapadni dio bio je dijelom Pakračkog sandžaka (osmanski turski: Pakraç, Pakriç, Zaçasna ili Çernik Sancağı). Postupno osmansko osvaja-nje slavonskoga prostora trajalo je od prvih osvajanja pridunavskoga pod-ručja tijekom vojnog pohoda sultana Sulejmana Veličanstvenog (1520.-1566.) u Ugarsku 1526. do osmanskih osvajanja u zapadnoj Slavoniji 1552. Granica između Habsburškog i Osmanskog Carstva u zapadnoj Slavoniji od 1552. do 1691. bila je relativno stabilna i prolazila je Poilovljem od Save blago sjevero-istočno prema Dravi, te je u Podravini prolazila između Virovitice i Đurđev-ca.2 Preciznijeg razgraničenja između dviju država nije bilo, nego je široki pojas pograničja predstavljao područje na kojem su pogranične postrojbe obiju strana neprestano upadale na neprijateljsko područje i podjednako na-padale i utvrđenja i naselja.

Osmanska Slavonija bila je rijetko naseljen teritorij prekriven velikim šumama, odnosno zadržala je ona obilježja kakva je imala i u starom i u srednjem vijeku. Osmanski putopisac Evlija Čelebi (1611.-1687. ili kasnije)3 nekoliko je puta tijekom 1660-ih godina putovao Slavonijom i u svojem je

1 Ovaj rad nastao je u sklopu projekta IP-2014-09-6719, Od prašuma do oranica: povijest antropizacije šuma u Slavoniji od srednjeg vijeka do početka 20. stoljeća, koji financira Hrvatska zaklada za znanost. Rad je izmijenjena i dopunjena verzija članka objavljenog pod naslovom „Iskorištavanje šuma u Slavoniji u osmanskom razdoblju (1526.-1691.)“ u časopisu Scrinia Slavonica 16 (2016), str. 71-90.

2 Nenad Moačanin, Town and Country on the Middle Danube 1526-1690 (Leiden; Boston: Brill Publis-hing, 2006), 8-9.

3 Budući da nije poznato drugo Evlijino ime osim osobnoga i da je „čelebi“ osmanska titula približno-ga značenja „gospodin“, nadalje će se u tekstu koristiti putopiščevo osobno ime.

Anđelko Vlašić . Stanje šuma u Slavoniji za osmanske vladavine (1526.-1691.)

71

putopisu na više mjesta spomenuo šumovite slavonske predjele. Među osta-lim je u Podravini prošao kroz tako gustu šumu “da ni sunce nismo vidjeli”, a Viroviticu je opisao kao grad smješten u šumi “čija se visoka stabla dižu nebu pod oblake”.4 Za naselja između Pakraca, Daruvara i Voćina zapisao je da su bila okružena velikim šumama.5 Uz lijevu obalu Save između Jasenov-ca i Stare Gradiške vidio je „velike neprohodne šume“ i „šumovite gore“.6 Zapisao je da su stabla u jednoj šumi u zapadnoj Slavoniji bila tako golema da se od jednog debla moglo izraditi tri čamca.7 Hrvatski humanist Atanazije Jurjević (Athanasio Georgiceo; 1590. – nakon 1640.) opisao je svoj put kroz Slavoniju 1626. i prolazak kroz nepregledne šume na putu između Osijeka i Đakova, te uz Savu zapadno od (današnjeg Slavonskog) Broda.8 Budući da je takva velika šumska prostranstva bilo teško krčiti, ne začuđuje da osman-ski detaljni porezni popisi nastali sredinom i u drugoj polovici 16. stoljeća i habsburški komorski popisi s prijelaza iz 17. u 18. stoljeće pokazuju da se ništa bitno glede rasprostranjenosti slavonskih šuma nije promijenilo u tih gotovo 150 godina: Slavonija se sastojala od malih „otoka obrađene zemlje uokolo naselja raštrkanih u širokom prostranstvu šuma“.9

Dosadašnje istraživanje povijesti okoliša, a posebice šuma, u Slavoniji u 16. i 17. stoljeću bilo je vrlo oskudno i uključivalo je članak o ekohistorijskim obilježjima osmanske Podravine i nekoliko odlomaka u monografijama Ne-nada Moačanina.10 Što se tiče širih osmanističkih ekohistorijskih istraživa-nja, ona su još u povojima, ali treba izdvojiti poglavlje Gábora Ágostona o

4 Evliyâ Çelebi bin Derviş Mehemmed Zillî, Evliyâ Çelebi Seyahatnâmesi Topkapı Sarayı Kütüphanesi Bağdat 307 Numaralı Yazmanın Transkripsiyonu – Dizini (Istanbul: Yapı Kredi Yayınları, 2001), prir. Yücel Dağlı, Seyit Ali Kahraman i İbrahim Sezgin, sv. V, 269; Evliyâ Çelebi bin Derviş Mehemmed Zillî, Evliyâ Çelebi Seyahatnâmesi Topkapı Sarayı Kütüphanesi Revan 1457 Numaralı Yazmanın Tran-skripsiyonu – Dizini, prir. Seyit Ali Kahraman i Yücel Dağlı (Istanbul: Yapı Kredi Yayınları, 2002), sv. VI, 318; Evlija Čelebi, Putopis. Odlomci o jugoslovenskim zemljama (Sarajevo: Sarajevo-Publishing, 1996), 235, 491.

5 Evliyâ Çelebi, Evliyâ Çelebi Seyahatnâmesi, sv. V, 269; Evlija Čelebi, Putopis, 234-236; Nenad Moača-nin, Kornelija Jurin Starčević, „‘Novi’ Evlija Čelebi: autograf ‘Putopisa’“, Književna smotra XLVI/173 (3) (2014), 86.

6 Evliyâ Çelebi, Evliyâ Çelebi Seyahatnâmesi, sv. V, 262; usp. Evlija Čelebi, Putopis, 217, 218.7 Evliyâ Çelebi, Evliyâ Çelebi Seyahatnâmesi, sv. V, 272; Moačanin, Town and Country, 150; Evlija Čelebi,

Putopis, 243-244.8 István György Tóth, „Na putu kroz Slavoniju pod krinkom (1626.)“, Scrinia Slavonica 3 (2003), 97,

104, 117, 118.9 Moačanin, Town and Country, 10-11, 26.10 Nenad Moačanin, „Pristup ekohistoriji Podravine prema osmanskim izvorima“, Ekonomska i eko-

historija 1 (2005), br. 1, 139-146; Nenad Moačanin, Slavonija i Srijem u razdoblju osmanske vladavine (Slavonski Brod: Hrvatski institut za povijest – Podružnica za povijest Slavonije, Srijema i Baranje, 2001); Nenad Moačanin, Požega i Požeština u sklopu Osmanlijskog carstva (1537-1691) (Jastrebarsko: Naklada Slap, 2003); Moačanin, Town and Country.


72

ekohistorijskim obilježjima habsburško-osmanskog pograničja u Ugarskoj11 i doktorsku disertaciju Selçuka Dursuna o povijesti šuma Osmanskoga Car-stva, koja se, međutim, ponajviše usredotočuje na 19. stoljeće.12 Za davanje doprinosa istraživanju povijesti šuma u osmanskom razdoblju potrebno je osmisliti nove pristupe i nova čitanja otprije poznatih izvora. Za razliku od povijesnih izvora iz kasnijih stoljeća, izvori iz 16. i 17. stoljeća tek neizravno govore o stanju onodobnoga šumskog fonda, i potrebno je pažljivo iščitavati izvorno gradivo kako bi se pronašlo podatke o šumama. Iako postoji rela-tivno mnogo osmanskih izvora za spomenuto razdoblje, malo je onih koji bi mogli biti od velike koristi za istraživanje povijesti šuma. Tako osmanski porezni popisi – kao jedni od najiscrpnijih osmanskih izvora uopće – pru-žaju mnoštvo podataka o oporezivanim resursima osmanskih zemalja, ali šume se rijetko spominju i podaci o šumama često se mogu prikupiti jedino posrednim putem, kroz analizu podataka o sječi drva, podataka o porezima na voće, povrće i sl. Što se tiče drugoga važnog izvora za osmanističku histo-riografiju, izvornih dokumenata poznatih kao Mühimme defterleri (osmanski turski: „registri važnih pitanja“, odnosno regeste sultanskih naredbi upući-vanih lokalnim upraviteljima), u njima se pažljivom analizom može pronaći brojne spomene drvne građe korištene za izgradnju osmanskoga brodovlja, mostova, spremišta i dr.

Što se pak tiče narativnih izvora, osmanski pisci Osman-aga Temišvar-ski (1670.-1725.) i ranije spomenuti Evlija Čelebi proputovali su Slavonijom u drugoj polovici 17. stoljeća i u svojim su djelima na nekoliko mjesta spo-menuli stanje slavonskih šuma. Vrijedne komentare o šumama ostavili su i katolički misionari u svojim izvještajima o uvjetima života katoličkoga pučanstva u osmanskoj Slavoniji, te brojni kršćanski putopisci koji su zabi-lježili geografska obilježja slavonskih krajeva kroz koje su prošli na svojim putovanjima tijekom 16. i 17. stoljeća. Osim toga, vrlo su vrijedan izvor za proučavanje stanja šumskog fonda u Slavoniji krajem osmanske vladavine slavonski cenzusi koje su provele habsburške vlasti 1698. i 1702.

Iskorištavanje slavonskih šuma za vojne potrebeNa habsburško-osmanskom pograničju u Slavoniji odvijali su se brojni

ratni sukobi tijekom 16. i 17. stoljeća, od kojih su najobimniji bili sukobi tije-

11 Gábor Ágoston, „Defending and Administering the Frontier: the Case of Ottoman Hungary“, u: The Ottoman World, ur. Christine Woodhead (Milton Park; Abingdon; Oxon: Routledge, 2012), 220-236.

12 Selçuk Dursun, „Forest and the State: History of Forestry and Forest Administration in the Ottoman Empire“, doktorska disertacija, Sabancı University, Istanbul, 2007.


73

kom osmanskog osvajanja Slavonije od 1526. do 1552., zatim tijekom Dugo-ga turskog rata (1593.-1606.) i Velikog bečkog rata (1683.-1699.). Razdoblja između ratova bila su obilježena stalnim pripremama za mogući rat putem održavanja i dograđivanja fortifikacija. U uvjetima ranomodernog ratova-nja brojna utvrđenja, mostovi i druge građevine iziskivale su velike količine drvne građe za izgradnju i održavanje, pa su obje zaraćene strane iskorišta-vale slavonski šumski fond za spomenute potrebe. Osmanski izvori svjedo-če o tome da je osmanska vojska za popravak starih i oštećenih utvrđenja koristila drvnu građu iz okolnih šuma i da je upošljavala takvim radovima vične žitelje kršćanskih sela iz bliže ili dalje okolice utvrđenja. Spomenuti su radnici u zamjenu za obavljanje popravaka dobivali određene porezne olak-šice. Tako se, na primjer, tvrđavu u Požegi (osmanski turski: Pojega) poprav-ljalo 1540., a radnici iz Pakračkog sandžaka sudjelovali su 1682. u izgradnji tvrđave u (današnjoj Staroj) Gradiški (osmanski turski: Gradişka), za koju se u osmanskom izvoru tvrdi da je bila posve izgorjela. Osmanske utvrde uz rijeku Savu, a posebice spomenuta utvrda u Gradiški, često su stradavale u habsburško-osmanskim sukobima na Savi i zato ih je redovito trebalo po-pravljati.13

U jednom osmanskom izvoru decidirano se navodi da je osmanska voj-ska nabavljala drvnu građu sječom šuma u kadiluku Nijemci u Srijemskom sandžaku, te općenito u Požeškom sandžaku, ali bez preciziranja točne lo-kacije krčenja. Također se spominje da se u Požeškom sandžaku 1599/1600. za vojne potrebe proizvodilo koplja i štitove.14 Šumovitost Slavonije i su-sjednih panonskih predjela bila je idealna za izgradnju osmanskih utvrda poznatih pod nazivom palanka ili parkan (osmanski turski: palanka; parkan). Palanke i parkani bili su posve izgrađeni od drva, i to tako što se između okomito postavljenih redova trupaca ispreplitalo šiblje, ili se taj međupro-stor ispunjavalo zemljom. Najviše ih se gradilo na osmanskom pograničju, a posebice uz važne prometnice koje je trebalo zaštititi od razbojnika. Tako je i u osmanskoj Slavoniji svako utvrđenje koje nije imalo srednjovjekovne

13 Türkiye Cumhuriyeti Başbakanlık Devlet Arşivleri Genel Müdürlüğü (TCBDAGM; Glavno ravna-teljstvo Državnih arhiva Predsjedništva Vlade Republike Turske), Osmanlı Arşivi Daire Başkanlığı (OADB; Predsjedništvo Uprave Osmanskog arhiva), Maliyeden Müdevver (MAD; Preuzeto iz Ri-znice), Maliyeden Müdevver Defterler (MAD.d; Popisi preuzeti iz Riznice), br. 55, 523, 1370; Moa-čanin, Požega i Požeština, 124-125, 159-161, 258-259; Stjepan Sršan (ur.), Popis Sandžaka Požega 1579. godine (Osijek: Državni arhiv u Osijeku, 2001), 151, 364; Moačanin, Slavonija i Srijem, 117; Elma Korić, „Kapetani rijeke Save u 16. stoljeću“, u: Rijeka Sava u povijesti. Zbornik radova znanstvenog skupa održa-nog u Slavonskom Brodu 18-19. listopada 2013., ur. Branko Ostajmer (Slavonski Brod: Hrvatski institut za povijest – Podružnica za povijest Slavonije, Srijema i Baranje, 2015), 239-240.

14 Ziya Yılmazer (prir.), Topçular Katibi Abdülkadir (Kadri) Efendi Tarihi (Ankara: Türk Tarih Kurumu, 2003), sv. I, 238.


74

kamene temelje bilo gotovo posve izgrađeno od sveprisutne drvne građe, jer je to bio najjednostavniji, najbrži i najjeftiniji način izgradnje utvrđenja.15

Prikaz vojnih aktivnosti na habsburško-osmanskom pograničju u Ugar-skoj tijekom 16. i 17. stoljeća kakvim ih je opisao Gábor Ágoston može se slobodno upotrijebiti i za opis aktivnosti u osmanskoj Slavoniji: „Tvrđave su trošile znatno više drva za ogrjev nego prosječni seljaci ili stanovnici urbanih naselja jer su se bavile nizom zanimanja koja su se temeljila na paljenju drva (proizvođači baruta, kovači, ljevači, lončari, kuhari i tako dalje).“ Nadalje, „za mnoge od ovih zanimanja trebali su drveni ugljen više nego drvo za ogrjev, što je značajno povećavalo njihove potrebe za drvom, jer su suvre-menici koristili pet do deset kilograma drva za proizvodnju jednoga kilo-grama ugljena”.16 Ako je količina šuma koja je morala biti posječena kako bi se zadovoljilo potrebe svih habsburških i osmanskih utvrđenja na habsbur-ško-osmanskom pograničju u Ugarskoj bila velika onoliko koliko je Ágoston ustvrdio (7012 km2 borove šume i 12.000 km2 hrastove šume godišnje), onda je to doista katastrofalna pretpostavka za šumski fond onoga vremena.17 Treba, međutim, uzeti u obzir da je osmanska Slavonija obilovala šumskim površinama uokolo tvrđava. Uz iznimku većih utvrđenja što su se nalazila u većim slavonskim naseljima poput Požege, Osijeka i (današnjeg Slavonskog) Broda, prosječna osmanska utvrda imala je maleno ili nikakvo podgrađe i skromnu vojnu posadu, bila je udaljena od prometnica i okružena gustim šumama, te stoga teško dostupna. Dakle, stanovnici utvrda mogli su si prilično lako i brzo pri-skrbiti drvo koje su trebali kao gorivo za grijanje i kuhanje, kao i drvo koje su koristili za izgradnju fortifikacija, a da istovremeno ne ostave trajan trag na okolnim šumskim površinama.

Slavonske šume dale su velik obol pripremanju logistike osmanskih voj-nih pohoda, posebice sultanskih pohoda Sulejmana Veličanstvenog između 1526. i 1566. godine, kao i pohoda kasnijih sultana. Osmanska osvajanja u jugoistočnoj Europi od druge polovice 15. stoljeća bila su usmjerena od ušća Dunava prema ugarskim zemljama. Osvajanjima Sulejmana Veličanstvenog u Ugarskoj do sredine 1540-ih godina Osmansko je Carstvo uspostavilo vlast na području uzduž toka Dunava sve do sjeverne Ugarske, čime je Du-

15 Olga Zirojević, Turci u Podunavlju. Prvi deo (Pančevo: Istorijski arhiv u Pančevu, 2008), 105-112; Olga Zirojević, Carigradski drum od Beograda do Budima u XVI i XVII veku (Novi Sad: Institut za izučavanje istorije Vojvodine, 1976), 26, 60-61.

16 Gábor Ágoston, „Where environmental and frontier studies meet: rivers, forests, marshes and forts along the Ottoman-Hapsburg frontier in Hungary”, u: The Frontiers of the Ottoman World, ur. A.C.S. Peacock (Oxford: Oxford University Press, 2009), 75; John R. McNeill, The Mountains of the Mediterra-nean World. An Environmental History (New York: Cambridge University Press, 1992), 137.

17 Ágoston, „Where environmental and frontier studies meet“, 75.


75

nav postao strateški presudna prometnica za potrebe osmanske osvajačke penetracije u srednju Europu. Tijekom idućih 150 godina gotovo svi osman-ski vojni pohodi u srednju Europu prolazili su kroz istočnu Slavoniju. Zbog toga se na Dunavu i njegovim pritokama gradilo mostove i zasnivalo vojne baze i brodogradilišta za izgradnju ratnog i transportnog brodovlja. Izgrad-nja plovila iziskivala je opskrbu riječnih brodogradilišta velikim količinama drvne građe, koju se zasigurno krčilo u šumama u blizini dunavskih obala, jer je tako bilo najlakše transportirati građu. U šumama Požeškog i Srijem-skog sandžaka sjekla se i skladištila drvna građa i za razne druge osmanske potrebe na srednjem Dunavu, a prikupljena građa prevozila se teretnim bro-dovima uzvodno i nizvodno Dunavom. Tako je, na primjer, brodogradilište pored osmanske tvrđave Novi, koja se nalazila na desnoj obali Save otprilike 30 km od ušća Drine u Savu, od 1538. godišnje proizvodilo 100 brodova za prijevoz konja (osmanski turski: at gemisi).18 Treba spomenuti da se iz sla-vonskih šuma, osim drvne građe za riječnu flotu, vrlo vjerojatno pribavljala i smola iz stabala, koja se među ostalim koristila u brodogradnji za začeplji-vanje rupa između dasaka.

Osmanska mornarica nije posve gospodarila Dunavom jer joj je habs-burška dunavska mornarica bila veliki suparnik: na dugom dunavskom plovnom putu od Beča do Osijeka dvije su se mornarice sukobljavale uspo-redno s djelovanjima kopnenih vojski tijekom cijeloga razdoblja habsbur-ško-osmanskih ratova u 16. i 17. stoljeću.19 Drvo iz slavonskih šuma koristilo

18 Hacı Osman Yıldırım, Vahdettin Atik, Murat Cebecioğlu, Uğurhan Demirbaş, Mustafa Karazeybek, Muhammed Safi, Mustafa Serin, Osman Uslu, Numan Yekeler i Zahit Yıldırım (ur.), 5 Numarali Mühimme Defteri (973 / 1565-1566) (Ankara: T. C. Başbakanlık Devlet Arşivleri Genel Müdürlüğü, Osmanlı Arşivi Daire Başkanlığı, 1994), 624; Ešref Kovačević (ur.), Muhimme defteri. Dokumenti o našim krajevima (Sarajevo: Orijentalni institut u Sarajevu, 1985), 133-134; Mustafa Tayyib Gökbilgin, „Kanunî Süleyman’ın 1566 Szigetvar Seferi Sebepleri ve Hazırlıkları“, Tarih Dergisi 16/21 (1966), 12-13; Olga Zirojević, Tursko vojno uređenje u Srbiji 1459-1683 (Beograd: Historijski institut, 1974), 232; Adem Handžić, „Izgradnja lađa kod Novog na Savi u XVI veku“, Prilozi za orijentalnu filologiju 22-23 (1972-1975), 85, 109; Bogumil Hrabak, „Osmanlijska mornarica u porečju srednjeg Dunava 1428-1566.“, Godišnjak grada Beograda 26 (1979), 27; Milan Vlajinac, Rečnik naših starih mera u toku vekova, sv. 2 (Beograd: Naučno delo, 1964), 122; Abdulah Škaljić, Turcizmi u srpskohrvatskom jeziku (Sarajevo: Svjetlost, 1966), 99; Nenad Moačanin, „Cisr-i kebir-i Ösek“, u: Veliki osječki most: povijesni dossier i suvremena interpretacija / The great Osijek bridge: historical dossier and contemporary interpreta-tion, ur. Andrija Mutnjaković (Zagreb; Osijek: Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti – Zavod za znanstveni i umjetnički rad u Osijeku, 2014), 85-88, 95, 99; Moačanin, Slavonija i Srijem, 117; Jusuf Đulderan, „Turska brodogradilišta na Dunavu i njegovim pritokama u drugoj polovini XVI veka“, u: Plovidba na Dunavu i njegovim pritokama kroz vekove. Zbornik radova sa međunarodnog naučnog skupa održanog 5. i 6. juna 1979. godine, ur. Vasa Čubrilović (Beograd: Srpska akademija nauka i umetnosti, 1983), 181-189; Ágoston, „Where environmental and frontier studies meet“, 58. Za više podataka o iskorištavanju drvne građe slavonskih šuma vidjeti: Anđelko Vlašić, „Uloga slavonskih i srijemskih šuma u osmanskom vojnom pohodu na Siget 1566. s posebnim obzirom na mostogradnju“, Radovi – Zavod za hrvatsku povijest 49 (2017), 149-170.

19 Bogumil Hrabak, „Beograd kao pristanište i brodogradilište u XV, XVI i XVII veku“, Godišnjak grada Beograda 5 (1958), passim; Hrabak, „Osmanlijska mornarica u porečju srednjeg Dunava“, passim.


76

se i za gradnju skela na slavonskim rijekama: tijekom osmanske vladavine postojale su, među ostalim, brojne skele na Dravi, Savi i Dunavu, a zbog razvijenijega gospodarstva i trgovine najviše ih je bilo u istočnoj Slavoniji i Srijemu, gdje je skelu imalo svako veće naselje smješteno na rijeci.20

Brojnim brodovljem transportiralo se Dunavom, Savom i donjim tokom Drave raznovrsne proizvode, među ostalim žito, stoku, vino, oružje i drugi ratni materijal.21 Navodno se 1566. na području Požeškog sandžaka jedino kod Osijeka moglo graditi brodovlje i pontone.22 Evlija Čelebi u svojem pu-topisu navodi da je 1660. rijekom Savom plovilo „mnogo tisuća” raznovr-snih plovila izrađenih od stabala oborenih u šumama u Poilovlju, i da se pomoću njih roba za prodaju prevozila nizvodno sve do Beograda. Evlija također navodi da se robu u Beograd dopremalo pomoću brodovlja niz Unu i Savu sve od tvrđava u Bihaću, (današnjoj Bosanskoj) Krupi, Kostajnici i ranije spomenutoj Gradiški.23 Što se pak tiče Drave, u Osijeku se vjerojatno već od 1540-ih nalazila osmanska flotila koja je patrolirala Dravom i koja se 1567. iz Osijeka preselila 120 km uzvodno u novu riječnu luku u današnjem južnomađarskom gradu Barcsu. Ta je luka bila u funkciji do 1664. godine.24

Gradnja mostova bila je neprocjenjivo važan element vojnih pohoda zbog opasnosti koje su prijetile tijekom prelaska rijeka: mogućnost ili ne-mogućnost pribavljanja valjanog materijala za izgradnju riječnih prijelaza često je utjecala na uspjeh ili neuspjeh čitavih vojnih poduhvata.25 Da bi se osiguralo siguran prijelaz preko slavonskih rijeka, moralo se osigurati drv-nu građu za izgradnju i redovite popravke brojnih prijelaza. U osmanskim izvorima s kraja 16. stoljeća spominje se 14 različitih mostova na prometnim pravcima u istočnoj Slavoniji, a kao primjer može se navesti pokretni most u Vukovaru na Dunavu. Za popravak mostova upošljavalo se specijalizirane osobe, odnosno ljude koji su znali kako izgraditi i popraviti most. Među ostalim su na takvim poslovima bili angažirani majstori s područja Požeš-

20 Handžić, „Izgradnja lađa“, 85; Moačanin, Slavonija i Srijem, 26, 60, 65-66, 71, 74-75, 77-78, 80, 88, 98-100, 102-103; Moačanin, “Pristup ekohistoriji Podravine“, 141.

21 Hrabak, „Beograd kao pristanište i brodogradilište“, 32-33, 42; Hrabak, „Osmanlijska mornarica u porečju srednjeg Dunava“, 29-30, 32; Zirojević, Tursko vojno uređenje, 224; Moačanin, „Cisr-i kebir-i Ösek“, 96.

22 Moačanin, „Cisr-i kebir-i Ösek“, 85-88; Moačanin, Slavonija i Srijem, 117.23 Evliyâ Çelebi, Evliyâ Çelebi Seyahatnâmesi, sv. V, 195, 272; Moačanin, „‘Novi’ Evlija Čelebi“, 87.24 Szabolcs Varga, Studije o povijesti Sigeta i obitelji Zrinski u 16. stoljeću (Szigetvár: Szigetvári Várbaráti

Kör – Pécsi Püspöki Hittudományi Főiskola, Pécsi Egyháztörténeti Intézet, 2015), 126.25 Za više o toj temi vidjeti: Palmira Brummett, „The river crossing: breaking points (metaphorical and

‘real’) in Ottoman mutiny”, u: Rebellion, Repression, Reinvention: Mutiny in Comparative Perspective, ur. Jane Hathaway (Westport; London: Praeger, 2001), 215-231; Ágoston, „Where environmental and frontier studies meet”, 58-59.


77

kog sandžaka.26 Drvna građa za gradnju mosta kod Budima 1545. priskr-bljena je sječom u spačvanskim šumama u ranije spomenutom srijemskom kadiluku Nijemci. Zato se može pretpostaviti da se u šumama Požeškog i Srijemskog sandžaka sjekla i skladištila drvna građa i za razne druge mosto-ve na srednjem Dunavu.27

Dobar je primjer za izgradnju osmanskih mostova u Slavoniji slavni osmanski drveni most kod Osijeka. Budući da je Osijek bio na spomenutoj uhodanoj ruti osmanskih vojnih pohoda prema srednjoj Europi, most kod Osijeka mnogo se puta popravljalo, rušilo i ponovo izgrađivalo. Taj je most vjerojatno sagrađen 1532., porušen 1545., iznova podignut 1566., dijelom po-rušen 1568. i zatim 1663., da bi ponovo bio obnovljen do 1665. i popravljan 1683., a posljednji put porušen 1686. Moguće je da je sve do 1566. na mjestu mosta stajao jedino pontonski most, a ne „pravi“ drveni most, kako se op-ćenito smatra. Poznato je da je iste godine zbog vojnih potreba pribavlje-no mnogo drvne građe i izgrađeno mnogo pontona za potrebe pontonskog mosta. Drvna građa za svaki od tih poslova sigurno se nabavljala krčenjem stabala u obližnjim kadilucima. Posade tvrđava uz Dunav bile su zaduže-ne za pribavljanje materijala za izgradnju brodova i pontonskih mostova iz svoje neposredne okoline, odnosno gdje je već bilo šuma kao glavnog izvora građe.28 Stare, dotrajale daske s osječkog mosta koristilo se, pak, za poplo-čavanje osječkih ulica, kako bi se izbjegla pojava blata na ulicama. Pored toga, Evlija Čelebi navodi da su osječke kuće bile izgrađene posve od dasa-ka; kako njihovi zidovi, tako i podovi i gradske ulice.29

Iskorištavanje slavonskih šuma za civilne potrebeSlavonija je oduvijek bila ruralno i agrarno područje, a takva je bila i

ostala još dugo nakon kraja osmanske vlasti. Slavonske šume nisu bile ispre-kidane brojnim putovima i naseljima, budući da je u kasnom srednjem vije-ku i u 16. i 17. stoljeću veći broj stanovnika živio jedino u Požeškoj kotlini i u trgovišnim gradovima istočne Slavonije. Tijekom osmanske vladavine tek je 10 % stanovništva u okolici Požege i 30 % stanovništva u okolici Osijeka (osmanski turski: Ösek) i u Srijemu živjelo u urbanim i urbaniziranim naselji-

26 Moačanin, „Cisr-i kebir-i Ösek“, 85, 95; Moačanin, Slavonija i Srijem, 117-118.27 Moačanin, „Cisr-i kebir-i Ösek“, 86.28 Moačanin, „Cisr-i kebir-i Ösek“, 85-88; Moačanin, Slavonija i Srijem, 117; Đulderan, „Turska brodo-

gradilišta“, 179-191; Ágoston, „Where environmental and frontier studies meet”, 58. Za više o toj temi vidjeti: Vlašić, „Uloga slavonskih i srijemskih šuma“, 149-170.

29 Moačanin, „Cisr-i kebir-i Ösek“, 86, 94-95; Evliyâ Çelebi, Evliyâ Çelebi Seyahatnâmesi, sv. VI, 113; Čelebi, Putopis, 367.


78

ma.30 Radilo se, dakle, o uskim urbaniziranim zonama u riječnim nizinama, a te zone iskazivale su najveću potrebu za drvnom građom. Tijekom 16. i 17. stoljeća šumska prostranstva u Slavoniji, kao i diljem Osmanskog Carstva, koristilo se vrlo slobodno. Ranije spomenuta zanimanja koja su se praktici-rala u osmanskim utvrđenjima, a koja su se temeljila na paljenju drva, prak-ticirala su se i među civilnim stanovništvom, a najviše u gradovima. Drveni ugljen koristio se za sve obrte, među ostalim za proizvodnju vapna i njegovo korištenje u građevinarstvu za zidanje i žbukanje. Neizostavne građevine u osmanskim naseljima bile su džamije, koje su isprva redovito bile drvene, a kasnije su građene od opeke i eventualno od kamena, što je bio luksuz za onodobne slavonske prilike.31 U ruralnim sredinama većinu šuma posje-dovala su sela u njihovoj okolici ili bogati državni službenici. Šume koje su izravno pripadale državi, to jest sultanu, najčešće su se nalazile u planin-skim krajevima, a seljaci su i takve šume mogli slobodno koristiti.32 Seljaci su mogli skupljati sve što bi pronašli u šumama bez plaćanja poreza – ako bi sve to zadržavali za vlastite potrebe u domaćinstvu i ne bi prodavali.33 Ako se na drvo posječeno u šumama plaćao nekakav porez, on je bio prilič-no nizak. Tako se u kanun-nami (odnosno popisu zakona; osmanski turski: kanunname, zakonik) za Požeški sandžak iz 1579. navodi da se produžuje naredba iz starijeg zakona, prema kojem se plaća nevelik porez na drvo.34 Još jedan primjer može se pronaći u Zvorničkom sandžaku (koji se nalazio s obje strane donjeg toka rijeke Drine), budući da se u kanun-nami za Zvor-nički sandžak iz 1548. spominje malena pristojba po domaćinstvu na drvo za ogrjev.35 Ako su seljaci prodavali drvnu građu na sajmovima, također se uzimala malena pristojba.36

Tijekom 16. i 17. stoljeća nisu postojali osmanski zakoni koji bi se ti-cali upravljanja šumskim fondom, barem ne onakvog upravljanja kakvo poznajemo danas. Vjerojatno ne postoji kanun-nama ni za jednu onodobnu osmansku pokrajinu, ni na Balkanu ni bilo gdje drugdje u Carstvu, koja bi

30 Moačanin, Town and Country, 11, 23-24; Moačanin, Požega i Požeština, 91-92.31 Moačanin, Town and Country, 90-91.32 Stanford J. Shaw, Ezel Kural Shaw, History of the Ottoman Empire and Modern Turkey: Volume II, Re-

form, Revolution, and Republic: the Rise of Modern Turkey (Cambridge: Cambridge University Press, 2002), 235.

33 Dursun, „Forest and the State“, 63-64, 75.34 Sršan, Popis Sandžaka Požega, 19.35 Branislav Đurđev, Nedim Filipović, Hamid Hadžibegić, Muhamed Mujić i Hazim Šabanović, Ka-

nuni i kanun-name za Bosanski, Hercegovački, Zvornički, Kliški, Crnogorski i Skadarski sandžak (Sarajevo: Orijentalni institut u Sarajevu, 1957), 117.

36 Sršan, Popis Sandžaka Požega, 21-22.


79

spominjala pojam zaštite ili očuvanja šuma.37 To se sa sigurnošću može reći za osmansku Slavoniju, jer ako koja kanun-nama za slavonske sandžake i spominje šume i njihovo iskorištavanje, u njoj se navodi da sječa šume nije zabranjena.38 Vjerojatno nisu postojala nikakva druga pravna ograničenja eksploatacije drva iz slavonskih šuma.39 Civilno stanovništvo, međutim, nije imalo pretjerane potrebe za drvom: seljaci su običavali krčiti jedino malena područja uokolo svojih naselja i na rubovima većih šuma s ciljem oslobađa-nja prostora za povećanje poljoprivrednog zemljišta. Seljaci bi sjekli jedino manja stabla jer je veća stabla bilo teško transportirati iz gušćih šuma. Za opsežnije pothvate krčenja i transporta drvne građe nisu ni imali potrebnu mehanizaciju, koja će se razviti tek u kasnijim stoljećima. Jedino se iz šuma koje su se nalazile u blizini rijeka moglo učinkovitije izvoziti drvo. Bez obzi-ra na sve to, šume su seljacima predstavljale jedan od glavnih izvora hrane, budući da su u šumama lovili divlje životinje i tako pribavljali meso i kože, te prikupljali raznovrsno bilje.40

Seljaci su utjecali na prirodnu obnovu slavonskih šuma žirenjem ili žiro-vanjem, odnosno puštanjem domaćih svinja da se hrane žirovima u hrasto-vim i bukovim šumama. Uzgoj svinja žirovanjem uvelike je smanjivao troš-kove svinjogojstva jer su žirovi bili najjeftiniji izvor svinjske hrane. Svinje bi se puštalo u hrastove i bukove šume pretežito od kraja rujna do prosinca, a ponekad i do siječnja, i svinje bi ondje jele žirove koji bi pali sa stabala. Svinje su se u ranom novom vijeku poglavito tovile upravo žirenjem, a u manjoj mjeri i travom, gljivama, gomoljikama, korijenjem, crvima, kukcima, insektima, puževima, ličinkama, miševima i drugim sitnim životinjama koje bi pronašle na šumskom tlu.41 Slavonski je šumski fond bio golem, a shodno

37 Dursun, “Forest and the State“, 63-64, 75; Đurđev, Kanuni i kanun-name, 117-118; Karl Kaser, The Balkans and the Near East. Introduction to a Shared History (Wien; Berlin: LIT Verlag, 2011), 59.

38 TCBDAGM, OADB, Tapu Tahrir (TT; Porezni ili katastarski popisi), Tapu Tahrir Defterleri (TTD; Porezni ili katastarski popisi), br. 203, 204, 243, 351, 355, 549, 612, 672; Branislav Đurđev, „Požeška kanun-nama iz 1545. godine“, Glasnik Državnog muzeja u Sarajevu 1 (1946), 129-138; Branislav Đu-rđev, „Sremska kanun-nama iz 1588/89. godine“, Glasnik Zemaljskog muzeja u Sarajevu 4-5 (1950), 269-283; Đurđev, Kanuni i kanun-name, 70-92; Bruce McGowan, Sirem Sancağı mufassal tahrir defteri (Ankara: Türk Tarih Kurumu Basımevi, 1983), 1-6; Sršan, Popis Sandžaka Požega, 19-24; Selçuk Ural, Osmanlı Hakimiyetinde Pakrac (XVI. Yüzyıl) (Saarbrücken: Türkiye Alim Kitapları, 2014), 82.

39 Moačanin, Town and Country, 51; Sršan, Popis Sandžaka Požega, 321.40 Usp. Raphael Zon, „Forests and human progress“, Geographical Review 10 (1920), br. 3, 155.41 Michael Palairet, The Balkan Economies c. 1800-1914. Evolution without Development (Cambridge:

Cambridge University Press, 1997), 359; Gordana Kralik et al., Svinjogojstvo. Biološki i zootehnički principi. Udžbenik za studente poljoprivrednih fakulteta (Osijek: Poljoprivredni fakultet u Osijeku, Sve-učilište Josipa Jurja Strossmayera u Osijeku, 2007), 42; Paul Warde, Ecology, Economy and State For-mation in Early Modern Germany (Cambridge: Cambridge University Press, 2006), 82; Franciscus W. M. Vera, Grazing Ecology and Forest History (Oxford: CABI Publishing, 2000), 125; Sam White, „From globalized pig breeds to capitalist pigs: a study in animal cultures and evolutionary history“, Envi-


80

tome je i svinjogojstvo bilo vrlo razvijena grana gospodarstva. Brojnost svi-nja u pojedinim slavonskim selima u osmansko doba može se procijeniti na temelju osmanskih poreznih popisa, budući da su osmanske vlasti ubirale porez na žirovanje (osmanski turski: resm-i pelit, „porez na žir“). Na teme-lju brojnosti svinja, pak, mogao bi se približno odrediti prostorni raspored hrastovih i bukovih šuma. Naime, u osmanskim popisima bilježilo se točan broj svinja koje se tovilo žirenjem u šumama: prema porezu se za svaku svi-nju koju bi se puštalo u hrastove i bukove šume osmanskim popisivačima moralo dati jednu akču, tj. osmanski srebrni novac. Usporedba podataka u osmanskim poreznim popisima s podacima o današnjoj rasprostranjenosti slavonskih šuma pokazuje jasnu korelaciju između rasprostranjenosti svi-njogojstva u osmanskoj Slavoniji i rasprostranjenosti današnjih slavonskih šumskih područja, odnosno pokazuje da je okolina osmanskih naselja s naj-većim brojem svinja bila okružena velikim hrastovim i bukovim šumama. Žirovanje je negativno utjecalo na šumsku vegetaciju zbog toga što se svinje nisu hranile samo jedenjem žirova, nego i čišćenjem šumskoga tla od niskog raslinja i mladica raznih stabala, čime su ometale prirodnu obnovu šumskih vrsta. To je, međutim, bio spor proces i imao je marginalan utjecaj na stanje šuma.42

Još jedna aktivnost slavonskoga stanovništva koju su osmanski pore-znici pomno bilježili u poreznim popisima bilo je pčelarstvo. U kanun-nami za Požeški sandžak iz 1545. uvodi se desetina na košnice (osmanski turski: öşr-i gevare, „desetina na saće“), odnosno porez na uzgoj meda, prema kojem se na ime poreza od svakih deset pčelinjih košnica davala jedna košnica. U kanun-namu za Požeški sandžak iz 1579. dodalo se odredbu da se od svakih pet košnica uzimalo pola košnice, a ako je u domaćinstvu bilo manje od pet košnica, davalo se dvije akče po košnici.43 Ako uzmemo u obzir činjenicu da se unutar svake košnice nalazi barem 50 % meda od šumskih vrsta drveća (bagrem, lipa, šljiva, trešnja, bazga, kesten i dr.) i da pčele skupljaju med u radijusu od pet kilometara od matične košnice, može se zaključiti da je svako

ronmental History 16 (2011), br. 1, 98; Dolly Jørgensen, „Pigs and Pollards: Medieval Insights for UK Wood Pasture Restoration“, Sustainability 5 (2013), 388-389, 393.

42 Emil Klimo, „History, Condition and Management of Floodplain Forest Ecosystems in Europe“, Environmental Forest Science: Proceedings of the IUFRO Division 8 Conference Environmental Fo-rest Science, held 19-23 October 1998, Kyoto University, Japan, ur. Kyoji Sassa (Dordrecht: Kluwer Academic Publishers, 1998), 175; Dursun, „Forest and the State“, 36; Jørgensen, „Pigs and Pollards“, 395; Zon, „Forests and human progress“, 155. Za više o toj temi vidjeti: Anđelko Vlašić, „The correla-tion between the spatial distribution of forests and pig farming in Ottoman Slavonia“, u: CIEPO 22. Uluslararası Osmanlı Öncesi ve Osmanlı Çalışmaları Komitesi Bildiriler Kitabı II, ur. Kenan İnan, Miraç Tosun i Deniz Çolak (Trabzon: Trabzon Büyükşehir Belediyesi, 2018), 41-53.

43 TCBDAGM, OADB, TT, TTD, br. 243, 351, 355, 549, 612, 672.


81

slavonsko naselje, koje je prema osmanskim poreznim popisima imalo oba-vezu davati desetinu od košnica, imalo u krugu od pet kilometara od naselja neku medonosnu šumu.44

Plod pitomog kestena činio je istaknut dio prehrane muslimanskoga gradskog stanovništva Požege putem slastičarstva, o čemu svjedoči zavi-dan broj od petnaest požeških slastičara u osmanskom poreznom popisu Požeškog sandžaka iz 1579. Istaknuti osmanski pojedinac u Slavoniji druge polovice 16. stoljeća bio je Požežanin Hadži Mehmed-aga (nepoznate godine rođenja i smrti). Taj je bogati lokalni moćnik i poduzetnik iskorištavao po-tencijal šuma pitomog kestena Požeške kotline tako što je kestenje izvozio u susjedne osmanske pokrajine. Pored toga, spomenuti poduzetnik forsirao je uzgoj kestena na svojim posjedima, te je vjerojatno utjecao na to da su drugi uzgajivači kestena u Požeškoj kotlini i u kraju oko Orahovice imali siguran izvor prihoda putem prodaje kestena za njegov izvoznički poduhvat.45

Ruralno slavonsko stanovništvo koristilo je šume za skrivanje u vrijeme ratova, koji su u Slavoniji bili česti zbog blizine habsburško-osmanske gra-nice. U mirnim su razdobljima šume bile dobro mjesto za skrivanje ako ste bili razbojnik ili ste bježali od osmanskih vlasti iz bilo kojeg drugog razlo-ga. Kako bi uspostavile nadzor nad često neprohodnim šumama u gorskim dijelovima Slavonije, osmanske su vlasti uspostavile po svojoj brojnosti za slavonske sandžake natprosječno veliku službu derbendžija, odnosno ču-vara klanaca (osmanski turski: derbentçiler, od riječi derbend, klanac, tjesnac, planinski prolaz). Derbendžije su bili od vlasti zaduženi da nadziru planin-ske prolaze koji su se nalazili u velikim šumama i močvarnim područjima, te da vode putnike planinskim putovima i paze na njihovu imovinu i živote. Sličnu funkciju imali su i mostari, civili koji su bili angažirani kao čuvari i popravljači mostova (osmanski turski: köprücüler; bili su poznati i pod nazi-vom čerahori; cerahor). Mostari su po potrebi popravljali oštećene mostove, a zauzvrat su, kao i derbendžije, bili oslobađani od većeg ili manjeg broja izvanrednih poreza. Takve službe nisu bile slavonska iznimka jer je osman-ska vlast na isti način organizirala derbendžijsku i mostarsku službu u go-

44 Zvonimir Tucak, Pčelarstvo (Osijek: Poljoprivredni fakultet, 2005), passim.45 Za više o tome vidjeti: Nenad Moačanin, „Hacı Mehmed Ağa of Požega, God’s special protege (ca.

1490-ca. 1580)“, u: Hungarian-Ottoman Military and Diplomatic Relations in the Age of Süleyman the Ma-gnificent, ur. Géza Dávid i Pál Fodor (Budimpešta: Loránd Eötvös University, Dept. of Turkish Stu-dies – Hungarian Academy of Sciences, Institute of History, 1994), 171-181; Anđelko Vlašić, „Šume kao izvor prehrane. Uzgoj i trgovina kestenom u Požeštini u 16. i 17. stoljeću“, u: Slavonske šume kroz povijest. Zbornik radova znanstvenog skupa s međunarodnim sudjelovanjem održanog u Slavonskom Brodu 1.-2. listopada 2015., ur. Dinko Župan i Robert Skenderović (Slavonski Brod: Hrvatski institut za povijest – Podružnica za povijest Slavonije, Srijema i Baranje u Slavonskom Brodu, 2018), 119-135.


82

tovo svim sandžacima Carstva.46 Ponekad su derbendžije i mostari morali krčiti velike dijelove šuma kako bi osigurali prostor uokolo putova i mosto-va. Broj slavonskih derbendžija i mostara brzo se povećavao tijekom osman-ske vladavine, posebice u ranom razdoblju, odnosno od 1530-ih do 1570-ih godina. Sela u kojima su živjeli derbendžije bila su najbrojnija u središnjoj i istočnoj Slavoniji. Snažan porast broja mostara i derbendžija u spomenu-tom razdoblju i njihova općenita brojnost potvrđuju sliku Slavonije kao ze-mlje golemih i netaknutih šuma. Kao primjer može se navesti podatak iz putopisa Evlije Čelebija, koji je zapisao da je za održavanje osječkog mosta u šezdesetim godinama 17. stoljeća bilo zaduženo kršćansko stanovništvo Požeškog i Mohačkog sandžaka, koje je redovito zamjenjivalo istrunule stu-pove mosta u močvarnom tlu, a vjerojatno i podnice mosta.47 Manja skupina takvih radnika, čerahora, išla je čak iz Brodskog kadiluka do Osijeka i ondje popravljala osječki most.48

Uloga slavonskih šuma u hajdučkim i razbojničkim aktivnostimaDerbendžije su općenito živjeli u naseljima uokolo neprohodnih šuma

i jedna od njihovih dužnosti bila je da tjeraju razbojnike koji su obitavali u takvim šumama, koje su bile toliko savršeno mjesto za prepade i skrivanje da su slavonski razbojnici tijekom osmanskog razdoblja organizirali velike bande. Trgovački pravac koji je vodio kroz središnju Slavoniju i povezivao gradove Požegu, Orahovicu (osmanski turski: Rahoviçe) i Valpovo (osmanski turski: Valpova) bio je okružen gustim šumama, pa nije iznenađujuće da su te šume bile pune razbojnika. Pogodnost terena središnje i zapadne Slavo-nije za takve kriminalne radnje postaje još očitija kada se uzme u obzir da su ravnice istočne Slavonije i nizinsko priobalje uz Dravu i Dunav s rjeđim šumama bile područje djelovanja jedino manjih razbojničkih skupina.49

Tijekom druge polovice 16. i tijekom 17. stoljeća habsburški pogranič-ni odredi prelazili bi habsburško-osmansku granicu i napadali osmanske utvrde i naselja. U tim bi prilikama kršćansko stanovništvo Požeškog i Pa-kračkog sandžaka u selima u blizini granice napuštalo sela i sklanjalo se u

46 TCBDAGM, OADB, TT, TTD, br. 672; Moačanin, Town and Country, 127, 172; Moačanin, Slavonija i Srijem, 115-118; Sršan, Popis Sandžaka Požega, 68, 92, 158, 177, 188, 208, 221, 264, 321, 359; Đurđev et al., Kanuni i kanun-name, 43, 45, 56, 117-118.

47 Evliyâ Çelebi, Evliyâ Çelebi Seyahatnâmesi, sv. VI, 108; Čelebi, Putopis, 373; Moačanin, „Cisr-i kebir-i Ösek“, 93.

48 Moačanin, Slavonija i Srijem, 117.49 Moačanin, Town and Country, 127, 172; Moačanin, Slavonija i Srijem, 142-144; Moačanin, „Pristup

ekohistoriji Podravine“, 140, 142-143; Moačanin, „Cisr-i kebir-i Ösek“, 95.


83

okolne šume – dijelom zbog straha od nasilja, a dijelom i zbog mišljenja da će doći do skorog oslobođenja od osmanske vlasti. Štoviše, pojedinci bi se u svojstvu hajduka još dugo nakon povlačenja habsburških snaga borili protiv osmanskih vlastodržaca. Takvo korištenje šumskih područja Slavonije bilo je najaktivnije tijekom Dugoga turskog rata i tijekom Velikog bečkog rata. Šume po slavonskim gorama bile su i mjesto za skrivanje muslimanskoga stanovništva koje je bježalo u Bosnu prilikom habsburškog osvajanja Slavo-nije 1680-ih godina.50

Kršćanski putopisci koji su putovali osmanskom Slavonijom nerijetko su opisivali rašireni banditizam na nesigurnim putovima kroz nepregledne šume.51 Prisutnost velikih šumskih predjela u osmanskoj Slavoniji pozitiv-no je utjecala na učestalost pobuna i razbojništva, te je negativno utjecala na učinkovitost osmanske vlasti, pa su granice slavonskih šuma općenito predstavljale i granice osmanske kontrole. Habsburški prodori u osmansko područje bili su tim učinkovitiji što su se mogli pouzdati u lokalne hajduke i njihovo poznavanje terena i lokalnih osmanskih prilika.52

Krčenje slavonskih šuma i izvoz drvaUzevši u obzir veličinu slavonskih šumskih područja, moglo bi se pret-

postaviti da je krčenje šuma s ciljem prodaje i izvoza drva bilo razvijeno tijekom osmanske vladavine, ali izvori nam ne nude mnogo dokaza za tu tvrdnju, nego tek neke naznake. Na primjer, sandžakbegovi Pakračkog san-džaka izvozili su drvo iz šuma koje su posjedovali na gori Psunj u jugoza-padnoj Slavoniji. Sječu u tim šumama obavljali su zakupnici, a drvna građa prevozila se na prodaju niz Savu prema Dunavu do Beograda i u udaljenije krajeve. Moačanin pretpostavlja da se izvoz slavonskog drva u osmanskom

50 �Ive�Mažuran,� „Požega� i�Požeška�kotlina� za� turske�vladavine“,� u:�Požega 1227-1977,� ur.�Marijan�Strbašić�(Požega:� Skupština�Općine�Slavonska�Požega,� 1977),� 181-183,� 193;�Vjekoslav�Klaić,�Povijest Hrvata od najstarijih vremena do svršetka XIX stoljeća,�sv.�5�(Zagreb:�Nakladni�zavod�Matice�hrvatske,�1988),�515-516;�Vijoleta�Herman�Kaurić,�Krhotine povijesti Pakraca. Povijest naselja od prapovijesti do 1918. godine�(Sla-vonski�Brod:�Hrvatski�institut�za�povijest�–�Podružnica�za�povijest�Slavonije,�Srijema�i�Baranje�u�Slavonskom�Brodu,�2004),�85-88.�Za�više�o�toj�temi�vidjeti:�Anđelko�Vlašić,�„The�role�of�forests�in�the�spread�of�revolts�and�banditry�in�Ottoman�Slavonia�in�the�16th�and�17th�centuries“,�u:�INOCTE 2016: International New Ten-dencies Congress in Ottoman Researches, October 7-9, 2016, Sarajevo.�Proceedings Book,�ur.�Alaattin�Aköz,�Doğan�Yörük�i�Hüseyin�Muşmal�(Konya:�Selçuk�University,�2016),�69-81,�pristup�ostvaren�25.�veljače�2019.,�http://2016.inocte.org/wp-content/uploads/2014/10/INOCTE-2016-Proceedings-Books.pdf.

51 Bartol Kašić, Autobiografija isusovca Bartola Kašića u prijevodu i izvorniku (1575.-1625.) (Zagreb: Škol-ska knjiga, 2006), 49; Tóth, „Na putu kroz Slavoniju“, 104, 117; Moačanin, Slavonija i Srijem, 141-144; Moačanin, Town and Country, 208-209.

52 Vlašić, „The role of forests“, 77.


84

razdoblju odvijao i niz Dravu, a odande možda i prema udaljenijim odredi-štima.53

Zanimljiv primjer šumskog područja koje je predstavljalo „ničiju ze-mlju“ nalazio se u zapadnoj Slavoniji u Poilovlju, odnosno u ranije opi-sanom habsburško-osmanskom pograničju. Ta se „ničija zemlja“ između dvaju carstava uslijed stalnih osmanskih provala i posljedičnog iseljavanja lokalnog stanovništva u drugoj trećini 16. stoljeća postupno pretvorila iz (za hrvatske srednjovjekovne pojmove) vrlo gusto naseljenog područja u napuštenu zemlju. Na tom su području zbog izostanka antropizacijskih ak-tivnosti, npr. redovitog krčenja za civilne potrebe, šume počele neometano rasti.54 S vremenom su lokalni osmanski vlastodršci odlučili sustavno krčiti to šumsko područje, s ciljem prodaje drvne građe. Evlija Čelebi proputovao je tim krajem 1660. i u svojem je putopisu zapisao da je lokalni naziv za to šumsko područje bio Krčevina (osmanski turski: Kırıntı). Opisao ga je kao mjesto zaštićeno palisadom ili zasjekom, odnosno preprekom načinjenom od posječenih stabala. Naveo je da se Krčevina protezala na udaljenosti od tri dana hoda od jednoga kraja do drugog, odnosno od Drave do Save, te da su na prijevojima i strateški važnim mjestima na Krčevini postojali prolazi ili “vrata” kroz zasjeku. Put koji je vodio uzduž kroz Krčevinu svake je godine bio obnavljan krčenjem. Evlija je to područje opisao kao prašumu u kojoj su stabla bila tako visoka da se činilo da „dosežu do neba”, a tome je pogo-dovalo to što se šuma nije krčila vjerojatno stotinu godina. Evlija je također opisao velik broj drvosječa koji su krčili tu šumu, a ako se umanji njegove očito pretjerane brojke („stotine tisuća”), možemo zaključiti da su vjerojatno stotine seljaka redovito krčili stotine stabala svake godine. Evlija je ustvrdio da su seljaci slagali drva “na gomile velike kao brda” povrh stabala koja su bila posječena prethodne godine. Moačanin pretpostavlja da je na tome po-dručju postojala velika potreba za drvnom građom za potrebe vojske i da su spomenuti seljaci radom na krčenju šuma vjerojatno odrađivali dio poreznih i drugih potraživanja osmanskih vlasti.55

53 Moačanin, Town and Country, 85, 149-150; Ive Mažuran, Popis naselja i stanovništva u Slavoniji 1698. godine (Osijek: Radovi Zavoda za znanstveni rad u Osijeku JAZU-a, 1988), 447, 533-534; Moačanin, „Pristup ekohistoriji Podravine“, 143; Moačanin, Slavonija i Srijem, 78-79.

54 Za više o tome vidjeti: Stanko Andrić, „Šuma Garavica i ‘ničija zemlja’ na slavonsko-turskom po-graničju u 16. i 17. stoljeću“, u: Slavonske šume kroz povijest, 68-72; Hrvoje Petrić, „O ‘ničijoj zemlji’ između Habsburške Monarhije i Osmanskog Carstva (primjer međurječja Save i Drave)“, Zbornik Janković 3 (2018), 31-52.

55 Evliyâ Çelebi, Evliyâ Çelebi Seyahatnâmesi, sv. V, 272; Čelebi, Putopis, 243-244; Moačanin, „Pristup ekohistoriji Podravine“, 143; Anđelko Vlašić, „Obitelj Zrinski u Putopisu Evlije Čelebija i usporedba s neosmanskim izvorima“, Povijesni prilozi 52 (2017), 33-34.


85

Evlija također navodi da je ranije spomenuti toponim Kırıntı (Krčevina) bio naziv i za jednu drugu šumu u Moslavini.56 Osim toga, treba uzeti u obzir i Krndiju, goru u središnjoj Slavoniji, čije ime dolazi od iste osmanske turske riječi i navodi nas na zaključak da su Osmanlije i na Krndiji organizi-rano krčili šume, kao što je bio slučaj s gorom Psunj.

Evlija navodi da se na spomenutom habsburško-osmanskom pogranič-ju nalazila i šuma Garavica, i to na jugoistoku „ničije zemlje“ prema Savi.57 Osman-aga Temišvarski je u svojstvu habsburškog ratnog zarobljenika pro-putovao habsburško-osmanskim pograničjem 1688. i u svojoj autobiogra-fiji također spomenuo šumu Garavicu. I Evlija i Osman-aga navode da je Garavica bila ogromna šuma, da je razdvajala dvije države i da se prote-zala od Sirača i Pakraca na istoku sve do habsburškog teritorija na zapadu. Osman-aga navodi da je prolazak kolskim putem kroz nju s habsburškog na osmansko područje trajao dva cijela dana hoda, i to uz pomoć lokalnih seljaka kao vodiča. Garavica je bila tako gusta šuma, naveo je Osman-aga, da se njemu i njegovim pratiteljima tijekom prolaska kroz nju „ni na tren nije ukazalo sunce ili nebo”.58 Imajući u vidu takve opise, nije teško zamisliti da su vlastodršci s obje strane granice mogli iz te šume ekstenzivno eksploati-rati drvnu građu.

ZaključakNekontrolirana eksploatacija šumskoga fonda osmanske Slavonije za

vojne i civilne potrebe bila je niskog intenziteta i imala je neznatan utjecaj na stanje slavonskoga šumskog fonda. Zbog toga je rasprostranjenost slavon-skih šuma ostala na relativno jednakoj razini tijekom osmanske vladavine. U osmanskim i habsburškim izvorima, a posebice u osmanskim poreznim popisima i habsburškim komorskim popisima, nema nikakvih tragova koji bi mogli ukazivati na to da je osmanska vlast prouzročila deforestaciju na prostoru osmanske Slavonije.59 Kao i u drugim osmanskim pokrajinama u jugoistočnoj Europi, u Slavoniji su šume bile toliko rasprostranjene da nije

56 Evliyâ Çelebi, Evliyâ Çelebi Seyahatnâmesi, sv. V, 284; Moačanin, „Cisr-i kebir-i Ösek“, 84.57 Evliyâ Çelebi, Evliyâ Çelebi Seyahatnâmesi, sv. V, 269; Evlija Čelebi, Putopis, 235; Moačanin, „Pristup

ekohistoriji Podravine“, 143; Mažuran, Popis naselja i stanovništva, 534; Tadija Smičiklas, Dvijestogo-dišnjica oslobođenja Slavonije (Zagreb: Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti, 1891), sv. II, 257-262.

58 Ekrem Čaušević (prir.), Autobiografija Osman-age Temišvarskog (Zagreb: Srednja Europa, 2004), 24.59 TCBDAGM, OADB, TT, TTD, br. 203, 204, 243, 351, 355, 549, 612, 672; Moačanin, Požega i Požeština,

117-504; Stjepan Sršan (ur.), Popis Sandžaka Požega 1579. godine (Osijek: Državni arhiv u Osijeku, 2001), 19-393; Mažuran, Popis naselja i stanovništva, 45-555; Smičiklas, Dvijestogodišnjica oslobođenja Slavonije, sv. II, 1-386.


86

bilo potrebe za njihovom zaštitom putem zabrane eksploatacije.60 Ako se izuzme stanje šuma u Slavoniji na početku i na kraju osmanske vlasti, kada je zbog ratnih aktivnosti i migracija ugroženoga stanovništva došlo do za-puštanja obradivih zemljišta i posljedičnog širenja šumskih područja, može se zaključiti da je slavonski šumski fond tijekom osmanske vladavine ostao nepromijenjen.

Sve da je i imala namjeru, osmanska vlast nije mogla ostaviti vidljiviji trag na slavonskim šumama jer su je u eventualnom organiziranju sustavni-jih eksploatacijskih poduhvata ometala duga ratna razdoblja. Što se pak tiče razdoblja mira, o interesu osmanske vlasti za šume dovoljno govori činje-nica da osmanski porezni popisi gotovo da i ne spominju šume. Intenzivna poljoprivreda na zemljištima nastalima opsežnim krčenjem šuma razvila se tek za vrijeme habsburške vladavine. Dapače, gotovo do 19. stoljeća nije bilo ni dovoljno radne snage, ni tehničkih preduvjeta (cesta, pruga, nasipa i sl.), ni gospodarskih interesa za sustavno eksploatiranje slavonskih šuma.61 Tek će razvoj novih tehnologija omogućiti opsežnije iskorištavanje sla-vonskih šuma, deforestaciju i ostavljanje vidljivog traga na tom – iz perspektive ranomodernog čovjeka – nepreglednom i neiscrpnom blagu.

Izvori i literaturaNeobjavljeni izvoriTürkiye Cumhuriyeti Başbakanlık Devlet Arşivleri Genel Müdürlüğü (TCBDAGM; Glav-

no ravnateljstvo Državnih arhiva Predsjedništva Vlade Republike Turske), Osmanlı Arşivi Daire Başkanlığı (OADB; Predsjedništvo Uprave Osmanskog arhiva), Istanbul, Republika Turska:

– fond Tapu Tahrir (TT; Porezni ili katastarski popisi), podfond Tapu Tahrir Defterleri (TTD; Porezni ili katastarski popisi), br. 203, 204, 243, 351, 355, 549, 612, 672.

– fond Maliyeden Müdevver (MAD; Preuzeto iz Riznice), podfond Maliyeden Müdevver Defterler (MAD.d; Popisi preuzeti iz Riznice), br. 55, 523, 1370.

Objavljeni izvoriČaušević, Ekrem (prir.). Autobiografija Osman-age Temišvarskog. Zagreb: Srednja Europa,

2004.

60 Usp. Jelena Mrgić, „Some considerations on woodland resource in the medieval Serbia and Bosnia“, Beogradski istorijski glasnik 1 (2010), 97.

61 Kaser, The Balkans and the Near East, 59; Luka Jakopčić, Divljina s pečatom. Socioekološki sustav brodske Posavine u 18. stoljeću (Slavonski Brod: Hrvatski institut za povijest – Podružnica za povijest Slavo-nije, Srijema i Baranje, 2016), 64-69.


87

Đurđev, Branislav; Filipović, Nedim; Hadžibegić, Hamid; Mujić, Muhamed; Šabanović, Hazim. Kanuni i kanun-name za Bosanski, Hercegovački, Zvornički, Kliški, Crnogorski i Skadarski Sandžak. Sarajevo: Orijentalni institut, 1957.

Đurđev, Branislav. „Požeška kanun-nama iz 1545. godine”. Glasnik Državnog muzeja u Sa-rajevu 1 (1946), 129-138.

Đurđev, Branislav. „Sremska kanun-nama iz 1588/89. godine”. Glasnik Zemaljskog muzeja u Sarajevu 4-5 (1950), 269-283.

Evlija Čelebi. Putopis. Odlomci o jugoslovenskim zemljama. Sarajevo: Sarajevo-Publishing, 1996.

Evliyâ Çelebi bin Derviş Mehemmed Zillî. Evliyâ Çelebi Seyahatnâmesi Topkapı Sarayı Kütüp-hanesi Bağdat 307 Numaralı Yazmanın Transkripsiyonu – Dizini. Priredili: Yücel Dağlı, Seyit Ali Kahraman, İbrahim Sezgin. Sv. V. Istanbul: Yapı Kredi Yayınları, 2001.

Evliyâ Çelebi bin Derviş Mehemmed Zillî, Evliyâ Çelebi Seyahatnâmesi Topkapı Sarayı Kütüp-hanesi Revan 1457 Numaralı Yazmanın Transkripsiyonu – Dizini. Priredili: Seyit Ali Ka-hraman, Yücel Dağlı. Sv. VI. Istanbul: Yapı Kredi Yayınları, 2002.

Kašić, Bartol. Autobiografija isusovca Bartola Kašića u prijevodu i izvorniku (1575.-1625.). Za-greb: Školska knjiga, 2006.

Mažuran, Ive. Popis naselja i stanovništva u Slavoniji 1698. godine. Osijek: Radovi Zavoda za znanstveni rad JAZU-a u Osijeku, 1988.

McGowan, Bruce. Sirem Sancağı mufassal tahrir defteri (1566-1574). Ankara: Türk Tarih Ku-rumu Basımevi, 1983.

Moačanin, Nenad. Požega i Požeština u sklopu Osmanlijskog carstva (1537-1691). Jastrebarsko: Naklada Slap, 2003.

Smičiklas, Tadija. Dvijestogodišnjica oslobođenja Slavonije. Sv. II. Zagreb: Jugoslavenska aka-demija znanosti i umjetnosti, 1891.

Sršan, Stjepan (ur.). Popis Sandžaka Požega 1579. godine. Osijek: Državni arhiv u Osijeku, 2001.

Tóth, István György. „Na putu kroz Slavoniju pod krinkom (1626.)“. Scrinia Slavonica 3 (2003), 95-120.

Yılmazer, Ziya (prir.). Topçular Katibi Abdülkadir (Kadri) Efendi Tarihi. Sv. I. Ankara: Türk Tarih Kurumu, 2003.

LiteraturaÁgoston, Gábor. „Defending and Administering the Frontier: the Case of Ottoman Hun-

gary”, u: Christine Woodhead (ur.), The Ottoman World. Milton Park; Abingdon; Oxon: Routledge, 2012: 220-236.

Ágoston, Gábor. „Where environmental and frontier studies meet: rivers, forests, marshes and forts along the Ottoman-Hapsburg frontier in Hungary.”, u: A. C. S. Peacock (ur.), The Frontiers of the Ottoman World. Oxford: Oxford University Press, 2009: 57-79.

Andrić, Stanko. „Šuma Garavica i ‘ničija zemlja’ na slavonsko-turskom pograničju u 16. i 17. stoljeću“, u: Slavonske šume kroz povijest. Zbornik radova znanstvenog skupa s međuna-rodnim sudjelovanjem održanog u Slavonskom Brodu 1.-2. listopada 2015., ur. Dinko Župan


88

i Robert Skenderović (Slavonski Brod: Hrvatski institut za povijest – Podružnica za povijest Slavonije, Srijema i Baranje u Slavonskom Brodu, 2018), 61-117.

Brummett, Palmira. „The river crossing: breaking points (metaphorical and ‘real’) in Otto-man mutiny”. U: Jane Hathaway (ur.), Rebellion, Repression, Reinvention: Mutiny in Comparative Perspective. Westport; London: Praeger, 2001: 215-231.

Dursun, Selçuk. „Forest and the State: History of Forestry and Forest Administration in the Ottoman Empire.” Doktorska disertacija, Sabancı University, Istanbul, 2007.

Đulderan, Jusuf. „Turska brodogradilišta na Dunavu i njegovim pritokama u drugoj polo-vini XVI veka“. U: Plovidba na Dunavu i njegovim pritokama kroz vekove. Zbornik radova sa međunarodnog naučnog skupa održanog 5. i 6. juna 1979. godine, ur. Vasa Čubrilović. Beograd: Srpska akademija nauka i umetnosti, 1983., 181-189.

Handžić, Adem. „Izgradnja lađa kod Novog na Savi u XVI veku“. Prilozi za orijentalnu filo-logiju 22-23 (1972-1975), 83-131.

Herman Kaurić, Vijoleta. Krhotine povijesti Pakraca. Povijest naselja od prapovijesti do 1918. godine. Slavonski Brod: Hrvatski institut – Podružnica za povijest Slavonije, Srijema i Baranje u Slavonskom Brodu, 2004.

Hrabak, Bogumil. „Beograd kao pristanište i brodogradilište u XV, XVI i XVII veku“, Godiš-njak grada Beograda 5 (1958), 27-55.

Hrabak, Bogumil. „Osmanlijska mornarica u porečju srednjeg Dunava 1428-1566.“. Godiš-njak grada Beograda 26 (1979), 15-45.

Jakopčić, Luka. Divljina s pečatom. Socioekološki sustav brodske Posavine u 18. stoljeću. Slavon-ski Brod: Hrvatski institut za povijest – Podružnica za povijest Slavonije, Srijema i Baranje, 2016.

Jørgensen, Dolly. „Pigs and Pollards: Medieval Insights for UK Wood Pasture Restoration“. Sustainability 5 (2013), 387-399.

Kaser, Karl. The Balkans and the Near East. Introduction to a Shared History. Wien; Berlin: LIT Verlag, 2011.

Klaić, Vjekoslav. Povijest Hrvata od najstarijih vremena do svršetka XIX stoljeća. Sv. 5. Zagreb: Nakladni zavod Matice hrvatske, 1988.

Klimo, Emil. „History, Condition and Management of Floodplain Forest Ecosystems in Europe”, Environmental Forest Science: Proceedings of the IUFRO Division 8 Conference Environmental Forest Science, held 19-23 October 1998, Kyoto University, Japan. Uredio: Kyoji Sassa. Dordrecht: Kluwer Academic Publishers, 1998: 173-186.

Korić, Elma. „Kapetani rijeke Save u 16. stoljeću“. U: Rijeka Sava u povijesti. Zbornik radova znanstvenog skupa održanog u Slavonskom Brodu 18-19. listopada 2013. Ur. Branko Ostaj-mer. Slavonski Brod: Hrvatski institut za povijest – Podružnica za povijest Slavonije, Srijema i Baranje, 2015., 237-250.

Kralik, Gordana et al. Svinjogojstvo. Biološki i zootehnički principi. Udžbenik za studente poljo-privrednih fakulteta. Osijek: Poljoprivredni fakultet u Osijeku, Sveučilište Josipa Jurja Strossmayera u Osijeku, 2007.

Mažuran, Ive. “Požega i Požeška kotlina za turske vladavine“. U: Požega 1227-1977, ur. Marijan Strbašić. Požega: Skupština Općine Slavonska Požega, 1977.


89

McNeill, John R. The Mountains of the Mediterranean World. An Environmental History. New York: Cambridge University Press, 1992.

Moačanin, Nenad, Jurin Starčević, Kornelija. „‘Novi’ Evlija Čelebi: autograf ‘Putopisa’“. Književna smotra 173 (3), XLVI (2014), 77-90.

Moačanin, Nenad. „Cisr-i kebir-i Ösek“. U: Veliki osječki most: povijesni dossier i suvremena interpretacija / The great Osijek bridge: historical dossier and contemporary interpretation. Ur. Andrija Mutnjaković. Zagreb; Osijek: Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti – Zavod za znanstveni i umjetnički rad u Osijeku, 2014, 91-112.

Moačanin, Nenad. Slavonija i Srijem u razdoblju osmanske vladavine. Slavonski Brod: Hrvatski institut za povijest – Podružnica za povijest Slavonije, Srijema i Baranje, 2001.

Moačanin, Nenad. „Hacı Mehmed Ağa of Požega, God’s special protege (ca. 1490-ca. 1580)“. U: Hungarian-Ottoman Military and Diplomatic Relations in the Age of Süleyman the Magnificent. Ur. Géza Dávid i Pál Fodor. Budimpešta: Loránd Eötvös University, Dept. of Turkish Studies – Hungarian Academy of Sciences, Institute of History, 1994, 171-181.

Moačanin, Nenad. „Pristup ekohistoriji Podravine prema osmanskim izvorima”. Ekonom-ska i ekohistorija 1 (2005), br. 1, 139-146.

Moačanin, Nenad. Slavonija i Srijem u razdoblju osmanske vladavine. Slavonski Brod: Hrvatski institut za povijest – Podružnica za povijest Slavonije, Srijema i Baranje, 2001.

Moačanin, Nenad. Town and Country on the Middle Danube 1526-1690. Leiden; Boston: Brill Publishing, 2006.

Mrgić, Jelena. „Some considerations on woodland resource in the medieval Serbia and Bo-snia“. Beogradski istorijski glasnik 1 (2010), 87-101.

Palairet, Michael. The Balkan Economies c. 1800-1914. Evolution without Development. Cam-bridge: Cambridge University Press, 1997.

Petrić, Hrvoje. „O ‘ničijoj zemlji’ između Habsburške Monarhije i Osmanskog Carstva (pri-mjer međurječja Save i Drave)“. Zbornik Janković 3 (2018), 31-52.

Ravlić, Slaven (gl. ur.). Hrvatska enciklopedija. Sv. 10. Zagreb: Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2008.

Shaw, Stanford J., Shaw, Ezel Kural. History of the Ottoman Empire and Modern Turkey: Volu-me II, Reform, Revolution, and Republic: the Rise of Modern Turkey. Cambridge: Cambrid-ge University Press, 2002.

Škaljić, Abdulah. Turcizmi u srpskohrvatskom jeziku. Sarajevo: Svjetlost, 1966.Tucak, Zvonimir. Pčelarstvo. Osijek: Poljoprivredni fakultet, 2005.Ural, Selçuk. Osmanlı Hakimiyetinde Pakrac (XVI. Yüzyıl). Saarbrücken: Türkiye Alim Kita-

pları, 2014.Varga, Szabolcs. Studije o povijesti Sigeta i obitelji Zrinski u 16. stoljeću. Szigetvár: Szigetvári

Várbaráti Kör – Pécsi Püspöki Hittudományi Főiskola, Pécsi Egyháztörténeti Intézet, 2015.

Vera, Franciscus W. M. Grazing Ecology and Forest History. Oxford: CABI Publishing, 2000.Vlajinac, Milan. Rečnik naših starih mera u toku vekova. Sv. 2. Beograd: Naučno delo, 1964.Vlašić, Anđelko. „Iskorištavanje šuma u Slavoniji u osmanskom razdoblju (1526.-1691.)”.

Scrinia Slavonica 16 (2016), 71-90.


90

Vlašić, Anđelko. „Obitelj Zrinski u Putopisu Evlije Čelebija i usporedba s neosmanskim izvorima“. Povijesni prilozi 52 (2017), 29-52.

Vlašić, Anđelko. „Šume kao izvor prehrane. Uzgoj i trgovina kestenom u Požeštini u 16. i 17. stoljeću“. U: Slavonske šume kroz povijest. Zbornik radova znanstvenog skupa s međuna-rodnim sudjelovanjem održanog u Slavonskom Brodu 1.-2. listopada 2015. Ur. Dinko Župan i Robert Skenderović. Slavonski Brod: Hrvatski institut za povijest – Podružnica za povijest Slavonije, Srijema i Baranje u Slavonskom Brodu, 2018, 119-135.

Vlašić, Anđelko. „The role of forests in the spread of revolts and banditry in Ottoman Slavo-nia in the 16th and 17th centuries”. U: INOCTE 2016: International New Tendencies Con-gress in Ottoman Researches, October 7-9, 2016, Sarajevo. Proceedings Book. Ur. Alaattin Aköz, Doğan Yörük i Hüseyin Muşmal. Konya: Selçuk University, 2016), 69-81. Pri-stup ostvaren 25. veljače 2019. http://2016.inocte.org/wp-content/uploads/2014/10/INOCTE-2016-Proceedings-Books.pdf.

Vlašić, Anđelko. „Uloga slavonskih i srijemskih šuma u osmanskom vojnom pohodu na Siget 1566. s posebnim obzirom na mostogradnju“. Radovi – Zavod za hrvatsku povijest 49 (2017), br. 1, 149-170.

Vlašić, Anđelko. „The correlation between the spatial distribution of forests and pig far-ming in Ottoman Slavonia“. U: CIEPO 22. Uluslararası Osmanlı Öncesi ve Osmanlı Çalış-maları Komitesi Bildiriler Kitabı II. Ur. Kenan İnan, Miraç Tosun i Deniz Çolak. Trabzon: Trabzon Büyükşehir Belediyesi, 2018., 41-53.

Warde, Paul. Ecology, Economy and State Formation in Early Modern Germany. Cambridge: Cambridge University Press, 2006.

White, Sam. „From globalized pig breeds to capitalist pigs: a study in animal cultures and evolutionary history“. Environmental History 16 (2011), br. 1, 94-120.

Zirojević, Olga. Carigradski drum od Beograda do Budima u XVI i XVII veku. Novi Sad: Institut za izučavanje istorije Vojvodine, 1976.

Zirojević, Olga. Turci u Podunavlju. Prvi deo. Pančevo: Istorijski arhiv u Pančevu, 2008.Zirojević, Olga. Tursko vojno uređenje u Srbiji 1459-1683. Beograd: Istorijski institut, 1974.Zon, Raphael. „Forests and human progress“. Geographical Review 10 (1920), br. 3, 139-166.

91

Milan VrbanusPodružnica za povijest Slavonije, Srijema i BaranjeHrvatski institut za povijest

KOMORSKI POPISI – POKAZATELJ PROMJENE ODNOSA DRŽAVNIH INSTITUCIJA PREMA

ŠUMAMA TE PROMJENA NJIHOVOG ZNAčENJA U GOSPODARSTVU SLAVONSKIH VLASTELINSTAVA

TIJEKOM 18. STOLJEćA

Komorska i vlastelinska uprava – razlike u pogledu na šumePoslije oslobođenja Slavonije od osmanske vlasti, bečki je dvor, zbog

vojnih potreba, uveo dvovlašće na području Slavonije. Vojni zapovjednici, predvođeni glavnim zapovjednikom za Slavoniju generalom Guidom von Starhembergom, onemogućavali su komorske službenike u obavljanju nji-hovih dužnosti. Osim toga, vojni su zapovjednici samovoljno nametali lo-kalnom stanovništvu različite naturalne obaveze. Pri tome su vršili i različite zloupotrebe. Dvorska komora nije se pretjerano žurila pri imenovanju ko-morskog inspektora za Slavoniju, pa je tek potkraj 1695. imenovala Martina Zemljaka na tu dužnost. Nakon što je došao u Slavoniju, vojni zapovjednici sprječavali su ga u obavljanju dužnosti, a otpor su pružali i pojedini ko-morski službenici, osokoljeni činjenicom da komorska instrukcija Martinu Zemljaku nije bila provediva u praksi.1

* Ovaj rad nastao je u sklopu istraživačkog projekta “Od prašuma do oranica: povijest antropizacije šuma u Slavoniji od srednjeg vijeka do početka 20. stoljeća” (IP 2014-09-6719). Projekt financira Hrvatska zaklada za znanost.

1 Österreichisches Staatsarchiv, Finanz- und Hoffkammer Archiv, fond: Hoffinanz Ungarn (dalje: Oe-StA, FHKA, HFU), fasc. r. Nr. 388, fol. 1r-104r; fasc. r. Nr. 391, fol. 80r-87v, 118r-119v, 123r-124r, 178r-178v, 183r-185r, 192r, 260r-266v i 383r-385v; fasc. r. Nr. 392, 4-7; Ive Mažuran, Valpovo – Sedam stoljeća znakovite prošlosti (Valpovo, 2004), 60-61; Ive Mažuran, Hrvati i Osmansko carstvo (Zagreb, 1998), 281-282; Slavko Gavrilović, Irig – trgovište u Sremu 1687-1849 (Novi Sad, 1994), 6; Slavko Ga-vrilović i Ivan Jakšić, Izvori o Srbima u Ugarskoj s kraja XVII i početkom XVIII veka I, Zbornik za istoriju, jezik i književnost srpskog naroda – Spomenici na tuđim jezicima Srpske akademije nauka i umet-nosti, knj. XXVII (Beograd, 1987), 309; Ive Mažuran, «Slavonija nakon oslobođenja od osmanske vla-davine i uspostava vojno-komorskog kondominija», u: Izvještaji Caraffine komisije o uređenju Slavonije i Srijema nakon osmanske vladavine 1698. i 1702. godine, Građa za historiju Osijeka i Slavonije, knj. 7 (Osijek, 1989), 19-23, 26, 32; Ive Mažuran, «Podjela Slavonije na Vojnu granicu (krajinu) i Provincijal 1702. godine i uspostava feudalnih odnosa na novim temeljima», u: Stanovništvo i vlastelinstva u Slavoniji 1736. godine i njihova ekonomska podloga, Radovi Zavoda za znanstveni rad JAZU u Osijeku, knj. 6 (Osijek, 1993), 20-22, 24, 26; Ive Mažuran, «Virovitica pod upravom vojske, Dvorske komore i vlastelina (1684. – 1736.)», u: Virovitički zbornik 1234 – 1984 (Virovitica, 1986), 143-144; Josip Bösen-dorfer, «Kako je došlo do slavonskog urbara 1756. godine», Rad JAZU 240 (1931), 231 i 233.


92

Pošto je kršćanska vojska predvođena princem Eugenom Savojskim po-razila 1697. osmansku vojsku u bici kod Sente,2 bečki je dvor odlučio konač-no urediti prilike u Slavoniji pa je poslao komorsku komisiju predvođenu grofom Carlom Ferdinandom Caraffom von Stiglianom. Dvorska komora dala je grofu Caraffi instrukciju s detaljnim uputama što je zadatak njegove komisije. Komisija je prema tim uputama trebala razdvojiti vojnu od civil-ne uprave, popisati Slavoniju, urediti porezni sustav, organizirati komorsku upravu i izvršiti nadzor na radom svih komorskih službenika. Komisija je izvršila popis Slavonije, odredila je porez lokalnom stanovništvu, prekontro-lirala rad komorskih službenika, ali nije uspjela, zbog otpora glavnog vojnog zapovjednika Guide von Starhemberga, i organizirati komorsku upravu.3

Nakon što je 26. siječnja 1699. sklopljen mir u Sremskim Karlovcima, bečki dvor odlučio je dovršiti organiziranje komorske uprave u Slavoniji,

2 O bici kod Sente vidi opširnije u: Nicholas Henderson, Prince Eugen of Savoy (London 2002), 39-45; Wolfgang Oppenheimer, Prinz Eugen von Savoyen – Feldherr – Staatsmann Mäzen (München, 1996), 53-56; Michael Hochedlinger, Austria’s Wars of Emergence – War, State and Society in Habsburg Monar-chy 1683-1797 (London, 2003), 165; Wolfgang Oppenheimer, Prinz Eugen von Savoyen – Feldherr und Baumeister Europas (Wien, 2004), 69-70; Franz Herre, Prinz Eugen – Europas heimlicher Herrscher (Stutt-gart, 1997), 61-64; Derek McKay, Prinz Eugen von Savoyen – Feldherr dreier Kaiser (Graz, Wien, Köln, 1979), 42-44; Feldzüge des Prinzen Eugen von Savoyen – Feldzüge Türken 1697 – 1698 und der Karlowitzer Friede 1699, bd. II, bearbeitet Moriz Edlen von Angeli (Wien, 1876), 144-148.

3 OeStA, FHKA, HFU, fasc. r. Nr. 391, fol. 161r, 269r-314r, 410r-412v, 418r, 425r, fol. 450r-453r i 507r-509v, fasc. r. Nr. 392, spis br. 166, fol. 255r-225v i spis br. 175, fol. 280r-289r, spis br. 270, fol. 153r-155r, 315r-315v, 320r, 324r-324v i 337r-339v, fasc. r. Nr. 393, spis br. 261, fol. 179r-180r; Josip Buturac, Mirko Stanisavljević, Ranko Sučić, Vesna Šojat i Bartol Zmajić (prir.), Zaključci Hrvatskog sabora sv. II (1693-1713) (Zagreb, 1958), 156; Ive Mažuran (prir.), Izvještaji Caraffine komisije o uređenju Slavonije i Srijema nakon osmanske vladavine 1698. i 1702. godine, Građa za historiju Osijeka i Slavo-nije, knj. 7 (Osijek, 1989), 63-65; Mažuran, Stanovništvo, 459; Ive Mažuran, Josip Adamček, Stjepan Sršan, Josip Vrbošić, Stanislav Marijanović, Andrija Šuljak i drugi, Od turskog do suvremenog Osijeka (Osijek, 1996), 12-17; Vijoleta Herman Kaurić, Krhotine povijesti Pakraca (Slavonski Brod, 2004), 88; Radoslav Lopašić, Dva hrvatska junaka Marko Mesić i Luka Ibrišimović (Zagreb, 1888), 151; Rudolf Horvat, Slavonija - povjesne rasprave, crtice i bilješke, knj. I (Zagreb, 1936; pretisak: Vinkovci, 1994), 6; Ive Mažuran, «Rat za oslobođenje od osmanske vladavine od 1684. do 1691. godine i stanovništvo Slavonije krajem 17. stoljeća», u: Popis naselja i stanovništva u Slavoniji 1698. godine, Radovi zavoda za znanstveni rad JAZU, knj. 2 (Osijek, 1988), 33; Ive Mažuran, «Požega i požeška kotlina za turske vladavine», u: Požega 1227 – 1977 (Požega, 1977), 193; Ive Mažuran, «Rat za oslobođenje Slavonije ispod osmanske vladavine od 1684. do 1691. godine», u: Peti znanstveni sabor Slavonije i Baranje, sv. 1 (Osijek, 1991), 114; Ferdo Šišić, Županija virovitička u prošlosti (Osijek, 1896), 75; Radoslav Lopašić, «Slavonski spomenici za XVII. viek. Pisma iz Slavonije u XVII. vieku (1633.-1709.)», Starine JAZU 30 (1902), 72-73, 141; Slavko Gavrilović, Izvori o Srbima u Ugarskoj s kraja XVII i početkom XVIII veka II, Zbornik za istoriju, jezik i književnost srpskog naroda – Spomenici na tuđim jezicima Srpske aka-demije nauka i umetnosti, knj. XXX (Beograd, 1990), 80-81, 86-87, 116-117, 125-126, 130-132, 136-137, 255-258, 263-264, 302-304, 307-308, 328, 333-334, 375-376, 393-395 i 401-404; Ive Mažuran, «Organi-zacija i djelovanje gradskog magistrata u Požegi od 1698. do 1703. godine», Starine JAZU 59 (1984), 157-167; Tadija Smičiklas, Dvijestogodišnjica oslobođenja Slavonije, II dio: Spomenici o Slavoniji u 17. stoljeću (1640−1702.), Djela JAZU, knj. XI (Zagreb, 1891), 67-71; Gavrilović i Jakšić, Izvori o Srbima I, 141, 169-170, 176-177, 194, 229-230, 233, 302, 311-312, 315-318, 403, 407, 409, 527 i 584; Mažuran, Valpovo, 61-62; Mažuran, Hrvati, 257, 283; Mažuran, Izvještaji, 132; Bösendorfer, «Urbar I», 231-232; Mažuran, «Slavonija», 23-31, 33-35; Mažuran, «Podjela Slavonije», 22-28, 36; Mažuran, «Virovitica», 144.

Milan Vrbanus . Komorski popisi – pokazatelj promjene odnosa državnih institucija...

93

urediti porezni sustav, ponovo popisati Slavoniju, razdvojiti vojnu od civil-ne uprave i uvesti u posjed prve vlasnike slavonskih posjeda. Bečki je dvor 1701. poslao komisiju na čelu s potpredsjednikom Dvorske komore u Po-žunu grofom Ottom Christophom von Volckrom, koja nije uspjela ispuniti povjereni joj zadatak, pa je krajem godine po drugi put na čelo komorske komisije imenovan Carl Ferdinand grof Caraffa von Stigliano, koji je tijekom 1702. uspio izvršiti zadaću.4

Caraffine komisije uvele su prve vlasnike u posjed slavonskih vlastelin-stava. Naime, na kraju djelovanja komisija je 1698. uvela kneza Livija Odesc-halchija u posjed srijemskog vojvodstva. Krajem djelovanja druge Caraffine komisije uveden je u posjed našičkog vlastelinstva 1702. pukovnik barun Jo-hann Ferdinand Kibye von Kinsfeld, koji je položio 9.000 forinti. Istodobno je Dvorska komora započela rasprodavati slavonske posjede, pa je siračko vlastelinstvo kupio Johann Jacob de Ketten, brestovačko vlastelinstvo grof Antonio Amato von Sereni, a veličko vlastelinstvo grof Leon Ullefeld. Ovim postupkom započela je prva faza procesa dekameralizacije, koja je trajala sve do 1707. godine. Tijekom prve faze dekameralizacije predano je više ima-nja predstavnicima katoličke i pravoslavne crkve.5 Nakon završetka prve faze dekameralizacije pojedini vlasnici vratili su posjede Dvorskoj komori.6 Druga faza procesa dekameralizacije započela je početkom trećeg desetljeća 18. stoljeća i trajala je do kraja tog desetljeća. Tijekom druge faze dekame-

4 OeStA, FHKA, HFU, fasc. r. Nr. 419, spis br. 133, fol. 668-678; Slavko Gavrilović, «Rasprava u Beču 1737. o društveno-ekonomskim odnosima u Slavoniji i Sremu», Zbornik Matice srpske za istoriju 23 (1981), 91; Slavko Gavrilović, «Izvještaj komorskog savetnika G. I. Eberla o Slavoniji i Sremu prve polovice XVIII veka», Zbornik Matice srpske za istoriju 22 (1980), 113; Josip Adamček, «Eko-nomsko-društveni razvoj u Hrvatskoj i Slavoniji u 18. stoljeću», u: Društveni razvoj u Hrvatskoj (od sredine 16. do početka 20. stoljeća), ur. Mirjana Gross (Zagreb, 1981), 67; Stjepan Sršan, «Slavonija i Srijem 20-ih i 30-ih godina 18. stoljeća», Anali Zavoda za znanstveni rad JAZU u Osijeku 7 (1990), 80; Igor Karaman, «Osnovni podaci i neke napomene o slavonsko-srijemskom veleposjedu», Zbornik Matice srpske za društvene nauke 20 (1958), 39; Ive Mažuran, «Podjela Slavonije na Vojnu krajinu i tzv. Paoriju, odnosno Provincijal 1702. godine», u: Izvještaji Caraffine komisije, 37-44; Mažuran, «Podjela Slavonije», 38-41.

5 Tijekom prve faze procesa dekameralizacije đakovačko vlastelinstvo dodijeljeno je 1704. bosan-sko-đakovačkom biskupu na temelju povelje iz 1650., kutjevačko vlastelinstvo kralj Leopold I. do-dijelio je 1689. zagrebačkom kanoniku Ivanu Babiću, a 1698. Leopold I. potvrdio je Babićevu darov-nicu Isusovačkom redu u Požegi, kralj Leopold I. poklonio je 1702. osječkim Isusovcima aljmaško vlastelinstvo i kaptolsko vlastelinstvo poklonjen je 1701. srijemskom biskupu. Pravoslavnoj crkvi, odnosno patrijarhu Arseniju III. Crnojeviću, kralj Leopold I. darovao je 1691. selo Neradim, a 1706. daljsko vlastelinstvo.

6 Grofica Katarina Caraffa de Cordona vratila je 1708. našičko vlastelinstvo Dvorskoj komori nakon što joj je Dvorska komora vratila posuđeni novac (40.000 forinti). Poslije smrti grofa Leona Ullefelda veličko vlastelinstvo vraćeno je kratkotrajno Dvorskoj komori. Hrvatski državni arhiv, fond: Acta urbarialia et conscriptiones bonorum (dalje: HDA, AUCB), Protokol, knj. 3, fol. 198; Mažuran, Stanov-ništvo i vlastelinstva, 543; Igor Karaman, «Historijat slavonskih vlastelinstava do sredine 18. stoljeća („Slavonski katastar“ P. I. Passardyja)», Arhivski vjesnik XVI (1973), 129 i 143-144.


94

ralizacije nastali su veliki veleposjedi (valpovačko, vukovarsko i virovitičko vlastelinstvo). Pošto je završila druga faza procesa dekameralizacije, gotovo cijela Slavonija podijeljena je na vlastelinstva, pa su u vlasništvu Dvorske komore ostali samo gradovi Požega i Osijek te sela Čepin i Retfala.7

Caraffina komisija smijenila je 1702. Maximiliana Gerolda von Leya s dužnosti zamjenika komorskog inspektora, te je imenovala kraljevskog voj-nog suca Alexandera Johanna von Kallanecka upraviteljem Slavonske ko-morske inspekcije. Slavonska komorska inspekcija bila je vrhovno upravno tijelo u Slavoniji. Područje komorske Slavonije bilo je podijeljeno na četiri provizorata (požeški, virovitički, osječki i petrovaradinski) na čelu s komor-skim provizorima. Alexander Johann von Kallaneck nadzirao je rad komor-skih provizora, prikupljao komorske prihode (poreze, prihodi provizorata i tridesetničarski prihodi), vodio brigu o izvršavanju ostalih obaveza koje je moralo davati lokalno stanovništvo (radne i naturalne obaveze), nadzirao komorske provizore, gradske magistrate i rješavao različite probleme nasta-le djelovanjem komorske uprave pod njegovom nadležnošću, vršio sudsku službu rješavajući žalbe stanovništva na presude nižih sudskih instanci te podučavao niže sudske instance sudskim poslovima, kako bi ih kvalitetnije obavljali. Kallaneck je morao uvoditi nove vlasnike u vlasništvo slavonskih posjeda. Međutim, Kallaneck je imao problema pri uvođenju vlasnika u po-sjed jer je stanovništvo pružalo otpor promjeni vlastitog statusa. Naročito se odupiralo stanovništvo zapadne Slavonije jer je željelo biti priključeno Voj-noj krajini, ali njihova molba nije odobrena jer su državi trebala financijska sredstva kako bi mogla financirati državne potrebe. Na kraju je morao tra-žiti od tadašnjeg glavnog vojnog zapovjednika generala von Nehema vojnu asistenciju pri uvođenju novog vlasnika Johanna Jacoba de Kettena u posjed siračkog vlastelinstva.8

7 Karaman, «Historijat», 124, 126-133, 135-144, 145-155; Igor Karaman, «Požega i požeški kraj od Kar-lovačkog mira 1699. do revolucije 1848/1849.», u: Požega u srcu Slavonije (Jastrebarsko 1997), 30; Igor Karaman, «Položaj i značenje biskupskog imanja Đakovo u sklopu slavonskoga gospodarstva», u: Požega u srcu Slavonije, 119, Igor Karaman, «Sumarni katastar veleposjeda u Slavoniji od 18. do 20. stoljeća», Radovi Centra JAZU u Vinkovcima II (1973), 187, 200-206; Igor Karaman, «Kasnofeudalna vlastelinstva i seljački posjedi na tlu Slavonije od Karlovačkog mira 1699. do revolucije 1848./1849.», u: Iz prošlosti Slavonije, Srijema i Baranje: studije o društvenoj i gospodarskoj povijesti XVIII.-XX. st. (Osi-jek, 1997), 31, 34-35, 38-39; Igor Karaman, «Nuštar i nuštarsko Povučje: društveno-gospodarski ra-zvitak u ozračju višenarodnog suživota», u: Iz prošlosti Slavonije, 226, Igor Karaman, «Razvoj druš-tvenih i gospodarskih odnosa na slavonskim vlastelinstvima/veleposjedima 1699-1918.», u: Požega u srcu Slavonije, 54; Jasna Čapo, Vlastelinstvo Cernik - Gospodarstvene i demografske promjene na hrvatsko-me selu u kasnome feudalizmu, Institut za etnologiju i folkloristiku, Posebna izdanja knj. 16 (Zagreb, 1991), 22; Karaman, «Osnovni podaci», 46-47, 49-50; Mažuran, Stanovništvo i vlastelinstva, 255, 272, 310, 317, 501, 583, 587, 665-666; Mažuran, Stanovništvo, 52; Mažuran, «Slavonija», 26; Mažuran, «Po-djela Slavonije na Vojnu krajinu», 54; Mažuran, «Podjela Slavonije» 24-25, 48.

8 Mažuran, «Podjela Slavonije na Vojnu krajinu», 53-54; Mažuran, «Podjela Slavonije», 48-49; Ma-


95

Kallaneck je imao problema i pri ubiranju komorskih prihoda. Naime, u Mađarskoj je 1703. izbila pobuna “kuruca”,9 pa je stanovništvo moralo davati stražarsku službu na Dravi kako bi spriječili prodor mađarskih pobu-njenika preko rijeke u Slavoniju. Stanovništvo je bilo preopterećeno novča-nim, radnim i naturalnim obavezama, koje nije uspijevalo podmiriti u pot-punosti, pa su se dugovi10 gomilali iz godine u godinu. Kallaneck se morao baviti i pitanjima unutarnje sigurnosti.11

Komorski provizori vodili su brigu o prikupljanju poreza i komorskih prihoda na području provizorata i vršenju različitih obaveza koje je moralo obavljati lokalno stanovništvo te kontrolirali rad tridesetničarskih službe-nika u nadležnosti provizora. Kako bi povećali državne prihode, komor-ski provizori trebali su brinuti o unapređenju gospodarstva na područjima koja su bila u posjedu Dvorske komore. Međutim, komorski provizori nisu bili zainteresirani unapređivati gospodarstvo na područjima pod upravom Dvorske komore, već su brinuli o povećanju vlastitih prihoda.

Do takvog je zaključka došao i komorski inspektor Eberle, koji je došao u Slavoniju krajem 1731. kako bi izvršio nadzor komorske uprave. On je zaključio nakon završetka druge faze procesa dekameralizacije, kada je go-tovo cijela Slavonija bila predana u vlasništvo različitim feudalnim obitelji-ma, da komorski provizori nisu vodili brigu o povećanju državnih prihoda na području pod svojom upravom. Pri tome je konstatirao da su komorski provizori stupali u službu pojedinih vlastelinskih obitelji te da su vlasnicima posjeda svojim aktivnostima povećavali prihode, što nisu činili dok su bili u službi Dvorske komore.12

Nažalost, do danas je većina vlastelinskih arhiva uništena ili nije pozna-to gdje se nalaze13 pa je teško utvrditi kako je tekao proces stvaranja vlaste-

žuran, Adamček, Sršan, Vrbošić, Marijanović, Šuljak i drugi, Osijek, 13; Mažuran, «Organizacija», 140; Mažuran, «Virovitica», 146.

9 László Kontler, A History of Hungary - Millennium in Central Europe (New York, 2002), 186-188; Char-les W. Ingrao, The Habsburg Monarchy 1618-1815 (Cambridge, 2000), 115-117; Petar Rokai, Zoltan Đere, Tibor Pal, Aleksandar Kasaš, Istorija Mađara (Beograd, 2002), 312-319; Miklós Molnár, A Con-cise History of Hungary (Cambridge University Press, 2001), 133-137; Hochedlinger, Austria’s Wars of Emergence, 189-192.

10 Dugovi na voćinskom i siračkom vlastelinstvu te u Maloj Vlaškoj dosegli su 1707. više od 32.000 forinti. Komorski provizor nije uspio u razdoblju od 1703. do 1709. prikupiti na našičkom vlastelin-stvu komorske prihode u iznosu od 3.912,43 forinte, a u valpovačkom okrugu od određenih 4.890 forinti kontribucije prikupljeno je tek 1.949 forinti. Mažuran, «Podjela Slavonije na Vojnu krajinu», 53-59.

11 Mažuran, «Podjela Slavonije na Vojnu krajinu», 53-59.12 Gavrilović, «Izvještaj», 114.13 Arhiv našičkog vlastelinstva uništen je nakon Drugog svjetskog rata (Karaman, «Osnovni podaci»,

48), a arhiv podgoračkog vlastelinstva izgorio je zajedno s podgoračkom kurijom tijekom Drugog


96

linske uprave te kako je ona funkcionirala. Do danas su ostali sačuvani samo arhivi valpovačkog, vukovarskog, orahovičko-feričanačkog i đakovačkog vlastelinstva. Nažalost, arhiv đakovačkog vlastelinstva nije sređen, arhiv-skog gradivo u vukovarskom vlastelinstvu uglavnom pokriva 19. stoljeće i nije moguće nešto određenije reći o uspostavi vlastelinske uprave u prvim godinama postojanja vlastelinstva. Stoga je o stvaranju vlastelinske upravu moguće nešto određenije reći samo za valpovačko vlastelinstvo.

Pošto su preuzeli vlastelinstva, vlasnici posjeda počeli su organizirati vlastelinsku upravu pa su imenovali vlastelinskog upravitelja i niže vlastelinske službenike, koji su trebali voditi brigu o vlastelinstvu, ubirati prihode te raditi na unapređenju gospodarstva. Obzirom da nije sačuvano arhivsko gradivo većine vlastelinstava, nema potvrde da su i vlasnici ostalih vlastelinstava, odmah nakon preuzimanja posjeda, imenovali vlastelinske upravitelje i niže vlastelinske službenike.14

Kralj Karlo III. darovao je 31. prosinca 1721. valpovačko vlastelinstvo u trajno vlasništvo savjetniku Dvorske komore barunu Petru II. Antunu Hi-lleprandu von Prandauu (*Ried, 24. IX. 1676. – † ?, 28. V. 1767.) i njegovim muškim potomcima za vjernu službu i posuđenih 100.000 forinti, a ženskim potomcima za iznos od 36.480 forinti.15 Ubrzo poslije preuzimanja posjeda

svjetskog rata. Nije poznato gdje su arhivi virovitičkog, erdutskog, iločkog, retfalskog, rumskog, kutjevačkog, brestovačkog, pakračkog, siračkog, daruvarskog, stražemanskog, voćinskog, pleter-ničkog, veličkog i cerničkog vlastelinstva.

14 Pukovnik Johann Ferdinand barun Kibya von Kinsfeld započeo je na našičkom vlastelinstvu raditi na unapređenju gospodarstva, pa je vjerojatno odmah nakon uvođenja u posjed imenovao i vlaste-linskog upravitelja. Pošto je 8. listopada 1703. preminuo u Segedinu od posljedica ranjavanja u Bici kod Halasa (blizu Kiskunhalasa), Dvorska komora predala je našičko vlastelinstvo udovici Katarini grofici Caraffa de Cordona kao naknadu za posuđenih 40.000 forinti. Nova je vlasnica imenovala vlastelinskog upravitelja kojeg su iste godine ubili razbojnici. HDA, AUCB, fasc. 132, spis br. 35; Milan Vrbanus, «Jedan neobjavljeni popis našičkog vlastelinstva», Scrinia Slavonica: Godišnjak Po-družnice za povijest Slavonije, Srijema i Baranje Hrvatskog instituta za povijest 1 (2001), 454; Ive Mažuran, «Stanovništvo i vlastelinstva u Slavoniji i njihova ekonomska podloga uoči donošenja prvoga sla-vonskog urbara 1737. godine», u: Stanovništvo i vlastelinstva u Slavoniji 1736. godine i njihova ekonom-ska podloga, Radovi Zavoda za znanstveni rad HAZU u Osijeku, knj. 6 (Osijek, 1993), 52 i 52 bilj. 2; Robert Skenderović, Najstarija matična knjiga brodske župe Presvetog Trojstva (1701.-1735.) (Slavonski Brod, 2012), 167-168; Stjepan Sršan, «Našičko vlastelinstvo nakon odlaska Turaka (1687.-1848.)», Našički zbornik 1 (1994), 31; Emilij Laszowski, «Imanja virovitičke županije od vremena oslobođenja Slavonije do god. 1766.», Vjestnik kr. hrvatsko-slavonsko-dalmatinskog Zemaljskog arhiva III (1903), 151; Milan Vrbanus, «Toponimija našičkog vlastelinstva prema izvorima iz prve četvrtine 18. st.», Povi-jesni prilozi 21 (2001), 101; Milan Vrbanus, «Demografske prilike na našičkom vlastelinstvu u prvoj polovici 18. stoljeća», Našički zbornik 7 (2002), 49; Milan Vrbanus, «Proizvodnja pšenice na našičko-me području u prva tri desetljeća 18. stoljeća (1701.- 1730.)», Povijesni prilozi 50 (2016), 141; Karaman, «Historijat», 129; Karaman, «Sumarni katastar», 203; Mažuran, Stanovništvo i vlastelinstva, 417.

15 Ljerka Perči, «Valpovačko vlastelinstvo na početku uprave baruna P. A. Hillepranda», Anali Zavoda za znanstveni i umjetnički rad u Osijeku HAZU 24 (2008), 75; Mažuran, Valpovo, 71; Igor Karaman, Valpovačko vlastelinstvo - Ekonomsko-historijska analiza, Građa za gospodarsku povijest Hrvatske, knj. 13 (Zagreb, 1962), 4-5; Karaman, «Historijat», 131; Karaman, «Sumarni katastar», 206.


97

novi je vlasnik imenovao Stjepana Szarkija vlastelinskim upraviteljem. Na-kon kratkotrajnog Szarkijevog upravljanja (1. I. 1722. – 30. IV. 1724.) ime-novan je vlastelinskim upraviteljem Venceslav Anneis (1. V. 1724. – 31. VII. 1736.), a zatim Sebastijan Freudhofer (1. VIII. 1736. – 30. VI. 1763.).16 Osim vlastelinskih upravitelja postavljeni su i niži vlastelinski službenici, među kojima su bili i šumarski službenici.17 Postavljanje šumarskih službenika, o čemu svjedoče knjige računa provizorata i blagajnika, ukazuje da je vlasnik valpovačkog vlastelinstva od preuzimanja posjeda uvidio vrijednost šuma na području. Prema računima provizorata i blagajnika moguće je utvrditi i udio prihoda od iskorištavanja šuma, kao i troškove korištenja šuma, ali i brige o šumama.

Komorski popisiObje Caraffine komisije obavile su (1698. i 1702.) popis Slavonije. Pri

tome su popisali kućanstva, opisali svako naselje te zemljišne površine, među kojima i šumske. U opisima svakog naselja službenici su naveli i ve-ličinu šumskih površina u jutrima ili satima hoda. Pri popisu pojedinih ko-tara službenici su naveli i vrste drveća, odnosno vrste šuma prema načinu korištenja drva.18

Iz ovih je popisa jasno da službenici nisu brinuli o vrijednosti i značenju šuma za gospodarstvo tadašnje Slavonije, odnosno budućih vlastelinstava, što je razumljivo s obzirom na svrhu tih popisa. Naime, komisija je povjerila komorskim službenicima popis Slavonije s ciljem utvrđivanja ekonomske snage stanovništva kako bi im mogla odrediti što veći iznos poreza, odnosno kako bi Habsburškoj Monarhiji osigurali što više financijskih sredstava u dr-žavnoj blagajni. Zbog financijski problema krajem 17. i početkom 18. stoljeća

16 Ljerka Perči, «Inventar valpovačkog dvorca iz kolovoza 1736. godine», Osječki zbornik 29 (2009), 203-204; Karaman, Valpovačko vlastelinstvo, 17-32; Perči, «Valpovačko vlastelinstvo», 78-90; Mažuran, Valpovo, 71-75.

17 Državni arhiv u Osijeku, fond: Valpovačko vlastelinstvo, Acta Viennensia (dalje: DAOS, VV, AV), kut. 4, spis br. 111-119, Rent= Ambts Rechnung über all und jeden Geld Empfang und Außgaaben bey der frey-herrlich= Prandauischen Herrschafft Valpo und Petrovicz von 1. January biß ultima Juny 1758. pr. einen hal-ben Jahr; kut. 9, spis br. 246-250; kut. 10, spis br. 252-255, 259-260; kut. 11, spis br. 261-265, Regestum omnium expensarum seu erogationum dominii Valpo et Petrovicz - inchoatum anno 1723. die 1. mensis May usque ad ultimam mensis Aprilis anno 1724.; kut. 12, spis br. 269-290; kut. 13, spis br. 291-305; kut. 14, spis br. 306-317.

18 OeStA, FHKA, HFU, fasc. r. Nr. 391, fol. 697-761, fasc. r. Nr. 393, fol. 378-401, fasc. r. Nr. 418, spis br. 98-99, fasc. r. Nr. 419, spis br. 101-106, 108, 112-117, 119-120, fol. 601-643 i 805-819; HDA, AUCB, fasc. 127, spis br. 39, fasc. 128, spis br. 14, fasc. 137, spis br. 22; Magyar Országos Levéltár, fond: Acta urbarialia et conscriptiones bonorum (dalje: MOL, AUCB), fasc. 129, spis br. 1 i 3; Smičiklas, Dvijestogo-dišnjica, 61-67, 72-336; Mažuran, Popis naselja, 47-555; Ive Mažuran, Popis zapadne i srednje Slavonije 1698. i 1702. godine, Građa za historiju Osijeka i Slavonije, knj. 2 (Osijek, 1966), 17-56, 61-89; Lopašić, «Slavonski spomenici», 165-173.


98

bečkom dvoru nije bio bitan gospodarski potencijal novostečenih područja, već pretvaranje novostečena područja u posjede. Naime, kako bi popuni-la praznu blagajnu, odnosno pokrila barem dio državnih dugova19 nastalih dugotrajnim ratom s Osmanskim Carstvom Dvorska komora nastojala je što prije prodati slavonske posjede pojedinim plemićkim obiteljima. Također, nastojala je darivanjem pojedinih posjeda kompenzirati pozajmljeni novac potreban za financiranje rata s Osmanskim Carstvom koji nije bilo moguće vratiti iz državnih prihoda zbog konstantnih manjkova u državnoj blagajni.

Budući da su već prije početka djelovanja Caraffinih komisija bečki dvor i Dvorska komora odlučili podijeliti novostečena područja u posjede i pro-dati ih, grof Caraffa uveo je tijekom djelovanja svojih komisija prve vlasnike u posjed slavonskih vlastelinstava, čime je započela prva faza procesa deka-meralizacije. Na taj je način Dvorska komora kompenzirala dio posuđenog novca, ali je i, naplaćujući novim vlasnicima pravo nasljedstva u ženskoj liniji, osigurala dodatna financijska sredstva, potrebna za financiranje dr-žavnih potreba.

Habsburška Monarhija bila je prisiljena, ubrzo poslije završetka rata s Osmanskim Carstvom, uključiti se u Rat za španjolsku baštinu. Uz to je ubrzo unutar Habsburške Monarhije izbila pobuna mađarskih pobunjenika (kuruca) protiv dinastije Habsburg.20 Sudjelovanje u ovim ratnim sukobima opterećivalo je državne financije, pa je Dvorska komora nastojala pronaći što učinkovitiji način osiguravanja potrebnih financijskih sredstava.

Službenici Dvorske komore sačinili su od 1719. do 1722., prema upu-tama Dvorske komore, popise komorskih okruga i vlastelinstava. Također su prije uvođenja novih vlasnika u posjed slavonskih vlastelinstava obavili popis i opis svih naselja na svakom takvom posjedu. Popisivači su u opisu svakog naselja naveli i površine šuma u jutrima i prema načinu korištenja šuma.21 Osim toga, nastojali su procijeniti godišnji prihod od šuma (PPŠ) prema formuli:

19 Državni dug Habsburške Monarhije iznosio je 1700. između 24 i 25 milijuna forinti. Josip Matasović, «Knez Lenard, kaptola zagrebačkoga kramar» (nastavak V), Narodne starine 34 (1934), 137; Milan Vr-banus, «Preduvjeti za razvoj gospodarstva u Slavoniji krajem 17. i početkom 18. stoljeća», u: Spome-nica Josipa Adamčeka, ur. Drago Roksandić i Damir Agičić (Zagreb, 2009), 290, bilj. 14; Hochedlinger, Austria’s Wars of Emergence, 39.

20 Kontler, A History of Hungary, 186-188; Hochedlinger, Austria’s Wars of Emergence, 174-193; Ingrao, The Habsburg Monarchy, 105-119; Rokai, Đere, Pal, Kasaš, Istorija Mađara, 312-319; Molnár, Hungary, 133-137.

21 Primjerice, komorski službenik Petrus Vogts popisao je našički okrug, koji je kralj Karlo III. dodijelio knezu Svetog Rimskog Carstva Njemačke Narodnosti Franji Antunu Lampergu. Milan Vrbanus i Maja Rupnik Matasović, «Komorski popis našičkog okruga iz 1723. godine», Scrinia Slavonica: Godišnjak Podružnice za povijest Slavonije, Srijema i Baranje Hrvatskog instituta za povijest 18 (2018), 509-558.


99

PPŠ = PŠ * 2 fl. * 0,06

u kojoj su PPŠ = procjena prihoda od šuma, a PŠ = površine šuma. Dobiveni iznos komorski službenici množili su s 4 %, 5 % i 6 %. Na taj su način utvrđi-vali vrijednost šumskih površina, odnosno slavonskih vlastelinstava.

Nakon što su službenici Dvorske komore uveli nove vlasnike u posjed slavonskih vlastelinstava, Dvorska komora nije 1736/37. popisivala šumske površine na pojedinim vlastelinstvima.22 Naime, u Provincijalu su vlastelin-ske šume bile u nadležnosti vlasnika posjeda, koji su odlučivali o načinu iskorištavanja, unapređivanja i brige za šumske površine na posjedu, pa Dvorska komora nije više imala nadležnost nad šumama.

Promjena na prijestolju – promjena odnosa prema šumama – promjene u popisima

Pošto je 1740. preminuo kralj Karlo III., naslijedila ga je kraljica Marija Terezija. Pruski kralj Fridrich II. osporio je kraljici Mariji Tereziji pravo na prijestolje, pa je 1741. pruska vojska napala Habsburšku Monarhiju, čime je započeo Rat za austrijsku baštinu. Rat za austrijsku baštinu trajao je do 1748., kada je zaključen mirovni sporazum kojim je Habsburška Monarhiju izgubila najbogatiju pokrajinu, Šlesku.23

Još tijekom Rata za austrijsku baštinu državna blagajna bila je prazna, pa je bečki dvor tražio način da popuni državnu blagajnu. Stoga je bečki dvor odlučio nametnuti svim vlastelinstvima taksu za uvođenje u posjed, premda su svi vlasnici bili odavno u posjedu svojih vlastelinstava. Dvorska komora naredila je svim vlastelinima da moraju popisati posjede kako bi Komora mogla odrediti, na temelju visine vlastelinskih prihoda, taksu za uvođenje u posjed. Stoga je Dvorska je komora naredila svim vlasnicima posjeda da nji-hovi službenici izvrše popise na vlastelinstvima, a komorski inspektor Ivan Pavao Passardy trebao je svaki popis provjeriti i svojim potpisom potvrditi. Popisi su obavljeni uglavnom u razdoblju od 1745. do 1751. godine, a samo je popis sela Sovinjak, Toranj i Kantarovci obavljen 1755. godine.24 Vlasnici

22 OeStA, FHKA, fond: Vermischte Ungarische Gegenstände: Conscriptiones (dalje: VUG), fasc. 40c, fasc. 1, spis br. 23-24, 30-33, fasc. 41a, fasc. 2, spis br. 34-43 i 45, fasc. 41b, fasc. 2, spis br. 46-49 i 51; ZM, 54/873 i 54/874; DAOS, VV, AV, kut. 19, spis br. 450; Mažuran, Stanovništvo, 94-811.

23 Kontler, A History of Hungary, 201-202; Hochedlinger, Austria’s Wars of Emergence, 246-264; Ingrao, The Habsburg Monarchy, 150-159; Rokai, Đere, Pal, Kasaš, Istorija Mađara, 341-347; Black, War and the World, 106; Molnár, Hungary, 142.

24 HDA, AUCB, fasc. 42, spis br. 22-23, fasc. 57, spis br. 95, fasc. 73, spis br. 1, 12, 14, fasc. 74, spis br. 4, 25, 27 i 50, fasc. 75, spis br. 1-6, fasc. 127, spis br. 19, fasc. 128, spis br. 19, fasc. 129, spis br. 17-19 i 32, fasc. 130, spis br. 1 i 16, fasc. 132, spis br. 30, fasc. 133, spis br. 4 i 22, fasc. 134, spis br. 51-52 i 56, fasc. 135, spis br. 11 i 12, fasc. 138, spis br. 7, fasc. 139, spis br. 22-24, fasc. 152, spis br. 82; MOL, AUCB,


100

posjeda bili su svjesni da će visina takse ovisiti o njihovim prihodima pa su nastojali umanjiti vlastelinske prihode. Pri tome im je pomagao i komorski inspektor Passardy, koji je potpisao sve verzije popisa.25

Među vlastelinskim prihodima navodili su i prihode od šuma. Iz ovih popisa vidljivo je da su vlasnici slavonskih posjeda uglavnom ostvarivali prihode od naknade za žirovanje te šume koristili za ogrjev vlasnika posje-da, vlastelinskih službenika i vlastelinskih podanika. Sredinom 18. stoljeća šume još uvijek na većini slavonskih vlastelinstvima nisu imale veći značaj. O tome svjedoče podaci o visini prihoda od korištenja šuma, odnosno udio tih prihoda u ukupnim vlastelinskim prihodima. Također, među izdacima za plaće vlastelinskih službenika uglavnom nema izdataka za plaće šumar-skim službenicima. Samo na veličkom i valpovačkom vlastelinstvu spomi-nju se šumarski službenici. U popisu valpovačkog vlastelinstva popisivač je naveo i imena šumarskih službenika te njihove plaće.26

Kraljica Marija Terezija započela je još tijekom Rata za austrijsku baštinu reformirati Habsburšku Monarhiju. Cilj ovih reformi bio je stvoriti modernu i funkcionalnu državu. Kako bi se to postiglo, trebalo je stvoriti učinkovitu državnu administraciju, koja je trebala obavještavati centralne državne in-stitucije o situaciji na lokalnoj razini, što bi joj trebalo omogućiti promišlja-nje učinkovitih mjera koje su trebale omogućiti napredak države. Centralne državne institucije uvidjele su i vrijednost velikih šumskih prostranstava kojima su obilovala područja hrvatsko-slavonskih županija, ali i vojnokra-jiško područje. Stoga je krajem sedmog desetljeća 18. stoljeća (1769.) kraljica Marija donijela zakonski akt o upravljanju šumama.27

Tijekom druge polovine 18. stoljeća također su stvarani popisi pojedinih slavonskih vlastelinstava. Ovi se popisi mogu podijeliti u nekoliko katego-

fasc. 5, spis br. 41, fasc. 140, spis br. 3.25 Prilikom popisivanja našičkog vlastelinstva nastale su dvije verzije popisa tijekom 1750., odnosno

1751., koje se razlikuju u visini vlastelinskih prihoda. Također, vlasnik veličkog popisa izradio je tijekom 1750. čak 20 verzija popisa koje se međusobno razlikuju. HDA, AUCB, fasc. 74, spis br. 25; fasc. 75, spis br. 6; fasc. 132, spis br. 30; Karaman, Vlastelinstvo, 21; Milan Vrbanus, «Šume u ko-morskim popisima Slavonije i njihovo značenje u gospodarstvu slavonskih vlastelinstava od kraja osmanske vlasti do sredine 18. stoljeća», u: Slavonske šume kroz povijest - Zbornik radova znanstvenog skupa s međunarodnim sudjelovanjem održanog u Slavonskom Brodu 1.-2. listopada 2015., ur. Dinko Žu-pan i Robert Skenderović (Slavonski Brod, 2018), 210.

26 HDA, AUCB, fasc. 42, spis br. 22, fasc. 57, spis br. 95, fasc. 73, spis br. 8, fasc. 74, spis br. 4, 25, 50, fasc. 75, spis br. 1 i 3-6; fasc. 127, spis br. 19, fasc. 132, spis br. 30, fasc. 133, spis br. 4, 23, fasc. 138, spis br. 7; Vrbanus, «Šume u komorskim popisima Slavonije», 211-212, bilj. 40.

27 Ivana Horbec, «Upravne reforme Marije Terezije», u: Povijest Hrvata - Druga knjiga: Od kraja 15. st. do kraja Prvoga svjetskog rata, ur. Mirko Valentić i Lovorka Čoralić (Zagreb, 2005), 243-250; Šime Meštrović, «Dvijestodvadeset i peta godišnjica Zakonske uredbe o šumama», Šumarski list CXIX/4 (1995), 144-158; Igor Anić, Šime Meštrović, Slavko Matić, «Značajniji događaji iz povijesti šumarstva u Hrvatskoj», Šumarski list CXXXVI/3-4 (2012), 170.


101

rija: 1. popisi vlastelinskih prihoda, 2. popisi tlake, 3. popisi krčevina i 3. popisi stanovništva. Na današnjem stupnju istraženosti nije poznato da li su popisi obavljani na svim vlastelinstvima. Naime, ostali su sačuvani samo po-pisi nekih vlastelinstava (Blacko, Pleternica, Voćin, Stražeman, Velika itd.),28 a popisi đakovačkog vlastelinstva iz 1771. i 1778., kaptolskog vlastelinstva iz 1771. te iločkog i rumskog vlastelinstva iz 1790. godine danas više ne po-stoje, premda se u katalogu fonda Acta urbarialia et conscriptiones bonorum nalaze zapisi da su ti popisi postojali.29

Većinu popisa obavili su lokalni županijski službenici Virovitičke, Po-žeške i Srijemske županije i lokalni komorski administrator Slavonije (Ivan Pavao Passardy), a samo rijetke popise obavili su viši komorski službenici. Tako je primjerice županijski službenik 1752. opisao sve vlastelinske prihode koji su prikupljani na voćinskom vlastelinstvu.30 Među navedenim prihodi-ma nema bilješke o prihodima od iskorištavanja šuma, što začuđuje s obzi-rom na to da su šume na vlastelinstvu zauzimale značajan dio površina.31 Tadašnji vlasnik voćinskog vlastelinstva Oto Karlo grof Caraffa di Stigliano vjerojatno nije znatnije koristio ogromne šumske površine za povećanje vla-stitih vlastelinskih prihoda, ili su popisivači zatajili, odnosno umanjili pri-hode od šumskih površina. Prema žalbi podanika voćinskog vlastelinstva iz 1755. može se zaključiti da je grof Caraffa di Stigliano ostvarivao više pri-hoda nametanjem različitih podložničkih obaveza (tlaka, podvoz i dr.) svo-jim podanicima.32 Podanici voćinskog vlastelinstva bili su toliko opterećeni različitim podložničkim obavezama da su se 1755. pobunili protiv vlasnika posjeda, odnosno protiv preopterećenosti podložničkim obavezama. Pobu-na podložnika bukovičkog, voćinskog, orahovičkog i našičkog vlastelinstva potakla je kraljicu Mariju Tereziju da pošalje Keglević-Serbellonijevu ko-misiju, koja je istražila pobunu te predložila rješenje. Pošto je Keglević-Ser-bellonijeva komisija završila istragu sastavila je izvještaj i predložila rješenje problema. Na temelju njihovog prijedloga, kraljica Marija Terezija proglasila je 1756. novi urbar, koji je bio dio njezinih reformskih aktivnosti, a postat će temeljni akt koji će regulirati odnose između vlasnika slavonskih posjeda i njihovih podanika do kraja 18. stoljeća.

28 HDA, AUCB, fasc. br. 29 HDA, AUCB, fasc. br. 140, spis br. 16, fasc. br. 142, spis br. 1, fasc. br. 148, spis br. 25, fasc. br. 202,

spis br. 10-11.30 HDA, AUCB, fasc. br. 94, spis br. 35.31 Šume su na voćinskom vlastelinstvu zauzimale 1702. godine 3.532 jutara ili nešto više od ¼ popisa-

nih obradivih površina (25,79 %).32 HDA, AUCB, fasc. br. 94, spis br. 35; Josip Bösendorfer, «Kako je došlo do slavonskog urbara 1756.

godine», Rad JAZU 242 (1931), 32-39.


102

Slično je i s popisima vlastelinstva Blacko tijekom sedmog desetljeća 18. stoljeća. Među prihodima se spominju i prihodi od žirovanja i korištenja šuma, ali nema podataka o veličini šumskih površina na tom posjedu. Ni u popisima čepinskog imanja, koje su obavili županijski službenik Virovitičke županije Josip Loszek (1761.) i komorski administrator Slavonije Passardy (1762.) također nema podataka o prihodima od korištenja šuma. Passardy ne donosi ništa detaljnije podatke ni o šumskim površinama na području stra-žemanskog vlastelinstva tijekom 1762. i 1764. godine. Ni u popisima kaptol-skog vlastelinstva iz 1762., kao ni u popisu pleterničkog vlastelinstva, nema podataka o šumskim površinama niti o prihodima od korištenja šuma.33

Za razliku od lokalnih županijskih službenika i komorskog administra-tora Passardyja, koji nisu uviđali gospodarski potencijal slavonskih šuma, viši komorski službenici (primjerice, Ignacije Chachkovich de Verhovina) početkom osmog desetljeća 18. stoljeća imali su drugačiji odnos prema šum-skim površinama. Dvorska komora je uviđala gospodarski potencijal šuma, što je vidljivo i u popisu koji su načinili komorski službenici. Dok su lokalni županijski službenici oskudno popisali šumske površine, odnosno priho-de od šumskih površina ili ih uopće ne popisuju, viši komorski službenici vrlo detaljno su opisali šumske površine. Viši komorski službenici bili su pod utjecajem marijaterezijanskih reformi i kameralne doktrine. Dolazeći u Slavoniju, komorski službenici dobili su detaljnu instrukciju s uputama o načinu obavljanja popisa. Nažalost, takvih popisa, nastalih tijekom druge polovine 18. stoljeća danas postoji svega nekoliko. Proučavajući spomenute popise, utvrdio sam drugačiji odnos prema šumskim površinama. Pri tome treba imati na umu da su šumske površine u komorskom dijelu Slavonije pripadale vlasnicima pojedinih posjeda, koji su sami odlučivali kako će ih koristiti.

Viši komorski službenik Ignacije Chachkovich de Verhovina popisao je 1771. vlastelinske prihode i kućanstva na kaptolskom posjedu. Među spo-menutim prihodima popisivač je vrlo detaljno opisao i šumske površine. U tom je opisu naveo imena šumskih parcela, njihov položaj i veličinu te vrste drveća koje su bile na pojedinim parcelama. Prema tom popisu, na kaptol-skom vlastelinstvu bilo je 1.950 jutara šuma.34

Viši komorski službenici popisivali su od 1770. do 1776. nekoliko puta voćinsko vlastelinstvo. Ovi su popisi nastali nakon što je Dvorska komora

33 HDA, AUCB, fasc. br. 82, spis br. 10; fasc. br. 104, spis br. 66; fasc. br. 129, spis br. 22-23; fasc. br. 134, spis br. 9-12, 14, 16; fasc. br. 135, spis br. 14, 16-17; fasc. br. 156, spis br. 45; MOL, AUCB, fasc. br. 148, spis br. 25-27; fasc. br. 152, spis br. 99; fasc. br. 157, spis br. 26.

34 HDA, AUCB, fasc. br. 148, spis br. 27.


103

kupila 1766. posjed od njegovog vlasnika Otta Karla Caraffe di Stigliana. Među spomenutim popisima postoje popisi kućanstava, vlastelinskih priho-da, ali i popis šumskih parcela. Popis šumskih površina sačinili su 1771. ko-morski službenici Ignacije Chachkovich de Verhovina i Ivan Franjo Pirkhert. Popisi su vrlo detaljni i donose mnogo različitih podataka. Zanimljivo je da su popisali 334 šumske parcele s ukupnom površinom od 33.465 jutara. Pri tome su naveli njihova imena, opisali reljef i položaj, površinu i drvne vrste u svakoj parceli. Analiza popisa ukazuje da su uz popisivače na vlastelinstvu bili i šumarski stručnjaci i mjernici. Na takav zaključak upućuje činjenica da je svaka parcela precizno izmjerena, pa imamo parcele od jednog do 1.500 jutara. Ovaj popis omogućava istraživačima utvrđivanje pojedinih vrsta dr-veća u šumama voćinskog vlastelinstva.35 (Tablica 1 i grafikon 1)

Grafikon 1. Udio drvnih vrsta u šumama voćinskog vlastelinstva 1771. godine

6,68%1,66%

2,05%

17,15%7,83%1,56%

5,78%

57,30%HRAST

MIJEŠANE ŠUME HRASTA I DRUGIH VRSTA (BUKVA, LIPA, JASEN, BREZA, VOĆKE I DRVA ZA OGRJEV)

BUKVA

MIJEŠANE ŠUME BUKVE I DRUGIH VRSTA (SMREKA, BREZA, JOHA, LIJESKA, ORAH, VOĆKE I DRVAZA OGRJEV)DRUGE VRSTE (VRBA, TOPOLA, BREZA, JOHA, LIJESKA I VOĆKE)

MIJEŠANE ŠUME

DRVA ZA OGRJEV

NEPOZNATO

IZVOR: HDA, AUCB, fasc. br. 150, spis br. 6.

Slično su i dva desetljeća kasnije komorski službenik, ali sada i županij-ski službenici Požeške županije, popisujući 1799. pleterničko vlastelinstvo

35 HDA, AUCB, fasc. br. 150, spis br. 6.


104

ukazali na promjene u odnosu na šumske površine na spomenutom područ-ju. Opisujući spomenuto vlastelinstvo donijeli su i opise svih naselja. Naža-lost, uglavnom nisu opisali i šumske površine, osim za vlastelinsko sjedište (Pleternica), ali samo donose sumarne podatke o šumskim površinama. U tabličnom prikazu navedena su imena šumskih parcela te njihova veličina.

Tablica 1. Drvne vrste u šumama na voćinskom vlastelinstvu 1771. godine(u jutrima)

VRSTE ŠUMA PREMA BILJNIM VRSTAMAVOĆINSKO VLASTELINSTVO

OKRUG JU-GOVO POLJE

OKRUG VOĆIN UKUPNO

HRAST 410 505 915HRAST I BUKVA 949 3.021 3.970HRAST, BUKVA I LIPA 25 0 25HRAST I JASEN 100 0 100HRAST I BREZA 0 70 70HRAST, VOĆKE I DRVA ZA OGRJEV 220 0 220HRAST I DRVA ZA OGRJEV 1.269 86 1.355MIJEŠANE ŠUME HRASTA 954 750 1.704BUKVA 65 2.169 2.234BUKVA, BREZA I JOHA 0 20 20BUKVA I JOHA 0 120 120BUKVA, JOHA I ORAH 0 40 40BUKVA I LIJESKA 0 50 50BUKVA I VOĆKE 62 0 62BUKVA I SMREKA 0 20 20BUKVA I DRVA ZA OGRJEV 0 244 244VRBA 6 0 6VRBA I TOPOLA 200 0 200BREZA 0 80 80BREZA I JOHA 0 161 161BREZA I LIJESKA 0 60 60JOHA 0 40 40VOĆKE 140 0 140MIJEŠANE ŠUME 869 13.453 14.322MIJEŠANE ŠUME I BOR 0 4.420 4.420MIJEŠANE ŠUME I DRVA ZA OGRJEV 0 420 420MIJEŠANE ŠUME ZA OGRJEV 0 12 12DRVA ZA OGRJEV 1.272 661 1.933NEPOZNATO 307 215 522UKUPNO 6.848 26.617 33.465

IZVOR: HDA, AUCB, fasc. br. 150, spis br. 6.


105

(Tablica 2) Iz tabličnog prikaza vidljivo je da su i ove podatke prikupili najvjerojatnije šumarski stručnjaci i mjernici. Naime, i u ovoj tablici šumske parcele su izmjerene vrlo precizno. Ovaj popis donosi podatke o potrebama za ogrjevnim i građevnim drvom, kao i za deputatom za župnika i učitelja.36

Tablica 2. Šumske površine na pleterničkom vlastelinstvu 1799. godine(u jutrima)

IME SELA IME ŠUME POVRŠINAPLETERNICA S BREZNICOM POPOVA STRANA 681,86

SULKOVCI S BZENICOMRAXINKA 518,26LONCSANICZA 29,00

KOPRIVNICA S KOMORICZAPETROV DOL 2.239,11BUKVIK 72,00

FRKLJEVCI DIL 1.800,00

KADANOVCI S VRČINDOLOMGORIE 105,18DRAGLJANOVACZ 96,02

RESNIK SA SVILNOM CVITKOVACZ 94,39BUK S KALENIĆEM LAZE 38,74

MIHALJEVCI S TULNIĆEMLISICSINE 191,28DRAGANOVACZ 53,00

MALI I VELIKI BILAČ KUCHEVACZ 14,33GRABIK 76,58MARKOVACZ 17,23MILOVINKA 300,00DIL 1.000,00

DIDINA RIKA S IVANOVCIMAMAREVACZ 153,69OSOVJE 570,00

RUŠEVO DIL 1.400,00SOVSKI DOL MIRKOVICHA BERDO 476,00

PAKA S IMREHOVCIMA

BRANINCZI 63,00DIL 1.580,61IMROVACSKO BERDO 1.500,00KRIXICZA 146,82GVOZDENO BERDO 3,33KANIXA 8,40CERIE 23,44

MIGALOVCI S DOBROGOŠĆEMBARADIA 104,27GAY 326,04

VETOVO S JAKŠIĆEM PLANINA 1.508,61UKUPNO 15.191,17

IZVOR: MOL, AUCB, fasc. br. 222, spis br. 16.

36 MOL, AUCB, fasc. br. 222, spis br. 16.


106

ZaključakPodručje komorske uprave bilo je tijekom 18. stoljeća prekriveno veli-

kim šumskim površinama. Komorski službenici uočili su njihov značaj na-kon oslobođenja od osmanske vlasti. Stoga su od prvih popisa krajem 17. i početkom 18. stoljeća popisivali šumske površine. Tijekom prvog desetljeća 18. stoljeća popisivači su samo navodili veličinu šumskih površina, uglav-nom u jutrima, ali ponekad i u satima hoda, što je otežavalo utvrđivanje udjela šumskih površina u ukupnim površinama komorskog okruga, odno-sno budućeg vlastelinstva. Također su u popisima nastojali utvrditi godišnje prihode od korištenja šuma.

Pošto je Dvorska komora krajem trećeg desetljeća završila proces deka-meralizacije, komorski službenici nisu više opisivali vlastelinstva jer su ona sada bila u privatnom vlasništvu, odnosno vlasništvu plemićkih obitelji, pa je njihov gospodarski napredak bio u njihovoj nadležnosti.

Poslije završetka Rata za austrijsku baštinu Habsburška Monarhija bila je u dugovima jer su se nagomilali troškovi financiranja vojnih potreba. Bu-dući da je bečki dvor želio popuniti državnu blagajnu, odlučio je uvesti vla-snicima posjeda taksu za uvođenje u posjed. Dvorska komora namjeravala je odrediti visinu takse na temelju vlastelinskih prihoda, pa je naredila vlasni-cima slavonskih vlastelinstava popisivanje posjeda. Vlasnici posjeda željeli su vlastelinske prihode prikazati nižima, kako bi morali platiti što manju taksu za uvođenje u posjed.

Tijekom Rata za austrijsku baštinu kraljica Marija Terezija započela je provoditi reforme. Među reformskim potezima, bečki je dvor nastojao ure-diti podložničke odnose između podanika i njihovih vlasnika posjeda, ali i korištenje šumskih površina, pa je 1769. objavljen zakonski akt o uređenju i korištenju šuma.

Tijekom druge polovine stoljeća također je nastalo više popisa slavon-skih vlastelinstava. Dio tih popisa obavili su lokalni županijski službenici, a samo nekoliko komorski službenici. U popisima slavonskih vlastelinstava koje su obavili lokalni županijski službenici šume se rijetko i oskudno spo-minju. Na temelju analize tih popisa vidljivo je da lokalni županijski služ-benici nisu uviđali gospodarski značaj šumskih površina. S druge strane, u komorskim popisima kaptolskog, voćinskog i pleterničkog vlastelinstva šumske su površine popisane vrlo detaljno. Pri tome su naveli imena, veliči-nu i položaj šumskih parcela te drvne vrste. Vidljivo je da su pri popisu su-djelovali šumarski stručnjaci i mjernici. Na temelju spomenutih dokumenata može se zaključiti da je tijekom druge polovine stoljeća došlo do promjena


107

u odnosu prema šumskim površinama. Kraljica Marija Terezija i njezini sa-vjetnici uvidjeli su gospodarski značaj šumskih površina, na što upućuje i sadržaj komorskih popisa koji su nastali djelovanjem komorskih službenika.

IZVORI I LITERATURA

Izvori

Hrvatski državni arhiv, fond: Acta urbarialia et conscriptiones bonorumDržavni arhiv u Osijeku, fond: Valpovačko vlastelinstvo, Acta ViennensiaMagyar Országos Levéltár, fond: Acta urbarialia et conscriptiones bonorumÖsterreichisches Staatsarchiv, Finanz- und Hoffkammer Archiv, fond: Hoffinanz UngarnÖsterreichisches Staatsarchiv, Finanz- und Hoffkammer Archiv, fond: Vermischte Ungarisc-

he Gegenstände: Conscriptiones.

Literatura

Adamček, Josip «Ekonomsko-društveni razvoj u Hrvatskoj i Slavoniji u 18. stoljeću», u: Društveni razvoj u Hrvatskoj (od sredine 16. do početka 20. stoljeća), ur. Mirjana Gross (Zagreb, 1981), 59-82.

Anić Igor, Meštrović, Šime, Matić, Slavko, «Značajniji događaji iz povijesti šumarstva u Hrvatskoj», Šumarski list CXXXVI/3-4 (2012), 169-177.

Buturac, Josip, Stanisavljević, Mirko, Sučić, Ranko, Šojat, Vesna, Zmajić, Bartol (prir.), Za-ključci Hrvatskog sabora sv. II (1693-1713) (Zagreb, 1958).

Bösendorfer, Josip, «Kako je došlo do slavonskog urbara 1756. godine», Rad JAZU, knj. 240 (1931), 220-256.

Bösendorfer, Josip, «Kako je došlo do slavonskog urbara 1756. godine», Rad JAZU, knj. 242 (1931), 1-92.

Čapo, Jasna, Vlastelinstvo Cernik - Gospodarstvene i demografske promjene na hrvatskome selu u kasnome feudalizmu, Institut za etnologiju i folkloristiku, Posebna izdanja, knj. 16 (Zagreb, 1991).

Feldzüge des Prinzen Eugen von Savoyen – Feldzüge Türken 1697 – 1698 und der Karlowitzer Friede 1699, bd. II, bearbeitet Moriz Edlen von Angeli (Wien, 1876).

Gavrilović, Slavko, Irig – trgovište u Sremu 1687-1849 (Novi Sad, 1994), Gavrilović, Slavko, Jakšić, Ivan, Izvori o Srbima u Ugarskoj s kraja XVII i početkom XVIII veka I,

Zbornik za istoriju, jezik i književnost srpskog naroda – Spomenici na tuđim jezicima Srpske akademije nauka i umetnosti, knj. XXVII (Beograd, 1987).

Gavrilović, Slavko, Izvori o Srbima u Ugarskoj s kraja XVII i početkom XVIII veka II, Zbornik za istoriju, jezik i književnost srpskog naroda – Spomenici na tuđim jezicima Srpske akademije nauka i umetnosti, knj. XXX (Beograd, 1990).

Gavrilović, Slavko, «Rasprava u Beču 1737. o društveno-ekonomskim odnosima u Slavoniji i Sremu», Zbornik Matice srpske za istoriju 23 (1981), 89-103.


108

Gavrilović, Slavko, «Izvještaj komorskog savetnika G. I. Eberla o Slavoniji i Sremu prve polovice XVIII veka», Zbornik Matice srpske za istoriju 22 (1980), 111-131.

Henderson, Nicholas, Prince Eugen of Savoy (London, 2002).Herman Kaurić, Vijoleta, Krhotine povijesti Pakraca (Slavonski Brod, 2004).Herre, Franz, Prinz Eugen – Europas heimlicher Herrscher (Stuttgart, 1997).Hochedlinger, Michael, Austria’s Wars of Emergence – War, State and Society in Habsburg Mo-

narchy 1683-1797 (London, 2003).Horbec, Ivana, «Upravne reforme Marije Terezije», u: Povijest Hrvata - Druga knjiga Od kraja

15. st. do kraja Prvoga svjetskog rata, ur. Mirko Valentić i Lovorka Čoralić (Zagreb, 2005), 242-252.

Horvat, Rudolf, Slavonija - povjesne rasprave, crtice i bilješke, knj. I (Zagreb, 1936; pretisak: Vinkovci, 1994).

Ingrao, Charles W., The Habsburg Monarchy 1618-1815 (Cambridge, 2000).Karaman, Igor, «Osnovni podaci i neke napomene o slavonsko-srijemskom veleposjedu»,

Zbornik Matice srpske za društvene nauke 20 (1958), 37-52.Karaman, Igor, «Historijat slavonskih vlastelinstava do sredine 18. stoljeća („Slavonski ka-

tastar“ P. I. Passardyja)», Arhivski vjesnik XVI (1973), 123-157.Karaman, Igor, «Požega i požeški kraj od Karlovačkog mira 1699. do revolucije 1848/1849.»,

u: Požega u srcu Slavonije (Jastrebarsko 1997), 25-50.Karaman, Igor, «Položaj i značenje biskupskog imanja Đakovo u sklopu slavonskoga gos-

podarstva», u: Požega u srcu Slavonije, 117-126.Karaman, Igor, «Sumarni katastar veleposjeda u Slavoniji od 18. do 20. stoljeća», Radovi

Centra JAZU u Vinkovcima II (1973), 167-212.Karaman, Igor, «Kasnofeudalna vlastelinstva i seljački posjedi na tlu Slavonije od Karlo-

vačkog mira 1699. do revolucije 1848./1849.», u: Iz prošlosti Slavonije, Srijema i Baranje: studije o društvenoj i gospodarskoj povijesti XVIII. - XX. st. (Osijek, 1997), 21-43.

Karaman, Igor, «Nuštar i nuštarsko Povučje: društveno-gospodarski razvitak u ozračju vi-šenarodnog suživota», u: Iz prošlosti Slavonije, Srijema i Baranje, 221-243.

Karaman, Igor, «Razvoj društvenih i gospodarskih odnosa na slavonskim vlastelinstvima/veleposjedima 1699-1918.», u: Požega u srcu Slavonije, 51-59.

Karaman, Igor, Valpovačko vlastelinstvo - Ekonomsko-historijska analiza, Građa za gospodar-sku povijest Hrvatske, knj. 13 (Zagreb, 1962).

Kontler, László, A History of Hungary - Millennium in Central Europe (New York, 2002).Laszowski, Emilij, «Imanja virovitičke županije od vremena oslobođenja Slavonije do god.

1766.», Vjestnik kr. hrvatsko-slavonsko-dalmatinskog Zemaljskog arhiva III (1903), 151-153.Lopašić, Radoslav, Dva hrvatska junaka Marko Mesić i Luka Ibrišimović (Zagreb, 1888).Lopašić, Radoslav, «Slavonski spomenici za XVII. viek. Pisma iz Slavonije u XVII. vieku

(1633.-1709.)», Starine JAZU 30 (1902), 1-176.Matasović, Josip, «Knez Lenard, kaptoloma zagrebačkoga kramar» (nastavak V), Narodna

starina 34 (1934), 125-138.Mažuran, Ive, «Slavonija nakon oslobođenja od osmanske vladavine i uspostava vojno-ko-

morskog kondominija», u: Izvještaji Caraffine komisije o uređenju Slavonije i Srijema na-


109

kon osmanske vladavine 1698. i 1702. godine, Građa za historiju Osijeka i Slavonije, knj. 7 (Osijek, 1989), 11-36.

Mažuran, Ive, «Podjela Slavonije na Vojnu granicu (krajinu) i Provincijal 1702. godine i uspostava feudalnih odnosa na novim temeljima», u : Stanovništvo i vlastelinstva u Slavoniji 1736. godine i njihova ekonomska podloga, Radovi Zavoda za znanstveni rad u Osijeku JAZU, knj. 6 (Osijek, 1993), 19-49.

Mažuran, Ive, «Virovitica pod upravom vojske, Dvorske komore i vlastelina (1684. – 1736.)», u: Virovitički zbornik 1234 – 1984 (Virovitica, 1986), 141-156.

Mažuran, Ive (prir.), Izvještaji Caraffine komisije o uređenju Slavonije i Srijema nakon osmanske vladavine 1698. i 1702. godine, Građa za historiju Osijeka i Slavonije, knj. 7 (Osijek, 1989).

Mažuran, Ive, Stanovništvo i vlastelinstva u Slavoniji 1736. godine i njihova ekonomska podloga, Radovi Zavoda za znanstveni rad JAZU u Osijeku, knj. 6 (Osijek, 1993).

Mažuran, Ive, Adamček, Josip, Sršan, Stjepan, Vrbošić, Josip, Marijanović, Stanislav, Šu-ljak, Andrija i drugi, Od turskog do suvremenog Osijeka (Osijek, 1996).

Mažuran, Ive «Rat za oslobođenje od osmanske vladavine od 1684. do 1691. godine i sta-novništvo Slavonije krajem 17. stoljeća», u: Popis naselja i stanovništva u Slavoniji 1698. godine, Radovi zavoda za znanstveni rad JAZU, knj. 2 (Osijek, 1988), 27-42.

Mažuran, Ive, «Požega i požeška kotlina za turske vladavine», u: Požega 1227 – 1977 (Pože-ga, 1977), 161-198.

Mažuran, Ive, «Rat za oslobođenje Slavonije ispod osmanske vladavine od 1684. do 1691. godine», u: Peti znanstveni sabor Slavonije i Baranje, sv. 1 (Osijek, 1991), 101-131.

Mažuran, Ive, «Organizacija i djelovanje gradskog magistrata u Požegi od 1698. do 1703. godine», Starine JAZU 59 (1984), 135-185.

Mažuran, Ive, «Podjela Slavonije na Vojnu krajinu i tzv. Paoriju, odnosno Provincijal 1702. godine», u: Izvještaji Caraffine komisije o uređenju Slavonije i Srijema nakon osmanske vla-davine 1698. i 1702. godine, Građa za historiju Osijeka i Slavonije, knj. 7 (Osijek, 1989), 37-54.

Mažuran, Ive, «Podjela Slavonije na Vojnu granicu (krajinu) i Provincijal 1702. godine i uspostava feudalnih odnosa na novim temeljima», u: Stanovništvo i vlastelinstva u Sla-voniji 1736. godine i njihova ekonomska podloga, Radovi Zavoda za znanstveni rad JAZU u Osijeku, knj. 6 (Osijek 1993), 19-49.

Mažuran, Ive, «Stanovništvo i vlastelinstva u Slavoniji i njihova ekonomska podloga uoči donošenja prvoga slavonskog urbara 1737. godine», u: Stanovništvo i vlastelinstva u Slavoniji 1736. godine i njihova ekonomska podloga, Radovi Zavoda za znanstveni rad HAZU u Osijeku, knj 6 (Osijek, 1993), 51-77.

Mažuran, Ive, Valpovo - Sedam stoljeća znakovite prošlosti (Valpovo-Osijek, 2004). Mažuran, Ive, Popis naselja i stanovništva u Slavoniji 1698. godine, Radovi zavoda za znan-

stveni rad JAZU, knj. 2 (Osijek 1988).Mažuran, Ive, Popis zapadne i srednje Slavonije 1698. i 1702. godine, Građa za historiju Osijeka

i Slavonije, knj. 2 (Osijek, 1966).McKay, Derek, Prinz Eugen von Savoyen – Feldherr dreier Kaiser, (Graz, Wien, Köln, 1979).


110

Meštrović, Šime, «Dvijestodvadeset i peta godišnjica Zakonske uredbe o šumama», Šumar-ski list CXIX/4 (1995), 144-158.

Molnár, Miklós, A Concise History of Hungary (Cambridge University Press, 2001).Oppenheimer, Wolfgang, Prinz Eugen von Savoyen – Feldherr – Staatsmann Mäzen (München,

1996).Oppenheimer, Wolfgang, Prinz Eugen von Savoyen – Feldherr und Baumeister Europas (Wien,

2004).Perči, Ljerka, «Valpovačko vlastelinstvo na početku uprave baruna P. A. Hillepranda»,

Anali Zavoda za znanstveni i umjetnički rad u Osijeku HAZU 24 (2008), 75-96.Perči, Ljerka, «Inventar valpovačkog dvorca iz kolovoza 1736. godine», Osječki zbornik 29

(2009), 203-216.Rokai, Petar, Đere, Zoltan, Pal, Tibor, Kasaš, Aleksandar, Istorija Mađara (Beograd, 2002).Skenderović, Robert, Najstarija matična knjiga brodske župe Presvetog Trojstva (1701.-1735.)

(Slavonski Brod, 2012).Smičiklas, Tadija, Dvijestogodišnjica oslobođenja Slavonije, II dio Spomenici o Slavoniji u 17.

stoljeću (1640−1702.), Djela JAZU, knj. XI (Zagreb, 1891).Sršan, Stjepan, «Slavonija i Srijem 20-ih i 30-ih godina 18. stoljeća», Anali Zavoda za znanstve-

ni rad JAZU u Osijeku 7 (1990), 77-97.Sršan, Stjepan, «Našičko vlastelinstvo nakon odlaska Turaka (1687.-1848.)», Našički zbornik

1 (1994), 27-46.Šišić, Ferdo, Županija virovitička u prošlosti (Osijek, 1896).Vrbanus, Milan, «Jedan neobjavljeni popis našičkog vlastelinstva», Scrinia Slavonica: Go-

dišnjak Podružnice za povijest Slavonije, Srijema i Baranje Hrvatskog instituta za povijest 1 (2001), 448-484.

Vrbanus, Milan, «Toponimija našičkog vlastelinstva prema izvorima iz prve četvrtine 18. st.», Povijesni prilozi 21 (2001), 99-120.

Vrbanus, Milan, «Demografske prilike na našičkom vlastelinstvu u prvoj polovici 18. sto-ljeća», Našički zbornik 7 (2002), 47-67.

Vrbanus, Milan, «Proizvodnja pšenice na našičkome području u prva tri desetljeća 18. sto-ljeća (1701.- 1730.)», Povijesni prilozi 50 (2016), 139-190.

Vrbanus, Milan, «Preduvjeti za razvoj gospodarstva u Slavoniji krajem 17. i početkom 18. stoljeća», u: Spomenica Josipa Adamčeka, ur. Drago Roksandić i Damir Agičić (Zagreb, 2009), 287-326.

Vrbanus, Milan, «Šume u komorskim popisima Slavonije i njihovo značenje u gospodar-stvu slavonskih vlastelinstava od kraja osmanske vlasti do sredine 18. stoljeća», u: Slavonske šume kroz povijest - Zbornik radova znanstvenog skupa s međunarodnim sudje-lovanjem održanog u Slavonskom Brodu 1.-2. listopada 2015., ur. Dinko Župan i Robert Skenderović (Slavonski Brod, 2018), 193-246.

Vrbanus, Milan, Rupnik Matasović, Maja, «Komorski popis našičkog okruga iz 1723. godi-ne», Scrinia Slavonica: Godišnjak Podružnice za povijest Slavonije, Srijema i Baranje Hrvat-skog instituta za povijest 18 (2018), 509-558.

111

Dinko ŽupanPodružnica za povijest Slavonije, Srijema i BaranjeHrvatski institut za povijest

DRVNA INDUSTRIJA U SLAVONIJI U DRUGOJ POLOVINI 19. STOLJEćA

UvodSredinom osamdesetih godina 19. stoljeća šume su pokrivale nešto ma-

nje od četrdeset posto ukupnog teritorija Banske Hrvatske. Oko pedeset posto tih šuma bile su općinske i gradske šume, oko trideset posto bile su privatne šume, a dvadeset posto je bilo državnih šuma. Što se tiče sastava tih šuma, situacija je bila sljedeća: hrastovih je šuma bilo 416.471 ha, bukovih i ostalih listopadnih šuma bilo je 1.030.941 ha, a crnogoričnih je šuma bilo 85.104 ha.1 Do kraja stoljeća nije došlo do većih smanjenja šumskih površina jer su se, prema podacima iz Šumarskog lista, šumske površine smanjile za oko 28.000 ha. Bogatstvo slavonskih šuma privuklo je tijekom druge polo-vine 19. stoljeća brojne trgovce drvnom građom te nekoliko velikih stranih poduzetnika koji su u Slavoniji otvorili velike pilane.

Prema procjeni hrvatskih šumarskih stručnjaka, šume su sredinom 18. stoljeća prekrivale 70 posto područja Slavonije. Prema službenim statistika-ma, taj je postotak do 1914. godine smanjen na 35 posto,2 što znači da je tije-kom 19. stoljeća posječeno i iskrčeno pola slavonskih šuma. Slavonske šume uz Dravu i Savu sastojale su se isključivo od listopadnog drveća. Najveći postotak tih šuma činio je hrast lužnjak, a uz hrast lužnjak u tim je šumama raslo i brojno drugo drveće, kao što su: grab, bukva, poljski jasen, brijest, po-zna lipa, klen, cer, jagnjed, crna joha, bijela joha, bijela vrba, brekinja, divlja jabuka i divlja kruška. Slavonske šume u brdsko-gorskom prostoru bile su sačinjene od: hrasta kitnjaka, bukve, divlje trešnje, divljeg kestena, gorskog javora, običnog jasena i jele.3

1 Dušan Klepac, „Hrvatsko šumarstvo u XIX. stoljeću“, u: Hrvatska i Europa, kultura, znanost i umjet-nost - Moderna hrvatska kultura od preporoda do moderne – XIX. stoljeće (Zagreb, 2009), 752-753.

2 Dušan Klepac, Ivo Dekanić, Đuro Rauš; „Šumsko bogatstvo Slavonije i gravitacijskog područja „Be-lišća“ u vrijeme postanka „Kombinata Belišće“ i danas“, u: Zbornik radova „Kombinat Belišće“ kao činilac privrednog razvoja (Osijek, 1980), 36.

3 Klepac, Dekanić, Rauš; „Šumsko bogatstvo Slavonije“, 36-37.


112

Trgovina hrastovinom tijekom druge polovine 19. stoljećaNajvrjedniji dio slavonskih šuma činila su hrastova stabla stara od 150

do 250 godina. Upravo je ta hrastovina bila na meti najvećeg broja trgovaca i vlasnika pilana. Kolika je bila vrijednost te hrastovine pokazuju i prihodi đakovačke biskupije i slavonskih veleposjeda. Đakovačka je biskupija ras-polagala sa 64.000 hektara šuma, a u početku su s biskupijom trgovali samo domaći trgovci drvnom građom. Biskup Strossmayer je već od prve krupnije prodaje drvne građe trgovcu Ambrozu Vranyczanyju osigurao donaciju za osnivanje Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti. Koliko je dobro biskupija zarađivala na drvnoj građi pokazuju podaci za 1863. i 1865. godi-nu, kada je u te dvije godine od prodaje 14 tisuća hrastovih stabala biskupija zaradila 326.000 forinti.4 Cijena se hrastovih stabala bitno razlikovala s obzi-rom na njihovu starost i veličinu. Tako je 1873. i 1877. godine trgovac Viktor Selinger za 12 tisuća hrastovih stabala platio 96.000 forinti.5

Domaći su trgovci tijekom druge polovine 19. stoljeća dobili jaku kon-kurenciju u stranom kapitalu, koji je bio usmjeren na zakup velikih površina hrastovih šuma. Domaći su se investitori nastojali oduprijeti tom prodoru stranog kapitala, pa se tako Ambroz Vranyczany našao na čelu hrvatskog poduzetničkog konzorcija koji se 1869. godine namjeravao oduprijeti stra-nim korporacijama. Naime, bila je riječ o mađarskim poduzetnicima koji su namjeravali zakupiti 30.000 jutara šuma na području brodske i petrovara-dinske pukovnije. Pored Vranyczanyja, istaknuta ličnost konzorcija bio je i Ivan Mažuranić, koji je obavljao posao tajnika tog hrvatskog konzorcija.6 Upravo su organizacijske sposobnosti Ivana Mažuranića dovele do toga da je taj konzorcij uspio skupiti respektabilnu svotu od pet milijuna forinti. Taj je novac bio namijenjen financiranju domaćih trgovaca drvnom građom. No, velika ekonomska kriza, koja je poharala cijeli svijet 1873. godine, slomila je i brojne male slavonske trgovce drvnom građom jer im je nakon izbijanja krize otkazano tri milijuna forinti kredita.7 Nakon izbijanja krize najveći ot-kupljivači bile su uglavnom strane tvrtke koje su kupovale najkvalitetniju hrastovinu, pa je tako 1876. godine francuska drvna tvrtka Société d’impor-tation de chêne svoje pravo na iskorištavanje drvne građe na prostoru đako-vačke biskupije platila 400.000 forinti.8 Inače, ta je tvrtka u svom poslovanju

4 William Brooks Tomljanovich, Biskup Josip Juraj Strossmayer: Nacionalizam i moderni katolicizam u Hr-vatskoj (Zagreb, 2001), 122-123.

5 Branko Ostajmer, „Povijesne bilješke o obitelji Selinger“, Scrinia Slavonica 10 (2010), 294.6 Igor Karaman, Industrijalizacija građanske Hrvatske 1800-1941. (Zagreb, 1991), 147.7 Mirjana Gross, Agneza Szabo, Prema hrvatskome građanskom društvu (Zagreb, 1992), 318.8 Brooks Tomljanovich, Biskup Josip Juraj Strossmayer, 123.

Dinko Župan . Drvna industrija u Slavoniji u drugoj polovini 19. stoljeća

113

s biskupijom i slavonskim vlastelinstvima u razdoblju između 1871. i 1910. godine posjekla oko milijun stabala. Smanjeni izvoz 1870. godine bio je uzro-kovan francusko-pruskim ratom, ali do 1875. godine je ponovno povećan, tako da je 1875. godina bila rekordna kada je riječ o izvozu hrastovih dužica u Francusku. Od sredine osamdesetih godina ponovno dolazi do opadanja izvoza u Francusku jer je francuske vinograde poharala filoksera, koja je na-nijela velike štete francuskom vinogradarstvu, a samim tim je bila smanjena i potreba za bačvarskim dužicama. Kako je tekao izvoz hrastovih duga (du-žica) za francusku vinarsko-bačvarsku privredu između 1860. i 1880. godine vidljivo je iz tablice 1.

Tablica 1. Izvoz francuske dužice iz vojne i Banske Hrvatske (1860 – 1880.)9

Izvoz u: 1860 1865 1870 1875 1880Francusku 3 512 000 23 112 000 17 899 000 51 875 000 42 392 000Englesku 232 000 8 445 000 3 120 000 4 283 000 1 314 000

Slavonskim veleposjedima najveći je dio prihoda dolazio od prodaje drvne građe. Valpovački barun Gustav Hilleprand Prandau bio je jedan od nekoliko velikih slavonskih veleposjednika koji su najveći dio svojih priho-da dobivali upravo od prodaje i davanja u zakup šuma. Valpovački je barun od 1875. do 1884. godine osječkom trgovcu Lorenzu Jägeru prodao hrasto-vine u vrijednosti od ogromnih 3.551.400 forinti.10 Slavonska je hrastovina sve do kraja 19. stoljeća bila jedan od glavnih izvora bogatstva slavonskih veleposjedničkih obitelji i đakovačke biskupije. Osobito su se na šumama bogatile veleposjedničke obitelji koje su u Požeškoj i Virovitičkoj županiji posjedovale oko 90 posto šuma.11 No, ta preorijentacija na trgovinu drvnom građom osobito je došla do izražaja nakon izbijanja ekonomske krize 1873. godine, koja se na veleposjedima osjetila u obliku agrarne krize, pa se može reći da su veleposjedi zapravo na neki način bila primorani krenuti s proda-jom svojih šuma, koje su se tijekom druge polovine 19. stoljeća pokazale kao njihovo najveće bogatstvo.

Počeci i razvoj drvne industrije u SlavonijiPrvo veće iskorištavanje slavonskih šuma početkom 19. stoljeća obuhva-

tilo je sječu brijestova i jasenova radi proizvodnje pepeljike (kalijevog karbo-nata). Uvođenjem ručne pile 1830. godine znatno je ubrzan proces proizvod-

9 Izvor za tablicu: Gross, Szabo, Prema hrvatskome građanskom društvu, 350.10 Ive Mažuran, Valpovo: sedam stoljeća znakovite prošlosti (Valpovo, 2004), 103.11 Gross, Szabo, Prema hrvatskome građanskom društvu, 306.


114

nje drvne građe, jer je ručna pila zajedno s parnim pilanama bila presudan element u pomaku prerade drveta od šumskog obrta do drvne industrije.12 O pravoj modernizaciji drvne industrije u Hrvatskoj možemo govoriti tek nakon uvođenja parnih pilana. Najdužu tradiciju iskorištavanja šumskog bogatstva u Hrvatskoj je imalo područje Gorskog kotara. Zbog toga je u Gorskom kotaru i bio najveći broj pilana u prvoj polovini 19. stoljeća. Od 1800. do 1860. godine u Gorskom je kotaru otvoreno 28 novih pilana, tako da ih je do 1860. bilo pedesetak, ali sve su bile na vodeni pogon, a samo su dvije bile na parni pogon.13 Prva paro-pilana u Gorskom kotaru podignuta je 1849. u Prezidu, a godinu dana kasnije podignuta je i paro-pilana u Crnom Lugu. Prva velika pilana u Gorskom kotaru bila je paro-pilana u Lokvama: ta Thurn Taxisova pilana rezala je 15 tisuća kubičnih metara jele i smreke i pet tisuća kubičnih metara bukovine.14

Slavonske šume postaju interesantne njemačkim i austrijskim poduzet-nicima oko sredine 19. stoljeća, i to ponajviše zahvaljujući velikoj potrebi za bačvarskim dugama (dužicama) na njemačkom pivarskom tržištu. Tako-đer se tu uključio i francuski kapital koji je slavonsku hrastovinu plasirao za potrebe francuske vinarsko-bačvarske proizvodnje. Njemačke hrastove duge izvozile su se Dravom, pa preko Dunava na njemačko tržište. Fran-cuske su se hrastove duge izvozile na francusko, španjolsko i portugalsko tržište. Transportirale su se Savom do Siska, a zatim preko Senja izvozile u Francusku i Španjolsku. Nakon izbijanja francusko-pruskog rata 1870. godi-ne više se izvozilo drvo za potrebe građevinarstva nego za potrebe bačvar-ske industrije. Kako se kretala izvezena količina bačvarskih duga (dužica) u Francusku i Englesku vidljivo je iz tablice 1.

U Slavoniji prvo veće iskorištavanje šuma započinje 1851. godine prera-dom drvne građe u krajevima oko Broda i Đakova. No, prvi veći slavonski pogon na paru podigao je 1858. godine u Orahovici bečki trgovac Josip Pfe-iffer, koji je deset godina kasnije podigao i pilanu u blizini Našica. Drugu slavonsku paro-pilanu podigao je grof Khuen, i to u svojoj šumi Šodolovci, koja se nalazila na njegovu imanju u Nuštru. Ta je pilana imala pet par-nih strojeva ukupne snage od 80 konjskih snaga, a godišnji joj je kapacitet bio 25.000 kubičnih metara drvne građe.15 Jednu od prvih parnih pilana na

12 Roko Benić, „Iskorištavanje šuma na području Slavonske Podravine“, u: Zbornik radova „Kombinat Belišće“, 128.

13 Karaman, Industrijalizacija građanske Hrvatske 1800-1941., 81-82.14 Dušan Orešanin, „Prometno-trgovinske prilike u drugoj polovini XIX i početkom XX vijeka“, u:

Zbornik radova „Kombinat Belišće“, 70.15 Karaman, Industrijalizacija građanske Hrvatske 1800-1941., 82.


115

području donje Podravine podigao je 1869. varaždinski poduzetnik Matijas Bauer. Pilana je imala tri gatera, dvije kružne i jednu tračnu pilu, dok je po-gonsku snagu davao parni stroj. Za dovoz trupaca do paro-pilane koristila se konjska i bivolska snaga, tako da je uz pogon postojala i staja za konje.16

Već spomenuti osječki trgovac Lorenz Jäger, koji je trgovao s valpovačkim barunom Gustavom Hilleprandom Prandauom, otvorio je poslovne kanale za izvoz slavonske hrastovine na tržište cijele Europe. Lorenz Jäger je za svo-je potrebe podigao dvije pilane, i to 1875. godine u Egmeču, a godinu dana kasnije i u Pustinji. U Osijeku je 1870. godine parnu pilanu podigao Karlo Axmann, a bila je registrirana na tvrtku Reisner & Axmann. Pilana je zapo-šljavala do pedeset radnika i nalazila se na dravskom pristaništu, a imala je parni motor od 40 KS. Pored te pilane, te godine u Osijeku je radila i pilana drvne tvrtke Lavoslav Neuvirth & drug. No, sve su te paro-pilane bile popri-lično skromne u odnosu na pilanu koju je 1884. u novoosnovanom naselju Belišću podigla tvrtka S. H. Gutmann iz Velike Kanjiže. Ona je, naime, od val-povačkog baruna Gustava Hillepranda Prandaua kupila pravo desetogodiš-nje sječe koškansko-harkanovačkih šuma, koje su se prostirale na oko dvije tisuće hektara. Iste je godine tvrtka Gutmann uz Dravu podigla jedno od najmodernijih europskih pilanskih postrojenja za prorez i najvećih hrastovih trupaca.17 To je bilo prvo neprenosivo postrojenje u Hrvatskoj podignuto u blizini šuma koje su se iskorištavale za dobivanje drvne građa. Naime, sve su dotadašnje pilane u blizini šuma bile prenosive i pokretne. Za razliku od dotadašnjih načina dovoženja trupaca, tvrtka je Gutmann već prve godine izgradila industrijsku željezničku prugu dužine oko 16 kilometara, koja je spajala novopodignutu pilanu u Belišću sa zakupljenom koškansko-harka-novačkom šumom.18

Pored tvrtke Gutmann, i druge su strane tvrtke podizale pilane u Sla-voniji. Tako je već spomenuta francuska tvrtka Société d’importation de chêne svoju drvnu sirovinu prerađivala u pilanama koje su se nalazile u Daruvaru, Siraču, Vukovju, Normancima i Slatini. Ta je francuska tvrtka 1892. podigla i prvu parnu pilanu u Posavini. Nakon nje, posavske šume počela je iskorišta-vati i tvrtka Kraft, Tüköry & Co., koja je podigla svoju pilanu u Vrbanji. Tvrtki Gutmann najveća je konkurencija bila tvrtka Neuschlosz, Schmidt & Marchetti, koja je nastala 1887. spajanjem budimpeštanske tvrtke Karla Neuschlosza s

16 Klepac, Dekanić, Rauš; „Šumsko bogatstvo Slavonije“, 39.17 Milan Salajić, „Prilog kronologiji: Belišće 1884-1945.“, Zbornik Muzeja grada Belišća 3 (Belišće, 2009),

31.18 Više o razvoju Slavonsko podravske željeznice vidi u radu Josipa Hekenbergera „Povijesni osvrt na

bivšu Slavonsku podravsku željeznicu (SPŽ)“, u: Zbornik radova „Kombinat Belišće“, 199-219.


116

tvrtkom Jacquesa Schmidta iz Strasburga i tvrtkom grofa Luigija Marchetti-ja iz Rijeke. Ta je tvrtka s našičkim grofom Pejačevićem sklopila ugovor o iskorištavanju hrastovih šuma na njegovu vlastelinstvu. Iz tvrtke Neuschlosz, Schmidt & Marchetti i tvrtke Ignatza Deutscha te budimpeštanske Domovin-ske banke nastalo je akcionarsko društvo Neuszlosische Nasicer Taninfabrik und Dampfsäge.19 Tvrtka Neuszlosische Nasicer Taninfabrik und Dampfsäge ima-la je nekoliko pilana, a najveća (s pet gatera) nalazila se u Đurđenovcu, u kojem je tvrtka kasnije počela s proizvodnjom parketa, buradi i tanina. Pro-izvodnja tanina iz hrastove kore, koja je podrazumijevala kemijsku preradu drveta, bila je posebno isplativa u Slavoniji jer je stara slavonska hrastovina bila odlična sirovina za dobivanje tanina. Prvu slavonsku tvornicu tanina podigla je u Županji 1883. godine engleska tvrtka The Oak Extract Co. Ltd. Šest godina nakon Županje, odnosno 1889. godine, tvornice tanina su izgra-đene i u Belišću i Đurđenovcu.

Tablica 2. Smještaj industrije u Banskoj Hrvatskoj 1890.20

Vrsta industrije Uža Hrvatska Slavonija ZajednoDrvna industrija - broj poduzeća 20 40 60Ostala industrija - broj poduzeća 31 19 50

Drvna industrija se tijekom druge polovine 19. stoljeća profilirala kao jedna od glavnih industrijskih grana u Banskoj Hrvatskoj. Koliko je drvna industrija bila dominantna u ukupnoj strukturi hrvatske industrije 1890. go-dine pokazuje tablica 2, iz koje je vidljivo da je drvna industrija činila oko 55 posto ukupne industrije u tadašnjoj Banskoj Hrvatskoj. U užoj Hrvatskoj udio drvne industrije bio je oko 33 posto, a u Slavoniji oko 67 posto. Već sam broj velikih pilana pokazuje da je razvoj drvne industrije bio najveći u Slavo-niji. Naime, u čitavoj Banskoj Hrvatskoj 1890. godine bilo je 12 parnih pilana, a u Slavoniji se nalazilo sedam paro-pilana. Prema izvješću slavonske trgo-vačko-obrtniče komore, najveće slavonske pilane 1889. godine bile su: pilana tvrtke S. H. Gutmann u Belišću, zatim pilana tvrtke Société d’importation de chêne u Slatini i pilana tvrtke Neuschlosz, Schmidt & Marchetti u Đurđenov-cu.21 Da su slavonske pilane bile puno veće nego one u užoj Hrvatskoj, po-kazuje i broj zaposlenih radnika u njima. Tako je u sedam slavonskih parnih pilana bilo zaposleno 1262 radnika, dok je u pet pilana uže Hrvatske bilo

19 Orešanin, „Prometno-trgovinske prilike u drugoj polovini XIX i početkom XX vijeka“, 71.20 Izvor za tablicu: Igor Karaman, „Društveno-ekonomski uvjeti razvoja „Kombinata Belišće“ do 1918.

godine“, u: Zbornik radova „Kombinat Belišće“, 84.21 Izvješće Trgovačko-obrtničke komore za Slavoniju u Osijeku o narodno gospodarstvenim odnošajima komor-

skog okružja tečajem godine 1889. (Osijek, 1890).


117

zaposleno samo 223 radnika.22 No, kada se osim pilana obuhvati ukupna drvna industrija, razlika u broju radnika postaje još veća, što je vidljivo iz ta-blice 3. Naime, dok je u užoj Hrvatskoj 1890. godine u drvnoj industriji bilo zaposleno 1290 radnika, u Slavoniji je u toj industrijskoj grani bilo zaposleno 4640 radnika. Koliko je drvna industrija bila dominantna u tadašnjoj Banskoj Hrvatskoj pokazuje i podatak, koji se može izračunati iz tablice 3, da je čak 60 posto radnika 1890. godine radilo u drvnoj industriji. Koliko je slavonsko radništvo drvne industrije bilo brojno pokazuje i podatak da je ono činilo čak 47 posto ukupnog radništva u Banskoj Hrvatskoj 1890. godine. Najveći broj tih radnika radili su poslove drvosječa i pomoćnih šumskih radnika, što pokazuje i podatak iz 1883. godine koji govori o 3500 drvosječa i pomoćnih šumskih radnika.23

Tablica 3. Broj radnika u Banskoj Hrvatskoj 1890.24

Vrsta industrije Uža Hrvatska Slavonija ZajednoDrvna industrija - broj radnika 1290 4640 5930Ostala industrija - broj radnika 2581 1381 3962

Kada je riječ o razmještaju šumskih poduzeća i parnih pilana po sla-vonskim županijama iz tablice 4, vidljivo je da se više od pola šumskih po-duzeća 1890. nalazio u Srijemskoj županiji, što je vrlo zanimljivo jer se u toj županiji tada nije nalazila ni jedna parna pilana. Naime, gotovo 86 posto slavonskih parnih pilana te se godine nalazilo u Virovitičkoj županiji.

Tablica 4. Razmještaj šumskih poduzeća i parnih pilana u slavonskim županijama 1890. i 1900. (%)25

Virovitička županija Požeška županija Srijemska županija

Šumska poduzeća1890. 21,2 27,3 51,51900. 33,9 26,8 39,3

Parne pilane1890. 85,7 14,3 01900. 16,7 31,6 47,4

Do 1900. godine ti se postoci znatno mijenjaju, pa se tako te godine u Virovitičkoj županiji nalazi samo oko 17 posto slavonskih parnih pilana, a

22 Karaman, „Društveno-ekonomski uvjeti razvoja „Kombinata Belišće“ do 1918. godine“, 82.23 Milovan Zoričić, Statističke crtice o kraljevinah Hrvatskoj i Slavoniji (Zagreb, 1885), 54.24 Izvor za tablicu: Karaman, „Društveno-ekonomski uvjeti razvoja „Kombinata Belišće“ do 1918. go-

dine“, 84.25 Izvor za tablicu: Karaman, „Društveno-ekonomski uvjeti razvoja „Kombinata Belišće“ do 1918. go-

dine“, 89.


118

u Srijemskoj županiji čak 50 posto parnih pilana. Da ti postoci mogu biti varljivi pokazuje broj zaposlenih radnika u tim pilanama, prema kojima je vidljivo da su najveće pilane s najvećim brojem zaposlenih i dalje bile u Vi-rovitičkoj županiji. Potpuni obrat se dogodio i u postotku šumskih podu-zeća, pa je tako u Srijemskoj županiji taj postotak smanjen za oko 12 posto, a u Virovitičkoj županiji se postotak šumskih poduzeća povećao za oko 13 posto. No, zapravo i u jednoj i u drugoj županiji se broj šumskih poduzeća povećao, samo što je u Virovitičkoj županiji taj broj povećanja znatno veći, što je vidljivije iz tablice 5.

Tablica 5. Drvna industrija u slavonskim županijama i gradu Osijeku 1890. i 1900. 26

Grad Osijek

Virovitička županija

Požeška županija

Srijemska županija

1890šumska poduzeća 0 7 9 17parne pilane 0 6 1 0drvne tvornice 0 0 0 0


U općem popisu tvorničkih poduzeća u Ugarskoj i Hrvatskoj za 1898. godinu nalaze se podaci o svim drvnim postrojenjima na području Translaj-tanije. Tako se u tom popisu za područje Slavonije navode ova poduzeća: pi-lana za preradu hrastovine tvrtke S. H. Gutmann u Belišću, pilana za preradu hrastovine Neuschloszove tvornice tanina i paropilane d. d. u Našicama, pilana za preradu hrastovine francuske tvrtke Société d’importation de chêne u Nor-mancima, paro-pilana za preradu crnogorice Ignac Deutsch u Voćinu, pilana za preradu bukovine tvrtke Strickler i Tschorner u Cerniku, pilana za preradu bukovine i tvornica pokućstva Leona Somzé u Pakracu, pilana za preradu bukovine i tvornica pokućstva S. Deutscha u Slatini, pilana za preradu hra-stovine A. Brensteina u Begtežu, pilana za preradu hrastovine Adolfa Düre-na u Brestovcu, pilana za preradu hrastovine Ignaca Deutscha u Velikoj, paro-pilana za preradu hrastovine Vlastelinstva Kutjevo u Irinovcu, pilana tvrtke Société d’importation de chêne u Vrbanji, pilana slavonskog društva za drvnu industriju Kraft, Tüköry & Co. u Sočinu, pilana L. Lamarche u Capra-gu, pilana Ivana Katušića i Stjepana Nyerža u Vinkovcima, pilana i tvornica

26 Izvor za tablicu: Karaman, „Društveno-ekonomski uvjeti razvoja „Kombinata Belišće“ do 1918. go-dine“, 90.


119

dužica M. Vuka u Vinkovcima i pilana Josipa Račoka u Vrbanji.27 Kako su te pilane bile raspoređene po slavonskim županijama vidljivo je iz tablice 6.

Tablica 6. Razmještaj slavonskih pilana po županijama 1898. godine28


Požeška županija

Srijemska županija Ukupno

Pilana crnogorica 1 0 1 2Pilana bukovina 1 2 0 3Pilana hrastovina 3 5 6 14Ukupno 5 7 7 19

Prema broju radnika zaposlenih u slavonskoj drvnoj industriji možemo zaključiti da je 1890. godine najveći broj radnika bio zaposlen u Virovitičkoj županiji, u kojoj su 2063 radnika radili u drvnoj industriji. Na drugom mje-stu po broju zaposlenih u drvnoj industriji bila je Srijemska županija, u kojoj je radilo 1997 radnika, a na trećem je mjestu bila Požeška županija, u kojoj je radilo 580 radnika. Nakon deset godina u Srijemskoj je županiji u drvnoj industriji radilo 2320 radnika, u Virovitičkoj je županiji radilo 2245 radnika, ali ako se tome pribroji i 112 radnika koji su radili u Osijeku vidljivo je da je Virovitička županija s 2357 zaposlenih bila i dalje na prvom mjestu kada je u pitanju broj zaposlenih u drvnoj industriji. U požeškoj je županiji 1900. godine u drvnoj industriji bilo zaposleno 2016 radnika (Vidi tablicu 7).

Pored pilana te tvornica parketa i tanina, u Slavoniji je radila i tvornica namještaja Povicshil & Kaiser.29 Ta najstarija slavonska tvornica namještaja svoje je početke imala u radionici za preradu drveta koju je 1865. godine osnovao Rudolf Kaiser. Uz radionicu Kaiser je imao i svoju parnu pilanu, tako da nije ovisio o tuđoj obrađenoj drvnoj građi. Svoju kvalitetu u izradi stolarije radionica je dokazala 1874. godine, pobijedivši na natječaju za opre-manje osječke gornjogradske pučke škole. Kaiserova tvornica namještaja sredinom osamdesetih godina 19. stoljeća dobila je konkurenciju u tvornici namještaja Josefa Povicshila, koji je bio vlasnik i trgovine namještaja i tape-cirane robe. Spajanjem tih dviju tvornica 1894. godine nastala je nova tvrtka Povicshil & Kaiser, koja se do kraja 19. stoljeća razvila u najveću tvornicu namještaja u Slavoniji.

27 Karaman, „Društveno-ekonomski uvjeti razvoja „Kombinata Belišće“ do 1918. godine“, 91-92.28 Izvor za tablicu: Karaman, „Društveno-ekonomski uvjeti razvoja „Kombinata Belišće“ do 1918. go-

dine“, 91.29 Ida Horvat, Franjo Halusek, Tibor Karpati, Sto godina Tvornice namještaja u Osijeku – katalog izložbe

Muzeja Slavonije (Osijek, 1984), 3-9.


120

Tablica 7. Broj radnika u drvnoj industriji u Slavoniji 1890. i 1900.30

Grad Osijek


Požeška županija

Srijemska županija



Svoju blagovaonicu od ulaštene hrastovine tvrtka Povicshil & Kaiser izlo-žila je na izložbi u Budimpešti 1896. godine, što je bilo prvo veliko dokaziva-nje na međunarodnoj sceni izrade namještaja. No, svoju punu međunarod-nu afirmaciju tvrtka je imala nakon Svjetske izložbe u Parizu 1900. godine. Njezina Hrvatska soba bila je vrlo zapažena na izložbi, čak je bila otkupljena i poslana u Rusiju.31

Pored tvornice namještaja, u Osijeku je od kraja pedesetih godina 19. stoljeća djelovala i tvornica žigica, koju je vodio Emerich Reisner. Iako tvor-nica žigica primarno spada u kemijsku industriju, djelomično je ipak riječ i o drvnoj industriji, što pokazuju i podaci o količini i preradi drveta za potrebe proizvodnje žigica. Tako je 1872. godine ta tvornica za svoje potrebe prera-dila čak 800 prostornih metara drva.32

30 Izvor za tablicu: Karaman, „Društveno-ekonomski uvjeti razvoja „Kombinata Belišće“ do 1918. go-dine“, 90.

31 Miroslava Despot, „Ekonomsko-historijski razvoj Slavonije“, u: Zbornik radova Prvog znanstvenog sabora Slavonije i Baranje (Osijek, 1970), 279-280.

32 Tvornica žigica Drava – monografija (Osijek, 1978), 14-20.


121

Drvna industrija i razvoj novih naselja – primjer BelišćaKao najbolji primjer socijalno-ekonomskih učinaka razvoja drvne indu-

strije u Slavoniji tijekom druge polovine 19. stoljeća možemo izdvojiti na-stanak i razvoj tvornice za preradu drveta u Belišću. Ta je tvornica tvrtke Gutmann imala ne samo svoje veliko ekonomsko značenje, već i socijalno, jer je uz tvornicu od 1884. godine podignuto i malo radničko naselje koje je do kraja 19. stoljeća zadobilo sve karakteristike male urbane cjeline. Tvrtka Gutmann je 1884. godine s valpovačkim barunom Prandauom sklopila ugo-vor o zakupu desetogodišnjeg prava na sječu šume između Koške i Har-kanovaca. Dokumentaciju za prodaju šuma napravio je poznati šumarski stručnjak Adolf Danhelowsky, koji je popisao stogodišnje hrastove šume na valpovačkom vlastelinstvu.33

Karta 1. Šume oko Koške i Harkanovaca krajem 18. stoljeća

Da je to područje bilo gusto obraslo stogodišnjom hrastovom šumom, vidljivo je na karti 1, koja prikazuje to područje još krajem 18. stoljeća.34 Tvrt-ka Gutmann nije stala samo na ugovoru s valpovačkim vlastelinstvom, nego

33 Klepac, Dekanić, Rauš; „Šumsko bogatstvo Slavonije“, 39.34 Izvor: Hrvatska na tajnim zemljovidima 18. i 19. stoljeća – Virovitička županija (Zagreb, 2002), sekcija 31.


122

je nastavila sa širenjem, te sklapa niz novih ugovora o kupnji i zakupu šuma. Tako 1889. godine sklapa ugovor o iskorištavanju šuma s vlastelinstvom Do-nji Miholjac. Zatim 1896. godine tvrtka kupuje od grofa Jankovića dobro Voćin, a sljedeće godine od grofa Pejačevića posjed Slavonsku Orahovicu.

Tvrtka Gutmann odmah nakon sklapanja ugovora 1884. godine gradi jedno od tada najmodernijih europskih pilanskih postrojenja za prorez i najvećih hrastovih trupaca. Pilana je izgrađena prema nacrtima strojarskog inženjera Josefa Schrittwiesera, a sastojala se od osam gatera, 11 kružnih i 15 tračnih pila, remontne radionice i kovačnice. Pogonsku centralu su činili parni stroj od 160 konjskih snaga i strojarnica s pet kotlova i dvjema suši-onicama te generator istosmjerne struje.35 I prije nego što je puštena u rad pilana, tvrtka je Gutmann pustila u promet industrijsku željezničku prugu dužine oko 16 kilometara, koja je spajala novopodignutu pilanu u Belišću sa zakupljenom koškansko-harkanovačkom šumom. Tijekom 1884. i 1885. go-dine tvrtka Gutmann gradi 26 zgrada za stambene i druge potrebe (kuće za stanovanje, urede, paromlin, gostionicu, mesnicu, ledenice, javno kupatilo i kuglanu). Također, tvrtka gradi pristanište na Dravi te vodovodnu mrežu za pilanu. Već nakon dvije godine u Belišću se otvara pučka škola za djecu zaposlenika tvrtke Gutmann, a te se godine otvara i poštanski ured. Novo-izgrađeno naselje Belišće prvi je primjer nove urbanističke koncepcije, koja je podrazumijevala izgradnju industrijskog postrojenja na praznoj površini na kojoj ubrzo niče i radničko naselje koje se ubrzano razvija u mali grad.36

ZaključakVeliko i raznoliko slavonsko šumsko bogatstvo privuklo je tijekom dru-

ge polovine 19. stoljeća brojne trgovce i poduzetnike u Slavoniju. U početku su domaći trgovci bili dominantni u trgovini drvetom, ali nakon izbijanja velike ekonomske krize 1873. strani kapital preuzima sve veće drvno-pre-rađivačke poduhvate u Slavoniji. Osobito je bio jak francuski kapital koji je djelovao preko tvrtke Société d’importation de chêne. Koliko je velik bio izvoz na francusko vinogradarsko-bačvarsko tržište pokazuje podatak da je tvrt-ka Société d’importation de chêne između 1871. i 1910. godine posjekla preko milijun stabala u Slavoniji. Slavonske šume su, osim francuskim, bile intere-santne i njemačkim i austrijskim poduzetnicima, i to ponajviše zahvaljujući velikoj potrebi za bačvarskim dužicama, koje su bile neophodne njemačkoj pivarskoj proizvodnji. Naime, u srednjoj Europi više nisu postojale veće ko-

35 Salajić, „Prilog kronologiji: Belišće 1884-1945.“, 31-32.36 Žarko Španiček, „Graditeljska baština Belišća“, Zbornik Muzeja grada Belišća 3, 31-32.


123

ličine hrastovine, pa su se trgovci drvom tražili nove sirovinske prostore. Stoljetne slavonske šume bile su idealno mjesto za to. Hrastovi stari od 150 do 350 godina bili su najkvalitetnija drvna sirovina u tadašnjoj Europi, i to ne samo za proizvodnju bačvarskih dužica, već i za proizvodnju parketa i drv-ne građe, kao i za proizvodnju tanina. Slavonska hrastovina je tako pored francuskog, njemačkog, austrijskog i mađarskog kapitala privukla i engleski kapital, jer je prvu tvornicu tanina u Slavoniji podigla engleska tvrtka The Oak Extract Co. Ltd. Njemačke hrastove duge izvozile su se Dravom, pa pre-ko Dunava na njemačko tržište. Francuske su se hrastove duge transporti-rale Savom do Siska, a zatim preko Senja izvozile u Francusku i Španjolsku. Nakon izbijanja francusko-pruskog rata 1870. godine više se izvozilo drvo za potrebe građevinarstva nego za potrebe bačvarske industrije.

Najveći dio hrastovih šuma bio je u vlasništvu slavonskih veleposjed-ničkih obitelji Prandau, Pejačević i Janković, kao i đakovačke biskupije. Bo-gatstvo koje su posjedovali u svojim šumama te su veleposjedničke obitelji dobro unovčile, a davanje u višegodišnji zakup osobito je došao do izražaja tijekom agrarne krize, kada su puno više zarađivali na drvnoj građi nego na poljoprivrednoj proizvodnji. Prisutnost velikog broja trgovaca i poduzetni-ka rezultirao je otvaranjem niza pilana i tvorničkih pogona u Slavoniji. Na šumskim poslovima zaposleni su brojni radnici, a i domaće je stanovništvo sudjelovalo u tim poslovima, osobito na poslovima izvlačenja i transporta stabala iz šuma. Poslove šumarskih radnika najčešće su obavljali sezonski šumski radnici i drvosječe iz Gorkog kotara i Kranjske, ali bilo je zaposleno i dosta domaćih pomoćnih šumskih radnika. Drvna je industrija znatno po-boljšala prometne komunikacije, što je vidljivo na primjeru tvrtke Gutmann, koja je izgradila čitavu vlastitu željezničku mrežu koja je povezivala brojna mjesta u Virovitičkoj županiji. I ne samo to, ta je tvrtka oko svoje pilane i tvornice podigla radničko naselje koje je do kraja 19. stoljeća izraslo u mali gradić sa svim urbanim karakteristikama. Ulazak stranog kapitala naišao je na brojne kritike koje su naglašavale jeftinu rasprodaju prirodnog bogatstva, ali s druge strane istican je i pozitivni učinak koji je taj strani kapital imao na modernizaciju i industrijalizaciju tadašnje Slavonije.

Literatura i izvoriRoko Benić, „Iskorištavanje šuma na području Slavonske Podravine“, u: Zbornik radova

„Kombinat Belišće“ kao činilac privrednog razvoja (Osijek, 1980)Miroslava Despot, „Ekonomsko-historijski razvoj Slavonije“, u: Zbornik radova Prvog znan-

stvenog sabora Slavonije i Baranje (Osijek, 1970)Mirjana Gross, Agneza Szabo, Prema hrvatskome građanskom društvu (Zagreb, 1992)


124

Josipa Hekenberger, „Povijesni osvrt na bivšu Slavonsku podravsku željeznicu (SPŽ)“, u: Zbornik radova „Kombinat Belišće“ kao činilac privrednog razvoja (Osijek, 1980)

Ida Horvat, Franjo Halusek, Tibor Karpati, Sto godina Tvornice namještaja u Osijeku – katalog izložbe Muzeja Slavonije (Osijek, 1984)

Hrvatska na tajnim zemljovidima 18. i 19. stoljeća – Virovitička županija (Zagreb, 2002)Igor Karaman, „Društveno-ekonomski uvjeti razvoja „Kombinata Belišće“ do 1918. godi-

ne“, u: Zbornik radova „Kombinat Belišće“ kao činilac privrednog razvoja (Osijek, 1980)Igor Karaman, Industrijalizacija građanske Hrvatske 1800-1941. (Zagreb, 1991)Dušan Klepac, Ivo Dekanić, Đuro Rauš; „Šumsko bogatstvo Slavonije i gravitacijskog po-

dručja „Belišća“ u vrijeme postanka „Kombinata Belišće“ i danas“, u: Zbornik radova „Kombinat Belišće“ kao činilac privrednog razvoja (Osijek, 1980)

Dušan Klepac, „Hrvatsko šumarstvo u XIX. stoljeću“, u: Hrvatska i Europa, kultura, znanost i umjetnost - Moderna hrvatska kultura od preporoda do moderne – XIX. stoljeće (Zagreb, 2009)

Ive Mažuran, Valpovo: sedam stoljeća znakovite prošlosti (Valpovo, 2004)Izvješće Trgovačko-obrtničke komore za Slavoniju u Osijeku o narodno gospodarstvenim odnošaji-

ma komorskog okružja tečajem godine 1889. (Osijek, 1890)Dušan Orešanin, „Prometno-trgovinske prilike u drugoj polovini XIX i početkom XX vi-

jeka“, u: Zbornik radova „Kombinat Belišće“ kao činilac privrednog razvoja (Osijek, 1980)Branko Ostajmer, „Povijesne bilješke o obitelji Selinger“, Scrinia Slavonica 10 (2010)Milan Salajić, „Prilog kronologiji: Belišće 1884-1945.“, Zbornik Muzeja grada Belišća 3 (Beli-

šće, 2009)Slavonske šume kroz povijest, ur. Dinko Župan i Robert Skenderović (Slavonski Brod, 2018)Milovan Zoričić, Statističke crtice o kraljevinah Hrvatskoj i Slavoniji (Zagreb, 1885)

125

Krunoslav Teslak, Karlo Beljan Šumarski fakultet Sveučilišta u Zagrebu

Milan VrbanusPodružnica za povijest Slavonije, Srijema i BaranjeHrvatski institut za povijest

POVIJEST UREĐIVANJA I GOSPODARENJA ŠUMAMA SLAVONIJE

Zemljopisno-stanišna obilježja područja SlavonijeIstočnu zemljopisnu regiju Republike Hrvatske koja obuhvaća Baranju,

Slavonsku Podravinu, Požeštinu, Đakovštinu, Zapadni Srijem i Brodsku Po-savinu nazivamo Slavonija. Postoji više tipova podjele RH na regije, a ovo je jedna od njih te će se u ovom djelu koristiti kao podloga, tj. kao prostorni okvir za analizu povijesti korištenja šuma.

Ukupna površina Slavonije iznosi 11.178,50 km2. Na zemljovidu (Slika 1) je prikazan prostorni raspored poljoprivrednih i šumskih površina regije sa stanjem od 2008. godine. Površina šuma iznosi 3.552,37 km2, a površina poljoprivrednih zemljišta 5.712,38 km2. Ostala površina odnosi se na seoska, urbana, infrastrukturna, vodna i prometna područja. Također, tu spadaju i neplodna zemljišta. Jasno je kako šume koje zauzimaju oko 32% površi-ne predstavljaju bitan čimbenik regije s gospodarskog stajališta. Jedno od osnovnih polazišta analize slavonskih šuma kroz povijest je antropogeni utjecaj na omjer šumskih i poljoprivrednih površina. Sasvim je sigurno kako su današnji areali šuma rezultat djelovanja čovjeka kroz povijest i to isključi-vo u pravcu smanjivanja površine šuma na korist poljoprivrednih površina.


126

Slika 1. Zemljovid današnjeg korištenja zemljišta u Slavoniji. Bijelom bojom su označene sve ostale kategorije: naselja, prometnice, vodotoci i sl.

Utjecaj čovjeka na areal šuma neupitan je, no značajnu ulogu u površi-ni, kvaliteti i vitalnosti šuma imaju prirodni čimbenici. Klima na području Slavonije prema Köppenovoj klasifikaciji definirana je kao umjereno topla kišna klima (Cfwb“x“). Obilježje takve klime koja je najizraženija na samom istoku Hrvatske jest izostanak suhog razdoblja i ravnomjeran raspored obo-rina kroz godinu. Iako zadnjih desetak godina vremenske prilike odstupaju od definiranog tipa Cfwb“x“, bitno je naglasiti da je klima tek prosjek vre-menskih prilika nekog područja kroz 30 godina. Prema tome, jedan život-ni vijek prosječnog stabla u Hrvatskoj može biti pod utjecajem tri odnosno četiri klimatska tipa (u 120 godina). Iako je cijela Slavonija svrstana u samo jedan klimatski tip, varijabilnost šumskih zajednica je evidentna. S obzirom na nadmorsku visinu mogu se jasno odrediti četiri vegetacijska pojasa. Ras-pon nadmorske visine slavonske regije kreće se od 80 do 985 metara (vrh Psunja). Na najnižim n.v. uz rijeku Dravu rastu poplavne šume vrba, dok na istom tom vegetacijskom pojasu uz rijeku Savu rastu šume hrasta lužnjaka, poljskog jasena i crne johe. Za sve šume tog pojasa bitan je utjecaj podzemne i poplavne vode. Premda je stanište često vlažno, nije toliko pogodno za po-ljoprivrednu upotrebu te je za pretpostaviti da su zadnji koji su antropizira-

Krunoslav Teslak, Karlo Beljan, Milan Vrbanus . Povijest uređivanja i gospodarenja šumama Slavonije

127

ni. Drugi pojas zauzimaju šume hrasta kitnjaka. Vegetacijski pojas zauzima brežuljkaste terene vrlo pogodne i za život čovjeka. Upravo je to razlog što su današnje šume hrasta kitnjaka svedene na uska područja između poljo-privrednih površina i brdskih bukovih šuma. Treći vegetacijski pojas jest pojas brdskih bukovih šuma koji se okvirno kreće u rasponu nadmorske visine od 400 do 800 metara. U Slavoniji površina brdskih bukovih šuma je oko 615 km2 (17,3% svih šuma), a rastu na području Papuka, Psunja i Krn-dije. Četvrti vegetacijski pojas su panonske bukovo-jelove šume čiji je areal ograničen samo na najviše dijelove Papuka. Treći i četvrti vegetacijski pojas zbog nagnutosti terena, temperaturnih oscilacija i sl. nisu toliko interesantni za poljoprivrednu proizvodnju te takve šume u svojim današnjih granicama ispunjavanju svoj prirodni optimum po pitanju površine.

S obzirom na zemljopisni položaj i klimatske prilike antropogeni utjecaj na šume možemo podijeliti u dvije osnovne skupine: a) prenamjena šuma u poljoprivredno, urbano, prometno i dr. zemljište, b) optimalno korištenje šumskog resursa. Prenamjena šuma za druge potrebe očigledna je i najviše je zahvatila prvi i drugi vegetacijski pojas, tj. šume koje su kroz povijest bile iskrčene; u pravilu su one u nizini i u brežuljkastom pojasu. Za potrebe pre-namjene areal je najviše smanjen šumama hrasta kitnjaka i hrasta lužnjaka. Danas je prenamjena šuma za neku drugu potrebu smanjena na minimum te možemo reći kako je taj proces završen prije 100-tinjak godina. Šume tre-ćeg i četvrtog vegetacijskog pojasa (brdske bukove i bukovo-jelove šume) prvenstveno su korištene za proizvodnju drvne sirovine (optimalno korište-nje šumskog resursa). Zanimljivost su šume hrasta lužnjaka kojima je areal znatno smanjen, ali se danas vrlo uspješno koriste za proizvodnju drvne sirovine. Jedine šume kojima je antropogeno znatno smanjena površina i danas na preostaloj površini ne ispunjavaju svoj potencijal su šume hrasta kitnjaka.

Današnje karakteristike šuma u Slavoniji rezultat su antropogenog dje-lovanja koje je pak bilo pod utjecajem klimatskih i orografskih prilika. Čovjek je prvo utjecao na pristupačne, plodne i kvalitetne šume koje je prenamijenio u drugu proizvodnu svrhu, dok su ostale šume kasnije antropizirane i u pravilu korištene za potrajno korištenje drvne sirovine.

Opći pregled povijesti šuma i šumarstvaPočetak organiziranog utjecaja čovjeka na šume (uređivanja šuma,

uvjetno rečeno) nemoguće je točno utvrditi, stoga se pretpostavlja da datira od prvih aktivnosti čovjeka u šumi i da se razvijao s razvojem kulture. U


128

svrhu kretanja kroz šume čovjek je radio prosjeke, a za potrebe ogrjeva sje-kao stabla. Na taj način, šireći svoj utjecaj na širu i dalju okolicu, nesvjesno je planirao šumskim područjima.1,2 Razvoj organiziranog planiranja i gospo-darenja šumama u Hrvatskoj počinje na Mediteranu što je moguće analizi-rati iz statuta raznih primorskih gradova koji datiraju iz 13. stoljeća. Iako su gospodarski tj. ekonomski gledano šume na području Slavonije imale dale-ko veći potencijal, kasnije su antropizirane. Šume na području kontinentalne Hrvatske, pa i Slavonije, sve do 16. stoljeća bile su pod upravom feudalaca. Krajem 15. i tijekom prve polovine 16. stoljeća u Slavoniji se, pod utjecajem provala, a zatim osvajanja osmanske vojske, odvija proces depopulacije, pa su šume u naredna dva i pol stoljeća uglavnom prepuštene spontanom ra-zvoju. Nakon oslobođenja od Turaka stanovništvo Slavonije povećava se, što veže veću upotrebu drva, kako za graditeljstvo tako i za ogrjev.

Nakon formiranja Vojne krajine postoje dvije osnovne kategorije šuma prema vlasništvu, šume pod upravom države i šume u vlasništvu vlasnika vlastelinstava (vlastelina). Država je predala šume na području Vojne kraji-ne na korištenje vojnicima i njihovim obiteljima (ogrjevno i građevno drvo, pašarenje), dok su šume na području Provincijala bile u posjedu vlasnika vlastelinstava koji su ih mogli koristiti prema njihovim željama. Na samom početku formiranja Vojne krajine ukupna površina šuma iznosila je 1.289.153 jutra.3 Caraffina komisija uredila je porezni sustav nastojeći prikupiti što više financijskih sredstava kako bi osigurali financiranje troškova za obra-ne od Osmanskog Carstva i ostalih vojnih troškova na području Slavonije te osigurati dio sredstava u državnoj blagajni. Šumarski gledano, jedan od najznačajnijih zakonskih akata 18. stoljeća jest „Zakonska uredba o šumama iz 1769.“ kojom je definirana razdioba šuma na godišnje sječine. Spomenuta uredba definirala je i vremenske cikluse proizvodnje (ophodnja) za različite vrste šuma. Bitno je napomenuti da su današnje ophodnje gotovo jednake tima. Metoda razdiobe šuma značila je da šumu treba prostorno razdijeliti na onoliko sječina koliko ophodnja ima godina (npr. u šumi površine 3.000 hektara gdje je propisana ophodnja 100 godina sječina iznosi 30 hektara). Ovakav način upravljanja šumama primjer je početaka potrajnog gospoda-renja šumama. Po tim načelima Mijo Radošević sastavio je 1875. godine Plan

1 Meštrović, Š., 1984: Nature conservation in Yugoslavia, Radovi 1(1).2 Meštrović, Š., Pranjić, A., Kalafadžić, Z., Križanec, R., Bezak, K., Kovačić, Đ., 1992: Uređivanje šuma.

U: Šume u Hrvatskoj (Rauš, Đ. and Dundović, J. ur.), Šumarski fakultet Sveučilišta u Zagrebu i Hrvatske šume Zagreb, Zagreb, p. 131-151.

3 2015: Program za gospodarenje šumama šumoposjednika gospodarska jedinica „Šume gospodar-stva baruna Pereira-Arnstein” od 2015. do 2024. godine, Zagreb, p. 262.


129

gospodarenja šumama Brodske imovne općine.4 Sve do tog doba, točnije do 19. stoljeća, šume su u Hrvatskoj imale obilježja neiscrpnog prirodnog bo-gatstva. Ako se u obzir uzme i činjenica broja stanovnika Slavonije5 i efika-snosti radnih alata u šumarstvu, sasvim je logično da čovjek nije niti mogao imati prevelik utjecaj na šume.6

Početkom 19. stoljeća počinje proizvodnja hrastovih dužica (francuska i njemačka) koja je namijenjena daljnjoj proizvodnji bačava za konjak i pivo. Već između 1830. i 1842. obitelj Pejačević Virovitički, vlasnici podgoračkog i našičkog vlastelinstva, proizvodi bačvarsku građu, a prodavala se većinom u Banatu.7 Ukidanjem feudalnih podložničkih odnosa (1848.) te izgradnjom

4 Meštrović, Š., Pranjić, A., Kalafadžić, Z., Križanec, R., Bezak, K., Kovačić, Đ., 1992: Uređivanje šuma. U: Šume u Hrvatskoj (Rauš, Đ. and Dundović, J. ur.), Šumarski fakultet Sveučilišta u Zagrebu i Hrvatske šume Zagreb, Zagreb, p. 131-151.

5 Početkom 18. stoljeća bilo je u Slavoniji obuhvaćenoj popisom 7.615 kućanstava, krajem drugog i početkom trećeg desetljeća 18. stoljeća (1719-1722.) 10.716 kućanstava, popisom od 1736.-1740. utvrđeno je 14.384 kućanstava, a 1745.-1751. godine 11.172 kućanstava. Nažalost, u tim popisima nema podataka o broju stanovnika. Može se na temelju analize komorskih popisa utvrditi da je na području komorske Slavonije početkom 18. stoljeća bilo 14.532 odrasla muškarca. Dva deset-ljeća kasnije u popisom obuhvaćenoj komorskoj Slavoniji popisano je 17.534 odrasla muškarca, od 1736.-1740. moguće je utvrditi 20.924 odrasla muškarca, a polovinom 18. stoljeća živjelo je 14.586 odraslih muškaraca. U Požeškoj, Virovitičkoj i Srijemskoj županiji popisano je 1773. godine 210.492 stanovnika, 1782. godine 241.069, 1785./87. godine 264.625, a 1802. godine 286.349 stanovnika. (Ivan Erceg u svom radu navodi da je u slavonskim županijama živjelo 263.254 stanovnika (bez gradova). (Österreichisches Staatsarchiv, Finanz- Hoffkammer Archiv, fond: Hoffinanz Ungarn, fasc. 418, spis br. 98-99; fasc. 419, spis br. 101-106, 108, 110, 112-117, 119-121, fol. 601-643 i 805-819; Österreichisches Staatsarchiv, Finanz- Hoffkammer Archiv, fond: Vermischte Ungarische Gegenstände: Conscripti-ones, fasc. 40c, fasc. 1, spis br. 23-24, 30-33, fasc. 41a, fasc. 2, spis br. 34-43 i 45, fasc. 41b, fasc. 2, spis br. 46-49 i 51; Hrvatski državni arhiv, fond: Acta urbarialia et conscriptiones bonorum, fasc. 42, spis br. 22-23, fasc. 57, spis br. 95, fasc. 73, spis br. 1, 12, 14, fasc. 74, spis br. 4, 25, 27 i 50, fasc. 75, spis br. 1-6, fasc. 127, spis br. 16, 19, 26, 39-40, fasc. 128, spis br. 14-15 i 19, fasc. 129, spis br. 15, 17-19 i 32, fasc. 130, spis br. 1 i 16, fasc. 131, spis br. 22-23, fasc. 132, spis br. 30, fasc. 133, spis br. 1, 4, 6-7, 22, fasc. 134, spis br. 7, 22-23, 47-48, 51-52 i 56, fasc. 135, spis br. 11 i 12, fasc. 137, spis br. 22, 26, fasc. 138, spis br. 1-3, 7, 14-15 i 17, fasc. 139, spis br. 2, 15, 22-24, 31, fasc. 140, spis br. 22-23, fasc. 152, spis br. 82, fasc. 192, spis br. 21; Hrvatski državni arhiv, Zbirka mikrofilmova gradiva iz inozemnih arhiva, 54/873 i 54/874; Magyar Országos Levéltár, fond: Acta urbarialia et conscriptiones bonorum, fasc. 5, spis br. 41, fasc. 128, spis br. 4, fasc. 129, spis br. 1-3, fasc. 140, spis br. 3, fasc. 143, spis br. 3; Državni arhiv u Osijeku, fond: Valpovački vlastelinstvo, Acta Viennensia, kut. 19, spis br. 450; Ive Mažuran, Stanovništvo i vlastelinstva u Slavoniji 1736. godine i njihova ekonomska podloga, Radovi Zavoda za znanstveni rad u Osijeku Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti knj. 6, Zagreb, 1993., 94-811.; Ive Mažuran, “Popis stanovništva i njegove imovine u Osijeku 1737. godine”, Anali Zavoda za znanstveni rad u Osijeku 2, Osijek, 1982. i 1983., 141-202; Robert Skenderović, “Popis stanovništva hrvatskih i slavonskih županija iz 1773. godine (“Tabella Impopulationis pro Anno 1773”)”, Povijesni prilozi 39 (2010), 81; Ivan Erceg, “Stanje i struktura stanovništva u hrvatsko-slavonskim županijama godine 1782.”, Starine JAZU 59, Zagreb, 1984., 310-311 Tablica 1.-2.; Ivan Erceg, “Jozefinski popis stanovniš-tva civilne Hrvatske i Slavonije (1785/87)”, Rad HAZU knj. 461, Razred za društvene znanosti knj. XXXI, Zagreb, 1992., 2 tablica 1.; Petar Korunić, “Stanovništvo u Hrvatskoj 1802. godine”, Historijski zbornik god. LXVI, Zagreb, 2013., 59, tablica 2.) Prvi pravi popis stanovnika izvršen je tek 1785.

6 Piškorić, O., Vukelić, J., 1992: Pregled povijesti hrvatskih šuma i šumarstva. U: Šume u Hrvatskoj (Rauš, Đ. and Dundović, J. ur.), Šumarski fakultet Sveučilišta u Zagrebu i Hrvatske šume Zagreb, Zagreb, p. 273-290.

7 Rauš, Đ., 1973: Šume Slavonije i Baranje od Matije Antuna Relkovića do danas U: Radovi centra za


130

željeznice počinje na području Slavonije značajnija sječa šuma. Vlasnici sla-vonskih veleposjeda nastoje spasiti svoje posjede prodajom velikih kom-pleksa šuma kako bi pribavili financijska sredstva potrebna za financiranje preobrazbe veleposjeda iz feudalnog u kapitalistički način privređivanja, ali i financiranje troškova luksuznog života vlastitih obitelji. Proizvodnja je do-segla vrhunac 1890.-1893.8 kada se u tu svrhu godišnje sjeklo oko 260.000 m3 hrasta lužnjaka9. Samo za usporedbu, današnja godišnja sječa u šumama hra-sta lužnjaka na razini Hrvatske iznosi 534.00010, a uključuje i sječu pratećih vrsta u šumama hrasta lužnjaka (obični grad, poljski jasen, brijest, topla). U vrijeme intenziviranja proizvodnje dužica izbila je 1848. revolucija, koja je u Hrvatskoj rezultirala promjenom društvenih odnosa u hrvatsko-slavonskim županijama (ukidanjem kmetstva, odnosno podložničkih obaveza). Hrvat-ski i slavonski šumari udruženi u Hrvatsko-slavonsko šumarsko društvo, potaknuti pretjeranom eksploatacijom hrvatskih i slavonskih šuma (izrada hrastovih dužica i bačvarske građe), uputili su predstavku od 21. kolovoza 1852., koju je 1973. objavio Đuro Rauš, 1973. kojom obavještavaju tadašnju vladu o stanju u hrvatskim i slavonskim šumama. Pri tome obavještava vla-du o prevelikim i nestručnim sječama hrvatskih i slavonskih šuma te proble-mu njihove zaštite.11 Na reakciju vodstvo Hrvatsko-slavonskog šumarskog društva potakao je razmjer eksploatacije hrastovih šuma polovinom 19. sto-ljeća, pa su vjerojatno nastojali sačuvati što je više moguće hrastove šume. Pri tome treba imati na umu da su se polovinom stoljeća šume hrasta lužnja-ka visokog uzgojnog oblika prostirale na 352.830 hektara12. Podatak za šume

organizaciju naučnoistraživačkog rada u Vinkovcima (Matković, M. ur., JAZU, Zagreb, p. 107-166.8 Preko luka Trst i Rijeka izveženo je u razdoblju od 1883. do 1892. godine 503.733111 komada fran-

cuskih dužica. U Slavoniji je 1889. proizvedeno 17.000.000 komada francuskih dužica, 1890. godine 16.550.000 komada francuskih dužica i oko 2.400.000 akova njemačke bačvarske građe, a prodano je svega 800.000 akova. Tijekom desetogodišnjeg razdoblja (do 1894.) godišnja proizvodnja njemač-ke bačvarske građa kretala se između 2,4 i 2,6 milijuna akova. U Slavoniji je 1900. proizvedeno 10.000.000 komada francuskih dužica i 1.000.000 akova njemačke bačvarske građe. (Izvješće Trgo-vačko-obrtničke komore za Slavoniju u Osieku o narodnogospodarstvenim odnošajima komorskoga okružja tečajem godine 1890. - Podnešeno Nj. Preuzvišenosti gospodinu kralj. ugar. ministru trgovine, Osijek, 1891., 72; Izvješće Trgovačko-obrtničke komore za Slavoniju u Osieku o narodnogospodarstvenim odnošajima ko-morskoga okružja osvrtom na zadnju dobu do god. 1894. - Podnešeno Nj. Preuzvišenosti gospodinu kralj. ugar. ministru trgovine, Osijek, 1895., 99-100)

9 Krpan, P., 1992: Iskorišćivanje šuma. U: Šume u Hrvatskoj (Rauš, Đ. and Dundović, J. ur.), Šumarski fakultet Sveučilišta u Zagrebu i Hrvatske šume Zagreb, Zagreb, p. 153-170.

10 Čavlović, J., 2010: Nacionalna inventura šuma u Hrvatskoj, Ministarstvo regionalnog razvoja, šu-marstva i vodnog gospodarstva. Zagreb, p. 300.

11 Rauš, Đ., 1973: Šume Slavonije i Baranje od Matije Antuna Relkovića do danas U: Radovi centra za organizaciju naučnoistraživačkog rada u Vinkovcima (Matković, M. ur., JAZU, Zagreb, p. 107-166.

12 Klepac, D., 1996: Stare šume hrasta lužnjaka i njihov doprinos razvoju Hrvatske. U: Hrast lužnjak (Quercus robur L.) u Hrvatskoj (Klepac, D. ur., HAZU, Zagreb, p. 13-26.


131

bukve, kitnjaka i jasena nije evidentiran. Međutim, intenzivna eksploatacija hrastovih šuma nastavljena je i dalje, pa do 1860. više nije bilo hrastovih šuma na području između Karlovca i Siska, a nakon što je 1861. dovršena željeznička pruga Sisak - Trst intenzivira se i eksploatacija hrastovih šuma u Slavoniji.13

Tijekom postojanja Vojne krajine, a prije izvršene segregacije, u korist Investicione krajiške zaklade izdvojene su u Slavoniji stare šume hrasta lužnjaka ukupne površine 17.000 hektara. Svrha toga bila je unovčiti zrele šume lužnjaka i utrošiti na izgradnju prometnica, provedbu navodnjavanja, pošumljavanja, izgradnju željeznica, školstvo i slično.14 Na području Slavo-nije nekoliko „interesnih“ skupina ostvarilo je pravo nad vlasništvom šume (tablica 1). Najviše šuma imale su tadašnje imovne općine, kako u Slavoniji tako i u ostalim dijelovima Hrvatske.

Tablica 1. Vlasništvo nad Slavonskim šumama na kraju 19. stoljeća15

Županija Mjerna jedinica

Drž

avne

šu

me

Imov

ne

opći

neZe

mlji

š -ne

za-

jedn

ice

Upr

ave

šum

aC

rkve

ne

šum

e

Priv

atne

šu

ma

Σ

Požeškatisućahektara

29,9 43,5 29,2 3,5 0,3 92,6 199,0Virovitička 0,0 0,4 23,4 0,1 17,7 140,8 182,4Srijemska 38,5 69,7 5,4 0,0 6,4 12,9 132,9UKUPNO Slavonija

68,4 113,6 58,0 3,6 24,4 246,3 514,3% 13,0 22,0 11,0 1,0 5,0 48,0 100,0

Ostale županijetisuća hektara 219,6 318,4 143,8 160,6 12,4 161,2 1016,0% 22,0 31,00 14,00 16,00 1,0 16,0 100,00

Svegatisuća hektara 288,0 432,0 201,8 164,2 36,8 407,5 1530,3% 19,0 28,0 13,0 11,0 2,0 27,00 100,00

Tijekom druge polovice 19. stoljeća za šumarstvo Hrvatske posebno je značajna 1871. godina, kada je započelo razvojačenje Vojne krajine. Uz to u Odjelu za unutarnje poslove Zemaljske vlade prvi put za „šumarskog izvje-stitelja“ postavljen je šumarski stručnjak, a iste je godine donesena Privreme-na naredba o upravi, gospodarenju i uživanju općinskih šuma u Hrvatskoj i Slavoniji.16 U doba razvojačenja u Posavini je bilo 74.744 hektara starih šuma

13 Rauš, Đ., Šume Slavonije i Baranje, 136.14 Ibid.15 Tonković, D., 1986: Stari slavonski hrastici, KIC »Privlačica« Privlaka Vinkovci, p. 40.16 Piškorić, O., Vukelić, J., 1992: Pregled povijesti hrvatskih šuma i šumarstva. U: Šume u Hrvatskoj

(Rauš, Đ. and Dundović, J. ur.), Šumarski fakultet Sveučilišta u Zagrebu i Hrvatske šume Zagreb, Zagreb, p. 273-290.


132

hrasta lužnjaka17 sa zalihom tehničkog drva od 12 miliona m3 na panju18, što je u prosjeku oko 160 m3/ha. Prema vlasništvu, to su bile državne šume (oko 23.000 ha), imovnoopćinske (oko 35.000 ha) i šume Krajiške investicione za-klade (oko 17.000 ha).19

„Prema statističkim podacima iz 1894. godine u Slavoniji je tada bilo zabi-lježeno 514.000 ha šuma od kojih je 48 % (246.000 ha) u privatnom vlasništvu, 22 % (113.000 ha) su šume imovnih općina, 13 % (68.400 ha) državnih šuma, 11 % (58.000 ha) šuma zemljišnih zajednica i ostale strukture 6 % (28.000 ha) što se odnosi na crkvene i gradske šume. Krajem 19. stoljeća najveći privatni vlasnici šuma bili su plemići od kojih navodimo: Ladislav grof Janković (Voćin; 70.000 k.j.), knez Schamburg-Lippe (Slatina; 48.886 k.j.), braća Tüköry (Daruvar; 47.607 k.j.), Štefanija Majlath (Donji Miholjac; 43.045 k.j.), Petar grof Pejačević (35.789 k.j.), Ladislav grof Pejačević (Našice; 34.802 k.j.), Marijana grofinja Norman (32.208 k.j.), Karlo grof Eltz (28.396 k.j.), Petar Turković (Kutjevo; 22.151 k.j.) i drugi“.20

Nakon ukidanja kmetstva 1848. godine dio vlastelinstva nije u moguć-nosti ostvarivati likvidnost te dolazi do prodaje šuma. U pravilu prodaju imovnim općinama i zemljišnim zajednicama (na području tadašnje Hrvat-ske i Slavonije oko 40.000 ha).18

Zakonom o segregaciji krajiških šuma (1871. godine) državne šume su podijeljene na dva dijela (dio pod ingerencijom države i dio namijenjen za bivše krajišnike). Godinu dana nakon toga osnivaju se dva šumarska ureda sa sjedištem u Vinkovcima i Novoj Gradiški. Godine 1885. napravljeno je restrukturiranje upravljanja državnim šumama te se ukida ured u Novoj Gradiški, a u Zagrebu se osniva Šumarsko ravnateljstvo, a u Vinkovcima Kraljevski nadšumarski ured.

Eksploatacija šuma Slavonije u 19. stoljeću kretala se sa zapada na istok, a direktno je bila povezana s „dosegom“ željezničke mreže. Do 1851. godi-ne eksploatacija je doprla do Đakova, a pet godina kasnije bačvarska građa izrađuje se u Kutjevu. U razdoblju 1845.-1860. posječena je većina šuma hra-stova lužnjaka na području od Karlovca do Siska.21 Šume koje su na početku

17 Na području slavonske Vojne krajine, odnosno slavonskoj Posavini bilo je 1900. godine još 51.990 jutara, odnosno 29.946 hektara starih hrastovih šuma. (Izviešća Trgovačko-obrtničkih komora u Osieku, Senju i Zagrebu za godinu 1900. na Kr. ug. ministra za trgovinu, Posebni otisak iz skupnog Izviešća sa naslovom “Narodno gospodarstveno stanje Zemalja Ugarske Svete Krune u godini 1900.”, Budim-pešta, 1901., 22-23)

18 Metlaš, J., 1926: Slavonske stare hrastove šume; Eksploatacija i kretanje cena u prošlosti. U: Pola stoljeća šumarstva 1876-1926 (p. 146-440.

19 Ibid.20 2015: Program za gospodarenje šumama šumoposjednika gospodarska jedinica „Šume gospodar-

stva baruna Pereira-Arnstein” od 2015. do 2024. godine, Zagreb, p. 262. 21 Rauš, Đ., 1973: Šume Slavonije i Baranje od Matije Antuna Relkovića do danas U: Radovi centra za


133

20. stoljeća više-manje ostale sačuvane, su one najudaljenije od naselja, pu-tova i pruga ili su bile u području močvara i drugih sličnih nepristupačnih terena22. S današnjeg aspekta, način sječe šuma kroz 19. stoljeće nije prihvat-ljiv te nema obilježja planiranja i potrajnog gospodarenja. Vezano za ovaj segment bitno je istaći da se današnje sječe, tj. zahvati vrše isključivo u cilju pomlađivanja iduće generacije i vodeći računa o nesmanjivanju površine šuma.

70,060,0

35,0 30,8 28,5 27,5 28,0 29,0 32,0 32,0

0,0

20,0

40,0

60,0

80,0

100,0

1750. 1850. 1900. 1940. 1950. 1960. 1970. 1980. 1990. 2010.

%

razdoblje

Slika 2. Kretanje šumovitosti Slavonije kroz vrijeme23

Šumovitost Slavonije u zadnjih dva i pol stoljeća sasvim sigurno je sma-njena, no teško je detaljno opisati i iznijeti podatke kojih nema. S obzirom na djelovanje tj. potrebu čovjeka za nekim zemljištem, bilo ono šumsko ili po-ljoprivredno, iskristalizirao se današnji udio šuma prema ostalim kategori-jama zemljištima. Povijesni izvori upućuju na to da je šumovitost dvostruko manja nego sredinom 18. stoljeća no pitanje jest da li je šumovitost od oko 70 % bila optimalna?! Tolika šumovitost je zasigurno bila rezultat prirodnih i klimatskih obilježja regije. No antropizacija i napredak društva gotovo su nemogući bez utjecaja na krajobraz. U ovakvom razmišljanju potrebno je zasebno promatrati površinu šuma od kvalitete i vitalnosti istih. Nekada je stablo većih dimenzija u pravilu postizalo bolju cijenu, no danas u svijetu ima puno slučajeva koji potvrđuju da to nije više pravilo. Što se tiče današnje

organizaciju naučnoistraživačkog rada u Vinkovcima (Matković, M. ur., JAZU, Zagreb, p. 107-166.22 Ibid., Piškorić, O., Vukelić, J., 1992: Pregled povijesti hrvatskih šuma i šumarstva. U: Šume u Hr-

vatskoj (Rauš, Đ. and Dundović, J. ur.), Šumarski fakultet Sveučilišta u Zagrebu i Hrvatske šume Zagreb, Zagreb, p. 273-290.

23 Rauš, Đ., 1973: Šume Slavonije i Baranje od Matije Antuna Relkovića do danas U: Radovi centra za organizaciju naučnoistraživačkog rada u Vinkovcima (Matković, M. ur., JAZU, Zagreb, p. 107-166.


134

površine šuma, zanimljivo je da u cijeloj Hrvatskoj, pa tako i u Slavoniji, do-minira trend povećanja površine šuma, i to zbog zapuštanja poljoprivrednih površina (manjak poljoprivredne proizvodnje).

Tablica 2. Prostorno-vremenska dinamika sječa hrastovih šuma.24 Godina 1780.-

1800.1800.-1820.

1820.-1840.

1840.-1860.

1860.-1880.

1880.-1900.

1900.-1920.

hektara 659 2.326 7.564 10.878 25.287 44.626 28.731

Tablica 2 nadovezuje se na sliku 1. Oba izvora donose podatke koji idu u prilog tezi kako je sječa hrastovih šuma bila sve intenzivnija kada se proma-tra u razdoblju od kraja 18. do početka 20. stoljeća. Prikazani intenzitet sje-ča ne označava isključivo prenamjenu šumskog zemljišta, već je sječa šuma uključivala i plansko gospodarenje s ciljem pomlađivanja šuma. Omjer sječa s ciljem prenamjene i sječe s ciljem potrajnog gospodarenja do danas nije istražen.

Razvoj metoda uređivanja šuma s osvrtom na područje SlavonijeŠumarstvo je grana gospodarstva i znanosti koja se bavi uzgojem, nje-

gom, zaštitom i iskorištavanjem šuma.25 Ukratko, šumarstvo je gospodare-nje šumama, a što označava neposrednu provedbu postupka planiranih ak-tivnosti gospodarenja.26 Izdvajaju se dvije skupine disciplina. Jedna skupina obuhvaća planiranje, u šumarstvu tradicionalno nazvano uređivanje šuma, koje podrazumijeva usmjeravanje i vođenje gospodarenja šumama na način da se sveobuhvatna proizvodnja šumskih dobara uskladi s potrebama druš-tva. Druga skupina disciplina vrlo je široka i obuhvaća niz disciplina poput uzgajanja šuma, ekologije šuma, pridobivanja drva, zaštite šuma i svih osta-lih disciplina čije se djelovanje odnosi na aktivno provođenje neposrednog gospodarenja.

Pojava uređivanja šuma, odnosno planiranja gospodarenja šuma javlja se s razvojem civilizacije i razvojem spoznaje da je iskorištavanje šuma nužno regulirati. Povezano je s evolucijom odnosa društva prema šumi. Od prvih aktivnosti uređenja okoliša u okviru izrade skloništa i pribavljanja hrane pre-

24 Klepac, D., 1996: Stare šume hrasta lužnjaka i njihov doprinos razvoju Hrvatske. U: Hrast lužnjak (Quercus robur L.) u Hrvatskoj (Klepac, D. ur., HAZU, Zagreb, p. 13-26.

25 Anić, I., 2007: Uzgajanje šuma I, interna skripta, Sveučilište u Zagrebu, Šumarski fakultet. Zagreb, p. 97.

26 Čavlović, J., 2013: Osnove uređivanja šuma, Sveučilište u Zagrebu, Šumarski fakultet. Zagreb, p. 322.


135

ko krčenja šuma te iskustvenog gospodarenja sve do suvremenog znanstve-no utemeljenog šumarstva. Plansko postupanje sa šumama spominje se još u antičkom razdoblju (sedamnaesta Plinijeva knjiga u kojoj se opisuje jedno-stavno uređivanje kestenovih šuma niskog uzgojnog oblika)27. Ako se ispusti razdoblje prije srednjeg vijeka uobičajeno se razvojna razdoblja uređivanja dijele na: i) predindustrijsko razdoblje, koje obuhvaća vrijeme od srednjeg vijeka do sredine 18. stoljeća, ii) industrijsko razdoblje, od sredine 18. do 20. stoljeća, te iii) postindustrijsko razdoblje od sredine 20. stoljeća do danas.28

U predindustrijskom razdoblju šume su iskorištavane bez planova gospodarenja, odnosno neplanski. U srednjem vijeku iskorištavanje šuma provodilo se u sklopu šumsko-poljsko-pašnjačke proizvodnje, što je kasnije integrirano u ondašnje oblike tradicionalne poljoprivredne proizvodnje.29 Tijekom srednjeg vijeka isključivo pravo na šume postupno se prenosi na plemstvo, crkve, samostane i lokalne zajednice.30 U srednjem vijeku šuma je resurs za preživljavanje stanovništva prije svega kao izvor hrane (divljačina, šumsko voće, plodovi, med, hrana za domaće životinje), ali i niza drugih potreba poput tanina, ljepila, smola, voska, ljekovitog bilja, hmelja. Žirenje je toliko bilo rašireno da se vrijednost šumskog zemljišta mjerila u broju svinja koju površina može hraniti. Porastom napučenosti prostora raste i značenje drva kao sirovine te počinju značajnije sječe šuma. Šume se iskorištavaju u obliku ogrjevnog drva uključujući drveni ugljen, potaša za staklo, građevno drvo te brodogradnju. Posebno je to izraženo uz srednjovjekovne gradove te šume uz morske ili riječne putove. Slavonija u usporedbi s Mediteranom ili Europom u cjelini, u tom razdoblju nije značajnije obešumljena vjerojatno jer je relativno nenapučena i prostorno nepristupačna i izolirana. Uz to i stolje-ćima je više-manje činila „ničiju“ zemlju između dva carstva.

Nasuprot tome u mediteranskoj i zapadnoj Europi krčenje šuma za do-bivanje plodnog zemljišta te sve veće potrebe za drvom ugrožavaju opstanak šuma. Iz tih razloga pojavljuje se prvi šumski red (Ordeonannce de Melun iz 1376. godine) kao prvi pokušaj uređivanja šuma u Europi. Slično se odnosi i na statute srednjovjekovnih mediteranskih gradova na području današnje Hrvatske, od kojih je najpoznatiji Krčki statut iz 1388. godine. Intenziviranje

27 Klepac, D., 1965: Uređivanje šuma, Nakladni zavod Znanje. Zagreb, p. 341.28 Paletto, Sereno, C., Furuido, H., 2008: Historical evolution of forest management in Europe and

Japan, Bulletin of the Tokyo University Forests 119(1), p. 25-44.29 Čavlović, J., 2013: Osnove uređivanja šuma, Sveučilište u Zagrebu, Šumarski fakultet. Zagreb, p.

322.30 Wickham, C. 1990. European Forests in the Early Middle Ages: Landscapes and Land Clearance:.

XXXVII Settimana si Studio del Centro Italiano sull’ Alto Medievo on „L’ ambiente vegetale nell’Alto Me-dioevo.


136

krčenja šuma i prenamjene u poljoprivredne površine obilježje je predin-dustrijskog razdoblja. Posljedično se razvijaju i donose odredbe kojima se propisuje ograničenja sječe i općeniti načini upotrebe šuma. Poznate su Col-bertove odredbe (1669. godine) kojima se utvrđuje stanje i sječive mogućno-sti kraljevskih šuma. Utvrđivanje granica i međa, opis i procjena šuma, obli-kovanje gospodarskih jedinica, definiranje ophodnje i određivanje površine godišnjih sječa prvi su oblici uređivanja šuma tog vremena, posebno vezano za nizinske odnosno listopadne šume. Ovo razdoblje obilježava iskustveni pristup, a ogledne površine, njihovo praćenje i kontrola preteča su današ-njeg uređivanja šuma.31 Iskustvene metode započele su jednostavnim opisi-ma šuma i uređivanja granica te procjene resursa, što je vodilo utvrđivanju mogućnosti sječa na trajnim oglednim površinama. Pred kraj razdoblja opisi su unaprijeđeni detaljnom inventarizacijom, uvođenjem geodetskih metoda i grupiranja sastojina u kategorije prema dobi i vrsti gospodarskih postupa-ka, uspostave prostornog reda šume, troškova iskorištavanja te određivanja mogućeg sječivog prihoda.32 Predindustrijsko razdoblje na području Hrvat-ske izraženije je u razvijenijem primorskom dijelu Hrvatske pod upravom Venecije. Slavonija, koja je ili pod osmanskom vlašću ili kao „ničija“ zemlja zaostaje u deforestaciji koju doživljava ostatak današnje Hrvatske, ali i Eu-rope. Iako su i ovdje postojala krčenja šuma za dobivanje poljoprivrednih površina i istovremeno dobivanje sirovine, poplavne šume uz velike rijeke bile su u mnogome pošteđene.

Za uređivanje šuma na području Slavonije važna je uspostava Vojne krajine nakon oslobođenja Slavonije od osmanske vlasti i sklapanja mira u Sremskim Karlovcima (1699.) upravo na prijelazu iz predindustrijskog (iskustvenog) u industrijsko (plansko) razdoblje uređivanja šuma. Područja izvan Vojne krajine (Provincijal) bila su u posjedu plemićkih obitelji, a kori-štenje šuma bilo je djelomično uređeno (pravo žirovanja) Karlovim urbarom (1737.), te puno detaljnije (pravo korištenja šuma za ogrjev, građevno drvo, pašarenje i žirovanje) Marijaterezijanskim urbarom (1756.) i prema šum-skom redu iz 1769. godine.33 Unutar Vojne krajine do 1787. godine sve su

31 Bončina, A., 2009: Urejenje gozdov – upravljanje gozdnih ekosistemov, Univerza v Ljubljani, Bioteh-niška fakulteta, Oddelek za gozdarstvo in obnovljive gozdne vire. Ljubljana, Slovenija, p. 359.

32 Čavlović, J., 2013: Osnove uređivanja šuma, Sveučilište u Zagrebu, Šumarski fakultet. Zagreb, p. 322.

33 Vajda, Z. 1975. Iz povijesti šumarsta Slavonije do početka 20. Stoljeća. Sto godina znanstvenog i organi-ziranog pristupa šumarstvu jugoistočne Slavonije. Vinkovci: JAZU-Centar za znanstveni rad Vinkovci.; Josip Boesendorfer, “Kako je došlo do slavonskog urbara 1756. godine? - Na osnovi arhivalne građe iz arhiva županije virovitičke”, Rad JAZU knj. 242, 54-55; Slavko Gavrilović, “Rasprava u Beču 1737. o društveno-ekonomskim odnosima u Slavoniji i Sremu”, Zbornik Matice srpske za istoriju sv. 23, Novi Sad, 1981., 98; Slavko Gavrilović, Srem od kraja do sredine XVIII veka, Monografije Instituta za


137

šume premjerene i omeđene (gospodarska podjela). Gospodarska podjela predstavlja prvi korak pri uređenju gospodarenja i uspostave načela potraj-nosti.

Uređivanje šuma na području Vojne krajine bilo je podređeno prvenstve-no osiguranju obrane i podmirenju potreba vojnih struktura. Unatoč tome što su šume bile detaljno popisane i premjerene, neuredno su gospodarene prebiranjem od strane lokalnog stanovništva. Krčenje šuma za naselja i obra-dive površine, žirenje i pašarenje i intenzivne sječe za izradu naselja i utvrda nisu bile rijetkost.34 Bez obzira na model uređivanja centralna vlast u Vojnoj krajini vrlo rano nastoji uspostaviti kontrolu nad korištenjem šuma. Primjer može biti Karlovački generalat za koji Falconi 1765. godine objavljuje Defi-nitivni šumski red. Prema njemu su izrađeni opisi šuma, izbrojana stabla prema vrstama drveća, utvrđene površine te prve karte, a napravljena je i prva prostorna razdioba na okružja, šumarije i čuvarije. Predstavlja to prvo organizirano gospodarenje šuma na području današnje Republike Hrvatske.

Uređivanje i korištenje šuma u Provincijalu značajno je ovisno o afini-tetima i financijskom stanju vlasnika, odnosno plemićkih obitelji. Njihovu samovolju kroz cijelo razdoblje centralna vlast nastoji umanjiti kroz dono-šenje niza uredbi, među kojima je najvažniji Slavonski urbar kojim je Marija Terezija 1756. godine nastojala urediti podložničke odnose između kmetova i vlasnika slavonskih posjeda. Desetak godina kasnije, 1769. godine, izlazi Zakonska uredba o šumama Marije Terezije na hrvatskom jeziku koju sma-tramo našom prvom instrukcijom za uređivanje šuma. Temelj instrukcije su površinske metode uređivanja šuma kako bi se uspostavila tek površinska potrajnost.

Iako se već Urbarom Marije Terezije iz 1756. godine pokušalo između ostalog urediti i iskorišćivanje šuma (posebno sječu drva za ogrjev i grad-nju, žirovanje i pašarenje (čl. 8.-10.)), ali i krčenje šuma za dobivanje poljo-privrednih površina (regulirane su obaveze podanika za krčevine (čl. 4.)), dokument nema obilježja planskog gospodarenja šumama jer donosi ogra-ničenja kako bi se umanjila daljnja degradacija. Prva obilježja planskog ure-đivanja šuma gdje se po prvi puta donose ophodnje po pojedinim vrstama drveća te se primjenjuje najjednostavnije prostorno vremensko uređivanje šuma, donosi Zakonska uredba o šumama iz 1769. godine. Okosnica uredbe je metoda razdiobe šuma na godišnje sječine. Uredbe su imale za cilj neured-no prebiranje zamijeniti sječom po površini, kako bi se uveo red i kontrola

istoriju Filozofskog fakulteta u Novom Sadu knj. 12, Novi Sad, 1979., 201.34 Tonković, D., 1986: Stari slavonski hrastici, KIC »Privlačica« Privlaka Vinkovci, p. 40.


138

korištenja visokih šuma. Najjednostavnija je to metoda iz skupine metoda površinskog uređivanja šuma, naime sve metode prostornog i vremenskog uređivanja šuma možemo razvrstati u tri skupine: i) površinske metode, ii) metode po drvnoj zalihi i prirastu i iii) kombinirane metode.

Za razumijevanje metoda uređivanja šuma potrebno je definirati etat. Etat je količina prihoda iskazana u količini posječenog drva u šumi, najče-šće s ciljem obnove ili njege šume, a ponekad i prenamjene šuma. Ako je etat ostvaren u strukturno zrelim sastojinama kao posljedica njihove obnove nazivamo ga glavni prihod. Etat ostvaren u nezrelim sastojinama kao poslje-dica provedenih njega sastojina prorjedama nazivamo etat međuprihoda. Budući da se šuma najčešće sastoji od niza sastojina u različitim razvojnim stupnjevima u odnosu na njihovu zrelost, u šumi kao cjelini, na godišnjoj razini, ostvaruje se etat sastavljen iz obje vrste prihoda.

Površinske metode obilježava nastojanje uspostave prostornog uređe-nje regularne šume. Normalitet šume se zasniva na površini i starosti jedno-dobne sastojine. Razlikujemo 4 metode, od kojih je najjednostavnija spome-nuta metoda razdiobe šuma na godišnje sječine na način da se šuma podijeli na onoliko sječina koliko ophodnja broji godina, a svake godine se siječe jedan dio. Primjenom te metode u okviru Zakonskih uredbi iz 1769. nastale su prve gospodarske osnove za npr. Kotar šumu 1853., za Brodsku imovnu općinu 1875., za šumu Farkašić 1881., za Motovunsku šumu i šumu Kotaro u Istri, šumu Dundo na Rabu, šume kanjona Paklenice i za šume na otoku Mljetu 1875. god.

Ubrzo se uvidjela neprihvatljivost primjene metode razdjele šume na sječine za visoke šume koje je potrebno obnavljati postupno kroz više sje-kova u višegodišnjem pomladnom razdoblju. Stoga se razvijaju površinske metode u tom smjeru. Predstavnici su Broilliardova površinska metoda, Huffelova površinska metoda te Cottina metoda.

Broilliardova površinska metoda je primjenjivana na bjelogorične šume oslanjajući se na prirodno pomlađivanje i oplodnu sječu. Šuma je podijeljena na toliko odjela koliko ophodnja ima godina. Etat međuprihoda određen je po površini, a glavna sječa po broju stabala. Glavna sječa je strogo šablonizi-rana po vrstama drveća. Oplodna sječa se izvodi u 5 sjekova svakih 5 godina. Oplodna sječa kod ove metode strogo je šablonizirana unaprijed određenim intervalima i intenzitetima sječe po broju stabala, a etat po broju stabala i površini nije pogodan za planiranje i praćenje gospodarenja šumom.

Huffelovom površinskom metodom prvotno se odredi vremenski inter-val između pojedinih sjekova. Ako je taj interval pet godina, a širina raz-doblja 20 godina, onda se sve sastojine prvog razdoblja raspoređuju u ne-


139

koliko sjekoreda, a svaki sjekored je podijeljen na 5 sječina. Svake godine se siječe istodobno u svim sjekoredima. Osnovna joj je prednost što intenzitet sječe pojedinog sjeka nije unaprijed određen, već je prepušteno provoditelju uređajnog elaborata da sam odredi intenzitet sječe već prema šumskouzgoj-nim potrebama. Prema tome značajno je elastičnija od prethodnih metoda što pogoduje uspješnijem pomlađivanju visokih šuma.

Cottina metoda je jedna od šestarskih metoda koja operira s općom osnovom sječa sastavljenom za cijelo razdoblje ophodnje. Ophodnja se dijeli na gospodarska razdoblja (periode) s podjednakom površinom, tako da se šumski odjeli raspoređuju u razdoblja na temelju trenutne starosti. U cilju prostornog uređenja šume, sve sastojine uvrštene u pojedino razdoblje mo-raju se pomladiti do kraja dotičnog razdoblja.

Površinskim metodama se nastoji zavesti prostorni red u regularnoj šumi, odnosno postići normalna dobna struktura. Jednostavne su i omo-gućuju laganu kontrolu korištenja šume, ali uz neelastično i šablonizirano gospodarenje koje dugoročno izaziva degradaciju visokih šuma. Svojim obi-lježjima odgovarale su zahtjevima u gospodarenju šumama vlastelinstava u Provincijalu gdje su našle primjenu u izradi prvih planova gospodarenja

Skupne metode nazvane metode po zalihi i prirastu zasnivaju se na pretpostavci da je godišnji tečajni volumni prirast po jedinici površine jed-nodobnih sastojina u uređenoj regularnoj šumi konstantan tijekom cijele ophodnje, te da je jednak prosječnom prirastu najstarije sastojine (u dobi op-hodnje). Najpoznatija metoda je Harttigova metoda ili rašestarenje po drv-noj zalihi. Jedna je to od šestarskih metoda koja operira s općom osnovom sječa sastavljenom za cijelo razdoblje ophodnje, a temelji na drvnoj zalihi i prirastu. Zbog ostvarenja stroge potrajnosti prihoda, ophodnja se dijeli na gospodarska razdoblja (periode) tako da pojedine periode dobiju jednake ili približno jednake progresivne prihode (prorede i glavne sječe). Za sastojine zadnjeg gospodarskog razdoblja procjenjuje koliko će se akumulirati prira-sta na panju za vrijeme trajanja gotovo cijele ophodnje. Kako u to vrijeme nije bio poznat pojam normaliteta, etat je određivan na temelju stvarne drv-ne zalihe i subjektivnog procjenjivanja prirasta za sto i više godina unaprijed što joj je temeljni nedostatak.

Ova grupa metoda polazi od pretpostavke da će se normalno stanje postići uspostavom normalne drvne zalihe u šumi, radi ostvarenja načela potrajnosti prihoda. Određivanje etata vrši se neposredno pomoću prirasta, stvarne i normalne drvne zalihe (austrijska kameralna taksa). Pretpostavka je da će se stvarna drvna zaliha svesti na normalnu u određenom vremenu izjednačenja koje se neposredno zadaje u formuli. Vrijeme izjednačenja ovisi


140

o strukturi drvne zalihe. Tako na primjer, ako su prezastupljene zrele i pre-zrele sastojine onda je vrijeme izjednačenja kraće, a ako su prezastupljene mlade sastojine onda vrijeme izjednačenja teži duljini trajanja ophodnje.

Stvarna drvna zaliha i prirast procjenjuju se, a kasnije, razvojem uređi-vanja šuma, drvna zaliha i prirast mjere se različitim metodama. Kad je etat glavnog prihoda izračunat onda se sastavlja posebna osnova sječa za kraće ili dulje razdoblje. Izbor sastojina u kojima će se realizirati etat proizvoljan je za provoditelje uređajnog elaborata. Etat međuprihoda (prorjede) nije de-finiran jer šumarstvo onog vremena nije pridavalo važnost prorjedama. Iz toga je vidljivo da se još u tom razdoblju nije nastojalo povećati šumsku proizvodnju, već se nastojalo ograničiti uživanje šuma. Metoda austrijske kameralne takse propisana je za određivanje etata u Instrukciji iz 1881. godi-ne. Francuske metode po zalihi i prirastu još su poznatije kao Instrukcije za uređivanje šuma iz 1883., 1894. i 1924. godine. Po ovim metodama, normal-na drvna zaliha i njena struktura nije definirana prirasno-prihodnim tablica-ma, nego je ustanovljena induktivno, neposrednim istraživanjem prirodnih šuma.

Objedinjavajući prednosti uz uklanjanje nedostataka prethodnih meto-da razvijaju se kombinirane metode uređivanja šume koje obilježava znat-no elastičnije planiranje godišnjeg etata glavnog prihoda te trajanje pomlad-nog razdoblja i dinamika sječa uz nastojanje osiguranja potrajnosti prihoda te njegovo povećanje prvenstveno u kvaliteti.

Njemačko kombinirano rašestarenje je kombinacija rašestarenja po po-vršini i po drvnoj zalihi. Sva razdoblja raspoređena su u jednakim površi-nama, a samo prva dva ili tri razdoblja s jednakim progresivnim prihodima. Metodom se žele iskoristiti pozitivne strane rašestarenja po površini i po drvnoj zalihi. Propisana je u Naputku iz 1903. godine, stoga je vrlo važna za uređivanje šuma imovnih općina, zemljišnih zajednica, crkvenih šuma te komunalnih šuma.35 Metoda je u područjima gdje se primjenjivala unazadila gospodarenje šumama (gole sječe s umjetnim pošumljavanjem).

Metoda stalnih afektacija razvija se iz Cottine metode u prvoj polovici 19. st. u Francuskoj. Afektacija je skup sastojina koje treba posjeći i pomladiti u jednoj periodi. Ophodnja se dijeli na jednake periode i pripadajuće jednake površine te nadalje podijeli serije u afektacije jednake površine. U jednoj pe-riodi moraju se prirodno pomladiti sve sastojine afektacije koja je na redu za sječu. Odjeli se grupiraju u afektacije prema starosti i stanju strukture prema

35 Kern, A., 1916: Praksa uređenja šuma uopće a kod zemljišnih zajednica napose (I-II dio), Šumarski list 40(1-2), p. 5-48.


141

pravilima o sječnom redu. Sastavlja se opća osnova koja vrijedi za cijelu op-hodnju, ali i posebna osnova sječa koja se odnosi na jednu periodu i na jednu afektaciju koja je prva na redu za sječu.36,37 Zbog neodrživosti pretpostavke stalnosti opće osnove sječa temeljem nepromjenjivosti ophodnje i razvoja vegetacije koja obilježava prethodnu metodu razvija se metoda promjenjivih afektacija. Temeljna razlika je da afektacija nije suvisla ni nepromjenjiva cje-lina. Još fleksibilnija, ali složenija za izvesti je metoda jedne afektacije, koju obilježava sastavljanje samo posebne osnove sječa od sastojina razasutih po cijeloj površini serije. Primjenjiva je na šumama teoretske dobne strukture jer u suprotnom može izazvati u pojedinim periodama izostanak etata, što u konačnici znači da metodom nije osigurana potrajnost prihoda.

Heyerova metoda je u suštini kombinacija šestarskih metoda i metoda koje za polazište imaju normalnu drvu zalihu. Sve periode ophodnje moraju imati jednake površine (rašestarenje po površini), a godišnji etat se izraču-nava prema formuli austrijske kameralne takse. Osnovni problem metode je projiciranje razvoja drvne zalihe i prirasta potreban za izračun etata kroz dugo vremensko razdoblje ovisno o propisanoj ophodnji. Temelj metode je drvna zaliha koja će najvjerojatnije biti u dobi sječe, što je u vrijeme nastanka ove metode bilo vrlo neprecizno. Metoda zanemaruje šumskouzgojne i gos-podarske prilike u korist postizanja stroge potrajnosti prihoda.

Tomićeva metoda je vrlo slična Heyerovoj metodi, ali je značajno raci-onalnija, a vrlo je bitna jer se primjenjivala u šumama Vojne krajine. Prema metodi bez obzira na uspostavu perioda ophodnje jednake površine ne oče-kuje se etat jednak izračunatom prema Hundeshagenovoj formuli. Budući da su šume, posebno šume hrasta lužnjaka na području Vojne krajine imale narušenu dobnu strukturu i iznimno nagomilanu drvnu zalihu, primjenom formule zahtijevali su se neostvarivo veliki etati, po drvnoj masi veći od drv-ne zalihe u sastojinama predviđenim za sječu.38 Tomić je rješenje pronašao u tome da razliku nadoknadi sječom pojedinih stabala u starim, prezrelim sastojinama, što bi dugoročno formiralo normalnu dobnu strukturu. Poka-zuje to stanje starih hrastika te jasan prijelaz iz jednog sustava uređivanja (sječa prebiranjem po cijeloj površini) u organizirano regularno uređivanje s jasnim ciljevima formiranja dobnog, strukturnog i prostornog normalite-ta. Kako bi se kompenzirao manjak etata zbog velike prosječne zalihe šume

36 Klepac, D., 1965: Uređivanje šuma, Nakladni zavod Znanje. Zagreb, p. 341.37 Kern, A., 1917: Praksa uređenja šuma uopće a kod zemljišnih zajednica napose (III dio), Šumarski

list 41(7-8), p. 249-271.38 2006: Program gospodarenja Gospodarske jedinice “Opeke” za razdoblje 2006.-2015. NPŠO Lipov-

ljani, p. 200.


142

zadržan je oblik prebiranja u najstarijim već prorijeđenim sastojinama, što je kasnije stvaralo probleme pri njihovoj obnovi, kako to navodi Kozarac (1886., 1887., 1897.).39,40,41

Jedna od najelastičnijih kombiniranih metoda je Duchaufourova meto-da. Sve sastojine jedne serije raspoređuju se u dvije grupe. Prva grupa se uređuje po kombiniranoj metodi, a druga po površinskoj metodi. Utvrđuje se drvna zaliha i površina sastojina prve grupe, te se po formuli određu-je interval x u kojemu bi se te sastojine mogle posjeći. Uređajni elaborat se sastavlja za interval od 10-20 godina, koji je obično kraći od intervala x. Po isteku elaborata sastavlja se novi te se postupak ponavlja (kao i obračun x). x može biti kraći od periode 10-20 godina.

Metoda normalnog razmjera dobnih razreda najnaprednija je kombini-rana metoda i vrlo je važna za uređivanje šuma u Hrvatskoj jer je bila propi-sana Instrukcijom za uređivanje šuma iz 1931. godine i od tada se uz odre-đene modifikacije primjenjuje sve do danas. Po toj metodi uređena je velika većima šuma u Hrvatskoj, a na području Slavonije gotovo sve šume izuzev sitnih privatnih šuma i nešto prebornih šuma jele na Papuku.

Metoda se razvila se iz Cottine šestarske metode. Sastoji se u tome da se nakon isteka gospodarskog polurazdoblja (10 godina) na temelju aktu-alne starosti i površine sastojina formira dobna struktura šume po dobnim razredima određene širine. Temeljem ophodnje i širine dobnog razreda te površine šume izvodi se teoretski razmjer dobnih razreda. Etat se za dva gospodarska razdoblja (40 godina) određuje na temelju usporedbe stvarnog i normalnog odnosa dobnih razreda po površini i drvnoj zalihi i na temelju gospodarskih prilika. Metodom dobnih razreda nastoji se postići normalna dobna struktura kao i normalna struktura drvne zalihe uz ostvarenje načela potrajnosti. Kod zahtjeva za strogim načelom potrajnosti u površinom ma-njim šumama neizbježne su gospodarske i ekološke žrtve u cilju uspostave normalne dobne strukture i potrajnosti. Kad se načelo potrajnosti podigne na više razine (šumskogospodarska područja) postiže se ravnomjernija dob-na strukture te nema oscilacija u etatu niti potrebe za žrtvovanje premladih sastojina za obnovu.

Osnovni nedostaci ove metode vidljivi su i danas gdje se izrazito nastoji zadovoljiti ostvarenja osnove sječa te se oplodna sječa nastoji provesti u što kraćem pomladnom razdoblju, a svakako kraćem od planskog razdoblja (10

39 Kozarac, J., 1886: K pitanju pomladjivanja posavskih hrastika, Šumarski list 10(2), p. 50-57.40 Kozarac, J., 1887: Crne točke u šumarenju slavonskih hrastika, Šumarski list 11(1), p. 22-29.41 Kozarac, J., 1897: O uzgoju posavskih hrastovih sastojina u prvim periodama obhodnje, Šumarski

list 21(1), p. 1-15.


143

godina). Takva praksa povezana je s otežanom obnovom šuma uz potrebu za velikim i sve većim intervencijama kroz unos sjemena i sadnica i intenziv-ne njege pomlatka i naknadna popunjavanja. Problem metode koji i danas nije riješen je razina na kojoj se razmatra normalitet, a time i potrajnost pri-hoda. Za rješavanje tog problema posebno je važna prostorna gospodarska podjela šuma. Za primjer može poslužiti Smilajeva podjela iz 1957. godine gdje su šume razdijeljene na oblasti, područja i gospodarske jedinice.42 Pri takvoj podjeli normalitet je moguće razmatrati u okviru pojedinog šumsko-gospodarskog područja. Objedinjavanjem šuma Hrvatske u jedno šumsko-gospodarsko područje nastojanje uspostave normaliteta spušteno je na razi-nu gospodarske jedinice, što je često realno neprovedivo.

Iako ima niz nedostataka, metoda razmjera dobnih razreda omoguća-va elastično određivanje površinskog etata glavnog prihoda uvažavajući i zbiljnu i teoretsku dobnu strukturu, a slijedom toga i etat prema drvnoj zalihi i prirastu sastojina uvrštenih u površinski etat glavnog prihoda. Oda-bir sastojina za obnovu može se temeljiti, osim na njihovoj dobi, i na stanju strukture poput obrasta, omjera smjese, intenzitetu prirašćivanja, zdrav-stvenom stanju i dr. Vrlo važno je da plansko razdoblje osigura dovoljno dugo pomladno razdoblje za obnovu sastojina što je za većinu tipova šuma bilo osigurano. O uspješnosti ove metode uređivanja šuma svjedoče i tisuće hektara šuma u Slavoniji uređene upravo prema ovoj metodi. Ipak, zbog neinzistiranja na uspostavi normaliteta unutar klasične gospodarske jedini-ce dobna struktura šuma je nepovoljna, što posljedično izaziva pojavu vala intenzivnije sječe šuma istovremeno uz otežanu obnovu zbog promjena u staništu. Možda je to naznaka odlaska i ove metode u povijest istovremeno ustupajući mjesto još elastičnijim, adaptivnim metodama uređivanja šuma koje će omogućiti prilagodbu novonastalim uvjetima uvažavajući potpuno varijabilnost i promjene u staništu uz primjenu svih suvremenih tehničkih i tehnologijskih dostignuća.

Aktualno prostorno i strukturno stanje hrastika Slavonije Šume u Slavoniji (pet slavonskih županija) zauzimaju površinu od

357.986 ha. Od toga uređajni razred hrasta lužnjaka prekriva 29 % površi-ne ili 103 440 ha, unutar kojih je izdvojeno 6.538 odsjeka (sastojina u užem smislu) prosječne površine 15,8 ha (tablice 3. i 4.). Gotovo svim šumama hra-sta lužnjaka gospodare Hrvatske šume d.o.o., Zagreb, čija je organizacijska struktura podijeljena na uprave šuma i šumarije.

42 Smilaj, I., 1957: Prostorno uređenje šuma NR Hrvatske, ibid.81(7-8), p. 246-274.


144

Tablica 3. Osnovne karakteristike šuma SlavonijeU

prav

a šu

ma

Podr

užni

ca

Broj

šu

mar

ijaBr

oj G

ospo

dar -

skih

jedi

nica

Pros

ječn

a po

vr-

šina

UR

hras

ta

lužn

jaka

u G

J

Povr

šina

UR

Hra

-st

a lu

žnja

k (h

a)

Nor

mal

na

povr

šina

20-

god.

do

bnog

razr

eda

Broj

sast

ojin

a U

R H

rast

a lu

žnja

ka

Pros

ječn

a po

vrši

-na

sast

ojin

e Pr

osje

čna

dob

sast

ojin

a

Pros

ječn

a dr

vna

zalih

a sa

stoj

ina

kom kom ha ha ha kom ha god m3/haVinkovci 12 26 2132,2 55436,8 7919,5 3364 16,5 79 317,5Osijek 8 16 535,6 8569,8 1224,3 694 12,4 54 222,3Našice 9 13 1592,8 20706,9 2958,1 1158 17,9 64 296,8Požega 6 7 164,0 1148,1 164,0 84 13,7 63 147,2Nova Gradiška 9 17 1034,0 17578,5 2511,2 1238 14,2 73 311,9

Slavonija 44 79 1309,4 103440,1 14777,2 6538 15,8 72 302,7

Tablica 4. Struktura površina šuma Slavonije

Podr

učje

istr

aživ

anja

Nam

jena

šum

e

Obr

aslo

Neobraslo

Nep

lodn

o

Uku

pno

UR Hrasta lužnjaka

Proi

zvod

no

Nep

roiz

vodn

o

Povr

šina

udio

(ha) (ha) (ha) (ha) (ha) (ha) (%)

UŠP Vinkovci

gospodarske 65017,32 604,5 1469,23 1766,24 68857,29 55436,79 85,3

sve namjene 68478,48 629,71 1469,23 17766,24 72343,66 81,0

UŠP Osijek

gospodarske 53528,71 4783,57 5343,48 3908,59 67564,35 8569,78 16,0

sve namjene 57607,02 6018,69 8848,19 4685,55 77159,45 14,9

UŠP Našice

gospodarske 74720,49 933,82 1499,17 1500,76 78654,24 20706,96 27,7

sve namjene 78797,82 1177,78 1509,65 1511,74 82996,99 26,3

UŠP Požega

gospodarske 46524,29 330,74 743,28 727,81 48326,12 1148,08 2,5

sve namjene 49402,15 575,2 743,28 729,04 51449,67 2,3

UŠP N. Gradiška

gospodarske 67055,93 2760,5 1240,81 1375,34 72432,58 17578,46 26,2

sve namjene 68627,29 2791,58 1240,81 1376,71 74036,39 25,6

Ukupnogospodarske 306846,74 9413,13 10295,97 9278,74 335834,58 103440,07 33,7

sve namjene 322912,76 11192,96 13811,16 26069,28 357986,16


145

Lužnjakove šume nejednoliko su raspoređene po upravama šuma po-družnica. Više od 50% površine (54%) uokvireno je unutar UŠ Podružnica Vinkovci poznate kao Spačvanski bazen. Oko 20% površine nalazi se u UŠ Podružnica Našice, 16 % unutar UŠ Nova Gradiška, te svega 8% u UŠ Po-družnica Osijek. Uprava šuma Požega ima najmanje nizinskih šuma, svega 1% od ukupne površine UR hrasta lužnjaka (slika 3).

Od ukupne površine šuma kojima gospodari pojedina podružnica, lu-žnjakove šume najzastupljenije su unutar UŠ Podružnice Vinkovci, gdje su-djeluju s 81%, dok su u UŠ Podružnica Požega najmanje zastupljene i zauzi-maju svega 2% površine (tablica 4). Unutar ukupne površine gospodarskih šuma UR hrasta lužnjaka više od 90% površine je obraslo, dok na neplodno šumsko zemljište otpada svega 3% ukupne površine (tablica 4).

Dobna struktura lužnjakovih šuma Slavonije ima obilježja slična dob-noj strukturi ukupnih lužnjakovih šuma Hrvatske. S obzirom na „visoku“ razinu (objedinjeno 79 gospodarskih jedinica) u okviru koje je razmotrena dobna struktura, postoji znatno odstupanje od normale. Veliki udio starijih i starih sastojina, mala zastupljenost mladih i srednjedobnih sastojina, uz intenzivniju obnovu tijekom zadnjih 20 godina obilježje je dobne strukture (slika 4).

Slika 3. Raspodjela šuma UR hrasta lužnjaka Slavonije po UŠ podružnicama

Dobna struktura prema drvnoj zalihi prati dobnu strukturu prema po-vršini. Izražen je manjak drvne zalihe mladih sastojina (dobi do polovice op-hodnje), te sastojina pred kraj ophodnje, a koji je djelom kompenziran većom drvnom zalihom sastojina V i VI dobnog razreda. (slika 4b).


146

a)

0

7

14

21

28

I II III IV V VI VII VIII20-godišnji�dobni�razredi

Površina,�103�ha

Stvarna_2006Teoretska_140�ophodnja

b)

0

3

6

9

12


Drvna�zaliha,�106 �m3

V_ostale�vrsteV_hrast�lužnjakTeoretska_PPT_Špiranec�II

Slika 4. Usporedba stvarne i normalne dobne strukture; a) prema površini, b) prema drvnoj zalihi43

Ukupna drvna zaliha istraživanih sastojina prema Šumsko-gospodar-skoj osnovi područja je 31.305.625 m3 ili 303 m3/ha, što je svega nešto manje (oko 5%) od teoretske PPT (H. lužnjak, II bonitet Špiranec 1975) koja bi treba-la iznositi 32.923.497 m3, odnosno 318 m3/ha. Ukupan omjer smjese po vrsta-ma drveća je zadovoljavajući s gospodarskog, a optimalan sa ekološko-bio-loškog gledišta. Hrast lužnjak sudjeluje u drvnoj zalihi sa 72 % ili 22.283.270 m3, poljski jasen s 12% ili 3.573.282 m3, grab s 11% ili 3.741.064 m3 te na ostale vrste, prvenstveno crnu johu preostaje oko 5% ili 1.708.009 m3 drvne zalihe.

Suvremeno uređivanje šuma SlavonijeJoš od 1931. godine, kada su donesena „Uputstva za uređivanje držav-

nih šuma“ temeljem Zakona o šumama iz 1929. godine za regularni način gospodarenja u šumama sa sastojinskim gospodarenjem, kao metoda odre-đivanja sječivog prihoda odnosno planiranja obnove i njege sastojina pred-viđena je metoda razmjera dobnih razreda. Metoda razmjera dobnih razre-da osigurava najviši cilj uređivanja šuma tj. potrajnost prihoda tako da u ispravnom sjekoredu uspostavi normalno stanje u odnosu dobnih razreda po površini i prostoru44.

Kod primjene metode razmjera dobnih razreda bitna je razina razma-tranja, tj. razina usporedbe stvarnog i normalnog razmjera dobnih razreda. Prema Uputstvima iz 1931. godine razina razmatranja je šumskogospodar-

43 Tomašević, D., 2013. Dobna struktura kao pokazatelj stanja i polazište budućeg gospodarenja šuma-ma hrasta lužnjaka na području UŠP Vinkovci. Završni rad. Sveučilište u Zagrebu, p. 21.

44 Nenadić, Đ., 1929: Uređivanje šuma, Tisak zaklade tiskare Narodnih novina u Zagrebu. Zagreb, p. 302.


147

ska cjelina za koju se izrađuje cjelovit uređajni elaborat, a označava šumsko područje koje se dalje dijeli na gospodarske jedinice.

Pravilnikom za uređivanje šuma iz 1994. (NN, br. 52/1994) neopravdano i nerealno predviđa se planiranje potrajnosti prihoda etata po uređajnim ra-zredima na razini gospodarske jedinice. Pravilnik iz 2006. godini ne donosi razinu na kojoj bi se trebalo razmatrati potrajnost prihoda, odnosno razinu razmatranja razmjera dobnih razreda. Promjena nema niti u Pravilniku iz 2008. godine (POUŠ 2008). Značajnu promjenu donosi najnoviji Pravilnik prema kojem se potrajnost prihoda etata planira po uređajnim razredima glavnih gospodarskih vrsta drveća na razini šumskogospodarskog područ-ja (POUŠ 2015). Time osiguravanje potrajnosti prihoda pri planiranju etata postaje upitno, a model određivanja površinskog etata glavnog prihoda ne-jasan.

Primjenu metode razmjera dobnih razreda u praksi razradio je profesor Klepac45. Uređajni elaborat izrađuje se za šumsko-gospodarsko područje ili šumsko-gospodarsku oblast pri čemu se može koristiti razdioba šuma pre-ma Smilaju.46 Smilajeva podjela predviđa smislene prirodno-geografske cje-line poput Podravlja, Posavlja, Podunavlja i slično. Klepac navodi da su pri planiranju moguća dva modela47. U prvom načinu etat se planira za svaku gospodarsku jedinicu zasebno, jednostavna suma etata za gospodarske jedi-nice daje etat za šumskogospodarsko područje. Drugi način, za koji navodi da je bolji, jest da se područje tretira kao cjelina te se za njega planira etat. Međutim, ovdje ostaje nejasno kako tako određen etat raspodijeliti po gos-podarskim jedinicama. Vidljivo je kako je neminovno planirati i razmatrati etat na oba ova načina s ciljem uspostavljanja normaliteta regularne šume unutar područja uz najmanje gubitke na razini pojedinih gospodarskih je-dinica.

Povezano s uspostavom normaliteta, trajna obnova sastojina predstavlja jednu od najznačajnijih pretpostavki i preduvjeta održivosti šuma i održi-vog gospodarenja šumama.48,49 U uvjetima koji odgovaraju idealnim teoret-skim, intenzitet obnove šume definiran je površinom šume i ophodnjom, a

45 Klepac, D., 1965: Uređivanje šuma, Nakladni zavod Znanje. Zagreb, p. 341.46 Smilaj, I., 1957: Prostorno uređenje šuma NR Hrvatske, Šumarski list 81(7-8), p. 246-274.47 Klepac, D., 1965: Uređivanje šuma, Nakladni zavod Znanje. Zagreb, p. 341.48 Kneeshaw, D., Leduc, A., Drapeau, P., Gauthier, S., Paré, D., Carignan, R., Doucet, R., Bouthillier,

L., Messier, C., 2000: Development of integrated ecological standards of sustainable forest manage-ment at an operational scale, The Forestry Chronicle 76(3), p. 481-493.

49 Anić, I., Mikac, S. Prirodno pomlađivanje hrasta lužnjaka (Quercus robur L.) na malim površinama. U: Matić, S., ur. Šume hrasta lužnjaka u promijenjenim stanišnim i gospodarskim uvjetima, 2008 Zagreb. HAZU, 10-11.

1


148

prostorna i vremenska dinamika obnova sastojina je ustaljena i zasniva se na modelu idealne šume.

Aktualna dobna struktura lužnjakovih šuma je nepravilna s pretežitom zastupljenošću starih i starijih sastojina te s druge strane najmlađih sasto-jina kao posljedica intenzivne obnove. Osobito je to značajno u kontekstu činjenice da dobna struktura, odnosno njen odnos prema teoretskoj, ima presudan utjecaj na planiranje budućeg gospodarenja.50,51,52 Za razliku od uravnotežene strukture šume i sastojine, u narušenim uvjetima odnos i ras-pon sječivih dobi sastojina može značajno varirati oko ophodnje, međutim nužna je ravnoteža između sastojina s prijevremenom i odgođenom obno-vom. U takvim okolnostima odnos dobi sastojina i propisane ophodnje ne treba biti isključivi kriterij za odabir sastojina za obnovu. Uz dob sastojine stupanj narušenosti strukture sastojina kao i vrijednost drvne zalihe postaju značajniji kriteriji pri planiranju etata glavnog prihoda.53 Prema Pravilniku o uređivanju šuma, sječiva dob može biti niža ili viša od ophodnje u uvjeti-ma narušenih elemenata strukture sastojine i poremećenog razmjera dobnih razreda pojedinog uređajnog razreda u odnosu na normalni površinski raz-mjer dobnih razreda (Članak 26, stavak 11. Pravilnika).54

Trajni izazovi gospodarenja (starim) slavonskim hrasticima Prostorno-vremenski prikaz stanja današnjih šuma kroz model uređiva-

nja koji se nije značajnije mijenjao jedno stoljeće čini direktnu poveznicu sa stanjem starih slavonskih hrastika iz kojih su nastali. Problem za rekonstruk-ciju prijašnjeg stanja šuma i šumovitosti predstavlja značajna deforestacija (danas nazvana prenamjena) šuma u prvenstveno poljoprivredne površine. Poznavajući dinamiku sječa u proteklih 60 godina možemo rekonstruirati intenzitet sječa i ophodnju (140) godina ranije. Prema tome, površina hrasti-ka koja je bila obnovljena 1980. godine posljedica je, ugrubo rečeno, obnove hrastika u 1840. godini. Potrebno je istaknuti da rekonstrukciju možemo na-

50 Čavlović, J., 1996: Sustavna dinamika u planiranju gospodarenja regularnim šumama na području Uprave šuma Zagreb, Glasnik za šumske pokuse 33(p. 109-152.

51 Čavlović, J., Antonić, O., Božić, M., Teslak, K., 2012: Long-term and country scale projection of even-aged forest management: a case study for Fagus sylvatica in Croatia, Scandinavian Journal of Forest Research 27(1), p. 36-45.

52 Salo, S., Tahvonen, O., 2002: On Equilibrium Cycles and Normal Forests in Optimal Harvesting of Tree Vintages, Journal of Environmental Economics and Management 44(1), p. 1-22.

53 Čavlović, J., Teslak, K., Seletković, A., 2011: Primjena i usporedba pristupa planiranja obnove sasto-jina hrasta lužnjaka (Quercus robur L.) na primjeru gospodarske jedinice ‘’Josip Kozarac’’, Šumarski list 135(9-10), p. 423-435.

54 NN, 97/2018: Pravilnik o uređivanju šuma, Narodne novine 97/2018.


149

praviti samo za šume koje nisu prenamijenjene i uz niz ograničenja poput stalnosti propisane ophodnje i dosljednog pridržavanja sjekoreda, isprav-nog bilježenja dobi sastojina, apsolutno uspješne obnove sastojina i dr.

Budući da je u to vrijeme uređivanje šuma razvijeno i pokriveno gospo-darskim planovima, dinamika sječa od sredine 19 st. pa do sada je uglavnom poznata55. Stanje gospodarenja manje je poznato u Provincijalu dok za po-dručje Vojne krajine postoje brojni primjeri preciznih osnova gospodarenja iz tog razdoblja. Za srijemske šume u sastavu 9. Petrovaradinske pukovnije sa sjedištem u Mitrovici poznata je gospodarska osnova načinjena 1865. go-dine. Iz iskaza površina je razvidno da cijelo šumskogospodarsko područje imalo površinu od oko 39.000 ha razdijeljenu u 28 gospodarskih jedinica. Na području je bilo oko 14.000.000 m3 na panju ili oko 440 m3/ha. Dobna struk-tura ukazuje na činjenicu da je te godine na području bilo samo oko 3.931 ha starih hrastika (starijih od 140 godina). Slična dobna struktura i stanje šuma bilo je i u drugim pukovnijama Vojne krajine.

Relativno visoka drvna zaliha ukazuje da su i ostale šume bile uglavnom iznad polovice ophodnje, a što ukazuje da su već bile obnavljane (sječene) tijekom 18 stoljeća. Mali udio prezrelih starih šuma (oko 10%) pokazuje da je obnova iskonskih prašumskih hrastika u velikoj mjeri završena do polo-vice 18 st. Stoga velike sječe na kraju 19. i početkom 20. stoljeća morale su se odnositi većinom na hrastike već jednom posječene i obnovljene u periodu do polovice 18. st., a koje su dalje korištene prebiranjem i pašarenjem. Iako se često govori o iskonskim hrasticima sa stablima s impozantnim dimenzi-jama starijim i od 300 godina, takve površine u 19. stoljeću vjerojatno su bile manje zastupljene, ali su privlačile veću pozornost. Tako naš najpoznatiji šumarski stručnjak i književnik Josip Kozarac u svojoj “Slavonskoj šumi” opisuje sastojine koje je premjeravao i u kojima je danonoćno boravio 1886. i 1887. godine. Kozarac opisuje šumu riječima: „Tu se dižu velebni hrastovi sa sivkastom korom, izrovanom ravnim brazdama, koje teku duž cijelog 20 metara visokog debla sa snažnom širokom krošnjom, kojano ga je okrunila, kao stasitog ju-naka kučma“, a koje ipak, u svom znanstvenom radu proglašava prestarim da bi normalno rađali sjemenom.56 Iz Kozarčevih opisa može se zaključiti da se radilo o prezrelim i proređenim šumama koje su se u prošlosti neuredno gospodarile uz sječu sušaca i prezrelih „staraca“ prebiranjem, a što je uzrok otežane obnove. „Kako rekoh, do nedavna bili su naši hrastici mrtva glavnica; sav drvni užitak, što su nam ga pružali, bila su pravoužitnikom putem priebora davana

55 Klepac, D., 1965: Uređivanje šuma, Nakladni zavod Znanje. Zagreb, p. 341.56 Kozarac, J., 1897: O uzgoju posavskih hrastovih sastojina u prvim periodama obhodnje, Šumarski

list 21(1), p. 1-15.


150

više manje polusuha stabla; osim toga, radilo je niekoliko bačvara pintarsku robu, nu u posve neznatnoj množini. Ono niekoliko čistih sječina, što od te dobe datiraju, pomladjeno je sijanjem pod motiku“.

Površina takovih šuma protezala se duž cijele Posavine organizirane u 60 revira od kojih je svaki imao 1.800 kj što iznosi oko 50.000 ha šuma po-dijeljene na Vinkovačku i Gradišku skupinu. U ono vrijeme bio je ogroman izazov posjeći te hrastike, ali i još veći istovremeno ih uspješno obnoviti.

Obnova se provodila predzabranama uz dugo pomladno razdoblje, što često nije polučivalo uspjeha. Izvorno to je izgledalo ovako: „Slavonski hra-stici pomladjivaju se naravnim načinom tim, da se 5godišnje predzabrane osnuju t.j. da se na površini 5godišnjih ječina unaprijed poprečno na 400-500 jutara svake šumarije (po 12000-13000 jutara žirovina i paša zabrani“.57 Takva obnova često nije polučivala željene rezultate. „Ovakav način šumarenja nije uvije prikladan, da se željeni cilj postigne budući uspije pošumljenja ovisi o naravi i položaju do-tičnog revira“. Za uzroke neuspjele obnove Kozarac navodi veliku razliku u staništu i strukturi sastojina, a za koje se ne provodi prikladno gospodarenje već se za sve primjenjuje isti model.

Kozarac zapaža 4 skupine sastojina (danas možemo reći uređajnih ra-zreda): 1. čiste hrastove šume (90 % hrastovine) u kojih je tlo „ponajviše“ suho, 2. skupinu čine mješovite hrastove šume s 40 % primiješanih ostalih vrsta kao što su jasen, grab, brijest i joha i koje su podložne poplavi, 3. sku-pinu sastojine sa 30-50 % hrastovine, a ostatak je ostalo drveće i koje je tlo izrazito plavljeno te 4. skupinu u kojoj dominira jasen, a hrast je spao na minimum. Nažalost, autor ne navodi udjele pojedinih skupina u površini no jasno je da je udio za hrast nepovoljnijih skupina značajan budući da pro-blemi u obnovi upravo tih skupina brinu tadašnju šumarsku struku te se o tome uvelike raspravlja. Iz današnje perspektive neshvatljivo je inzistiranje na obnovi sastojina samo u smjeru što čistijih hrastika, što i Kozarac već tada primjećuje i iznosi u svom radu iz 1886. u kojem ironično propituje zašto je jasen neprijatelj šumara. „Da vidimo najprije, kakav izgledje taj neprijatelj naš, taj jasen! Ja ga gledjem, kako se tamo negdje u Boljkovu i Tikaru podigo 35 met. visok, sa pravilno izvezenom bielom korom, ponešto izprevijano, do preko 20 metara čistog struka, te svjetlom gracijoznora krošnjom; tuj bih ga nazvao krasoticom, kojoj mrki hrastovi udvaraju!“. Budući da je nakon ukidanja Vojne krajine došlo do podjele šuma na imovne općine koje dobivaju šume bliže selima, a država zadržava šume bliže Savi koje su i više plavljene, obnova u smjeru hrasta u državnim šumama je izričito upitna. Jasen je u tim uvjetima konkurentniji, a

57 Ibid.


151

koliko je to problem svjedoči i pokretanje jasenovog pitanja: “ I tako je došlo do toga, da je prije 10—12 godina pokrenuto tako zvano jasenovo pitanje, o kojem je i glavna skupština hrv.-slav. šum. družtva u Novoj Gradiški razpravljala“.58 Držav-ne šume svim su silama nastojale obnoviti šume u korist hrasta te se iznalaze metode koje uključuju sve više intervencija i troškova, a uvode se i radovi čišćenja i prorjeda.

Zanimljiva je i usporedba hrasta i jasena: „Hrast, sviestan si svoje vrstnoće, ne brine se mnogo za svoj razplod i svoje potomstvo, kao da će reći: niesam ja kriv, ako sve jagmi za mnom, ako sve, počam od ptice pa do čovjeka moje sjeme hara; ako mi u prvoj mladosti koru gulite; ako me kao mladića za gradju rušite; ako zaljubljeno u me motrite, kad šiškom urodini; ako se lakomite za srebrnjacima, što ih za moju dtigu i trupce dobivate, rušeć me puno puta u nepravo vrieme, dok se još niti za rod niti za plod pripraviti nemogoh, — ako sam vam dakle tako nuždan, brinite se za me! — Sasma drugačije jasen! Trpi on i čeka sve do časa, dok nestavimo srez u zabranu: sad je došlo njegovo vrieme, da se svojima potomcima osveti vlastitome silniku; sad on tek razvije dosele nepoznatu snagu: 1 urodi svake godine obilatim plodom; 2. urodi plodom laganim, sgodnim, da ga i vjetar i voda pronose širom svega kraja; 3. urodi plodom zdravim, žilavim, koji dosad u koliko je poznato, nijednog neprijatelja neima; 4. to sjeme iznikav jednom, potjera toli naglo u vis, da sve ostale vrsti drvlja za njim zaostaju.„59

Kozarac dakle shvaća da je jasen važna i nezaobilazna vrsta osobito u poplavnim i barskim šumama i sugerira mjere za uspješniju obnovu tih ti-pova nizinskih šuma. One se mogu iščitati iz slijedećeg: „da do dan danas još nemožnmo za sigurno uztvrditi, da li hrašću sbilja prieti pogibelj posvemašnjeg uništenja od strane jasena; što više, promotrimo li sadanje stare sastojine, koje su po svoj prilici u družtvu s jasenovinom ovako divne izrasle“.60

Iz ovih opisa može se dobiti jasna slika o strukturi i stanju slavonskih šuma krajem 19 st. koje obilježavaju prethodno provođeno primitivno gos-podarenje prebiranjem uz kontinuirano pašarenje i žirenje, što je dopuštalo spore i sporadične procese obnove pojedinačnih stabla. Prezrele sastojine često su se krčile posebno na manje plavljenim terenima kako bi se proširila naselja i obradive površine. Koliko su poplave bile intenzivnije i duže nego danas svjedoči Kozarčeva rečenica: „Poplava traje popriečno godišnje sedam mjeseci, sa 1—2 metra dubokom vodom“.61 U takvim uvjetima obnova hrasta lužnjaka je nemoguća te šumari zazivaju regulaciju Save. Tako dugotrajne

58 Kozarac, J., 1887: Crne točke u šumarenju slavonskih hrastika, Šumarski list 11(1), p. 22-29.59 Kozarac, J., 1886: K pitanju pomladjivanja posavskih hrastika, Šumarski list 10(2), p. 50-57.60 Ibid.61 Ibid.


152

poplave javljale su se periodički u nekoliko uzastopnih godina uzrokujući sušenje prezrelih i fiziološki slabih stabla, što je otvaralo prostor za obno-vu. U sušnim periodima koji bi se izmjenjivali s iznimno vlažnim „povodnja učestala svakom godinom, vrieme samo posta nekako abnormalno bez pravog pre-laza od jedne godišnje dobe u drugu, više mokro i studeno nego li suho“62 šuma se uspijevala obnoviti, a stoka je naknadno reducirala jasenov, vrbov, brijestov i johov pomladak te tako formirala šume s maksimalnim udjelom hrasta u smjesi.

Detaljan opis pomlađivanja Kozarac opisuje u članku iz 1897. godine:„Dok posavske hrastove šume niesu još medju državom i obćinama razdieljene

bile, pomladjivale su iste većim dielom putem preborne sječe, samo neznatni poprav-ci obavljani su sjetvom pod motiku. U tu svrhu bila je stanovita šumska površina — oko 300—500 jutara velika — pod zabranu stavljena, te se je na istoj godišnja potreba na ogrievu i gradji pravoužitnikom putem priebora izdavala. Počelo se da-kako sa šumama, koje su najbliže do sela bile, te je bilo u principu (koji se ipak nije svagdje točno obdržavao), da se najprije povadi biela šuma: jasen, briest, grab, a zatim hrastovi. To vadjenje na tako ograničenoj površini trajalo je 10—15 godina, a prema tomu trajalo je isto tako dugo i naravno pomladji- vanje; pošto je pako biela šuma najprvo izvadjena, to se je sav podmladak sastojao mal ne iz čistog hrastika. Na taj način su postali sadašnji 30—70 godina stari hrastići, u kojima se nalazi 80—90 % hrastovine, a jedva 20 —10 % biele šume.“63 Nasuprot tome, od 1871. godine uvodi se obnova čistom sječom s predzabranama (zabrana pašarenja i žirenja), a često su predzabrane trajale predugo te se u vlažnijem staništu uspješnije obnovio jasen.

Iz Kozarčevih članaka može se uglavnom iščitati uzgajivačka perspek-tiva šumarstva, dok se on samo sporadično dotiče modela uređivanja šuma. Prvi poznati plan gospodarenja za posavske šume izrađen je 1880. godine od koje su sačuvani samo osnovni podaci (razmjer dobnih razreda, površina i drvna zaliha) te pripadajuća karta. Šume su uređene prema „Naputku za izmjeru, procjenu i uređenje gojitbe šume imovnih općina u Hrvatsko-sla-vonskoj Krajini“ iz 1881. godine, a kojima je temelj određivanje etata prema austrijskoj kameralnoj taksi i rašestarenje prema površini, tj. kombinirana metoda.64 Poznata je kao Heyerova metoda. S obzirom na stanje šuma u Voj-noj krajini koje su do tada korištene prebiranjem, najznačajniji šumar onoga

62 Ibid.63 Kozarac, J., 1897: O uzgoju posavskih hrastovih sastojina u prvim periodama obhodnje, Šumarski

list 21(1), p. 1-15.64 1996: Program gospodarenja Gospodarske jedinice “Opeke” za razdoblje 1996.-2005. NPŠO Lipov-

ljani, p. 200.


153

vremena uređivač Ante Tomić prilagođava metodu kako bi osigurao formi-ranje teoretske dobne strukture na način da dio etata ostvaruje prebiranjem u prezrelim, starim sastojinama.65,66 Iz tog doba još i danas je vidljiva gospo-darska podjela na odjele od 60 kj prosijecanjem prosjeka u smjeru glavnih strana svijeta. Osim u državnim šumama i šumama imovnih općina, i u osta-lim šumama nastojalo se uspostaviti uređeno gospodarenje šumama. Tako se spominje primjer osnove za šume vlastelinstva Đakovačke biskupije iz 1884., no nije ju odobrila tadašnja hrvatska zemaljska vlada te je 1897. Boro-šić izradio novu gospodarsku osnovu u skladu sa Zakonom iz 1894. godine. Površina šuma unutar tog vlastelinstva iznosila je oko 29.500 kj.

Iako je i „Naputkom za izmjeru, procjenu i uređivanje gojitbe šuma imovnih općina u Hrvatsko-slavonskoj krajini“ iz 1881. i „Naputkom za sa-stav gospodarskih osnova odnosno programa iz 1903.“ bilo propisano tada moderno kombinirano uređivanje uz nastojanje osiguranja potrajnosti pri-hoda ono dugoročno nije ostvareno. Sječe su značajno premašivale propi-sani etat prema planovima, što se najbolje vidi u sadašnjoj dobnoj strukturi. Vidljivo je to u svim lužnjakovim kompleksima šuma poput Posavskog, Na-šičkog, Turopoljskog i drugdje, ali je posebno izraženo u Spačvanskom baze-nu, što se jasno može vidjeti iz prikaza aktualne dobne strukture uređajnog razreda hrasta lužnjaka uokvirenog u područje nadležnosti Uprave šume podružnica Vinkovci (slika 5).

a)

0

5

10

15

20


Površina,�103�ha

Stvarna_2006Teoretska_140�ophodnja

b)

0

3

6

9


Drvna�zaliha,�106 �m3

V_ostale�vrsteV_hrast�lužnjakTeoretska_PPT_Špiranec�II

Slika 5. Usporedba stvarne i normalne dobne strukture; a) prema površini, b) prema drvnoj zalihi UŠP Vinkovci67

65 Tomić, A., 1877: Normalni dohodak i normalna drvna zaliha uredjene šume, njihov razmjer medju-sobno i prama površini ciele šume obzirom na obhodnju, Šumarski list 1(2), p. 110-118.

66 Tomić, A., 1883: Razjašnjenje k racionalnoj metodi uredjivanja šumskog gospodarstva, Šumarski list 7(3), p. 106-123.

67 Tomašević, D., 2013. Dobna struktura kao pokazatelj stanja i polazište budućeg gospodarenja šuma-ma hrasta lužnjaka na području UŠP Vinkovci. Završni rad. Sveučilište u Zagrebu, p. 21.


154

Dobna struktura, stanje (sušenje) hrastika i razvoj tehnike i tehnologije prerade drva te velika potražnja za hrastovim drvom nadmašili su napore šumarskih stručnjaka, posebno uređivanja, da postupnom obnovom kroz duže vremensko razdoblje uspostave teoretske dobne strukture i tako trajno osiguraju potrajnost prihoda. Nakon stoljeća i pol ili nakon jedne ophodnje propisane za hrast lužnjak (140 godina) čini se da se povijest ponavlja te se nalazimo pred identičnim izazovima. I tada su šumarski stručnjaci bili reali-sti: „Niesmo ni oni šumski idealiste, koji odgajaju šumu radi šume same; a niti ona vrst pristaša čiste zemljištne rente, koja conditio sine qua non zahtieva od šumskog gospodarstva stanovite kamate, makar i uz riziko, da bi šumska substancija mogla time u opasnost dođi“68 te iako nisu mogli utjecati na količinu sječa nastojali su utjecati na uspješnost obnove. „Naravna je stvar, da je i tu biela mlada šuma mah preotela, dočim su se hrastići, akoprem ih je dosta bilo, posve izgubili. Ta okolnost na-vela je državnu upravu, te je u kupoprodajne ugovore uvrstila jedan paragraf, polag kojega je svaki drvotržac — kupac bio obvezan svoju sječinu od mlade biele šume oči-stiti t. j. pri korjenu ju izsjeći„69, ali i kasnije njege prorjedama: „Kraj obala Save ima oko 4000 jutara 50-godišnjih sastojina, koje pored najbolje stojbine nemoga dati takovo ogijevno drvo, da bi za trgovinu sposobno bilo. Takove omjere od 12 do 15 cm imati će ove sastojine tek za 10 do 15 godina. Rečene sastojine tako su guste, da se 25 % drvne zalihe vazda osuši, ali je kod tog najnepovoljnije to, da se baš hrast suši, koji je ondje potlačen. Ovo sušenje mladikovine toli napreduje, da u revirih, u kojih je u 30. godini 35 % hrastovine bilo, u 50. godini jedva još 10 % hrastovine preostaje. Da su ovi reviri prije 15 godina proredjeni...“.70 Nastojati njegama i prorjedama po-većati vrijednost i proizvodnju šuma vrlo je napredno razmišljanje ondašnjih šumarskih stručnjaka i obilježje je industrijskog razdoblja. U svom nastojanju da pomlade i odnjeguju hrastike u velikoj mjeri su uspjeli te šume Slavonije, a posebno njeni hrastici, predstavljaju i danas neizmjernu vrijednost za koju se iskreno nadamo da neće biti protraćena uzalud uz opasnost da hrastici ostanu neobnovljeni i tako izgube budućnost. Nije potrebno elaborirati što bi to značilo za budućnost Slavonije i njenog stanovništva.

ZaključakRazvoj uređivanja šuma u Europi prelijevao se i na područje Slavoni-

je. Poplavne nizinske šume bogate drvom i općenito vrijednim resursima

68 Kozarac, J., 1897: O uzgoju posavskih hrastovih sastojina u prvim periodama obhodnje, Šumarski list 21(1), p. 1-15.

69 Ibid.70 Kozarac, J., 1887: Crne točke u šumarenju slavonskih hrastika, Šumarski list 11(1), p. 22-29.


155

za opstanak čovjeka niz stoljeća iskorištavane su neplanski u okviru šum-sko-poljskog gospodarenja, gdje je naglasak na osiguranju hrane te ogrjev-nog i građevnog drva. Rano, predindustrijsko iskorištavanje šuma područja Slavonije nije tako izražena, za razliku od mediteranskog prostora i Europe. Posljedica je to specifičnih prirodno-geografskih obilježja jer su poplave i močvare uvjetovale slabu naseljenost. Stalna ratna opasnost te dijelom raz-doblja i okupacija od strane Osmanskog Carstva uzrokuje dodatno raselja-vanje stanovništva. U takvim okolnostima šume imaju prašumska obilježja, šume su mješovite i po vrstama drveća i po razvojnim fazama, pomlađivanje se odvija prema prirodnim načelima. Uspostavom (1702.), a kasnije i uređe-njem (1746.) Vojne krajine naseljenost se povećava, a time i korištenje šuma. Jednostavnim stihijskim iskorištavanjem nije se bitno smanjivala ukupna šumovitost, ali se značajno degradiralo stanište, što posljedično smanjuje količinu i kvalitetu proizvedenog drva. Šuma se gospodarila prebiranjem, a intenzitet je ovisio o blizini naselja. Formiraju se prorijeđeni hrastici s ne-koliko desetaka prezrelih hrastova jake krošnje po hektaru s vrlo malo pra-tećih vrsta. Šume udaljenije od naselja imaju očuvaniju strukturu, sastojine su gušće, a stabla habitusno kvalitetnija.71 Na području civilne Hrvatske po-stupno se formira vlasništvo nad šumskim zemljištem pa se javlja i potreba regulacije iskorištavanja šuma od strane vlasnika (Crkve, plemića, države, kralja, cara). Istovremeno se razvija i svijest o potrebi raspolaganja određe-nim znanjima kako bi se organiziralo gospodarenje šumama na način da se dobrobiti koje daju osiguraju trajnije. Javljaju se prvi šumarski stručnjaci te otvaraju prve šumarske škole (npr. Hartig 1789., Cotta 1795.) čije spoznaje se kroz strane gospodare i propise primjenjuju i na području Slavonije. Os-novna ideja, koja postoji koliko i organizirano šumarstvo, jest uspostava po-trajnosti prihoda od šume. Provođenjem potrajnog uređivanja šuma osigu-rava se trajna zaštita šuma uz istovremeno ostvarenje niza koristi od šuma za pojedinca i zajednicu. Prve spoznaje i ciljevi odnosili su se na zaštitu od prekomjernih sječa, te uspostavljanja prostorne potrajnosti. Propisi regula-cije gospodarenja šuma, rijetko su sadržavali odredbe ograničenja krčenja šuma odnosno prenamjene u poljoprivredno zemljište, jer je prijelaz iz pro-rijeđenih pašarenih i žirenih šuma i šikara prema oranicama bio relativno jednostavan. Šumovitost se smanjuje polako i postupno. Prvo se prašume pretvaraju u prorijeđene šume i šikare koje se koriste za pašu i brst, a koje se dalje potpuno krče i prenamjenjuju u oranice.72 Prva ograničenja iskorišta-

71 Tonković, D., 1986: Stari slavonski hrastici, KIC »Privlačica« Privlaka Vinkovci, p. 40.72 Ibid.


156

vanja i uputstva za gospodarenje odnose se isključivo na dio Slavonije pod civilnom upravom. Na području Vojne krajine šume su u vlasništvu države, i sve do njenog ukidanja šumama se gospodarilo neplanski, a stanovništvo je koristilo šume u zamjenu za vojnu službu. Takav oblik gospodarenja po-sebno je štetan za heliofitne, listopadne nizinske šume.

Ukidanjem feudalizma i gašenjem Vojne krajine formira se niz oblika vla-sništva nad šumama poput: državnih, crkvenih, imovnih općina, zemljišnih zajednica, upravne šume i kasnije privatne šume nastale iz feudalnih šuma koje prelaze u ruke malih seljačkih gospodarstava i industrijskih tvrtki. Ra-zličiti tipovi vlasništva uvelike otežavaju uspostavu potrajnog gospodarenja šumama jer različiti vlasnici prvenstveno nastoje ostvariti svoje kratkoročne interese. Ipak, pod utjecajem centralne vlasti organizira se plansko potrajno gospodarenje te se izrađuju prvi šumskogospodarski planovi utemeljeni na nastojanju osiguranja potrajnosti prihoda te prostorno-vremenskog reda u šumi, odnosno ujednačavanja prihoda u vremenu. Izrada kvalitetnih ure-đajnih elaborata vezana je za šume imovnih općina, ali i šume pojedinih vlastelinstava, odnosno sve šume osim državnih i privatnih. Zbog proteklim gospodarenjem oblikovane specifične strukture takvo gospodarenje bilo je povezano s nizom nedostataka te ondašnji domaći šumarski stručnjaci (Ante Tomić, Josip Kozarac i drugi) prilagođavaju metode kako bi uspješnije or-ganizirali gospodarenje šuma. Bez obzira na nastojanja šumarske struke i postojanja šumskogospodarskih planova utemeljenih na potrajnosti, šume se ubrzano sijeku i obnavljaju pa u prvi plan iskaču problemi obnove hrasti-ka na površinom ogromnim, cjelovitim sječinama od 500 i više hektara. Sječe su najintenzivnije na prijelazu između 19. i 20. stoljeća, što se jasno može raspoznati u sadašnjoj dobnoj strukturi. I u takvim okolnostima šumarska struka uspjela je u najvećoj mjeri uspješno obnoviti šume, što svjedoči da-našnja struktura nizinskih šuma gdje potencijalno uređajni razred hrasta lu-žnjaka zauzima i do 310.000 ha.73 Hrastove šume su ponovo zrele s velikim udjelom sastojina starosti iznad 100 godina, ali s velikom prosječnom zali-hom po hektaru (oko 620 m3/ha u zrelim sastojinama) raspoređenom na veći broj kvalitetnijih stabala. Visoka kvaliteta stabala posljedica je provođenja planskog njegovanja sastojina. U šumama je značajan broj primiješanih vrsta drveća poput poljskog jasena, johe, graba, klena i rjeđe brijesta, što šumama daje značajnu općekorisnu vrijednost. Problemi obnove nizinskih šuma pa tako i lužnjakovih i danas su aktualni. Uzroci su brojni, no treba istaknuti

73 Čavlović, J., 2010: Nacionalna inventura šuma u Hrvatskoj, Ministarstvo regionalnog razvoja, šu-marstva i vodnog gospodarstva. Zagreb, p. 300.


157

promjene u staništu uslijed melioracija i promjene klime te pojave niza aloh-tonih štetnika. Šumarska struka i znanost unatoč tome nastoje očuvati hra-stike te ih uspješno obnoviti kako bi i dalje ostali trajni oslonac slavonskom čovjeku te neprocjenjiva vrijednost Slavoniji i hrvatskoj državi.

Literatura:1996: Program gospodarenja Gospodarske jedinice “Opeke” za razdoblje 1996.-2005. NPŠO

Lipovljani, p. 200.2006: Program gospodarenja Gospodarske jedinice “Opeke” za razdoblje 2006.-2015. NPŠO

Lipovljani, p. 200.2015: Program za gospodarenje šumama šumoposjednika gospodarska jedinica „Šume

gospodarstva baruna Pereira-Arnstein” od 2015. do 2024. godine, Zagreb, p. 262.Anić, I., 2007: Uzgajanje šuma I, interna skripta, Sveučilište u Zagrebu, Šumarski fakultet.

Zagreb, p. 97.Anić, I., Mikac, S. Prirodno pomlađivanje hrasta lužnjaka (Quercus robur L.) na malim po-

vršinama. U: Matić, S., ur. Šume hrasta lužnjaka u promijenjenim stanišnim i gospo-darskim uvjetima, 2008 Zagreb. HAZU, 10-11.

Bončina, A., 2009: Urejenje gozdov – upravljanje gozdnih ekosistemov, Univerza v Ljublja-ni, Biotehniška fakulteta, Oddelek za gozdarstvo in obnovljive gozdne vire. Ljubljana, Slovenija, p. 359.

Bösendorfer, Josip. “Kako je došlo do slavonskog urbara 1756. godine? - Na osnovi arhival-ne građe iz arhiva županije virovitičke”, Rad JAZU knj. 242 (1931), 1-92.

Čavlović, J., 1996: Sustavna dinamika u planiranju gospodarenja regularnim šumama na području Uprave šuma Zagreb, Glasnik za šumske pokuse 33, p. 109-152.

Čavlović, J., 2010: Nacionalna inventura šuma u Hrvatskoj, Ministarstvo regionalnog ra-zvoja, šumarstva i vodnog gospodarstva. Zagreb, p. 300.

Čavlović, J., 2013: Osnove uređivanja šuma, Sveučilište u Zagrebu, Šumarski fakultet. Za-greb, p. 322.

Čavlović, J., Antonić, O., Božić, M., Teslak, K., 2012: Long-term and country scale projection of even-aged forest management: a case study for Fagus sylvatica in Croatia, Scandina-vian Journal of Forest Research 27(1), p. 36-45.

Čavlović, J., Teslak, K., Seletković, A., 2011: Primjena i usporedba pristupa planiranja ob-nove sastojina hrasta lužnjaka (Quercus robur L.) na primjeru gospodarske jedinice ‘’Josip Kozarac’’, Šumarski list 135(9-10), p. 423-435.

Erceg, Ivan. “Jozefinski popis stanovništva civilne Hrvatske i Slavonije (1785/87)”, Rad HAZU knj. 461, Razred za društvene znanosti knj. XXXI, (1992), 1-22.

Erceg, Ivan. “Stanje i struktura stanovništva u hrvatsko-slavonskim županijama godine 1782.”, Starine JAZU 59, (1984), 309-325.

Gavrilović, Slavko. “Rasprava u Beču 1737. o društveno-ekonomskim odnosima u Slavoniji i Sremu”, Zbornik Matice srpske za istoriju sv. 23 (1981), 89-103.

Gavrilović, Slavko. Srem od kraja do sredine XVIII veka, Monografije Instituta za istoriju Filozofskog fakulteta u Novom Sadu knj. 12, Novi Sad, 1979.


158

Izviešća Trgovačko-obrtničkih komora u Osieku, Senju i Zagrebu za godinu 1900. na Kr. ug. ministra za trgovinu, Posebni otisak iz skupnog Izviešća sa naslovom “Narodno gospodarstveno stanje Zemalja Ugarske Svete Krune u godini 1900.”, Budimpešta, 1901.

Izvješće Trgovačko-obrtničke komore za Slavoniju u Osieku o narodnogospodarstvenim odnošajima komorskoga okružja tečajem godine 1890. - Podnešeno Nj. Preuzvišenosti gospodinu kralj. ugar. ministru trgovine, Osijek, 1891.

Izvješće Trgovačko-obrtničke komore za Slavoniju u Osieku o narodnogospodarstvenim odnošajima komorskoga okružja osvrtom na zadnju dobu do god. 1894. - Podnešeno Nj. Preuzvišenosti gospodinu kralj. ugar. ministru trgovine, Osijek, 1895.

Kern, A., 1916: Praksa uređenja šuma uopće a kod zemljišnih zajednica napose (I-II dio), Šumarski list 40(1-2), p. 5-48.

Kern, A., 1917: Praksa uređenja šuma uopće a kod zemljišnih zajednica napose (III dio), Šumarski list 41(7-8), p. 249-271.

Klepac, D., 1965: Uređivanje šuma, Nakladni zavod Znanje. Zagreb, p. 341.Klepac, D., 1996: Stare šume hrasta lužnjaka i njihov doprinos razvoju Hrvatske. U: Hrast

lužnjak (Quercus robur L.) u Hrvatskoj (Klepac, D. ur., HAZU, Zagreb, p. 13-26.Kneeshaw, D., Leduc, A., Drapeau, P., Gauthier, S., Paré, D., Carignan, R., Doucet, R., Bo-

uthillier, L., Messier, C., 2000: Development of integrated ecological standards of su-stainable forest management at an operational scale, The Forestry Chronicle 76(3), p. 481-493.

Korunić, Petar. “Stanovništvo u Hrvatskoj 1802. godine”, Historijski zbornik god. LXVI/1 (2013), 47-99

Kozarac, J., 1886: K pitanju pomladjivanja posavskih hrastika, Šumarski list 10(2), p. 50-57.Kozarac, J., 1887: Crne točke u šumarenju slavonskih hrastika, Šumarski list 11(1), p. 22-29.Kozarac, J., 1897: O uzgoju posavskih hrastovih sastojina u prvim periodama obhodnje,

Šumarski list 21(1), p. 1-15.Krpan, P., 1992: Iskorišćivanje šuma. U: Šume u Hrvatskoj (Rauš, Đ. and Dundović, J. ur.),

Šumarski fakultet Sveučilišta u Zagrebu i Hrvatske šume Zagreb, Zagreb, p. 153-170.Mažuran, Ive. “Popis stanovništva i njegove imovine u Osijeku 1737. godine”, Anali Zavo-

da za znanstveni rad u Osijeku 2 (1982 i 1983), 123-204.Mažuran, Ive. Stanovništvo i vlastelinstva u Slavoniji 1736. godine i njihova ekonomska podloga,

Radovi Zavoda za znanstveni rad u Osijeku Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti knj. 6, Zagreb, 1993.

Meštrović, Š., 1984: Nature conservation in Yugoslavia, Radovi 1(1).Meštrović, Š., Pranjić, A., Kalafadžić, Z., Križanec, R., Bezak, K., Kovačić, Đ., 1992: Uređi-

vanje šuma. U: Šume u Hrvatskoj (Rauš, Đ. and Dundović, J. ur.), Šumarski fakultet Sveučilišta u Zagrebu i Hrvatske šume Zagreb, Zagreb, p. 131-151.

Metlaš, J., 1926: Slavonske stare hrastove šume; Eksploatacija i kretanje cena u prošlosti. U: Pola stoljeća šumarstva 1876-1926 (p. 146-440.

Nenadić, Đ., 1929: Uređivanje šuma, Tisak zaklade tiskare Narodnih novina u Zagrebu. Zagreb, p. 302.

NN, 97/2018: Pravilnik o uređivanju šuma, Narodne novine 97/2018.


159

Paletto, Sereno, C., Furuido, H., 2008: Historical evolution of forest management in Europe and Japan, Bulletin of the Tokyo University Forests 119(1), p. 25-44.

Piškorić, O., Vukelić, J., 1992: Pregled povijesti hrvatskih šuma i šumarstva. U: Šume u Hrvatskoj (Rauš, Đ. and Dundović, J. ur.), Šumarski fakultet Sveučilišta u Zagrebu i Hrvatske šume Zagreb, Zagreb, p. 273-290.

Rauš, Đ., 1973: Šume Slavonije i Baranje od Matije Antuna Relkovića do danas U: Rado-vi centra za organizaciju naučnoistraživačkog rada u Vinkovcima (Matković, M. ur., JAZU, Zagreb, p. 107-166.

Salo, S., Tahvonen, O., 2002: On Equilibrium Cycles and Normal Forests in Optimal Harve-sting of Tree Vintages, Journal of Environmental Economics and Management 44(1), p. 1-22.

Skenderović, Robert. “Popis stanovništva hrvatskih i slavonskih županija iz 1773. godine (“Tabella Impopulationis pro Anno 1773”)”, Povijesni prilozi 39 (2010),

Smilaj, I., 1957: Prostorno uređenje šuma NR Hrvatske, Šumarski list 81(7-8), p. 246-274.Tomašević, D., 2013. Dobna struktura kao pokazatelj stanja i polazište budućeg gospoda-

renja šumama hrasta lužnjaka na području UŠP Vinkovci. Završni rad. Sveučilište u Zagrebu, p. 21.

Tomić, A., 1877: Normalni dohodak i normalna drvna zaliha uredjene šume, njihov razmjer medjusobno i prama površini ciele šume obzirom na obhodnju, Šumarski list 1(2), p. 110-118.

Tomić, A., 1883: Razjašnjenje k racionalnoj metodi uredjivanja šumskog gospodarstva, Šu-marski list 7(3), p. 106-123.

Tonković, D., 1986: Stari slavonski hrastici, KIC »Privlačica« Privlaka Vinkovci, p. 40.Vajda, Z. 1975. Iz povijesti šumarsta Slavonije do početka 20. Stoljeća. Sto godina znanstve-

nog i organiziranog pristupa šumarstvu jugoistočne Slavonije. Vinkovci: JAZU-Centar za znanstveni rad Vinkovci.

Wickham, C. 1990. European Forests in the Early Middle Ages: Landscapes and Land Cle-arance. XXXVII Settimana si Studio del Centro Italiano sull’ Alto Medievo on „L’ ambiente vegetale nell’Alto Medioevo.


160

Summary

TOWARDS A HISTORY OF SLAVONIAN FORESTS

This book is the third of the trilogy of books published within the four-year-long research project “From Rainforests to Arable Land: the History of the Anthropization of Forests in Slavonia from the Middle Ages to the Beginning of the Twentieth Century”, a project of the Branch for the History of Slavonia, Srijem and Baranja of the Croatian Institute for History fund-ed by the Croatian Foundation for Science. The first book of the trilogy of books prints the proceedings of the conference “Slavonian Forests through History” held in Slavonski Brod on 1 and 2 October 2015. The second book comprises selected sources for the history of forests in Slavonia, Syrmia and Baranya. This third book, entitled “Towards the history of Slavonian Forests - Contributions to a Synthesis” consists of contributions to the mentioned project on the history of forests in Slavonia. The authors are: Stanko Andrić, Karlo Beljan, Josip Parat, Robert Skenderović, Krunoslav Teslak, AnđelkoV-lašić, Milan Vrbanus and Dinko Župan. They have published seven works, chronologically covering the period from Antiquity to the twentieth century. The works deal with the history of forests in Slavonia from natural and eco-logical, economic, social and cultural perspectives.

Indeed, there are many reasons why forest history is a rewarding topic for historical research, especially for the history of Slavonia. Everyone who has an insight into Slavonian history knows that for centuries the forests played an important role in the life of Slavonians. Accepting the importance of forest history, historians, together with forestry experts and other scien-tists, have to answer numerous questions. The two most important ones necessarily arose in the writing of this book. The first question is whether the logging of Slavonian forests in the period from the end of the Middle Ages to the beginning of the 20th century, especially in the 19th century, was exaggerated, irrational and destructive to the environment. The second important question is how the investment of capital gained from the cutting of Slavonian forests can be assessed. These were also the two main questions that were raised when designing the project “From Grass to Oranges: the History of Forest Anthropization in Slavonia from the Middle Ages to the Beginning of the 20th Century”. The answer to these two questions can only

Summary

161

be given after intense archival research. Therefore, in the works published in this book, the most important and most valuable is the factographic frame-work they form. In other words, numerous proven facts, new sources and cited literature in them are the basis for future research.

Robert Skenderović has tried to respond to the two mentioned ques-tions in his work “Slavonian Forest - a Resource of a pre-modern agrarian Society and a Source of Social Capital”. The importance of exploring the history of forests grows with awareness of their role in preserving biological diversity, as well as in the economy and in other aspects of the relationship between man and nature. It is known that Slavonian forests were cut most in the second half of the 19th century. Fortunately, according to Skenderovic, there already existed a solid legal framework that regulated the felling. On the question of exploitation of forests and transformation of natural into so-cial capital Skenderović also tries to respond by pointing to four examples from the 19th century in Slavonia. The example of the Brod Property Mu-nicipality shows a model of successful forest management and the system that transformed the profit from the sale of forests into social capital (hospi-tals, schools, road infrastructure, etc.). The second example is represented by Slavonian landowners as a model in which the profit from forests as private property is spent for private purposes. However, such consumption had some positive effects. For example, landowners tried to improve the econo-my of their possessions, which had general positive effects. They also built their manor houses and urban villas, financed high culture and, in other ways, had a cultural and social positive impact on Slavonia. As the third ex-ample of forest management at that time, Skenderovic refers to Požega, then a free royal city that owned some surrounding forests. The city of Požega has cut down some of these forests and has created arable land on the slopes, and invested money from cut timber into the construction of city infrastruc-ture, which can also be assessed as a successful and smart management of forests. In the end, as the most famous example of forest management in Slavonia, the author refers to Bishop Josip Juraj Strossmayer, the bishop of Đakovo, who, as the ruler of the Đakovo estate, invested enormous material resources from his forests into Croatian science, education and culture.

Josip Parat in his work entitled “Antique Forests: Scarce Sources and Possibilities of Comparison” explores the earliest written sources about an-cient forests in the area between the Sava, the Drava and the Danube. In spite of the scarcity of the sources, Parat tries to give an assessment of the history of the forest at that time. From these sources, it is evident that Roman civili-zation had a very advanced approach to forest management. Wood material


162

was used in construction, shipbuilding and other economic branches, and played an important role during the increasing conquests and wars with peoples outside the narrow Mediterranean circle.

Stanko Andrić in the work “Forests of the Lower Intercession of the Drava and Sava in the Middle Ages” shows that the method of represent-ative samples can be accessed in research into the Slavonian-Srijem forest in the Middle Ages. When analyzing historical sources, Andrić handles a dozen different aspects of the topic mentioned: the words for the forest in medieval sources (terms referring to forest landscape sand areas); forests in toponomy (mentioned forests and forest plant species in economic and other toponyms); the trees that serve as a borderline; forests as constituents of complex latifundia; magnae silvae: reconstruction of large forest areas (geographic position, spatial scope); forestation and forest land acquisition; economic significance of forests (wood for construction and fires, food and livestock, hunting); social functions of the forest: shelter, “desert”, bound-ary; the cultural significance of the forest, the place of forests in the history of mentalities.

The work of Anđelko Vlašić entitled “The State of the Forests in Slavo-nia during the Ottoman Rule (1526-1611)” is focused on the influence of the Ottoman rule in Slavonia (1526-1611) on the condition of the Slavonian forest stock. According to Vlašić, the Ottomans in general did not pay at-tention to the exploitation of the Slavonian forest stock because of the pres-ence of large forest areas with a sparse Slavonian population. Because of the vicinity of the border with the Habsburg Monarchy, the Ottomans made great use of forest resources in Slavonia for military activities (construction of fortifications), as well as for the construction of bridges and boats. Vlašić states that all human activities in Ottoman Slavonia, including those of a military nature, were of low intensity and had little impact on the condition of the Slavonian forest stock, and therefore the spread of Slavonian forests remained at a relatively steady level during the Ottoman rule.

In his work entitled “Chamber of Commerce Tax Lists - An Indicator of Changes in the Relationships of State Institutions to the Forests and Chang-es in their Significance in the Farming of Slavonic Latifundia during the 18th Century” Milan Vrbanus analyzes the general economic conditions in Slavonia during this century, with particular reference to the role of forests in economic life in both civil Slavonia and the Slavonian military frontier. Using the tax lists as a historical source, Vrbanus noticed a change in the significance of forests in the economy of some Slavonian latifundia. But the most important conclusion is that even in the mid-18th century, the forests

Summary

163

did not have much importance in the economic activities of the Slavonian nobility. It was only the time of Maria Theresa (1740-1780) which led to a change in the attitude to the forests because she and her advisers saw the economic significance of the forest areas.

Dinko Župan, in his work “Wood Industry in Slavonia in the Second Half of the 19th Century”, focuses on the period in which the richness of Slavonian forests began to attract numerous traders and entrepreneurs. From the preserved historical sources related to the timber trade, Župan concludes that in the beginning of this trade domestic traders were domi-nant, but after the outbreak of the great economic crisis in 1873 foreign cap-ital assumed an increasing role. As an example he points out that Société d’importation de chêne cut over one million trees in Slavonia, between 1871 and 1910, which really shows the extent of logging at that time. According to Župan, Slavonian oak attracted French, German, Austrian, Hungarian and English capital.

Krunoslav Teslak, Karlo Beljan and Milan Vrbanus are the authors of the latest work in this book, entitled “The History of Editing and Manage-ment of Forests of Slavonia”. In their analysis, the joint interdisciplinary collaboration of historians and forest experts focused their interest on the understanding the phenomenon of “old oak trees” that were the subject of commercial speculation in the second half of the 19th century. The authors conclude that pre-industrial exploitation of forests in Slavonia was not large. The forests were regularly used by the nearby inhabitants, and their sto-ried exploitation resulted in a reduction in the quality and quantity of wood produced. The authors point out that the woods that were close to the set-tlements were especially exposed, while the more remote forests retained a preserved structure. With the organization of the forestry service through-out Slavonia, sustainable management was introduced, but the authors believe that the different types of ownership make it difficult to establish sustainable forest management because the different owners are primarily interested in achieving their short-term interests.

The importance of forests for a sustainable human society is becoming more and more recognized. It is the goal of this book, then, to deepen our knowledge of their importance, especially of that of forest history of Slavo-nia, because the history of Slavonia cannot fully be comprehended without the history of its forests.

9 789538 102318

ISBN 978-953-8102-31-8

Documents

histwood.hipsb.hrhistwood.hipsb.hr/histwood/wp-content/uploads/2016/06/Prema-povijesti-slavonskih-suma...Hrvatski institut za povijest - Podružnica za povijest Slavonije, Srijema